Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 8. siječnja

AD VIII JANUARII

Pustinjački život.

Vita eremitica.

Kad je pak blaženi Severin s blaženim Viktorinom ušao u najgušću šumu i vodili su neženjački život, okrutne su im sea životinje približile, te se činilo da žele rastrgati Božje svece nasrćući na njih. Ali čudesni Kristovi borci, suprotstavivši znak križa, toliko su ih ukrotili da su se natjecale tko će prije poljubiti njihove ruke; i, što je čudesno za reći, nisu odlazile dok, prignuvši glavu, nisu primile blagoslov. Vidjevši to, blagotvorna braća počeše se krijepiti u Gospodinu i, silno se radujući zbog svoje namjere, podigoše ruke k Gospodinu govoreći: „Gospodine Bože, neizmjerni Kralju, tko ne drhti pred tvojom veličanstvenošću? Tko se ne zapanjuje nad tvojim čudesima? Evo, na naš dolazak uzburkale su se životinje; a one koje su nas htjele uništiti, učinio si toliko krotkima da nam kao ljudi iskazuju služenje. Sada, ako se sviđa tvojoj dobrosti, daj mjesto da započinjući život hvalimo tvoja željena velika djela; i obuzdavajući čine svoga tijela, prispijemo do života koji se ne zatvara svršetkom.”

Cum autem B. Severinus cum B. Victorino densisimum nemus intrasset, et vitam cælibem agerent, immitia siquidem a animalia eis se apposuerunt, quæ in Sanctos Dei impetum agentia ipsos videbantur velle dilaniare. Sed athletæ Christi mirabiles signum Crucis opponentes ita ea mansueta reddiderunt, ut certatim ad osculandas eorum manus festinarent; et, quod est mirabile dictu, non prius discedebant, quam inclinato capite percepissent benedictionem. Hoc autem videntes almifici fratres se cœperunt confortare in Domino, et nimium gaudentes de proposito, manus ad Dominum levaverunt, dicentes: Domine Deus Rex immense, quis non contremiscit tuam magnificentiam? quis non obstupescit tua miracula? Ecce ad adventum nostrum commota sunt animalia; et quæ nos exterminare volebant, ita mitia reddidisti, ut quasi homines famulatum nobis exhibitant. Nunc si tuæ benignitati placet, locum tribue, ut vitam incipientes laudemus tua desiderata magnalia; et carnis nostræ actus compescentes, ad vitam, quæ fine non clauditur, attingamus.

6 Rekavši to, pošavši malo naprijed, ugledaše nasuprot nekob sjenovito i udubljeno mjesto; ugledavši ga, već se oslanjajući na Božju pomoć, uđoše radosni. Promotrivši ga sa svih strana i našavši da je najprikladnije za njihovu nakanu, iskazaše neizmjernu hvalu Bogu. I tada prignuvši koljena, prvoga, drugoga i trećega dana bez prestanka bez jela i pića izlijevaše molitve Gospodinu. Poslije su pak, klonuvši u glavi i u ostalim udovima, iznemogli snagom zbog napora i gladi, izišli brati korijenje bilja: i kad su ga nabrali, tražeći vode da ga operu, uopće je ne nađoše. Vrativši se pak u molitvenik, pojedoše kako su mogli. Kad je pak objed bio završen, rekoše jedan drugomu: „Evo, Gospodin nam je već učinio dobro pokazavši mjesto i našavši hranu; ali naš pothvat vodi u ništa ako Bog ne dade pića za žeđ.” Po zajedničkoj pak odluci bi drago da najpomnije zamole Gospodina da onaj koji je udijelio obilje mjesta daruje i obilje vode. I odmah, moleći Boga iz dubine srca, stotinu puta prignuše koljena pred Gospodinom, moleći njegovu neizmjernu dobrostivost da onaj koji je žednomu izraelskomu narodu protiv naravi izveo vodu iz stijene, i na Ilijine molitve uskratio zemlji kišu tri godine i šest mjeseci te je po njegovoj želji poslije vratio, da se taj pobožni i milosrdni Gospodin udostoji smilovati im se kako ondje zbog oskudice vode ne bi tako brzo propali. Rekavši to, pogledavši van, ugledaše kako izvire voda; ali koliko su bili ispunjeni radošću i koliko su se okrijepili u Bogu, ne bi bilo lako napisati. Ugledavši pak vodu, pohitiše i kopajući oko mjesta načiniše čudesan izvor.

6 His dictis paullulum procedentes, ex adverso quemdam locumb opacum et concavum conspexerunt: quo viso, divino jam freti auxilio, gaudentes introierunt. Quem undique respicientes, et eorum proposito aptissimum invenientes, immensas Deo gratias egerunt. Et tunc genua flectentes, primo, secundo, et tertio die incessabiliter absque cibo et potu Domino orationes fuderunt. Postea vero languescentes capite et ceteris etiam membris, præ labore et fame viribus destitutis ad herbarum radices legendas exierunt: quas cum legissent, ut lavarent aquam quærentes, penitus non invenerunt. Redeuntes autem ad oratorium, quomodo potuerunt comederunt. Peracta vero comestione, ad invicem dixerunt: Ecce jam benefecit Dominus nobis in loco exhibito, et cibo invento; invento; sed ad nihilum tendit nostrum negotium, nisi Deus aquæ dederit potum. De communi autem placuit consilio, Dominum attentissime exorare, ut qui loci concesserat copiam, aquæ tribueret largitatem. Statimque medullitus Deum deprecantes, centies genua flexerunt ad Dominum, immensam ejus beneficentiam exorantes, ut qui arenti populo Israelitico contra naturam aquam de petra produxit, et ad preces Eliæ imbrem tribus annis et sex mensibus terræ negavit, et eodem volente postea reddidit, ille eorum misereri dignaretur piùs et misericors Dominus, ut præ aquæ inopia illic non tam cito deficerent. His dictis aspicientes forinsecus, aquam scaturire viderunt: sed quanto fuerint repleti gaudio, quantumve in Deo confortati, non esset faeile scribere. Videntes vero aquam, accesserunt festini, et circa locum fodientes, fontem construxere mirabilem.

7 Kad je pak izvor bio načinjen, odlučiše živjeti tako da tri dana u tjednu ne uzimaju hranu ni piće, a u druge dane, osim nedjelje, da jedu jednom, i to tako oskudno da im ostane tek toliko koliko čini vrstu. Osim toga, svidjelo im se da jednoga tjedna jedan pribavlja potrebno, naime vodu, korijenje bilja i drva, a drugi drugoga. Ali blaženi Severin htio je učiniti ustupak svomu bratu jer je bio stariji po dobi. Sveti Viktorin pak želio je slušati blaženoga Severina jer je bio mlađi; i tako su se jedan drugomu natjecali u iskazivanju časti. Kad su pak tako strog život vršili tri godine, zavrijediše anđeoske razgovore: silazili su naime anđeli, razgovarali s njima i otkrivali velika Božja djela, krijepili ih za služenje Isusu Kristu, opominjući tvrdili su da je sav njihov trud trenutačan u usporedbi sa slavom koju su imali primiti. A ta su anđeoska viđenja češće gledali onda kad su se snažnije trapili. Ali su sveci pobožno pitali Boga koliko dugo vremena moraju biti zadržani u tamnici tijela: željeli su naime biti oslobođeni i biti s Kristom. A anđeli su im ovako odgovarali: „O suborci Kristovi i obnovitelji propalih, tražite svršetak svoga krhkoga života? Ali vi se najprije morate dugo boriti da vam se dadnu vijenci neuvele slave: još vam predstoji izvanredan trud, premda je Kristov jaram sladak i breme je njegovo lako; i tako će vam se poslije, dok se borite do kraja, darovati željeni počinak.”

7 Facto vero fonte vivere disposuerunt, ut tribus diebus in hebdomada cibum et potum non sumerent, aliis vero diebus, excepto die Dominico, semel comederent, et adeo parce, ut eis tantum species remaneret. Insuper eis placuit, ut una hebdomada unus necessaria inveniret, scilicet aquam, radices herbarum, et ligna; et alter altera. Sed B. Severinus fratri suo, quia major erat ætate, deferre volebat. S. Victorinus vero B. Severino, quia junior erat, obtemperare cupiebat; et sic se ad invicem honore præveniebant. Hanc vero vitam sic artissimam postquam triennio fecere, Angelica meruere colloquia: descendebant siquidem Angeli, eis colloquentes magnalia Dei referabant, ad Jesu Christi servitutem confortantes, admonendo asserebant quod omnis eorum labor momentaneus erat, habito respectu ad gloriam, quam erant percepturi. Angelorum autem eas visiones tunc sæpius cernebant, quando se vehementius affligebant. Sed quærebant a Deo Sancti devote, quanto temporis spatio debebant detineri carnis ergastulo: cupiebant siquidem dissolvi, et esse cum Christo. Quibus autem Angeli sic respondebant: O Christi commilitones, et perditorum reparatores fragilis vitæ vestræ terminum quæritis? Sed vos prius in longum pugnare oportet, ut vobis immarcescibilis gloriæ dentur coronæ: adhuc vobis labor supereminet eximius, licet Christi sit jugum suave, et ejus onus leve: et sic vobis postmodum usque in finem certantibus requies optata donabitur.

8 Ostadoše pak sveti muževi pet godina, i jedan je drugomu iskazivao službu. Jednoga pak dana sveti Viktorin reče blaženomu Severinu: „Brate Severine, ti mi olakšavaš napore, pribavljaš hranu, pripravljaš sobicu; što bih još imao u svijetu? Ako ti se čini korisnim, ostavi me ovdje samoga ili sam ostani ovdje. Utoliko ćemo naime biti miliji nebeskomu Kralju ukoliko nas upozna žarče u uzdržljivostima.” Blaženi pak Severin ovako odgovori svomu bratu: „Dobri brate, dosad nam je božanska blagost udijelila dovoljno dobrostivosti; jer nam je darovala neprekidno zdravlje i nismo trpjeli oskudicu hrane; ali ako jedan ostavi drugoga, ostaje neizvjesno kakav bi ishod morao slijediti. Ali budući da si stariji po dobi i mudrosti, premda nerado, ostavljam ti mjesto i predajem se u uzde božanske blagosti; jer onaj koji daje hranu svakomu tijelu neće izostati meni. Jer i pripravit će mjesto i pribavit će hranu.” Tako sveti Severin od tjeskobe nije mogao više govoriti, nego zagrlivši i poljubivši svoga brata,c povjeri sebe da ga vodi božanska blagost.

8 Permanserunt autem sancti viri per quinquennium: et alter alteri faciebat servitium. Quadam vero die S. Victorinus B. Severino inquit: Frater Severine, tu meos labores relevas, cibaria subministras, cubiculum paras; quid mihi plus esset in seculo? Si tibi videtur expedibile, me hic solum relinquas, aut hic solus remaneas. Tanto enim Regi superno erimus acceptiores, quanto in abstinentiis noverit ferventiores. Beatus vero Severinus sic suo fratri respondit: Bone frater hucusque satis benignitatis nobis divina concessit clementia; nam sanitatem est largitus continuam, cibariorum non sumus passi inopiam; sed si alter alterum reliquerit, qui casus sequi debeat extat ambiguum. Verum quia tu ætate et sapientia es major, licet invitus tibi locum desero, et divinæ clementiæ me habenis committo; qui enim dat escam omni carni, mihi non deerit. Nam et locum parabit, et cibaria subministrabit. Sic S. Severinus præ angustia plura loqui non potuit; sed suum fratrem osculans,c se divinæ clementiæ dirigendum commissit.

9 Dok je on išao naprijed i uzdisao za mjestom, sretne nekoga čovjeka; ali se pobojao da se zli anđeo nije preobrazio u svetoga anđela svjetla, pa se stoga ojačao znakom križa. Vidjevši pak onaj koji mu je išao u susret znak križa, nasmiješi se i ohrabrujući blaženoga Severina reče: „O brate Severine, po anđelovu nalogu došao sam. Okrijepi se u Gospodinu i budi snažan, i nemoj me smatrati utvarom, nego očekuj druga; nemoj misliti da sam se pojavio na tvoj strah, nego da sam došao po anđelovoj riječi. Kad sam se sinoć predao snu, tri mi se puta ukazao anđeo govoreći: Nemoj me više zadržavati, nego ustani žurno u susret nekome bratu koji se odvojio od svoga brata. Budi mu vodič dok obojica ne dođete do prikladnoga mjesta; i dodavši ime, reče: zove se Severin.” Čuvši to, blaženi Severin sa suzama reče Gospodinu: „Gospodin je naš utočište i snaga, pomoćnik u nevoljama koje su nas silno snašle. U svojoj sam nevolji zazvao tebe, Gospodine, i uslišao si me. Ti ne ostavljaš one koji se u tebe uzdaju, dapače priskačeš u pomoć u svim nevoljama: onoga koji neće preduhitruješ da htjedne; onoga koji hoće pratiš da ne bi htio uzalud. Veličam te, neizmjerni Kralju, koji nisi htio da dugo lutam, nego si mi kao mladomu Tobiji dao suputnika na putu. On je naime zavrijedio suputnika da primi izbrojeni novac; meni si dao suputnika da steknem blaženi život.” Rekavši to, poljubio je suputnika; i obojica, okrijepljeni razgovorom, izmoliše časove te, uzevši korijenje bilja, krenuše prema određenomu mjestu.

9 Qui dum procederet, et pro loco suspiraret, quemdam hominem obvium habuit; sed ne malus Angelus in sanctum Angelum lucis se transmutasset timuit; unde se Crucis signaculo communivit. Videns autem Crucis signum ille occurrens, subrisit, et B. Severinum confortans ait: O Severine frater, mihi Angelo indicante adveni. Confortare in Domino, et esto robustus, et noli me plantasma putare, sed socium spera; ne credas me ad terrorem tuum apparuisse, sed verbo Angelico advenisse. Cum me hesterna nocte sopori dedissem, ter mihi Angelus apparuit, dicens: Noli me ultra morari, sed surge festinus in occursum cujusdam fratris, qui se a suo fratre divisit. Esto ei prævius, usquequo ad locum aptum veniatis ambo; et nomen adjiciens, Severinus, inquit, vocatur. Hæc audiens B. Severinus, cum lacrymis dixit ad Dominum: Dominus noster refugium et virtus, adjutor in tribulationibus, quæ invenerunt nos nimis. In tribulatione mea invocavi te Dominum, et exaudisti me. Tu non derelinquis in te sperantes, imo in omnibus tribulationibus succuris: nolentem prævenis, ut velit; volentem subsequeris, ne frustra velit. Te magnifico, Rex immense; qui me diu errare noluisti, sed mihi quasi Tobiæ filio itineris socium dedisti. Ille siquidem meruit socium, ut pecuniam reciperet numeratam; mihi concessisti socium, ut vitam acquirerem beatam. Hæc dicens, socium est osculatus; et uterque colloquio confortatus Horas dixerunt, et sumptis herbarum radicibus, ad locum destinatum perrexerunt.

10 Dok su pak išli naprijed,d golem zmaj, iskušavajući, prestraši suputnika sv. Severina. Ali blaženi Severin suprotstavi stijeg presvetoga križa govoreći: „Evo križa Gospodnjega, bježite, protivne sile: pobijedio je Lav iz plemena Judina, korijen Davidov.” Čuvši to, zmaj iščeznu. A Severin, hrabreći druga, reče: „Čudesni subrate, onaj je zmaj bio đavao, ali pred znakom našega otkupljenja nije mogao ostati; stoga je iščeznuo iz naših očiju. Okrijepi se u Gospodinu i budi snažan: pođimo već putem koji smo započeli.” Tada zajedno stigoše do mjesta koje mu je bilo darovano. Tada, prekinuvši šutnju, suputnik blaženoga Severina reče: „Brate i gospodaru Severine, evo mjesta koje ti je dano za neko vrijeme. Jer ovdje nećeš završiti svoj život.”e Uđe pak blaženi Severin i, promotrivši mjesto, prignuvši koljena pomoli se Gospodinu govoreći: „Ne dopusti mi, Gospodine, da dalje lutam, nego mi dopusti da na ovome mjestu što prije završim život.” Tada pak zagrmje s neba: „O Severine, Božji ljubimče, pouzdaj se u Gospodina i nemoj tražiti da ti se završi život. Neće naime proći mnogo vremena, a zavrijedit ćeš biskupsku službu Septempedske crkve.” Severin pak, odbijajući druženje s ljudima i ne tražeći svoju slavu, ne uznese se anđeoskim glasom, nego je još žarče izlijevao molitve Gospodinu da promijeni svoju odluku, jer je naime htio umrijeti kao pustinjak i nije htio vršiti čast u ovome životu: poče revnije ustrajati u molitvi i trapiti se preko ljudske mogućnosti.

10 Dum vero procederent,d draco immanissimus cribrans S. Severinis socium exterruit. Sed B. Severinus sacratissimæ crucis vexillum opposuit, dicens: Ecce crucem Domini, fugite partes adversæ: vicit Leo de tribu Juda, radix David. Hoc audito draco evanuit. Et Severinus sodalem confortans: Collega mirabilis, draco ille diabolus fuit, sed ad redemptionis nostræ signum remanere non valuit; unde ab oculis nostris evanuit. Confortare in Domino, et esto robustus: jam pergamus viam, quam incepimus. Tunc pariter ad locum ejus devenere concessum. Tunc silentia rumpens B. Severini sodalis dixit: Frater, et Domine Severine, ecce locus, qui ad tempus tibi est donatus. Nam hic vitam tuam non es finiturus.e Intravit autem B. Severinus, et locum circumspiciens flexis genibus oravit ad Dominum, dicens: Non me permittas Domine errare ulterius, sed mihi in hoc loco concede vitam finire quam citius. Tunc vero de cælo intonuit: O Severine Dei dilecte, confide in Domino, et noli quærere tibi vitam finiri. Non enim transitibit multum temporis spatium, quod Septempedanæ Ecclesiæ præsulatum mereberis. Severinus vero conversationem hominum renuens, et suam non quærens gloriam, voce Angelica non est elevatus, sed vehementius ad Dominum preces fundebat, ut suam immutaret sententiam, volebat siquidem mori eremita, et nolebat honore fungi in hac vita: cæpit affectuosius orationi insistere, et se ultra humanam possibilitatem affligere.

a Najprije da je naišao vepar, zatim medvjed, i da su znakom križa ukroćeni, piše Franko.
b Isti predaje da je došao do brda blizu Camerina koje se nazivalo Ploracus i da je stanovao u njegovoj špilji, te da ondje još postoji kapelica posvećena bl. Djevici Mariji. Prvi životopis kaže da je Viktorin, kad se povukao od brata pod izlikom strožega i savršenijega života, došao na brdo Prolaces; za koje smo ime nagađali pod slovom d da je izvedeno od gradića Prolaqueum. A Prolaqueum je bilo blizu umbrijskoga gradića Camerina.
c Prvi životopis donosi da se Viktorin povukao na drugo mjesto, što piše i Franko; ali i da je sam Severin, kad je malo izišao iz svoje šume, od nepoznata pustinjaka bio odveden na drugo mjesto, kao što se i ovdje pripovijeda.
d Franko predaje da je najprije naišao okrutan vuk, ali je znakom križa ukroćen; zatim golema zmija s trostrukim jezikom i trostrukim redom zubi, i da je ona znakom križa otjerana.
e Da je taj pustinjak ostao sa Severinom, niže nagoviješta; ali Franko predaje da je otišao od njega kad mu je pokazao mjesto.

a Aprum primum, deinde ursum occurrisse, et signo Crucis mansuefactos, scribit Francus.
b Idem tradit venisse ad montem Camerino vicinum qui Ploracus dicebatur, inque ejus spelunca habitasse; ac superesse isthic eltamnum sacellum B. Mariaæ Virgini dicatum Prior Vita S. Victorinum, cum a fratre austerioris et perfectioris vitæ prætextu secessit, venisse ait ad Prolacem montem; quod nomen a Prolaqueo oppido ductum conjectavimus litt. d. Et prope a Camerino Umbriæ oppido aberat Prolaqueum.
c Prior vita habet Victorinum in alium locum secessisse, quod et Francus scribit; sed et ipsum Severinum, cum a suo nemore paullum esset egressus, ab ignotò eremita in alium locum esse perductum, uti et hic narratur.
d Francus tradit primo ferocem lupum occurrisse, sed signo Crucis mansuefactum: deinde immanem serpentem trifida lingua, et triplici dentium ordine; et hunc signo Crucis pulsum.
e Permansisse eremitam hunc eum Severino, infra innuit; at Francus discessisse ab eo tradit cum locum ei commonstrasset.

Viktorinov pad i pokora.

Victorini lapsus, pænitentia.

Dok je pak blaženi Viktorin tako probdio noć u hvali Božjoj, đavao, neprijatelj ljudskoga roda, preruši se u lijepu ženu te, goneći ispred sebe vjetar, grmljavinu i kišu i dajući da se čuje glas vukova i medvjeda, dođe do ćelije sv. Viktorina; i tankim glasom, kako je običaj žena, izusti ovakve riječi: „O sveti štovatelju pustinje, otvori sada vrata; smiluj se ženi istrgnutoj iz ralja zvijeri. Daruj samo prostor jedne noći boravka, da se u svanuće vratim u svoje boravište. Ako me ovdje pustiš da umrem, moja će se krv tražiti iz tvoje ruke; a da ću umrijeti ako ne otvoriš, sigurna sam: jer evo zvijeri navaljuju i kao da me rastržu ugrizima. Koliko se hvali krepost gostoljubivosti, svjedoči Apostol govoreći: Budite gostoljubivi jedni prema drugima bez mrmljanja. Znaš također da je zbog gostoprimstva Abraham omilio Bogu i našao vječni život; i isto se dogodilo Lotu.” Čuvši takve riječi, Viktorin, premda se isprva mnogo opirao i rekao da nikada neće primiti, ipak, jer uporan trud sve pobjeđuje, otvori vrata i pozva da uđe. Dok je ulazila, dotaknu ga i zarazi mu jetru. Dodade iskrice i slatkoća govora, a već nezdravu nutrinu ranjava ljepota stasa. Poče se isprva blaženi Viktorin opirati; ali ga đavao toliko zarazi žarom da se, ne mogavši se oduprijeti, baci na nju. Kad se pak htio okrenuti na nečasno djelo, i da točnije kažem, dok je želio izvršiti, ustade đavao i reče: „O nekadašnji štovatelju pustinje, što si sada pokušao? Nekoć si stijenama obećavao čistoću, sada si se okrenuo na najsramotnije djelo. Evo, u trenu sam ti oduzeo ono što si stekao od djetinjstva: već si moj ti koji si bio prijatelj pustinje.” Rekavši to, iščeznu.

Dum vero B. Victorinus in laude Dei sic pernoctaret, diabolus humano generi inimicus se in speciosam mulierem composuit, et ventum, tonitrua, et imbrem ante se agens, et luporum, et ursorum vocem emitti faciens, faciens, ad S. Victorini cellulam devenit; et gracili sermone, sicut mos est mulierum, verbum tale protulit: O sancte cultor eremi, ustium nunc aperi; miserere feminæ ferarum morsibus ereptæ. Tantum unius noctis morandi dona spatium, ut facto diluculo ad meum redeam habitaculum. Si me hic mori permiseris, meus sanguis de manu tua requiretur; et quod moriar nisi aperueris sum certa: ecce enim feræ instant, et me quasi morsibus laniant. Quantum virtus hospitalitatis commendetur, Apostolus testatur, dicens: Hospitales invicem, sine murmuratione. Scis etiam quod propter hospitium Abraham Deo placuit, et vitam æternam invenit; et idem Loth contigit. Hujusmodi autem verba audiens Victorinus, licet prius multum renuerit, et se numquam recepturum dixerit, tamen quia labor improbus omnia vincit, ostium aperuit, et quod intraret invitavit. Illam dum intraret tetigit, et ejus jecur infecit. Addidit etiam igniculum dulcedo sermonis, et viscera jam malesana decor formæ sauciat. Cæpit primo B. Victorinus obsistere: sed intantum diabolus eum calore infecit, quod resistere non valens se in eam injecit. Cum vero ad rem inhonestam se vellet vertere, et ut loquar verius, dum cuperet perficere; surrexit dæmon, et dixit: O dudum cultor eremi, quid nunc attentasti? Olim scopulis castitatem promittebas, modo ad rem turpissimam te vertebas. Ecce tibi momento abstuli, quod ab infantia acquisivisti: jam meus existis, qui eremi amicus fuisti. His dictis evanuit.

12 Došavši k sebi, Viktorin se poče derati po koži; i našavši trnje i koprive, načini ležaj te se bacivši na njih i prevrćući, toliko se izmučio da je gotovo ispustio duh. Kad je pak došao do tolike slabosti da se činilo da gubi dah, ustade i zabrani sebi mjesto svjedoka zločina. Ostavivši i mjesto da bi promijenio duševno raspoloženje, odluči vratiti se bratu. Bijaše pak blaženi Viktorin tako izmučen i iscrpljen suzama i plačem da nije mogao hodati na nogama, nego su mu ruke vršile službu nogu dok se malo pomicao i iznosio svoju bijedu. Dok je pak tako s mukom išao, izdaleka ga prepozna blaženi Severin, pa odmah pozvavši druga sa suzama reče: „Vidim brata iscrpljena glađu i kako se služi rukom umjesto nogama. Pođimo mu u susret da ne bi, prije nego što dođe, klonuo na neprohodnu putu.” Tada ga hitro podigoše u naručje, i pošto su ga doveli do ćelije, počeše ga ispitivati te ga, hrabreći, opomenuše da jede. Tada pak Viktorin reče: „Braćo, ne mogu jesti niti tako biti među vama dok mi ne iskažete milosrđe. Đavao je naime u liku žene došao u moju ćeliju i svojim poticajima i slatkoćama riječi naveo me na pad. Pošto mi se to dogodilo, odlučio sam vratiti se k vama kao u luku pomilovanja k našemu Isusu Kristu.” I govoreći to, pade pred noge bratu. Prepoznavši i djelo i kaznu počinitelja, blagotvorni Severin, prolijevajući gorke suze, izli molitve Gospodinu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, koji opraštaš prezrenima, otpuštaš onima koji su te zanijekali, pogledaj nas uplakane i izbriši grijeh brata iz đavlije knjige.”

12 Ad se Victorinus rediens, se excoriare cæpit; et spinas, et urticas inveniens, stratum fecit, et se super eas projiciens, et regyrans, intantum afflixit, quod fere spiritum emisit. Dum vero ad tantum debilitatis devenisset, quod spiritu videbatur destitui, surrexit, et locum sceleris conscium interdixit. Relinquens etiam locum, ut mentis immutaret habitum, ad fratrem redire disposuit. Erat vero B. Victorinus sic afflictus, et lacrymis ac fletibus fatigatus, quod pedibus non valebat incedere, sed manus pedum fungebantur officio, qui paullulum se movebat, et suam miseriam exponebat. Dum vero sic laboriose incederet, eum a longe cognovit B. Severinus, et mox accersito socio cum lacrymis dixit: Video fratrem inedia consumptum, et manum pro pedibus habentem. Occurramus ei, ne forte antequam veniat, invia deficiat: Tunc festini eum in ulnis levavere, quem postquam ad cellulam deduxerunt interrogare cæperunt, et confortantes eum ut comederet commonuere. Tunc vero Victorinus inquit: Fratres, non possum comedere, nec sic inter vos existere, usquequo mihi misericordiam non feceritis. Diabolus enim in mulieris specie ad meam cellulam venit, suisque suggestionibus, et verborum dulcedinibus me ruere fecit. Quod mihi postquam accidit, ad vos tamquam ad portum propitiationis ad Jesum Christum nostrum redire statui. Et hæc dicens, pedibus fratris est obvolutus. Et factum et factoris pœnam agnoscens almificus Severinus, lacrymas amaras emittens, preces effudit ad Dominum, dicens: Domine Jesu Christe, qui contemptus parcis, negatus remittis, nos lacrymabiles respice, et peccatum fratris de libro diaboli absterge.

13 Spoznajući pak po Duhu Svetomu blaženi Viktorin da je njegov grijeh uklonjen iz đavlije knjige, ali da je ostala kazna za grijeh, primi od brata pokoru i odredi kaznu koju je izabrao podnijeti za počinjeno, da tako dugo visi dokle god Gospodin ne izbriše kaznu grijeha. Zamoljen od brata i bratova druga, malo pojede i pođe izvršiti pokoru. Dođe pak do mjesta gdje se trebao očistiti: ugleda stablo prikladno za cijepanje; rascijepi ga i da se raspor proširi, umetnu klin izgovarajući ove riječi: „Gospodine Bože svemogući, Sine Očev, koji si uzevši za nas bijednike obličje sluge ponizio samoga sebe sve do smrti na križu, da bismo mi, koji smo iz raja bili izgnani po drvetu, po drvetu životvornoga križa bili vraćeni u nj; smiluj se meni, svomu sluzi, prevarenu đavljim lukavstvom, i dopusti da se kazna grijeha izbriše u ovome stablu, da visim naopako okrenut prema sebi ja koji nisam uspravno stajao pred tobom: noge i ruke, koje su počinile bezbožna djela, neka budu zatvorene u ovome stablu tako dugo dokle god, promijenivši odluku, ne izbrišeš kaznu.” I govoreći to, uvuče noge i ruke te dade da se klinovi izbiju; krajevi pak stabla razdvojeni klinovima vratiše se u središte i veoma snažno stisnuše Viktorinove ruke i noge. I tako blaženi Viktorin poče visjeti. Sam je od tjeskobe silno ječao, ali je imao uz sebe blaženoga Severina i plačući se veoma naprezao.

13 Cognoscens autem per Spiritum sanctum B. Victorinus suum peccatum de libro diaboli ablatum, pœnam tamen remansisse peccati, a fratre pœnitentiam suscepit, et pœnam quam pro commisso sustinere elegit, statuit, ut tamdiu penderet, quamdiu Dominus pœnam peccati deleret. Rogatus a fratre et fratris socio paullulum comedit, et ad pœnitentiam peragendam processit. Venit vero ad locum ubi se purgare deberet: vidit arborem scissioni aptam: illam scidit, et ut scissura laxaretur cuneum immisit, hæc verba dicens: Domine Deus omnipotens Patris Filius, qui pro nobis miseris formam fervi accipiens usque ad crucis mortem te humiliasti, ut qui a Paradiso per lignum eramus ejecti, per vivificæ crucis lignum ad eum reduceremur; mei tui servi, diaboli astutia decepti, miserere, et pœnam peccati in hac arbore concede delere, ut ad se inversus pendeam, qui ad te non steti erectus: pedes et manus, qui nefanda commiserunt, tamdiu hac arbore claudantur, quamdiu mutata sententia pœnam deleas. Et hæc dicens, pedes et manus injecit, et cuneos abscindi fecit; extremitates vero arboris cuneis divisæ ad centrum rediere, et Victorini manus et pedes nimium strinxere. Sique B. Victorinus cæpit pendere. Ipse præ angustia nimium stridebat; sed B. Severinum juxta se hæbebat, et lacrymando plurimum tendebat.

14 Želeći pak blaženi Severin ukloniti brata od takve muke, poče ga opominjati najponiznijim riječima govoreći: „Brate Viktorine, kad te vidim da visiš, želim umrijeti. Izabrao si nečuvenu vrstu kazne, od koje ćeš klonuti prije tri dana. Ako ti je drago, promijeni odluku i izaberi kaznu da možeš očistiti grijeh i živjeti. Ako pak radije biraš umrijeti nego živjeti, nikada me nećeš imati za pristašu svoje smrti.” Viktorin pak reče: „Zašto, brate, tako govoriš? Volja i namjera razlikuju zlodjela: nisam se vratio k tebi da zbog mene navučeš grijeh, nego zato da zadobiješ mene, svoga brata. Kad grijeh bude okajan, na posljednjem ćeš sudu vratiti Gospodinu dvostruki talenat govoreći: Gospodine, predao si mi dva talenta, evo još sam dva stekao. Zar nisi čitao da onaj tko učini da se brat obrati od zablude svoga puta, spasit će svoju dušu i njega od smrti? A na ono što si rekao da izaberem drugu kaznu: onomu koji je počinio neuobičajeno djelo, prikladno je da slijedi nečuvena kazna.”

14 Volens autem B. Severinus a tali supplicio fratrem amovere, verbis humillimis cæpit admonere, dicens: Victorine frater, cum te pendere video, mori desidero. Inauditum pœnæ genus elegisti, quo ante triduum deficies. Si tibi placet, muta propositum, et pœnam eligas, ut peccatum purgare, et vivere valeas. Si autem potius mori, quam vivere eligis, me tuæ mortis fautorem numquam habebis. Victorinus autem ait: Cur frater talia loqueris? voluntas, et propositum distinguunt maleficia: non ad te redii, ut pro me incurras peccatum, sed propterea, ut lucreris me fratrem tuum. Expiato peccato in extremo examine talentum Domino reddes duplicatum, dicens: Domine duo talenta tradidisti mihi, ecce alia duo superlucratus sum. Nonne legisti, quod qui converti fecerit fratrem ab errore viæ suæ, salvabit animam suam, et eum a morte? Ad hoc autem quod dixisti, ut me ad consueta transmittam; qui et rem commisi insolitam, expedit, ut pœna maudita sequatur.

15 Tada pak blaženi Severin dozivaa biskupa Septempedske crkve, i pavši mu pred noge sa suzama poče govoriti: „Dobri i pobožni pastiru, moj brat Viktorin, vama poznat i odan, visi u mukama, i ako brzo ne priskočite, u smrtnoj je pogibelji.” Čuvši to, dobri biskup sprema se poći vrlo žurno, i trčaše, i želio je da Viktorin ne propadne. Približivši se pak biskup čudesne čestitosti, kad je vidio svoga prijatelja prokušane čistoće kako tako visi, zbog bijede znanca nije mogao zadržati suze. Kad je pak Viktorin ugledao biskupa, silno se obradovao i zamolio ga da mu prinese ruku ustima i iskaže mu milosrđe iz obzira prema Bogu i po ustanovi svoje službe. Čim mu je pak pružio svoju ruku, poče Viktorin glasom punim suza govoriti: „Gospodine oče i dobri biskupe, svidjelo se vašoj blagosti da se spustite k mojoj bijedi i pohodite mene, zarobljena od đavla i zapletena u okove. Stoga svemogućemu Bogu iskazujem zahvalu koliko mogu, što mi je dopustio da uživam vaš razgovor. Sam nagraditelj svih dobara neka vam uzvrati i na dan suda neka odgovori za ovaj trud. Sada pak, ako je drago, promotrite bijedu paloga i za grijeh naložite kaznu koju trpim. Dok sam naime želio biti sam, počeo sam uklanjati brata; malo poslije đavao je uzeo lik žene i povjerovavši mu odveo sam sebe u propast.” Poče zatim spomenuti biskup govoriti bratu Viktorinu one spasonosne riječi te ga, odrješujući od grijeha, naumi osloboditi kazne: „Brate Viktorine, tvoj je grijeh očišćen i vjeruj da ti je Gospodin već milostiv. Daj da se sada stablo zasiječe, kako bi, lišen grijeha, bio oslobođen okova.” Ali je blaženi Severin navaljivao i molio biskupa dobra uma da se ne odvoji od brata prije nego što ga skine. Tada se blaženi Viktorin poče opirati i na temelju vjere utvrđivati da se nikada odatle ne želi maknuti osim ako se Gospodinu prije ne svidi da mu se smiluje; naime da po Gospodnjoj zapovijedi stablo samo od sebe otpusti udove koje je ono samo dragovoljno zatvorilo. Tada blaženi Severin, zahvalivši biskupu, otpusti ga njegovu domu; i poče se još snažnije žalostiti i trapiti, te nije bio ništa manje mučen nego brat; osim u tome što nije visio, on se sam više trapio za brata. On je dan i noć neprestano molio Boga da pritekne u pomoć bratu.

15 Tunc vero B. Severinus a Septempedanæ Ecclesiæ accersit Præsulem, et pedibus obvolutus cum lacrymis dicere cæpit: Pastor bone et religiose, Victorinus meus frater, vobis notus et devotus, pendet in suppliciis, et nisi cito suecurratis laborat in exitu. Hoc audito Præsul bonus ire parat satis festinus, et currebat, et volebat ne periret Victorinus. Appropians autem Præsul miræ probitatis, ut probatæ castitatis vidit suum amicum sic pendere, et pro noti miseria lacrymas nequivit tenere. Ut autem vidit Victorinus Præsulem, nimium est gavisus, et ut suo ori manum apponeret, et sibi misericordiam faceret Dei intuitu, et sui officii instituto, exoravit. Ubi autem suam manum sibi est largitus, cæpit Victorinus lacrymabili voce dicere: Domine Pater, et Præsul bone, vestræ placuit clementiæ meæ miseriæ condescendere meque a diabolo captum, et vinculis illaqueatum visitare. Unde omnipotenti Deo gratias quas possum refero, qui permisit me vestro frui colloquio. Ipse omnium bonorum remunetator vobis retribuat, et in die judicii pro isto labore respondeat. Nunc autem, si placet, lapsi miseriam animadvertite, et pro peccato pœnam quam patior, injungite. Dum vero solus esse cuperem, fratrem cæpi amovere: paullo post diabolus mulieris sumpsit speciem, et me sibi credendo duxit ad perniciem. Cæpit postea prædictus Præsul illa Victorino fratri verba salutaria dicere, et eum a peccato solvens a pœna proposuit subtrahere. Victorine frater, tuum est peccatum purgatum, et tibi Dominum jam credas placatum. Arborem jam incidi permittas, ut peccato exutus, vinculis solutus existas. Instabat autem B. Severinus, et bonæ mentis Præsuli supplicabat, ut se a fratre prius non subtraheret, quam illum deponeret. Tunc B. Victorinus cæpit obsistere, et fidei fundamento firmare, se numquam inde velle amovere nisi Domino ante placuerit ejus misereri; scilicet ut jubente Domino arbor sponte artus restituat, quos ipse ultro inclusit. Tunc B. Severinus gratias agens Præsuli, remisit eum ad propria; et cæpit vehementius angi et affligi, et non minus cruciabatur quam frater; eo excepto quod non pendebat, ille se pro fratre plus affligebat. Ille die et nocte nocte incessabiliter Deum exorabat, ut fratri succurreret.

16 Kroz sve pak vrijeme trogodišta i Viktorin je visio i Severin se za nj trapio. Kad je pak prošlo trogodište, dijelovi stabla počeše popuštati, i blaženi Severin spozna da je ljaga grijeha okajana i bratu vraćen izgubljeni život: vrati se biskupu i dovede ga natrag k bratu. Tada biskup s klerom i svim pukom strpljivo pristupi i htjedne ga odrješiti. Ali on zatraži post od jednoga tjedna, pa da se poslije dade odrješiti, što mu on dopusti. Kad je obavljen post od jednoga tjedna, biskup s klerom i svim pukom vrati se te se ovako obrati Viktorinu koji je visio: „O brate, poštedi već samoga sebe, jer te okovi štede; i primi već ruke i noge čijega si djelovanja dugo bio lišen.” Tada blaženi Viktorin, spoznavši da je kazna grijeha izbrisana, zamoli brata da izlije molitve Gospodinu kojima bi bez muke primio udove koje je s mukom zadržao zatvorene. I odmah blaženi Severin, pouzdavajući se u Gospodina, reče: „Gospodine, koji si rekao svojim apostolima: Ako što zaištete Oca u moje ime, dat će vam se; molim da u tvoje ime i životvornoga križa razdvojiš dijelove stabla koji stešću udove, kako bi bez muke tvoj sluga primio udove kojih je nekoć bio lišen.” I govoreći to, učini znak križa, i stablo se odmah razdvoji te Viktorinu vrati udove neozlijeđene. Svi pak koji su bili nazočni, vidjevši čudesa, zapanjiše se; i hvaleći velika Božja djela, rekoše da je blaženi Severin velikih zasluga.

a Ferrari piše da je pozvan biskup Camerina, kao što smo rekli uz prvi životopis pod slovom i.

16 Toto autem triennii tempore, et Victorinus pependit, et se Severinus pro eo afflixit. Elapso vero triennio, arboris partes se cæpere laxare, et B. Severinus cognovit peccati labem expiatam, et fratri vitam perditam redonatam: ad Præsulem rediit, et eum ad fratrem reduxit. Tunc Præsul cum Clero et omni populo patienter accessit, et eum absolvere voluit. Ille autem unius hebdomadæ jejunium petiit, et postea se sineret absolvi, quod ille permisit. Celebrato unius hebdomadæ jejunio Episcopus cum Clero, et omni populo rediit, et Victorinum pendentem sic est allocutus: O frater, tibi jam parce, quia vincula parcunt; et jam manus et pedes recipe, quorum diu caruisti officio. Tunc B. Victorinus cognoscens peccati poenam deletam, fratrem exoravit, ut funderet preces ad Dominum, quibus sine molestia artus reciperet, quos cum molestia inclusos retinuit. Statimque B. Severinus confidens in Domino, dixit: Domine qui tuis dixisti Apostolis: Si quid petieritis Patrem in nomine meo, fiet vobis; peto ut nomine tuo et vivificæ crucis, partes arboris artus comprimentes dividas, ut sine molestia tuus famulus membra recipiat, quibus dudum caruit. Et hæc dicens, signum crucis fecit, et se statim arbor divisit, et Victorino membra illæsa restituit. Omnes vero qui aderant, videntes miracula obstupuere; et laudantes Dei magnalia, magni meriti dixerunt B. Severinum. a Ferrarius Camerinensem Episcopum advocatum scribit, ut ad priorem vitam litt. i diximus.

Biskupstvo sv. Severina.

S. Severini episcopatus.

Kad je pak prošlo nekoliko dana, spomenuti biskup usnu u Gospodinu, a blaženi Severin bi s najvećom pobožnošću izabran za biskupa od klera i puka, da se ispuni anđeoska riječ: „Jer neće proći mnogo vremena, a zavrijedit ćeš svećeničku službu Septempedske crkve.” Nije doduše bilo nijednoga koji bi se usprotivio izboru. Kad je pak izbor obavljen suglasno i održan svečano od svih, traže blaženoga Severina u pustinji: a kad ih je on dobrostivo primio, zapovjedi da im se iznese hrana. Oni pak rekoše: „Tražimo i okrepu duša i tijela, i molimo da Septempedska crkva zablista vašom blagošću.” A on: „Toliko dostojanstvo ustupite onomu tko može biti zagovornik za vas i za mene; i nemojte misliti da me možete odvući od ovoga mjesta, jer sam se zavjetovao da ću biti samotnik.” Oni pak rekoše: „Ti si odlučio biti samotnik, osim ako Bog ne bi htio drukčije odrediti o tebi. Evo, Bog je drukčije odredio o tebi. Jer podario ti je biskupsku čast i htio da tvoja čestitost iziđe na svjetlo.” Ali on nipošto nije pristajao, nego se na sve načine opirao. Tada njegov drug, prekinuvši šutnju, reče: „Brate i gospodaru Severine, moraš se sjećati anđeoskoga glasa koji je tada odjeknuo u tvojim ušima kad si zatražio da se ovdje završi sav tvoj život; jer je taj anđeoski glas bio ovakav: Neće dugo potrajati, a zavrijedit ćeš biskupsku službu Septempedske crkve. Nemoj se pak više protiviti božanskoj i ljudskoj volji, nego Božje darove primi s dobrostivošću. Štoviše, ako Bog želi da iziđeš na svjetlo, poslušaj, prestani se protiviti: jer ako se i dalje budeš opirao, bit ćeš optužen za neposlušnost i neće te zvati vjernim, nego nevjernim.” Ni tada blaženi Severin nije pristao; duša mu je naime željela biti samotna i prezirala je ljudske razgovore, ali što se više opirao, to su se oni više raspaljivali i tvrdili da je dostojan veće biskupske službe. Što još reći? Premda se mnogo opirao i veoma mnogo odupirao, po Božjoj volji biva odveden na biskupstvo i biva primljen s najradosnijim raspoloženjem muževa i žena.a Nakon što su pak završene hvale pri ustoličenju, u sredini crkve izabrani Severin otvori svoja medotočna usta, a kako je nahranio okupljeno mnoštvo Kristovim sjemenom i sve radosne i vesele otpustio njihovim domovima, nije u moći naše malenkosti iskazati. Slušajući ga pak, klerici i laici hvalili su velika djela Božja, koji je u njihovu zavičaju darovao takva gospodara.

Paucis vero revolutis diebus prædictus Præsul obdormivit in Domino, et B. Severinus cum summa devotione in Episcopum est electus a Clero, et populo, ut adimpleretur Angelicum dictum: Quia non transitibit multum temporis spatium, quod Septempedanæ Ecclesiæ mereberis sacerdotium. Non quidem unusaffuit, qui se electioni opponeret. Electione autem facta consona, et ab omnibus celebri habita, ad eremum B. Severinus quæritur: qui dum eos benignus susciperet, præcepit eis cibaria exhiberi. Illi autem dixere: Et animorum et corporum refectionem quærimus, et ut Septempedana Ecclesia vestra fulgeat clementia, petimus. Ille autem: Tantam dignitatem illi concedite, qui possit pro vobis, et pro me intercessor existere; nec credatis me ex hoc loco posse abstrahere, quia me esse solitarium vovi. Illi autem dixerunt: Tu solitarius esse disposuisti, nisi aliter de te vellet disponere Deus. Ecce aliter Deus disposuit de te. Nam Episcopi honorem tibi contulit, et tuam probitatem in lucem venire voluit. Ille vero nullatenus acquiescebat, sed modis omnibus resistebat. Tunc suus sodalis rumpens silentium, dixit: Severine frater et Domine, memor esse debes vocis Angelicæ, quæ tunc tuis auribus resonuit, cum totam tuam vitam hic postulasti finiri; fuit enim hæc vox Angelica: Non tardabit multum temporis spatium, quo Septempedanæ Ecclesiæ mereberis præsulatum. Noli autem te ultra divinæ et humanæ voluntati opponere; sed Dei munera cum benignitate suscipe. Imo si Deus vult te in lucem venire, obedias, desiste contraire: nempe si ultra renueris, inobedientiæ argueris, et non fidelis, sed infidelis diceris. Nec tunc B. Severinus acquievit; sua mens siquidem cupiebat esse solitaria, et hominum spernebat colloquia, sed quanto magis renuebat, tanto magis accendebantur, et eum majori præsulatu esse dignum asserebant. Quid ultra plura? Licet multum renuerit, plurimum que restiterit, volente Deo ad Episcopatum ducitur, et lætissimis virorum et mulierum animis suscipitur. a Postquam autem laudes inthronizandi sunt expletæ, in medio ecclesiæ suum os aperuit mellifluum electus Severinus, et qualiter circumstantem turbam Christi seminario paverit, et omnes lætos et gaudentes ad propria remiserit non est nostræ parvitatis exprimere. Audientes vero Clerici eum et laici, Dei laudabant magnalia, qui talem Dominum concessit in eorum patria.

18 Nekoliko dana poslije ode u Rim da primi posvećenje, i dok je mnoštvo stajalo uokolo, gospodinb papa, dobrostivo ga gledajući i želeći ga već dugo vidjeti zbog njegovih zasluga, uz suglasnost cijele Rimske kurije, bi posvećen s najvećom čašću i poslan u svoju biskupiju: dokle god bude živio, postao jec legat u cijeloj Marki. Vrativši se pak u svoju Crkvu, biskup Severin bi primljen s najvećom čašću; i ako je prije biskupstva bio neokaljana glasa, nakon preuzete službe časti smatran je uzvišenijega ugleda i svetije uzdržljivosti. I budući da je bio tako marljiv u služenju Bogu, na njegov zagovor Bog je slijepima vratio vid, izliječio uzete, uspravio hrome, oslobodio okovane, očistio gubave, i da istinitije kažem, kakvom god bolešću da su bolesnici bili pogođeni, po zagovoru blaženoga Severina postizali su spasonosan učinak svoje molitve. Svoju je pak Crkvu prilično proširio, i koju je našao siromašnom, ostavio ju je najbogatijom. Sagradio je pet samostana i sam ih obogatio: mnoge je kanoničke zajednice obnovio i vratio u cjelovitost. Što još reći? Dokle god je živio, nikada nije bio besposlen, pomirio je zavađene, Marku je proslavio svojim pohodom.

18 Paucis post transactis diebus ad sacra suscipienda Romam abiit, et circumstante turba Dominusb Papa benigne intuens, et eum a longo tempore pro suis meritis videre desiderans, et tota sibi Romana Curia annuente cum maximo honore est consecratus, et ad proprium missus Episcopium: quoad viveret, in tota Marchia est effectusc Legatus. Rediens autem ad suam Ecclesiam Episcopus Severinus est cum maximo honore receptus; et si ante Episcopium fuit famæ integræ, post reassumpti honoris officium, excellentioris opinionis, et continentiæ sanctioris est habitus. Et quia in Dei servitio sic erat sedulus, ad ejus intercessionem Deus cæcis visum restituit, paralyticos curavit, claudos erexit, compeditos absolvit, leprosos mundavit, et ut loquar verius, quacumque infirmitate ægri detinebantur, B. Severini intercessione, petitionis suæ salutarem consequebantur effectum. Suam autem Ecclesiam ampliavit satius, et quam invenit inopem ditissimam reliquit. Quinque monasteria construxit, et ipse ditavit: plures canonicas refecit, et ad integritatem reduxit. Quid plura? Donec vixit numquam otiosus extitit, discordes reconciliavit, Marchiam sua illustravit visitatione.

19 Kad je pak Bog htio staviti svršetak njegova života i njega, kao zaslužna, ukloniti od napora, posla mu anđela koji će i odrediti kraj života i poučiti kako da se pobrine za Crkvu i braću. Pristupivši, anđeo u snu pozdravi blaženoga Severina te, izlažući razlog dolaska, pozva ga na gozbu nebeskoga kraljevstva govoreći: „Brate Severine, sazovi svoje kanonike i postavi pastira u svojoj crkvi, uzmi popudbinu: jer trećega dana, naime u nedjelju, napustit ćeš tijelo i ući sa svecima u život koji nema kraja.” Čuvši pak blaženi Severin glasnika tolikoga otajstva, izli molitve Gospodinu govoreći: „Slavim te, neizmjerni Kralju Bože, koji si se udostojao pozvati me iz ove tamnice, jer se dovoljno odužio moj boravak. Neka ti bude milo da me sada već odavde izvedeš i udijeliš neki dio željenoga mira.”

19 Cum vero Deus vellet suæ vitæ finem imponere, et ipsum, ut bene meritum, a labore subtrahere, Angelum sibi direxit, qui et vitæ terminum poneret, et qualiter Ecclesiæ et Fratribus provideret instrueret. Accedens Angelus B. Severinum in somnis salutavit, et adventus caussam exponens, ad superni regni epulas invitavit, dicens: Frater Severine, tuos Canonicos convoca, et Pastorem in tua colloca ecclesia, viaticum sume: nam die tertio, scilicet Dominico, carnem es relicturus, et cum Sanctis vitam, quæ finem non habet, es ingressurus. Audiens vero B. Severinus tanti mysterii nuntium preces fudit ad Dominum dicens: Te collaudo Rex immense Deus, qui me de hoc ergastulo vocare dignatus es, quia meus satis est prolongatus incolatus. Placeat tibi me nunc hinc jam abstrahere, et optatæ quietis aliquam partem concedere.

20 Rekavši to, zapovjedi da se pozovu ljudi cijele njegove biskupije; i tri dana poučavajući ih spasonosnim opomenama, nije činio ništa drugo nego ono što je učvršćivalo vjeru, jačalo nadu i resilo ljubav: sazva kanonike na jedno mjesto i zajedno s njima izabra biskupa. I tako, kad je sve bilo uredno pripravljeno, pošto je odslužena misa i pričestio spomenuti puk, zahvati ga malo studeni. Osjećajući pak klonuće tijela, zapovjedi da se pozovu klerici, te se naoruža tijelom i krvlju Gospodnjom, položi se u pepeo i kostrijet, i otpjeva sve što se obično govori umirućima, a obavivši molitvu, ovako se pomoli govoreći Gospodinu: „O svevišnji Bože, kojemu je sve ujedno poznato, primi me sada.” Pomoli se, i pošto je dovršio molitvu, pojavi se neizmjerno svjetlo koje je, zadržavši se tri sata, donijelo toliki miris kolikoga ne bi dala miomirisna sredstva cijeloga svijeta. Kad se pak svjetlo povlačilo, sama duša blaženoga Severina pođe k Gospodinu i primi stostruku nagradu prošloga života. Nakon prijelaza svetoga muža, Gospodin odozgo, razmotrivši trud svoga vjernoga Severina, da bi i drugi po njegovu primjeru primili dokaze kršćanske vjere, učini da njegov svetac zablista sjajnim čudesima D. Jer iz cijele Marke i iz svake druge susjedne pokrajine svi bolesnici koji su dolazili k tijelu sv. Severina, vraćeni željenomu zdravlju, radosno su se vraćali svojim domovima.

20 His dictis, totius Episcopii sui homines advocari jussit; et tribus diebus salutaribus monitis eos instruens, nibil aliud egit quam ea quæ fidem fundarent, spem corroborarent, et caritatem ornarent: Canonicos in unum vocavit, et pariter cum eis elegit Præsulem. Et ita omnibus rite paratis, celebrata Missa, et populo prædicto communicato, eum parum algoris invasit. Sentiens autem corporis resolutionem, Clericos advocari jussit, et corpore et sanguine Domini se armavit, in cinere et cilicio se collocavit, et omnia quæ morientibus dici assolent decantavit, et oratione facta taliter ad Dominum dicens oravit: O summe Deus, cui sunt simul omnia nota, me nunc suscipias. Oravit, et oratione facta lux immensa apparuit, quæ per tres horas moram faciens tantam fragantiam attulit, quantam totius mundi odoramenta non darent. Recedente vero luce, ipsa B. Severini anima perrexit ad Dominum, et anteactæ vitæ centuplicatum recepit præmium. Post sancti viri transitum Dominus ex alto fidelis sui Severini laborem considerans, ut alius suo etiam exemplo Christianæ fidei documenta susciperet, suum Sanctum claris coruscare fecit miraculisd. Nam de tota Marchia, et de omni adjacenti alia provincia omnes infirmi ad S. Severini corpus accedentes optatæ sanitati restituti ad propria cum gaudio remeabant.

a Franko kaže da je ušao u Septempedu 1. svibnja.
b Predaje Franko da je to bio Vigilije. Ali ako je sv. Severin umro, kako isti piše, 26. travnja godine 540., onda je zaređen dok je za prognanoga sv. Silverija upravljao papinstvom Vigilije, budući da je sam Vigilije tek godine 540. zakonito izabran za papu; nadalje bi trebalo da je živio posve kratko vrijeme.
c Franko također piše da je uprava pokrajine bila povjerena Severinu.
d Neke stvari pripovijedaju se u prvomu životopisu, a iste ima i Franko.

a Francus ait Kalendis Maii Septempedam intrasse.b Vigilium fuisse tradit Francus. At si obiit S. Severinus, ut idem scribit, vi Kal. Maii, anno dxl, ergo dum pro S. Silverio exulante pontificatum administraret Vigilius, ordinatus est; cum ipse Vigilius anno primum dxl, legitime Pontifex electus sit: deinde oporteret cum exiguo omnino tempore vixisse.c Francus quoque regimen provinciae Severino commissum scribit.d Quædam narrantur in priori Vita, eademque habet Francus.

O sv. Frodobertu, opatu.

De s. Frodoberto Abb.

BILJ. 132. Str. 506, stupac 1, br. 4, prijašnje ovako vrati Životopis sv. Frodoberta, koji je napisao Adson, ili Azo, ili Asso, opat Dera, prenose Klaudije Robert i N. Desguerrois. Je li to onaj koji je iz rukopisa iz Cella objavio Nikola Camuzæus, nama nije pouzdano: jer ovaj pisac pokazuje da je bio monah u samostanu u Cellu, kad u 3. poglavlju, br. 11 ovako piše: „Koju (povlasticu) u arhivu našega samostana.” Možda je iz samostana u Cellu bio uzet da upravlja samostanom u Deru u châlonskoj biskupiji. Ali ni dob se ne čini da se slaže: jer dok je pouzdano da je Adson cvjetao godine 970., pisac ovoga životopisa nagoviješta da je živio gotovo stotinu godina prije: govoreći naime o svečevu stasu u 6. poglavlju, br. 23: „Kako tvrde i oni,” kaže, „koji priznaju da su vidjeli kosti njegova presvetoga tijela”, naime godine 872., kada je obavljen njegov prijenos. Ali je Adson mogao poslužiti se spomenicima samostana u Cellu i odatle to prepisati.

NOT. 132. Pag. 506, col. 1, nu. 4, priora ita restitue Vitam S. Frodoberti ab Adsone, sive Azone, aut Assone, Abbate Dervensi scriptam tradit Cl. Robertus, et N. Desguerrois. Eane sit, quam ex MS. Cellensi edidit Nicolaus Camuzæus, haud nobis constat: nam hic Auctor ostendit se monachum fuisse in cænobio Cellensi, cum cap. 3, nu. 11, ita scribit: Quod (privilegium) in archivis cænobii nostri. Fuerit fortassis ex Cellensi cænobio assumptus ad regendum Dervense in diaecesi Catalaunensi. Sed nec ætas quadrare videtur: nam cum Adsonem constet anno 970 floruisse; hajus Vitæ scriptor innuit se centum fere annis prius vixisse: loquens enim de Sancti statura cap. 6, num. 23. Ut illi quoque perhibent, inquit, qui ejus sacratissimi corporis ossa se aspexisse fatentur; anno videlicet 872, quando facta ejus est translatio. Sed potuit Adso usus fuisse monumentis monasterii Cellensis, atque inde ista transscripsisse.

O sv. Ciru, carigradskom biskupu.

De s. Cyro ep. cp.

Str. 531, stupac 1, nakon pohvale iz Mineja br. 1, dodaj Rukopisni Florarij 11. prosinca ima ovo: „U Carigradu sv. Cira, prognanoga biskupa.”

Pag. 531, col. 1, post elogium ex Menæis nu. 1, adde MS. Florarium xi Decembris ista habet: Constantinopoli S. Cyri exiliati Episcopi.

O sv. Erhardu, biskupu.

De s. Erardo ep.

Str. 533, stupac 1, nakon br. 2, dodaj Neke moći sv. Erharda prenesene su u Prag u vrijeme cara Karla IV.; tako naime ima stari Praški martirologij 13. prosinca: „Istoga dana u pokrajini Alzasu, sv. Odilije, čije je moći i ruku car Karlo dobio u Hohenburgu, njezinu samostanu u strasburškoj biskupiji, i darovao Praškoj crkvi. U toj su ruci također pohranjene moći sv. biskupa Erharda, koji je krstio sv. Odiliju, slijepu od rođenja, i prosvijetlio je od sljepoće: koje je moći car dobio u Regensburgu iz donjega samostana.”

Pag. 533, col. 1, post num. 2, adde Aliquæ S. Erardi reliquiæ tempore Caroli IV Imperat. Pragam translatæ sunt; ita enim habet vetus Martyrologium Pragense xiii Decembris: Eodem die in Alsatia regione, S. Othiliae, cujus reliquias et brachium Carolus Imp. obtinuit in Hohenburg ejusdem monasterio in diœcesi Argentinensi, et donavit Ecclesiæ Pragensi. In quo brachio etiam reconditæ sunt reliquiæ S. Erhardi Episcopi, qui S. Othiliam cæcam natam baptizavit, et a cæcitate illuminavit: quas reliquias Imperator obtinuit in Ratispona de monasterio inferiori.

Svezak I Kalendar godine