Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 3. siječnja

AD III JANUARII

Str. 126, nakon „Sv. Genoveva djevica, u Parizu u Galiji”, dodaj: „Sv. Eustadije opat, u Dijonu u Burgundiji.”

Na istom mjestu među izostavljene dodaj: „Sv. Teodorik, knez Glamorgana u Walesu, pučki sv. Tewdricke, navodi se na ovaj dan kod Wilsona u novom izdanju martirologija. Odgodit ćemo dok ne dođemo do pouzdanijih podataka, a ne samo na temelju Godwinova svjedočanstva.”

Na istom mjestu, gdje se raspravlja o mletačkom duždu Ursu, izbriši ove riječi: „Ovo je Petar Orseolo, o kojemu je riječ 11. siječnja”, i stavi: „Je li ga Crkva uvrstila u popise nebesnika, nama je nepoznato, kako se kaže 11. siječnja kad se među izostavljenima raspravlja o drugom duždu Petru Orseolu.”

Str. 127, nakon onoga što stoji o sv. papi Anteru, dodaj: „Prenosi se da je on po božanskoj opomeni prenio u Rim tijelo sv. Martine djevice i mučenice, kako je gore rečeno uz 7. poglavlje njezinih djela pod slovom a.”

Pag. 126, post, S. Genovefa Virgo, Parisiis in Gallia; adde S. Eustadius Abbas, Divione in Burgundia.

Ibidem inter Omissos adde S. Theodoricus Glamorganiæ in Wallia Regulus, vulgo S. Tewdricke, refertur hoc die a Wilsono in nova editione Martyrologii. Differemus dum certiora nanciscamur, nec solius Godwini fide testata.

Ibidem, ubi de Urso Duce Venetorum agitur, dele ista verba (Hic est Petrus Urseolus, de quo xi Januarii) Et repone An sit ab Ecclesia in Cælitum tabulas relatus, nos latet, ut xi Januarii dicitur cum inter Omissos de altero duce Petro Urseolo agitur.

Pag. 127, post ea quæ de S. Antero Papa habentur, adde Hic corpus S. Martinæ Virginis et Martyris, ut supra ad cap. 7, illius Actorum littera a est dictum, fertur divino monitu in Urbem transtulisse.

DE SS. MARTYRIB. NICOMED.

O svetim nikomedijskim mučenicima Teopemptu i Teoni.

Theopempto et theona.

Str. 127, na kraju, dodaj Uostalom, čini se da su to posve isti oni koji se ponovno navode 21. svibnja, a nazivaju se Teopomp i Sinezije. Tako Rimski martirologij: Istoga dana svetih mučenika Sinezija i Teopompa. Maurolico: Istoga dana sv. Teopompa, biskupa Nikomedije, i Sinezija, mučenika pod Dioklecijanom. Galesini: Ovoga istog dana sv. Genezija i Teopontija, koji, ojačani božanskom snagom, u Dioklecijanovu progonu, hrabro se boreći za Krista, porazivši protivnike odlaze po krunu u nebo. U bilješkama kaže da se Teopontije drugdje naziva Teopomp.

Pag. 127, in fine, adde Ceterum hi videntur omnino iidem esse qui XXI Maii iterum referuntur, vocanturque Theopompus et Synesius. Ita Martyrol. Romanum: Eodem die sanctorum Martyrum Synesii et Theopompi. Maurolycus: Eodem die SS. Theopompi Episcopi Nicomediæ et Synesii Martyrum sub Diocletiano. Galesinius: Hoc ipso die SS. Genesii et Theopontii, qui divina virtute roborati, in oppugnatione Diocletiana, pro Christo fortiter dimicantes, profligatis adversariis ad coronam abeunt in cælum. In notis ait Theopontium alibi Theopompum appellari.

2 Da su to isti, izričito tvrdi Kanizije, ili tko je već pisac Njemačkoga martirologija, u kojem se 4. siječnja čita ovo: Također u Nikomediji svetih mučenika Teopontija biskupa i Sinezija, koji se ponovno niže 21. svibnja nabrajaju, a zaklani su pod najokrutnijim carem Dioklecijanom. Navode se također 4. siječnja u rukopisnom Florariumu: Istoga dana Teopompa biskupa i Sinezija mučenika. I u dodatku Kölnske kartuzije uz Usuarda: U Nikomediji pod Dioklecijanom Teopompa biskupa i Sinezija mučenika.

2 Eosdem esse, diserte asserit Canisius, seu quisquis auctor est Martyrologii Germanici, in quo IV Januarii ista leguntur: Item Nicomediæ sanctorum Martyrum Theopontii Episcopi, et Synesii, qui rursus infra xxi Maii recensentur, et sunt sub crudelissimo Imperatore Diocletiano trucidati. Referuntur quoque IV Janu. in MS. Florario: Eodem die Theopompi Episcopi et Synesii Martyrum. Et in auctario Carthusiæ Coloniensis ad Usuardum: Apud Nicomediam sub Diocletiano Theopompi Episcopi et Synesii Martyrum.

3 Jasnije je očito da su to isti iz Djela koja nam je iz rukopisa Kölnske kartuzije poslao naš Ivan Grothuis, a koja se posve slažu s pohvalom koju smo gore donijeli iz Mineja. Gotovo isto spominje Petar de Natal; 5. knjiga, pogl. 33. Isto, ali, kako sam priznaje, od sebe ispravljeno, navodi Bivarije u djelu Dextri Chronicon uz god. 300., tumačenje 4., br. 6. Jer u toj se Kronici nalazi ovo: U Nertobrigi u Keltiberiji svetih mučenika Sinezija i Teopompa. Ne nedostaje ni onih koji smatraju da su oni bili biskupi dvaju španjolskih gradova, premda ne navode koji su to bili. Bivarije smatra da se ova Nertobriga, koju spominje i Ptolemej u 2. knjizi, pogl. 6, sada zove Almuñia, smještena uz rijeku Salon, između Bilbilisa i Zaragoze. Jer kod istoga Ptolemeja u 2. knjizi, pogl. 4 postoji i druga Nertobriga, za koju sam piše da se sada zove Fregenal. Od njega se u pogledu obaju gradova razilaze drugi koje navodi Ortelije pod natuknicom Nertobriga.

3 Clarius patet eosdem esse ex Actis, quæ ex MS. Carthusiæ Coloniensis nobis misit Joannes Grothusius noster, plane consentientia cum elogio quod ex Menæis supra dedimus. Eadem fere memorat Petrus de Natal. lib. 5, cap. 33. Eadem, sed, ut profitetur, a se correcta, recitat Bivarius in Dextri Chronicon ad an. 300, comment. 4, nu. 6. Nam in eo Chronico ista habentur: Nertobrigæ in Celtiberia sanctorum Martyrum Synesii et Theopompi. Nec desunt qui putent hos duarum civitatum Hispaniæ Episcopos fuisse, quamvis non declarent quænam illæ fuerint. Bivarius hanc Nertobrigam, quæ et Ptolemæo memorata lib. 2, cap. 6, censet nunc Almuñia dici, ad Salonem amnem sitam, inter Bilbilim et Cæsaraugustam. Nam alia apud eumdem Ptolemæum lib. 2, cap. 4, est Nertobriga, quam ipse nunc Fregenal dici scribit. Dissentiunt ab eo in utraque urbe alii ab Ortelio citati in voce Nertobriga.

4 To što se kaže da je Teopomp bio na čelu Nikomedijske crkve, Baronije ne odobrava: „Jer u ona Dioklecijanova vremena”, kaže, „pouzdano je da je najprije stolovao Ćiril, a zatim Antim.” To je doduše sigurno poznato iz Djela sv. Inde i Domne, a reći ćemo i 27. travnja uz životopis sv. Antima. Ali zašto Teopomp ne bi mogao biti Ćirilov prethodnik? Zatim, u Djelima koja ćemo donijeti ne kaže se da je bio nikomedijski biskup, premda to ima Petar de Natalibus.

4 Quod dicatur Theopompus præfuisse Ecclesiæ Nicomediensi, id Baronio non probatur: Nam illis Diocletiani temporibus, inquit, primo Cyrillum, deinde Antimum sedisse constat. Constat id quidem certe ex Actis SS. Indis et Domnæ, et dicemus xxvii Aprilis ad vitam S. Anthymi. Sed cur non potuit Cyrilli decessor fuisse Theopompus? Deinde in Actis, quæ dabimus, non dicitur Nicomediensis Episcopus fuisse, licet id habeat Petrus de Natalibus.

5 Naslov Djela u kölnskom kodeksu bio je ovakav: Uoči nona siječnja (4. siječnja). O sv. Teopompu biskupu i Sineziju, koji se zove i Teona, mučenicima. Isto pak znače Teopempt i Teopomp, to jest od Boga poslan: ono prvo od πέπεμπται, a ovo od πέπομπα. iz rukopisa Kölnske kartuzije prepisao Ivan Grothuis iz Družbe Isusove.

U prvoj godini svogaa progona car Dioklecijan, došavši iz Rima, uđe u grad Nikomediju, u kojem dade načinitib mnoge idole. Dogodi se pak nakon nekoliko dana da s prigradskih imanja u grad uđe Božji muž, biskup imenom Teopomp; on je naime prvi koji je podnio mučeništvo na početku progona najopakijega Dioklecijana. I reče sveti muž Dioklecijanu: „Nisu to bogovi kojima se ti klanjaš, srebrni ili zlatni, drveni ili kameni: niti mogu disati niti govoriti, niti mogu ikakvo dobro ili zlo učiniti. Svemogući pak Bog sam je stvorio nebo i zemlju, more ujedno i sve što je u njima.” I kad je o tome i o veoma mnogim drugim stvarima o kršćanskoj vjeri raspravljao, car mu srdit reče: „Nisam te pozvao da držiš mnoge govore, nego želeći da se odmah pokoriš, zapovijedam ti da prineseš žrtvu bogu Apolonu.” Odgovori sv. Teopomp rekavši: „Ja takvim bogovima nikada ne prinosim žrtvu, niti ću se ikada bojati tvojih muka. Pisano je naime: Ne bojte se čovjeka koji ubija tijelo, a dušu ne može ubiti. Ti pak, imajući vlast nad mojim tijelom, čini što god hoćeš.”

5 Titulus Actorum in Coloniensi codice hic erat: Pridie Non. Januar. De S. Theopompo episcopo et Synesio, qui et Theonas, Martyribus. Idem autem valent Theopemptus et Theopompus, id est, a Deo missus, illud a πέπεμπται, hoc πέπομπα. ex MS Carthusiæ Colonien. descripta a Joan. Grothusio Soc. JESU.

In primo annoa persecutionis suæ Diocletianus Imperator de Roma veniens subiit urbem Nicodemiam, in qua fabricari fecitb idola multa. Factum est autem post dies aliquot, ut a suburbanis prædiis urbem vir Dei ingrederetur Episcopus, nomine Theopompus, hic namque primus est qui martyrium pertulit in initio persecutionis Diocletiani nequissimi. Et ait vir sanctus Diocletiano: Non sunt isti Dii, quos tu adoras, argentei vel aurei, lignei seu lapidei: neque respirare possunt aut loqui, nec possunt etiam quicquam boni facere aut mali. Omnipotens autem Deus ipse fecit cælum et terram, mare simul et omnia quæ in eis sunt. Et cum hæc et alia plurima de fide Christiana disseruisset, Imperator iratus dicit ei. Non vocavi te plurimos sermones facere; sed volens te mox acquiescere, jubeo te Deo Apollini sacrificare. Respondit S. Theopompus dicens: Ego talibus Diis sacrificium numquam profero, nec unquam tua tormenta formidabo. Scriptum est enim: Nolite timere virum qui corpus occidit animam autem non valet occidere. Tu vero potestatem habens corporis mei, quidquid vis, perage.

2 Tada car zapovjedi da se naloži peć i da se sveti biskup baci u nju. Vojnici su je dakle silno ložili od jutra sve do podneva. Sveti im pak biskup reče: „Pričekajte malo, i ja ću vam pokazati snagu Gospodina Boga svojega, za čije sveto ime ovo trpim.” I rekavši to, odmah uskočivši, sjede nasred užarene peći. Oni su pak mislili da će odmah izgorjeti u vatri i umrijeti. A u pola noći blaženi muž, ustavši iz peći,c uđe u carevu ložnicu, pošto su se sva vrata sama od sebe otvorila, te probudivši ga reče: „Ja sam biskup Teopomp, čovjek Isusa Krista. Nisam umro kako si bio zapovjedio, nego evo živim.”

2 Tunc Imperator jussit succendi clibanum, sanctumque Pontificem projici in ipsum. Succenderunt ergo milites illum nimis a mane usque ad meridiem. Sanctus vero Episcopus dixit eis: Sustinete parum, et ego ostendam vobis virtutem Domini Dei mei, pro cujus nomine sancto talia patior. Et hæc dicens confestim insiliens resedit in medio clibani nimium æstuantis. Ipsi vero putaverunt eum mox adustum igne mori. Nocte autem media surgens beatus vir de clibano,c ingressus est thalamum Imperatoris, januis omnibus ultro patefactis, excitatoque eo dixit: Ego sum Theopompus Episcopus, homo Jesu Christi. Non sum mortuus, ut præceperas; sed ecce vivo.

3 Čuvši to, Dioklecijan se silno uzbudio, te je zbog prevelikoga straha onijemio i ušutio. A kad je svanulo jutro, pozvao je svoje vojnike i rekao: „Možda niste uveli onoga kršćanina u užarenu peć, kao što sam vam zapovjedio.” Oni mu rekoše: „Da, Gospodaru, kako si naredio, bacili smo ga, i on je izgorio i umro još od jučerašnjega dana.” Tada je Dioklecijan ustao, izišao s vojnicima i stao pred peć. A sveti biskup Teopomp, vrativši se iste noći iz palače, ponovno je ušao u peć i bio je ondje: i čuo ga je car kako pjeva psalme i slavi Boga usred vrlo užarene peći. I silno se začudio. A kad je nepovrijeđen izišao iz peći, reče car nazočnima: „Zapazite kakvu moć ima magija kršćana. Čuo sam, naime, da u ime nekoga Isusa izvode svoje čarolije.” I zapovjedi u isti sat da se uhvati pas i baci u peć, želeći provjeriti čudo koje je svetac prije učinio. Ali je pas odmah izgorio.

3 Audiens hæc Diocletianus valde turbatus est, et elinguis præ nimio pavore factus siluit. Mane autem facto, vocavit milites suos, et ait: Fortasse non intromisistis Christianum illum in clibanum succensum, sicut præceperam vobis. Dicunt illi: Etiam Domine, ut jusseras, misimus illum, et consumptus mortuus est ab hesterno die. Tunc Diocletianus surgens exivit cum militibus, et stetit ante clibanum. Sanctus autem Theopompus Episcopus eadem nocte regressus a palatio, subiit rursus clibanum, et erat ibi; et audivit eum Imperator psallentem ac glorificantem Deum in medio clibani valde succensi. Et supra modum miratus est. Et cum illæsus ascenderet de clibano, dixit Imperator adstantibus: Notate qualem virtutem habeat magia Christianorum. Audivi siquidem quod in nomine cujusdam Jesu magias suas perficiant. Et præcepit eadem hora apprehendere canem et jactari in clibanum, scire volens Sancti prius factum miraculum. Confestim autem canis exustus est.

4 Gledajući to, reče car čovjeku Božjemu: „Navalit ću na tebe mukama kao na bezbožnika, jer sam spoznao da si zavodnik i vračar.” I naredi da ga drže zatvorena u strogu pritvoru, i da mu se ne daje ni kruha ni vode, sve do dana kad ga bude htio saslušati na javnoj sjednici. Ostao je, dakle, čovjek Božji u tamnici dvadeset i dva dana bez hrane i pića, okrijepljen božanskom okrepom. Kad su ti dani istekli, reče car svojim vojnicima: „Idite i pogledajmo živi li možda još onaj kršćanin ili je mrtav.” Kad su ga našli vedra lica, kao da se okrijepio na kraljevskoj gozbi, car, ispunjen srdžbom, izvede blaženoga biskupa, i razdirući svoju haljinu, zapljeska rukama govoreći: „Dođite i vidite kolika je magija kršćana.” A blaženi biskup reče: „Dokle ćeš, najjadniji, imati zaslijepljeno srce, i ne spoznaješ pravoga Boga u kojega ja vjerujem? On je, naime, onaj koji mi daje snagu da te pobijedim, i da, svladavajući tvoja mučenja, ne držim ih ni za što.” Tada car, čuvši to i drugo od njega, zapovjedi da mu se iskopa desno oko i da mu se stavi u desnu ruku, te da ga tako vrate u tamnicu. Ondje, pošto se pomolio, velika svjetlost zasja u tamnici, i odmah se zjenica svetoga iskopanoga oka otvorila te postala čitava i zdrava kao i drugo oko.

4 Intuens hæc Imperator dixit viro Dei: Incumbam tibi cum pœnis ut impio, eo quod cognoverim te seductorem et magum esse. Jussitque eum arcta custodia clausum haberi, nec illi panem dari, neque aquam, usque in diem qua vellet eum publica sessione audire. Mansit igitur vir Dei in carcere viginti duos dies sine cibo et potu, divina refectione sustentatus. Quibus expletis, Imperator ait militibus suis: Euntes videamus si forte vivat adhuc Christianus ille, an mortuus sit. Quem cum invenissent exhilarato vultu, quasi regali convivio refectum, Imperator ira repletus eduxit beatum Præsulem, et scindens tunicam suam, plausum dedit manibus suis, dicens: Venite, et videte quanta sit magia Christianorum. Beatus vero Episcopus ait: Usquequo miserrime excæcatum habes cor, nec cognoscis Deum verum, in quem ego credo? Ipse enim est qui virtutem mihi præstat, quatenus te vincam, et tua superans pro nihilo ducam tormenta. Tunc Imperator hæc et alia audiens ab eo, præcepit ejus oculum dextrum effodi, et in manu dextera ipsius dari, ac sic ad carcerem reduci. Ubi cum orasset, lux magna in carcere refulsit, et confestim pupilla sancti oculi effossi est aperta, et facta est integra et sana ut altera.

5 Kad je car to vidio, silno se rasrdi i reče: „Tako mi spasa Rimskoga Carstva i velikoga Apolona, nipošto te neću slušati niti ti popustiti dok najprije ne pozovem moćnijega čarobnjaka koji može uništiti sva tvoja umijeća i čarolije.” Rekavši to, zapovjedi da ga ponovno zatvore u tamnicu. Poslavši dakle pisma u sve pokrajine da će svaki čarobnjak koji dođe i razriješi kršćanske čarolije primiti veoma mnoge časti i darove, dođe neki čarobnjak imenom Teona; on, stojeći pred Dioklecijanom, reče: „Prema zapovijedi vaše vlasti došao sam što sam brže mogao razriješiti čarolije kršćana, i kod mene se neće naći laži pred tvojim licem.” Čuvši to, car se obradova i reče: „Imam u tamnici nekog prvaka kršćana; ako razriješiš njegovu čaroliju, steći ćeš velike časti.” Njemu Teona reče: „Neka učini kakvo čudo pred mojim očima, i ja ću, dok ti gledaš, uništiti svako njegovo djelovanje.” Obradovan dakle car takvim riječima reče mu: „Ipak bih želio od tebe najprije vidjeti neki znak.” Teona reče: „Neka se dovede najdivljiji bik”; kad je doveden, odmah izgovori neke riječi na bikove uši, i odmah se bik raspolovi na dva dijela. Tada car zadivljen reče: „Uistinu si ti sposoban razriješiti čarolije kršćana.” A čarobnjak reče: „Pričekaj malo i spoznat ćeš čudesno učinjeno čudo, o care.” I rekavši to, zapovjedi da mu se donese vaga, pa izvaga oba dijela bika, i nađoše se jednaka.

5 Quod cum Imperator vidisset, iratus est valde, et dixit: Per salutem imperii Romanorum, magnumque Apollinem, nequaquam audiam vel acquiescam tibi nisi prius accersiam potentiorem magum valentem omnes artes et magias tuas destruere. His dictis jussit eum iterum in carcerem recipi. Missis igitur litteris ad omnes provincias, ut si quis veniens magus solveret magias Christianorum, honores plurimos ac munera reciperet; advenit magus quidam, nomine Theonas; qui stans in conspectu Diocletiani ait: Juxta præceptum regiminis vestri quantocyus veni solvere magias Christianorum, et apud me non invenietur mendacium in conspectu tuo. Quibus auditis Imperator lætatus ait: Est mihi in carcere Princeps quidam Christianorum, cujus magiam si solveris, magnos honores consequeris. Cui Theonas dixit: Faciat potentiam aliquam in conspectu meo, et ego, te vidente, omnem ejus operationem destruam. Delectatus ergo Imperator in talibus dictis ait ad eum: Attamen volveram a te aliquod signum prius videre. Theonas dixit: Afferatur taurus ferocissimus, quo adducto, statim aliqua verba in auribus tauri protulit; et confestim taurus dissectus est in binas partes. Tunc admiratus Imperator dixit: Vere tu sufficiens est ad dissolvendas magias Christianorum. Et magus: Parum, inquit, sustine, et cognosces mire factum miraculum o Imperator. Et hæc dicens jussit sibi afferri trutinum, et trutinavit ambas tauri partes, et inventæ sunt æquales.

6 Odmah dakle Dioklecijan zapovjedi da mu se dovede sv. biskup Teopomp, i postavi ga nasuprot čarobnjaku govoreći mu: „Znajući da si zavodnik i čarobnjak, došao je stoga ovaj čarobnjak iz egipatskoga kraja. I želim spoznati tko je od vas moćniji čarobnjak.” Tada Teona reče biskupu: „Dvije ću vještine čarobnjačkoga umijeća sada izvršiti nad tobom; i ako ti ništa ne naškode, povjerovat ću u tvoga Boga.” I načinivšid čarobne kuglice od brašna, dade ih biskupu. On ih uze i pojede, i zasladiše se u njegovim ustima poput meda, te mu ne nanesoše nikakve tegobe. Vidjevši to, Teona se zapanji i reče: „Još ću jedno čudo čarobnjačkoga umijeća izvršiti nad tobom. Ako ti ne naškodi, povjerovat ću u tvoga Boga.” I uzevši čašu vode, stavi u nju čarobnu kuglicu, zazva nad njom imena najmoćnijih demona da otrov postane jači, te pruži Svecu da popije. Kad je on to bez ikakve ozljede ispio, Teona odmah padne pred noge svetoga biskupa i reče: „Nema drugoga Boga, niti se ni u koga drugoga valja uzdati ni na koji način, osim jedino u samoga Isusa.” Zatim reče caru: „Kršćanin sam i klanjam se Raspetomu.” Čuvši to, car se silno uznemiri i povika rekavši: „Velike su pojave koje se događaju po čarolijama kršćana.” I zapovjedi da obojicu uvedu u tamnicu, gdje sveti biskup, poučivši Teonu u vjeri, promijenivši mu ime, nazva gae Sinezijem, to jest razumnim, zato što je čistim srcem spoznao Krista Boga i Gospodina, te ga krsti.

6 Confestim igitur Diocletianus jussit sibi præsentari S. Theopompum Episcopum, et statuit eum ex adverso magidicens ad eum: Notum habens, quod seductor sis et magus, venit ergo magus iste ab Ægyptiorum regione. Et cognoscere volo, quis vestrum sit potentior magus. Tunc Theonas ait ad Episcopum: Duas artes nunc magicæ disciplinæ in te conficiam; et si nihil tibi prævaluerint, credam in Deum tuum. Et faciensd sphærulas farinæ magicas, dedit Episcopo. Quas ille comedit suscipiens, et dulcoratæ sunt in ore ipsius tamquam mel, et nihil molestiæ intulerunt. Quod videns Theonas stupefactus ait: Adhuc unum prodigium magicæ artis supra te conficiam. Quod si tibi non nocuerit, credam in Deum tuum. Et sumens calicem aquæ, intulit in eo sphæram magiæ, invocavitque super illum nomina potentissimorum daemoniurum, quatenus potentius redderetur venemum, et contulit Sancto bibere. Quod cum sine læsione sumpsisset, Theonas confestim proruens ad pedes sancti Episcopi ait: Non est alter Deus, nec in altero confidendum ullo modi, nisi tantum in solo Jesu. Deinde Imperatori ait: Christianus sum, et Crucifixum adoro. Quod Imperator audiens turbatus est valde, et exclamavit dicens: Magna sunt quæ per magicas fiunt ostensiones Christianorum. Et præcepit ambos in carcere introduci, ubi sanctus Episcopus Theonam in fide instruens, mutato ejus nomine vocavit eume Synesium, hoc est, intellectualem, eo quod puro corde intellexisset Christum Deum et Dominum, et baptizavit eum.

7 Sutradan pak zapovjedi car da mu se dovede sveti biskup, i prignuvši glavu reče mu: „Zdravo, učitelju čarobnjaka.” A kad nije htio žrtvovati bogovima, zapovjedi da ga razapnu po zemlji svezana za kolce, polegnuta na leđa da gleda uvis. I dade donijeti odlomljeni dio stupa, koji je jedva moglo nositi osam muževa, i položiti ga na njegov trbuh. Ali kad se sveti biskup pomolio, stup se odmah sam od sebe podigne i padne daleko od njegova trbuha, odbačen gotovo petnaest lakata. Tada Dioklecijan zapovjedi da ga objese naglavce, da ga za vrat privežu za kapitel stupa ondje dolje i da ga ostave tako obješena od ranoga jutra sve do trećega sata dana. Nakon toga pak zapovjedi da se iznenada presiječe uže o kojem je visio, kako bi pod teretom razbijene glave i slomljena vrata najpogubnije izdahnuo. Kad je to učinjeno, sveti biskup božanskom snagom stade uspravno na svoje noge.

7 Altera vero die præcepit Imperator sanctum Episcopum sibi præsentari, inclinataque cervice dixit ad eum: Ave magister magorum. Et cum Diis sacrificare noluisset, præcepit eum extendi super terram stipitibus nexum, et supinatum sursum aspicientem. Fecitque fractæ partem afferri columnæ, quam vix portare potuerunt octo viri, et eam super ventrem ejus poni. Sed cum sanctus Episcopus orasset, confestim elevata est a semetipsa columna, ceciditque a ventre ejus longe direpta quasi cubitis quindecim. Tunc Diocletianus præcepit eum suspendi verso capite, ligarique capitello columnæ cervicetenus nus ibi subnexum, et sinere taliter suspensum a summo mane usque ad horam diei tertiam. Post hoc autem jussit subito incidi funem, de quo pendebat suspensus, quo mole subnixa capite quassato fracta que cervice perniciosissime deficeret. Quo facto sanctus Episcopus divina virtute stetit erectus supra pedes suos.

8 Nakon toga tiranin nad njim izreče smrtnu osudu; primivši je radosno, svetac velikim glasom reče: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina mojega Isusa Krista, koji mi je dao da prispijem do ovoga dana za kojim sam uvijek čeznuo. Molim te dakle, Gospodine, spomeni me se uvijek i u ovaj čas”, i rekavši to, prignuvši koljeno, posječen mačem u miru i ispovijedanju Trojedinoga Božanstva dovrši svoj put. Poslije car dade dovesti k sebi čarobnjaka koji je povjerovao u Krista; kad ga ni laskanjima ni prijetnjama nije mogao navesti na žrtvovanje, zapovjedi da ga spuste u iskopanu duboku jamu i zatrpaju zemljom, navevši odozgo ritajuće i divlje konje, pod čijim bi kopitima dugo gažen izdahnuo. A on, raširenih ruku u molitvi, preseli se Gospodinu. Mučeništvo su pak podnijeli preblaženi mučenici biskup Teopomp i Teona, koji se zove i Sinezije, pod carem Dioklecijanom u Nikomediji 4. siječnja.f

a Pet.: carstva.
b Pet.: zlatne kipove Apolona i Artemide.
c Isti dodaje: dok je pred njim išla nebeska svjetlost.
d Pet. i Bivar.: spirule.
e Σύνεσις, razumijevanje, pronicavost; συνίημι, razumijem.
f Pet. dodaje: Njihova su tijela pokopana u Nikomediji u istom grobu.

8 Post hæc Tyrannus in eum capitalem sententiam dedit; quam sanctus læte suscipiens, magna voce dixit: Benedictus Deus et Pater Domini mei Jesu Christi, qui ad hunc diem me pervenire fecit, quem semper desideravi. Rogo ergo te Domine, momento mei semper et in hoc hora, et hæc dicens genu flexo, capite cæsus in pace ac confessione trinae Deitatis consummatus est. Postea fecit Imperator sibi applicari magum qui crediderat Christo; quem cum neque blandimentis neque minis ad sacrificandum posset inducere, jussit eum in defossum profundæ voraginis mergi, humoque oppleri, superinducens calcitrantes agrestesque equos, quorum calcibus diu tunsus deficeret. At ipse expansus mannibus in oratione migravit ad Dominum. Martyrizati autem sunt beatissimi Martyres Theopompus Episcopus et Theonas, qui et Synesius, sub Diocletiano Imperatore apud Nicomediam pridie Nonas Januarii.f a Pet. imperii.b Pet. statuas ex auro Appollinis et Artemis.c Addit. idem: luce cælesti prævia.d Pet. et Bivar. spirulas.e Συνεσις, intelligentia, perspicacia. συντημε, intelligo.f Addit. Pet. Quorum corpora Nicomediæ in eodem tumulo sepulta sunt.

O sv. Meloru mučeniku.

De s. Meloro m.

Str. 136, stupac 1, nakon predgovora prije životopisa sv. Melora dodaj Neke su također prenesene u Armoričku Britaniju. To je očito iz ulomka djela Fragmentum hist. Franciæ a Ludovico Pio usque ad Robertum Regem, koje je u 3. svesku djela Scriptores Francici izdao Du Chesne; gdje se spominje da je Salvator, biskup Aletha, dok su Danci, koje je pozvao normandijski grof Rikard protiv chartreskoga grofa Teobalda, nadaleko pustošili Galiju, pohodio grad Pariz s veoma mnogim relikvijama svetaca, među kojima su bili dijelovi dragocjenih tijela Melora i Tremora; a kad je potom sklopljen mir između one dvojice grofova, vratio se kući ostavivši ondje dio relikvija sv. Samsona biskupa, koje je vojvoda Hugo Capet dao smjestiti u crkvu sv. Bartolomeja koju je sam proširio. Jesu li relikvije sv. Melora koje su ondje ostale poslije prenesene u grad Meaux ili odnesene drugamo, ne znamo.

Pag. 136, col. 1, post Præfationem ante Vitam S. Melori adde Aliquæ etiam in Britanniam Armoricam deportatæ. Liquet id ex Fragmento hist. Franciæ a Ludovico Pio usque ad Robertum Regem, quod tomo 3 Scriptorum Francicorum edidit du Chesne; ubi memoratur Salvator Alethinus Episcopus, Danis a Richardo Normanniæ Comite contra Theobaldum Carnotensem Comitem evocatis, late Gallias infestantibus, Parisiorum urbem petiisse cum plurimis Sanctorum pignoribus, inter quæ partes corporum pretiosorum Melorii et Tremori: pace deinde inter duos illos Comites facta, domum revertisse, parte reliquiarum S. Sampsonis Episcopi isthic relicta, quam Hugo Capetus Dux in æde S. Bartholomæi a se ampliata collocari curavit. An S. Melori reliquiæ ibi relictæ, postea ad Meldorum urbem translatæ sint, an alio deportatæ, haud scimus.

Uz životopis sv. Genoveve djevice.

Ad vitam s. Genovefæ V.

Str. 137, stupac 1, br. 1, redak 14, nakon Corisopitensi, dodaj: i u novom i starom Pariškom. A Saussay na taj dan piše ovako: U Parizu prijenos sv. Genoveve djevice, zaštitnice samoga kraljevskog grada; kad je opat Herbert vidio njezino sveto tijelo, koje je blistalo božanskim sjajem, pohranjeno u skromnijoj i staroj škrinji, pobrinuo se da se načini srebrna škrinja pozlaćena iznutra i izvana te ukrašena dragocjenim biserima, u koju je (pošto se on već bio oslobodio tijela) prečiste udove blažene Djevice svečanim obredom položio njegov nasljednik Robert iz La Ferté-Milona za kraljevanja sv. Ludovika: pobožno su djelo pobožnom darežljivošću promicali Robert, gospodar od Courtenaya, Vilim, naslovni biskup Avranchesa, i veoma mnogi građani kraljevskoga grada pobožno odani svojoj presvetoj zaštitnici. I ponovno isti Saussay 10. studenoga ima ovo: U Parizu podizanje tijela presvete djevice Genoveve, slavne zaštitnice samoga kraljevskog grada, učinjeno pobožnošću opata Roberta iz La Ferté-Milona, kad su dragocjeni ostaci tolike nebesnice premješteni iz stare škrinje u srebrnu škrinju ukrašenu zlatom i dragim kamenjem te smješteni unutar svetohraništa koje se uzdiže nad glavnim oltarom, kako bi se pobudila i njegovala pobožnost i poštovanje Parižana prema njihovoj blaženoj zaštitnici.

Pag. 137, col. 1, nu. 1, lin. 14, post Corisopitensi, adde: et Parisiensi novo ac vetere. Et Saussaius eo die ita scribit: Lutetiæ Parisiorum Translatio S. Genovefæ Virginis, regiæ ipsius urbis Patronæ, cujus sacrum corpus divinis fulgoribus rutilans, cum Herbertus Abbas in viliori theca vetustaque conditum non grate cerneret, capsam curavit argenteam deauratam intus et foris, ac pretiosis margaritis exornatam fieri, in quam (ipso jam carne exuto) purissimos beatæ Virginis artus intulit solenni ritu illius successor Robertus de Firmitate Milonis regnante S. Ludovico: pium opus promoventibus religiosa munificentia Roberto Domino de Courtenaii, Guilielmo Abrincensi Episcopo titulari, plurimisque regiæ urbis civibus in sanctissimam patronam suam religiose affectis. Iterumque idem Saussaius x Novembris ista habet: Lutetiæ Parisiorum elevatio corporis sanctissimæ Virginis Genovefæ, regiæ ipsius urbis tutelaris gloriosæ; facta pietate Roberti Abbatis de Pietate Milonis: cum pretiosa lipsana tantæ Cælitis ex veteri theca in capsam argenteam, auro gemmisque decoratam transposita, intus imminens summo altari tabernaculum collocata fuerunt, ad Parisiensium excitandam fovendamque erga beatam suam Patronam devotionem et reverentiam.

Ondje nakon br. 1, dodaj: U Pariškom brevijaru nalazi se poludvostruki časoslov o sv. Genovevi sa spomendanom sv. Marcela, pariškoga biskupa, o kojemu ćemo govoriti 1. studenoga. Razlog spomendana izlaže se u 5. čitanju: Stoga je Stjepan, u ono vrijeme pariški biskup, najpobožniji muž, zabrinut za spas puka, proglasio postove i javne molitve čitavomu narodu. I budući da se sjećao da pomoć bl. Genoveve, zaštitnice Parižana, zazvana u javnoj nevolji nekoliko puta nije izostala, te da je već prije poplava rijeke Seine jednom i drugi put bila smirena zaštitom blažene Djevice, učini se prikladnim da se njezino presveto tijelo u svečanom ophodu prenese u stariju baziliku blažene Bogorodice, kako bi sama slavna Djevica, zajedno s bl. Marcelom, drugim zaštitnikom istoga grada, pošla moliti za spas puka. U 6. pak čitanju stoji ovo: Ali je i pokraj starije bazilike sagrađena, na spomen potomstvu, crkva sv. Genoveve koja se zove OD ČUDA GORUĆIH (DE MIRACULO ARDENTIUM). Na taj se pak dan čita ova molitva: Bože, koji si uzvišenost bl. Genoveve očitovao mnogostrukom slavom kreposti, udijeli nam, molimo, da nas ona koja je na današnji dan po tvojoj milosti u ljudskim udovima ugasila požar strašnoga ognja, oslobođene i od paklenih ognjeva, prenese k radostima anđela. Po Gospodinu.

Ibidem post num. 1, adde: In Breviario Parisiensi est officium semiduplex de S. Genovefæ cum commemoratione S. Marcelli Episc. Parisiensis, de quo agemus 1 Novembris. Caussa commemorationis exponitur Lectione 5. Itaque Stephanus, tunc temporis Parisiensis Episcopus, vir piissimus, de salute plebis sollicitus, jejunia et publicas preces toti indicit populo. Et quia B. Genovefæ, Parisiorum Patronæ, opem in publica calamitate imploratam aliquoties non defuisse, jamque antea Sequanæ fluvii inundatione semel atque iterum beatæ Virginis patrocinio sedatam fuisse memor esset; visum est ejus sacratissimum corpus ad seniorem beatæ genitricis Dei basilicam, solenni processione deduci, ut ipsa gloriosa Virgo, una cum B. Marcello altero ejusdem civitatis Patrono, pro populi salute supplicatura procederet. Lectione vero 6, ista habentur: Sed et juxta seniorem basilicam ædificata est, in monimentum posteritati, ecclesia S. Genovefæ quæ DE MIRACULO ARDENTIUM dicitur. Eo vero die oratio hæc legitur: Deus, qui B. Genovefæ excellentiam multiplici virtutum gloria declarasti; concede nobis, quæsumus, ut quæ hodierna die per gratiam tuam in membris humanis ignis horrendi consumpsit incendium; nos quoque a gehennæ incendiis liberatos ad gaudia transferat Angelorum. Per Dominum.

Str. 138, stupac 1, nakon br. 4, dodaj Pavao Burrerius, koji je nedavno na francuskom napisao životopis sv. Genoveve, nabraja koliko je puta od godine 1522. do 1625., uvijek uz djelotvornu pomoć, ta škrinja bila spuštana.

Pag. 138, col. 1, post nu. 4, adde Paulus Burrerius, qui S. Genovefæ Vitam recens Gallice scripsit, recenset quoties ab anno 1522 ad 1625, præsenti semper ope, deposita ea sit theca.

Ondje nakon br. 5, dodaj a zatim jednu odu, tri himna i dva grčka panegirika.

Ibidem post nu. 5, adde ac deinde Odem unam, tres Hymnos, Græcos Panegyricos duos.

6 Osim onoga najopjevanijeg čuda svetoga ognja ugašenoga pomoću sv. Genoveve, često se u našoj Donjoj Njemačkoj događa i drugo, doduše manje glasovito, ali ipak divljenja vrijedno i pouzdano čudo. Postoji samostan sv. Nikole na Jezeru, u puku zvan Zum Laach (Maria Laach), benediktinskoga reda, u trierskoj biskupiji, udaljen nekoliko sati hoda od gradića Andernacha: njemu je u blizini selo slavno po uvijek nazočnoj zaštiti sv. Genoveve protiv oluja grmljavinskoga neba. Čim se naime počne čuti tutnjava gromova, odmah stanovnici, radi odvraćanja pljuskova, tuče, munja i napokon svake pogibelji od polja, trče u crkvu sv. Genoveve da zvone zvonima; ako pak oklijevaju, susjedi dolijeću i požuruju zvonjavu. I ona ne prestaje sve dok oni koji stoje vani ne ugledaju nekoliko gorućih svijeća iznad crkvenoga krova, koje nazivaju svijećama sv. Genoveve. To je dokaz odagnane nesreće koje su se bojali. Taj je obred potekao od predaka, kao i vjera u trajno čudo, to čudesnije što priprosti puk vjeruje da oni kojima je duša okaljana smrtnim grijehom uopće ne vide te svijeće; a nekima se doista i ne pokazuju. To je trajno dobročinstvo sv. Genoveve (ne one brabantske, koja se slavi nedaleko odande u selu Frauenkirchen), nego ove zaštitnice Parižana, patronice onoga sela i crkve. To smo doznali i iz nimalo dvojbenoga glasa, i iz najpouzdanijega svjedočanstva najozbiljnijih muževa koji su sami češće promatrali to čudo, kao i samih biskupa.

6 Præter illud cantatissimum sacri ignis, ope S. Genovefæ restincti, miraculum, aliud minus quidem celebre, admirabile tamen, et certum in inferiore nostra Germaniæ sæpenumero patratur. Monasterium est S. Nicolæi in Lacu, vulgo Zum laack, ordinis Benedictini, diæcesis Trevirensis, ab Andernaco oppido horarum aliquot itinere distans: huic propinquus est vicus, præsente semper S. Genovefæ contra cæli tonantis tempestates patrocinio clarus. Simul enim fragor exaudiri tonitruum cæperit, illico nimbi, grandinis, fulminis, et cujusvis demum periculi ab agris avertendi caussa, incolæ ad templum S. Genovefæ campanas pulsaturi concurrunt: sin differant, accolæ advolant, ac pulsum urgent. Neque is intermittitur, dum qui foris consistunt ardentes aliquot candelas supra templi lectum conspiciant, quos S. Genovefæ cereos appellant. Id argumentum est propulsatæ, quæ metuebatur, calamitatis. Hic a majoribus fluxit ritus, et perpetui prodigii fides, eo mirabilior, quod quibus lethali noxa inquinatus animus est, ab iis cereos illos minine conspici credit simplex vulgus; aliquibus sane quidem non apparent. Id perenne S. Genovefæ, (non illius Brabantinæ, quæ haud inde procul vico Frawenkircken celebratur) sed hujus Parisiorum tutelaris, beneficium est, pagi illius templique Patronæ. Hæc et minime dubia fama, et gravissimorum virorum, qui sæpius portentum ipsi spectarunt, et Antistitum quoque, certissimo testimonio didicimus.

Str. 138, nakon pogl. 1 dodaj O ovome ćemo poslanstvu opširnije govoriti uz životopis sv. Germana 31. srpnja i sv. Lupa 29. istoga mjeseca.

Pag. 138, post cap. 1 adde De hæc legatione plenius agemus ad S. Germani vitam 31 Jul. et S. Lupi 29 ejusdem.

Str. 139, nakon pogl. 3 dodaj a O sv. Anijanu, biskupu Orléansa, govorit ćemo 17. studenoga.

Pag. 139, post cap. 3 adde a De S. Aniano Ep. Aurelianensi agemus 17 Novembr.

Str. 141, nakon pogl. 6, dodaj a Sv. Cilinija ili Celinija štuje se 20. listopada.

Pag. 141, post cap. 6, adde a Colitur S. Cilinia, sive Celinia, 20 Octob.

Str. 143, nakon pogl. 11, dodaj a Sv. Klotilda štuje se 3. lipnja. O ovoj crkvi drugo piše Saussay: Pokopana dostojnim pogrebom u bazilici apostola Petra i Pavla, koju je kralj Klodvig na njezin poticaj bio sagradio na pariškom brdu, zablistala je tolikim čudesima da je odonda naslov svete crkve obilježila svojim imenom. To se jasnije pobija iz drugoga mjesta u životopisu, gdje u 10. poglavlju, br. 42, stoji ovo: Oko ovoga dakle groba, isprva pokrivenoga skromnim drvenim pokrovom, slavne uspomene kralj Klodvig itd.

Pag. 143, post cap. 11, adde a Colitur S. Crothildis 3 Juntii De hac æde alia scribit Saussaius: In basilica Apostolorum Petri et Pauli, quam Clodovæus Rex suo hortatu in monte Parisiensi construxerat, digno funere sepulta, crebris adeo refulsit miraculis, ut titulum sacræ ædis ab hinc nuncupatione sua insigni erit. Quæ clarius refelluntur ex altera in vita, in qua cap. 10, num. 42, ista habentur: Circa hujus ergo tumulum humilis primitus ligni superimpositione contectum, gloriosæ memoriæ Hlodoveus Rex etc.

Str. 144, nakon pogl. 3, dodaj a Saussay, ne znamo po kojem piscu, piše: Hune koji su provaljivali u Galiju i teškom opsadom pritiskali Pariz porazila je svojom molitvom i zaslugama. Ali ovdje se izričito kaže: Vojsci Huna ne samo da se molitvama oduprla dok je dolazila izdaleka, nego je svojim molitvama kod Boga ishodila i to da se ne usude ni približiti Parizu.

Pag. 144, post cap. 3, adde a Saussaius, nescimus quo auctore, scribit: Hunnos Gallias invadentes, Lutetiamque dura obsidione prementes, sua oratione et meritis profligavit. Ast hic diserte Uicitur: Hunnorum exercitui non solum longius venienti orationibus restitit, verum etiam ne appropinquare Parisios conaretur apud Deum orationibus suis obtinuit.

O sv. Eustadiju, opatu dijonskom u Burgundiji.

De s. Eustadio Abbate Divionensi in Burgundia.

U Dijonu, glavnom gradu Burgundskoga Vojvodstva, postoji preslavni cenobij sv. Benigna mučenika, koji se štuje 1. studenoga. O tom se cenobiju govorilo 1. siječnja u životopisu sv. Vilima opata. Popis svih opata donosi Klaudije Robert u svome djelu Dijon, i među njima kao prvoga nabraja sv. Eustadija, za kojega kaže da je pokopan pokraj tijela sv. Benigna, a pokraj njega senator sv. Hilarije i njegova supruga sv. Kvijeta, roditelji sv. Ivana iz Réômea, koji se štuje 28. siječnja, a o kojima ćemo govoriti 28. studenoga. Eustadije pak, kaže isti Robert, pripovijeda se da je bio sin sv. Grgura, biskupa Langresa, na rubu nekoga prijepisa kataloga opata ovoga samostana. Životopis sv. Grgura imaš 4. siječnja.

Rođendan za nebo sv. Eustadija posvećuje 3. siječnju Saussay u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani ovim riječima: U dijonskom samostanu sv. Eustadija, prvoga opata crkve sv. Benigna, koji je, budući da bijaše sin bl. Grgura iz Langresa, idući stopama svetoga oca, dosegnuo toliku uzvišenost milosti da je, dovršivši tijek svetoga poglavarstva, zbog časti glasovite svetosti zavrijedio biti pokopan u spomenutoj crkvi pokraj tijela sv. Benigna mučenika s njegove lijeve strane. Nadalje, iza njegova groba ne bez povlastice pobožnosti položeni su senator sv. Hilarije i sv. Kvijeta, roditelji sv. Ivana iz Réômea.

Divione, Ducatus Burgundiæ primaria urbe, præclarum extat cænobium S. Benigni Martyris, qui 1 Novemberis colitur. De eo cænobio actum 1 Janu. in Vita S. Guillielmi Abbatis. Omnium Abbatum cataloyum exhibite Claudius Robertus in sua Divione, interque eos primum recenset S. Eustadium, quam ait sepultum juxta corpus S. Benigni, et juxta eum S. Hilarium Senatorem et S. Quietam ejus conjugem, S. Joannis Reomensis, qui xxviii Januarii colitur, parentes, de quibus agemus xxviii Novemberis. Eustadius vero, inquit idem Robertus, filius fuisse dicitur S. Gregorii Episcopi Lingonensis, ad oram apographi cujusdam catalogi hujus monasterii Abbatum. Vitam S. Gregorii habes IV Januarii.

S. Eustadii natalem consecrat III Januarii Saussaius in Supplemento Martyrologii Gallicani his verbis: In monasterio Divionensi, S. Eustadii Abbatis primi Ecclesiæ S. Benigni, qui cum esset B. Gregorii Lingonensis filius, patris sancti consectatus vestigia, eam ad gratiæ sublimitatem evasit, ut absoluto sacræ præfecturæ decursu, pro conspicuæ sanctitatis honore meruerit in præsignata Ecclesia juxta corpus S. Benigni Martyris ad lævam ejus tumulari. Porro pone ejus sepulchrum S. Hilarius Senator, et S. Quieta, S. Joannis Reomensis parentes, non sine privilegio pietatis conditi sunt. sepultura.

O sv. Blidmundu.

De s. Blidmundo.

Str. 154, stupac 2, nakon životopisa sv. Blidmunda, dodaj Tako Ménard. Upisao je i Saussay ime sv. Blidmunda u Galski martirologij. O opatu sv. Atali govorit ćemo 10. ožujka.

Pag. 154, col. 2, post vitam S. Blidmundi, adde Hæc Menardus. Inscripsit Saussaius quoque nomen S. Blidmundi Martyrologio Gallicano. De S. Attala Abbate agemus x Martii.

O sv. Danijelu mučeniku.

De s. Daniele m.

Str. 161, stupac 2, dodaj na kraju Filip Ferrari prijenos sv. Danijela navodi 3. lipnja, Galesini 15. svibnja; a slavi se 3. nedjelje svibnja, kako se ovdje kaže. Sv. Prosdokim, biskup i zaštitnik Padove, koji se ovdje spominje, štuje se 7. studenoga; sv. Justina djevica mučenica 7. listopada.

Pag. 161, col. 2, adde in fine Philippus Ferrarius Translationem S. Danielis refert III Junii. Galesinius xv Maii; et celebratur Dominica 3 Maii, ut hic dicitur. Colitur S. Prosdocimus Episc. et Patronus Patavinus, cujus hic mentio fit, VII Novemberis; S. Justina V. M. VII Octobris.

Svezak I Kalendar godine