Str. 78, stup. 2, prije sv. monaha Silvestra stavi: „Bl. Odin, odnosno Oteno ili Oton, opat rotski, premonstratskoga reda u Švapskoj.” I izbriši ono što se o njemu govori među izostavljenima. Opširnije ćemo o njemu raspravljati niže.
U popis izostavljenih neka se doda: „Sv. Vincenta ispovjedaoca navodi na ovaj dan Du Saussay, te se kaže da mu je kod Rutena posvećena vlastita crkva, u kojoj je pohranjeno tijelo sv. djevice Tarzicije, kako kažemo 15. siječnja.”
„Teodora, biskupa marsejskoga, navodi na ovaj dan i svecem proglašava Du Saussay. Slavno je ono što o njemu u djelu Historia Francorum piše sv. Grgur Turski; i čini se da ne treba sumnjati da je već davno bio ubrojen među svece. Ali, kako smo doznali iz Marseillea, niti se štuje crkvenim časoslovom niti ondje postoji išta o njegovu štovanju. Klaudije Robert piše da Ferrari prenosi kako se on štuje 2. siječnja: ništa slično nismo našli kod Ferrarija; piše samo da je on zapisao djela sv. Defendenta.”
U Pragu se na ovaj dan slavi prvi prijenos relikvija, kako je razvidno iz staroga kalendara. O njemu se u rukopisnom martirologiju metropolitanske crkve nalazi ovo: „2. siječnja, osmina sv. Stjepana i blagdan svih relikvija koje je najkršćanskiji vladar Karlo IV., rimski car vazda uzvišeni i kralj Češke, velikim molbama zadobio u različitim dijelovima svijeta, kako se pojedinačno opisuje niže na svojim mjestima. I te je iste relikvije, najdragocjenije urešene zlatom, srebrom i dragim kamenjem, darovao Praškoj Crkvi. Taj je blagdan papa Inocent VI., na zamolbu rečenoga cara, odredio svečano slaviti u praškoj biskupiji, te je svima koji istoga dana pohode prašku crkvu, ispovjeđenima i skrušenima, podijelio oprost od jedne godine i jedne četrdesetnice, koji će trajati u vječna vremena.” Toliko ondje. Zatim se po svojim danima nabrajaju ove relikvije koje je Karlo IV. donio u Prag:
Neke relikvije sv. Erharda biskupa 8. siječnja. Rebro sv. opata Maura 15. siječnja. Prst sv. opata Antuna 17. siječnja. Dio glave sv. Sebastijana mučenika 20. siječnja. Glava sv. Vincenta mučenika 23. siječnja. Glava sv. Ananije apostola 25. siječnja. Dio glave sv. Valerija, biskupa trierskog 29. siječnja. Glava sv. Ignacija, biskupa antiohijskoga i mučenika 1. veljače. Dva dijela dvaju pojaseva Djevice Bogorodice.
Dio relikvija sv. Agate djevice 5. veljače. Dio štapa sv. Petra apostola 22. veljače. Neke relikvije sv. Matije apostola 24. veljače. Glava sv. Grgura Velikoga 12. ožujka. Glava i ruka sv. Longina mučenika 15. ožujka. Relikvije sv. Narcisa biskupa i mučenika 18. ožujka. Dio glave sv. Pigmenija mučenika 24. ožujka. Dio tijela sv. Marka evanđelista i dio izvornika njegova evanđelja 25. travnja.
Neke relikvije sv. Petra mučenika iz Reda propovjednika.
Ruka sv. Filipa apostola 1. svibnja. Tijelo sv. kralja Sigismunda. Dva dijela svetoga Križa Kristova 3. svibnja. Glava sv. Antonije djevice i mučenice 4. svibnja. Dio tunike sv. Ivana evanđelista 6. svibnja. Relikvije sv. Gordijana i Epimaha mučenika 10. svibnja. Glava i ruka sv. Viktora mučenika Sirijca 14. svibnja. Glava i dio tijela sv. Urbana pape i mučenika 25. svibnja. Ruka sv. Medarda biskupa 8. lipnja. Tijelo sv. Vida mučenika 15. lipnja. Neke relikvije sv. Modesta mučenika. Dio ruke sv. Aureja, biskupa mainzskoga i mučenika 16. lipnja. Ruka sv. Protazija mučenika 19. lipnja. Dio tijela sv. Albana mučenika mainzskoga 21. lipnja. Dio štapa sv. Pavla apostola 29. lipnja. Glava i ruka sv. Ulrika, biskupa augsburškoga 4. srpnja. Tijelo sv. Januarija mučenika Armenca 11. srpnja. Ruka sv. Hermagore biskupa i mučenika 12. srpnja. Neke relikvije sv. Marije Magdalene 22. srpnja. Prst sv. Ane 26. srpnja. Neke relikvije sv. Marte djevice 29. srpnja. Dio lanca sv. Petra apostola 1. kolovoza. Dio glave sv. Siksta pape i mučenika 6. kolovoza. Glava sv. Romana mučenika 9. kolovoza. Ruka sv. Lovre mučenika 10. kolovoza. Glava sv. Hilarije mučenice 12. kolovoza. Neke relikvije sv. Klare djevice. Dio dvostrukoga vela Djevice Bogorodice 15. kolovoza. Neke relikvije sv. Sebalda ispovjedaoca 19. kolovoza. Prst sv. Stjepana, kralja ugarskoga 20. kolovoza. Dio glave sv. Bartolomeja apostola 24. kolovoza. Ruka i druge relikvije sv. Hermeta mučenika 28. kolovoza. Ruka sv. Eufemije djevice i mučenice 16. rujna. Ruka sv. Geminijana biskupa. Rebro sv. Mateja apostola 21. rujna. Ruka i mač sv. Mauricija mučenika 22. rujna. Glava sv. Leodegara biskupa i mučenika 2. listopada. Dio tijela sv. Sergija i Baha mučenika 7. listopada. Neke relikvije patrijarha sv. Abrahama, sv. Izaka i sv. Jakova 9. listopada. Ruka sv. Dionizija, apostola Parižana 9. listopada. Glava i ruka sv. opata Gala 16. listopada. Ruka, čeljust i dio tijela sv. Florencija, biskupa oranžskoga 17. listopada. Glava sv. Luke evanđelista 18. listopada. Tijelo sv. Sapijencije, djevice uršulinke 21. listopada. Neke relikvije sv. Sofije, djevice uršulinke (ako nije ista). Neke relikvije sv. Narcisa, biskupa jeruzalemskoga 29. listopada. Glava sv. opata Leonarda iz Limogesa 6. studenoga. Ruka i druge relikvije sv. Teodora mučenika 9. studenoga. Zub sv. Martina, biskupa tourskoga 11. studenoga. Glava sv. opata Otmara 16. studenoga.
Lanac sv. Klementa pape i mučenika 23. studenoga. Neke relikvije sv. Katarine djevice i mučenice 25. studenoga. Neke relikvije sv. Saturnina mučenika 29. studenoga. Prst sv. Lucije djevice i mučenice 13. prosinca. Ruka i druge relikvije sv. Odilije djevice. Ruka i velik dio tijela sv. Lazara, brata Magdalenina 17. prosinca. Glava i članak sv. Stjepana prvomučenika 26. prosinca. Jedna ruka sv. Nevine dječice mučenika 28. prosinca. Ceciliju, odnosno Helenu Coppoli, djevicu iz reda sv. Klare, navodi na ovaj dan i blaženom naziva Ljudevit Jacobilli u djelu De Sanctis Fulginatibus i Artur du Moustier. No nijedan ne navodi je li joj taj naziv dodijelila Crkva. Sv. Pashazija Radberta, opata korbijskoga i pisca životopisa sv. Adelarda, navodi na ovaj dan Du Saussay, a Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum 26. travnja.
Uz djela sv. Frontazija i drugova.
Str. 79, izbriši na rubu U I. STOLJEĆU. Jer, kako ćemo reći uz životopis sv. Frontona 25. listopada, to se s pravom osporava. Uostalom, ova su mučenička djela ukratko izvađena iz opširnijega životopisa sv. Frontona, koji smo poslije nabavili. No Franjo Bosquet u 1. svesku djela Ecclesiæ Gallicanæ historiæ, br. 15, pokazuje da ga je sastavio neki noviji i smiješan pisac, ne prije otprilike 400 godina, a u 2. dijelu navodi drugi, nešto stariji i posve drukčiji, premda nipošto u svemu pouzdan, iz kojega se može zaključiti da Fronton nije bio prvi apostol Périgueuxa. Uostalom, ova četiri sveta mučenika ovako slavi u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani Du Saussay: „U Périgueuxu rođendan za nebo svetih mučenika Frontana, Severina, Severijana i Silana, učenika sv. Frontona, koje je poganski namjesnik Skvirije osudio bezbožnom presudom i dao da im se zbog ispovijedanja vjere Isusa Krista mačem odrubi glava.” Sv. Silana drugi zovu Silvanom; Andrija Duchesne u djelu De Antiquitatibus Galliæ svjedoči da mu je u gradu Périgueuxu posvećena bazilika.
O sv. Defendentu i drugovima.
Str. 80, nakon br. 1 dodaj: „Du Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum na ovaj dan piše da su oni podnijeli mučeništvo na području Vienne.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon br. 4: „Karlo, biskup novarski, u 1. knjizi povijesti svoje Crkve ovako piše o sv. Defendentu: U ovim istim podalpskim krajevima sv. Defendent uživa uistinu često štovanje kao mučenik. Na veoma mnogim mjestima čak se po javnom zavjetu slavi njegov blagdan dan nakon siječanjskih Kalenda. Njegovu su imenu posvećeni oltari, kapelice i bratovštine. Isto se ime mnogima daje iz pobožnosti, slika se u vojničkoj odori i zaziva protiv bijesa vukova i siline požara. Da je bio jedan od tebanskih mučenika, piše Vilim Baldesano u djelu Historia Thebæa dok raspravlja o prijenosu moći sv. Mauricija; štoviše, smatra da su bila dvojica istoga imena: jedan pokopan kod Marseillea, o kojemu piše Galezinije u martirologiju prema zapisima Bergamske Crkve, a drugi u Italiji, o kojemu on sam pripovijeda ponešto.” O njemu Baronije ne donosi ništa.
O sv. Izidoru biskupu i mučeniku.
Str. 83, nakon br. 4 dodaj: „Naš Antun Quintanadueñas u djelu De Sanctis Hispalensibus smatra da je sv. Izidor, koji se slavi na ovaj dan, bio biskup zaragozanski, nasljednik Valerija III. Tako, naime, stoji u djelu Julijana Petra Chronicon, br. 244: U Libizu se prenosi tijelo sv. Izidora X., biskupa zaragozanskoga, kojega su, kad je došao u galecijski grad Amfilohiju, ubili arijanci. Tijelo je noću bačeno u rijeku Minho i ondje pokopano. Nakon 8 godina je pronađeno. On je bio muž konzularnoga ranga, rođen u Sevilli u Španjolskoj, konzul s Lanatom, poslije prozvan Numan.”
6 „Martin Carrillo nakon životopisa sv. Valerija sastavio je popis zaragozanskih biskupa i u njemu kao šestoga navodi Valerija III., a za njegova nasljednika kaže da mu je ime općenito nepoznato, ali da se u nekim rukopisnim kodeksima naziva Izidorom te da se kaže kako nije podnio mučeništvo u Antiohiji, nego u Amfilohiji. A čini se da je upravo on taj čiju revnost preporučuju Askanije iz Tarragone i ostali biskupi te pokrajine u pismu papi Hilaru, u kojemu se tuže na ređenje biskupa koje je obavio Silvan iz Calahorre protivno pravilima Otaca i nicejskim kanonima: Odatle se dogodilo, kažu, da nam je o njegovoj najjadnijoj drskosti sve izvijestio naš brat, biskup grada Zaragoze, čija bi marljivost i brižljivost bila veoma pomogla da je išta koristila. On se, naime, najčešće suprotstavljao svim biskupima u susjedstvu da se ne pridruže raskolniku itd. To se pismo nalazi u 2. svesku zbirke Concilia, a pročitano je na Rimskom saboru god. 463.”
7 „Ovaj, dakle, krepošću i učenošću istaknuti biskup, piše Quintanadueñas, radi širenja katoličke vjere pohodio je i druge pokrajine te naposljetku podnio slavnu smrt u Amfilohiji kod Galecijaca. No je li onamo došao radi propovijedanja ili su ga prognali Goti, nije izrazio Julijan, koji u istom djelu Chronicon, br. 228, o njemu ovako piše: U Španjolskoj cvate spomen sv. Izidora, biskupa zaragozanskoga, kojega su ubili heretici arijanci. Uostalom, Amfilohija, koju spominju stari pisci, a poimence Strabon, jest grad Kalaika za koji se smatra da ga Ptolemej naziva Aquæ Calidæ, a Antonin Aquæ Celinæ; Svevi su ga poslije nazvali Warm see, to jest toplo jezero, a sada se odatle izvedenim imenom pučki zove Ourense, na rijeci Minho. O tom gradu usporedi Ljudevita Nonija, pogl. 53, i licencijata Molinu u opisu Galicije.”
8 „Lako se u martirologije mogla uvući pogreška da se umjesto u Amfilohiji napiše: U Antiohiji muka sv. biskupa Izidora. No koliko učeni muževi pridaju vrijednosti tom Julijanovu djelu Chronicon, nama nije dovoljno istraženo. Ivan Marieta u 21. knjizi, pogl. 31, među španjolske naučitelje ubraja Izidora, biskupa kordopskoga ili prema drugima zaragozanskoga, za kojega kaže da se pučki naziva Starijim i da je izdao mnoge sveske, a živio je oko godine 420. No o tom kordopskom Izidoru i njegovim spisima, o kojima govore Tritemije i Sikst Sijenski, neka prosude drugi.”
O sv. Izidoru biskupu.
Na istom mjestu nakon br. 1 dodaj: „Ove monahe nabraja Paladije u djelu Historia Lausiaca, pogl. 117: Ušla je u goru Nitriju, susrećući svete Oce Pambona, Arsizija, velikoga Serapiona, Pafnucija Sketskoga i Izidora ispovjedaoca, biskupa Hermipola, i Dioskura itd. Hermipol, odnosno Hermopol, Ἑρμούπολις, bio je grad Tebaide, u kojemu je, kako se prenosi, Krist boravio u progonstvu s Djevicom Majkom i sv. Josipom. O njemu govorimo 18. siječnja uz djela sv. Askle pod slovom a, i 25. siječnja uz 1. poglavlje životopisa sv. Apolonija pod slovom a. U djelu Topographia sacra Karla od sv. Pavla naziva se Hermopolis Magna, u Prvoj Tebaidi, pod metropolijom Arsinojom. Hermopolis Parva nalazi se u pokrajini Prvog Egipta, pod aleksandrijskim patrijarhom.”
O sv. Makariju Aleksandrijskom.
Str. 84, nakon br. 1 dodaj: „Radije treba reći da se obojica u nekom smislu mogu nazvati učenicima sv. Antuna; ali da je od njih bio stariji Makarije, odgojen u domaćoj stezi sv. Antuna i njegov pravi učenik te drugi upravitelj pispirskoga samostana poslije njega, čiji je spomen čudno da se zasebno ne slavi u martirologijima. O njemu se raspravlja 15. siječnja uz životopis sv. Makarija Egipatskoga, a o obojici veoma opširno uz životopis sv. Antuna 17. siječnja, § 6, u uvodu.
O sv. Aspaziju.
BILJ. 30. Str. 90, stup. 2, početak br. 3 ovako ispravi: „Čini se da je sv. Aspazije, prisiljen nepravdama arijanskih Gota da napusti zavičaj, otišao u Melun i ondje puk dijelom poučio otajstvima kršćanske vjere, a dijelom potaknuo na revnost u pobožnosti, dok naposljetku nije preminuo bilo shrvan starošću i naporima, bilo od neke druge bolesti. Tako piše u melunskoj povijesti Sebastijan Roulliard iz Meluna, odvjetnik u Pariškom parlamentu, slavan po učenosti i pobožnosti, za kojega se kaže da je i više himana ispjevao u pohvalu sv. Aspazija.”
Uz životopis sv. Maksima mučenika.
BILJ. 31. Str. 92, nakon pogl. 1, uz br. 8 dodaj: „a Old, odnosno Olt ili Oltis, rijeka u Akvitaniji, teče kroz zemlju Kadurka i pučki se naziva Lot.
b O sv. Ambroziju, biskupu kadurškom, govorit ćemo 16. listopada. Je li on taj koji se ovdje spominje kao učenik sv. Maksima, još nam nije sigurno, jer ga neki smatraju 100 godina mlađim od sv. Deziderija (o kojemu ćemo govoriti 16. studenoga).”
Uz životopis sv. Adelarda opata.
BILJ. 32. Str. 95, stup. 2, na kraju dodaj: „U rukopisu samostana regularnih kanonika u Böddekenu u Vestfaliji, Radbertovu životopisu sv. Adelarda prethode ovi stihovi, koje je bez sumnje napisao neki monah iz Nove Corbeje: O izvanredni Oče, vođo monaha Adalharde, dok te rodila visoka kraljevska loza Franaka, prezreo si svijet kao siromah za ime Kristovo, kad si imao dvadeset godina života, podvrgao si se Benediktovim zakonima u Staroj Corbiji. Odatle si za Oca pošao u našu Novu Corbeju na četiri godine; potom si se vratio u domovinu i ondje, pun godina i urešen vjerom, završio sveti život, slavni Oče, kad je svijetlilo osmo svjetlo Kristovo i sutradan zasjalo deveto, u sat u koji je Krist umirući bio prikovan na križ; moli Ga neprestano iskrenom molitvom za nas, da nam svojom dobrotom podari istinske radosti.”
BILJ. 33. Str. 99, nakon pogl. 3, uz br. 16 dodaj: „a Pipin, sin Karla Velikoga, izvrstan vladar, godine 781. postavljen je za kralja Italije, a poslije i Bavarske; umro je 8. srpnja 810. U povijesti prijenosa moći sv. Vida 15. lipnja kaže se da je sv. Adelard upravljao kraljevstvom Italije dok je odrastao Pipinov sin Bernard.b O Lavu III., presvetom papi, govorit ćemo 12. lipnja. Poslije je sv. Adelard s nekoliko biskupa ponovno bio poslan k njemu god. 809. zbog pokrenutoga pitanja o izlaženju Duha Svetoga.c Lotar je još za života svoga oca Ludovika Pobožnoga nazvan carem, jer ga je otac godine 817. uzeo za suvladara u carstvu. Inače je sv. Adelard umro mnogo prije Ludovika.”
Str. 102, nakon pogl. 10 dodaj: „a O otoku Heru, koji se sada zove Noirmoutier, govorit ćemo 20. kolovoza uz životopis sv. Filiberta, koji je na njemu osnovao samostan.”
Str. 110, nakon pogl. 19 dodaj: „a O bl. Hildemanu govorit ćemo 8. prosinca.”
Str. 111, nakon pogl. 20 dodaj: „a Böddekenski rukopis pod br. 87 nakon 'čita se' dodaje riječ 'epitaf', i čini se da je potrebna.b U 4. stihu epitafa isti rukopis umjesto 'ljubavi' ima 'pobožnosti'.c Pod br. 88 umjesto 'bilo povezano' ili 'spajalo', isti rukopis ima 'obuzdavalo', što je bolje.”
Na istom mjestu na kraju životopisa dodaj: „d U böddekenskom rukopisu nakon životopisa sv. Adelarda slijedila je Ecloga lugubris o njegovoj smrti, za koju se čini da ju je napisao isti Pashazije Radbert; ali budući da je poduža i ne sadrži ništa što bi se ticalo povijesti, činilo se suvišnim ovdje je donositi. Njezin je naslov: Slijedi ekloga dviju redovnica sastavljena u jednom naricanju naklonosti, za koje se razlaže da ih je isti kao jednu sebi uzeo u ženidbu života Kristove Crkve, a drugu iz iste po monaškoj stezi u ravnoteži posve rodio; od njih se također jedna zbog bjeline naziva Galatejom, a drugu zbog ljubavi milosrđa nesumnjivo se navodi da je posvetio imenom Filide. Kaže se da ista ekloga postoji u rukopisu Stare Corbije.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon prologa drugoga životopisa dodaj: „a Ovaj se Gerard u životopisu koji ćemo donijeti 3. travnja naziva Gerald.b Životopis sv. Ansgara, apostola Danaca, donijet ćemo 3. veljače.c Povijest prijenosa moći sv. Vida donijet ćemo 15. lipnja, u kojoj se spominju neke stvari o sv. Adelardu koje se nipošto u svemu ne slažu s ovim životopisom.”
Str. 116, nakon pogl. 8 dodaj: „a Drugu knjigu koju je napisao sv. Adelard navodi Hinkmar u pismu ili spisu De Regis institutione ovim riječima: Staroga i mudroga Adalharda, rođaka gospodina cara Karla Velikoga i opata samostana Corbije, vidio sam u svojoj mladosti kao prvoga među prvim savjetnicima. Njegovu sam knjižicu De ordine Palatii čitao i prepisao, a u njoj se među ostalim sadrži itd.”
Str. 118, stup. 1, nakon prologa prije čudesa sv. Adelarda dodaj: „a Životopis sv. Batilde donijet ćemo 26. siječnja, gdje se raspravlja o gradnji Corbije.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon pogl. 2: „a Ingelran, odnosno Ingeran, napisao je životopis sv. Riharija, prvoga opata samostana u Saint-Riquieru, koji ćemo donijeti 26. travnja.”
Str. 119, stup. 1, nakon pogl. 3 dodaj: „a Korbijski opat Fulko podigao je tijelo sv. Pashazija Radberta kao prethodnika sv. Adelarda, kako piše Klaudije Robert.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon pogl. 4 dodaj: „a Robert, sin Huga Capeta, počeo je kraljevati godine 997., premda ga je otac već devet godina ranije uzeo za suvladara.b Sv. Firmin biskup i mučenik štuje se 23. rujna, a sv. Firmin biskup i ispovjedalac 1. istoga mjeseca.”
Str. 121, nakon pogl. 8 prvih čudesa dodaj: „a O sv. Gencijanu govorit ćemo 11. prosinca.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon pogl. 4 dodaj: „a Henrik I., kralj Francuske, nakon smrti oca Roberta počeo je kraljevati god. 1033., a umro je godine 1060.b Ako je kralj Henrik, kako se ovdje kaže, udao sestru Adelu za flandrijskoga markgrofa Balduina Pobožnoga, odnosno Lilleskoga, onda se varaju Meyer, Locrius i drugi naši povjesničari koji tvrde da se to dogodilo godine 1027., još za života kralja Roberta. Ovaj se naziva Balduinom Starijim jer je njegov sin Balduin od Monsa nakon njega vladao Flandrijom.c Filip je kao dječak naslijedio oca Henrika godine 1060., kad mu je za skrbnika dan ujak Balduin Pobožni, a umro je godine 1108.d Robert Frizijac, sin Balduina Pobožnoga, protjeravši šogoricu Rihildis i njezina sina Arnulfa Nesretnoga, zauzeo je Flandriju oko godine 1071.”
Str. 123, stup. 2, nakon pogl. 7 dodaj: „a U Corbiji se, kako smo doznali od vjerodostojnih svjedoka, pokraj oltara sv. Adelarda posjećuje lijepo izrađena nosiljka na kojoj običavaju leći bolesnici od vrućice da bi ozdravili; pokraj nje visi slika na kojoj je naslikana Svečeva smrt.”
O bl. Odinu ili Otenu, opatu rotskom, iz Premonstratskoga reda, u Švapskoj.
Rot, odnosno Rodij, samostan je Premonstratskoga reda u Švapskoj, nedaleko od grada Memmingena, koji se pučki naziva Monachorum Rothum, odnosno Mönchsrot, uz ljupku rječicu Rot, koja izvire milju odatle, niže se spaja s potokom Haslachom i utječe u Dunav iznad Ulma.
2 Prvi opat toga samostana (prije su njime, naime, upravljali prepoziti) bio je Odin, odnosno Oteno ili Oton, plemenita roda; prenosi se, naime, da je bio sin Konrada Truchsessa od Waldburga, gospodara Tanna, i Gute od Wildenberga. I doista ga Gašpar Brusch i Martin Crusius nazivaju stolnikom od Waldburga. Jer, kako piše Jeronim Henninges, grofovi od Waldburga nasljedni su stolnici i peharnici Švapskoga vojvodstva i Rimskoga Carstva.
3 Njega Brusch naziva čovjekom sveta i pobožna življenja; Crusius, premda mnogo ljući neprijatelj redovnika od Bruscha, čovjekom koji sjaji pobožnošću; Aubert Miraeus u djelu Chronicon Præmonstratense mužem veoma pobožna i sveta života. I uistinu, kako nas je svojim pismom poučio naš Danijel Feldner, ne samo Rotski redovnici nego ga i drugi posvuda nazivaju blaženim i štuju.
4 Njegov je rođendan za nebo 2. siječnja zabilježio Krizostom van der Sterren, tada prior, a sada opat preslavnoga premonstratskog samostana u gradu Antwerpenu, u djelu Natales Sanctorum sui ordinis, dodavši ovu pohvalu: „U rotskom samostanu u Švapskoj, bl. opata Odina iz Premonstratskoga reda, koji je, zasitivši se taština svijeta, podložio vrat blagomu Kristovu jarmu te je, kao izvrstan širitelj Premonstratskoga reda, mnoge rukoveti duša sretno poslao Kristu.”
U rotskom se samostanu posjećuje ovaj njegov nadgrobni natpis:
„Godine tisuću dvjestote manje osamnaest preminuo je u Kristu časni otac i gospodin Oton, opat ovoga samostana, rođen kao Truchsess od Waldburga, koji se po svome primjeru smatra blaženim.”
5 U spomenicima rotskoga samostana o njemu se čita ovo: „Tada je spomenutoj rotskoj crkvi bio na čelu bl. uspomene Oteno, čovjek doista pobožna i sveta življenja, koji je i sam, dok je bio svjetovna osoba, pripadao plemenitijim ministerijalima gore spomenutoga grofa od Bregenza, te je, ostavivši sve, rotsku crkvu, dok je još bila u seoskom siromaštvu, … (čini se da nedostaje „obogatio je” ili nešto slično) s drugim Božjim slugama prigrlio Premonstratski red. Kad je u njemu poslije postao opat, poznato je da je ista crkva pod njim toliko narasla u duhovnoj i vremenitoj izgradnji da je pod njegovom upravom više od dvjesto klerika i laika te mnoge sestre provodilo najrevniji život.” Drugdje smo rekli da su se pokraj muških samostana Premonstratskoga reda običavale graditi kuće za odgoj redovnica. Nastavljaju rotski rukopisi: „Bio je, naime, istinski štovatelj Boga, najrevniji branitelj i ljubitelj reda. On je, kako se zna, na poticaj i molbu mnogih plemića osnovao pet crkava našega reda: steingadensku, wiltensku, weissenausku i kaiserslautersku; naposljetku je pak, udovoljivši molbi češće spomenutoga kneza, preuzeo promicanje marchtalske crkve u redu, godine Gospodnjega utjelovljenja 1171., 1. svibnja, indikcije XIV., dok je papa Aleksandar III. sretno upravljao Rimskom Crkvom, za vladavine preslavnoga cara Fridrika i dok je biskup Oton upravljao konstanškom stolicom.”
6 Toliko ondje. Ali treba ispraviti broj indikcija, jer je tada bila IV., a ne XIV. Što se tiče konstančkoga biskupa, razilazi se Jakov Manlije u djelu Chronicon Constantiense, pišući da je biskup Oton umro godine 1169., te da je iste godine na njegovo mjesto postavljen Bertold. Uostalom, marchtalski, odnosno martalski samostan smješten je uz Dunav, na najčvršćoj stijeni, između gradova Riedlingena i Ehingena, a obnovio ga je i Premonstratskomu redu predao Hugo III., falački grof od Tübingena, i njegova supruga Elizabeta, kći i baštinica grofa od Bregenza. O toj ćemo darovnici opširnije raspravljati 17. travnja, kad bude riječ o bl. Eberardu, Odinovu bratu i prvom marchtalskom prepozitu.
7 Steingadenski samostan smješten je u augsburškoj biskupiji, nedaleko od desne obale rijeke Lech iznad Landsberga. Samostan koji se ovdje naziva wiltenskim Brusch i Crusius zovu wiltavijskim, a Miraeus wiltanijskim i wiltinskim te prenosi da je podložan briksenskoj biskupiji. Alba Augia, odnosno Augia Minor, pučki zvana Minderau, veličanstven je samostan Premonstratskoga reda, koji su i nakon vremena bl. Odina raznoliko obogatili car Rudolf Habsburški i drugi, kako se može vidjeti kod Bruscha. Smješten je blizu grada Ravensburga uz rijeku Schussen, koja se dvije milje odatle ulijeva u Bodensko jezero. Lutra, pučki Kaiserslautern, smještena je u Donjoj Falačkoj, u vormskoj biskupiji, a nazvana je, kako prema Dubraviju piše Miraeus, po caru Lotaru III., koji je ondje pokopan; premda se i rijeka koja ondje izvire naziva Lauter.
✠