Str. 78, stup. 2, prije sv. monaha Silvestra stavi: „Bl. Odin, odnosno Oteno ili Oton, opat rotski, premonstratskoga reda u Švapskoj.” I izbriši ono što se o njemu govori među izostavljenima. Opširnije ćemo o njemu raspravljati niže.
U popis izostavljenih neka se doda: „Sv. Vincenta ispovjedaoca navodi na ovaj dan Du Saussay, te se kaže da mu je kod Rutena posvećena vlastita crkva, u kojoj je pohranjeno tijelo sv. djevice Tarzicije, kako kažemo 15. siječnja.”
„Teodora, biskupa marsejskoga, navodi na ovaj dan i svecem proglašava Du Saussay. Slavno je ono što o njemu u djelu Historia Francorum piše sv. Grgur Turski; i čini se da ne treba sumnjati da je već davno bio ubrojen među svece. Ali, kako smo doznali iz Marseillea, niti se štuje crkvenim časoslovom niti ondje postoji išta o njegovu štovanju. Klaudije Robert piše da Ferrari prenosi kako se on štuje 2. siječnja: ništa slično nismo našli kod Ferrarija; piše samo da je on zapisao djela sv. Defendenta.”
U Pragu se na ovaj dan slavi prvi prijenos relikvija, kako je razvidno iz staroga kalendara. O njemu se u rukopisnom martirologiju metropolitanske crkve nalazi ovo: „2. siječnja, osmina sv. Stjepana i blagdan svih relikvija koje je najkršćanskiji vladar Karlo IV., rimski car vazda uzvišeni i kralj Češke, velikim molbama zadobio u različitim dijelovima svijeta, kako se pojedinačno opisuje niže na svojim mjestima. I te je iste relikvije, najdragocjenije urešene zlatom, srebrom i dragim kamenjem, darovao Praškoj Crkvi. Taj je blagdan papa Inocent VI., na zamolbu rečenoga cara, odredio svečano slaviti u praškoj biskupiji, te je svima koji istoga dana pohode prašku crkvu, ispovjeđenima i skrušenima, podijelio oprost od jedne godine i jedne četrdesetnice, koji će trajati u vječna vremena.” Toliko ondje. Zatim se po svojim danima nabrajaju ove relikvije koje je Karlo IV. donio u Prag:
Neke relikvije sv. Erharda biskupa 8. siječnja. Rebro sv. opata Maura 15. siječnja. Prst sv. opata Antuna 17. siječnja. Dio glave sv. Sebastijana mučenika 20. siječnja. Glava sv. Vincenta mučenika 23. siječnja. Glava sv. Ananije apostola 25. siječnja. Dio glave sv. Valerija, biskupa trierskog 29. siječnja. Glava sv. Ignacija, biskupa antiohijskoga i mučenika 1. veljače. Dva dijela dvaju pojaseva Djevice Bogorodice.
Dio relikvija sv. Agate djevice 5. veljače. Dio štapa sv. Petra apostola 22. veljače. Neke relikvije sv. Matije apostola 24. veljače. Glava sv. Grgura Velikoga 12. ožujka. Glava i ruka sv. Longina mučenika 15. ožujka. Relikvije sv. Narcisa biskupa i mučenika 18. ožujka. Dio glave sv. Pigmenija mučenika 24. ožujka. Dio tijela sv. Marka evanđelista i dio izvornika njegova evanđelja 25. travnja.
Neke relikvije sv. Petra mučenika iz Reda propovjednika.
Ruka sv. Filipa apostola 1. svibnja. Tijelo sv. kralja Sigismunda. Dva dijela svetoga Križa Kristova 3. svibnja. Glava sv. Antonije djevice i mučenice 4. svibnja. Dio tunike sv. Ivana evanđelista 6. svibnja. Relikvije sv. Gordijana i Epimaha mučenika 10. svibnja. Glava i ruka sv. Viktora mučenika Sirijca 14. svibnja. Glava i dio tijela sv. Urbana pape i mučenika 25. svibnja. Ruka sv. Medarda biskupa 8. lipnja. Tijelo sv. Vida mučenika 15. lipnja. Neke relikvije sv. Modesta mučenika. Dio ruke sv. Aureja, biskupa mainzskoga i mučenika 16. lipnja. Ruka sv. Protazija mučenika 19. lipnja. Dio tijela sv. Albana mučenika mainzskoga 21. lipnja. Dio štapa sv. Pavla apostola 29. lipnja. Glava i ruka sv. Ulrika, biskupa augsburškoga 4. srpnja. Tijelo sv. Januarija mučenika Armenca 11. srpnja. Ruka sv. Hermagore biskupa i mučenika 12. srpnja. Neke relikvije sv. Marije Magdalene 22. srpnja. Prst sv. Ane 26. srpnja. Neke relikvije sv. Marte djevice 29. srpnja. Dio lanca sv. Petra apostola 1. kolovoza. Dio glave sv. Siksta pape i mučenika 6. kolovoza. Glava sv. Romana mučenika 9. kolovoza. Ruka sv. Lovre mučenika 10. kolovoza. Glava sv. Hilarije mučenice 12. kolovoza. Neke relikvije sv. Klare djevice. Dio dvostrukoga vela Djevice Bogorodice 15. kolovoza. Neke relikvije sv. Sebalda ispovjedaoca 19. kolovoza. Prst sv. Stjepana, kralja ugarskoga 20. kolovoza. Dio glave sv. Bartolomeja apostola 24. kolovoza. Ruka i druge relikvije sv. Hermeta mučenika 28. kolovoza. Ruka sv. Eufemije djevice i mučenice 16. rujna. Ruka sv. Geminijana biskupa. Rebro sv. Mateja apostola 21. rujna. Ruka i mač sv. Mauricija mučenika 22. rujna. Glava sv. Leodegara biskupa i mučenika 2. listopada. Dio tijela sv. Sergija i Baha mučenika 7. listopada. Neke relikvije patrijarha sv. Abrahama, sv. Izaka i sv. Jakova 9. listopada. Ruka sv. Dionizija, apostola Parižana 9. listopada. Glava i ruka sv. opata Gala 16. listopada. Ruka, čeljust i dio tijela sv. Florencija, biskupa oranžskoga 17. listopada. Glava sv. Luke evanđelista 18. listopada. Tijelo sv. Sapijencije, djevice uršulinke 21. listopada. Neke relikvije sv. Sofije, djevice uršulinke (ako nije ista). Neke relikvije sv. Narcisa, biskupa jeruzalemskoga 29. listopada. Glava sv. opata Leonarda iz Limogesa 6. studenoga. Ruka i druge relikvije sv. Teodora mučenika 9. studenoga. Zub sv. Martina, biskupa tourskoga 11. studenoga. Glava sv. opata Otmara 16. studenoga.
Lanac sv. Klementa pape i mučenika 23. studenoga. Neke relikvije sv. Katarine djevice i mučenice 25. studenoga. Neke relikvije sv. Saturnina mučenika 29. studenoga. Prst sv. Lucije djevice i mučenice 13. prosinca. Ruka i druge relikvije sv. Odilije djevice. Ruka i velik dio tijela sv. Lazara, brata Magdalenina 17. prosinca. Glava i članak sv. Stjepana prvomučenika 26. prosinca. Jedna ruka sv. Nevine dječice mučenika 28. prosinca. Ceciliju, odnosno Helenu Coppoli, djevicu iz reda sv. Klare, navodi na ovaj dan i blaženom naziva Ljudevit Jacobilli u djelu De Sanctis Fulginatibus i Artur du Moustier. No nijedan ne navodi je li joj taj naziv dodijelila Crkva. Sv. Pashazija Radberta, opata korbijskoga i pisca životopisa sv. Adelarda, navodi na ovaj dan Du Saussay, a Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum 26. travnja.
Pag. 78, col. 2, ante S. Silvestrum monachum, repone (B. Odino, sive Otteno, aut Otto, Abbas Rothensis, ord. Præmonstratensis in Snevia.) Et expunge quæ inter Prætermissos de eo dicuntur. Plenius de eo infra agemus.
Ad catalogum Prætermissorum addatur S. Vincentius Confessor refertur hoc die a Saussaio, diciturque propria illi dicata apud Rutenos Ecclesia, in qua S. Tarsitiæ Virginis conditum corpus, ut xv Januarii dicimus.
Theodorus Episcopus Massiliensis refertur hoc die et Sanctus prædicatur a Saussaio. Illustria sunt quæ de eo scribit in historia Francorum S. Gregorius Turonensis; neque dubitandum videtur, quin Sanctis jam olim fuerit annumeratus. Sed, ut Massilia accepimus, neque officio Ecclesiastico colitur, neque de ejus veneratione isthic quidquam extat. Claudius Robertus scribit Ferrarium tradere eum coli II Januarii: nihil in Ferrario simile reperimus; solum scribit ab eo S. Defendentis Acta litteris esse tradita.
Pragæ Allatio prima reliquiarum hoc die celebratur, ut patet ex veteri Kalendario De ea isthæc habentur in MS. Martyrologio Ecclesiæ Metropolitanæ: iV Non. Januarii, Octava S. Stephani et festum omnium reliquiarum, quas Christianissimus Princeps Carolus IV Romanorum Imperator semper Augustus, et Bohemiæ Rex, in diversis mundi partibus magnis obtinuit precibus, prout in suis locis singulariter infra describuntur. Et easdem reliquias auro et argento et gemmis pretiosissime ornatas donavit Ecclesiæ Pragensi. Hoc festum Papa Innocentius VI, ad instantiam dicti Imperatoris constituit in diœcesi Pragensi solenniter celebrari, et omnibus ipso die ecclesiam Pragensem visitantibus, confessis et contritis donavit indulgentiam unius anni et unius quadragenæ, perpetuis temporibus duraturam. Hæc ibi. Enumerantur deinde suis diebus hæ reliquiæ a Carolo IV, Pragam allatæ:
S. Erardi Episcopi reliquiæ aliquæ vIII Januarii.S. Mauri Abb. costaxv Januarii.S. Antonii Abb. digitusxvII Januarii.S. Sebastiani M. pars capitisxx Januarii.S. Vincentii M. caputxxIII Januarii.S. Ananiæ Apostoli caputxxV Januarii.S. Valerii Ep. Trevir. capitis parsxxIX Januarii.S. Ignatii Ep. Antiocheni M. caput1 Februarii.Deiparæ Virginis cingulorum duorum partes duæ S. Agathæ V. reliquiarum parsv Februarii.S. Petri Apostoli baculi parsxxII Februarii.S. Matthiæ Apostoli reliquiæ aliquæxxIV Februarii.S. Gregorii Magni caputxii Martii.S. Longini M. caput et brachiumxv Martii.S. Narcissi Ep. M. reliquiæ xvIII Martii.S. Pigmenii M. pars capitisxxIV Martii.S. Marci Evangelistæ corporis pars, et pars autographi ejus EvangeliixxV Aprilis.
S. Petri M. ord. Prædicat. reliquiæ aliquæ S. Philippi Apostoli brachiumI Maii.S. Sigismundi Regis corpus Sacræ Crucis Christi partes duæIII Maii.S. Antoniæ V. M. caputIV Maii.S. Joannis Evangelistæ pars tunicæVI Maii.SS. Gordiani et Epimachi MM. reliquiæx Maii.S. Victoris M. Syri caput et brachiumXIV Maii.S. Urbani Papæ M. caput et pars corporisXXV Maii.S. Medardi Ep. brachium VIII Junii.S. Viti M. corpusXV Junii.S. Modesti M. reliquiæ aliquæS. Aurei Ep. Moguntini M. pars brachiiXVI Junii.S. Protasii M. brachiumXIJ Junii.S. Albani M. Moguntini corporis parsXXI Junii.S. Pauli Apostoli pars baculiXXIX Junii.S. Udalrici Ep. Augustani caput et brachiumIV Julii.S. Januarii M. Armeni corpusXI Julii.S. Hermagoræ Ep. et M. brachiumXII Julii.S. Mariæ Magdalenæ, reliquiæ aliquæXXII Julii.S. Annæ digitusXXVI Julii.S. Marthæ V. reliquiæ aliquæXXIX Julii.S. Petri Apostoli catenæ pars1 Augusti.S. Sixti Papæ M. pars capitisVI Augusti.S. Romani M. caputIX Augusti.S. Laurentii M. brachiumx Augusti.S. Hilariæ M. caputXII Augusti.S. Clarae V. reliquiæ aliquæ Deiparæ Virginis pepli duplicis parsxv Augusti.S. Sebaldi Confess. reliquiæ aliquæXIX Augusti.S. Stephani Regis Hung. digitusxx Augusti.S. Bartholomæi Apost. pars capitisxxIV Augusti.S. Hermetis M. brachium et aliæ reliquiæ xxviii Aug.S. Euphemiæ V. M. brachiumXVI Septembris.S. Geminiani M. brachiumS. Matthæi Apostoli costaXXI Septembris.S. Mauricii M. brachium et gladiusXXII Septembris.S. Leodegarii Ep. M. caputII Octobris.SS. Sergii et Bacchi MM. corporum parsVII Octobris.S. Abrahæ,S. Isaaci,Patriarcharum, reliquiæ aliquæS. Jacobi,IX Octobris.S. Dionysii Parisiorum Apostoli brachiumIX Octobris.S. Galli Abb. caput et brachiumXVI Octobris.S. Florentii Ep. Arausicani brachium, mandibula, et pars corporisxvII Octobris.S. Lucæ Evangelistæ caputXVIII Octobris.S. Sapientiæ Virginis Ursulanæ corpusXXI Octobris.S. Sophiæ V. Ursulanæ (si non eadem est) reliquiæ aliquæ.S. Narcissi Ep. Hierosolym. reliquiæ aliquæXXIX Octob.S. Leonardi Abb. Lemovic. caputVI Novemberis.S. Theodori M. brachium et aliæ reliquiæIX Novemberis.S. Martini Ep. Turon. densXI Novemberis.S. Othmari Abb. caputXVI Novemberis.
S. Clementis Papæ M. catena XXIII Novembris. S. Catharinæ V. M. reliquiæ aliquæ XXV Novemb. S. Saturnini M. reliquiæ aliquæ XXIX Novembris. S. Luciæ V. M. digitus 1 XIII Decemb. S. Othiliæ V. brachiumetaliæ reliquiæ S. Lazari fratris Magdalenæ brachium et pars magna corporis XVII Decembris. S. Stephani Protomart. caput et articulus XXVI Dec. SS. Innocentium MM. brachium unum XXVIII Dec. Cæcilia, sive Helena Coppoli, Virgo ex ordine S. Claræ, refertur hoc die, et Beata appellatur, a Ludovico Jacobilli in libro de SS. Fulginatibus, et ab Arturo Monstierio. Verum neuter indicat an ea illi appellatio ab Ecclesia decreta sit. S. Paschasius Ratbertus, Abbas Corbeiensis, scriptor vitæ S. Adelardi, refertur hoc die a Saussaio, ab Hugone Menardo in Martyrol. Benedictino XXVI Apr.
Uz djela sv. Frontazija i drugova.
Ad ss. Frontasii et Soc. acta.
Str. 79, izbriši na rubu U I. STOLJEĆU. Jer, kako ćemo reći uz životopis sv. Frontona 25. listopada, to se s pravom osporava. Uostalom, ova su mučenička djela ukratko izvađena iz opširnijega životopisa sv. Frontona, koji smo poslije nabavili. No Franjo Bosquet u 1. svesku djela Ecclesiæ Gallicanæ historiæ, br. 15, pokazuje da ga je sastavio neki noviji i smiješan pisac, ne prije otprilike 400 godina, a u 2. dijelu navodi drugi, nešto stariji i posve drukčiji, premda nipošto u svemu pouzdan, iz kojega se može zaključiti da Fronton nije bio prvi apostol Périgueuxa. Uostalom, ova četiri sveta mučenika ovako slavi u djelu Supplementum Martyrologii Gallicani Du Saussay: „U Périgueuxu rođendan za nebo svetih mučenika Frontana, Severina, Severijana i Silana, učenika sv. Frontona, koje je poganski namjesnik Skvirije osudio bezbožnom presudom i dao da im se zbog ispovijedanja vjere Isusa Krista mačem odrubi glava.” Sv. Silana drugi zovu Silvanom; Andrija Duchesne u djelu De Antiquitatibus Galliæ svjedoči da mu je u gradu Périgueuxu posvećena bazilika.
Pag. 79, dele in margine SECULO I. Nam, ut ad vitam S. Frontonis XXV Octobris dicemus, id merito controvertitur. Ceterum hæc Martyrum Acta breviate excerpta sunt ex prolixiore Vita S. Frontonis, quam posterius nacti sumus. Verum eam a nupero quodam et ridiculo scriptore, non ante 400, aut circiter annos, compositam fuisse ostendit Franciscus Bosquetus Ecclesiæ Gallicanæ historiarum to. 1, num. 15, et parte 2, aliam recitat paullo antiquiorem et longe diversam, etsi nequaquam per omnia probatam; ex qua conficere licet non fuisse primum Petracoriorum Apostolum Frontonem. Ceterum Sanctos hos quatuor Martyres ita celebrat in Supplemento Martyrologii Gallicani Saussaius: Petracoricis natalis sanctorum Martyrum Frontani, Severini, Severiani, et Silani, discipulorum S. Frontonis, quos Squirius Præses ethnicus im pia sententia damnavit, fecitque ob fidei Jesu Christi confessionem gladio obtruncari. S. Silanum, alii Silvanum vocant: cui in urbe Petracoricensi dedicatam esse basilicam testatur Andreas du Chesne in lib. de Antiquitat. Galliæ.
O sv. Defendentu i drugovima.
De s. Defendente et socii.
Str. 80, nakon br. 1 dodaj: „Du Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum na ovaj dan piše da su oni podnijeli mučeništvo na području Vienne.”
Pag. 80, post num. 1, adde Hos in territorio Vienensi passos scribit Saussaius in Martyrol. Gallicano hoc die.
Na istom mjestu, stup. 2, nakon br. 4: „Karlo, biskup novarski, u 1. knjizi povijesti svoje Crkve ovako piše o sv. Defendentu: U ovim istim podalpskim krajevima sv. Defendent uživa uistinu često štovanje kao mučenik. Na veoma mnogim mjestima čak se po javnom zavjetu slavi njegov blagdan dan nakon siječanjskih Kalenda. Njegovu su imenu posvećeni oltari, kapelice i bratovštine. Isto se ime mnogima daje iz pobožnosti, slika se u vojničkoj odori i zaziva protiv bijesa vukova i siline požara. Da je bio jedan od tebanskih mučenika, piše Vilim Baldesano u djelu Historia Thebæa dok raspravlja o prijenosu moći sv. Mauricija; štoviše, smatra da su bila dvojica istoga imena: jedan pokopan kod Marseillea, o kojemu piše Galezinije u martirologiju prema zapisima Bergamske Crkve, a drugi u Italiji, o kojemu on sam pripovijeda ponešto.” O njemu Baronije ne donosi ništa.
Ibid. col. 2, post num. 4, Carolus Episcopus Novariensis lib. 1, historiæ Ecclesiæ suæ de S. Defendente ita scribit: His eisdem subalpinis regionibus S. Defendens frequenti sane cultu, ut Martyr, afficitur. Plurimis in locis etiam ex voto publico dies ejus festus celebratur posttridie Kal. Januar. Ejus nomine altaria, oratoria, sodalitates dicatæ sunt. Idem nomen multis pietatis gratia tribuitur, militari habitu pingitur, et contra luporum rabiem, incendiorumque vim invocatur. Fuisse unum ex Thebæis Martyribus scribit Guillelmus Baldesanus in hist. Thebæa, dum de translatione S. Mauritii agit; quin etiam duos putat ejusdem nominis; alterum sepultum apud Massiliam, de quo Galesinius in Martyrol. ex tabulis Ecclesiæ Bergomensis; alterum in Italia, de quo ipse nonnulla narrat. De eo nihil Baronius.
O sv. Izidoru biskupu i mučeniku.
De s. Isidoro ep. m.
Str. 83, nakon br. 4 dodaj: „Naš Antun Quintanadueñas u djelu De Sanctis Hispalensibus smatra da je sv. Izidor, koji se slavi na ovaj dan, bio biskup zaragozanski, nasljednik Valerija III. Tako, naime, stoji u djelu Julijana Petra Chronicon, br. 244: U Libizu se prenosi tijelo sv. Izidora X., biskupa zaragozanskoga, kojega su, kad je došao u galecijski grad Amfilohiju, ubili arijanci. Tijelo je noću bačeno u rijeku Minho i ondje pokopano. Nakon 8 godina je pronađeno. On je bio muž konzularnoga ranga, rođen u Sevilli u Španjolskoj, konzul s Lanatom, poslije prozvan Numan.”
Pag. 83, post nu. 4, adde Antonius Quintanadueñas noster lib. de SS. Hispalensibus censet S. Isidorum, qui hoc die celebratur, Episcopum Cæsaraugustanum fuisse, Valerii III, successorem. Ita nempe Juliani Petri Chronicon num. 244. In Libiza transfertur corpus S. Isidori x, Episcopi Cæsaraugustani, qui veniens Amphilochiam Gallæciæ urbem, ab Arianis occiditur. Missum est corpus nocte in Minium, et ibi sepultum est. Post anno 8, repertum est. Is fuerat vir Consularis, natus Hispali in Hispania, Consul cum Lanato; post vocatus, Numanus.
6 „Martin Carrillo nakon životopisa sv. Valerija sastavio je popis zaragozanskih biskupa i u njemu kao šestoga navodi Valerija III., a za njegova nasljednika kaže da mu je ime općenito nepoznato, ali da se u nekim rukopisnim kodeksima naziva Izidorom te da se kaže kako nije podnio mučeništvo u Antiohiji, nego u Amfilohiji. A čini se da je upravo on taj čiju revnost preporučuju Askanije iz Tarragone i ostali biskupi te pokrajine u pismu papi Hilaru, u kojemu se tuže na ređenje biskupa koje je obavio Silvan iz Calahorre protivno pravilima Otaca i nicejskim kanonima: Odatle se dogodilo, kažu, da nam je o njegovoj najjadnijoj drskosti sve izvijestio naš brat, biskup grada Zaragoze, čija bi marljivost i brižljivost bila veoma pomogla da je išta koristila. On se, naime, najčešće suprotstavljao svim biskupima u susjedstvu da se ne pridruže raskolniku itd. To se pismo nalazi u 2. svesku zbirke Concilia, a pročitano je na Rimskom saboru god. 463.”
6 Martinus Carillius post vitam S. Valerii, Cæsaraugustanorum Antistitum catalogum contexit, in eoque sextum recenset Valerium III, at successoris vulgo ait ignorari nomen, in quibusdam tamen MSS. codicibus Isidorum appellari, dicique non Antiochiæ, sed Amphilochiæ martyrium subiisse. Atque is ipse videtur esse, cujus zelum Ascanius Tarraconensis et reliqui Episcopi illius provinciæ commendant in epistola ad Hilarum Papam, qua de ordinatione Episcopi per Silvanum Calaguritanum contra Patrum regulas et Nicænos canones facta conqueruntur: Hinc factum est, inquiunt, ut de ejus miserrima temeritate ad nos Cæsaraugustanæ urbis Episcopus frater noster universa referret; cujus diligentia et sollicitudo admodum prospexerat, si in aliquo profuisset. Siquidem cunctis in vicinia positis Episcopis ne se schismatico adjungerent frequentissime contradixit etc. Extat ea epistola tom 2, Conciliorum, estque in Concilio Romano an. 463, recitata.
7 „Ovaj, dakle, krepošću i učenošću istaknuti biskup, piše Quintanadueñas, radi širenja katoličke vjere pohodio je i druge pokrajine te naposljetku podnio slavnu smrt u Amfilohiji kod Galecijaca. No je li onamo došao radi propovijedanja ili su ga prognali Goti, nije izrazio Julijan, koji u istom djelu Chronicon, br. 228, o njemu ovako piše: U Španjolskoj cvate spomen sv. Izidora, biskupa zaragozanskoga, kojega su ubili heretici arijanci. Uostalom, Amfilohija, koju spominju stari pisci, a poimence Strabon, jest grad Kalaika za koji se smatra da ga Ptolemej naziva Aquæ Calidæ, a Antonin Aquæ Celinæ; Svevi su ga poslije nazvali Warm see, to jest toplo jezero, a sada se odatle izvedenim imenom pučki zove Ourense, na rijeci Minho. O tom gradu usporedi Ljudevita Nonija, pogl. 53, i licencijata Molinu u opisu Galicije.”
7 Hunc ergo virtute et eruditione præstantem Antistitem, scribit Quintanadueñas Catholicæ religionis amplificandæ gratia etiam alias provincias adiisse, et gloriosa tandem nece Amphilochiæ apud Gallæcos perfunctum. Verum eo venerit prædicandi causa, an a Gothis relegatus Isidorus, non expressit Julianus, qui in eodem Chronico nu. 228, de eo ita scribit: Floret memoria in Hispaniis S. Isidori Episcopi Cæsaraugustani ab hæreticis Arianis occisi. Ceterum memorata veteribus, ac nominatim Straboni Amphilochia est, Callaicorum urbs, quæ Ptolemæo Aquæ calidæ, Antonino Aquæ Celinæ, dicta putatur; a Suevis deinde Warm see, id est, calidus lacus, vulgo nunc inde deflexo nomine Orense, ad Minium amnem. De qua urbe consule Lud. Nonium cap. 53, et Licentiatum Molinam in descriptione Galliciæ.
8 „Lako se u martirologije mogla uvući pogreška da se umjesto u Amfilohiji napiše: U Antiohiji muka sv. biskupa Izidora. No koliko učeni muževi pridaju vrijednosti tom Julijanovu djelu Chronicon, nama nije dovoljno istraženo. Ivan Marieta u 21. knjizi, pogl. 31, među španjolske naučitelje ubraja Izidora, biskupa kordopskoga ili prema drugima zaragozanskoga, za kojega kaže da se pučki naziva Starijim i da je izdao mnoge sveske, a živio je oko godine 420. No o tom kordopskom Izidoru i njegovim spisima, o kojima govore Tritemije i Sikst Sijenski, neka prosude drugi.”
8 Facile irrepere in Martyrologia error potuit, ut pro Amphilochiæ, scriberetur: Antiochiæ passio S. Isidori Episcopi. Verum quantum illi Chronico Juliani tribuant viri eruditi, nobis exploratum non est. Joannes Mariatta lib. 21, cap. 31, inter Hispaniæ Doctores numerat Isidorum Cordubensem Episcopum, vel secundum alios Cæsaraugustanum, quem ait vulgo Seniorem appellari, ac multa edidisse volumina, vixisse vero circiter annum 420. Verum de Isidoro illo Cordubensi atque ejus scriptis, de quibus Trithemius et Sixtus Senensis, viderint alii.
O sv. Izidoru biskupu.
De s. Isidoro ep.
Na istom mjestu nakon br. 1 dodaj: „Ove monahe nabraja Paladije u djelu Historia Lausiaca, pogl. 117: Ušla je u goru Nitriju, susrećući svete Oce Pambona, Arsizija, velikoga Serapiona, Pafnucija Sketskoga i Izidora ispovjedaoca, biskupa Hermipola, i Dioskura itd. Hermipol, odnosno Hermopol, Ἑρμούπολις, bio je grad Tebaide, u kojemu je, kako se prenosi, Krist boravio u progonstvu s Djevicom Majkom i sv. Josipom. O njemu govorimo 18. siječnja uz djela sv. Askle pod slovom a, i 25. siječnja uz 1. poglavlje životopisa sv. Apolonija pod slovom a. U djelu Topographia sacra Karla od sv. Pavla naziva se Hermopolis Magna, u Prvoj Tebaidi, pod metropolijom Arsinojom. Hermopolis Parva nalazi se u pokrajini Prvog Egipta, pod aleksandrijskim patrijarhom.”
Ibid. post num. 1, adde Enumerat hosce monachos Palladius in Lausiaca cap. 117. Ingressa est montem Nitriæ, sanctos Patres conveniens, Pambo, et Arsisium, et Serapionem magnum, et Paphnutium Scetioten, et Isidorum Confessorem Episcopum Hermipolis et Dioscurum etc. Erat Hermipolis, sive Hermopolis, Ἑρμούπολις, civitas Thebaidos, in qua Christus cum Virgine Matre et S. Josephi traditur exulasse. De ea agimus xviii Janu. ad Acta S. Ascles litt. a, et xxv Janu. ad cap. 1 Vitæ S. Apollonii litt. a. Dicitur hæc in Topographia sacra Caroli a S. Paulo Hermopolis major, in Thebaide prima, sub Arsinoe Metropoli. Hermopolis parva est in provincia Ægypti primæ, sub Alexandrimo Patriarcha.
O sv. Makariju Aleksandrijskom.
De s. Macario Alex.
Str. 84, nakon br. 1 dodaj: „Radije treba reći da se obojica u nekom smislu mogu nazvati učenicima sv. Antuna; ali da je od njih bio stariji Makarije, odgojen u domaćoj stezi sv. Antuna i njegov pravi učenik te drugi upravitelj pispirskoga samostana poslije njega, čiji je spomen čudno da se zasebno ne slavi u martirologijima. O njemu se raspravlja 15. siječnja uz životopis sv. Makarija Egipatskoga, a o obojici veoma opširno uz životopis sv. Antuna 17. siječnja, § 6, u uvodu.
Pag. 84, post nu. 1, adde Potius dicendum utrumque quadam ratione dici posse S. Antonii discipulum; sed fuisse illis seniorem Macarium, S. Antonii domestica disciplina institutum, proprieque discipulum, ac Pisparitani cænobii secundum ab eo moderatorem, cujus mirum est peculiarem in Martyrologiis non agi memoriam. De eo agitur xv Janu. ad S. Macarii Ægyptii vitam, et de utroque plurimis ad vitam S. Antonii XVII Janu. § 6, in Prolegom.
NOT. 29. Ibidem col. 2, post nu. 4, adde Saussaius in Martyrol. Gallicano ita scribit: Augustæ Ausciorum memoria S. Macarii. Sitne ille aliquis ex Ægyptiis Macariis, atque hic, de quo modo est sermo, Alexandrinus; an indigena quispiam, nos latet v Januarii in Vita S. Apollinaris Syncleticæ mentio crebra fit Abbatis Macarii in Scete commorantis; quem hunc Alexandrinum esse suspicamur.
O sv. Aspaziju.
De s. Aspasio.
BILJ. 30. Str. 90, stup. 2, početak br. 3 ovako ispravi: „Čini se da je sv. Aspazije, prisiljen nepravdama arijanskih Gota da napusti zavičaj, otišao u Melun i ondje puk dijelom poučio otajstvima kršćanske vjere, a dijelom potaknuo na revnost u pobožnosti, dok naposljetku nije preminuo bilo shrvan starošću i naporima, bilo od neke druge bolesti. Tako piše u melunskoj povijesti Sebastijan Roulliard iz Meluna, odvjetnik u Pariškom parlamentu, slavan po učenosti i pobožnosti, za kojega se kaže da je i više himana ispjevao u pohvalu sv. Aspazija.”
NOT. 30. Pag. 90, col. 2, initium nu. 3, ita restitue Videtur S. Aspasius Gothorum Arianorum injuriis coactus solum vertere, Melodunum concessisse, ibique populum partim mysteriis Christianæ religionis imbuisse, partim ad studia pietatis excitasse, donec tandem sive ætate et laboribus fractus, seu qua alia ægritudine extinctus est. Ita scribit in Melodunensi historia, qui et S. Aspasii laudes dicitur pluribus hymnis cecinisse, Sebastianus Roulliardus Melodunensis, in Curia Parisiensi Advocatus, eruditione ac pietate celebris.
Uz životopis sv. Maksima mučenika.
Ad vitam s. Maximi m.
BILJ. 31. Str. 92, nakon pogl. 1, uz br. 8 dodaj: „a Old, odnosno Olt ili Oltis, rijeka u Akvitaniji, teče kroz zemlju Kadurka i pučki se naziva Lot.
b O sv. Ambroziju, biskupu kadurškom, govorit ćemo 16. listopada. Je li on taj koji se ovdje spominje kao učenik sv. Maksima, još nam nije sigurno, jer ga neki smatraju 100 godina mlađim od sv. Deziderija (o kojemu ćemo govoriti 16. studenoga).”
NOT. 31. Pag. 92, post cap. 1, ad nu. 8 adde a Oldus, sive Oltus, aut Oltis fluvius Aquitanæ, per Cadurcos fluit, vulgoque Lotus dicitur.
b De S. Ambrosio Cadurcorum Episcopo agemus 16 Octobris. An is sit qui hic memoratur S. Maximi discipulus, necdum nobis compertum, cum eum quidam faciant 100 annis S. Desiderio (de quo 16 Novemberi agemus) juniorem.
Uz životopis sv. Adelarda opata.
Ad vitam s. Adelardi Abb.
BILJ. 32. Str. 95, stup. 2, na kraju dodaj: „U rukopisu samostana regularnih kanonika u Böddekenu u Vestfaliji, Radbertovu životopisu sv. Adelarda prethode ovi stihovi, koje je bez sumnje napisao neki monah iz Nove Corbeje: O izvanredni Oče, vođo monaha Adalharde, dok te rodila visoka kraljevska loza Franaka, prezreo si svijet kao siromah za ime Kristovo, kad si imao dvadeset godina života, podvrgao si se Benediktovim zakonima u Staroj Corbiji. Odatle si za Oca pošao u našu Novu Corbeju na četiri godine; potom si se vratio u domovinu i ondje, pun godina i urešen vjerom, završio sveti život, slavni Oče, kad je svijetlilo osmo svjetlo Kristovo i sutradan zasjalo deveto, u sat u koji je Krist umirući bio prikovan na križ; moli Ga neprestano iskrenom molitvom za nas, da nam svojom dobrotom podari istinske radosti.”
BILJ. 33. Str. 99, nakon pogl. 3, uz br. 16 dodaj: „a Pipin, sin Karla Velikoga, izvrstan vladar, godine 781. postavljen je za kralja Italije, a poslije i Bavarske; umro je 8. srpnja 810. U povijesti prijenosa moći sv. Vida 15. lipnja kaže se da je sv. Adelard upravljao kraljevstvom Italije dok je odrastao Pipinov sin Bernard.b O Lavu III., presvetom papi, govorit ćemo 12. lipnja. Poslije je sv. Adelard s nekoliko biskupa ponovno bio poslan k njemu god. 809. zbog pokrenutoga pitanja o izlaženju Duha Svetoga.c Lotar je još za života svoga oca Ludovika Pobožnoga nazvan carem, jer ga je otac godine 817. uzeo za suvladara u carstvu. Inače je sv. Adelard umro mnogo prije Ludovika.”
Str. 102, nakon pogl. 10 dodaj: „a O otoku Heru, koji se sada zove Noirmoutier, govorit ćemo 20. kolovoza uz životopis sv. Filiberta, koji je na njemu osnovao samostan.”
Str. 110, nakon pogl. 19 dodaj: „a O bl. Hildemanu govorit ćemo 8. prosinca.”
Str. 111, nakon pogl. 20 dodaj: „a Böddekenski rukopis pod br. 87 nakon 'čita se' dodaje riječ 'epitaf', i čini se da je potrebna.b U 4. stihu epitafa isti rukopis umjesto 'ljubavi' ima 'pobožnosti'.c Pod br. 88 umjesto 'bilo povezano' ili 'spajalo', isti rukopis ima 'obuzdavalo', što je bolje.”
Na istom mjestu na kraju životopisa dodaj: „d U böddekenskom rukopisu nakon životopisa sv. Adelarda slijedila je Ecloga lugubris o njegovoj smrti, za koju se čini da ju je napisao isti Pashazije Radbert; ali budući da je poduža i ne sadrži ništa što bi se ticalo povijesti, činilo se suvišnim ovdje je donositi. Njezin je naslov: Slijedi ekloga dviju redovnica sastavljena u jednom naricanju naklonosti, za koje se razlaže da ih je isti kao jednu sebi uzeo u ženidbu života Kristove Crkve, a drugu iz iste po monaškoj stezi u ravnoteži posve rodio; od njih se također jedna zbog bjeline naziva Galatejom, a drugu zbog ljubavi milosrđa nesumnjivo se navodi da je posvetio imenom Filide. Kaže se da ista ekloga postoji u rukopisu Stare Corbije.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon prologa drugoga životopisa dodaj: „a Ovaj se Gerard u životopisu koji ćemo donijeti 3. travnja naziva Gerald.b Životopis sv. Ansgara, apostola Danaca, donijet ćemo 3. veljače.c Povijest prijenosa moći sv. Vida donijet ćemo 15. lipnja, u kojoj se spominju neke stvari o sv. Adelardu koje se nipošto u svemu ne slažu s ovim životopisom.”
Str. 116, nakon pogl. 8 dodaj: „a Drugu knjigu koju je napisao sv. Adelard navodi Hinkmar u pismu ili spisu De Regis institutione ovim riječima: Staroga i mudroga Adalharda, rođaka gospodina cara Karla Velikoga i opata samostana Corbije, vidio sam u svojoj mladosti kao prvoga među prvim savjetnicima. Njegovu sam knjižicu De ordine Palatii čitao i prepisao, a u njoj se među ostalim sadrži itd.”
Str. 118, stup. 1, nakon prologa prije čudesa sv. Adelarda dodaj: „a Životopis sv. Batilde donijet ćemo 26. siječnja, gdje se raspravlja o gradnji Corbije.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon pogl. 2: „a Ingelran, odnosno Ingeran, napisao je životopis sv. Riharija, prvoga opata samostana u Saint-Riquieru, koji ćemo donijeti 26. travnja.”
Str. 119, stup. 1, nakon pogl. 3 dodaj: „a Korbijski opat Fulko podigao je tijelo sv. Pashazija Radberta kao prethodnika sv. Adelarda, kako piše Klaudije Robert.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon pogl. 4 dodaj: „a Robert, sin Huga Capeta, počeo je kraljevati godine 997., premda ga je otac već devet godina ranije uzeo za suvladara.b Sv. Firmin biskup i mučenik štuje se 23. rujna, a sv. Firmin biskup i ispovjedalac 1. istoga mjeseca.”
Str. 121, nakon pogl. 8 prvih čudesa dodaj: „a O sv. Gencijanu govorit ćemo 11. prosinca.”
Na istom mjestu, stup. 2, nakon pogl. 4 dodaj: „a Henrik I., kralj Francuske, nakon smrti oca Roberta počeo je kraljevati god. 1033., a umro je godine 1060.b Ako je kralj Henrik, kako se ovdje kaže, udao sestru Adelu za flandrijskoga markgrofa Balduina Pobožnoga, odnosno Lilleskoga, onda se varaju Meyer, Locrius i drugi naši povjesničari koji tvrde da se to dogodilo godine 1027., još za života kralja Roberta. Ovaj se naziva Balduinom Starijim jer je njegov sin Balduin od Monsa nakon njega vladao Flandrijom.c Filip je kao dječak naslijedio oca Henrika godine 1060., kad mu je za skrbnika dan ujak Balduin Pobožni, a umro je godine 1108.d Robert Frizijac, sin Balduina Pobožnoga, protjeravši šogoricu Rihildis i njezina sina Arnulfa Nesretnoga, zauzeo je Flandriju oko godine 1071.”
Str. 123, stup. 2, nakon pogl. 7 dodaj: „a U Corbiji se, kako smo doznali od vjerodostojnih svjedoka, pokraj oltara sv. Adelarda posjećuje lijepo izrađena nosiljka na kojoj običavaju leći bolesnici od vrućice da bi ozdravili; pokraj nje visi slika na kojoj je naslikana Svečeva smrt.”
NOT. 32. Pag. 95, col. 2, in fine adde In MS. Bodecensis Canonicorum regularium in Westphalia monasterii, Vitæ S. Adelardi per Ratbertum præfiguntur hi versus, qui intdubie sunt ab aliquo Corbeiæ novae monacho scripti:
O Pater eximie, monachorum Dux Adalharde, Regia stirps alte Francorum dum genuit te, Mundum sprevisti pauper pro nomine Christi, Annos ætatis dum bis denos habuisti In Corbe veteri Benedicti jura subisti. Inde nova Corbe nostra pro Patre petisti Annis bis binis; post in patriam rediisti, Ac inibi plenus ætate fideque decorus, Vitam finisti sanctam, Pater inclyte, Christi Lux oetava fuit dum nonaque crastina luxit, Hora qua Christus moriens est in cruce fixus; Quem prece sincera pro nobis jugiter ora, Ut pietate sua nobis det gaudia vera.
NOT. 33. Pag. 99, post cap. 3, ad nu. 16 adde a Pipinus Caroli Magni filius, egregius Princeps, anno 781, constitutus est Rex Italiæ, postea et Bajoariæ; obiit 8 Julii 810. In historia translationis S. Viti 15 Junii, dicitur S. Adelardus gubernasse regnum Italiæ dum adolesceret Bernardus Pipini filius.
b De Leone III, sanctissimo Pontifice agemus 12 Junii. Postea iterum ad eum missus est S. Adelardus cum aliquot Episcopis an. 809, ob motam questionem de processione Spiritus sancti.c Lotharius etiam vivente patre Ludovico Pio Imperator est appellatus, ab eo imperii socius adscitus anno 817. Alioquâ diu ante Ludovicum obiit S. Adelardus.
Pag. 102, post cap. 10 adde a De Hero insula, quæ nunc Nera, agemus 20 Augusti ad vitam S. Philiberti, qui in ea cænobium condidit.
Pag. 110, post cap. 19 adde a De B. Hildemanno agemus 8 Decembris.
Pag. 111, post cap. 20 adde a MS. Bodecense nu. 87, post legitur, addit vocem epitaphium, et videtur requiri.b Versu 4, epitaphii idem MS. pro caritate, habet pietate.c Num. 88, pro cohæreret, vel connecteret, idem MS. habet coerceret, melius.
Ibidem ad finem vitæ adde d In MS. Bodecensi post vita S. Adelardi sequebatur Ecloga lugubris de ejus morte, quæ videtur ab eodem scripta Paschasio Radberto; sed quod longiuscula sit, nec quidquam ad historiam pertinens contineat, supervacaneum visum est eam hic dare. Titulus ejus est: Sequitur ecloga duarum sanctimonialium uno favoris planectu complosa, quas idem velut unam sibi in conjugium vitæ Christi Ecclesiam entrisse; aliam vero ex eadem secundum monasticam disciplinam inito libramine admodum genuisse perorat: quarum quoque unam propter candorem Galateam vocari, porro aliam propter amorem caritatis Philidis nomine consecrasse taxatum iri non ambigitur. Dicitur eadem Ecloga extare in MS. Corbeiæ veteris.
Ibidem col. 2, post Prologum secundæ Vitæ, adde a Hic Gerardus in Vita, quam 3 April. dabimus, Geraldus vocatur.b Vitam S. Anscharii Danorum Apostoli, dabimus 3 Februarii.c Histor. Translationis S. Viti dabimus 15 Junii, in qua nonnulla de S. Adelardo memorantur huic Vitæ haud omnino consentientia.
Pag. 116, post cap. 8 adde a Alium librum a S. Adelardo scriptum citat Hincmarus in epistola seu libello de Regis institutione his verbis: Adalhardum senem et sapientem Domni Caroli Magni Imperatoris propinquum, et monasterii Corbeiæ Abbatem, inter primos Consiliarios primum in adolescentia mea vidi. Cujus libellum de ordine Palatii legi et scripsi, in quo inter cetera continetur, etc.
Pag. 118, col. 1, Post Prologum ante Miracula S. Adelardi, adde a S. Bathildis vilam dabimus 26 Janu. ubi de Corbeiæ constructione agitur.
Ibid. col. 2, post cap. 2 a Ingelrannus, sive Ingerannus, S. Richarii primi Abbatis Centudensis vilam scripsit, quam 26 April. dabimus.
Pag. 119, col. 1, post cap. 3 adde a Fulco Abbas Corbeiensis corpus S. Paschasii Ratberti elevavit, ut decessor S. Adelardi, uti scribit Cl. Robertus.
Ibid. col. 2, post cap. 4 adde a Robertus Hugonis Capeti filius, anno 997 regnare cæpit, elsi jam novennio ante in regni consortium adlectus a patre.b S. Firminus Episcopus et M. colitur 23 Septembris at S. Firminus Episc. et Confessor 1, ejusdem.
Pag. 121, post cap. 8, priorum Miraculorum, adde a De S. Gentiano agemus n Decembr.
Ibid. col. 2, post cap. 4 adde a Henricus I Galliæ Rex, post mortem Roberti patris regnare cæpit an. 1033, obiit anno 1060.b Si Henricus rex, ut hic dicitur, Adelam sororem Balduino Pio, sive Insulano, Flandrensium Marchioni conjunxit, ergo falluntur Mejerus, Locrius, aliique historici nostrates, qui id anno 1027, volunt contigisse, vivente adhuc Roberto Rege. Dicitur hic Balduinus Senior, quia ejus filius Balduinus Montensis post eum Flandriam rexit.c Philippus Henrico patri puer successit anno 1060, tutore ei dato Balduino Pio avunculo, obiit anno 1108.d Robertus Friso, Balduini Pii filius, ejecta fratria Richilde, ejusque filio Arnulpho Infelice, Flandriam occupavit sub annum 1071.
Pag. 123, col. 2, post cap. 7 adde a Visitur Corbeiæ, ut a fide dignis testibus accepimus, juxta altare S. Adelardi lectica pulchre extructa, in qua decumbere febrientes ut liberentur consueverunt; juxta dependet tabula in qua Sancti depicta mors est.
O bl. Odinu ili Otenu, opatu rotskom, iz Premonstratskoga reda, u Švapskoj.
De b. Odinone sive ottenone, Abbate Rothensi Ord. ræm. in Suevia.
Rot, odnosno Rodij, samostan je Premonstratskoga reda u Švapskoj, nedaleko od grada Memmingena, koji se pučki naziva Monachorum Rothum, odnosno Mönchsrot, uz ljupku rječicu Rot, koja izvire milju odatle, niže se spaja s potokom Haslachom i utječe u Dunav iznad Ulma.
Rothum, sive Rodium, monasterium est Ordinis Præmonstratensis in Suevia, haud longe a Memminga urbe, quod vulgo Monachorum Rothum, sive Munckrot appellatur, ad Rotham amænum fluviolum, qui milliari indi ortus, infra Haslachio rivo miscetur, atque in Danubium supra Ulmam influit.
2 Prvi opat toga samostana (prije su njime, naime, upravljali prepoziti) bio je Odin, odnosno Oteno ili Oton, plemenita roda; prenosi se, naime, da je bio sin Konrada Truchsessa od Waldburga, gospodara Tanna, i Gute od Wildenberga. I doista ga Gašpar Brusch i Martin Crusius nazivaju stolnikom od Waldburga. Jer, kako piše Jeronim Henninges, grofovi od Waldburga nasljedni su stolnici i peharnici Švapskoga vojvodstva i Rimskoga Carstva.
2 Primus illius monasterii Abbas (nam antea Præpositi rexerant) fuit Odiño, sive Otteno, aut Otto, nobili genere ortus; fertur enim filius fuisse Conradi Truchessii a Waldpurg, Tannensis Dynastæ, et Guttæ Wildenbergiæ. Et sane Gaspar Bruschius, ac Martinus Crusius Dapiferum de Waldburg appellant. Sunt enim, ut Hieronymus Henninges scribit, Waldburgici Comites Sueviæ Ducatus Imperiique Romani Dapiferi et Pincernæ hæreditarii.
3 Njega Brusch naziva čovjekom sveta i pobožna življenja; Crusius, premda mnogo ljući neprijatelj redovnika od Bruscha, čovjekom koji sjaji pobožnošću; Aubert Miraeus u djelu Chronicon Præmonstratense mužem veoma pobožna i sveta života. I uistinu, kako nas je svojim pismom poučio naš Danijel Feldner, ne samo Rotski redovnici nego ga i drugi posvuda nazivaju blaženim i štuju.
3 Hunc Bruschias vocat hominem sanctæ et piæ conversationis; Crusius, licet multo quam Bruschius acerbior hostis Religiosorum, religione nitentem; Autbertus Miræus in Chronico Præmonstrat. virum piæ et sanctæ admodum vitæ. Et vero, ut nos suis litteris docuit Daniel Feldnerus noster, non Rothenses tantum sed et alii passim Beatum appellant et venerantur.
4 Njegov je rođendan za nebo 2. siječnja zabilježio Krizostom van der Sterren, tada prior, a sada opat preslavnoga premonstratskog samostana u gradu Antwerpenu, u djelu Natales Sanctorum sui ordinis, dodavši ovu pohvalu: „U rotskom samostanu u Švapskoj, bl. opata Odina iz Premonstratskoga reda, koji je, zasitivši se taština svijeta, podložio vrat blagomu Kristovu jarmu te je, kao izvrstan širitelj Premonstratskoga reda, mnoge rukoveti duša sretno poslao Kristu.”
4 Ejus natalem IV Nonas Januarii consignavit Chrysostomus vander Sterren celeberrimi Præmonstratensis inurbe Antwerpiensi monasterii tunc Prior, nunc abbas, in Natalibus SS. sui ordinis, hoc addito elogio: In Rotensi Sueviæ cænobio, B. Odinonis Abbatis Ordinis Præmonstratensis: qui mundi pertæsus vanitatum, suavi Christi jugo collum subdidit; et Præmonstrati Ordinis egregius propagator, multos animarum manipulos feliciter transmisit ad Christum.
U rotskom se samostanu posjećuje ovaj njegov nadgrobni natpis:
Christum. Visitur hoc illius epitaphium in monasterio Rothensi:
„Godine tisuću dvjestote manje osamnaest preminuo je u Kristu časni otac i gospodin Oton, opat ovoga samostana, rođen kao Truchsess od Waldburga, koji se po svome primjeru smatra blaženim.”
Anno milleno ducenteno minus decem et octo Obiit in Christo Reverendus Pater et Dominus Otto, Abbas hujuscenobii Truchsess de Waltpurg natus, Qui suo exemplo reputatur esse Beatus.
5 U spomenicima rotskoga samostana o njemu se čita ovo: „Tada je spomenutoj rotskoj crkvi bio na čelu bl. uspomene Oteno, čovjek doista pobožna i sveta življenja, koji je i sam, dok je bio svjetovna osoba, pripadao plemenitijim ministerijalima gore spomenutoga grofa od Bregenza, te je, ostavivši sve, rotsku crkvu, dok je još bila u seoskom siromaštvu, … (čini se da nedostaje „obogatio je” ili nešto slično) s drugim Božjim slugama prigrlio Premonstratski red. Kad je u njemu poslije postao opat, poznato je da je ista crkva pod njim toliko narasla u duhovnoj i vremenitoj izgradnji da je pod njegovom upravom više od dvjesto klerika i laika te mnoge sestre provodilo najrevniji život.” Drugdje smo rekli da su se pokraj muških samostana Premonstratskoga reda običavale graditi kuće za odgoj redovnica. Nastavljaju rotski rukopisi: „Bio je, naime, istinski štovatelj Boga, najrevniji branitelj i ljubitelj reda. On je, kako se zna, na poticaj i molbu mnogih plemića osnovao pet crkava našega reda: steingadensku, wiltensku, weissenausku i kaiserslautersku; naposljetku je pak, udovoljivši molbi češće spomenutoga kneza, preuzeo promicanje marchtalske crkve u redu, godine Gospodnjega utjelovljenja 1171., 1. svibnja, indikcije XIV., dok je papa Aleksandar III. sretno upravljao Rimskom Crkvom, za vladavine preslavnoga cara Fridrika i dok je biskup Oton upravljao konstanškom stolicom.”
5 In monumentis cænobii Rothensis ista de eo leguntur: Præfuit tum præfatæ Ecclesiæ Rothensi B. M. Otteno, piæ nimirum et sanctæ conversationis homo, qui et ipse cum esset secularis persona, erat de nobilioribus ministerialibus supradicti Brigantini Comitis, quique relictis omnibus Rothensem Ecclesiam, cum esset adhuc in rustica paupertate constituta,... cum aliis servis Dei Præmonstratensem Ordinem suscepit. In qua postea Abbas factus, in tantum in spirituali et temporali ædificio eadem Ecclesia sub ipso crevisse constat, quod sub regimine ipsius plusquam ducenti Clerici et laici, et Sorores complures strenuissimam vitam ducebant. Alibi diximus consuevisse juxta monasteria virorum Ordinis Præmonstratensis, domicilia extrui instituendis sanctimonialibus. Pergunt Rothensia MSS. Erat enim verus Dei cultor, zelator et amator ordinis solertissimus. Hic ad instantiam et petitionem multorum Nobilium quinque Ecclesias nostri Ordinis instituisse dignoscitur, Stanigadensem, Willezinensem, Angiensem, Lutrensem; ad extremum vero sæpius dicti Principis petitioni acquiescens, Marchtallensem Ecclesiam in Ordine promovendam suscepit, anno Incarnationis Dominicæ 1171. Kalend. Maii, Indict. xiv, Alexandro Papa III, Romanam Ecclesiam feliciter gubernante, regnante gloriosissimo Imperatore Friderico, Othone Episcopo Constantiensem Sedem regente.
6 Toliko ondje. Ali treba ispraviti broj indikcija, jer je tada bila IV., a ne XIV. Što se tiče konstančkoga biskupa, razilazi se Jakov Manlije u djelu Chronicon Constantiense, pišući da je biskup Oton umro godine 1169., te da je iste godine na njegovo mjesto postavljen Bertold. Uostalom, marchtalski, odnosno martalski samostan smješten je uz Dunav, na najčvršćoj stijeni, između gradova Riedlingena i Ehingena, a obnovio ga je i Premonstratskomu redu predao Hugo III., falački grof od Tübingena, i njegova supruga Elizabeta, kći i baštinica grofa od Bregenza. O toj ćemo darovnici opširnije raspravljati 17. travnja, kad bude riječ o bl. Eberardu, Odinovu bratu i prvom marchtalskom prepozitu.
6 Hac ibi. Sed corrigendus numerus Indictionum, erat enim tum IV, non XIV. Quod ad Episcopum Constantiensem attinet, discrepat Jacobus Manlius in Chronico Constantiensi scribens Ottonem Episcopum mortuum esse anno 1169, eodemque anno subrogatum esse Berchtoldum. Ceterum Marchtallense, sive Martallense cænobium situm est ad Danubium, in firmissima rupe, inter Riedlingam et Ehingam oppida, instauratum atque Ordini Præmonstratensi traditum ab Hugone III, Palatino Tubingensi, et Elisabetha ejus conjuge Comitis Brigantini filia et hærede. De hac donatione plenius agemus XVII Aprilis, cum de B. Eberardo Odinonis fratre, primo Præposito Martallensi, erit sermo.
7 Steingadenski samostan smješten je u augsburškoj biskupiji, nedaleko od desne obale rijeke Lech iznad Landsberga. Samostan koji se ovdje naziva wiltenskim Brusch i Crusius zovu wiltavijskim, a Miraeus wiltanijskim i wiltinskim te prenosi da je podložan briksenskoj biskupiji. Alba Augia, odnosno Augia Minor, pučki zvana Minderau, veličanstven je samostan Premonstratskoga reda, koji su i nakon vremena bl. Odina raznoliko obogatili car Rudolf Habsburški i drugi, kako se može vidjeti kod Bruscha. Smješten je blizu grada Ravensburga uz rijeku Schussen, koja se dvije milje odatle ulijeva u Bodensko jezero. Lutra, pučki Kaiserslautern, smještena je u Donjoj Falačkoj, u vormskoj biskupiji, a nazvana je, kako prema Dubraviju piše Miraeus, po caru Lotaru III., koji je ondje pokopan; premda se i rijeka koja ondje izvire naziva Lauter.
7 Steingadense monasterium situm est in Diæcesi Augustana, haud procul a dextra Lyci amnis ripa supra Lansbergam. Quod hic Willezinense dicitur cænobium, in Bruschius et Crucius Wiltaviense vocant, Miræus Wiltaniense et Wiltinense, traditque diæcesi Brixiensi subesse. Alba Augia, sive Augia minor, vulgo die Minderow, magnificum est Ordinis Præmonstratensis cænobium, etiam post tempora B. Odinonis varie locupletatum a Rudolpho Habsburgico Imperatore et aliis, ut videre est apud Bruschium. Situm est prope Ravensburgum oppidum ad Schussium amnem, qui duobus inde miliaribus in Acronium lacum influit. Lutra, vulgo Keyserslauttern, sita est in Palatinatu inferiori, Diæcesi Wormatiensi, dicta, ut ex Dubravio scribit Miræus, a Lothario III, Imperatore, ibi sepulto; quamquam et fluvius, qui isthic oritur, Lutra dicitur.