Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 4. siječnja

AD IV JANUARII

Sadržaj (8)
  1. O sv. Fausti djevici mučenici.
  2. Povijest prijenosa
  3. Čudesa učinjena pri prijenosu.
  4. Uz životopis sv. Grgura iz Langresa.
  5. Uz životopis sv. Rigoberta biskupa.
  6. O sv. Rumonu biskupu
  7. U Tavistocku u Engleskoj.
  8. Uz životopis bl. Rogerija.

Str. 162, stupac 1, redak 13, S. Neopiste; ispravi S. Neophyte, i stavi nakon sv. Dafroze. Ondje, stupac 2, nakon retka 3, dodaj Sv. Fausta djevica mučenica, u Galiji. Izbriši pak ono što se o njoj nalazi među Izostavljenima.

Ondje nakon S. Rigobertus Archiep. Remen. dodaj Sv. Rumon biskup u Engleskoj.

Ondje, stupac 2, među Izostavljenima, gdje se govori o sv. Teopompu i Sineziju, izbriši ovo (ali Rimski martirologij 11. svibnja,) i stavi To su sv. Teopempt i Teona, o kojima smo govorili 3. siječnja.

Ondje o LXXII. Kristova učenika, nakon spomendana, dodaj O istima na današnji dan Saussay piše ovo: Spomendan sv. LXXII. učenika Gospodnjih, od kojih su mnogi obasjali Galiju nebeskim svjetlom evanđeoske istine i ondje položili temelje mnogih znamenitih crkava, koji su još i danas čvrsti. Mnogima se čini da dokaz za tu stvar nije dovoljno lak, kao što će se o najvažnijima raspravljati na svome mjestu. O pojedinima itd.

Ondje izbriši ono što se kaže da valja izostaviti o sv. Fausti djevici mučenici.

O sv. Fausti djevici mučenici.

Andrija du Chesne, povjesničar Najkršćanskijega Kralja, muž dostojan vječnoga spomena, priopćio nam je nekoć prijenos sv. Fauste djevice i mučenice prepisan iz kodeksa iz Limogesa; dio toga i sam je objavio u 2. svesku djela Scriptores Francici, a iz njega je to iznio Petar de Marca u 3. knjizi djela Historia Bearnensis, pogl. 2.

2 Iz te se povijesti potvrđuje drevno štovanje svete Djevice, ali se njezin rođendan za nebo ili obljetnica ovoga prijenosa nimalo ne naznačuje. Rođendan za nebo pronašli smo u nekoliko martirologija; jer Kölnski martirologij tiskan godine 1490. 4. siječnja ima ovo: U Bourgesu sv. Fauste djevice. To su prepisali kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum, pisac Florariuma, Maurolico, Kanizije, Galesini, Ferrari, Felicije.

3 Opširnije Andrija Saussay u djelu Supplementum Martyrol. Gallicani: Istoga dana u Akvitaniji sv. Fauste djevice i mučenice, koja je u Gaskonji zbog nepobitnoga svjedočanstva kršćanske pobožnosti okrutno mučena i dovršena u najslavnijoj borbi, na mjestu kojemu bijaše ime Fidenciacus, gdje je dovršila mučeništvo, pokopana od kršćana s čašću kojom su mogli. Poslije pak, kad su se smirili požari progona i kad je Kristovim štovateljima zasjao vedriji zrak, dok su na grobu blažene mučenice blistala česta znamenja božanskoga veličanstva, na proslavu njezina spomena sagrađena je veličanstvena bazilika, koju su nevjerni Danci, pustošeći Gaskonju, nesretno spalili. Ali nedugo zatim, da tako dragocjen biser ne bi ostao skriven pod pepelom, božanskom se providnošću dogodilo da je Aldarije, monah iz Solignaca, koji je po krajevima Gaskonje tražio relikvije svetaca, na poticaj Arnalda, grofa toga kraja, koji bijaše sin Ynona, grofa Périgorda (dok je Bog bio sklon pobožnim željama), pronašao i podigao iz mračnoga položaja ruševina porušene crkve časni prah same nebesnice, te ga s drugim ostacima svetaca prenio i položio u mali samostan podložan pravu samostana u Solignacu, podignut na imanju Briniciacus, dok su mnoga čudesa blistala kako pri samom našašću, tako i pri prijenosu dragocjenoga tijela blažene mučenice. Tako Saussay. Ono potonje ocrtano je iz povijesti prijenosa, a ono prijašnje preuzeto je možda iz nekoga starog brevijara. Mi o vremenu, mjestu i načinu mučeništva nismo nigdje ništa pronašli.

4 Drugi prijenos obavljen je poslije u cenobij La Prée cistercitskoga reda u nadbiskupiji Bourges. Klaudije Robert svjedoči da se to dogodilo godine 1247., 11. listopada. Na taj je dan ovako spominje u navedenom dodatku Martirologiju Saussay: U Bourgesu prijenos sv. Fauste, čije tijelo počiva pohranjeno u samostanu La Prée. Udaljen je samostan La Prée od metropole Bourgesa 6 milja. Renato de Prie, opat sv. Marije od La Prée, biskup Bayeuxa i Limogesa te kardinal Svete Rimske Crkve, zapovjedio je da se njegovo tijelo najponiznije položi pokraj svete Fauste, kako se kaže u njegovu nadgrobnom natpisu koji u djelu Notitia Abbatiarum ord. Cistercien. donosi Gašpar Jongelin, opat sv. Disiboda. Preminuo je Renato 9. rujna 1516.

Povijest prijenosa

Iz rukopisa slavnoga muža Andrije du Chesnea.

Relikvije sv. Fauste pronađene i podignute.

U vrijeme kad se nakon utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista navršila 863.* godina (* U izvorniku tiskano DCCLXIII.), dok je kraljevstvom Franaka vladaoa kralj Karlo, sin velikoga cara Ludovika, bjesnio je golem progon protiv Kristove Crkve u krajevima Akvitanije, odnosno Gaskonje. Naime, barbarski pogani, koje uobičajenim govorom nazivaju Dancima ilib Normanima, izašavši iz svojih sjedišta s nebrojenim brodovljem, doplovili su do gradova Saintesa ili Bordeauxa. I odande se posvuda razišavši po spomenutim pokrajinama, pustošeći gradove, paleći ognjem samostane, crkve, kao i sve ljudske kuće, ubijajući, nanijeli su ne male pokolje ljudima.

2 U ono je pak vrijeme kod Gaskonjaca, kojima su susjedne Pirenejske planine,c vrhovnu vlast vojvodstva držao slavan muž Arnald. On je naime bio sin nekoga grofa Périgorda imenomd Ymona, a u vladavini je naslijedio svoga ujakae Sancija, koji je bio vojvoda istoga naroda. Napokon, isti se Arnald češće boreći sukobljavao sa spomenutim barbarima za obranu svete Crkve, te je, ubivši mnoge iz one zemlje i najprljavijega naroda, naposljetku izgubio najveći dio svoje najplemenitije vojske.

3 Bijaše pak tada u kraju Limogesa od spomenutih pogana spaljen samostan koji po starom običaju zovuf Solignac, za koji je spomenuti Arnald bio vezan najvećom pobožnošću ljubavi; naime zato što je znao da ga je sv. Eligije, biskup Noyona, plemenito sagradio u čast sv. Petra apostola i da je u stanovnika toga cenobija bilo najveće opsluživanje svetoga pravila. Toliku je naime imao pobožnost prema tomg samostanu da se svečano zavjetovao kako će u njemu iz ljubavi prema Kristu odložiti kosu svoje glave i podložiti se monaškoj stezi. Poslije bi to i ispunio da ga nije pretekla iznenadna smrt.

4 Dok je pak on još neozlijeđen ustrajao u svome položaju, vodeći brigu o spomenutom cenobiju, češće je opominjao monahe istoga mjesta da zađu u krajeve Gaskonje, kojima je vladao, radi stjecanja relikvija svetih mučenika. I sam im je jamčio da će se za to pobrinuti, kako ne bi podnijeli uzaludan trud putovanja. Opatu pak istoga samostana i čitavoj njegovoj zajednici učini se prikladnim da nekoga od braće pošalju onamo radi spomenutoga posla. Poslaše dakle nekog monaha, naime pobožnoga svećenika imenom Aldarija, s nećakom istoga vojvode Arnalda imenom Gotfridom, koji je tada putovao u one krajeve.

5 Neko je vrijeme dakle spomenuti brat sa svojim suputnicima boravio kod spomenutoga kneza, noseći neprestano u dubini svojih grudi tjeskobnu žalost, bojeći se da možda neće po želji ispuniti ono što je zamislio u duši; i strepio je da ono što je nakanio učiniti ne postane očito okrutnim stanovnicima toga kraja, kako ga oni ne bi spriječili da udovolji svojoj svetoj želji. Zasigurno, pošto je prošao mnoga mjesta svetaca i nije vidio prilike da bi mogao izvršiti započeti posao, te su već odlučivali vratiti se kući, oni s kojima je odlučio ići napokon stigoše na područjeh Fidenciacus, gdje je nekoć bila čudesno sagrađena crkva u čast sv. Fauste djevice i mučenice, a koju su spalili isti oni pogani koje smo gore naveli. U toj su bazilici presveti udovi ove mučenice, pošto je dovršila najslavniji trijumf za Krista, bili pokopani od kršćana i kroz najdulje tijekove vremena štovani doličnom čašću.

6 Kad je dakle po Božjoj volji spomenuti brat doznao ovo što smo iznijeli, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i ujedno oslonjen na vlast i pristanak gore spomenutoga suca, u neki suton dana, dok je protjecao tijek noći, prije nego što bi stvar mogli doznati stanovnici istoga mjesta, uzevši sa sobom nekoliko drugova, pristupi grobu sv. Fauste djevice i mučenice. Pošto je neko vrijeme noću ondje ležao u molitvi sa suzama te zazvao pomoć Gospodnju i zagovor same njegove Svetice, s golemim drhtanjem i pouzdanjem odvali poklopac sarkofaga u kojem su počivali sveti udovi. U isti pak čas, kad su sveti ostatci već bili izneseni na svjetlo, s neba je zagrmio toliki prasak groma da su nazočni mislili kako ni za razmak jednoga sata neće tjelesno ostati na životu. Ali nije bila svladana drhtanjem tolike tutnjave najpobožnija duša spomenutoga brata, nego, ugledavši ubrzo svoje drugove, koje je bio uzeo sebi da mu pruže utjehu pri nošenju relikvija, pogođene silnim užasom i očajne, opomenu ih da ponovno prigrle postojanost vjere te se pobrinu potaknuti ih da muževno dovrše ono što su pobožno započeli činiti. Čemu mnogo riječi? Podižu se presvete kosti iz groba gdje su dugo vremena ležale i, umotane u odabrana platna, s velikom radošću klicanja odnose ih kući oni koji su ih pronašli.

a Ovo je Karlo Ćelavi, koji je, nakon što mu je otac Ludovik Pobožni umro god. 840., dobio kraljevstva Akvitanije i Neustrije, a zatim nakon smrti svoga nećaka Ludovika II. stekao i Rimsko Carstvo god. 875.
b O provalama Normana u Galiju posvuda govore druga djela svetaca, a opširnije Du Chesne na početku djela Normannici Scriptores.
c Saussay ga gore čini samo grofom.
d Isti Saussay piše Yinona, a Petar de Marca Imona.
e Ovoga Sancija ili Sanciona spominje sv. Eulogije u pismu pamplonskom biskupu Vilesindu pišući ovako: Nekoć, preblaženi oče, kad me okrutna sudbina svijeta, koja je moju braću Alvara i Izidora odvela s rodnoga tla i natjerala ih u progonstvo gotovo u najudaljenije krajeve Galije Togate kod Ludovika, kralja Bavarske, prisilila da i ja zbog njih pohađam različite krajeve i poduzimam nepoznata i tegobna putovanja; budući da je put bio zakrčen razbojnicima i čitava Gotija bila uznemirena pogubnim upadom nekoga Vilima, koji je u to vrijeme protiv franačkoga kralja Karla, oslanjajući se na pomoć arapskoga kralja Abd ar-Rahmana, provodeći tiraniju, sve učinio neprohodnim i nepristupačnim; skrenuvši u pamplonske krajeve, mislio sam da ću brzo otići odande. Ali sama opet Galija Komata, koja graniči s Pamplonom i Seburicima, podižući na propast prkosnije šije strankama grofa Sancija Sancionova i istupajući protiv prava spomenutoga vladara, opsjedajući čitav taj put, nanosila je silnu pogibelj putnicima.

Ovaj dakle grof Sancije Sancionov tada je zauzeo Vojvodstvo Gaskonje, kad se Vilim, sin vojvode Bernarda, bunio protiv istoga Karla Ćelavoga. Vilim je prijevarom zauzeo Barcelonu godine 848., kada je Karlo predajom primio Toulouse. Godine 849., kako ima djelo Chronicon Fontanellense, obnovivši rat protiv Franaka, bio je pobijeđen, izgubivši mnoštvo nevjernika: a davši se u bijeg, dok se uzdao da će moći biti primljen u Barceloni, urotom Aledrana i nekih Gota podnio je smrtnu kaznu; i tako je poginuo sin bezakonja. Odatle ispravno zaključuje de Marca da su se ova Sancijeva pobuna i putovanje sv. Eulogija dogodili oko godine 849. Kralj Ludovik, kojega spominje sv. Eulogije, jest sin Ludovika Pobožnoga, kralj Njemačke i brat Karla Ćelavoga.f O Solignacu, preslavnom cenobiju, udaljenom 4 milje od grada Limogesa, govori se 7. siječnja u životopisu sv. Tilona Pavla, a opširnije 1. prosinca u životopisu sv. Eligija, biskupa Tournaija i Noyona, odnosno Noviomagensisa, kako se ovdje kaže.g Tako rukopis. U navedenom pismu sv. Eulogija stoji arcysterium, a u 1. knjizi djela Memoriale SS. ascysterium. Radije asceterium, ἀσκητήριον, to jest vježbalište.h Petar de Marca tumači kao Fezensac.

Čudesa učinjena pri prijenosu.

Zasigurno ne valja šutke mimoići ni ono što se Gospodin zaslugama tolike Djevice udostojao pokazati na gazu neke rijeke. Napokon, oni koji su tada sa sobom nosili tako velik dar blaga, kad su stigli na neko mjesto gdje su pokušali prijeći gaz neke rijeke, zbog mnogih kišnih pljuskova koji su tada prošlim poplavama ispunili obale rijeke, iskusiše da je voda koju su prelazili narasla do tolike dubine da drukčije nisu mogli sa svojim konjima dosegnuti obalu osim plivajući. Dogodilo se pak da je spomenuti monah s relikvijama spomenute Djevice, koje je nosio sa sobom u košarici, ostao pješice s druge strane bujice. Jera konj (vehiculus) koji ga je trebao nositi, slučajno prazan, ne noseći nikoga na svojim leđima, prešao je s onima koji su prvi prešli gaz. Zatražio je stoga od onih koji su već bili prešli da mu vrate konja, ali nije mogao postići, jer ih je prestrašila golema dubina gaza. Ne znajući isprva što da učini ili kamo da se okrene, napokon pronašavši spasonosan savjet, okrenuvši se zaštiti molitve, suznom je molitvom zaklinjao Gospodina da zaslugama svete mučenice koju je nosio može neozlijeđen prijeći silinu vode. Bez odgađanja dođe pomoć Gospodnja. Neki naime seljak na istome mjestu, od stanovnika toga kraja, u isti se čas pobožno nađe u susret Gospodinovu svećeniku i monahu. Njega isti sluga Gospodnji poče moliti da mu pokaže gaz vodeći ga preko, te da će mu on za to dati dostojnu plaću. Ali on se isprva poče nećkati, bojeći se sile nabujale vode. Napokon svladan molbama i potaknut opomenom Božjega sluge da se, naoružan vjerom, ne ustručava ući u dubinu vode, načinivši znak križa uđoše u gaz te otkriše da se riječna voda po Gospodinovoj zapovijedi u isti čas povukla i osušila do tolike plitkoće da im nije dosezala ni do koljena ona voda koja je malo prije, nadvisujući ih, prekrivala leđa konja.

8 Vidjevši dakle toliko čudo, blagoslivljajući Gospodina, radosni su nastavljali započeti put. Otišavši stoga odande, nakon nekoliko dana stigoše u kraj Turenne (Tervensis) i umorni od napora zaustaviše se na nekom mjestu koje se zove Nonnaris, blizu utvrde Asnense. Bijaše pak na istome mjestu nedaleko smještena ćelija u kojoj su zajedno boravili monasi, i to sami monasi iz spomenutoga samostana koji su zbog spomenute okrutnosti pogana bili otišli onamo da se sakriju, živeći ondje pod upravom svojih predstojnika i marljivo opslužujući monašku stegu. S njima je običavao stanovati i onaj brat o kojemu se gore govorilo. Imanje pak na kojem se nalazila ćelija zvalo seb Brivaciacus i pripadalo je pravu spomenutoga samostana: na tom je mjestu trebalo pohraniti relikvije svetaca; jer spomenuti su muževi sa sobom nosili ne samo relikvije svete djevice Fauste, nego i neke relikvije svete Bogorodice Marije vazda Djevice, kao i presvetoga ispovjedaoca Martina, biskupa tourske stolice, koje su pronašli u crkvi spomenute Djevice. Kad su pak spomenuti monasi doznali da su već blizu njihovi koji im donose sveto blago, ispunjeni neizrecivom radošću pođoše im u susret na mjesto gdje smo malo prije spomenuli da su se zaustavili. Braća pak koja su išla u susret dolazećima ponijela su sa sobom križeve i svijećnjake s uresima veoma mnogih voštanica i svijeća, kao i kadionica. Došlo je s njima i nemalo mnoštvo naroda, koje se iz obaju spolova skupilo iz susjednih krajeva te s golemom pobožnošću i radošću dočekivalo svete ostatke. Kakve su zasluge oni bili, Gospodin je odmah svima javno pokazao. Napokon, kad su voštanice i svijeće, koje su bile donesene neupaljene, prije nego što su relikvije bile podignute s mjesta gdje su bile položene, ni od koga zapaljene, u svima se pojavilo s neba uliveno svjetlo, ispunjeno tolikom snagom da nikakvim puhanjem vjetrova i nikakvom nepogodom vremena, sve dok nisu stigli kamo su išli, c.....

9 Napokon, dok je oblak prepun vode zaklanjao sjaj sunca i ljudima davao znak kiše, i taj se oblak, dok su vjerničke čete iz straha od kiše pjevale himan Bogu, posredovanjem zasluga svetaca, bez kiše božanskom snagom pretvorio u vedrinu; te se dogodilo da su oni koji su nosili svete ostatke stigli kući bez ikakve vremenske nepogode. Kad su pak stigli do ćelije koju smo gore naveli, ušavši u crkvu i pjevajući hvale Bogu, dolično su pokraj oltarske kripte položili ono što su pobožno i vjerno donijeli: ondje se po djelovanju Gospodina u njegovim svecima čudesno događaju neizmjerna dobročinstva ozdravljenja sve do današnjega dana.

a Vehiculus stavljeno umjesto konja, od glagola vehere (nositi, voziti).
b Kod Saussaya je Briniciacus.
c Nedostaje: ne bi bile ugašene, ili nešto slično.

Uz životopis sv. Grgura iz Langresa.

Str. 169, stupac 2, u nadgrobnom natpisu, na kraju na rubu dodaj: Naš Roverius u djelu Historia Reomensis, str. 478, čita: upravio je (direxit).

Uz životopis sv. Rigoberta biskupa.

Str. 180, stupac 2, na kraju prijenosa sv. Rigoberta, dodaj Nemalen dio relikvija sv. Rigoberta, davno prenesen u Pariz, čuva se s doličnim štovanjem u bazilici bl. Bogorodice. Tako Pariški brevijar, u kojem je 9. čitanje na današnji dan o sv. Rigobertu. Isto svjedoči Saussay, koji se ipak vara dok piše da je on, vrativši se iz progonstva i vraćen na svoju stolicu, pobožnom ustrajnošću obnovio u cijelosti ono što se bilo urušilo.

O sv. Rumonu biskupu

U Tavistocku u Engleskoj.

Rijeka Tamar dijeli Cornwall od Devona i prima više drugih rijeka prije nego što se zajedno s Plymom izlije u Južni ocean kod gradića Plymoutha, što znači ušće Plyma. Među njima je rječica Tavy ili Teavy, uz koju se nalazi Tavistock, nekoć slavan po samostanu; o njemu ovako piše Vilim Malmesburyjski u 2. knjizi djela de gestis Pontific. Angl; u odjeljku o biskupima Creditona: Postoji u Domnoniji cenobij monaha uz rijeku Tavy koji se zove Tavistock, koji je preko Ordgara, domnonijskoga grofa, oca Elfride, koja bijaše supruga kralja Edgara, uzeo početak uzdizanja, a preko biskupa Livinga početak rasta; ugodno mjesto zbog prikladnosti šuma, obilnoga ulova riba, skladne gradnje crkve, s riječnim potocima koji teku kroz radionice monaha te svojim naletom izlijevajući se odnose van što god nađu suvišnoga. Ondje se slavi sveti Rumon, a leži biskup urešen ljepotom škrinje; ondje nikakva vjerodostojnost pisaca ne podupire predaju: jer ne samo ondje, nego na mnogim mjestima Engleske naći ćeš da je nasiljem neprijateljstva uništena svaka spoznaja o djelima te da se znaju samo gola imena svetaca i ako sada pokazuju kakva čudesa.

2 Tako Vilim. Ono što on naziva Domnonijom obuhvaća Kornubiju, odnosno Cornwall, i Devon, nekoć nastanjen Domnonijima, koje spominje Ptolemej u 2. knjizi, pogl. 3, Solin u 22. poglavlju naziva ih Dumnonijima, a drugi Damnonijima; Camden bi radije pisao Damnonii. Ovaj je pak Ordgar, grof Domnonije, bio šukundjed sv. Edvarda Ispovjedaoca. Naime, njegova kći Elfrida bila je majka Etelreda, maćeha sv. Edvarda Mučenika; a sin Etelredov bio je sv. Edvard Ispovjedalac, kako se kaže u njegovu životopisu 5. siječnja. Living je bio nadasve mio Knutu, očuhu istoga sv. Edvarda, te je od winchesterskoga monaha postao opat u Tavistocku, a odatle biskup, častohlepan, kaže Malmesburyjski, i drzak, nepobjediv tiranin crkvenih zakona... pokopan u Tavistocku, kojemu je mjestu darovao mnoge znamenite stvari.

3 Rođendan za nebo sv. Rumona u drugom izdanju svoga Engleskoga martirologija zabilježio je 4. siječnja Ivan Wilson ovim riječima: Istoga dana u Tavistocku u Devonu spomendan sv. Rumona biskupa i ispovjedaoca, slavnoga po svetosti života i čudesima: u njegovu je čast Ordulf, grof Devona, sagradio znameniti samostan oko godine 960., gdje su se njegove svete relikvije dugo vremena čuvale s velikim štovanjem. Uostalom, dob samoga Sveca posve je nepoznata. Budući da su Englezi kasno pokorili Devon, vjerojatno je da je po narodnosti bio Brit.

Uz životopis bl. Rogerija.

Str. 182, nakon kronograma o utemeljenju Élan-a, prije piščeva predgovora, dodaj (Spominje i Saussay Rogerija u Galskom martirologiju te ga naziva blaženikom.)

UZ ŽIVOTOPIS BL. ANĐELE Str. 186 nakon, uz naš predgovor, dodaj (Postoji u knjizi o svecima Foligna, koju je napisao Ludovik Jacobilli, životopis bl. Anđele. Njezino ime na današnji dan u Franjevačkom martirologiju navodi i Artur du Monstier te navodi više pisaca koji je spominju. Arnalda pak, pisca njezina životopisa, isti proglašava blaženikom i navodi 17. lipnja.)

✠

Svezak I Kalendar godine