Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 4. siječnja

AD IV JANUARII

Str. 162, stupac 1, redak 13, S. Neopiste; ispravi S. Neophyte, i stavi nakon sv. Dafroze. Ondje, stupac 2, nakon retka 3, dodaj Sv. Fausta djevica mučenica, u Galiji. Izbriši pak ono što se o njoj nalazi među Izostavljenima.

Pag. 162, col. 1, lin. 13, S. Neopiste; corrige S. Neophyte, et repone post S. Dafrosam. Ibidem col. 2, post lin. 3, adde S. Fausta Virgo Martyr, in Gallia. Expunge vero quæ de illa inter Omissos habentur.

Ondje nakon S. Rigobertus Archiep. Remen. dodaj Sv. Rumon biskup u Engleskoj.

Ibidem post, S. Rigobertus Archiep. Remen. adde S. Rumonus Episcopus in Anglia.

Ondje, stupac 2, među Izostavljenima, gdje se govori o sv. Teopompu i Sineziju, izbriši ovo (ali Rimski martirologij 11. svibnja,) i stavi To su sv. Teopempt i Teona, o kojima smo govorili 3. siječnja.

Ibidem col. 2, inter Omissos, ubi de SS. Theopompo et Synesio agitur, dele ista ( sed Martyrol. Roman. XI Maii, ) et repone Hi sunt SS. Theopemptus et Theonas, de quibus egimus III Januarii.

Ondje o LXXII. Kristova učenika, nakon spomendana, dodaj O istima na današnji dan Saussay piše ovo: Spomendan sv. LXXII. učenika Gospodnjih, od kojih su mnogi obasjali Galiju nebeskim svjetlom evanđeoske istine i ondje položili temelje mnogih znamenitih crkava, koji su još i danas čvrsti. Mnogima se čini da dokaz za tu stvar nije dovoljno lak, kao što će se o najvažnijima raspravljati na svome mjestu. O pojedinima itd.

Ibidem de LXXII Christi discipulis, post commemorationem, adde De iisdem ista scribit hoc die Saussaius: Commemoratio SS. LXXII Discipulorum Domini, quorum plerique Gallias cælesti Evangelicæ veritatis lumine irradiantes Ecclesiarum multarum insignium illic fundamenta, adhuc solida, posuerunt. Hujus rei multis videtur haud satis expedita probatio, ut de præcipuis suo loco disputabitur. De Singulis etc.

Ondje izbriši ono što se kaže da valja izostaviti o sv. Fausti djevici mučenici.

Ibidem expunge quæ de S. Fausta V. M. omittenda dicuntur.

O sv. Fausti djevici mučenici.

De s. Fausta Virg. Mart.

Andrija du Chesne, povjesničar Najkršćanskijega Kralja, muž dostojan vječnoga spomena, priopćio nam je nekoć prijenos sv. Fauste djevice i mučenice prepisan iz kodeksa iz Limogesa; dio toga i sam je objavio u 2. svesku djela Scriptores Francici, a iz njega je to iznio Petar de Marca u 3. knjizi djela Historia Bearnensis, pogl. 2.

Andreas du Chesne Christianissimi Regis Historiographus, vir æterna dignus memoria, nobis olim S. Faustæ Virginis et Martyris translationem e Lemovicensi codice descriptam communicavit; cujus et ipse partem tom. 2 Scriptorum Francicorum publicavit, atque ex eo expressit Petrus de Marca lib. 3, historiæ Bearnensis cap. 2.

2 Iz te se povijesti potvrđuje drevno štovanje svete Djevice, ali se njezin rođendan za nebo ili obljetnica ovoga prijenosa nimalo ne naznačuje. Rođendan za nebo pronašli smo u nekoliko martirologija; jer Kölnski martirologij tiskan godine 1490. 4. siječnja ima ovo: U Bourgesu sv. Fauste djevice. To su prepisali kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum, pisac Florariuma, Maurolico, Kanizije, Galesini, Ferrari, Felicije.

2 Ex ea historia antiqua sanctæ Virginis veneratio asseritur: ast natalis ejus aut dies anniversaria Translationis istius minime indicatur. Natalem in aliquot Martyrologiis reperimus; nam Coloniense Martyrolog. anno 1490, excusum, IV Januarii ista habet Bituricas S. Faustæ Virginis. Quæ transscripsere Carthusiani Colonienses in addit. ad Usuardum, auctor Florarii, Maurolycus, Canisius, Galesinius, Ferrarius, Felicius.

3 Opširnije Andrija Saussay u djelu Supplementum Martyrol. Gallicani: Istoga dana u Akvitaniji sv. Fauste djevice i mučenice, koja je u Gaskonji zbog nepobitnoga svjedočanstva kršćanske pobožnosti okrutno mučena i dovršena u najslavnijoj borbi, na mjestu kojemu bijaše ime Fidenciacus, gdje je dovršila mučeništvo, pokopana od kršćana s čašću kojom su mogli. Poslije pak, kad su se smirili požari progona i kad je Kristovim štovateljima zasjao vedriji zrak, dok su na grobu blažene mučenice blistala česta znamenja božanskoga veličanstva, na proslavu njezina spomena sagrađena je veličanstvena bazilika, koju su nevjerni Danci, pustošeći Gaskonju, nesretno spalili. Ali nedugo zatim, da tako dragocjen biser ne bi ostao skriven pod pepelom, božanskom se providnošću dogodilo da je Aldarije, monah iz Solignaca, koji je po krajevima Gaskonje tražio relikvije svetaca, na poticaj Arnalda, grofa toga kraja, koji bijaše sin Ynona, grofa Périgorda (dok je Bog bio sklon pobožnim željama), pronašao i podigao iz mračnoga položaja ruševina porušene crkve časni prah same nebesnice, te ga s drugim ostacima svetaca prenio i položio u mali samostan podložan pravu samostana u Solignacu, podignut na imanju Briniciacus, dok su mnoga čudesa blistala kako pri samom našašću, tako i pri prijenosu dragocjenoga tijela blažene mučenice. Tako Saussay. Ono potonje ocrtano je iz povijesti prijenosa, a ono prijašnje preuzeto je možda iz nekoga starog brevijara. Mi o vremenu, mjestu i načinu mučeništva nismo nigdje ništa pronašli.

3 Fusius Andreas Saussaius in Supplemento Martyrol. Gallicani: Ipso die in Aquitania S. Faustæ Virginis et Martyris, quæ in Gasconia ob testimonium irrefragabile Christianæ pietatis dure cruciata, atque agone gloriosissimo consummata, in loco cui Fidenciacus nomen erat, ubi martyrium complevit, a Christianis eo quo potuerunt honore sepulta est. Deinde vero persecutionum sopitis incendiis cum serenior aura Christi cultoribus affulsisset, coruscantibus ad beatæ Martyris tumulum crebris divinae majestatis insigniis; ad ejus memoriæ honorificationem magnifica extructa est basilica, quam Dani infideles Gasconiam populantes infeliciter cremaverunt. At non diu post ne tam pretiosa gemma sub cinere delitesceret, divina providentia factum est, ut ab Aldario monacho Solemniacensi, reliquias Sanctorum perquirenti in Gasconiæ partibus, hortatu Arnaldi hujus regionis Comitis, qui filius erat Ynionis Comitis Petracoricensis (Deo piis adspirante votis) reperta atque levata e ruderum dirutæ ecclesiæ obscuro situ, gleba ipsius Cælitis veneranda, cum aliis Sanctorum lipsanis ad asceteriolum Solemniaci coenobii juris, conditum in fundo Briniciaco, delata et reposita fuerit, multis fulgentibus cum ipsa inventione, tum in translatione pretiosi corporis Martyris beatæ, miraculis. Hæc Saussaius. Posteriora sunt ex historia translationis adumbrata; priora ex aliquo fortassis veteri Breviario expressa. Nos de tempore, loco, modoque martyrii nihil usquam reperimus.

4 Drugi prijenos obavljen je poslije u cenobij La Prée cistercitskoga reda u nadbiskupiji Bourges. Klaudije Robert svjedoči da se to dogodilo godine 1247., 11. listopada. Na taj je dan ovako spominje u navedenom dodatku Martirologiju Saussay: U Bourgesu prijenos sv. Fauste, čije tijelo počiva pohranjeno u samostanu La Prée. Udaljen je samostan La Prée od metropole Bourgesa 6 milja. Renato de Prie, opat sv. Marije od La Prée, biskup Bayeuxa i Limogesa te kardinal Svete Rimske Crkve, zapovjedio je da se njegovo tijelo najponiznije položi pokraj svete Fauste, kako se kaže u njegovu nadgrobnom natpisu koji u djelu Notitia Abbatiarum ord. Cistercien. donosi Gašpar Jongelin, opat sv. Disiboda. Preminuo je Renato 9. rujna 1516.

4 Alia postmodum facta translatio ad Prateam ordinis Cisterciensis in diœcesi Bituricensi cænobium. Testatur Claudius Robertus anno MCCXLVII, v Id. Octobris eam contigisse. Quo die ita illius meminit in citato Martyrologii Supplemento Saussaius: Bituricis translatio S. Faustæ, cujus corpus in monasterio de Pratea repositum quiescit. Distat Pratea a metropoli Biturigum 6, leucis. Renatus de Prie Abbas S. Mariæ de Pratea, Episcopus Bajocensis et Lemovicensis, ac S. R. E. Cardinalis, corpus suum jussit humillime juxta Divam Faustam recondi, ut dicitur in ejus epitaphio quod in Notitia Abbatiarum ord. Cistercien. exhibite Gaspar Jongelinus Abbas S. Disibodi. Obiit Renatus v Id. Septembr. MDXVI.

Povijest prijenosa

Historia translationis

Iz rukopisa slavnoga muža Andrije du Chesnea.

Relikvije sv. Fauste pronađene i podignute.

U vrijeme kad se nakon utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista navršila 863.* godina (* U izvorniku tiskano DCCLXIII.), dok je kraljevstvom Franaka vladaoa kralj Karlo, sin velikoga cara Ludovika, bjesnio je golem progon protiv Kristove Crkve u krajevima Akvitanije, odnosno Gaskonje. Naime, barbarski pogani, koje uobičajenim govorom nazivaju Dancima ilib Normanima, izašavši iz svojih sjedišta s nebrojenim brodovljem, doplovili su do gradova Saintesa ili Bordeauxa. I odande se posvuda razišavši po spomenutim pokrajinama, pustošeći gradove, paleći ognjem samostane, crkve, kao i sve ljudske kuće, ubijajući, nanijeli su ne male pokolje ljudima.

2 U ono je pak vrijeme kod Gaskonjaca, kojima su susjedne Pirenejske planine,c vrhovnu vlast vojvodstva držao slavan muž Arnald. On je naime bio sin nekoga grofa Périgorda imenomd Ymona, a u vladavini je naslijedio svoga ujakae Sancija, koji je bio vojvoda istoga naroda. Napokon, isti se Arnald češće boreći sukobljavao sa spomenutim barbarima za obranu svete Crkve, te je, ubivši mnoge iz one zemlje i najprljavijega naroda, naposljetku izgubio najveći dio svoje najplemenitije vojske.

3 Bijaše pak tada u kraju Limogesa od spomenutih pogana spaljen samostan koji po starom običaju zovuf Solignac, za koji je spomenuti Arnald bio vezan najvećom pobožnošću ljubavi; naime zato što je znao da ga je sv. Eligije, biskup Noyona, plemenito sagradio u čast sv. Petra apostola i da je u stanovnika toga cenobija bilo najveće opsluživanje svetoga pravila. Toliku je naime imao pobožnost prema tomg samostanu da se svečano zavjetovao kako će u njemu iz ljubavi prema Kristu odložiti kosu svoje glave i podložiti se monaškoj stezi. Poslije bi to i ispunio da ga nije pretekla iznenadna smrt.

4 Dok je pak on još neozlijeđen ustrajao u svome položaju, vodeći brigu o spomenutom cenobiju, češće je opominjao monahe istoga mjesta da zađu u krajeve Gaskonje, kojima je vladao, radi stjecanja relikvija svetih mučenika. I sam im je jamčio da će se za to pobrinuti, kako ne bi podnijeli uzaludan trud putovanja. Opatu pak istoga samostana i čitavoj njegovoj zajednici učini se prikladnim da nekoga od braće pošalju onamo radi spomenutoga posla. Poslaše dakle nekog monaha, naime pobožnoga svećenika imenom Aldarija, s nećakom istoga vojvode Arnalda imenom Gotfridom, koji je tada putovao u one krajeve.

5 Neko je vrijeme dakle spomenuti brat sa svojim suputnicima boravio kod spomenutoga kneza, noseći neprestano u dubini svojih grudi tjeskobnu žalost, bojeći se da možda neće po želji ispuniti ono što je zamislio u duši; i strepio je da ono što je nakanio učiniti ne postane očito okrutnim stanovnicima toga kraja, kako ga oni ne bi spriječili da udovolji svojoj svetoj želji. Zasigurno, pošto je prošao mnoga mjesta svetaca i nije vidio prilike da bi mogao izvršiti započeti posao, te su već odlučivali vratiti se kući, oni s kojima je odlučio ići napokon stigoše na područjeh Fidenciacus, gdje je nekoć bila čudesno sagrađena crkva u čast sv. Fauste djevice i mučenice, a koju su spalili isti oni pogani koje smo gore naveli. U toj su bazilici presveti udovi ove mučenice, pošto je dovršila najslavniji trijumf za Krista, bili pokopani od kršćana i kroz najdulje tijekove vremena štovani doličnom čašću.

6 Kad je dakle po Božjoj volji spomenuti brat doznao ovo što smo iznijeli, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i ujedno oslonjen na vlast i pristanak gore spomenutoga suca, u neki suton dana, dok je protjecao tijek noći, prije nego što bi stvar mogli doznati stanovnici istoga mjesta, uzevši sa sobom nekoliko drugova, pristupi grobu sv. Fauste djevice i mučenice. Pošto je neko vrijeme noću ondje ležao u molitvi sa suzama te zazvao pomoć Gospodnju i zagovor same njegove Svetice, s golemim drhtanjem i pouzdanjem odvali poklopac sarkofaga u kojem su počivali sveti udovi. U isti pak čas, kad su sveti ostatci već bili izneseni na svjetlo, s neba je zagrmio toliki prasak groma da su nazočni mislili kako ni za razmak jednoga sata neće tjelesno ostati na životu. Ali nije bila svladana drhtanjem tolike tutnjave najpobožnija duša spomenutoga brata, nego, ugledavši ubrzo svoje drugove, koje je bio uzeo sebi da mu pruže utjehu pri nošenju relikvija, pogođene silnim užasom i očajne, opomenu ih da ponovno prigrle postojanost vjere te se pobrinu potaknuti ih da muževno dovrše ono što su pobožno započeli činiti. Čemu mnogo riječi? Podižu se presvete kosti iz groba gdje su dugo vremena ležale i, umotane u odabrana platna, s velikom radošću klicanja odnose ih kući oni koji su ih pronašli.

a Ovo je Karlo Ćelavi, koji je, nakon što mu je otac Ludovik Pobožni umro god. 840., dobio kraljevstva Akvitanije i Neustrije, a zatim nakon smrti svoga nećaka Ludovika II. stekao i Rimsko Carstvo god. 875.
b O provalama Normana u Galiju posvuda govore druga djela svetaca, a opširnije Du Chesne na početku djela Normannici Scriptores.
c Saussay ga gore čini samo grofom.
d Isti Saussay piše Yinona, a Petar de Marca Imona.
e Ovoga Sancija ili Sanciona spominje sv. Eulogije u pismu pamplonskom biskupu Vilesindu pišući ovako: Nekoć, preblaženi oče, kad me okrutna sudbina svijeta, koja je moju braću Alvara i Izidora odvela s rodnoga tla i natjerala ih u progonstvo gotovo u najudaljenije krajeve Galije Togate kod Ludovika, kralja Bavarske, prisilila da i ja zbog njih pohađam različite krajeve i poduzimam nepoznata i tegobna putovanja; budući da je put bio zakrčen razbojnicima i čitava Gotija bila uznemirena pogubnim upadom nekoga Vilima, koji je u to vrijeme protiv franačkoga kralja Karla, oslanjajući se na pomoć arapskoga kralja Abd ar-Rahmana, provodeći tiraniju, sve učinio neprohodnim i nepristupačnim; skrenuvši u pamplonske krajeve, mislio sam da ću brzo otići odande. Ali sama opet Galija Komata, koja graniči s Pamplonom i Seburicima, podižući na propast prkosnije šije strankama grofa Sancija Sancionova i istupajući protiv prava spomenutoga vladara, opsjedajući čitav taj put, nanosila je silnu pogibelj putnicima.

Ovaj dakle grof Sancije Sancionov tada je zauzeo Vojvodstvo Gaskonje, kad se Vilim, sin vojvode Bernarda, bunio protiv istoga Karla Ćelavoga. Vilim je prijevarom zauzeo Barcelonu godine 848., kada je Karlo predajom primio Toulouse. Godine 849., kako ima djelo Chronicon Fontanellense, obnovivši rat protiv Franaka, bio je pobijeđen, izgubivši mnoštvo nevjernika: a davši se u bijeg, dok se uzdao da će moći biti primljen u Barceloni, urotom Aledrana i nekih Gota podnio je smrtnu kaznu; i tako je poginuo sin bezakonja. Odatle ispravno zaključuje de Marca da su se ova Sancijeva pobuna i putovanje sv. Eulogija dogodili oko godine 849. Kralj Ludovik, kojega spominje sv. Eulogije, jest sin Ludovika Pobožnoga, kralj Njemačke i brat Karla Ćelavoga.f O Solignacu, preslavnom cenobiju, udaljenom 4 milje od grada Limogesa, govori se 7. siječnja u životopisu sv. Tilona Pavla, a opširnije 1. prosinca u životopisu sv. Eligija, biskupa Tournaija i Noyona, odnosno Noviomagensisa, kako se ovdje kaže.g Tako rukopis. U navedenom pismu sv. Eulogija stoji arcysterium, a u 1. knjizi djela Memoriale SS. ascysterium. Radije asceterium, ἀσκητήριον, to jest vježbalište.h Petar de Marca tumači kao Fezensac.

Ex MS. Andreæ du Chesne V. CL.

S. Faustæ reliquiæ inventæ, sublatæ.

Tempore quo post Domini nostri Jesu Christi Incarnationem DCCLXIII, annus impletus est, obtinente regnum Francorum a Carolo Rege filio Ludovici magni Imperatoris, grassata ingens persecutio in Ecclesia Christi in regionibus Aquitaniæ, seu Gasconiæ. Siquidem paganorum barbaries, quos usitato sermone Danos, seub Normannos, appellant, a suis sedibus cum innumerabili exeuntes navali gestamine ad Sanctonicam sive Burdegalensem urbes sunt advecti. Indeque passim in præfatis discurrentes provinciis, urbes depopulando, monasteria, ecclesias necnon et cunctas hominum ædes igne cremantes, non parvas hominum strages occidendo dederunt.

2 Eo vero tempore apud Gascones, quibus montes Pyrenæi vicini sunt.c Ducatus apicem Arnaldus vir illuster obtinebat. Hic etenim filius cujusdam Comitis Petragoricensis vocabulod Ymonis fuerat; et avunculo suoe Sanctioni, qui ejusdem gentis Dux fuerat, in principatum successerat. Denique idem Arnaldu sæpius cum præfatis barbaris ad defensionem sanctæ Ecclesiæ præliando certaverat, et multos ex terra illa atque spurcissima natione interficiens, maximam ad ultimum sui nobilissimi exercitus partem amiserat.

3 Erat autem tunc in pago Lemovicino a præfatis paganis incensum monasterium, quodf Solempniacum more antiquo vocant, ubi memoratus Arnaldus maxima caritatis devotione erat adstrictus; ob hoc videlicet quia noverat eum a S. Eligio Novimagensi Episcopo in honore S. Petri Apostoli nobiliter fuisse constructum, et maximam habitatorum illius cænobii fuisse regulæ sanctæ observationem. Tantam etenim erga ipsumg architerium habebat devotionem, ut spondens voveret sein eodem pro Christi amore comam capitis sui depositurum, et monasticis semetipsum subdendum disciplinis. Postea vero id implesset, nisi inopinata morte præventus fuisset.

4 Hic vero dum incolumis adhue in suo statu persisteret, curam ferens memorati cænobii, admonebat sæpius monachos ejusdem loci, ut patres Gasconiæ, quas regebat, pro adipiscendi sanctorum Martyrum reliquiis penetrarent. Ipseque illis hoc spondebat provisurum, ne inanem paterentur iteneris laborem. Visum est autem Abbati ejusdem monasterii, et omni ipsius congregationi, ut aliquem ex Fratribus pro prælibato negotio illo mittere deberent. Miserunt autem quemdam monachum, religiosum scilicet Sacerdotem, nomine Aldarium, cum nepote ejusdem Ducis Arnaldi, nomine Gotafridum, qui in illis patribus tunc iter carpebat.

5 Aliquamdiu ergo prædictus Frater cum sui itineris comitibus apud memoratum Principem commoratus est, anxiam jugiter in sui pectoris antro gerens mæstitiam, verens ne forte illud quod mente conceperat non ad votum impleret: gestiebatque ne forte habitatoribus sævis regionis illius quod agere proposuerat manifestum fieret, ne ab ipsis impeditus suo sancto non valeret satisfacere desiderio. Sane cum multa Sanctorum pertransisset loca, et opportunum non vidisset, ut cæptum negotium explere potuisset, et jam ad propria redire decernerent; hi cum quibus ire decernebat tandem pervenerunt in territorioh Fidenciaco, ubi ecclesia mirifice olim in honore S. Faustæ Virginis et Martyris constructa, et ab ipsis, quos supra taxavimus, paganis combusta fuerat. In eadem denique basilica sanctissima membra huius Martyris. comæleto pro Christo gloriosissimo triumpho tumulata a Christianis fuerant et congruo honore longissimis temporum successibus venerata.

6 Igitur cum per Dei voluntatem hæc quæ refulimus memoratus Frater comperisset, confisus de Dei omnipotentis miseratione, simulque auctoritate et consensu supradicti Judicis fretus, quodam diei crepusculo, transeunte noctis excursu, antequam res ab incolis ejusdem loci posset agnosci, paucis secum sociis adhibitis, accedit ad S. Faustæ Virginis et Martyris sepulchrum. Cumque aliquandiu noctu aufert, ibidem in oratione cum lacrymis incubuisset, et Domini auxilium et Sanctæ ipsius suffragium implorasset, cum immenso tremore et fiducia operculum sarcophagi, in quo sancta membra quiescebant revolvit. Eadem vero hora, cum jam in lucem prolata forent sancta pignora, tantus tonitrui fragor cælitus intonuit, ut hi qui aderant nec unius horæ intervallo corporaliter se putarent esse superstites. Nec victus est tremore tanti fragoris devotissimus animus prædicti Fratris, sed mox suos socios, quos sibi adsciverat ut solatium ferrent ferendarum reliquiarum, immani terrore perculsos desperatosque esse conspiciens ut constantiam fidei resumeret admonuit, et quod devote agi inchoaverant ut viriliter perficere studerent exhortari curavit. Quid multa? Levantur sanctissima ossa ex tumulo, ubi multo tempore jacuerant, et linteaminibus præcipuis involuta, cum magna exultationis lætitia ab his, a quibus inventa fuerant, feruntur ad propria.

a Hic est Carolus Calvus, qui Ludovico Pio patre an. 840 mortuo, Aquitaniæ Westriæque regna sortitus, dein post Ludovici II, nepotis sui mortem Romanum quoque Imperium adeptus an. 875.
b De Normannorum in Gallias irruptionibus passim alia meminere gesta Sanctorum, plenius Du Chesne in principio Normannicorum Scriptorum.
c Saussaius supra solum Comitem facit.
d Idem Saussaius Yinonem scribit; Petrus de Marca Imonem.
e Hujus Sancii, sive Sancionis meminit S. Eulogius in epistola ad Willesindum Pampelonensem Episcopum ita scribens: Olim, Beatissime Papa, cum dira seculi fortuna, quæ fratres meos Alvarum et Isidorum a genitali solo abducens, pæne in ulteriores Togatæ Galliæ partes apud Hlndovicum Regem Bajoariæ exulare fecit, cum me etiam propter eos diversas adire regiones, et ignota atque laboriosa itinera subire compelleret; quoniam stipata prædonibus via et funeroso quondam Wilihelmi tota Gothia perturbata erat incursu, qui adversus Carolum Regem Francorum eo tempore, auxilio fretus Habdarraghmanis Regis Arabum, tyrannidem agents, invia et inadibilia cuncta reddiderat; ad partes Pampilonenses diversus, putaveram me cito inde migraturum. Sed ipsa iterum quæ Pampilonem et Seburicos limitat Gallia Comata, in excidium contumaciores cervices factionibus Comitis Sancii Sancionis erigens contra jus præfati Principis veniens, totum illud obsidens iter, immane periculum commeantibus ingerebat.

Hic ergo Sancius Sancionis Comes Ducatum Gasconiæ tunc invasit, cum Wilhelmus filius Bernardi Ducis adversus eundem Carolum Calvum rebellabat. Wilhelmus Barcinonem dolo cepit anno 848, quo Tolosam deditione recepit Carolus. Anno 849, ut habet Chronicon Fontanellensæ, bellum contra Francos instaurans, victus est, amissa infidelium copia: fugaque arrepta dum Barcinone se recipi posse confideret, factione Aledranni et quorumdam Gothorum capitalem subiit pænam: sicque filius iniquitatis periit. Atque inde recte colligit de Marca, hanc Sancii rebellionem, et S. Eulogii iter sub annum 849 contigisse. Ludovicus Rex. cujus meminit S. Eulogius, est Ludovici Pii filius Germaniæ Rex. Caroli Calvi frater.f De Solenniaco, celeberrimo cænobio, 4 leucis ab Urbe Lemovicum dissito, agitur

7 Janu. in Vita S. Tillonis Pauli, et plenius 1 Decembr. in Vita S. Eligii Tornacensis Episcopi et Noviomensis, sive Noviomagensis, ut hic dicitur.g Ita MS. In citata S. Eulogii epistola arcysterium. et lib. 1, Memorialis SS. ascysterium. Potius asceterium, ἀσκητήριον, id est, exercitationis palæstra.h Fezensac interpretatur Pet. de Marca.

Čudesa učinjena pri prijenosu.

Miracula in Translatione facta.

Zasigurno ne valja šutke mimoići ni ono što se Gospodin zaslugama tolike Djevice udostojao pokazati na gazu neke rijeke. Napokon, oni koji su tada sa sobom nosili tako velik dar blaga, kad su stigli na neko mjesto gdje su pokušali prijeći gaz neke rijeke, zbog mnogih kišnih pljuskova koji su tada prošlim poplavama ispunili obale rijeke, iskusiše da je voda koju su prelazili narasla do tolike dubine da drukčije nisu mogli sa svojim konjima dosegnuti obalu osim plivajući. Dogodilo se pak da je spomenuti monah s relikvijama spomenute Djevice, koje je nosio sa sobom u košarici, ostao pješice s druge strane bujice. Jera konj (vehiculus) koji ga je trebao nositi, slučajno prazan, ne noseći nikoga na svojim leđima, prešao je s onima koji su prvi prešli gaz. Zatražio je stoga od onih koji su već bili prešli da mu vrate konja, ali nije mogao postići, jer ih je prestrašila golema dubina gaza. Ne znajući isprva što da učini ili kamo da se okrene, napokon pronašavši spasonosan savjet, okrenuvši se zaštiti molitve, suznom je molitvom zaklinjao Gospodina da zaslugama svete mučenice koju je nosio može neozlijeđen prijeći silinu vode. Bez odgađanja dođe pomoć Gospodnja. Neki naime seljak na istome mjestu, od stanovnika toga kraja, u isti se čas pobožno nađe u susret Gospodinovu svećeniku i monahu. Njega isti sluga Gospodnji poče moliti da mu pokaže gaz vodeći ga preko, te da će mu on za to dati dostojnu plaću. Ali on se isprva poče nećkati, bojeći se sile nabujale vode. Napokon svladan molbama i potaknut opomenom Božjega sluge da se, naoružan vjerom, ne ustručava ući u dubinu vode, načinivši znak križa uđoše u gaz te otkriše da se riječna voda po Gospodinovoj zapovijedi u isti čas povukla i osušila do tolike plitkoće da im nije dosezala ni do koljena ona voda koja je malo prije, nadvisujući ih, prekrivala leđa konja.

Sane nec prætereundum est silentio, quod Dominus meritis tantæ Virginis ad cujusdam fluminis vadum ostendere est dignatus. Denique hi, qui tunc secum tantum thesauri munus ferebant, cum advenissent quodam in loco, ubi cujusdam fluminis vadum transfretari fretari conati sunt, pluribus aquarum imbribus qui præteritis inundationibus fluminis ripas impleverant tunc, tanta profunditate experti sunt aquam quam transmeabant crevisse, ut aliter non nisi natando litus contingere cum equis suis possent. Contigit autem monachum præfatum cum reliquiis memoratæ Virginis, quas secum in sportula ferebat, pedestri labore trans torrentem remansisse. Nam a vehiculus, qui eum ferre debuerat, cum illis qui primitus vadum transiterant, fortuitu vacuus, neminem in dorso suo ferens transmeaverat. Petiit itaque ab his qui jam transiterant equum sibi reduci, sed imtrare non valuit, quoniam exterruerat eos ingens vadi altitudo. Quid ille faceret, vel quo se verteret primo ignorans, tandem salubri reperto consilio, ad orationis præsidia conversus, lacrymabili prece Domino supplicavit, ut meritis Martyris sanctæ, quam gestebat, incolumis impetum transmeare posset. Nec mora facta, Domini advenit auxilium, Quidam enim rusticus in eodem loco ex incolis loci illius religiose Domini Sacerdoti et monacho obvius factus est eadem hora. Quem isdem Domini famulus rogare cœpit, ut vadum præbendo sibi ostenderet, et pro hic illi ipse mercedem condignam tribueret. Sed ille primo recusare cœpit, timens vim aquæ inundantis. Tandem victus precibus, et hortatu servi Dei admonitus, ut fide armatus aquæ altitudinem ingredi non dubitaret edito signo crucis vadum ingressi, invenerunt aquam fluminis ex Domini præcepto eadem hora in tanta extenuatione exciccatam esse, ut usque ad genua sibi non perveniret quæ paullo ante dorsa equorum supereminens operuerat.

8 Vidjevši dakle toliko čudo, blagoslivljajući Gospodina, radosni su nastavljali započeti put. Otišavši stoga odande, nakon nekoliko dana stigoše u kraj Turenne (Tervensis) i umorni od napora zaustaviše se na nekom mjestu koje se zove Nonnaris, blizu utvrde Asnense. Bijaše pak na istome mjestu nedaleko smještena ćelija u kojoj su zajedno boravili monasi, i to sami monasi iz spomenutoga samostana koji su zbog spomenute okrutnosti pogana bili otišli onamo da se sakriju, živeći ondje pod upravom svojih predstojnika i marljivo opslužujući monašku stegu. S njima je običavao stanovati i onaj brat o kojemu se gore govorilo. Imanje pak na kojem se nalazila ćelija zvalo seb Brivaciacus i pripadalo je pravu spomenutoga samostana: na tom je mjestu trebalo pohraniti relikvije svetaca; jer spomenuti su muževi sa sobom nosili ne samo relikvije svete djevice Fauste, nego i neke relikvije svete Bogorodice Marije vazda Djevice, kao i presvetoga ispovjedaoca Martina, biskupa tourske stolice, koje su pronašli u crkvi spomenute Djevice. Kad su pak spomenuti monasi doznali da su već blizu njihovi koji im donose sveto blago, ispunjeni neizrecivom radošću pođoše im u susret na mjesto gdje smo malo prije spomenuli da su se zaustavili. Braća pak koja su išla u susret dolazećima ponijela su sa sobom križeve i svijećnjake s uresima veoma mnogih voštanica i svijeća, kao i kadionica. Došlo je s njima i nemalo mnoštvo naroda, koje se iz obaju spolova skupilo iz susjednih krajeva te s golemom pobožnošću i radošću dočekivalo svete ostatke. Kakve su zasluge oni bili, Gospodin je odmah svima javno pokazao. Napokon, kad su voštanice i svijeće, koje su bile donesene neupaljene, prije nego što su relikvije bile podignute s mjesta gdje su bile položene, ni od koga zapaljene, u svima se pojavilo s neba uliveno svjetlo, ispunjeno tolikom snagom da nikakvim puhanjem vjetrova i nikakvom nepogodom vremena, sve dok nisu stigli kamo su išli, c.....

8 Tanto ergo viso miraculo, benedicens Dominum, iter cœptum læti carpebant. Inde itaque digressi, post paucos dies pervenerunt in pago Tervensi, et fessi labore quodam in loco substitere, qui dicitur Nonnaris, prope castrum Asnense. Erat autem in eodem loco haud valde procul cella sita, ubi monachi commanebant, et ipsi ex præfato monasterio monachi propter prædictam paganorum sævitiem ad delitescendum ierant, sub Præpositorum suorum inibi regimine degentes, atque monasticam disciplinam diligenter observantes. Cum quibus etiam cohabitare solitus erat ille Frater, de quo superius sermo habitus est. Fundus autem, ubi cellula sita erat, vocabaturb Brivaciacus, et pertinebat ad jus memorati monasterii: quo in loco Sanctorum reliquiæ erant reponendæ; non solum enim sanctæ Virginis Faustæ, sed et nonnullas sanctæ Dei genitricis Mariæ semper Virginis, nec non et sanctissimi Confessoris Martini Turonicæ Sedis Episcopi, quas repererant in Ecclesia memoratæ Virginis, prædicti viri secum ferebant. Cum cognovissent autem prædicti monachi jam prope adesse suos sacrum thesaurum sibi deferentes, inenarrabili perfusi gaudio occurrunt eis in loco, ubi paullo superius memoravimus eos substitisse. Detelerunt autem secum Fratres, qui obviam venientibus ierunt, cruces et candelabra cum cereorum et candelarum plurimarum nec non et thuribulorum ornamentis. Advenerat etiam cum eis populi multitudo non modica, quæ ex utroque sexu ex vicinis plagis conglobata, cum ingenti devotione ac lætitia sancta excipiebant pignora. Quæ cujus essent meriti palam omnibus illico Dominus ostendit. Denique cum cerei et candelæ, quæ sine lumine delatæ fuerant, antequam reliquiæ e loco ubi depositæ fuerant levarentur, a nemine accidenter infusum divinitus lumen in cunctis apparuit, et tanta virtute repletum, ut nullo ventorum flamine, nulloque aeris incommodo, donec quo tendebatur ventum essetc.....

9 Napokon, dok je oblak prepun vode zaklanjao sjaj sunca i ljudima davao znak kiše, i taj se oblak, dok su vjerničke čete iz straha od kiše pjevale himan Bogu, posredovanjem zasluga svetaca, bez kiše božanskom snagom pretvorio u vedrinu; te se dogodilo da su oni koji su nosili svete ostatke stigli kući bez ikakve vremenske nepogode. Kad su pak stigli do ćelije koju smo gore naveli, ušavši u crkvu i pjevajući hvale Bogu, dolično su pokraj oltarske kripte položili ono što su pobožno i vjerno donijeli: ondje se po djelovanju Gospodina u njegovim svecima čudesno događaju neizmjerna dobročinstva ozdravljenja sve do današnjega dana.

9 Denique cum nubes aqua nimis densata solis claritatem obfuscaret, hominibus et indicium daret pluviæ, quæ etiam de fidelibus turbis, hymnum Deo persolventibus timore pluviarum, meritis Sanctorum intervenientibus, sine pluvia conversa est in claritatem virtute divina; factumque est, ut sine alicujus aeris incommodo pervenirent ad propria qui sacra gestabant pignora. Cum vero pervenissent ad cellulam quam supra taxavimus, ecclesiam laudes Deo canentes ingressi, condigne juxta altaris cryptam deposuerunt, quæ pie ac fideliter detulerant: ubi immensa beneficia sanitatum, Domino in Sanctis suis operante, mirabiliter flunt usque in hodiernum diem.

a Vehiculus stavljeno umjesto konja, od glagola vehere (nositi, voziti).
b Kod Saussaya je Briniciacus.
c Nedostaje: ne bi bile ugašene, ili nešto slično.

a Vehiculus pro equo positum, a vehendo.
b Saussaio est Briniciacus.
c Deest extinguerentur, vel quid simile.

Uz životopis sv. Grgura iz Langresa.

Ad vitam s. Gregorii ling.

Str. 169, stupac 2, u nadgrobnom natpisu, na kraju na rubu dodaj: Naš Roverius u djelu Historia Reomensis, str. 478, čita: upravio je (direxit).

Pag. 169, col. 2, in Epitaphio, ad finem in margine adde Roverius noster in historia teomaensi pag. 478 legit, direxit.

Uz životopis sv. Rigoberta biskupa.

Ad vitam s. Rigoberti ep.

Str. 180, stupac 2, na kraju prijenosa sv. Rigoberta, dodaj Nemalen dio relikvija sv. Rigoberta, davno prenesen u Pariz, čuva se s doličnim štovanjem u bazilici bl. Bogorodice. Tako Pariški brevijar, u kojem je 9. čitanje na današnji dan o sv. Rigobertu. Isto svjedoči Saussay, koji se ipak vara dok piše da je on, vrativši se iz progonstva i vraćen na svoju stolicu, pobožnom ustrajnošću obnovio u cijelosti ono što se bilo urušilo.

Pag. 180, col. 2, ad finem Translationis S. Rigoberti, adde Non mediocris portio reliquiarum S. Rigoberti Parisios pridem delata in B. Deiparæ basilica cultu condigno observatur. Ita Breviarium Parisiense, in quo Lectio IX, hoc die est de S. Rigoberto. Idem testatur Saussaius; qui tamen fallitur, dum scribit, eum ab exilioreversum, Sedi restitutum, collapsis in integrum pia instantia restituisse.

O sv. Rumonu biskupu

De s. Rumono Episcopo

U Tavistocku u Engleskoj.

Tavestokæ in Anglia.

Rijeka Tamar dijeli Cornwall od Devona i prima više drugih rijeka prije nego što se zajedno s Plymom izlije u Južni ocean kod gradića Plymoutha, što znači ušće Plyma. Među njima je rječica Tavy ili Teavy, uz koju se nalazi Tavistock, nekoć slavan po samostanu; o njemu ovako piše Vilim Malmesburyjski u 2. knjizi djela de gestis Pontific. Angl; u odjeljku o biskupima Creditona: Postoji u Domnoniji cenobij monaha uz rijeku Tavy koji se zove Tavistock, koji je preko Ordgara, domnonijskoga grofa, oca Elfride, koja bijaše supruga kralja Edgara, uzeo početak uzdizanja, a preko biskupa Livinga početak rasta; ugodno mjesto zbog prikladnosti šuma, obilnoga ulova riba, skladne gradnje crkve, s riječnim potocima koji teku kroz radionice monaha te svojim naletom izlijevajući se odnose van što god nađu suvišnoga. Ondje se slavi sveti Rumon, a leži biskup urešen ljepotom škrinje; ondje nikakva vjerodostojnost pisaca ne podupire predaju: jer ne samo ondje, nego na mnogim mjestima Engleske naći ćeš da je nasiljem neprijateljstva uništena svaka spoznaja o djelima te da se znaju samo gola imena svetaca i ako sada pokazuju kakva čudesa.

Tamara amnis Cornwalliam a Devonia dividit, ac plures alios recipit priusquam se cum Plimo in Oceanum meridionalem evolvat ad Plimmouth oppidum, quod Plimi ostium sonat. Inter illos est fluviolus Tavus, sive Teavus, ad quem Tavistoke, olim monasterio celebre; de quo ita scribit Willielmus Malmesburiensis lib. 2, de gestis Pontific. Angl. in Cridiensibus: Est in Domnonia cœnobium monachorum juxta Tau fluvium, quod Tavistok vocatur, quod per Ordgarum Comitem Domnoniensem, patrem Elfridæ, quæ fuit uxor Regis Edgari, surgendi exordium, per Livingum Episcopum crescendi cepit auspicium; locus amœnus opportunitate nemorum, captura copiosa piscium, ecclesiæ congruente fabrica, fluvialibus rivis per officinas monachorum decurrentibus, qui suo impetu effusi quicquid invenerint superfluum, portant in exitum. Rumonus Sanctus ibi prædicatur, et jacet Episcopus pulchritudine decoratus scrinii; ubi nulla scriptorum fides assistit opinioni: quod non solum ibi, sed in multis locis Angliæ invenies violentia hostilitatis abolitam omnem gestorum notitiam, nuda Sanctorum nomina, et si quæ modo prætendunt miracula sciri.

2 Tako Vilim. Ono što on naziva Domnonijom obuhvaća Kornubiju, odnosno Cornwall, i Devon, nekoć nastanjen Domnonijima, koje spominje Ptolemej u 2. knjizi, pogl. 3, Solin u 22. poglavlju naziva ih Dumnonijima, a drugi Damnonijima; Camden bi radije pisao Damnonii. Ovaj je pak Ordgar, grof Domnonije, bio šukundjed sv. Edvarda Ispovjedaoca. Naime, njegova kći Elfrida bila je majka Etelreda, maćeha sv. Edvarda Mučenika; a sin Etelredov bio je sv. Edvard Ispovjedalac, kako se kaže u njegovu životopisu 5. siječnja. Living je bio nadasve mio Knutu, očuhu istoga sv. Edvarda, te je od winchesterskoga monaha postao opat u Tavistocku, a odatle biskup, častohlepan, kaže Malmesburyjski, i drzak, nepobjediv tiranin crkvenih zakona... pokopan u Tavistocku, kojemu je mjestu darovao mnoge znamenite stvari.

2 Hæc Willielmus. Quam Domnoniam vocat, ea Cornubiam, sive Cornwalliam, et Devoniam complectitur, olim a Domnoniis habitata, quos memorat Ptolemæus lib. 2, cap. 3, Solinus cap. 22, Dumnonios vocat, alii Damnonios; Damnonios mallet Cambdenus. Ordgarus hic porro Domnoniæ Comes, abavus fuit S. Eduardi Confessoris. Nam Elfrida ejus filia mater fuit Ethelredi, S. Eduardi Martyris noverca; Ethelredi autem filius fuit S. Eduardus Confessor, ut in ejus Vita v. Januarii dicitur. Livingus Cnutonie ejusdem S. Eduardi vitrico gratiosus inprimis fuit, ex monacho Wintoniensi Abbas Tavistokensis, inde Episcopus, ambitiosus, inquit Malmesburiensis, et protervus, Ecclesiasticarum legum tyrannus invictus:..... humatus Tavistokiæ, quo loco multa spectabilia contulerat.

3 Rođendan za nebo sv. Rumona u drugom izdanju svoga Engleskoga martirologija zabilježio je 4. siječnja Ivan Wilson ovim riječima: Istoga dana u Tavistocku u Devonu spomendan sv. Rumona biskupa i ispovjedaoca, slavnoga po svetosti života i čudesima: u njegovu je čast Ordulf, grof Devona, sagradio znameniti samostan oko godine 960., gdje su se njegove svete relikvije dugo vremena čuvale s velikim štovanjem. Uostalom, dob samoga Sveca posve je nepoznata. Budući da su Englezi kasno pokorili Devon, vjerojatno je da je po narodnosti bio Brit.

3 S. Rumoni natalem in secunda editione Anglicani sui Martyrologii, pridie Nonas Januar. consignavit Joannes Wilsonus, his verbis: Eodem die Tavestokiæ in Devonia, commemoratio S. Rumoni Episcopi et Confessoris, vitæ sanctitate et miraculis clari: cujus honori Ordulphus Devoniæ Comes insigne monasterium construxit, sub annum 960, ubi sacræ ejus reliquiæ longo tempore asservatæ sunt magna cum veneratione. Ceterum ipsius Sancti ætas omnino ignota est. Cum Devonia serius ab Anglis sit subjugata, verisimile est, eum gente Britannum fuisse.

Uz životopis bl. Rogerija.

Ad vitam b. Rogerii.

Str. 182, nakon kronograma o utemeljenju Élan-a, prije piščeva predgovora, dodaj (Spominje i Saussay Rogerija u Galskom martirologiju te ga naziva blaženikom.)

Pag. 182, post chronographicum de fundatione Ellantii, ante Prologum Auctoris, adde ( Refert Saussaius quoque Rogerium in Martyrol. Gallicano, et Beatum appellat.)

UZ ŽIVOTOPIS BL. ANĐELE Str. 186 nakon, uz naš predgovor, dodaj (Postoji u knjizi o svecima Foligna, koju je napisao Ludovik Jacobilli, životopis bl. Anđele. Njezino ime na današnji dan u Franjevačkom martirologiju navodi i Artur du Monstier te navodi više pisaca koji je spominju. Arnalda pak, pisca njezina životopisa, isti proglašava blaženikom i navodi 17. lipnja.)

AD VITAM B. ANGELÆ Pag. 186 post, ad Præfationem nostram, adde ( Extat in libro de SS. Fulginatibus auctore Ludovico Jacobilli, Vita B. Angelæ. Cujus nomen recenset quoque hoc die in Martyrol. Franciscano Arturus Monstierius, et plures citat, qui illius meminerunt. Arnaldum autem vitæ Scriptorem, idem Beatum prædicat, et XVII Junii recenset.)

Svezak I Kalendar godine