Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 9. siječnja

O sv. Hadrijanu, opatu u Engleskoj

DE S. ADRIANO ABBATE, IN ANGLIA

Opata Hadrijana, slavnoga ne manjom pohvalom kršćanske poniznosti negoli apostolskoga žara, štuju 9. siječnja engleske Crkve: o njemu osim Martyrologium Anglicanum pišu Galesini, Molanus i kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum: U Kentu opata Hadrijana i ispovjedaoca. Spominje ga i Ferrari u općem katalogu svetaca, Martyrolog. Germanicum, Ghinius, Wion, Ménard i Trithemius u 3. knjizi De viris illust; 115. pogl. Opširnije piše Harpsfield u 7. stoljeću, 9. pogl., koji navodi da je umro godine 708., dok Wion navodi godinu 707.

Adrianum Abbatem, non minori Christianæ humilitatis quam Apostolici zeli laude illustrem, venerantur IX Januarii Ecclesiæ Anglicanæ: de quo præter Martyrologium Anglicanum, Galesinius, Molanus et Carthusiani Colon. in Addit. ad Usuardum: In Cantia Adriani Abbatis et Confessoris. Ejusdem meminit Ferrarius in generali catalogo Sanctorum, Martyrolog. Germanicum, Ghinius, Wion, Menardus, Tritthemius lib. 3, de viris illust. cap. 115. Fusius Harpsfeldius sec. 7, cap. 9, qui anno 708, mortuum scribit, Wion anno 707.

2 Ovdje donosimo njegov dvostruki životopis, jedan iz Bede u 4. knjizi Hist. Anglic; 1. i 2. pogl., a drugi iz Ivana Capgravea, čiji je prvi dio sažet prema Bedi. Iz časnoga Bede, 4. knjiga.

2 Illius geminam huc vîtam damus, alteram ex Beda lib. 4, hist. Anglic. cap. 1 et 2, ex Joanne Capgravio alteram, cujus pars prior ex Beda est adumbrata. ex ven. Beda, lib. 4.

Godine 665. a Deusdedit, šesti biskup Crkve ub Canterburyju, umro je 14. srpnja. No ic Erkonbert, kralj Kenta, preminuvši istoga mjeseca i dana, ostavio je prijestolje kraljevstva sinu Egbertu, koje je on preuzeo i držao devet godina. Kako je tada biskupstvo ostalo upražnjeno ne malo vremena, poslali su on i kralj Nordumbrijacad Osvi u Rime prezbitera Vigharta, muža veoma učena u crkvenim znanostima, iz roda Angla, moleći da bude zaređen za biskupa Crkve Angla; poslali su ujedno apostolskomu papi darove te nemalo zlatnih i srebrnih posuda. Kad je on stigao u Rim (čijom je Apostolskom Stolicom u to vrijeme upravljaof Vitalijan), pošto je spomenutom apostolskom papi izložio razlog svoga putovanja, nedugo zatim i on sam i gotovo svi drugovi koji su s njim došli bili su pokošeni kugom koja je naišla.

Anno DCLXV a Deusdedit sextus Ecclesiæb Dorovernensis Episcopus obiit pridie Iduum Juliarum. Sed etc Erconbert Rex Cantuariorum eodem mense ac die defunctus, Ecgberto filio sedem regni reliquit, quam ille susceptam per novem annos tenuit. Tunc cessante non pauco tempore Episcopatu, missus est Romam ab ipso simul et a Rege Nordamhumbrorumd Oswie Wighart Presbyter, vir in Ecclesiasticis disciplinis doctissimus, de genere Anglorum, petentibus, Ecclesiæ Anglorum Episcopum ordinari; missis pariter Apostolico Papæ donariis, et aureis atque argenteis vasis non paucis. Qui ubi Romam pervenit, (cui Sedi Apostolicæ tempore illof Vitalianus præerat,) postquam itineris sui caussam præfato Papæ Apostolico patefecit, non multo post et ipse, et omnes pene qui cum eo advenerant socii, pestilentia superveniente deleti sunt.

2 A apostolski papa, posavjetovavši se o tome, pomno je tražio koga bi poslao Crkvama Angla za nadbiskupa. Bio je pak u samostanu Niridano, koji se nalazi nedaleko od Napulja u Kampaniji, opat Hadrijan, muž rodom Afrikanac, brižljivo upućen u Sveto pismo, poučen ujedno u samostanskoj i crkvenoj stezi te najvještiji u grčkom i latinskom jeziku. Pozvavši ga k sebi, papa mu zapovjedi da, primivši biskupstvo, pođe u Britaniju. On je pak odgovorio da je nedostojan tako visoka stupnja i rekao da može pokazati drugoga čija bi učenost i dob više odgovarale za preuzimanje biskupstva. Kad je papi predložio nekoga monaha iz obližnjega ženskog samostana, imenom Andriju, svi koji su ga poznavali prosudili su da je dostojan biskupstva. No teret tjelesne slabosti zapriječio je da postane biskup.

2 At Apostolicus Papa habito de his consilio, quæsivit sedulus quem Ecclesiis Anglorum Archiepiscopum mitteret. Erat autem in monasterio Niridano, quod est non longe a Neapoli Campaniæ, Abbas Adrianus, vir natione Afer, sacris litteris diligenter imbutus, monasterialibus simul et Ecclesiasticis disciplinis institutus, Græcæ pariter et Latinæ linguae peritissimus. Hunc ad se accitum Papa jussit, Episcopatu accepto, in Britanniam venire. Qui indignum se tanto gradu respondens, ostendere posse se dixit alium, cujus magis ad suscipiendum Episcopatum et eruditio conveniret et ætas. Cumque monachum quemdam de vicino Virginum monasterio, nomine Andream, Pontifici offerret; hic ab omnibus, qui eum novere, dignus Episcopatu judicatus est. Verum pondus corporeæ infirmitatis, ne Episcopus fieri posset, obstitit.

3 I ponovno je Hadrijan bio potaknut da primi biskupstvo: on je zatražio odgodu ne bi li na vrijeme mogao pronaći drugoga koji bi bio zaređen za biskupa. U to je vrijeme u Rimu boravio monah poznat Hadrijanu, imenomg Teodor, rođen u Tarzu u Ciliciji, muž poučen u svjetovnoj i božanskoj književnosti, na grčkom i latinskom jeziku, čestita ćudoređa i časne dobi, to jest star 66 godina. Predloživši njega papi da bude zaređen za biskupa, Hadrijan je to postigao; postavljeni su ipak ovi uvjeti: da ga on sam otprati u Britaniju, zato što je već dvaput iz različitih razloga pohodio krajeve Galije te je stoga bolje poznavao to putovanje i raspolagao dovoljnom pratnjom vlastitih ljudi, i da kao suradnik njegova nauka pomno pazi kako on po običaju Grka ne bi u Crkvu kojoj bude na čelu unio štogod protivno istini vjere. Zaređen za podđakona, čekao je četiri mjeseca dok mu nije narasla kosa kako bi se mogao ošišati u obliku krune: imao je naime tonzuru po običaju istočnjakah sv. apostola Pavla. Zaredio ga je papa Vitalijan godine od utjelovljenja Gospodnjega 668., 26. ožujka, u nedjelju.

3 Et rursum Adrianus ad suscipiendum Episcopatum actus est: qui petiit inducias, si forte alium, qui Episcopus ordinaretur, ex tempore posset invenire. Erat ipso tempore Romae monachus Adriano notus, nomineg Theodorus, natus ex Tharso Ciliciæ, vir et seculari et divina litteratura, Græce et Latine instructus, probus moribus, et ætate venerandus, id est, annos habens ætatis 66. Hunc offerens Adrianus Pontifici, ut Episcopus ordinaretur, obtinuit; his tamen conditionibus interpositis, ut ipse eum perduceret in Britanniam, eo quod jam bis partes Galliarum diversis ex caussis adiisset; et ob id majorem hujus itineris peragendi notitiam haberet, sufficiensque esset in possessione hominum propriorum: et ut ei doctrinæ cooperator existens diligenter attenderet, ne quid ille contrarium veritati fidei, Græcorum more, in Ecclesiam, cui præesset, introduceret. Qui Subdiaconus ordinatus quatuor expectavit menses, donec illi coma cresceret, quo in coronam tonderi posset: habuerat enim tonsuram more Orientaliumh S. Pauli Apostoli. Qui ordinatus est a Vitaliano Papa anno Dominicæ incarnationis DCLXVIII, sub die VII Kal. Aprilium, i Dominica.

4 I tako je zajedno s Hadrijanom poslan u Britaniju 27. svibnja. Kad su zajedno morem stigli u Marseille, a zatim kopnom u Arles, i predali k Ivanu, nadbiskupu toga grada, preporučna pisma pape Vitalijana, on ih je zadržao sve dok im l Ebroin, upravitelj kraljevskoga dvora, nije dao dopuštenje da pođu kamo god žele. Dobivši ga, Teodor je otišao k m Agilbertu, biskupu Pariza, od kojega je ljubazno primljen i dugo zadržan. Hadrijan je pak otišao najprije k n Emeu, biskupu Sensa, a potom k o Faronu, biskupu Meauxa, i kod njih je dulje vrijeme lijepo boravio. Nadolazeća ih je zima naime prisilila da ostanu mirni gdje god su mogli.

4 Et ita una cum Adriano vi Kalendas Junias in Britanniam missus est. Qui cum pariter per mare ad Massiliam, et deinde per terram Arelaten pervenissent, et tradidissent k Joanni Archiepiscopo civitatis illius scripta commendatitia Vitaliani Pontificis; retenti sunt ab eo, quousque l Ebroinus Major domus regiæ copiam pergendi quoquo vellent tribuit eis. Qua accepta Theodorus profectus est ad m Agilbertum Parisiorum Episcopum, et ab eo benigne susceptus, et multo tempore habitus est. Adrianus vero perrexit primum ad n Emme Senonum, et postea ad o Faronem Meldorum Episcopos, et bene cum eis diutius fuit. Coegerat enim eos imminens hyems, ut ubicum que potuissent, quieti manerent.

5 Kad su pouzdani glasnici to javili kralju Egbertu, da se naime biskup kojega su zatražili od rimskoga predstojnika nalazi u kraljevstvu Franaka, on odmah posla onamo svoga upravitelja Redfrida da ga dovede. Kad je ovaj stigao onamo, preuzeo je Teodora s Ebroinovim dopuštenjem i doveo ga u luku kojoj je ime p Quentovic, gdje se, iscrpljen bolešću, neko vrijeme zadržao, a kad se počeo oporavljati, otplovio je u Britaniju. Hadrijana je pak Ebroin zadržao jer je sumnjao da ima neko carevo poslanstvo kraljevima Britanije protiv kraljevstva o kojemu se tada on sam ponajviše brinuo. No kad je pouzdano doznao da on nema niti je imao išta takvo, pustio ga je i dopustio mu da pođe za Teodorom. Čim je stigao k njemu, dao mu je q samostan bl. apostola Petra, gdje se običavaju pokapati nadbiskupi Kenta. Gospodin apostolski papa bio je naime zapovjedio Teodoru na odlasku da se u svojoj biskupiji pobrine i dade mu mjesto na kojem bi sa svojima mogao prikladno živjeti.

5 Quod cum nuntii certi narrassent Regi Ecgeberto, adesse scilicet Episcopum, quem petierant a Romano Antistite, in regno Francorum; misit illo continuo Redfridum Præfectum suum ad adducendum eum. Quo cum pervenisset, assumpsit Theodorum cum Ebrojni licentia, et perduxit eum ad portum, cui nomen est p Quentawic, ubi fatigatus infirmitate aliquantisper moratus est, et cum convalescere cœpisset, navigavit in Britanniam. Adrianum autem Ebroinus retinuit, quoniam suspicabatur eum habere aliquam legationem Imperatoris ad Britanniæ Reges adversus regnum, cujus tunc ipse maximam curam gerebat. Sed cum tale nihil illum habere vel habuisse veraciter comperisset, absolvit eum, et post Theodorum ire permisit. Qui statim, ut ad illum pervenit, dedit ei q monasterium B. Petri Apostoli, ubi Archiepiscopi Cantiæ sepeliri solent. Præceperat enim Theodoro abeunti Dominus Papa Apostolicus, ut in diœcesi sua provideret et daret ei locum, in quo cum suis apte degere potuisset.

6 Stigao je pak Teodor u svoju Crkvu druge godine nakon što je posvećen, 27. svibnja, u nedjelju, i ostao je u njoj dvadeset i jednu godinu, tri mjeseca i dvadeset i šest dana. I odmah je obišao cijeli otok, kamo god su se prostirali narodi Angla (jer su ga svi vrlo rado primali i slušali), šireći ispravan red života, kanonski obred slavljenja Uskrsa, dok ga je u svemu pratio i s njim surađivao Hadrijan. On je bio prvi nadbiskup kojemu je sva Crkva Angla pristala dati ruke. A budući da su, kao što rekosmo, obojica bili bogato upućeni u svete i svjetovne knjige, okupilo se mnoštvo učenika kojima su svakodnevno izvirale rijeke spasonosnoga znanja da natope njihova srca: tako da su svojim slušateljima među svescima svetih pisama predavali i nauk pjesničkoga umijeća, astronomije i crkvene aritmetike. Dokaz je to što i danas među njihovim učenicima ima onih koji jednako dobro poznaju latinski i grčki jezik kao i svoj vlastiti, u kojem su rođeni. I nikada uistinu, otkako su Angli došli u Britaniju, nisu bila sretnija vremena, dok su vladari, koji su bili vrlo hrabri i kršćanski, bili na strah svim barbarskim narodima, a težnje sviju bile usmjerene na nedavno čute radosti nebeskoga kraljevstva: i tko god je želio da se pouči u svetim čitanjima, imao je pri ruci učitelje koji će ga poučavati.

6 Pervenit autem Theodorus ad Ecclesiam suam secundo postquam consecratus est anno, sub die sexto Kalendarum Juniarum, Dominica, et fecit in ea annos viginti et unum, menses tres, dies viginti sex. Moxque peragrata insula tota, quaquaversum Anglorum gentes morabantur, (nam et libentissime ab omnibus suscipiebatur atque audiebatur) rectum vivendi ordinem, ritum celebrandi Pascha canonicum, per omnia comitante et cooperante Adriano disseminabat. Isque primus erat Archiepiscopus, cui omnis Anglorum Ecclesia manus dare consentiret. Et quia litteris sacris simul et sæcularibus, ut diximus, abundanter ambo erant instructi, congregata discipulorum caterva, scientiæ salutaris quotidie flumina in rigandis eorum cordibus emanabant: ita ut etiam metricæ artis, astronomiæ, et arithmeticæ Ecclesiasticæ disciplinam inter sacrorum apicum volumina suis auditoribus contraderent. Indicio est, quod usque hodie supersunt de eorum discipulis, qui Latinam, Græcamque linguam æque ut propriam, in qua nati sunt, norunt. Neque unquam prorsus, ex quo Britanniam petierunt Angli, feliciora fuere tempora, dum et fortissimos Christianosque habentes Reges cunctis barbaris nationibus essent terrori, et omnium vota ad nuper audita cælestis regni gaudia penderent: et quicumque lectionibus sacris cuperent erudiri, haberent in promptu magistros qui docerent.

7 Isti u 5. knjizi, 21. poglavlju piše: Godine neposredno nakon smrti spomenutoga oca, to jest pete godine t kralja Osreda, prečasni otac opat Hadrijan, suradnik u riječi Božjoj biskupa Teodora blažene uspomene, preminuo je i pokopan je u svojemu samostanu u v crkvi blažene Bogorodice: to je četrdeset i prva godina otkako ga je papa Vitalijan poslao s Teodorom, a trideset i deveta otkako je došao u Britaniju. O njegovoj i ujedno Teodorovoj učenosti među ostalim svjedoči to što je njegov učenik x Albin, koji ga je naslijedio u upravljanju njegovim samostanom, bio toliko poučen u proučavanju Svetoga pisma da je grčki jezik poznavao u nemaloj mjeri, a latinski ništa manje nego engleski, koji mu je materinski. a Sv. Deusdedit, za kojega se ovdje kaže da je umro 14. srpnja, ponajviše se štuje na same ide, odnosno 15. srpnja. Martyrol. Anglicanum i Ferrari navode ga 30. lipnja, kada drugi smatraju da je umro.b Da se Canterbury nekoć nazivao Dorobernija ili Durovernum, rekli smo 6. siječnja kada smo govorili o sv. Petru, opatu Canterburyja, pod br. 3, gdje ima više o Canterburyju.

7 Idem lib. 5, cap. 21. Anno post obitum præfatis Patris proximo, id est quinto t Osredi Regis, reverendissimus Pater Adrianus Abbas, cooperator in verbo Dei Theodori beatæ memoriæ Episcopi, defunctus est, et in monasterio suo in v Ecclesia beatæ Dei genitricis sepultus: qui est annus quadragesimus primus, ex quo a Vitaliano Papa directus est cum Theodoro; ex quo autem in Britanniam venit, tricesimus nonus. Cujus doctrinæ, simul et Theodori, inter alia testimonium perhibet, quod x Albinus discipulus ejus, qui monasterio ipsius in regimine successit, intantum studiis scripturarum institutus est, ut Græcam quidem linguam non parva ex parte, Latinam vero non minus quam Anglorum, quæ sibi naturalis est, noverit.

c Naslijedio je oca Egbalda godine Kristove 640. i kraljevstvom je s velikom hvalom upravljao 24 godine, baštinik kraljevstva i kreposti svoga djeda sv. Etelberta, po kojemu je Kent posvećen Kristu, a čiji ćemo životopis donijeti 24. veljače. Bio je i brat sv. Ensvide (o kojoj 12. rujna) i muž sv. Seksburge (koja se štuje 6. srpnja), s kojom je osim kraljeva Egberta i Lotara dobio sv. Ermenildu i Erkongotu, od kojih se ova štuje 7. srpnja, a ona 12. veljače.d On je naslijedio brata sv. Osvalda (komu je posvećen 5. kolovoza) u kraljevstvu godine 662., a umro je 1. ožujka godine 670. O njegovoj kćeri sv. Elfledi govorit ćemo 7. veljače.e O njemu, njegovu poslanstvu u Rim i smrti opširnije piše isti Beda u 3. knj., 29. pogl.
f Životopis sv. Vitalijana donijet ćemo 26. siječnja. Njegovo pismo kralju Osviju o Vighartovoj smrti navodi Beda.
g O sv. Teodoru, nadbiskupu Canterburyja, govorit ćemo 19. rujna.
h Da su postojali različiti obredi kleričke krune, očito je iz Bede u 3. knj., 22. pogl., i Baronija u 1. sv., pod godinom 58., br. 130.
i Te je godine to bila nedjelja Muke.
k Nedostaje u popisu nadbiskupa Arlesa kod Kl. Roberta, a valja ga umetnuti između Teodozija ili Teodorika (komu je upućeno pismo Koncila u Chalonu napisano oko godine Kristove 650.) i Feliksa, koji je sudjelovao na Rimskom koncilu pod Agatonom oko godine Kristove 680. Ivan Chenu donosi tri popisa nadbiskupa Arlesa, u čijem se drugom popisu, preuzetom iz djela Historia Provincialis autora Cezara Nostradamusa, ovaj Ivan dodaje iza Teodozija.
l Ovaj se okrutni tiranin spominje u životopisima gotovo svih zapadnih svetaca ovoga stoljeća.
m Taj je biskup dugo u Irskoj predavao Sveto pismo, zatim je na molbu kralja Kenvalha mnogo godina sa svećeničkom vlašću upravljao Zapadnim Sasima, a napokon je, primivši parišku biskupiju, ondje umro star i pun dana; od njega je godine Kristove 669. bio posvećen sv. Vilfrid, biskup Yorka. Tako Beda u 3. knj., 7. pogl., i u 3. knj., 20. pogl.
n Drugi ga nazivaju Emmo, Anno, Aimo i Hajmo; bio je 27. nadbiskup te stolice, koju je držao od otprilike godine 660. do godine 680., te je potpisao povlasticu slobode podijeljenu samostanu Corbie od Bertefrida, biskupa Amiensa, godine 664.; naslijedio ga je sv. Amat, koji se štuje 12. rujna.
o Životopis sv. Farona donijet ćemo 28. listopada.
p Znamenito trgovačko mjesto u to vrijeme, gotovo na ušću rijeke Canche, koja teče kroz područje Atrebata i ondje se ulijeva u Britanski ocean.
q O njemu smo govorili 6. siječnja uz životopis sv. Petra, opata istoga samostana, pod br. 7. r Godine 669. 27. svibnja pao je u nedjelju. Nije dakle došao u Britaniju dvije godine nakon posvećenja, kako piše Westminsterski.
t Osred je naslijedio oca Alfrida u kraljevstvu Nordumbrijaca godine Kristove 705.
v Nju je u spomenutom samostanu sagradio Edbald, kralj Kenta i otac Erkonbertov, kao što smo zabilježili.
x Beda u predgovoru kralju Keolvulfu priznaje da je njegovim savjetom i pomoću napisao englesku povijest: Začetnik, kaže, prije svih i pomoćnik ovoga djelca bio je prečasni opat Albin, muž u svemu najučeniji. On je u Crkvi Kenta bio poučen od nadbiskupa Teodora blažene uspomene i opata Hadrijana, muževa časnih i najučenijih, te je brižljivo iz pisanih spomenika ili predaje starijih upoznao sve što su u samoj pokrajini Kent ili u susjednim njezinim krajevima učinili učenici blaženoga pape Grgura; to mi je o onome što se činilo dostojnim spomena poslao bilo zapisano u pismima, bilo usmeno po pobožnom prezbiteru Londonske Crkve Nothelmu. Da je sv. Aldhelm bio učenik sv. Hadrijana, piše Harpsfield u 8. stoljeću, 11. pogl., o čemu uz njegov životopis 25. svibnja.

a S. Deusdedit, qui hic pridie Iduum Juliarum obiisse dicitur, ipsis Idibus seu xv Julii potissimum colitur. Martyrol. Anglicanum et Ferrarius cum referunt pridie Kal. Juliarum, quo alii volunt obiisse.b Cantuariam olim Doroberniam, seu Durovernum fuisse appellatam diximus vi Januarii, cum de S. Petro Abbate Cantuariensi egimus num. 3, ubi plura de Cantuaria.
c Successit Egbaldo patri an. Ch. 640 regnum magna cum laude 24 annis administravit, hæres regni et virtutum avi sui S. Ethelberti per quem Cantia Christo est consecrata: cujus vitam dabimus xxiv Febr. Fuit et frater S. Enswydæ, (de qua xii Septemb.) maritus S. Sexburgæ, (quæ vi Julii colitur) ex qua præter Ecgerum et Lotharium Reges, suscepit SS. Ermenildam et Erkongatam, quarum hæc vii Julii, illa xii Februarii colitur.d Successit hic fratri S. Oswaldo (cui v Augusti sacer) in regnum anno DCLXII, obiit Kalendis Martii an. DCLXX. De ejus filia S. Elfeda agemus vii Februar.e De eo, ejusque Romam legatione et morte plura idem Beda lib. 3, cap. 29.
f S. Vitaliani vitam dabimus xxvi Januar. Ejus ad Oswium Regem litteras de morte Wighardi recitat Beda.
g De S. Theodoro Episcopo Cantuariensi agemus xix Septemb.
h Varios fuisse coronæ Clericalis ritus, ex Beda constat. lib. 3, c. 22, et Baronio tom. 1, an. 58, num. 130.
i Erat ea Dominica Passionis eo anno.
k Abest a catalogo Archiepiscoporum Arelatensium apud Cl. Robertum, inserendus inter Theodosium, seu Theodoricum, (ad quem extat epistola Concilii Cabilonensis scripta circa an. Christ. DCL,) et Felicem, qui interfuit Concilio Romano sub Agathone circa an. Chr. DCLXXX, Joannes Chenu tres exhibet Catalogos Archiepiscorum Arelatensium, in quorum secundo, deprompto ex Historia Provinciali auctore Cæsare Nostrodamo Joannes hic Theodosio subjungitur.
l Truculenti hujus tyranni mentio fit in omnium fere hujus xvi occidentalium Sanctorum vitis.
m Hic Pontifex diu in Hibernia sacram Scripturam prælegerat, dein rogatu Regis Cenwalch Saxonibus Occidentalibus Sacerdotali jure multis annis præfuerat, tandem accepto Episcopatu Parisiensi ibidem senex et plenus dierum obiit. a quo an. Ch. DCLXIX, consecratus est S. Wilfridus Episcopus Eboracensis. Ita Beda lib. 3, cap. 7, et lib. 3, cap. 20.
n Aliis Emmo, Anno. Aimo et Haymo appellatur, xxvii ejus sedis Archiepiscopus, quam tenuit ab anno circiter DCLX, ad ann. DCLXXX, subscripsit privilegio libertatis monasterio Corbeiensi concesso a Bertefrido Episcopo Ambianensi ann. DCLXIV; successit, ei S. Amatus, qui xii Sept. colitur.
o S. Faronis, seu Pharonis, vitam dabimus 28 Octobris.
p Nobile tunc temporis emporium, ad os fere Quantiæ, sive Canteiæ fluvii, qui per fines Atrebatium labitur, seque isthic in Oceanum Britannicum effundit.
q De eo egimus vi Januar. ad vitam S. Petri Abbatis ejusdem monasterii num. 7. r Anno DCLXIX, vi Kal. Jun. incidit in Dominicam. Non ergo post biennium a consecratione in Britanniam venit, ut scribil Westmonasteriensis.
t Osredus successit patri Alfrido in regno Nordhumbrorum an. Christ. DCCV.
v Eam in dicto monasterio construxerat Edbaldus Rex Cantiorum pater Ercomberti, ut notavimus.
x Hujus consilio et auxilio fatetur Beda in præfatione ad Regem Ceowlphum, se historiam Anglicanam scripsisse: Auctor inquit, ante omnes, atque adjutor opusculi hujus Albinus Abbas reverendissimus, vir per omnia doctissimus, extitit. Qui in Ecclesia Cantuariorum a beatæ memoriæ Theodoro Archiepiscopo et Adriano Abbate, viris venerabilibus atque eruditissimis institutus, diligenter omnia quæ in ipsa Cantuariorum provincia, vel etiam in contiguis ejusdem regionibus a discipulis beati Papae Gregorii gesta fuere vel monimentis litterarum, vel seniorum traditione cognoverat, ea mihi de his quæ memoria digna videbantur per religiosum Londoniensis Ecclesiæ Presbyterum Nothelmum sive litteris mandata, sive ipsius Nothelmi viva voce referenda transmisit. S. Adriani discipulum fuisse S. Adelmum scribit Harpsfeldius seculo 8, cap. 11, de quo ad ejus vitam 25 Maii.

Drugi životopis

Alia vita

Iz Legende svetaca Ivana Capgravea.

Ex legenda SS. Joan. Capgravii.

Hadrijan, rodom Afrikanac, pratilac i evanđeoski suradnik apostolskih muževa nakon primasa Augustina, zablistao je kao veliko svjetlo Angla. Ono što je naime sv. Augustin zasadio u Engleskoj, sv. je Hadrijan s bl. Teodorom obilno zalijevao. Kad je naime papa Vitalijan dvaput izabranomu bl. Hadrijanu nalagao apostolat Engleske, on je umjesto sebe pronašao bl. Teodora, kojega je zaodjenuo sebi namijenjenim znamenjima i uzvisio svojim naslovima. O blaženi Hadrijane, dostojan apostolskoga stupnja i zaslugom svetosti, i revnošću nauka, i službom ljubavi! Ti si zablistao i grčkom i latinskom učenošću, a kad te rimski prvosvećenik izabrao za apostolat Britanije, odbio si čast! Prihvatio si ipak napor, od predstojnika postavši podložnik, a od učitelja poslužitelj Evanđelja: više voleći koristiti narodu koji valja poučiti negoli biti mu na čelu; više voleći služiti negoli da ti se služi. Najprije je umjesto sebe ponudio nekoga Andriju, muža čestita glasa, ali ga je spriječila tjelesna slabost. Ponovno priveden k papinskomu nalogu, Hadrijan se otkupio predloživši, kao što smo rekli, Teodora. Prije toga ipak papa postavi ovaj uvjet: da on sam papi bude ne samo vođa, pratilac, pomoćnik i suradnik Gospodnjega poslanstva u Britaniji nego i čuvar i motritelj apostolske vjere u svemu, kako grčki odgoj ni u čemu ne bi naškodio narodu koji valja poučiti na apostolski način. a Blaženoga pak Hadrijana, opata samostanaa Viridianum, koji se nalazio nedaleko od Napulja u Kampaniji, rodom Afrikanca, sveto upućena u samostanske i crkvene stege, učena u nebeskoj i svjetovnoj filozofiji te u latinskom i grčkom jeziku, Rim je toliko poznavao da nije želio nikoga drugoga za učitelja Engleske, ili napokon umjesto njega nikoga drugoga osim onoga koga bi on sam odobrio i potvrdio svojom pratnjom i glasom.

Adrianus, natione Africanus, comes et cooperator Evangelicus Apostolicorum virorum post Primatem Augustinum, magnum lumen refulsit Anglorum. Quod autem S. Augustinus in Anglia plantavit, S. Adrianus cum B. Theodoro ubertim rigavit. Nam cum Papa Vitalianus B. Adriano bis electo imponeret Apostolatum Angliæ, B. Theodorum invenit pro se, quem sibi debitis insigniis induit, suisque titulis sublimavit. O beatum Adrianum, dignum gradu Apostolico, et sanctitatis merito, et doctrinæ studio, et caritatis officio! Qui et Græca et Latina eruditione emicuit, qui etiam electus a Romano Pontifice in Apostolatum Britanniæ, refugit honorem! invasit tamen laborem, de Prælato subjectus, de magistro minister factus Evangelii: malens genti instruendæ prodesse, quam præesse; ministrare, quam ministrari. Primo Andream quemdam virum probi testimonii pro se obtulit: sed hunc infirmitas corporis inhibuit. Rursus raptus Adrianus ad Pontificium, objecto, ut diximus, Theodoro se redemit. Prius tamen a Papa hæc interjecta est conditio, ut ipse Pontifici non solum dux, comes, adjutor, et cooperator Dominicæ legationis in Britannia; verum etiam custos et observator Apostolicæ fidei in omnibus existèret: ne Græca in stitutio gentem Apostolice docendam in aliquo læderet. a ret. Beatum vero Adrianum Abbatem a Viridiani monasterii, quod erat non longe a Neapoli Campaniæ, Afrum natione, monasterialibus et Ecclesiasticis disciplinis sancte informatum, cælesti ac mundiali philosophia, Latina quoque et Græca lingua eruditum, adeo Roma noverat, ut nullum magis Angliæ institutorem optaret; aut tandem pro illo non alium quam quem ipse approbaret, et suo comitatu et suffragio confirmaret.

2 Išao je dakle Božji borac Hadrijan s bl. Teodorom i svetim drugovima na naporno hodočašće, pripravan na svaku palmu strpljivosti. No preslavnoga Hadrijana, jer je bio glasovit po čestim poslanstvima diljem Galije, za umnoženje nagrada zadržao je franački vojvoda Ebroin, kao tobožnjega careva poslanika kraljevima Britanije protiv kraljevstva kojim je on sam ponajviše upravljao. Ali napokon pronađen nedužnim i slobodno pušten u Englesku, preuzeo je upravu samostana sv. Augustina u Canterburyju. Okupivši pak mnoštvo učenika, svojim je slušateljima uz sveske svetih spisa predavao umijeće metrike, astronomiju i crkvenu aritmetiku, tako da su neki od tih učenika poznavali latinski i grčki jezik jednako kao vlastiti u kojem su rođeni. A počeli su od toga vremena po svim Crkvama Angla učiti i crkveno pjevanje, koje su dotad poznavali samo u Kentu.

2 Ibat ergo athleta Dei Adrianus cum B. Theodoro sanctisque sociis, laboriosa peregrinatione, ad omnem patientiæ palmam paratus. Illustrissimus autem Adrianus, quia frequenti legatione per Gallias famosus erat, ad cumulum præmiorum detentus est a Duce Francorum Ebroino, quasi legatus Imperatoris ad Reges Britanniæ contra regnum, quod ipse maxime procurabat. Sed tandem innocens repertus, et ad Angliam libere dimissus, regimen monasterii S. Augustini Cantuariæ suscepit. Congregata autem discipulorum caterva metricæ artis, astronomiæ, et arithmeticæ Ecclesiasticæ disciplinam, inter sacrorum apicum volumina suis auditoribus tradidit; ut quidam eorum discipuli Latinam Græcamque linguam æque ut propriam, in qua nati sunt, noverint. Sed et sonos cantandi in Ecclesia, quos eatenus in Cantia tantum noverant, ab hoc tempore per omnes Anglorum Ecclesias discere cæperunt.

3 Godine Gospodnje sedamsto osme sveti otac Hadrijan, pun dobrih djela i primjera, preselio se Gospodinu 9. siječnja i pokopan je u svojemu samostanu, četrdeset i prve godine otkako je bio poslan u Englesku. Ostavio je pak sebi za nasljednika svoga svetoga i najučenijega učenika Albina.

3 Ahno autem Domini septingentesimo octavo sanctus Pater Adrianus bonis operibus et exemplis plenius, migravit ad Dominum, v Idus Januarii, et in monasterio suo sepultus est quadragesimo primo scilicet anno, ex quo in Angliam missus fuit. Reliquit autem sanctum et doctissimum Albinum discipulum suum, sibi successorem.

4 Nakon smrti pak blistajući mnogim čudesima, neke je engleske mornare koji su pristali uz obale Friza brzo oslobodio od neprijateljskoga napada. Kad su ih naime trebali svladati napadači koji su navalili, zazvavši svečev zagovor, brzim vihorom koji ih je potjerao na pučinu stigli su neozlijeđeni u željenu luku.

4 Post mortem vero multis effulgens miraculis, nautas Anglorum quosdam ad Frisonum littora appulsos, ab invasione hostili citius liberavit. Nam cum essent ab irruente turba opprimendi; invocato Sancti suffragio, celeri turbine in alta pelagi propellente, ad optatum illæsi portum pervenerunt.

5 Uskrisio je mrtvaca: a kad je među poganima neki kršćanski hodočasnik pod već podignutim mačem krvnika zavapio govoreći: „Sveti Hadrijane, pomozi mi”, krvnik je istoga časa bio posječen, a zarobljenik oslobođen.

5 Mortuum resuscitavit: et inter paganos cum quidam Christianus peregrinus sub elevato jam percursoris gladio, Sancte Adriane adjiuva me, exclamando proferret; percussor eadem hora trucidatur, et captivus liberatur.

6 Kad je izgorjela crkva u kojoj počiva, ukazao se u viđenju nekomu čovjeku govoreći: „Idi i reci biskupub Dunstanu: Ovo ti poručuje Kristov sluga Hadrijan: Ti počivaš u brižljivo natkrivenim kućama, a Majka našega Gospodina i mi njezini ukućani izloženi smo svakoj nepogodi neba.” Čuvši to, Dunstan obnovi crkvu sv. Marije, koju je, obuzet vječnom slatkoćom, običavao pohađati svakec noći. Jedne pak noći isti biskup, ušavši u crkvu, očito ugleda sv. Hadrijana među korovima nebesnika kako zajedno sa samom Gospodaricom svijeta hvali Gospodina.

6 Conflagrata, in qua requiescit, ecclesia, in visu cuidam viro apparuit, dicens: Vade et dic Episcopob Dunstano: Hæc tibi mandat famulus Christi Adrianus: Tu in domibus diligenter coopertis requiescis; et mater Domini nostri, atque nos domestici sui, omni cæli jacturæ patemus. Quo audito Dunstanus ecclesiam S. Mariæ reparat: quam æterna dulcedine raptus singulisc noctibus frequentare solebat. Nocte autem quadam idem Episcopus ecclesiam ingressus manifeste vidit S. Adrianum inter choros cælestium cum ipsa mundi Domina collaudantem Dominum.

7 Kad se neki dječak, bojeći se batina svoga učitelja, bježeći privio uz Hadrijanov grob te, zazivajući sveca, ipak primao udarce, dok je učitelj treći put više podizao desnicu, ruka mu je ostala ukočena u zraku i nije je mogao saviti tijekom većega dijela dana. Napokon je od samoga mališana kojega je mučio ponizno zatražio oproštenje: i njegovim je zagovorom napokon dobio natrag odriješenu i zdravu ruku.

7 Cum puer quidam doctoris sui verbera timens, Adriani tumbæ fugiendo adhæreret, et invocans Sanctum ictibus afficeretur; dum tertio altius dexteram Doctor elevaret; stetit elevatum in alta brachium, plurima diei parte tenens irreflexum. Demum ab ipso, quem afflixerat, parvulo veniam suppliciter petiit: et ipsō interveniente solutum et sanum brachium demum recepit.

8 Drugi je dječak uvrijedio svoga učitelja te je, dok je bježao k grobu sv. Hadrijana zazivajući njegovu pomoć, bio zgrabljen od svoga učitelja, koji reče: „Ni da sam Krist dođe”, reče, „ne bih te pustio nekažnjena.” I gle, odmah ugleda najbjelju golubicu na vrhu groba sv. Hadrijana, koja je, blago pognuvši glavu i raširivši krila, činilo se, molila oproštenje za mališana. Prestrašen dakle, učitelj poštedi dječaka, baci se pred sveca i ponizno zamoli oproštenje za svoju tvrdoglavost. A golubica, odletjevši na vrh crkvenoga krova, iščeznu iz njegovih očiju.

8 Offendens puer alius doctorem suum, dum ad tumbam S. Adriani, ejus auxilium implorando, confugeret; rapitur a magistro suo, qui ait: Nec ipso, inquit, Christo adveniente impunitum dimitterem te. Et ecce illico columbam candidissimam in vertice tumbæ S. Adriani conspexit: quæ clementer submisso capite, et expansis alis, veniam pro parvulo implorare videbatur. Perterritus ergo doctor puero pepercit, coram Sancto se projecit, et veniam suæ obstinatiæ humiliter imploravit. Columba vero ad summa ecclesiæ tecta evolans, ab oculis ejus disparuit.

9 Neki je čovjek, veoma pobožan prema sv. Hadrijanu, neprestano molio da mu on za njegove grijehe bude zagovornik kod Boga. Kad ga je zatekla iznenadna smrt, jedan njegov prisniji prijatelj nije prestajao neprekidnim molitvama moliti Gospodina za njegovu dušu. Napokon mu se u snu ukazao pokojnik odjeven u lanene haljine i rekao: „Znaj”, reče, „da je, kad sam zbog svojih grijeha bio predan vlasti zloduha, poput jutarnje zvijezde blistajući iznenada došao bl. Hadrijan, moj odvjetnik, sjajna lica i golubinjega izgleda, koji je, otjeravši sve protivnike, istrgnuo me i postavio pred strašno sudište Vječnoga Suca. Vidio sam naime Gospodinovo lice prema meni veoma strašno, a On je, okrenuvši se sv. Hadrijanu, rekao: O Hadrijane, reče, zašto si ovamo doveo ovoga prijestupnika koji se nije pokoravao mojim zapovijedima? Njemu on odgovori: O Gospodine najblaži i vječno milosrdni, on se na čast tvoga imena uvijek sjećao mene i postavio me kod tebe za zagovornika i zaštitnika. Umiren tom zadovoljštinom, osjetio sam da je lice Gospodinovo prema meni postalo najvedrije, te me Gospodin, odriješena odd mojih krivnji, predao pod skrb mojega odvjetnika Hadrijana, pod čijom zaštitom sretno živim i vječno ću sukraljevati.”

9 Vir quidam S. Adriano valde devotus, pro suis commissis ipsum apud Deum intercessorem fore jugiter flagitabat. Cumque repentina morte præventus fuisset, quidam ei familiarior continuis precibus pro anima ejus Dominum exorare non cessabat. Cui demum soporato defunctus lineis indutus apparens, dixit: Scito, inquit, quod peccatis meis exigentibus cum dæmonum traditus essem potestati; tamquam stella matutina radians, subito advenit B. Adrianus, advocatus meus, cum splendida facie, et columbina specie, qui cunctis excussis adversariis eripuit me: et ante tribunal æterni judicis tremendum constituit. Vidi enim vultum Domini erga me terribilem valde, qui S. Adriano conversus ait: O Adriane, inquit, hunc prævaricatorem et meis præceptis non obtemperantem quare huc adduxisti? Cui ille, o Domine clementissime, et misericors æterne pro tui nominis honore mei memoriam semper habuit: et apud te intercessorem et protectorem me constituit. Hac placatus Dominus satisfactione, sensi faciem Domini erga me fore serenissimam, et ad culpis meis absolutus in custodia advocati mei Adriani me tradidit Dominus, sub cujus protectione vivo feliciter et æternaliter conregnabo.

a Beda i drugi imaju Niridanum, neki Neridanum, a Trithemius Heridanense.
b Sv. Dunstan upravljao je Kenterberijskom Crkvom XXIX godina, od godine 959. do godine 987. Njegov ćemo životopis donijeti 19. svibnja.
c U njegovu se životopisu kaže da je jednom po običaju oko ponoćne tišine otišao u samostan preblaženih apostola Petra i Pavla te se ondje dulje vrijeme prostro pred Bogom u molitvi. Izišavši pak, svratio je u oratorij blažene Bogorodice i vazda Djevice Marije, koji se nalazi na istočnoj strani istoga samostana, da učini isto itd.; dodaju se razna ukazanja svetaca i same Bogorodice Djevice.
d To svakako valja shvatiti tako da mu je sv. Hadrijan na samrti izmolio pokajanje.

a Beda et alti Niridani, aliqui Neridani. Trithemius Heridanensis.
b S. Dunstanus rexit Ecclesiam Cantuariensem annis XXIX, ab anno CMLIX, ad an. CMLXXXVII. Ejus vitam dabimus XIX Maii.
c Dicitur in ejus vila ad monasterium beatissimorum Apostolorum Petri et Pauli quadam vice ex more circa mediae noctis silentium perrexisse, ibique Deo se diutius in oratione prostravisse. Egressus vero, ad oratorium beatæ Dei genitricis et perpetuæ Virginis Mariæ, quod in orientali ipsius monasterii parte situm est, eadem facturus divertisse, etc; adduntur variæ Sanctorum, et ipsius Deiparæ Virginis apparitiones.
d Hæc sane intelligenda, quod in extremis contritionem ei impetraverit S. Adrianus.

9. siječnja Kalendar godine