Opata Hadrijana, slavnoga ne manjom pohvalom kršćanske poniznosti negoli apostolskoga žara, štuju 9. siječnja engleske Crkve: o njemu osim Martyrologium Anglicanum pišu Galesini, Molanus i kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum: U Kentu opata Hadrijana i ispovjedaoca. Spominje ga i Ferrari u općem katalogu svetaca, Martyrolog. Germanicum, Ghinius, Wion, Ménard i Trithemius u 3. knjizi De viris illust; 115. pogl. Opširnije piše Harpsfield u 7. stoljeću, 9. pogl., koji navodi da je umro godine 708., dok Wion navodi godinu 707.
2 Ovdje donosimo njegov dvostruki životopis, jedan iz Bede u 4. knjizi Hist. Anglic; 1. i 2. pogl., a drugi iz Ivana Capgravea, čiji je prvi dio sažet prema Bedi. Iz časnoga Bede, 4. knjiga.
Godine 665. a Deusdedit, šesti biskup Crkve ub Canterburyju, umro je 14. srpnja. No ic Erkonbert, kralj Kenta, preminuvši istoga mjeseca i dana, ostavio je prijestolje kraljevstva sinu Egbertu, koje je on preuzeo i držao devet godina. Kako je tada biskupstvo ostalo upražnjeno ne malo vremena, poslali su on i kralj Nordumbrijacad Osvi u Rime prezbitera Vigharta, muža veoma učena u crkvenim znanostima, iz roda Angla, moleći da bude zaređen za biskupa Crkve Angla; poslali su ujedno apostolskomu papi darove te nemalo zlatnih i srebrnih posuda. Kad je on stigao u Rim (čijom je Apostolskom Stolicom u to vrijeme upravljaof Vitalijan), pošto je spomenutom apostolskom papi izložio razlog svoga putovanja, nedugo zatim i on sam i gotovo svi drugovi koji su s njim došli bili su pokošeni kugom koja je naišla.
2 A apostolski papa, posavjetovavši se o tome, pomno je tražio koga bi poslao Crkvama Angla za nadbiskupa. Bio je pak u samostanu Niridano, koji se nalazi nedaleko od Napulja u Kampaniji, opat Hadrijan, muž rodom Afrikanac, brižljivo upućen u Sveto pismo, poučen ujedno u samostanskoj i crkvenoj stezi te najvještiji u grčkom i latinskom jeziku. Pozvavši ga k sebi, papa mu zapovjedi da, primivši biskupstvo, pođe u Britaniju. On je pak odgovorio da je nedostojan tako visoka stupnja i rekao da može pokazati drugoga čija bi učenost i dob više odgovarale za preuzimanje biskupstva. Kad je papi predložio nekoga monaha iz obližnjega ženskog samostana, imenom Andriju, svi koji su ga poznavali prosudili su da je dostojan biskupstva. No teret tjelesne slabosti zapriječio je da postane biskup.
3 I ponovno je Hadrijan bio potaknut da primi biskupstvo: on je zatražio odgodu ne bi li na vrijeme mogao pronaći drugoga koji bi bio zaređen za biskupa. U to je vrijeme u Rimu boravio monah poznat Hadrijanu, imenomg Teodor, rođen u Tarzu u Ciliciji, muž poučen u svjetovnoj i božanskoj književnosti, na grčkom i latinskom jeziku, čestita ćudoređa i časne dobi, to jest star 66 godina. Predloživši njega papi da bude zaređen za biskupa, Hadrijan je to postigao; postavljeni su ipak ovi uvjeti: da ga on sam otprati u Britaniju, zato što je već dvaput iz različitih razloga pohodio krajeve Galije te je stoga bolje poznavao to putovanje i raspolagao dovoljnom pratnjom vlastitih ljudi, i da kao suradnik njegova nauka pomno pazi kako on po običaju Grka ne bi u Crkvu kojoj bude na čelu unio štogod protivno istini vjere. Zaređen za podđakona, čekao je četiri mjeseca dok mu nije narasla kosa kako bi se mogao ošišati u obliku krune: imao je naime tonzuru po običaju istočnjakah sv. apostola Pavla. Zaredio ga je papa Vitalijan godine od utjelovljenja Gospodnjega 668., 26. ožujka, u nedjelju.
4 I tako je zajedno s Hadrijanom poslan u Britaniju 27. svibnja. Kad su zajedno morem stigli u Marseille, a zatim kopnom u Arles, i predali k Ivanu, nadbiskupu toga grada, preporučna pisma pape Vitalijana, on ih je zadržao sve dok im l Ebroin, upravitelj kraljevskoga dvora, nije dao dopuštenje da pođu kamo god žele. Dobivši ga, Teodor je otišao k m Agilbertu, biskupu Pariza, od kojega je ljubazno primljen i dugo zadržan. Hadrijan je pak otišao najprije k n Emeu, biskupu Sensa, a potom k o Faronu, biskupu Meauxa, i kod njih je dulje vrijeme lijepo boravio. Nadolazeća ih je zima naime prisilila da ostanu mirni gdje god su mogli.
5 Kad su pouzdani glasnici to javili kralju Egbertu, da se naime biskup kojega su zatražili od rimskoga predstojnika nalazi u kraljevstvu Franaka, on odmah posla onamo svoga upravitelja Redfrida da ga dovede. Kad je ovaj stigao onamo, preuzeo je Teodora s Ebroinovim dopuštenjem i doveo ga u luku kojoj je ime p Quentovic, gdje se, iscrpljen bolešću, neko vrijeme zadržao, a kad se počeo oporavljati, otplovio je u Britaniju. Hadrijana je pak Ebroin zadržao jer je sumnjao da ima neko carevo poslanstvo kraljevima Britanije protiv kraljevstva o kojemu se tada on sam ponajviše brinuo. No kad je pouzdano doznao da on nema niti je imao išta takvo, pustio ga je i dopustio mu da pođe za Teodorom. Čim je stigao k njemu, dao mu je q samostan bl. apostola Petra, gdje se običavaju pokapati nadbiskupi Kenta. Gospodin apostolski papa bio je naime zapovjedio Teodoru na odlasku da se u svojoj biskupiji pobrine i dade mu mjesto na kojem bi sa svojima mogao prikladno živjeti.
6 Stigao je pak Teodor u svoju Crkvu druge godine nakon što je posvećen, 27. svibnja, u nedjelju, i ostao je u njoj dvadeset i jednu godinu, tri mjeseca i dvadeset i šest dana. I odmah je obišao cijeli otok, kamo god su se prostirali narodi Angla (jer su ga svi vrlo rado primali i slušali), šireći ispravan red života, kanonski obred slavljenja Uskrsa, dok ga je u svemu pratio i s njim surađivao Hadrijan. On je bio prvi nadbiskup kojemu je sva Crkva Angla pristala dati ruke. A budući da su, kao što rekosmo, obojica bili bogato upućeni u svete i svjetovne knjige, okupilo se mnoštvo učenika kojima su svakodnevno izvirale rijeke spasonosnoga znanja da natope njihova srca: tako da su svojim slušateljima među svescima svetih pisama predavali i nauk pjesničkoga umijeća, astronomije i crkvene aritmetike. Dokaz je to što i danas među njihovim učenicima ima onih koji jednako dobro poznaju latinski i grčki jezik kao i svoj vlastiti, u kojem su rođeni. I nikada uistinu, otkako su Angli došli u Britaniju, nisu bila sretnija vremena, dok su vladari, koji su bili vrlo hrabri i kršćanski, bili na strah svim barbarskim narodima, a težnje sviju bile usmjerene na nedavno čute radosti nebeskoga kraljevstva: i tko god je želio da se pouči u svetim čitanjima, imao je pri ruci učitelje koji će ga poučavati.
7 Isti u 5. knjizi, 21. poglavlju piše: Godine neposredno nakon smrti spomenutoga oca, to jest pete godine t kralja Osreda, prečasni otac opat Hadrijan, suradnik u riječi Božjoj biskupa Teodora blažene uspomene, preminuo je i pokopan je u svojemu samostanu u v crkvi blažene Bogorodice: to je četrdeset i prva godina otkako ga je papa Vitalijan poslao s Teodorom, a trideset i deveta otkako je došao u Britaniju. O njegovoj i ujedno Teodorovoj učenosti među ostalim svjedoči to što je njegov učenik x Albin, koji ga je naslijedio u upravljanju njegovim samostanom, bio toliko poučen u proučavanju Svetoga pisma da je grčki jezik poznavao u nemaloj mjeri, a latinski ništa manje nego engleski, koji mu je materinski. a Sv. Deusdedit, za kojega se ovdje kaže da je umro 14. srpnja, ponajviše se štuje na same ide, odnosno 15. srpnja. Martyrol. Anglicanum i Ferrari navode ga 30. lipnja, kada drugi smatraju da je umro.b Da se Canterbury nekoć nazivao Dorobernija ili Durovernum, rekli smo 6. siječnja kada smo govorili o sv. Petru, opatu Canterburyja, pod br. 3, gdje ima više o Canterburyju.
c Naslijedio je oca Egbalda godine Kristove 640. i kraljevstvom je s velikom hvalom upravljao 24 godine, baštinik kraljevstva i kreposti svoga djeda sv. Etelberta, po kojemu je Kent posvećen Kristu, a čiji ćemo životopis donijeti 24. veljače. Bio je i brat sv. Ensvide (o kojoj 12. rujna) i muž sv. Seksburge (koja se štuje 6. srpnja), s kojom je osim kraljeva Egberta i Lotara dobio sv. Ermenildu i Erkongotu, od kojih se ova štuje 7. srpnja, a ona 12. veljače.d On je naslijedio brata sv. Osvalda (komu je posvećen 5. kolovoza) u kraljevstvu godine 662., a umro je 1. ožujka godine 670. O njegovoj kćeri sv. Elfledi govorit ćemo 7. veljače.e O njemu, njegovu poslanstvu u Rim i smrti opširnije piše isti Beda u 3. knj., 29. pogl.
f Životopis sv. Vitalijana donijet ćemo 26. siječnja. Njegovo pismo kralju Osviju o Vighartovoj smrti navodi Beda.
g O sv. Teodoru, nadbiskupu Canterburyja, govorit ćemo 19. rujna.
h Da su postojali različiti obredi kleričke krune, očito je iz Bede u 3. knj., 22. pogl., i Baronija u 1. sv., pod godinom 58., br. 130.
i Te je godine to bila nedjelja Muke.
k Nedostaje u popisu nadbiskupa Arlesa kod Kl. Roberta, a valja ga umetnuti između Teodozija ili Teodorika (komu je upućeno pismo Koncila u Chalonu napisano oko godine Kristove 650.) i Feliksa, koji je sudjelovao na Rimskom koncilu pod Agatonom oko godine Kristove 680. Ivan Chenu donosi tri popisa nadbiskupa Arlesa, u čijem se drugom popisu, preuzetom iz djela Historia Provincialis autora Cezara Nostradamusa, ovaj Ivan dodaje iza Teodozija.
l Ovaj se okrutni tiranin spominje u životopisima gotovo svih zapadnih svetaca ovoga stoljeća.
m Taj je biskup dugo u Irskoj predavao Sveto pismo, zatim je na molbu kralja Kenvalha mnogo godina sa svećeničkom vlašću upravljao Zapadnim Sasima, a napokon je, primivši parišku biskupiju, ondje umro star i pun dana; od njega je godine Kristove 669. bio posvećen sv. Vilfrid, biskup Yorka. Tako Beda u 3. knj., 7. pogl., i u 3. knj., 20. pogl.
n Drugi ga nazivaju Emmo, Anno, Aimo i Hajmo; bio je 27. nadbiskup te stolice, koju je držao od otprilike godine 660. do godine 680., te je potpisao povlasticu slobode podijeljenu samostanu Corbie od Bertefrida, biskupa Amiensa, godine 664.; naslijedio ga je sv. Amat, koji se štuje 12. rujna.
o Životopis sv. Farona donijet ćemo 28. listopada.
p Znamenito trgovačko mjesto u to vrijeme, gotovo na ušću rijeke Canche, koja teče kroz područje Atrebata i ondje se ulijeva u Britanski ocean.
q O njemu smo govorili 6. siječnja uz životopis sv. Petra, opata istoga samostana, pod br. 7. r Godine 669. 27. svibnja pao je u nedjelju. Nije dakle došao u Britaniju dvije godine nakon posvećenja, kako piše Westminsterski.
t Osred je naslijedio oca Alfrida u kraljevstvu Nordumbrijaca godine Kristove 705.
v Nju je u spomenutom samostanu sagradio Edbald, kralj Kenta i otac Erkonbertov, kao što smo zabilježili.
x Beda u predgovoru kralju Keolvulfu priznaje da je njegovim savjetom i pomoću napisao englesku povijest: Začetnik, kaže, prije svih i pomoćnik ovoga djelca bio je prečasni opat Albin, muž u svemu najučeniji. On je u Crkvi Kenta bio poučen od nadbiskupa Teodora blažene uspomene i opata Hadrijana, muževa časnih i najučenijih, te je brižljivo iz pisanih spomenika ili predaje starijih upoznao sve što su u samoj pokrajini Kent ili u susjednim njezinim krajevima učinili učenici blaženoga pape Grgura; to mi je o onome što se činilo dostojnim spomena poslao bilo zapisano u pismima, bilo usmeno po pobožnom prezbiteru Londonske Crkve Nothelmu. Da je sv. Aldhelm bio učenik sv. Hadrijana, piše Harpsfield u 8. stoljeću, 11. pogl., o čemu uz njegov životopis 25. svibnja.
Drugi životopis
Iz Legende svetaca Ivana Capgravea.
Hadrijan, rodom Afrikanac, pratilac i evanđeoski suradnik apostolskih muževa nakon primasa Augustina, zablistao je kao veliko svjetlo Angla. Ono što je naime sv. Augustin zasadio u Engleskoj, sv. je Hadrijan s bl. Teodorom obilno zalijevao. Kad je naime papa Vitalijan dvaput izabranomu bl. Hadrijanu nalagao apostolat Engleske, on je umjesto sebe pronašao bl. Teodora, kojega je zaodjenuo sebi namijenjenim znamenjima i uzvisio svojim naslovima. O blaženi Hadrijane, dostojan apostolskoga stupnja i zaslugom svetosti, i revnošću nauka, i službom ljubavi! Ti si zablistao i grčkom i latinskom učenošću, a kad te rimski prvosvećenik izabrao za apostolat Britanije, odbio si čast! Prihvatio si ipak napor, od predstojnika postavši podložnik, a od učitelja poslužitelj Evanđelja: više voleći koristiti narodu koji valja poučiti negoli biti mu na čelu; više voleći služiti negoli da ti se služi. Najprije je umjesto sebe ponudio nekoga Andriju, muža čestita glasa, ali ga je spriječila tjelesna slabost. Ponovno priveden k papinskomu nalogu, Hadrijan se otkupio predloživši, kao što smo rekli, Teodora. Prije toga ipak papa postavi ovaj uvjet: da on sam papi bude ne samo vođa, pratilac, pomoćnik i suradnik Gospodnjega poslanstva u Britaniji nego i čuvar i motritelj apostolske vjere u svemu, kako grčki odgoj ni u čemu ne bi naškodio narodu koji valja poučiti na apostolski način. a Blaženoga pak Hadrijana, opata samostanaa Viridianum, koji se nalazio nedaleko od Napulja u Kampaniji, rodom Afrikanca, sveto upućena u samostanske i crkvene stege, učena u nebeskoj i svjetovnoj filozofiji te u latinskom i grčkom jeziku, Rim je toliko poznavao da nije želio nikoga drugoga za učitelja Engleske, ili napokon umjesto njega nikoga drugoga osim onoga koga bi on sam odobrio i potvrdio svojom pratnjom i glasom.
2 Išao je dakle Božji borac Hadrijan s bl. Teodorom i svetim drugovima na naporno hodočašće, pripravan na svaku palmu strpljivosti. No preslavnoga Hadrijana, jer je bio glasovit po čestim poslanstvima diljem Galije, za umnoženje nagrada zadržao je franački vojvoda Ebroin, kao tobožnjega careva poslanika kraljevima Britanije protiv kraljevstva kojim je on sam ponajviše upravljao. Ali napokon pronađen nedužnim i slobodno pušten u Englesku, preuzeo je upravu samostana sv. Augustina u Canterburyju. Okupivši pak mnoštvo učenika, svojim je slušateljima uz sveske svetih spisa predavao umijeće metrike, astronomiju i crkvenu aritmetiku, tako da su neki od tih učenika poznavali latinski i grčki jezik jednako kao vlastiti u kojem su rođeni. A počeli su od toga vremena po svim Crkvama Angla učiti i crkveno pjevanje, koje su dotad poznavali samo u Kentu.
3 Godine Gospodnje sedamsto osme sveti otac Hadrijan, pun dobrih djela i primjera, preselio se Gospodinu 9. siječnja i pokopan je u svojemu samostanu, četrdeset i prve godine otkako je bio poslan u Englesku. Ostavio je pak sebi za nasljednika svoga svetoga i najučenijega učenika Albina.
4 Nakon smrti pak blistajući mnogim čudesima, neke je engleske mornare koji su pristali uz obale Friza brzo oslobodio od neprijateljskoga napada. Kad su ih naime trebali svladati napadači koji su navalili, zazvavši svečev zagovor, brzim vihorom koji ih je potjerao na pučinu stigli su neozlijeđeni u željenu luku.
5 Uskrisio je mrtvaca: a kad je među poganima neki kršćanski hodočasnik pod već podignutim mačem krvnika zavapio govoreći: „Sveti Hadrijane, pomozi mi”, krvnik je istoga časa bio posječen, a zarobljenik oslobođen.
6 Kad je izgorjela crkva u kojoj počiva, ukazao se u viđenju nekomu čovjeku govoreći: „Idi i reci biskupub Dunstanu: Ovo ti poručuje Kristov sluga Hadrijan: Ti počivaš u brižljivo natkrivenim kućama, a Majka našega Gospodina i mi njezini ukućani izloženi smo svakoj nepogodi neba.” Čuvši to, Dunstan obnovi crkvu sv. Marije, koju je, obuzet vječnom slatkoćom, običavao pohađati svakec noći. Jedne pak noći isti biskup, ušavši u crkvu, očito ugleda sv. Hadrijana među korovima nebesnika kako zajedno sa samom Gospodaricom svijeta hvali Gospodina.
7 Kad se neki dječak, bojeći se batina svoga učitelja, bježeći privio uz Hadrijanov grob te, zazivajući sveca, ipak primao udarce, dok je učitelj treći put više podizao desnicu, ruka mu je ostala ukočena u zraku i nije je mogao saviti tijekom većega dijela dana. Napokon je od samoga mališana kojega je mučio ponizno zatražio oproštenje: i njegovim je zagovorom napokon dobio natrag odriješenu i zdravu ruku.
8 Drugi je dječak uvrijedio svoga učitelja te je, dok je bježao k grobu sv. Hadrijana zazivajući njegovu pomoć, bio zgrabljen od svoga učitelja, koji reče: „Ni da sam Krist dođe”, reče, „ne bih te pustio nekažnjena.” I gle, odmah ugleda najbjelju golubicu na vrhu groba sv. Hadrijana, koja je, blago pognuvši glavu i raširivši krila, činilo se, molila oproštenje za mališana. Prestrašen dakle, učitelj poštedi dječaka, baci se pred sveca i ponizno zamoli oproštenje za svoju tvrdoglavost. A golubica, odletjevši na vrh crkvenoga krova, iščeznu iz njegovih očiju.
9 Neki je čovjek, veoma pobožan prema sv. Hadrijanu, neprestano molio da mu on za njegove grijehe bude zagovornik kod Boga. Kad ga je zatekla iznenadna smrt, jedan njegov prisniji prijatelj nije prestajao neprekidnim molitvama moliti Gospodina za njegovu dušu. Napokon mu se u snu ukazao pokojnik odjeven u lanene haljine i rekao: „Znaj”, reče, „da je, kad sam zbog svojih grijeha bio predan vlasti zloduha, poput jutarnje zvijezde blistajući iznenada došao bl. Hadrijan, moj odvjetnik, sjajna lica i golubinjega izgleda, koji je, otjeravši sve protivnike, istrgnuo me i postavio pred strašno sudište Vječnoga Suca. Vidio sam naime Gospodinovo lice prema meni veoma strašno, a On je, okrenuvši se sv. Hadrijanu, rekao: O Hadrijane, reče, zašto si ovamo doveo ovoga prijestupnika koji se nije pokoravao mojim zapovijedima? Njemu on odgovori: O Gospodine najblaži i vječno milosrdni, on se na čast tvoga imena uvijek sjećao mene i postavio me kod tebe za zagovornika i zaštitnika. Umiren tom zadovoljštinom, osjetio sam da je lice Gospodinovo prema meni postalo najvedrije, te me Gospodin, odriješena odd mojih krivnji, predao pod skrb mojega odvjetnika Hadrijana, pod čijom zaštitom sretno živim i vječno ću sukraljevati.”
a Beda i drugi imaju Niridanum, neki Neridanum, a Trithemius Heridanense.
b Sv. Dunstan upravljao je Kenterberijskom Crkvom XXIX godina, od godine 959. do godine 987. Njegov ćemo životopis donijeti 19. svibnja.
c U njegovu se životopisu kaže da je jednom po običaju oko ponoćne tišine otišao u samostan preblaženih apostola Petra i Pavla te se ondje dulje vrijeme prostro pred Bogom u molitvi. Izišavši pak, svratio je u oratorij blažene Bogorodice i vazda Djevice Marije, koji se nalazi na istočnoj strani istoga samostana, da učini isto itd.; dodaju se razna ukazanja svetaca i same Bogorodice Djevice.
d To svakako valja shvatiti tako da mu je sv. Hadrijan na samrti izmolio pokajanje.
✠