Blagdan sv. Erharda slavi se 8. siječnja, a spominju ga mnogi martirologiji, Kölnski i Viola SS.: „Istoga dana sv. Erharda, biskupa i ispovjedaoca u Regensburgu.” Martirologij sv. Marije u Utrechtu, napisan prije 300 godina: „U Regensburgu sv. Erharda biskupa.” Slažu se Ferrari, Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum i Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, koji je, čini se, naknadno povukao to što ga je u prvome izdanju nazvao regensburškim biskupom. No kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum također ga čine regensburškim biskupom; kao i Martyrologium Germanicum, u kojemu se čita ovo: „Također sv. Erharda, regensburškoga biskupa, koji je rodom bio Škot i biskup Triera, odakle je došao u Bavarsku i ondje propovijedao evanđelje; krstio je od rođenja slijepu Odiliju i isprosio joj vid; te je napokon, kako je dugo želio, preminuo u Gospodinu i blista čudesima.” Spominju ga i mnogi drugi noviji martirologiji. Galesini: „U Njemačkoj sv. Erharta: on se od djetinjstva posvetio znanostima, čudesno napredovao u nauku te zasjao i nedužnošću života. Goreći revnošću za širenje evanđelja, došao je u pokrajinu Njemačku, gdje je ljude koji obitavaju na obali Rajne priveo Kristovoj vjeri; zatim je pošao u Bavarsku te i propovijedanjem i primjerom kreposti također raširio kršćansku vjeru. Obdaren tim zaslugama i slavom drugih divnih djela, usnuo je u Gospodinu.”
Agitur S. Erhardi natalis vi Idus Januarii, ejusque plura Martyrologia meminerunt, Coloniense, et Viola SS. Eodem die S. Erhardi Episcopi et Confessoris Ratisponensis. Martyrologium S. Mariæ Ultrajecti, ante 300 annos exaratum: Ratisbonæ S. Erhardi Episcopi. Consentiunt Ferrarius, Hugo Menardus in Martyrologio Benedictino, et Molanus in Addit. ad Usuardum, qui quod eum in prima editione Episcopum Ratisbonensem appellarat, visus est postea retractasse. At Carthusiani Colon. in Addit. ad Usuardum, Episcopum quoque Ratisbonensem faciunt; uti et Martyrologium Germanicum, in quo hæc leguntur: Item S. Erhardi Episcopi Ratisbonensis, qui genere Scotus, ac Trevirensis Antistes, inde in Bavariam venit, ibique Evangelium prædicavit: Otiliam a nativitate cœcam baptizavit, visumque ei impetravit; ac tandem, ut diu exoptarat, ad Dominum migravit, et miraculis coruscat. Ejus meminere alia complura recentiora Martyrologia. Galesinius: In Germania S. Erharti: is a puero litteris deditus, in doctrina admirabiliter progressus, vitæ etiam innocentia præluxit. Evangelii propagandi studio flagrans, in Germaniam provinciam venit; ubi homines, qui Rheni ripam incolunt, ad Christi fidem perduxit: deinde in Baveriam profectus, et prædicatione et virtutum exemplo, Christianam etiam religionem disseminavit. Quibus meritis, et aliarum admirandarum rerum laude cumulatus, obdormivit in Domino.
2 Rukopisni Florarium navodi blagdan sv. Erharda 9. siječnja ovim riječima: „U Regensburgu u Bavarskoj Erharda, drugačije Nerarda, biskupa i ispovjedaoca. On je rodom bio Škot, a postavši prezbiterom, uzišao je u pokrajinu Bavarsku radi propovijedanja i postao regensburški biskup. Tada je po zapovijedi božanskoga glasa krstio od rođenja slijepu sv. Odiliju, koja je odmah zadobila vid.” David Camerarius navodi ga 9. veljače i 14. travnja, te ga ovdje naziva Eberhardom, regensburškim biskupom, a ondje Erehardom, ili Erchardom, predstojnikom samostana. A 8. dana mjeseca listopada slavi se spomen njegova prijenosa. Martyrol. Coloniense: „Također prijenos sv. Erharda, biskupa i ispovjedaoca.” Istoga ga dana spominju kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum, Martyrolog. Germanicum i rukopisni Florarium. Katkad ga nazivaju Erardus, a drugačije Erhardus, Erchardus, Erehardus, Nerardus, Errardus i Arionardus.
2 ix Januarii S. Erardi natalem refert ms. Florarium his verbis: Ratisponæ in Bavaria Erardi, alias Nerardi, Episcopi et Confessoris. Hic natione Scotus, et Presbyter effectus, provinciam Bavariæ prædicandi gratia ascendit, et Episcopus Ratisponensis effectus est. Tunc ex jussu divinæ vocis S. Odiliam cœcam a nativitate baptizavit, quæ statim visum recepit. David Camerarius ix Februarii, et xiv Aprilis eum habet, et hic Eberhardum, Episcopum Ratisbonensem; isthic Erehardum, vel Erchardum, monasterio præpositum, appellat. Ast VIII Octobris agitur ejus translationis memoria. Martyrol. Coloniense: Item translatio S. Erhardi Episcopi et Confessoris. Ejus eodem die meminere Carthusiani Colonienses in Addit. ad Usuardum, Martyrolog. Germanicum, ms. Florarium. Modo Erardus, alias Erhardus, Erchardus, Erehardus, Nerardus, Errardus, Arionardus appellatur.
3 Donosimo trostruki životopis sv. Erharda. Prva dva priopćio nam je Ivan Gamans, svećenik naše Družbe, nadasve učen čovjek i pomni istraživač svetih starina. Prvi je bio prepisan iz dvaju drevnih kodeksa, a drugi iz jednoga još starijega. Onaj prvi nosio je ovaj naslov: Vita S. Erhardi Ratisbonensis Episcopi, od nekoga Pavla, redovnika i gotovo njegova suvremenika. No budući da spominje ne samo sv. Wolfganga, nego i papu sv. Lava IX., sigurno je da je živio otprilike 300, pa čak i 400 godina nakon sv. Erharda. Sam pisac odaje svoje doba jer svjedoči da je taj životopis napisao na zamolbu Heilike, predstojnice donjega samostana u Regensburgu, a piše i da je neke pojedinosti doznao od onih koji su poznavali sv. Wolfganga i djevicu Kunigundu; iz čega slijedi da je djelovao potkraj jedanaestoga stoljeća. Netko bi mogao posumnjati da je to onaj Pavao iz Bernrieda koji je napisao životopise bl. Grgura VII. i bl. Herluke, koje je davno izdao naš Gretser: zasigurno se ne razlikuju mnogo ni po dobu ni po stilu. Drugi je životopis gotovo sažetak ovoga, a napisao ga je nepoznati pisac.
3 Vitam S. Erardi triplicem damus. Priores duas nobiscum communicavit Joannes Gamansius Societatis nostræ Sacerdos, eruditus cum primis et sacrarum antiquitatum curiosus indagator. Prima e duobus vetustis codicibus descripta erat, altera ex alio antiquiore. Illa titulum hunc præferebat: Vita S. Erhardi Ratisbonensis Episcopi, auctore quodam Paulo, viro religioso, ejus ferme contemporaneo. Sed cum non solum S. Wolfgangi, sed et S. Leonis IX, Papæ meminerit, certum est circiter 300, aut etiam 400 annis S. Erardo juniorem esse. Indicat ipse ætatem suam auctor, cum et Heilikæ monasterii inferioris Ratisbonæ Antistitæ rogatu se eam vitam scripsisse testatur, et quædam ab iis se didicisse scribit, qui S. Wolfgangum, et Kunegundem Virginem noverant; unde conficitur, eum sub finem undecimi seculi floruisse. Suspicetur quispiam Paulum esse Bernriedensem illum, qui B. Gregorii vii, et B. Herlucæ vitas scripsit, a Gretsero nostro pridem editas: certe neque ætate multum, neque stylo discrepant. Altera fere ex hac contracta, auctore anonymo.
4 Treći je napisao Konrad iz Megenberga, koji je od rektora bečkoga učilišta postao kanonik regensburške katedralne crkve, a djelovao je ne oko godine 1390., kako stoji u posljednjem izdanju Gesnerove knjige Bibliotheca i u Possevinovu djelu Apparatus, nego oko godine 1311., budući da je, kako pišu isti Gesner i Possevino, svoje veliko i plemenito djelo Oeconomica posvetio Lupoldu, ili Leopoldu, bamberškom biskupu, za kojega se prenosi da je umro godine 1341. Taj je životopis iz staroga kodeksa samostana sv. Magna regularnih kanonika Reda sv. Augustina kod podnožja mosta u Regensburgu prepisao i prije mnogo godina poslao Heribertu Rosweydeu naš Stjepan White, zajedno s čitanjima staroga i novoga brevijara Augsburške Crkve, koja ćemo priložiti; posvjedočio je pritom da se gotovo u svim crkvama Njemačke svake godine u božanskom časoslovu slavi spomen ovoga sveca.
4 Tertiam scripsit Conradus a Monte puellarum, ex Rectore studii Viennensis Canonicus Ecclesiæ Cathedralis Ratisbonensis, qui floruit non circa annum MCCCXC, ut in postrema Bibliothecæ Gesneri editione, et in Possevini Apparatu habetur; sed circa an. MCCCXI, cum, ut iidem Gesnerus et Possevinus scribunt, Economicam, grande et nobile opus, dicarit Lupoldo, sive Leopoldo, Bambergensi Episcopo, qui traditur obiisse an. MCCCXLI. Hanc vitam ex veteri codice cænobii S. Magni Canonicorum regularium ordinis S. Augustini ad pedem Pontis Ratisponæ, descripsit et ad Heribertum Rosweydum ante annos complures misit Stephanus Vitus noster, et lectiones veteris ac novi Breviarii Ecclesiæ Augustanæ, quas subnectemus; testatus, in omnibus ferme Ecclesiis Germaniaæ, quot annis in officio divino agi hujus Divi memoriam.
5 Erhardu pridružujemo Alberta, ili Adelberta, njegova brata ili zasigurno suputnika na hodočašću; jer premda ne znamo dan njegove smrti, ipak ne dvojimo da je smatran svecem i štovan, već i po samoj nebeskoj zapovijedi Erhardovoj, kako prenosi Konrad u 3. poglavlju, br. 13, a svecem ga naziva Wiguleus Hund, dok ga blaženim nazivaju Rader i Brunner; i ovaj potonji o obojici braće piše ovo: „U to isto vrijeme (oko godine 754.) Erhard i Albert obasjali su Bavarsku velikim krepostima. Primili smo predaju da su bili braća i rođeni u Irskoj, premda su drugi o obojici mislili drugačije. Pouzdano je da su, dragovoljno odloživši čast i teret, onaj ardaške, a ovaj kaselske biskupije, odlučili poći na hodočašće. Najprije su pohodili Rim, utvrdu naše vjere; odatle su otišli u Trier i kod svoga brata Hildulfa, biskupa istoga grada, boravili sve dok, nakon što je on preminuo ili prigrlio redovnički život (prenosi se naime i jedno i drugo), nisu opazili da su srca i oči svih uprti u njih. Stoga su se ponovno okrenuli svojim umijećima i prvotnim odlukama te su bijegom izbjegli mitre koje su prijetile njihovim glavama i omražene časti; i Erhard se doduše zaustavio u Regensburgu, dok je Albert, odveden dalje, s poštovanjem obišao mjesta natopljena suzama rođenoga Boga i krvlju umirućega, u pratnji sedmorice drugova, od kojih je Gvilipatricija pokopao u Palestini; kad se vratio u Salzburg, smrt mu je oduzela i Ivana; naposljetku je u Regensburgu doznao i za Erhardovu smrt: duboko potresen tom viješću, nije prestao natapati njegov grob suzama sve dok kao velik dar nije isprosio otpust iz ovoga života, te je pokopan na maloj udaljenosti od Erharda. Erhardov se glas proslavio kako mnogim divnim djelima, tako ponajviše time što je Odiliji, kojoj je otac, jer je bila rođena slijepa, zabranio da bude podignuta i odgajana, isprosio sposobnost gledanja svjetla.” Tako piše on, a suglasno s time piše i Hund.
5 Erhardo Albertum, sive Adelbertum, fratrem aut certe peregrinationis comitem jungimus; quod etsi ejus ignoremus natalem, Sanctum tamen habitum cultumque non dubitemus, vel ipso id cælitus præcipiente Erhardo, ut tradit Conradus cap. 3, num. 13, et Sanctum appellat Wiguleus Hundius, Beatum Raderus et Braunerus; atque hic de utroque fratre hæc scribit: Per hæc ipsa tempora (circa an. DCCLIV) Erardus et Albertus magnis Boicam virtutibus irradiarunt. Fratres fuisse, et in Hibernia natos accepimus, etsi de utroque aliis aliter visum. Id constat, illum Episcopatus Ardahadensis, hunc Cassellensis honore et onere sponte posito, peregrinari institisse. Roma primum religionis nostrae arx adita: Treviros inde digressi apud Hyldolphum fratrem suum, ejusdem urbis Episcopum tamdiu hæsere, sere, donec eo fatis functo, vel monasticeñ amplexo (utrumque enim traditur) omnium animos oculosque in se conversos animadverterunt. Ergo iterum ad suas artes et prima consilia versi, imminentes capiti suo mitras, et exosos honores fuga declinarunt; et Erardus quidem Reginoburgi substitit, Albertus longius abreptus, loca nascentis Dei lacrymis, et morientis sanguine sparsa venerabundus obiit, septem sociis comitatus, ex quibus Guillipatricium in Palæstina sepelivit: Salisburgum reverso mors Joannem etiam abstulit; Reginoburgi denique etiam de Erardi fato cognosceit: quo nuntio vehementer commotus, inundare tumulum lacrymis non desiit, donec, pro magno munere, e vita missionem impetravit, exiguo ab Erardo intervallo conditus. Erardi fama tum admirandis rebus plurimis, tum maximæ Otiliæ, quam cœcam natam tolli educarique pater vetuerat, lucis aspiciendæ facultate impetrata, inclaruit. Hæc ille, quibus consentanea scribit Hundius.
6 Tri su stvari o njima sporne: iz kojega su naroda potekli, kojim su crkvama upravljali i u kojem su dobu živjeli. Prenosi se da je njihov brat bio Hildulf, ili Hidulf, trierski biskup, o kojemu pišemo 11. srpnja. Njega Brower u 7. knjizi djela Annales, oslanjajući se na rukopisni životopis, piše kao potekla iz slavnoga noričkoga roda. I mi smo došli do dvaju primjeraka istoga životopisa; u jednome, koji pripada samostanu sv. Maksimina u Trieru, izričito se kaže da je potekao iz slavnoga roda Nervija; u drugome, koji pripada kolegiju Družbe Isusove u Paderbornu, stoji „Nierniorum”, što možda treba čitati „Iverniorum” ili „Iberniorum”. Hund ih također priznaje kao Škote iz Irske. Rader opširnije piše u 1. svesku djela Bavaria sancta: „Jedni tvrde da su sv. Erhard, Hildulf i Albert potekli iz plemenite bojske krvi, drugi da su bili Nerviji, treći da su bili Norici, koji su istovjetni s Bojima, a četvrti prenose da su rodom bili Škoti, što se sviđa M. Velseru. I čitao sam u rukopisnom kodeksu iz Montea da se sv. Erhard naziva Škotom”, a malo dalje: „Sv. Hildulfa ne uvrštavam jer se s dvojbenom vjerodostojnošću piše da je Bojac, premda Aventin odlučno prenosi da je bio Bojac.” O Albertu pak kaže: „I on je iz tame Škotske izišao na svjetlo Njemačke.” U napomenama uz 1. svezak, objavljenima nakon 3. sveska, ponovno tvrdi da je Erhardova domovina bila Ibernija, odnosno stara Škotska, te da je bio sin irskoga kralja; a da se Hildulf, njegov najmlađi rođeni brat, od nekih pogrešno naziva Bojcem. Poslije ipak dodaje da je nedavno u Francuskoj izišao životopis sv. Hildulfa, gdje se izričito tvrdi da je rođen u Bavarskoj, ali da to nije sigurno. I Kristofor Phreislebius piše da je sv. Erhard rodom bio Škot. Iz ovoga je jasno da se vjerojatnijim čini kako su ovi sveti predstojnici potekli iz Irske, odnosno stare Škotske, ali da to ipak nije posve izvan svake sumnje. No što znači ono što se u prvome životopisu i u starome brevijaru Augsburške Crkve kaže, da je Erhard po rodu bio Narbonac, po građanstvu Nervij, a po podrijetlu Škot? Je li se rodio u Narbonskoj Galiji od irskih roditelja, ili je u Irskoj rođen od roditelja od kojih su oba, ili barem jedan, bili podrijetlom iz Galije? U ono su doba naime između Gala i Iraca, odnosno Škota, bili česti brakovi, kao što ćemo reći 9. travnja o sv. Valdetrudi i 14. srpnja o njezinu suprugu sv. Vinku Madelgariju. To što se po građanstvu naziva Nervijem, čini se da znači kako je među Nervijima, narodom Belgijske Galije, bio poučen u znanostima ili možda primljen u kler, odakle je i Hildulf smatran Nervijem. Drugi životopis, koji je napisao nepoznati pisac, tvrdi da nije bio Škot, nego Got iz Narbonske Galije. S pravom kaže Hund: „Zbog davnine vremena, oskudice pisaca i njihove nesloge jedva se išta pouzdano može prenijeti.”
6 Tria de iis controversa sunt, qua orti gente, quas rexerint Ecclesias, qua vixerint ætate. Traditur eorum frater fuisse Hildulphus, sive Hidulphus, Trevirorum Episcopus, de quo xi Julii. Hunc Brawerus lib. 7 Annal. fide vitæ MS. claro Noricorum genere ortum scribit. Nos quoque ejusdem vitæ geminum nacti sumus exemplar; in altero, quod est Monasterii S. Maximini Treviris, diserte Nerviorum claro ortus genere dicitur; in altero, quod est collegii Paderbornensis Societatis JESU, Nierniorum, forte legendum, Iverniorum, sive Iberniorum. Hundius quoque ex Ibernia Scotos agnoscit. Raderus explicatius, tom. i Bavariæ sanctæ: Ferunt alii S. Erhardum et Hildulphum Albertumque ex nobili Boiorum creatos sanguine, alii Nervios, alii Noricos qui cum Boiis iidem sunt, alii domo Scotos fuisse tradunt, quod M. Velsero placet. Et legi in MS. codice Montis, S. Erhardum Scotum appellari, ac post pauca: S. Hildulphum non pono, quod dubia fide scribatur Boius, etsi Aventinus Boium affirmate tradat. De Alberto vero: Et hic e Scotiæ tenebris in Germaniæ lucem prodiit. In animadversionibus ad volumen 1, post volumen 3, editis, rursum asserit Erardo patriam fuisse Iberniam, seu veterem Scotiam, ac filium fuisse Regis Iberniæ; Hildulphum vero ejus germanum fratrem natu minimum, mendose a nonnullis Boium appellari. Postea tamen subdit, prodiisse nuper in Gallia vitam S. Hildulphi, ubi diserte in Bavaria natus affirmatur; sed id certum non esse. Christophorus quoque Phreislebius S. Erhardum natione Scotum fuisse scribit. Ex his liquet, probabilius videri, sanctos hos Antistites ex Hibernia, sive Scotia veteri oriundos; id tamen non esse omnino indubitatum. Sed quid sibi illud vult, quod in priore vita, et veteri Breviario Ecclesiæ Augustanæ, dicitur Erardus Narbonensis gentilitate, Nervius civilitate, genere Scoticus? An in Gallia Narbonensi Hibernis parentibus natus! an parente vel utroque, vel altero saltem, e Gallia oriundo genitus in Hibernia? Inita enim ea ætate Gallos inter atque Hibernos, seu Scotos, sæpius connubia fuere, ut IX April. de S. Waldetrude, ejusque conjuge S. Vincentio Madelgario XIJ Julii dicemus. Quod civilitate Nervius appellatur, videtur apud Nervios Galliæ Belgicæ populos vel litteris institutus, vel in Clerum fortassis ascitus; unde Hildulphus Nervius habitus sit. Secunda vita ab anonymo scripta, non Scotum, sed Gothum e Gallia Narbonensi asserit. Recte Hundius: Propter antiquitatem temporum, ac scriptorum penuriam, illorumque discordantiam vix aliquid certi tradi potest.
7 Aventin pouzdano tvrdi da su Erhard i Albert bili regensburški biskupi. Za Erharda to potvrđuje nekoliko prije navedenih martirologija te pisac knjige koja nosi naslov Panis quotidianus. To niječu Hund, Rader i drugi. Čini se da je još dalje od istine ono što prenose pisac drugoga životopisa, Martyrologium Germanicum i Phreislebius, da je bio i trierski biskup.
Hund, Rader i Brower smatraju da je Erhard bio ardakadski, ili ardaški biskup, a Albert kaselski. Ardaka, ili Ardaha, odnosno Ardraha, pučki Ardagh, biskupski je grad u Irskoj, podložan nadbiskupu Armagha, u grofoviji Longford, nedaleko od jezera Lough Ree, koje tvori rijeka Shannon, sjeverno od zapadnoga Meatha. Kaselija pak, ili Cassilia, grad je u Munsteru, u grofoviji Tipperary, nedaleko od lijeve obale slavne rijeke Suir, danas nadbiskupsko sjedište. Jesu li ovi sveti muževi doista bili predstojnici tih stolica ili su bili posvećeni samo zato da bi stranim narodima kojima su polazili propovijedati obraćenje donijeli djelotvorniju pomoć, ne možemo odlučiti. Ovo drugo odgovara običajima toga doba, a ono prvo postupku njihova rođenoga brata sv. Hildulfa. Ako su oni živjeli prije nego što je sv. Bonifacije došao u Bavarsku, ne bi bilo neumjesno pretpostaviti da je Erhard biskupske službe u Regensburgu obnašao kao pridošli biskup, a ne kao vlastiti biskup te stolice.
7 Erardum atque Albertum Reginoburgenses Episcopos fidenter asserit Aventinus. De Erardo suffragantur aliquot antea citata Martyrologia, atque auctor libri qui Panis quotidianus inscribitur. Negant Hundius, Raderus, alii. Longius abesse a vero videtur quod Auctor 2 vitæ, Martyrologium Germanicum, Phreislebius tradunt, Trevirensem quoque Antistitem fuisse.
Hundius, Raderus, Brauwerus, Ardakadensem, sive Ardahadensem Episcopum fuisse Erardum, Albertum Casselensem existimant. Est Ardaka, sive Ardaha, vel Ardraha, vulgo Ardagh urbs Hiberniæ Episcopalis, sub Archiepiscopo Armacano, in Comitatu Longfordensi, haud procul a Lacu Regio, sive Rigio, quem Sineus fluvius efficit, ad Septemtrionem occidentalis Mediæ. Casselia vero, sive Cassilia, urbs est Momoniæ, in Comitatu Tipperariensi haud procul a læva Swiri, sive Seweri, nobilis fluvii ripa, nunc Archiepiscopalis. An vere earum Sedium hi sancti viri fuerint Antistites, an solum consecrati, ut exteris populis, ad quos convertendos profecturi erant, præsentius auxilium afferrent; haud habemus pronuntiare. Hoc ejus ævi moribus, illud S. Hildulphi eorum germani facto consentaneum. Si antequam S. Bonifacius in Bajoariam veniret, hi vixere, non esset ab re suspicari, Erardum munia Episcopalia Reginoburgi exercuisse, veluti adventitium, non proprium ejus Sedis Episcopum.
8 Teže je pitanje o njihovu dobu, za koje priznajemo da ga ovdje nikako ne možemo riješiti. Ukratko ćemo izložiti nekoliko oprečnih kronoloških obilježja, a pomnije ćemo ih raspraviti kod Hildulfa ako u međuvremenu zasja pouzdanije svjetlo. Ponajprije ne pridajemo veliku važnost ugledu Konrada iz Megenberga (koji je, kao što će se niže pokazati, prilično nemarno prosuđivao kronologiju). Premda i oba prva životopisa, a kako smo rekli, i Brunner pišu da je djelovao pod kraljem Pipinom, kao i Brower, koji kaže da je Hildulf umro oko godine 779. Phreislebius tvrdi da je Erhard bio poučen u znanostima u vrijeme Konstantina VI. Svi pak prenose da je Erhard krstio i prosvijetlio sv. Odiliju te da je sv. Hildulf bio njezin brat ili barem suvremenik. Iz dobi njih oboje može se zaključiti o Erhardu. Sv. Odilija bila je kći Adalrika Etikona, ili Atikona, za kojega se kaže da je bio sin Leudezija, sina Erhenoalda. Erhenoald je umro oko godine 660., a njegov sin Leudezije, zvan i Leuterik, godine 767. nakon smrti kralja Hilderika postaje majordom i ubrzo ga je Ebroin vjerolomno pogubio. Atik, ili Adalrik, njegov sin, za vladavine je Hilderika oženio Berswindu, kćer sestre sv. Leodegarija i sestru kraljice. Zbog toga krvnoga srodstva, kako se kaže u povijesnom ulomku nepoznatoga pisca priloženom kronici Alberta iz Strasbourga i objavljenom od Andrije du Chesnea u 1. svesku djela Scriptores historiæ Francicæ, dobio je od spomenutoga kralja Vojvodstvo Njemačku te imao sjedište u kraljevskom dvoru Ehenheimu i u utvrdi koja se naziva Hohemburg; i rodio je kćer slijepu od rođenja, imenom Odiliju, koju su krstili sv. Herhard, regensburški biskup, i Hildulf, trierski biskup, te je na svetome studencu zadobila vid. Odatle je očito da se ova povijest o krštenoj Odiliji ne može smjestiti u doba kralja Pipina i Karla Velikoga. Njezin ćemo životopis donijeti 13. prosinca.
8 Difficilior de eorum ætate quæstio est, quamque decidere nos hic nequaquam posse fatemur. Breviter discrepantes aliquot chronologicos characteres proponemus, eos accuratius in Hildulpho, si lux interea certior affulserit, discussuri. Ac primum Conradi a Monte puelarum (qui negligentius chronologiam, ut infra patebit, expendit,) haud magni facimus auctoritatem. Quamquam utraque prior vita, et, ut diximus, Braunerus quoque sub Pipino Rege floruisse scribat, uti et Brauwerus, qui Hildulphum circa an. DCCLXXIX, mortuum ait. Phreislebius vult Constantini vi tempore Erhardum litteris institutum. Illud ab omnibus traditur, S. Otiliam a S. Erardo baptizatam et illuminatam; et S. Hildulphum ejus fuisse vel fratrem, vel saltem æqualem. Ex utriusque ætate statui de Erardo potest. S. Otilia filia fuit Adalrici Eticonis, sive Aticonis, qui filius dicitur fuisse Leudesii, filii Erchenoaldi. Obiit Erchenoaldus circiter an. DCLX, filius ejus Leudesius, qui et Leuthericus, anno DCCLXVII, post mortem Childerici Regis fit Major domus, ac paullo post ab Ebroino perfide trucidatur. Athicus, sive Adalricus, ejus filius, regnante Childerico uxorem duxerat Berswindam, filiam sororis S. Leodegarii, sororem Reginæ. Ob hanc caussam consanguinitatis, ut dicitur in fragmento historico Auctoris incerti, præfixo Alberti Argentinensis cleronico, relatoque, ab Andrea du Chesne tom. i, scriptorum historiæ Francicæ, a præfato Rege Ducatum Germaniæ adeptus est, habuitque sedem in villa regia Ehenheim, et in castro quid Hohemburg nominatur: genuitque filiam a nativitate cœcam, nomine Odiliam, quæ a S. Herhardo Ratisponensi Episcopo, et Hildolfo Treverensi baptizata, in sacro fonte visum recepit. Hinc patet ad Pipini Regis et Caroli Magni tempora non posse hanc baptizatæ Odiliæ historiam referri. Vitam ejus dabimus XIII Decembris.
9 U dvama prije navedenim rukopisnim kodeksima, trierskom i paderbornskom, kaže se da je sv. Hildulf postao trierski biskup dok je Ansigiz, sin sv. Arnulfa, bdio nad javnim poslovima, a da je umro godine 707., 11. srpnja, u vrijeme Justinijana Mlađega. Ono pak što pisac njegova životopisa navodi o njegovim nasljednicima u upravljanju samostanom Moyenmoutier posve potvrđuje isto doba. Također u životopisu sv. Deodata, neverskoga biskupa, kod Surija 19. lipnja, kaže se da mu je sv. Hildulf bio veoma prisan prijatelj i da ga je nadživio dvadeset i osam godina, a da je Deodat umro godine 679., 19. lipnja, u nedjelju, 7. indikcije. U životopisu sv. Florencija, strasburškoga biskupa, 7. studenoga kod Surija (a slaže se i Guillimannus u djelu Historia Episcoporum Argentinensium), kaže se da su Arbogast, Florencije i Hildulf u vrijeme kralja Dagoberta došli iz Škotske.
9 In duobus MS. codicibus Trevirensi et Padebornensi, ante citatis, dicitur S. Hildulphus Episcopus Trevirensis factus, Ansigiso filio S. Arnulphi publicis utilitatibus invigilante; mortuus vero an. DCCVII, v Id. Julii, tempore Justiniani junioris. Quæ vero de ejus in administratione Mediani monasterii successoribus, ejus vitæ scriptor refert, eamdem plane ætatem confirmant. In vita quoque S. Deodati Episcopi Nivernensis apud Surium XIX Junii, dicitur S. Hildulphus ei perfamiliaris fuisse; eique supervixisse annis XXVIII, obiisse vero Deodatus an. DCLXXIX, XIII Kal. Julii, die Dominica, Indict. 7. In vita S. Florentii Episcopi Argentinensis VII Novembr. apud Surium (et consentit Guillimannus in historia Episcoporum Argentinensium) dicuntur Arbogastus, Florentius, Hildulphus, tempore Dagcberti Regis e Scotia venisse.
10 Na suprotnu stranu upućuje to što se u istome rukopisnom životopisu kaže da je Weomad naslijedio sv. Hildulfa kad je ovaj otišao u pustinju. No pouzdano je, prema svjedočanstvu Wandelberta u životopisu sv. Goara kod Surija 6. srpnja, da je Weomad stolovao u vrijeme Karla Velikoga, kad je s prümskim opatom Asuerom vodio spor oko ćelije sv. Goara. A ako bismo htjeli da je stolovao od godine 679. ili otprilike tada, onda bi navršio najmanje devedeset godina u biskupstvu. Nadalje, sv. Ludger svjedoči u pismu utrechtskom biskupu Riksfridu, koje ćemo donijeti 1. ožujka, da je Stjepan II. (ili III., kako ćemo niže reći), kad je godine 754. došao u Galiju, povjerio svoju zamjeničku vlast „radi ispitivanja djela, kreposti, pothvata i čudesa sv. Swiberta, kako bi u njegovo ime kanonizirao spomenutoga sv. Swiberta, časnim ocima i biskupima, naime svetomu Hildulfu, trierskomu, i Bonifaciju, mainzkomu nadbiskupu, Fulhariju, liegeškom biskupu, a osobito Hildegeru, kölnskom nadbiskupu itd.” Može biti da će netko posumnjati kako su postojala dvojica Hildulfa: prvi koji je živio u Vogezima u sedmome kršćanskom stoljeću, i drugi koji je u osmome stoljeću živio kao nadbiskup u Trieru, a možda je i on, napustivši biskupiju, potom prigrlio pustinjački život.
OD PISCA PAVLA, ILI PAULULA, iz staroga rukopisa izvadio Ivan Gamans iz Družbe Isusove.
Gospođi i majci a Heiliki, koja među ljiljanima kreposti pase zborove djevica, glasovitoj po povlastici kako djevičanske čistoće tako i naslova plemenitosti, Pavao, ili radije Paulul, sluga slugu Kristovih, ono što duguje majci i gospođi: sluga i sin.
10 In contrariam partem facit, quod in eadem MS. vita dicitur Weomadus S. Hildulpho in eremum abeunti successisse. At constat, teste Wandelberto in vita S. Goaris apud Surium VI Julii, Weomadum sedisse tempore Caroli Magni, quando ei cum Assuero Prumiensi Abbate controversia fuit de Cella S. Goaris. At si ab anno DCLXXIX, aut circiter sedisse volumus, ergo expleverit annos minimum xc, in Episcopatu. Deinde testatur S. Ludgerus in epistola ad Rixfridum Ultrajectensem Episcopum, quam i Martii dabimus, Stephanum II, (sive III, ut infra dicemus,) cum in Galliam venisset an. 754, commisisse vices suas ad experiendum actus, virtutes, et gesta ac miracula S. Swiberti ad canonizandum vice ipsius Sanctum præfatum Swibertum, venerabilibus Patribus et Pontificibus, Sancto scilicet Hildolpho Trevirorum, Bonifacio Maguntinorum Archiepiscopis, Fulchario Leodiensi Episcopo, et præcipue Hildegero Coloniensi Archiepiscopo, etc. Erit fortassis qui duos suspicetur fuisse Hildulphos, priorem qui in Vosago seculo Christiano septimo, alterum qui Treviris seculo octavo Archiepiscopus vixerit, et fortassis etiam relicto Episcopatu anachoreticam sit deinde vitam complexus.
AUCTORE PAULLO, VEL PAULULO, e veteri MS. eruta a Joan. Gamansio Soc. JESU.
Inter lilia virtutum pascenti choros Virginum Dominæ ac Matri a Heilikæ, prærogativa famosæ, tum virginalis castitatis, tum titulo nobilitatis, Paulus, vel potius Paululus, servorum Christi servulus, quod Matri et Dominæ servus et filius.
2 Nalažeš mi da se odvažim, o preblažena Majko i Djevice, uzore djevičanskoga krasa, da iz izvrsnih kreposti bl. oca Erharda poput nekoga pehara natočim onima koji žarko žeđaju: djelo posve dostojno poštovanja, ali smjelošću teško. Zaslijepljen naime manama ne umije pisati o svijetloj kreposti, niti je to dovoljno moguće onome tko se trudi, niti uvjerljivo onome tko uči. No dok promatram osobu koja zapovijeda, niti se usuđujem odbiti što nalažeš, niti to smatram korisnim; osobito zato što je časna stvar koja se traži, a pobožna volja koja potiče. I tko se ne bi pokorio onome tko želi pobožno? Jer ne dati pristanak onome tko želi pobožno, po mome je sudu neslaganje s krepošću. A tko se ne slaže s krepostima, nužno pristaje uz mane. Stoga, da ne bih bio osuđen ili kao nepokoran pobožnoj volji, ili kao nepobožan, ili pak kao posve protivan, odloživši stid zbog neznanja, premda nadilazi moje snage, ipak nastojim izvršiti zadaću poslušnosti, dok me potiču i tvoje kreposti kojima, pošto si ukrotila tijelo, u tebi obiluje snažniji duh.
2 Attentare jubes, o Mater beatissima et Virgo virginalis exemplar decoris, ut de B. Erhardi Patris eximiis virtutibus, quasi aliquod poculum propinem desideranter sitientibus; rem prorsus veneratione dignissimam, sed ausu duram. Obcæcatus enim vitiis, de luminosa virtute scribere nescit, nec satis studenti possibile, nec discenti credibile. At dum imperantis personam considero, nec negare quod injungis audeo, nec utile censeo; maxime cum et honesta res sit quæ postulatur, et pia voluntas, quæ cohortatur. Et quis pia volenti non obtemperet? Nam pia volenti non præbere consensum, mea sententia, dissentire est a virtute. At qui dissentit a virtutibus; necessario consentit vitiis. Quapropter, ne aut piæ voluntati non obtemperans, aut non devotus, vel maxime contrarius judicer, postposito pudore ignorantiæ, quamquam vires ultra meas, pensum tamen reddere conor obedientiæ, adhortantibus me tuis etiam virtutibus, quibus carne domita, valentior abundat in te spiritus.
3 Ako se naime izostavi ono što posjeduješ zajedničko sa svima boljima,b molitve, postovi, bdjenja i prošnje, tko se u napredovanju tvoje tolike i tako dostojne dobi ne bi divio, ljubio i častio u tebi očuvani pečat djevičanske čistoće? Kolikoga je on dostojanstva i zasluge, dovoljan nam je primjer božanska uzvišenost Djevice Majke, koja je, prezrevši tjelesne primamljivosti, krepostima čistoće zaslužila uzvišenje iznad anđeoskih duhova. I s pravom: jer, kako kaže netko nimalo malena ugleda, da anđeo bude čist, to je od naravi; da se zasluži anđeoska čistoća, to je od kreposti. No da se ne bi učinio malenim ugled tvoje čistoće, koliko si samo Bogu dostojnih prebivališta pripravila poticajem svoje opomene! One su, položivši poniznost za temelj, umnožile čistoću, vrhunac kreposti, a nisu propustile ni najvišu ljubav. I ako valja reći još istinitije, koliko je glava, toliko je, osim zajedničkih, i pojedinačnih kreposti. Tko naime u tako velikom životu brojne zajednice svetoga djevičanskoga zbora ne istražuje Argovim očima puninu znanja? Tko se, ukrotivši tamnicu tijela, već ne bori za savršenstvo uzdržljivosti? Tko od njih, umrijevši svjetskim željama i mrzeći tjelesne primamljivosti, ukrotivši zakon naravi, ne bi baštinskim pravom posjedovao tvoje kreposti koje su upile s rosom tvoga majčinskoga mlijeka i po kojima su uzrasle iz utrobe tvoga poučavanja? No što god to bilo tebi na hvalu, ipak je nimalo neuvjerljiv dokaz toliko Bogu ugodan plod tvoga majčinstva da si zaslužila blagoslov koji je obećan onima koji nikada neće prestati donositi plod. Jer koji bi stupanj nedostajao tvome prebivalištu? Kao da je malena vrijednost odreći se svijeta! Kod tebe ima onih koje su, žive a mrtve, odrekle se i samoga života, tako da ne obiluješ samo redovnicama u zajednici, nego još obilnije donosiš plod pustinjakinjama koje su u duši zaslužile obećanje. „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh.” Zapovijedaš li da pišem o takvima? Pišem. No ako se ovo ne sviđa, neka se ne svidi ni ono što zapovijedaš da napišem. Ipak, da bih se pobožnošću obranio od neznanja, prihvaćam, grlim i ljubim ono što zapovijedaš, postavljajući tebe kao zaštitu od zavisti, budući da mi i nevoljkomu zapovijedaš pisati.
a U popisu opatica donjega samostana, koji je izdao Gewoldus u djelu Addit. ad Hundii Metropolim, 2. svezak, spominje se Hailka, kći falačkoga grofa od Wittelsbacha; smatramo da je ona ista osoba kao i Heilika: a i doba se slaže, jer se prenosi da je Berta, koja ju je naslijedila, ondje umrla godine 1120.
b Tako stoji u rukopisima; možda treba čitati: „Antistitis” (predstojnice).
Nauke, kreposti i svećeništvo sv. Erharda.
Erhard, što se od slave može protumačiti kao „hrabar”, po rodu je bio Narbonac, po građanstvu Nervij, a po podrijetlu Škot. On je, usklađujući pravilo svoga života s predznakom svoga imena, u temelju svoje dobi podložio Krista kao temelj za nadograđivanje kreposti, kako buduću kuću nebeskoga prebivanja ne bi uzdrmao nikakav val kušnje niti je preokrenuo vihor pomutnje. Već je nejaka dob razmišljala o jakosti kreposti, besplodnosti šala, obilju učenja, plodu truda, radosti ploda i, što je nimalo malen znak dobre naravi, o tome da se odsutnoga učitelja boji kao prisutnoga. Bio je prisutan među onima koji su čitali, kazivali i pisali, a ako bi vidio nekoga marljivo predanoga dokolici, dječačić bi se čudio. Žudno je slušao pomna ispitivanja, najtananiji bilježnik svake pojedinosti, te ih je povjeravao najčvršćim riznicama pamćenja. Ipak, stavivši u drugi plan mudrovanja svjetovnoga umovanja, sav se posvetio koristima božanskih znanosti, čistoćom ruku brišući srce za prebivanje Duha Svetoga.
3 Omissis enim, quæ communia possides cum omnibus melioribusb stilis, jejuniis, vigiliis, et orationibus, quis in profectu tantæ tamque dignæ tuæ ætatis non admiretur, et amet, et veneretur servatum in te sigillum virginalis castitatis? Quod quantæ sit dignitatis ac meriti, satis pro exemplo nobis est divina Virginis Matris sublimitas; quæ spretis illecebris carnalibus, castitatis virtutibus ascensum merebatur superiorem Angelicis spiritibus. Et merito: nam, ut ait quidam non minimæ auctoritatis, Angelum castum esse, naturæ est; Angelicam promereri castitatem, virtutis. At ne parva videatur tuæ castitatis auctoritas, quot digna Deo habitacula tuæ commonitionis adhortatione præparasti? quæ fundamenta humilitatem ponentia, augmentum castitatis, summum virtutis, summam non supplevere caritatem. Et si dicendum est verius, quot capitum sunt, tot præter communes singularum etiam sunt virtutum. Quæ enim tantam vitam numerosa congregatione sancti virginalis chori non Argeis oculis rimatur plenitudinem scientiæ? quæ non domito corporis ergastulo perfectionem jam luctatur continentiæ? quæ non mundialibus mortuæ desideriis, odiosæ carnalibus illecebris, jure naturæ domito, tuas virtutes jure possiderent hereditario, quas rore lactationis tuæ maternæ imbiberunt, et per quas e visceribus eruditionis tuæ creverunt? Sed quicquid illud est pro laude tua? verumtamen non parum argumenti improbabilis res est, tantus a Deo dignatus tuæ maternitatis fructus, meruisse te benedictionem, quæ promissa est his, qui non aliquando desinent facere fructum. Nam quis tuæ inhabitationi gradus deesset? quasi vero parvæ sit auctoritatis mundum abnegasse. Sunt apud te, quæ vivæ mortuæ, vitam etiam abnegaverunt, ut non tamen abundes cœnobitis, sed auctoriosius fructifices eremitis, quæ in anima meruerunt promissum. Qui autem adhæret Domino, unus spiritus est. Jubes ut scribam de talibus? Scribo. At si hæc displicent, displiceant et illa, quæ jubes, ut scribam. Verum ut devotione defendar contra ignorantiam, quæ imperas, censeo, amplector, diligo, te opponens, ut latus invidiæ, cum vel invitum jubeas scribere.
a In catalogo Abbatissarum inferioris monasterii, edito a Gewoldo in Addit. ad Hundii Metropolim to. 2, Hailka memoratur, Comitis Palatini a Wittelspach filia; quam eamdem cum Heilika arbitramur: et ætas congruit, nam quæ ei successit Bertha, ibidem obiisse traditur an. 1120.
b Ita MSS. forte Antistitis legendum.
S. Erardi studia, virtutes, sacerdotium.
Erhardus, qui a gloria fortis interpretari potest, Narbonensis gentilitate, Nervius civilitate, genere Scoticus fuit. Hic ad præsagium nominis, normam extendens morum, superædificandis virtutibus in fundo ætatis Christum fundamentum supposuit, ne domus inhabitatione futura celestis, ulla tentationis unda quateretur, vel turbine perturbationis permutaretur. Meditabatur ætas jam infirma de fortitudine virtutum, jocorum sterilitatem, studiorum ubertatem laboris fructum, fructus gaudium, quodque bonæ indolis indicium est non minimum, absentem ut præsentem metuere magistrum. Intererat legentibus, dictantibus, scribentibus, et si quem vacationi deditum sedulo viderat, mirabatur puerulus. Inhiabat interrogationibus sedulis, subtilissimus adnotator in singulis, ac tenacissimis memoriæ commendabat cavernulis. Attamen posthabitis mundani sophismatis cavillationibus, totum se divinarum scientiarum utilitatibus dedit, manuum munditia cor tergens inhabitationi sancti spiritus.
5 Kad je dakle blaženi dječačić Erhard počeo puštati prve cvjetove kreposti, učvrstio je korijene svoga učenja na duhovnoj stijeni te se, još ne mogavši posve rasuđivati slobodnom odlukom, njome plemenito poslužio. Od djetinjstva naime pun milosti Duha Svetoga, na onome mjestu gdje je primio sjeme Kristova nauka, dok su mnogi njegovi vršnjaci zastranjivali stranputicama ćudoređa, on je korake svoje želje usmjerio pravilom kreposti i stekao dobitak savršena ugleda. Jer dok su se drugi naslađivali igrama pasa i ptica, on je žeđao napojiti se rosom evanđeoskih zapovijedi, a uz nadahnuće milosti Duha Svetoga u rasadniku njegova srca donosile su plod klice života. Kako je naime rečeno u uši onoga koji sluša: „Koji dobrima ispunja želju svoju”, zbog dobre je želje postigao učinak pobožnosti. Htio je ono što je mogao, i ojačao je u htijenju, te je prema mjeri prokušane volje u nježnoj dobi stekao najprokušaniji um. Onu pak kletvu: „Dječak od stotinu godina itd.” ne samo da je izbjegao, nego je i ovo postigao: „Sijede su vlasi razboritost čovjekova, a starost neokaljana životom.” Duhovni je razum naime jačao snagom, ostario je bjelinom savršenoga razbora te je, gazeći neokaljanom nogom stazu životvorne putanje, zaslužio radost proročke povlastice, jer je početak mudrosti strah Gospodnji.
5 Beatus ergo puerulus Erhardus cum primos virtutum flores emitteret, studii radices in petra fixit spirituali, et necdum liberi judex ad plenum arbitrii, liberaliter eo usus est. Ab infantia enim plenus Spiritus sancti gratia, in eo loco ubi doctrinæ Christi suscepit semina, multis consodalium per devia morum exorbitantibus, gressus desiderii virtutis adnormavit regula, perfectæque opinionis lucratus est mercimonia. Nam cum alii canum volucrumque delectentur lusibus, hi præceptorum Evangelicorum imbui sitiebat roribus, ac sancti Spiritus aspirante gratia, in cordis ejus plantario vitæ fructificabant germina. Ut enim in aures audientis est dictum, qui replet in bonis desiderium suum, pro bono desiderio pietatis effectum consecutus est. Voluit quod valuit, et velle convaluit, et secundum voluntatis mensuram probatæ, probatissimum ingenium tenera lucratus est in ætate. Illud vero maledictum, Puer centum annorum, etc. non solum evasit, sed et hoc consecutus est: Cani sunt sensus hominis, et ætas senectutis immaculata. Nam intellectus spiritualis convalescens robore, sensus perfecti consenuit canitie, et callis vivifici semitam pede calcans immaculato, privilegii promeruit gaudium prophetici, quoniam initium sapientiæ timor Domini.
6 Uzrastao je blaženi mladić Erhard, uzrastao je ures mladosti, uzrasla je nada mladenaštva, radost starosti, pravilo reda, slava klerištva, opomena bogatašima, prezir bogatstva, utjeha siromasima, ljubav prema siromaštvu, vid slijepima, uho gluhima, noga hromima, otac siročadi, pomoć udovicama, zapreka laskavoj sreći, izazivač protivne sreće, obuzdavatelj tijela, sljedbenik duha, a u oskudici poslovica, riznica svake kreposti i izabrana posuda Duha Svetoga. Uzrastao je on sam u snazi tijela, uzrasla je u njemu snaga kreposti. Naučio je već srditi se na mane, suprotstavljati se kušnjama, boriti se sa željama, ne strašiti se postova, prezirati golotinju, imati prijezir prema odjeći, pogubiti oholost, poniziti taštu slavu, obuzdati proždrljivost, pozajmljivati prijateljima, opraštati neprijateljima, ne pristajati uz klevetnike, suosjećati s nevoljnima, smilovati se bijednima, radovati se s radosnima, plakati s uplakanima, prisustvovati božanskim hvalama, sudjelovati na skupovima dobrih, raspitivati se o svemu i ništa ne zanemarivati. Hodeći dakle tim stopama stupio je na stazu vječnoga života, niti ga je toliko usporavala nejaka dob koliko ga je poticala spremnija volja.
6 Crevit beatus adolescens Erhardus, crevit decus adolescentiæ, adolescentiæ, crevit spes juventutis, gaudium senectutis, ordinis regula, clericatus gloria, divitum admonitio, divitiarum despectio, pauperum consolatio, paupertatis dilectio, visus cœcorum, auris surdorum, claudorum pes, pater pupillorum, viduarum adjutorium, fortunæ blandientis obstaculum, adversantis provocator, carnis refrenator, spiritus assectator, ac proverbiorum penuria, totius virtutis armarium, ac sancti Spiritus electum vasculum. Crevit ipse in robur corporis, crevit in ipso robur virtutis. Didicit jam irasci vitiis, tentationibus occurrere, pugnare cum desideriis, jejunia non horrere, despicere nuditatem, contemptum habere vestium: jugulare superbiam, humiliare gloriam, gulam castrare, dare mutuum amicis, ignoscere inimicis, non acquiescere detrahentibus, afflictis compati, pro miseris viscerari, congaudere gaudentibus, flere cum flentibus, divinis laudibus adesse, bonorum cœtibus interesse, de omnibus quærere, nihil negligere. Talibus igitur insistens vestigiis æternæ vitæ semitam ingressus est, nec retardabat eum tantum ætas infirmior, quantum incitabat voluntas promptior.
7 Kad je pak prvi put izišao iz šezdesete godine života, blaženi muž Erhard, odbacivši sve što bijaše djetinje, prigrlio je snagu muževna duha: ljubeći bojao se Gospodina, bojeći se ljubio bližnjega, odvajao se od svjetovnoga, štovao božansko, provodio noći u molitvama, posvećivao se pjevanju psalama, prao se skrušenošću, već su mu dodijale tjelesne stvari, uzdizao se k vječnima; a onim čime se mnogi služe za tjelesni užitak, on se služio za nuždu. Nije ga pokrenuo dah laskave naklonosti, nije ga zaveo okus umiljate sreće, nije nad njim odnijela pobjedu duhovna lijenost, nije ga nikada zaslijepila pohlepa, nije ga svladao očaj, nije ga uznemirilo mrmljanje: tijelo je podvrgavao duhu, duh pobožnosti, a pobožnost je posvetio nebu. Već je omrznuo tjelesne udove i neumoljivo neprijateljstvo tijela i duha koje obnavlja neprestana pobuna, sve dok, kad je tijelo već klonulo od neprekidnih postova, bdjenja i svakoga umaranja, duh u njemu nije zadobio vlast.
7 Cum vero lustrum exagenale primitus egressus est, beatus vir Erhardus, evacuans omnia quæ erant parvuli, virilis animi robur arripuit, diligendo timens Dominum, timendo diligens proximum, mundialibus abstrahere, divina venerari, pernoctare in orationibus, intendere psalmodiis, compunctione lavari, tædere jam carnalia, suspendi ad æternalia; et quo plures utuntur ad voluptatem corporis, usus est ad necessitatem. Non eum lenocinantis favoris aura moverat, non blandientis fortunæsapor illexerat, non tulit ab eo victoriam acedia, non obceccabat eum unquam avaritia, non oblocavit eum desperatio, non inquietavit illum murmuratio: corpus subjugabat spiritui, spiritum pietati, pietatem ascripsit cœlesti. Odivit jam membra carnalia, inexorabilesque inimicias carnis et spiritus, quas continuata rebellio renovat: donec jam fatiscente corpore jejuniorum, vigiliarum, totiusque fatigationis continuatione spiritus in eo dominium adeptus est.
8 Nakon što je pak uzašao na stupanj prezbiterata, uzašao je i na najviši stupanj nebeskih ljestava, već od neprekidne navike ne osjećajući napor, nego iz navike napora crpeći običaj. Posvećen naime za službu oltara, samoga je sebe prinio kao živu žrtvu na žrtveniku Križa; po Apostolu se više nije suobličavao ovome svijetu, nego se obnavljao duhom uma, uvijek razabirući što je volja Božja, dobra, ugodna i savršena. a Na njemačkome „Er”, ili s nizozemskim dvoglasom „Eer”, znači čast, a „hard”, ili „herd”, znači jak ili snažan. O tome tumačenju imena vidi 1. poglavlje 3. životopisa od Konrada niže.
8 Postquam vero Presbyteratus ascendit gradum, summum etiam cœlestis scalæ gradum ascendit; jam ex continuo usu non sentiens laborem, sed ex usu laboris resumens consuetudinem. Ad altaris enim consecratus ministerium seipsum vivam hostiam in ara Crucis immolavit, jam secundum Apostolum non conformatus est huic sæculo, sed renovatus spiritu mentis, probans semper quæ sit voluntas Dei bona, beneplacens, et perfecta. a Teutonice Er, vel Belgica diphthongo Eer, honorem; hard, sive herd, fortem aut robustum significat. De hac nominis notatione vide cap. 1, vitæ 3, per Conradum infra.
Putovanje k sv. Hildulfu.
Profectio ad S. Hildulphum.
U međuvremenu je bl. Hildulf, i sam jednako svjetlilo Crkve, zauzimao stolicu trierske biskupije, muž ništa manji po znanju nego i po zaslugama, za kojega još nije dovoljno utvrđeno što u njemu nije bilo najveće. Jer da su obojica prednjačili plemenitošću, bili plemeniti znanjem i znani po zaslugama, ne izmiče sjećanju zbog izjedajućega zaborava. Kad je taj časni muž nemalo dana sveto upravljao svetom Crkvom, izgarajući nimalo malom željom za samoćom gdje bi se bez svjetovne vreve posvetio jedinome Gospodinu, dragovoljno je odložio brigu upravljanja, koju je nevoljko bio primio, iz ljubavi prema sigurnijoj božanskoj službi; kad je njegov već odrastao glas nadaleko i naširoko proširio miomiris njegova ugleda, blaženi muž Erhard, i sam urešen jednakom biskupskom infulom, došao je radi posjeta bratu; kad ga je zatekao u krajevimaa Vogeza kako već živi pustinjačkim životom iz ljubavi prema Kristu, nakon prinošenja zajedničke molitve i iskazivanja ljubavi nebeskoga zaloga, naime cjelova mira, reče: „Evo, brate i po tijelu i po redu zajedničke duhovne službe, zadobio si dugo traženo i željeno mjesto; služi se sada njime u dobroj želji i hrani se glađu u božanskoj službi. Neka ti ne zadrijema revnost božanske ljubavi kao da je stara i umorna, nego se probudi, bdij, u svemu se trudi, vrši djelo evanđelista, ispuni svoju službu, budi trijezan.” Dok je nemalo takvih riječi izlijevao u uši slušatelja, ostao je ondje dosta dana i, uz naklonost Kristove dobrote, kako svjedoči povijest rimske knjižnice,b po svjedočanstvu svetoga pape Lava, koji je kao deveti svoga imena upravljao svetom Rimskom Crkvom, sagradili su ondje četrnaest samostana, onaj sedam i ovaj sedam. Jer budući da su bili veoma plemenita roda i da su se iz temelja odrekli sve baštine, u zemlji svoga tuđinstva sve što su stekli zaslugom života i vlastitim trudom podložili su božanskoj službi.
Interea B. Hildolphus, et ipse par Ecclesiæ luminare, Trevirensis Episcopatus cathedram possedit, vir non minoris scientiæ quam et meritorum: quorum quid in eo non maximum fuerit necdum satis compertum est. Nam ambos et præcellere nobilitate, ac nobiles scientia, scibilesque meritorum fore oblivionis comedine non latet memoriam. Qui venerandus vir cum non paucis diebus sanctam sancte rexisset Ecclesiam æstuans non minimo solitudinis desiderio, ubi sine populari tumultu soli vacaret Domino, quam invitus accepit, sponte deposuit curam regiminis, securioris amore divini serviminis, cujus jam adulta fama cum longe lateque opinionis suae odorem sparsisset, beatus vir Erhardus, ipse quoque pari Episcopatus infula decoratus, visendi fratrem advenit gratia, quem cum in partibus a Vosagi offendisset pro Christi amore jam eremizantem, post communis oblationem orationis, et cœlestis pignoris caritatem, scilicet libationem osculi: Ecce, inquit, frater et carnalis et spiritualis ministerii communis ordine, diu quæsitum et optatum obtines locum; utere nunc in bono desiderio, et alere fame in divino servitio. Non tibi quasi vetus lassumve divini amoris obdormiscat studium: sed expergiscere, evigila, in omnibus labora, opus fac Evangelistæ, ministerium tuum imple, sobrius esto. Cum hujusmodi non pauca in aures audientis effunderet, mansit ibidem diebus sat multis Christique favente pietate, sicut Romanæ testatur historia bibliothecæ,b auctore quidem sancto Papa Leone, qui nonus sui nominis sanctam Romanam rexit Ecclesiam, quatuordecim ibidem monasteria construxerunt, ille septem, et septem ille. Nam cum essent genere nobiliores omnique funditus abnegassent patrimonio, in terra peregrinationis et vitæ merito et labore proprio perquisita, divino cuncta mancipavere servitio.
10 Odatle je blaženi muž Erhard, brinući se za vlastiti ovčinjak, oprostivši se od brata i progovorivši mu svete poticaje, ušao u Bavarsku radi propovijedanja. U ono je vrijeme Kraljevstvom Franaka upravljao Pipin, otac Karla Velikoga, pod kojima je nebeskoj vojsci služio nimalo malen dio vojnika Gospodnjih. Različiti su naime cvjetovi kreposti pod tim kraljevima cvali po svim mjestima Kraljevstva Franaka te su nadaleko i naširoko širili glas o velikom ugledu. U to je pak vrijeme blaženi otac Erhard među slavnima postao najslavniji. Jer premda je prednjačio i rodom i znanjem, po zaslugama je ipak smatran daleko najizvrsnijim. Mrtav naime svijetu, premda je još nosio živo tjelešce, čistoćom djevac, redom svećenik, siromaštvom monah, ispovijedanjem ispovjedalac, naporima mučenik, poslanstvom apostol, čistoćom tijela anđeo, nije pretrpio štetu ni na jednome stupnju, zanemarujući samoga sebe, a brinući se za druge; nije tražio što je njegovo, nego što je drugoga. Nije naime planuo plamenom zavisti, nije učinio ništa naopako. Nije znao biti razdražen; nije bližnjemu mislio zlo. Nije se do granice sadašnjega vremena radovao nepravdi, nego se uvijek radovao istini, sve je podnosio, sve vjerovao, svemu se nadao, sve trpio. Ojačalo je u njemu Pismo koje kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Budući da je dakle ljubio Gospodina ne samo riječju i jezikom, nego djelom i istinomc... šupljine u nebeske prolaze da slobodan pođe duh, želi, žalio je zbog tamnice, traži kraljevstvo i, umoran kao od teškoga i dugotrajnoga tereta, odloživši breme da odahne, uzdiše za vječnom domovinom.
10 Inde beatus vir Erhardus proprio consulens ovili, valedicens fratri, sanctisque affatus adhortationibus Bajoariam prædicandi gratia ingressus est. Tempore illo regno Francorum præfuit Pipinus, pater Magni Caroli, sub quibus viris cœlestis exercitus non minima pars Domino militabat. Nam diversi flores virtutum sub his Regibus per tota regni Francorum loca floruerunt, magnæque famam opinionis longe lateque sparserunt. Eo vero tempore inter famosos beatus Pater Erhardus famosissimus effectus est. Nam hic cum et genere præcelleret ac scientia, merito tamen longe præstantissimus habitus est. Mundo enim mortuus, quamquam adhuc spirabile gerens corpusculum, castitate virgo, Sacerdos ordine, paupertate monachus, professione Confessor, laboribus Martyr, legatione Apostolus, munditia carnis Angelus, nullius gradus detrimentum passus est, seipsum negligens, aliis providens: quæ sua sunt non quæsivit, sed quæ alterius. Non enim æmulationis exarsit flamma, non perperpam quidquam operatus est. Irritari nesciebat: proximo malum non cogitabat. Non ad metam præsentis temporis super iniquitate gavisus est, sed semper congaudebat veritati, omnia sufferebat, omnia credebat, omnia sperabat, omnia sustinebat. Convaluit in eo scriptura dicens: Si quis diligit me sermonem meum servabit, et pater meus diliget eum, et ad eum veniemus et mansionem apud eum faciemus. Quia ergo Dominum diligebat, non tantum verbo et lingua, sed opere et veritatec... cavernulas in æthereos meatus liber ire spiritus, optat, doluit carcerem, regnum quærit, et quasi gravi diutinoque fessus onere, deposita sarcina respirare, suspirat ad æternam patriam.
a Češće se u životopisima svetaca spominje gorski predio Vosagus, Vosacus, Vosegus, Vosecus, Vasacus, koji obuhvaća dio Lotaringije, kako će se podrobnije reći drugdje.
b Ovaj spis sv. Lava IX. nismo vidjeli. Možda je to bila neka bula. O uzdignuću i prijenosu sv. Wolfganga i sv. Erharda.
c Čini se da nešto nedostaje.
a Sxpíus in vitis SS. mentio fit saltus Vosagi, Vosaci, Vosegi, Voseci, Vasaci, qui partem Lotharingiæ complectitur, ut distinctius alibi dicetur.
b Hoc scriptum S. Leonis IX non vidimus. Bulla fortassis quæpiam fuit. De SS. Wolfgangi et Erardi elevatione et translatione.
c Videtur aliquid deesse.
Krštenje i prosvjetljenje slijepe sv. Odilije.
S. Odiliæ cæcæ baptismus, illuminatio.
Ali da ne bi posve zanijemjele tolike zasluge svetoga oca, kolike je vrijednosti bio u sebi, pokazao je čudesima koja su izlazila na vidjelo. U ono se naime vrijeme vojvodi Etihonu rodila slijepa kći; kad je to doznao, otac se zacrvenio od stida i izrekao okrutnu presudu protiv kćeri, naime da joj se odrubi glava i da ostavi život. No dok se majčina utroba potresala nad kćeri, očevu je okrutnost osujetila majčina ljubav: kćer je predala dojilji i zapovjedila da se potajno odgaja u samostanu Palma. A Gospodin, spominjući se svojih djela, naime da spasi kćer i utješi majku, hoteći pokazati da nije sagriješila ni sama djevojčica ni njezini roditelji, nego samo radi slave Božje, da se očituju djela Božja na toj ljubljenoj koju je valjalo prosvijetliti, unaprijed je odredio ljubljenoga prosvjetitelja. U krajevima Bavarske dakle bl. Erhardu, zaokupljenom nebeskim stvarima, bi objavljeno da se vrati u predio rijeke Rajne, krsti djevojčicu i prosvijetli slijepu. On je korakom poslušnosti slijedio glas onoga koji zapovijeda i stigao u određene krajeve. Kad je dakle vidio djevojčicu koju je potražio i koja mu je bila donesena, obraza orošenih suzama, s dubokim je uzdahom podigao ruke i oči k Bogu, te pošto je dugo i mnogo tihom molitvom srca hvalio, veličao i blagoslivljao božansku blagost, naposljetku je glasom oblikovao riječi i rekao: „Istinsko svjetlo, Isuse Kriste, koji prosvjetljuješ svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, ukapa rosu svoje dobrote svojoj službenici, prosvjetljujući je srcem i tijelom.” Zatim, nakon prvih pouka svete vjere, nadjenuvši joj prema tijeku događaja ime Odilija, što se tumači kao a „Bog sunce”, pošto ju je uronio u svetu vodu studenca i nakon ostaloga rekao: „Neka te On sam prosvijetli dušom i tijelom”, (o divne li kreposti i zasluga svetoga oca!) prema glasu i volji onoga koji je molio na zemlji, djelovala je moć Onoga koji stoluje na nebu. Jer u dotad nepoznate prozore čela prodrla je radost svjetla, i dok je Bog, istinsko sunce, prosvjetljivao polaganjem ruke sv. Erharda, djevojčica je napokon zadobila punu savršenost rođenja. Nasta golema radost posvuda među onima koji su doznali za čudo: otac se hvalama uzdiže do neba, djevojčica se slavi blaženom, majka se tješi, a božanska se moć naviješta.
Verum ne muta prorsus tot sancti Patris obmutescerent merita, quantæ fuerit æstimationis apud se, foris prodeuntibus ostendit miraculis. Nam eo tempore Duci Etichoni filia cæca nascebatur: quo comperto pater erubescens, execrabilem in filiam dedit sententiam, scilicet ut capite plexa relinqueret vitam. At cum materna super filia quaterentur viscera, patris crudelitatem matris frustrabatur pietas: datamque nutrici filiam in monasterio Palma secreto eam nutriri præcepit. At memor Dominus operum suorum, salvandæ scilicet filiæ et matris consolandæ; demonstraturus, quod nec ipsa puella peccavit, neque parentes ejus, sed pro gloria Dei tantum, ut manifestarentur opera Dei in illa illuminanda dilecta, dilectum illuminatorem præordinavit. In partibus ergo Bavariæ riæ cœlestibus intento B. Erhardo revelatum est, ut ad Rheni fluminis partem repedaret, puellam baptizaret, ac cœcam illuminaret. Qui jubentis vocem obedientiæ pede secutus ad destinata pervenit loca. Quæsitam ergo et oblatam cum vidisset puellam, genas rigatus lacrymis, cum gravi suspirio manus oculosque levavit ad Deum, cumque diu multumque tacita prece cordis divinam laudaret, magnificaret, ac benediceret clementiam, tandem in verba vocem subministrans: Lux, inquit, vera, Jesu Christe, qui illuminas omnem hominem venientem in hunc mundum, pietatis tuæ rorem instilla famulae tuæ, corde corporeque illam illuminans. Deinde post fidei sacræ rudimenta dato nomine, pro gestu rerum, Othilia, quod interpretatur a Deus sol, cum sacra fontis eam immersisset unda, et post cetera dixisset, ipse te illuminet in anima et corpore; (O virtus admiranda, sanctique Patris merita!) secundum vocem ac voluntatem in terra petentis, virtus agebat in cœlo præsidentis. Nam Hactenus ignota fenestras frontis lucis irrupit jucunditas, et Deo vero sole illuminante per impositionem manus S. Erhardi plenam nativitatis perfectionem tandem puella sortita est. Fit gaudium ingens circumquaque miraculum cognoscentium: pater ad cœlum laudibus tollitur, puella beatificatur, mater consolatur, virtus divina prædicatur.
12 b No budući da je u životopisu bl. Hildulfa zapisano da ju je on krstio, a da ju je ovaj sveti muž podigao sa studenca, nije se činilo dobrim nemarno prijeći preko ovoga mjesta, nego upozoriti da valja u životopisu sv. Odilije istražiti što je od toga istinitije. Tako se naime mojoj malenkosti čini da valja pisati o zaslugama svetih muževa da se hvala Božja naviješta iz njihovih zasluga, a ne iz nas, ne, velim, iz laži pisca, nego iz kreposti zaslužnika. No vratimo se na ostalo.
12 b Sed quia in B. Hildolphi vita scriptum est, ipsum eam baptizasse, istumque sanctum virum eam de fonte levasse, negligenter hunc locum relinquere visum non est, sed admonere, quid horum verius sit, de Sanctæ Othiliæ vita quærendum. Ita enim de sanctorum meritis virorum scribendum videtur meæ parvitati, ut laus Dei ex eorum prædicetur meritis, et non ex nobis, non, inquam, ex mendacio scribentis, sed ex virtute promerentis. Sed revertamur ad cetera.
13 Kad je sveta djevica bila podignuta iz kupelji, sveti je Božji muž poklonio se blagosti Svemogućega i uzvratio dužnu hvalu za toliko čudo (budući da, kako svjedoči sveta povijest evanđelja, odvijeka se nije čulo da je tko otvorio oči slijepcu od rođenja, osim Krista Sina Božjega), utješio svetu djevicu i poljubio je pokrivenu svetim velom, već spreman vratiti se u svoje krajeve. Kad je pak doznao za okrutnu očevu presudu koju je bio izrekao o pogubljenju kćeri, duhovni je otac zadrhtao i, prestrašivši se veličine tolikoga zločina te sažalivši se nad nevoljama djevojčice, poslao glasnika radi pomirenja oca s kćeri i opomenuo ga da ne daje đavlu takvih povoda da ga optužuje; dodajući da, ako ju je prije mrzio zbog sljepoće koju nije zaslužila krivnjom, neka je sada ljubi zbog zdravlja koje joj je vratio istinski spas, Krist; dajući mu također na znanje da će, ako prezre opomene spasonosnoga savjeta, upasti u zaslužene kazne prijestupnika.
13 Suscepta de lavacro sancta Virgine, sanctus vir Dei omnipotentis adorata clementia, laudeque debita pro tanto reddita miraculo, (quippe cum testante sacra Evangelii historia a sæculo non sit auditum, quia quis aperuit oculos cœci nati, nisi Christus filius Dei) consolatus sanctam virginem, sanctoque tectam velamine osculatus est, jam reversurus ad propria. Cum vero duram patris cognovisset sententiam, quam super interficienda dederat filia, Pater spiritualis contremuit, et magnitudinem expavescens tanti facinoris, et commiserando puellæ miseriis, misso legato pro reconciliando patre cum filia, monuit ne tales diabolo daret se accusandi occasiones; adjungens, si propter cœcitatem, quam culpa non meruit, prius exosam habuerit; jam propter sanitatem, quam vera salus Christus reddiderit, diligat; intimans etiam si salubris consilii spreverit monita, dignas prævaricatorum pœnas incursurum.
14 U međuvremenu je blaženi otac Erhard, već omrznuvši smrtne udove i želeći umrijeti i biti s Kristom, svu svoju dušu prenosio sa sadašnjega na buduće, s vremenitoga na vječno, s vidljivoga na nevidljivo, s nepostojanoga na trajno. Koliko je puta i s kakvim uzdahom pjevao ovaj redak: „Kada ću doći i pokazati se pred licem Gospodnjim?” Budući da se već nalazio u posljednjem vremenu života, svaki je dan smatrao teretom. Često je razgovarao sam sa sobom govoreći: „Kada ćeš me osloboditi iz tjeskobe ove raspadljivosti? Kada ćeš me izvesti iz bijede tjelesne tamnice? Kada ćeš nasititi moju nadu? Kada ćeš mi očitovati svoju slavu? Kada ću znati je li ti mila pobožnost moga truda? Kada ću vidjeti kakvim ćeš me sudom ispitati? Koja je to nagrada o kojoj je rekao Apostol: što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube?” Tako je doista, prema Apostolu, zaboravljajući što je za njim, a posežući za onim što je pred njim u Kristu Isusu, razapeo sebe svijetu, manama i požudama. Mogao si vidjeti čovjeka, već kao u smrtnoj borbi, kako se prisjeća tijeka čitavoga svoga života; već kao da stoji pred sudištem Suca, štiteći se štitom nade protiv svakoga očaja; već želeći znati što znači stajati pred božanskim pogledom, ne biti opterećen zemaljskim mislima, sudjelovati u anđeoskim zborovima; kakva je mogućnost življenja bez hrane, kakva kakvoća duha bez tijela, kakvo neprekidno hvaljenje Boga bez napora i bez zasićenja, ili kakvo je prebivalište kojemu se pravednik ima nadati. Sve što je gledao ili slušao postalo mu je bezvrijedno, živio je jedino nadom u buduće i jedino još pokretom tijela bio živ, a u svemu ostalom bio je mrtav. Zatvorenih očiju srca ušao je u svijet, na poticaj naime Duha Svetoga, već stupajući nogom na nebeski ulaz. Približavao se u međuvremenu sretan čas još sretnijega prijelaza, kad je blaženi otac Erhard, nekoliko dana shrvan teškom bolešću, iz same slabosti zdravlja ojačao obiljem veće i sigurnije nade, želeći već umrijeti i biti s Kristom. Tada je napokon spoznao da je putnik i prognanik iz nebeske domovine, goreći željom, kad je vidio da će ostaviti udove koje duguje zemlji i izići iz raspadljivoga tijela. O koliko je puta, izvlačeći uzdahe iz same nutrine, zazvao Pobjednika smrti u pomoć! Koliko je puta ruke, tuđe svjetovnim požudama, ispružio prema predjelu nebeskoga kraja! Koliko je puta oči zatvorene svijetu otvorio prema strahopoštovanju vječnoga reda! U srcu je gajio nadu, na jeziku Krista, u očima strahopoštovanje, a u rukama česte prošnje. a O ovome značenju riječi Odilija raspravljat ćemo uz 2. poglavlje trećega životopisa od Konrada, slovo Aa.b Vidi uz 2. poglavlje trećega životopisa, slovo Bb.
14 Interea beatus Pater Erhardus jam exosus membra mortalia, cupiens dissolvi et esse cum Christo, totum de præsentibus animum ad futura transferebat, de temporalibus ad æterna, de visibilibus ad invisibilia, de non manentibus ad permanentia. Quoties et quali gemitu decantabat versum istum: Quando veniam et apparebo ante faciem Domini? In tempore quippe novissimo jam positus ætatis, omnem æstimavit diem pro tædio. Sæpe secum loquebatur dicens: Quando me de corruptionis hujus liberabis angustia? quando corporei carceris educes miseria? quando satiabis spem meam? quando mihi manifestabis gloriam tuam? quando sciam placeatne tibi laboris mei devotio? quando videbo, quo me examinabis judicio? Quod est præmium, de quo dixit Apostolus, quod oculus non vidit, nec auris audivit, nec in cor hominis ascendit, quæ præparavit Deus diligentibus se? Ita quidem secundum Apostolum præteritorum obliviscens, et in futurum se extendens in Christo Jesu mundo se crucifixit, vitiis et concupiscentiis. Videres hominem, jam velut in agone positum, totius vitæ suæ cursum rememorantem; jam quasi ad tribunal judicantis astantem, scuto spei contra omnem desperationem se protegentem; jam scire volentem, quid sit astare divinis obtutibus, non gravari terrenis cogitationibus, interesse Angelicis cœtibus; quæ sit vivendi sine pastu possibilitas, quæ spiritus sine corpore qualitas, quæ continuatio divinæ laudis sine labore, sine fastidio; vel quæ sit justi speranda mansio. Ad quod videbat vel audiebat viluit, sola spe futurorum viguit, soloque motu corporis adhuc vividus, de cetero erat mortuus. Clausis quidem oculis cordis mundum ingressus est, auctore scilicet Spiritu sancto, jam pedem ponens in cœlesti introitu. Appropinquabat interim hora felix felicioris transitus, cum beatus Pater Erhardus aliquot diebus infirmitate gravi præventus, ex ipsa valetudinis inæqualitate spei majoris et certioris viguit abundantia, cupiens jam dissolvi et esse cum Christo. Tum tandem se peregrinum cognovit, et exulem cœlestis patriæ, fervens desiderio, cum videret membra terræ debita se relicturum, et corruptibile corpus egressurum. O quoties et quam ex intimis trahens suspiria victorem mortis sibi vocavit in adjutorium? quoties manus a mundialibus alienas cupiditatibus ad cœlestis plagæ regionem extendit? quoties oculos mundo clausos ad æternæ disciplinae reverentiam aperuit? in corde spem, in lingua Christum, in oculis reverentiam, in manibus supplicationes frequentabat. a De hac vocis Othilia significatione agemus ad cap. 2, vitæ tertiæ per Conradum, lit. A a.b Vide ad vitæ tertiæ cap. 2, lit. Bb.
Epilog I. Knjige.
Epilogus libri I.
Pokorio sam se tvojim zapovijedima, preblažena Kristova Djevice i majko siročadi, nejačadi i udovica, uresu svakoga plemstva, uzore reda, ljestve kreposti; stoga sam odlučio, dokle god u meni ostane topline i daha Božjega u mojim nosnicama, ne samo prema svojim silama slijediti ono što zapovijedaš ti i sljedbenice nebeskoga Jaganjca koje s tobom borave, nego i sam tražiti, nastojati i željeti ne bih li mogao pokazati nešto ugodno onima koji teže za tolikom pobožnošću. Malenost dakle moje službe uvećat će kod vas žarki plamen pobožnosti i moja revnost i volja, vama kojima se niti sviđa što nema reda niti se išta uređeno ne sviđa. Prema volji dakle i zapovijedi tebe i tvojih kćeri, koje dojiš poukom svetoga života, prošli smo život blaženoga oca Erharda u tijelu sve do njegova pokopa, doduše manje dolično, ali koliko smo najpobožnije mogli. Kujući stoga drugu knjižicu, molimo povjetarac vaših molitava koji puše s juga Raja protiv sparine zavisti i klevete, protiv kojih me naime duh potiče da se nešto usudim. Otrov zavisti u žučljivom srcu nosi udicu klevete na smrtonosnim usnama, riječju nudi mir, a u srcu vitla mačem. Jer tko kod tebe kleveta druge, isto to zlo govori drugima o tebi. No što ćemo učiniti? Zavapimo s Psalmistom: „Sunovrati, Gospodine, razdijeli im jezike, jer vidjeh bezakonje i neslogu u gradu”, i opet: „Neka živi siđu u pakao, jer su opačine u njihovim prebivalištima.” Ali ni ja tebi i tvojim kćerima, u kojima je jedinima u sadašnje vrijeme krepost postavila prebivalište, dok su ostale prezrene, ne govorim prijateljima da si dostojna zavisti, u vedroj hvali. a. a Ovdje se nalazi neka pogreška u tekstu.
Præceptis tuis parui, beatissima Christi Virgo et mater orphanorum et pupillorum ac viduarum, totius nobilitatis decus, ordinis exemplar, virtutis scala; itaque animum induxi quoadusque superest calidus in me et spiritus Dei in naribus meis, non saltem quod imperas tu, tecumque manentes agni cœlestis sequaces, non vel pro posse persequi; sed ipse quærere, niti, cupere, si quid tantæ pietati studentibus possim placitum ostendere. Parvitatem ergo servitii devotionis ardens flamma meum majorabit apud vos studium et voluntatem quibus nec placet quod ordine caret nec quicquam ordinatum displicet. Ad voluntatem igitur et jussionem tui, tuarumque filiarum, quas sanctæ conversationis lactas institutione, beati Patris Erhardi vitam corporis usque ad depositionem perrecurimus, minus quidem congruenter, sed quam devotissime potuimus. Libellum ergo secundum cudentes, orationum vestrarum auram per Austrum Paradisi flantem contra sudorem invidiæ detractionisque deposcimus, contra quæ scilicet aliquid audere hortatur animus. Virus invidiæ corde felloso hamum detractionis labio gestat mortifero, pacem verbo, corde vibrat gladium. Nam qui aliis detrahit apud te, malum idem loquitur ipse aliis de te. Sed quid faciemus? Clamemus cum Psalmista: Præcipita Domine, divide linguas eorum, quoniam vidi iniquitatem et contradictionem in civitate, et iterum: Descendant in infernum viventes, quoniam nequitiæ in habitaculis eorum. Sed nec ego ad te, ad tuasque filias, in quibus solis nunc temporis virtus posuit habitaculum, ac ceteris despectis, dico amicis, invidiæ te dignam, in sudo laude. a. a Hic aliquod inest mendum.
II. Knjiga. O čudesima.
Liber II. de miraculis.
Razna ukazanja sv. Erharda.
S. Erardi variæ apparitiones.
Pišemo drugu knjigu o znakovima koji su se dogodili na njegovu grobu, a imajući svjedoke koji su ili sami vidjeli ili su im očevici prenijeli, i to ne sabrane iz davnoga vremena, nego još žive u tijelu. Pristupite, pomozite molitvama, da ako bi oholost možda što brbljala, to obrani snaga vaše poniznosti.
Secundum de signis quæ ad tumulum ejus facta sunt librum exaramus, a testes habentes, aut qui ipsi viderunt, aut quibus videntes detulerunt, nec a vetusto collectos tempore, sed adhuc viventes in corpore. Adeste, favete precibus, ut si quid forte superbia garriat, humilitatis vestræ virtus defendat.
2 Nakon što je blaženi otac Erhard predao duh nebu, a zemlji ono što je njezino, očitošću čudesa stekao je spomen dostojna poštovanja; ali mi, ostavivši po strani starinu, nastojmo iznijeti samo ono slavno što po pojedinim krajevima još uvijek širi novost.
2 Beatus Pater Erhardus postquam celo spiritum, terræ vero quod suum erat reddidit, dignæ memoriam æstimationis miraculorum evidentia consecutus est, sed nos antiquitate repudiata, ea tantum quæ celebria terminatim adhuc diffamat novitas, promere conemur.
3 b U vrijeme bl. biskupa Wolfganga bila je neka redovnica, kći sestre blaženogac biskupa Udalrika, imenom Kunigunda, koja je bila na čelu crkvene riznice i sama je dosegla vrhunac svake čestitosti i savršenstva. U njezino je vrijeme platno kojim je bilo omotano tijelo blaženoga oca počelo rasti iz groba, kao da je većd glasnim vapajem prosvjedovalo što se u nedostojnom skrovištu tako malena groba skriva onaj kojemu se kao svome drugu raduje nebeska vojska. Crkveni pak čuvari (to su nam prenijeli isti oni koji su oboje poznavali), dok su čisteći meli crkveni pod, kad god bi došli do groba svetoga muža, videći da iz zemlje viri laneno platno, mislili su da je to neka krpa istrunula od starosti te su je nemarno otkidali. Kad se to dogodilo ne jednom, nego češće, neki drveni križ, koji se još uvijek čuva u istoj crkvi i koji smo i mi vidjeli dok je još stajao pokraj groba blaženoga oca, navodno je zaplakao. Što je naime nemoguće tebi, svemogući Bože, koji si i za našega sjećanja glavu raspela što stoji blizu groba prignuo s desne strane na lijevu? I reče spomenutoj djevici: „Zaprijeti čuvarima”, reče, „da tako nemarno ne otkidaju laneno platno koje vide da viri iz ovoga groba: pod ovim naime humkom leži onaj za kojega se vjeruje da je pred Gospodinom nimalo malene cijene; ono što oni tako nemarno otkidaju znak je njegove kreposti, a ne slučaj.” Ako bi ovdje tko upitao što je bio uzrok tome plaču, budući da nam je ostalo skriveno, smatramo da je označavao veličinu grijeha čuvara, koji su i nemarno sagriješili i, opteretivši život velikim prijestupom, nisu znali da su sagriješili. No blažena djevica koja je zavrijedila čuti riječ božanskoga svjedočanstva, obuzeta zanosom, nakon što je ponovno sabrala duh, ohrabrena snagom božanskoga svjedočanstva, pouzdano je posvuda navijestila što je čula, slijedeći evanđeosku zapovijed koja kaže: „Što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.” Nakon tih riječi strča se mnoštvo vjernika, procjenjujući po božanskom svjedočanstvu koliko može pomoći grob posvjedočen s neba. I doista valja promisliti da je bila osobite zasluge ona kojoj za svjedočanstvo nije došlo ni anđeosko proročanstvo ni dvojbeni san nekoga viđenja, nego istinski glas po božanskoj slici u razgovoru licem u lice. Stoga se, blaženi oče, raduj vječnom radošću, jer u sredini između onoga koji govori i onoga koji sluša ležiš sam šuteći, a imaš svjedočanstvo božanskoga razgovora. I s pravom imaš svjedočanstvo po Križu, ti koji si, odrekavši se svijeta, uzeo križ da slijediš Gospodina: priteci dakle u pomoć našim krivnjama, nama koji smo otupjela srca, kad si zavrijedio da o tebi po suhu drvu posvjedoče božanski glasovi.
3 b B. Wolffgangi Episcopi temporibus erat quædam sanctimonialis, Beati veroc Udalrici Episcopi sororis filia, Kunigundis nomine, quæ custodiæ præerat Ecclesiasticæ, totius quidem et ipsa prohibitis et perfectionis consecuta culmen. Cujus in temporibus linteum, quo beati Patris corpus involutum erat, crescere cæpit de tumulo, quasi jamd in clamosa protestaretur voce, indigna tam parvuli sepulchri latebra contegi, quem sibi consocium gauderet militia cæli. Ad custodes Ecclesiæ (nobis idem retulerunt, qui utrosque noverunt) dum ecclesiæ pavimentum tergendo verrerent, quoties ad sepulchrum sancti pervenerunt viri, linteamen de terra videntes extare, linimentum aliquod vetustate corruptum credebant, et negligenter abrumpebant. Quod cum non semel, sed sæpius fieret, crux lignea quædam, quæ adhuc in eadem servatur ecclesia, quam et nos vidinus, cum adhuc juxta Beati Patris sepulchrum staret, flevisse dicitur. Quid enim impossibile tibi Deus omnipotens, qui et nostra memoria caput crucifixi prope sepulchrum astantis, de dextera declinabas in sinistram? Et dixit ad prædictam Virginem: Interminare custodibus, inquit, ne ita negligenter abrumpant linteamen, quod de sepulchro hoc extare vident: sub hoc enim jacet tumulo, qui non minimæ æstimationis creditur coram Domino; quod illi quidem tam negligenter abrumpunt, virtutis ejus indicium est, non casus. Hic si quærat aliquis, quidnam caussæ fuerit fletus iste, quia cetera nobis abscondita sunt, magnitudinem peccati custodum æstimamus designasse, qui et negligenter peccaverunt, et vitam grandi delicto obstringentes peccasse se nescierunt. Sed beata virgo quæ divini testimonii meruit audire sententiam, in stuporem conversa, postquam ad se rursus recollegit spiritum, divini testimonii consolata robore, secure quod audivit prædicavit ubique Evangelicum secuta præceptum, quod dicit: Quæ in aure auditis prædicare super tecta. Post quæ verba concurrit multitudo fidelium, et attestatum divinitus sepulchrum, quantum prodesse possit adjutorio, æstimantes divino testimonio. Et vere quidem pensandum est, singularis eam fuisse meriti, cui nec Angelicum venit in testimonium oraculum, nec alicujus dubium visionis somnium, sed vera voce per divinam imaginem præsentis ad præsentem colloquium. Quare Beate Pater æterna gratulare lætitia, cum in medio dicentis et audientis, jaces ipse tacens, et divini colloquii testimonium habes. Et bene quidem per Crucem habes testimonium, qui mundum abnegans crucem tuleras ad sequendum Dominum: pro nostris igitur subvenito reatibus qui brutilitate cordati sumus, cum divinis merueris per lignum aridum testificari vocibus.
4 U to je vrijeme bl. Wolfgang počeo često posjećivati grob svetoga muža, dolazeći uvijek u skrovitije doba, da bi nadživio radujući se njegovoj slavi. Ali dok je jedne noći skrovitije nakon svečanosti jutarnje s mnogim suzama i molitvama moleći uz njegov grob oslovljavao svetoga muža, ukaza mu se blaženi Erhard i reče: „Brate, otkrivam ti tajnu svoje boli, na koju ti, brate, zapovijedam da obratiš pozornost. Tvoja su djela doduše mila Bogu, i pravi te Pastir Isus Krist postavio za upravitelja i pastira ovome mjestu i stadu, pa ćeš stoga, ako razborito dovršiš svoju službu kako si i započeo, primiti vječnu nagradu svoga truda; znaj pak, brate, da ovaj samostan, koji je svemogući Bog odredio za moj počinak, onečišćen je mnogim zločinima, a grijeh redovnica koje u njemu borave mnogostruko viče protiv mojih molitava koje češće na mnoge načine izlijevam za njihove nemarnosti. Već sam odavno, ganut njihovim suzama, izlijevao molitve Gospodinu, ali budući da su odane tjelesnim prljavštinama, njihovi uzdasi nisu prineseni na sud. I ja sam, brate, zbog toga obuzet nimalo malom žalošću, jer sam svladan vapajem tolikih zločina da im ne mogu pomoći prošnjom. Koliko li puta dakle padam na koljena pred strašnim Sucem! Koliko li puta obećavam bolji život za grešnice! Koliko li puta odgodih strogu presudu Osvetnika! Koliko li puta dovedoh svoju subraću na molitvu! Sve je pokušano, sve je učinjeno. I što da još učinim za tu bijednu zajednicu? Ili kakvim molitvama da nastupim pred strašnim licem svemogućega Suca za tolike razvratne prljavštine? Nego, molim te, posluži se razboritošću koja ti je dana s neba, raspusti čitavu ovu zajednicu i ondje ustanovi monaško zavjetovanje: ako ga koja od ovih koje su sada unutra bude htjela prihvatiti, neka bude primljena; ako pak ne, posve raspusti ove koje su sada i ne dopusti da se ovo mjesto dalje onečišćuje.” U ono je vrijeme naime na tome mjestu bilo zavjetovanje kanonikinja, i nastajala je nimalo mala sramota tjelesne razuzdanosti, toliko da su neke od njih, kad su bile prisiljene na stroži život, napustile samostan i priklonile se prijašnjim bludnicima. No meni koji o tome razmišljam dolazi na pamet blagost i moć blaženoga oca: blagost kojom je uvijek i neumorno molio za grešnike, i moć kojom je bio uslišan pred Gospodinom da, ako glas može zabraniti, krepost pobijedi manu, učvršćujući za nju samostan. Nakon tih riječi bl. Wolfgang, pokoravajući se nebeskoj volji, naumi ispuniti ono što mu je bilo zapovjeđeno te požuri svim sredstvima kojima je mogao. Kad je pak bl. Wolfgang izvršio ono što je Gospodin odredio i sveti muž zamolio, pošto je strogost zavjetovanja očistila prije onečišćeno mjesto, poče cvasti klica svake kreposti, a sveti otac, nakon što su mane bile ugašene, poče blistati sjajnim znakovima, kao dae izravno u uho govori onima koji mu služe: „Budući da ste vi sa mnom, i ja sam s vama.”
a Odatle se može naslutiti doba u kojemu je pisac živio.
b Njegov ćemo životopis donijeti 31. listopada.
c O sv. Udalriku 4. srpnja.
d O. Ivan Gamans smatrao je da treba čitati: „inclamosa”, to jest tihim glasom.
e U rukopisu je stajalo „auretevenus”.
4 Eo tempore B. Wolfgangus sancti viri tumulum frequentare cœpit, secretiori semper accedens tempore, supervicturus congaudendo gloriæ. Sed cum nocte quadam secretius post matutinarum solemnia multis lacrymis ac precibus sanctum virum juxta sepulchrum ejus orans alloqueretur; Beatus illi astitit Erhardus, et ait: Frater, secretum doloris mei tibi denuncio, quod te, frater, advertere jubeo. Tua quidem opera Deo placita sunt, teque correctorem Pastoremque verus Pastor Jesus Christus huic loco gregique præposuit, ideoque si prudenter officium tuum, ut cœpisti, peregeris, æternum laboris tui recipies præmium; scito autem, frater, quod monasterium hoc, quod Deus omnipotens meæ requiei præstitit, multis contaminatur sceleribus, et inhabitantium monialium peccatum multipliciter reclamat meis precibus, quas pro earum negligentiis multis modis effundo sæpius. Dudum jam ipsarum lacrymis commotus, fudi preces ad Dominum, sed quia carnalibus patent fœditatibus, non ad judicium delati sunt earum gemitus. Et ego, frater, non minima conficior hac pro re tristitia, quia victus sum tot scelerum reclamatione, ne possim eis prodesse supplicatione. Quoties ergo tremendi judicis procumbo genibus! quoties emendatiorem vitam promitto pro peccantibus! quoties duram vindicis distuli sententiam! quoties confratres meos adduxi in preces! Tentata sunt omnia, omnia facta sunt. Et quid ego miseræ congregationi faciam amplius? aut quibus precibus agam ante tremendum omnipotentis judicis vultum pro tot luxuriantium fœditatibus? sed, quæso te, ut præstita tibi divinitus prudentia utaris, omnemque hanc destruas congregationem, et monachicam ibi instituas professionem: quam si harum aliqua, quæ nunc inest, velit profiteri, recipiatur; sin autem, omnino quod nunc sunt destrue, nec ultra contaminari locum istum patere. Tunc temporis quippe Canonicarum erat in eodem loco professio, ac carnalis petulantiæ non minima fiebat confusio, adeo ut, cum ad arctiorem vitam cogerentur, aliquæ ipsarum monasterium reliquerint, et fornicatoribus prioribus adhæserint. Sed attendenti mihi talia Beati Patris occurrit clementia ac valentia: clementia, qua semper et indefatigabiliter oravit pro peccantibus; valentia, qua exauditus est ante Dominum, ut si vox posset prohibere, vinceret vitium virtute, pro ea stabiliens monasterium. Post hæc verba B. Wolffgangus cœlesti obediens voluntati, ea quæ jussus est, implere cogitavit, et modis omnibus, quibus potuit, festinavit. Peractis autem a B. Wolffgango, quæ Dominus 'disposuerat, et vir sanctus rogaverat, postquam professionis districtio locum prius contaminatum emaculavit, totius virtutis cæpit germen florescere, Paterque sanctus extinctis vitiis, signis radiosis cæpit elucescere, ac sie auretenus diceret sibi servientibus: Quoniam vos mecum, et ego vobiscum.
a Hinc de Auctoris ætate fieri conjectura potest.
b Ejus vitam dabimus 31 Octob.
c De S. Udalrico, 4 Julii.
d P. Joan. Gamansius legendum censebat: inclamosa, id est tacita.
e In MS. erat auretevenus.
Razna čudesa učinjena u njegovoj crkvi.
Varia in ejus ecclesia facta miracula.
Tih je dana bila neka gospođa, obraćena Gospodinu iz brodoloma svijeta, koja je, ustrajući u bdjenjima i suzama, bila pogođena bolešću koju liječnici nazivaju očnom mrenom te otvorenih očiju ništa nije vidjela. Stoga je već češće i brižnije dolazila na molitvu na grob spomenutoga oca, tražeći pomoć u teškoj bolesti. „Jao”, reče, „sveti oče, što će biti sa mnom bijednom, koja živa lica, a mrtva vida trpim gubitak božanskoga svjetla? Da živim u svijetu, imala bih što darovati liječnicima za povrat zdravlja, ili barem nekoga tko bi mi pružio ruku u tami koja u meni prebiva; sada pak, utječući se tebi, i bez onoga sam što sam ostavila u svijetu, a izgubila sam jedine udove kojima sam ti trebala služiti.” Dok je tako češće vikala i molila upornim prošnjama, napokon joj jednoga dana pristupi blaženi otac Erhard i reče joj: „Dosadna si mi, ženo, jer od mene tražiš zdravlje, kad nitko prije a svoga većega niti što čini niti je dužan činiti. Nego ako želiš progledati, prostri se sedam stopa daleko od moga groba; ondje ćeš naći onoga koji će te prosvijetliti.” Riječi su doduše nejasne, ali je istinitost događaja očita: kamo joj je naime bilo zapovjeđeno, došla je, prostrla se i progledala.
His diebus fuit quædam matrona de mundi naufragio ad Dominum conversa, quæ continuando vigiliis et lacrymis, infirmitate præventa, quam medici albuginem oculorum vocant, apertis oculis nihil videbat. Inde jam ad preces frequentior ac sollicitior prædicti Patris frequentabat sepulchrum, in infirmitate gravi postulans suffragium. Eia, inquit, Pater sancte, quid miseræ mihi futurum est, quæ vivo vultu, visu mortua lucis divinæ patior dispendia? si mundum inhabitarem, esset quod pro recuperanda salute donarem medicis, vel saltem qui manum daret permanentibus in me tenebris; nunc ad te confugiens, et his quæ in mundo reliqui, careo, et sola membra, quibus tibi servire debui, perdidi: clamanti ergo sæpius et importunis agenti precibus, tandem aliquando Beatus Pater Erhardus astitit, eique dixit: Molesta mihi es, o mulier, quæ a me petis salutem, cum nemo ante a majorem suum aut faciat quid, aut debeat. Sed si vis illuminari, septem pedum spatio a meo sepulcro procumbe; ibi invenies qui te illuminabit. Verba quidem obscura sunt, sed rerum fides manifesta: ubi enim jussa est, venit, procubuit, et vidit.
6 Bilo bi doduše dvojbeno ono što joj je rekao sveti otac kad pouzdanije očitovanje ne bi podiglo vjeru. U isto je naime vrijeme neki opsjednuti čovjek bio doveden u istu crkvu; čim je nogama dotaknuo pod, silovito je bio podignut u visinu i ostao lebdjeti u zraku, posvjedočivši da zbog svetosti onih koji počivaju u spomenutoj crkvi ne može imati mira. Kad mu je pak bilo zapovjeđeno da iziđe iz tjelešca u kojemu je prebivao, kako bi pokazao moć onoga koji ga je prisiljavao,b nanio je silu tijelu. Mi pak, premda smo doznali kakvim-takvim glasom uz svjedočanstvo istinoljubivih ljudi, smatrajući ipak šutnju u većini stvari opreznijom, sve pripisujemo onome za kojega nam je Bog pokazao da ondje pruža zaštitu. I tko bi mogao znati pripisuje li se dostojanstvo tolike svetosti prikriveno svetomu mužu, ili ondje s njime počivaju i neki drugi velikih zasluga pred Bogom, kako tvrdi i predaja starih? Činjenica je također očita: vojvotkinja Judita, koja je povećala istic samostan, dok je išla na grob Gospodnji u Jeruzalem, kako kraljevi običavaju, prikupila je bilo javno bilo potajno mnoge kosti ili tjelesa, za koje ni sama nije htjela da se zna gdje ih je na zemlji ili gdje u spomenutoj crkvi pohranila, niti nas je itko mogao o tome poučiti. A budući da je ona sama pokopana u toj istoj crkvi, očito pokazuje da je ponajviše nastojala oko onoga mjesta gdje je obznanila da želi biti pokopana. Ovo smo o njoj rekli ukratko, premda bismo mogli reći mnogo toga dostojnoga spomena ili pamćenja; jer ono što je Bog htio sakriti, i mi smo htjeli sakriti, niti smo za to oštrili pero: vjerujemo naime da se tolike i takve stvari događaju zbog blaženoga oca, za kojega znamo da po Božjem određenju tjelesno počiva na istome mjestu. A ako se što događa skrovitije, molimo božansku blagost da nam, kada joj se svidi, pokaže zašto se to u blaženom ocu događa. I doista, ako se budemo trudili oko dostojnih djela, kao što nekoć nismo imali na vidjelu ono što je o njemu bilo skriveno, tako je Bog moćan uzvisiti ga još većim naslovom; no vratimo se na ostalo.
6 Esset quidem in dubio, quod dixit ad eam Sanctus Pater, si certiori manifestatione fidem non erigeret geret credulitas. Nam per idem tempus dæmoniacus quidam ductus in eandem ecclesiam, ut pedibus pavimentum attigit raptus impetu in sublime, suspensus est in aere, testatus propter eorum sanctitatem, qui in ecclesia præfata jacerent, se requiescere non posse. Jussus vero corpusculum quod inhabitabat egredi, ad ostendendam cogentis eumb vim fecit corpori. Nos vero etsi qualicumque fama veracium attestante cognovimus, silentium tamen in pluribus æstimantes cautius, illi, quem nobis Deus ibidem patrocinari ostendit, totum asseribimus. Et quis scire poterit, utrum tantæ sanctitatis dignitas obumbratorie de sancto viro prædicetur? an sint etiam aliqui commanentes ibi, magni apud Deum meriti, ut et veterum asserit memoria? Res quoque manifesta: Juditha Ductrix, quæ idemc auxit monasterium, dum iret ad sepulchrum Domini Hierosolymam, ut Reges solent, plura vel aperte vel abscondite vel ossa vel corpora conquisivit, quæ ubi terrarum, vel ubi in præfata conderet ecclesia, nec ipsa sciri voluit, nec quisquam nos docere potuit. Ipsa vero quia humata est in ipsa ecclesia, evidenter edocet in illum locum solum maxime studuisse, ubi notum fecit humari se voluisse. Hæc nos de ea strictim, quamquam plura digna vel memoratu vel memoria dicere potuerimus; nam quæ Deus celare voluit, et nos celare voluimus; sed nec ad hæc dicenda stylum acuimus: tanta namque, taliaque propter beatum Patrem fieri credimus, quem Deo disponente corporaliter eodem loco requiescere cognovimus. Atsi quæ fiantoccultius, divinam clementiam in beato Patre cur fiant, quando sibi placuerit, ostendi nobis petimus. Et vere si condignis insudabimus operibus, sicut quondam de eo absconsa non habemus in propatulo, sic etiam potens est Deus adhuc majori eum extollere titulo, sed revertamur ad cetera.
7 Neka je žena bila osušene ruke; ona je na dan njegova blagdana prišla bliže njegovu grobu, zamolila zdravlje, bila je uslišana i ruka joj je oživjela. No dok je ozdravljala, ruka je odskočila s tolikim praskom da su svi, u kojem god dijelu ili kutu crkve stajali, čuli kako ruka odskače i spoznali da se dogodilo čudo. Sve ovo nismo doznali od drugih svjedoka doli od onih koji su sami vidjeli ili čuli. Zašto da navodim različite kreposti? Koliko je svima spreman priteći u pomoć onima koji mu služe, svidjelo mi se iznijeti neki dokaz radi učvršćenja nade onih koji svim srcem traže zagovor svetoga oca.
7 Manu erat arida quædam mulier, quæ ad sepulchrum ejus in die natalitia propius devenit, salutem petiit, exaudita est, revixit manu. Sed cum sanabatur, tanto cum fragore manus resiluit, ut omnes in quacumque parte vel angulo starent ecclesiæ, resilientem manum audirent et miraculum factum cognoscerent. Non aliis hæc omnia testibus cognovimus, quam qui ipsi viderunt vel audierunt. Quid ego varias virtutes referam? Quam præsens sit omnibus in adjutorium sibi servientibus, placet documentum aliquod proponere, ad solidandam spem eorum, qui sancti Patris toto corde quærunt suffragium.
8 Pokraj spomenute crkve nalazi se zdenac koji je sam ljubljeni otac iskopao vlastitim rukama, kako mu je bio običaj na svim mjestima gdje bi neko vrijeme boravio. Taj zdenac ima dubinu ne manju od pedeset stopa, ili još i više, u što smo se i sami uvjerili vlastitim očima. I premda je tolike dubine, ipak je u mirno krilo primio poslužitelja svetih djevica koje ondje borave kad je u nj upao. A onima koji su ga tražili vratio ga je ne samo živa, nego i bez ikakva znaka tolikoga pada. Dotrčaše stoga oni koji su ga vidjeli kako pada: tko bi naime vjerovao da će ga naći čitava, a ne radije smrskana na komadiće, kad ga je u tolikoj uskoći zdenca kamen odbijao od kamena? No kad je izvučen izišao na svjetlo dana, najprije je i sam shvatio veličinu pogibelji, a nakon što je došao k sebi i vidio da je pošteđen svake pogibelji, zahvaljujući najusrdnije svemogućemu Bogu i presvetomu ocu Erhardu, veoma se u sebi čudeći ishodu događaja otišao. I mi, zadivljeni tolikim učinkom znaka, kažemo da je jednake moći uskrisiti mrtvaca kao i sačuvati živa da ne umre. Štoviše, to se isto dogodilo i drugi i treći put u istome zdencu: drugi put s trudnom ženom koja je u nj upala te je pronađena i izvučena zdrava, na hvalu i slavu svemogućega Boga i presvetoga oca; a treći put s dječakom o kojemu želimo opširnije pisati. I da se još više zadiviš, toliko su puta upali u toliku dubinu i vratili se zdravi: posve zasluženo. Tko bi naime u onome zdencu našao smrt kad ga je prijatelj spasenja pripravio za spas živih?
8 Fons est juxta prædictam ecclesiam, quem ipse dilectus Pater fodit suis manibus, sicut erat ei moris omnibus locis, ubi per tempus aliquod mansitabat. Fons iste non minus quinquaginta pedes habet in profunditate, vel eo amplius, quod et nos visu probavimus. Et cum tantæ sit profunditatis, cadentem tamen ministrum sanctarum Virginum ibidem manentium sinu suscepit placido. At quærentibus eundem, non solum vivum, sed et nullum signum casus tanti monstrantem repræsentavit. Accurrunt ergo qui videre cadentem: quis enim vel fragmentatim non potius collisum, quam totum inventurum se crederet, cum in tanta putei angustia lapis eum lapidi redderet? Sed extractus cum rediret ad superna, primo et ipse ratus periculi magnitudinem, postquam mente recepta, omni se vidit alienum periculo, quam attentissimas grates omnipotenti Deo et sanctissimo Patri Erhardo agens, multum secum eventum rei miratus abiit. Nos quoque signi tantum paventes effectum, tantæ facultatis dicimus mortuum suscitare, quam vivum ne moriatur servare. Sed et idem secundo, tertio, in eodem fonte factum est: secundo in muliere gravida, quæ eodem cadens, sana inventa, et extracta est, in laudem et gloriam omnipotentis Dei et sanctissimi Patris: tertio in puero, de quo scribere volumus plenius. Et ut mireris amplius, toties in tantam profunditatem ceciderunt, et sani redierunt: merito utique. Quis enim in illo fonte mortem inveniret, quem ad vivorum salutem salutis amicus præparavit?
9 Bila je neka žena (koja i danas živi) kojoj su bile zgrčene obje šake, ruka i noga, sličnija nakazi nego čovjeku. Jedna njezina polovica ozdravila je u Češkoj kodd sv. Vjenceslava, a druga polovica kod svetoga oca Erharda bila je vraćena u ljudski oblik. Tu smo ženu vidjeli i sami je ispitali: priznala je s velikim poštovanjem te je pokazala i izliječenu stranu.
9 Mulier erat quædam (quæ etiam adhuc vivit) utraque manu, brachio, et crure contorto, monstro similior quam homini. Pars dimidia ejus in Bohemia add S. Wenceslaum curata est, dimidia ad sanctum Patrem Erhardum humanæ formæ restituta. Hanc nos mulierem vidimus, ipsam interrogavimus: confessa est cum magna veneratione, partem etiam curatam ostendit.
10 Neki je također čovjek, potaknut đavolskim nagovorom, ukrao konja; kad nije mogao sakriti što je učinio, došao je na grob svetoga muža i, prinijevši novčić, zamolio da se sakrije njegov prijestup. Nakon izgovorene molitve, dok se vraćao prema crkvenim vratima, novčić koji je bio prinio nosio je sa sobom; vratio se, nosi ga natrag i ponovno polaže; izlazi, nosi ga sa sobom; vraća se, moli, izlazi i toliko puta prineseni novčić nosi sa sobom, začuđen i uplašen; čim je izišao iz crkve, naiđoše oni koji su uhvatili krivca. Iz toga se može jasno razumjeti da je sveti muž odbio prinos zato što se njegova krivnja nije smjela sakriti.
10 Quidam etiam diabolica instinctus persuasione, equum furatus, cum latere non posset quod fecerat, ad sancti viri venit sepulchrum, et oblato denario celari rogavit delicti excessum. Oratione fusa, cum ad ecclesiæ rediret januam, denarium, quem obtulerat, secum portavit: rediit, reportat, reponit: egreditur, secum portat: regreditur, orat, exit, denarium toties oblatum secum portat, miratus et timens: statim ut ecclesiam egreditur, occurrunt qui reum tenerent. Ut possit aperte intelligi, virum sanctum respuisse oblationem, eo quod culpa ejus non haberet celationem.
11 Kad bih htio nabrajati koliko je puta bio viđen u svetoj crkvi u kojoj tjelesno počiva, postao bih zamoran čitatelju. Koliko puta goruće svjetiljke silaze s neba u istu crkvu, ako koga obuzima strahopoštovanje prema nebeskim stvarima, neka upita čuvare iste crkve, koji pod svečanom prisegom potvrđuju da su ga često vidjeli kako stoji uz oltar koji je tik uz njegov grob i pjeva u biskupskom ruhu; jedan od njih, koji je bdio dok su ostali spavali i češće posluživao, dok je jednoga dana čistio oltarnik i ostalo uokolo, s podnožja raspela, koje je postavljeno visoko iznad istoga oltara, pred njega dok je meo pao je novčić, i to s onoga mjesta kamo se nitko ne može ni popeti osim ljestvama. Za tolike dakle kreposti i znakove koje je Bog učinio po svome sluzi preblaženom biskupu Erhardu, proslavimo svemogućega Boga, koji je divan u svojim svetima, komu je čast i slava u vijeke. Amen. a Konrad i drugi pod time razumijevaju bl. Alberta.c Štoviše, čini se da se pobrinula da se zgrade tako obnove da bi se mogao smatrati posve novim samostanom. Tako se naime u povelji sv. cara Henrika, izdanoj godine 1002., 2. indikcije, kaže: „Da samostan redovnica... koji je božanske uspomene naša baka Judita nekoć u čast svete Bogorodice Marije iz temelja podigla u opatiju i među ostalim obdarila darovima imanja za to mjesto itd.” Ta se povelja nalazi u 2. svesku djela Metropolis Wigulea Hundija; ondje je i druga povelja Otona (ne Prvoga, kako ondje piše Hund, nego Drugoga, kako je očito jer je izdana godine Kristove 974., 13. godine Otonova kraljevanja, a 6. carstva) u kojoj izjavljuje da na posredovanje svoje preslatke majke Adelheide, kao i na spasonosnu molbu časne gospođe Judite, daruje različita imanja redovnicama donjega samostana svete Bogorodice Marije, sagrađenoga na štovanje Kristova ispovjedaoca bl. Erharda. O istome darivanju Brunner u 2. svesku, 8. knjizi djela Rer. Boic. svjedoči da je Juditina pobožnost usto sagradila plemeniti samostan u Regensburgu za svete djevice, pučki zvan donji, gdje je ona sama htjela biti pokopana, ne zna se koje godine; da je sedamdeset i četvrte godine bila na životu, može se zaključiti iz pisma Otona II. kojim istomu samostanu prepisuje posjed nekih mjesta, potaknut Juditinim molbama. A Judita je bila majka Henrika Svadljivca, zvanoga i Pobožnim, bavarskoga vojvode, i supruga Henrika, brata Otona Velikoga.d Životopis sv. Vjenceslava donijet ćemo 28. rujna.
11 Quoties visus sit in sancta ecclesia, in qua requiescit corporaliter, si velim dicere, fastidiosus ero lectori. Quoties luminaria de cælo ardentia in eandem ecclesiam descendant, si quem cælestium tenet reverentia, custodes percunctetur ejusdem ecclesiæ, qui et sub grandi attestatione affirmant sæpe eum vidisse ad altare, quod ipsius sepulchro contiguum est, stantem, et Episcopali cantantem apparatu: quorum unus, qui ceteris dormientibus vigilabat, et serviebat frequentius, cum gausape verreret die quadam altare, ceteraque juxta, de pede Crucifixi, quod supra idem magna positum est altitudine, denarius ante verrentem decidit, ab eo quidem loco, ubi, nisi per scalas nemo vel ascendere potest. Pro tantis itaque virtutibus et signis quæ fecit Deus per servum suum Beatissimum Erhardum Episcopum, glorificemus Deum omnipotentem, qui est mirabilis in Sanctis suis, cui est honor et gloria in sæcula, Amen. a Conradus et alii B. Albertum intelligunt.c Imo ita videtur xdificia curasse instaurari, ut novum omnino monasterium censeri posset. Ita namque in diplomate S. Henrici Imperat. dato anno 1002, Indict. 2, dicitur: Ut monasterium sanctimonialium.... quod divinæ memoriæ avia nostra Juditha olim in honore sanctæ geneticris Dei Mariæ a fundamentis in abbatiam erexit, et donis prædiorum inter alia pro loco ditavit, etc. Extat illud diploma to. 2, Metropolis Wigulei Hundii; ubi et aliud Ottonis (non Primi, ut ibi scribit Hundius, sed Secundi. ut patet, quia an. Christi 974. regni Ottonis 13, Imperii 6, datum) in quo profitetur se varia prædia, ob interventum dulcissimæ genitricis suæ Adelhæidæ, nec non venerabilis Dominæ Judithæ salubrem petitionem, donare sanctimonialibus ad inferius monasterium sanctæ Dei genitricis Mariæ, Christique Confessoris B. Erhardi venerationi constructum. De eadem donatione Braunerus tom. 2, Rer. Boic. lib. 8. Judithæ religionem nobile insuper cænobium Ratishonæ pro sacris Virg nibus extructum testatur, inferius vulgo dictum; ubi ipsa condi voluit, incertum quo anno: septuagesimo quarto superstitem fuisse ex Ottonis II litteris intelligi potest, quibus eidem monasterio aliquot locorum possessionem transcribit. Judithæ precibus inductus. Fuit vero Juditha mater Henrici Rixosi, qui et Pius dictus, Bavariæ Ducis; uxor Henrici, fratris Ottonis Magni.d S. Wenceslai vitam dabimus 28 Septemb.
Drugi životopis
Alia vita
ANONIMNOGA AUTORA.
AUCTORE ANONYMO.
Iz drevnoga rukopisa izvadio Ivan Gamans iz Družbe Isusove.
Ex vetusto MS. a Joan. Gamansio Soc. JESU eruta.
Djela sv. Erharda za života.
Res gestæ a S. Erardo in vita.
Erhard bijaše po rodu Got, od roditelja doduše pogana, ali ipak najplemenitijega roda, iz grada Narbonnea. On je, preduhitren Duhom Svetim, od djetinjstva bojeći se Krista, zasjao mnogim znamenjima kreposti i čestitih običaja. Jer, što je znak dobre naravi, svoga se odgojitelja uvijek bojao ništa manje kad je bio odsutan nego kad je bio nazočan: uvijek je bio među onima koji su diktirali, čitali i pisali, a ako je vidio koga predana dokolici i raspuštenosti, i sam se, premda malen, nemalo čudio. Prikladno dakle sposoban za svjetovna i sofistička mudrovanja, sav je žar svoga duha usmjerio proučavanju božanskih Pisama, i korijenje svoga proučavanja učvrstio u duhovnoj stijeni te je, pun milosti Duha Svetoga i čestitosti, drugima pružao primjer života. Jer dok su se drugi zabavljali kockanjem i lakomislenim igrama koje prihvaća dječačka dob, on je žeđao biti natopljen rosom evanđeoskih zapovijedi. I u toj se dobi istaknuo mnogim znamenjima kreposti. Kako je naime rastao tijelom, tako je rastao i ljepotom kreposti. Bijaše naime pravilo reda, preziratelj bogatstva, tješitelj siromaha, ljubitelj siromaštva, oko slijepih, uho gluhih, noga hromih, otac siročadi, pomoćnik udovica, obuzdavatelj tijela, sljedbenik duha i, da ukratko kažem, riznica svih kreposti i posuda Duha Svetoga.
Erhardus genere Gothus, parentibus licet gentilibus, tamen nobilissimis natalibus ortus, civitate Narbonensi. Hic Spiritu sancto præventus a pueritia Christum timens, multis virtutum et honestorum morum claruit insigniis. Nam, quod bonæ indolis est indicium, indicium, Pedagogum suum absentem non minus, quam præsentem semper metuebat: dictantibus et legentibus atque scribentibus semper intererat: et si quem otio et dissolutioni deditum vidit, ipse quamvis parvulus non modicum mirabatur. Competenter itaque habilis mundanis et sophisticis cavillationibus, ad divinarum scripturarum totum animi applicavit studium, radicesque studii in petra spirituali infixit, plenus Spiritus sancti gratia et honestate, vitæ exemplum aliis præbebat. Nam cum alii negotiis alearum, ac levitatis, quæ puerilis ætas amplectitur, lusibus delectarentur; ille Evangelicorum præceptorum rorribus imbui sitiebat. In qua etiam ætate multis virtutum insigniis emicuit. Sicut enim corpore, sic et virtutum crescebat decore. Erat enim regula ordinis, divitiarum contemptor, pauperum consolator, paupertatis amator, oculus cæcorum, auris surdorum, pes claudorum, pater pupillorum, adjutor viduarum, carnis infrenator, spiritus insectator; et, ut beviter dicam, omnium virtutum armarium, et Spiritis sancti vasculum.
2 Rastao je naime tijelom i krepošću: suprotstavljao se manama i napastima, borio se sa željama, često je postio, nije se užasavao prezira odjeće, posjedovao je poniznost, obuzdavao je proždrljivost, nikada nije popuštao klevetnicima, od srca je uvijek suosjećao s ožalošćenima i bijednima, radovao se s radosnima, plakao sa zaplakanima, uvijek je bio nazočan božanskim hvalama, revno je sudjelovao u skupovima dobrih i svetih, često je probdio noći u molitvama i obilovao pobožnošću uz najobilnije suze. Ustrajući dakle u takvim i drugim krepostima, uspeo se do svećeničkoga stupnja. Otada je pokorom čestih postova svakodnevno prinosio samoga sebe Bogu kao živu žrtvu.
2 Crevit enim corpore et virtute: vitiis et tentationibus occurrebat, cum desideriis pugnabat, jejunia frequentabat, contemptum vestium non horrebat, humilitatem habebat, gulam refrenabat, detrahentibus numquam acquievit, afflictis et miseris ex corde semper compatiebatur, cum gaudentibus gaudebat, cum flentibus flebat, divinis laudibus semper adfuit, bonorum et sanctorum cætibus sedulo interfuit, in orationibus sæpe pernoctabat, in devotione cum lacrymis uberrimis abundabat. Talibus igitur et aliis virtutibus insistens, ad sacerdotalem gradum ascendit. Ex tunc crebrorum jejuniorum castigatione seipsum vivam hostiam quotidie immolabat Deo.
3 U međuvremenu je Hildulf, muž velike svetosti i hvalevrijedne zasluge, upravljao biskupijom trierske Crkve: pošto je mnogo vremena sveto i providno upravljao tom istom Crkvom, koju je i protiv volje preuzeo, odrekao se njezina upravljanja i ušao u dugo željenu pustinju, bez pučke vreve, želeći ondje služiti jedinomu Gospodinu. A blaženi ga je Erhard naslijedio na biskupskoj stolici. Kako je pak tijekom vremena hvalevrijedan glas o Hildulfu nadaleko i naširoko širio svoj miomiris, bl. Erhard dođe radi posjeta bratu, a kad ga je pronašao kako živi pustinjačkim životom u krajevima Vosgesa, poletješe jedan drugomu u zagrljaj te se od radosti uzajamno obliše suzama. Posvećujući se tako molitvama i drugim Bogu ugodnim službama, ostadoše zajedno nekoliko dana. I kako svjedoči rimska povijest, po odredbi pape Lava Devetoga, koji je a tada upravljao rimskom Crkvom, sagradiše ondje četrnaest samostana, naime Hildulf sedam i Erhard sedam. Budući da su naime bili plemići i posve se odrekli cjelokupne očevine, sve što su u zemlji svoga hodočašćenja stekli zaslugom života i vlastitim trudom, posvetili su božanskoj službi.
3 Interea Hildolphus vir magnae sanctitatis et laudabilis meriti, Trevirensis Ecclesiæ Episcopatum regebat: qui cum multis temporibus eandem Ecclesiam, quam etiam invitus suscepit, sancte et provide gubernasset, ipsam regimini resignavit, et diu desideratam eremum est ingressus, sine populari tumultu, soli ibi Domini cupiens famulari. Beatus vero Erhardus in Episcopatus solio sibi successit. Cum autem succedente tempore laudabilis fama Hildolphi longe lateque odorem suum spargeret; B. Erhardus gratia visendi fratrem advenit, et cum ipsum in partibus Rosarum Eremizantem invenisset, ruerunt in amplexus mutuo, et præ gaudio lacrymis se alterutrum perfundunt. Orationibus itaque et aliis Deo gratis servitiis vacantes, aliquantis diebus simul manserunt. Et sicut Romana testatur historia, Leone Papa nono, qui a tunc Romanam rexit Ecclesiam, auctore, quatuordecim monasteria ibidem construxerunt, videlicet Hildolphus septem, et Erhardus septem. Nam cum essent nobiles, et omni penitus abnegassent patrimonio, omnia quæ in terra peregrinationis vitæ merito et proprio labore perquisierunt, divino servitio mancipaverunt.
4 Napokon se bl. Erhard, brinući se za svoj ovčinjak i oprostivši se od brata, uputio ub Bavarsku radi propovijedanja. U to je pak vrijeme Pipin, otac Karla Velikoga, bio na čelu Franačkoga Kraljevstva. Pod tim su dakle kraljevima različiti cvjetovi kreposti cvjetali po svim mjestima Franačkoga Kraljevstva. Među svima njima blaženi otac Erhard postao je najslavniji. Jer premda je rodom i znanjem nadmašivao sve, ipak se zaslugom života smatrao najizvrsnijim. Bijaše naime mrtav svijetu, čistoćom djevica, redom svećenik, siromaštvom monah, ispovijedanjem ispovjedalac, trudovima mučenik, poslanstvom apostol, čistoćom anđeoc.....
4 Tandem B. Erhardus ovili suo consulens, fratrique valedicensb Baycatoriam gratia prædicationis est ingressus. Eo autem tempore Pipinus pater Magni Caroli, Francorum præfuit regno. Sub istis igitur Regibus diversi virtutum flores per omnia loca Regni Francorum floruerunt. Inter quos omnes Beatus Pater Erhardus famosissimus est effectus. Nam licet genere et scientia cunctos præcelleret, merito tamen vitæ præcellentissimus habebatur. Nam mundo mortuus, castitate virgo, ordine Sacerdos, paupertate monachus, professione Confessor, laboribus Martyr, legatione Apostolus, munditia Angelusc..... existebat.
5 U to se pak vrijeme vojvodi Etihonu rodila slijepa kći: kad je to doznao, otac se zacrvenio od stida i zapovjedio da se djetetu odrubi glava. Kad je to postalo poznato majci, sažalila se nad djetetom te ga je dala na odgoj u samostan koji se zove Palma, učinivši da se ondje potajno hrani. U krajevima dakle Bavarske bl. Erhardu, posvećenu nebeskim stvarima, bi objavljeno da se vrati u krajeve rijeke Rajne te ondje krsti neku djevojčicu i vrati joj vid. On je poslušno stigao na označena mjesta. Kad je dakle vidio zatraženu i dovedenu djevojčicu, plačući s teškim uzdahom podiže oči i ruke prema nebu te napokon glasno reče: „Istinsko svjetlo, Isuse Kriste, ukapaj rosu pobožnosti svojoj službenici te je prosvijetli srcem i tijelom.” Nakon dakle početnih pouka u svetoj vjeri, nadjenuvši joj ime Odilija, kad ju je uronio u vodu svetoga zdenca, otvorivši oči primila je vid. Raduju se stoga svi i dive se svi: otac kliče, majka se tješi, a svi hvale božansku snagu. Ipak, u Hildulfovu se životopisu čita da ju je on sam krstio, a da ju je blaženi Erhard podigao sa svetoga zdenca.
5 Eo itaque tempore Duci Ethiconi filia cœca nascebatur: quo comperto patre erubescente, præcepit infantem capite truncari. Quod cum matri innotesceret, miserta soboli fuit; ipsam nutriri in monasterio dedit quod Palma dicitur, ibidem occulte nutriri faciens. In partibus igitur Bavariæ B. Erhardo cœlestibus intento revelatum est, ut ad partes Rheni fluminis rediret, et ibi quandom puellam baptizaret, et eandem illuminaret. Qui obediens ad loca designata pervenit. Quæsitam ergo et oblatam puellam cum vidisset, lacrymando gravi suspirio oculos et manus ad cœlum levavit, tandem voce dixit: Lux vera Jesu Christe, pietatis rorem instilla famulæ tuæ, ac corde et corpore illam illumina. Post itaque sacræ fidei rudimenta, dato nomine Otilia, cum sacri fontis unda illam immersisset, aperiens oculos visum recepit. Gaudent ergo cuncti et mirantur universi: pater exultat, mater consolatur, divina virtus ab omnibus laudatur. In vita tamen Hildolphi legitur, quod ipse eam baptizarit, Beatum vero Erhardum eam de sacro fonte levasse.
6 Napokon se bl. Erhard vratio u svoje krajeve, gdje je živeći u najvećoj strogosti života najpobožnije služio Gospodinu. Uvijek je naime u sebi razmišljao govoreći s uzdahom: „O Gospodine, kada ćeš me osloboditi od raspadljivosti ove bijede? Kada ću te vidjeti?” Te i takve misli sveti je Otac uvijek prebirao u sebi. Napokon je, teško obuzet groznicom, umro. Kad je pak osjetio da je ovo raspadljivo tijelo bolesno, podignutih ruku prema nebu zazivao je pomoć te uzdišući sretno usnuo u Gospodinu.
6 Tandem B. Erhardus ad propria est reversus: ubi in maximo rigore vitæ degens domino devotissime serviebat. Semper enim apud se cogitabat cum gemitu dicens: O Domine quando me liberabis a corruptionibus hujus miseriæ? quando videbo te? hæc et hujusmodi sanctus Pater semper apud se revolvebat. Tandem febre correptus graviter, mortuus est. Cum autem corpus hoc corruptibile se ægrum sentiret, levatis manibus in cœlum auxilium invocabat, ac suspiria trahendo feliciter in Domino obdormivit.
a Najsramotnija pogreška protiv kronologije, koju Konrad dolje s pravom kori.
b Treba čitati Baioariam.
c U rukopisu je nešto bilo dodano, ali je brisanjem i plijesni toliko oštećeno da se nije moglo pročitati.
a Turpissimus contra Chronologiam error, quem merito Conradus infra reprehendit.
b Legendum Baioariam.
c In ms. aliquid addebatur, sed litura situque ita corruptum. ut legi non posset.