Sestra presvetoga pustinjaka Gutlaka (o kojemu 11. travnja) bila je sv. Pega, koja se danas preselila na nebo, o kojoj Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum piše: „U Rimu preminuće sv. Pege, djevice, sestre sv. Gutlaka.” Njoj Gutlak, koji je provodio pustinjački život na onom mjestu gdje je nakon njegove smrti sagrađen preslavni samostan Croyland ili Crowland, nije dopuštao da mu dođe pred oči: ipak je htio da, kad premine, ona umota njegovo tijelo u platno i pokopa ga.
2 „Kad se pak navršilo”, kaže Feliks Croylandski u Gutlakovu životopisu, „dvanaest mjesečnih krugova od njegova pokopa, Bog stavi u srce njegove sestre da bratovo tijelo pohrani u drugi grob. Skupivši stoga braću i prezbitere, kao i druge crkvene redove, na dan njegova preminuća otvoriše grob i nađoše cijelo tijelo netaknuto, kao da još živi, te je po savitljivim pregibima udova mnogo više sličilo spavaču nego mrtvacu. Štoviše, i sva odjeća u koju bijaše umotano bila je neokrnjena, dapače sjala je drevnom novinom i prvotnom bjelinom. Kad su to vidjeli nazočni, odmah su zapanjeni stali dršćući, tako da su jedva mogli progovoriti, jedva su se usuđivali gledati čudo i jedva su sami znali što čine. Kad je to ugledala Kristova službenica Pega, ispunjena duhovnom radošću, s poštovanjem božanskih hvala umotala je posvećeno tijelo u platno koje mu je za života pustinjak Egbert poslao za tu službu. Ali ne samo da je sarkofag položila u zemlju, nego je postavila i neko spomen-obilježje” itd. Orderik u 4. knjizi kaže: „Postavila je sarkofag iznad zemlje kao neko spomen-obilježje.”
3 Je li i sama Pega provodila pustinjački život, nisam doznao. Camden u poglavlju o Koritanima, govoreći o rijeci Welland, piše ovako: „Nekoliko milja odavde rijeka Welland teče pokraj utvrde Maxey, nekoć baruna od Wakea, i Peakirka (Peag-kirke), gdje je u prvotnoj Crkvi Angla sveta žena Pega, koja je mjestu ostavila ime, sestra sv. Gutlaka, sa svetim djevicama životom i primjerom pružala pouke pobožnosti i čistoće, te prilazi močvarama koje sam često spomenuo.” Peakirk, ili Pea-kirck, ili Pekirck, to jest Pegina crkva, smješten je u grofoviji Northampton. Nekoć je to bila muška opatija zvana Pegelandija. Ali u vrijeme kralja Hartaknuta njezino je zemljište i samostan sebi prisvojio opat iz Peterborougha, potkupivši suce novcem: ubrzo su razni plemići zauzeli veoma mnoga dobra koja su njihovi preci darovali istomu mjestu, okrutno istjeravši opata Wulgata i monahe, koje je zatim sv. Edvard Ispovjedalac premjestio u Croyland, kako opširnije izlaže Ingulf u djelu Croylandensis historia, gdje često spominje sv. Pegu. Vidjeli smo rukopisnu povelju kralja Wulfherea, izdanu godine 664., u kojoj uz veoma mnoga druga mjesta daruje samostanu u Peterboroughu i Peakirk. Odatle se može naslutiti ili da je staro ime mjesta izostavio prepisivač dok je prepisivao povelju pa unio novije, ili da je ponešto dodano povelji ne u dobroj vjeri: jer je Wulfhere umro prije nego što se rodila sv. Pega.
4 Čini se da je sv. Pega nakon smrti sv. Gutlaka neko vrijeme boravila na otoku Croylandu, kako je jasno iz onoga što prema Feliksu prenosi Orderik o nekom slijepcu, koji je napokon s vjerom doveden u Croyland i zatražio razgovor s Kristovom djevicom Pegom: „s čijim je dopuštenjem unutar oratorija legao pokraj svetoga tijela. Ona je pak sastrugala u vodu dio grude soli koju je sveti muž prije posvetio te je odatle kap po kap kapala vodu među vjeđe slijepca. Na dodir prve kapi očima je vraćen vid” itd.
5 O njezinoj smrti ovako piše isti Orderik Vital u 4. knjizi: „U to je vrijeme (pod sv. Edvardom Ispovjedalcem) postojao samostan u Pegelandiji, kojemu je bio na čelu plemeniti muž opat Wulfgeat. Ondje je naime sv. Pega, sestra sv. Gutlaka, dugo vojevala za Gospodina. Nakon što je njezin časni brat preminuo, ona je zdušno nastojala strožim trudom kušati svoj život iz ljubavi prema Kristu. Stoga je pošla u Rim, ponizno posjetila pragove svetih apostola za sebe i svoje, te je ondje 8. siječnja slavno dovršila život. Pokopana počiva u crkvi koju su ondje na njezinu čast podigli vjernici, te blista vrijedna štovanja dok mnogim čudesima pobožno priskače u pomoć onima koji je s vjerom zazivaju.” Smatram da se ta crkva sv. Pege srušila ili zbog starosti ili nekom drugom nesrećom, te da danas u Rimu uopće nema njezina spomena; inače bi njezino ime bilo uneseno u popise djela Martyrologium Romanum.
6 Više o njoj piše Ingulf u djelu Historia Croylandensis na početku: „A sveta Pega”, kaže, „sestra spomenutoga svetoga oca našega Gutlaka, ubrzo nakon isteka prve godine od njegove smrti, ostavivši najprije ondje u rukama opata Kenulfa bič sv. Bartolomeja i psaltir svoga brata, s nekim drugim relikvijama, vratila se lađom u svoju ćeliju, udaljenu četiri milje prema zapadu od oratorija prije spomenutoga svoga brata. Ondje je, navršivši dvije godine i tri mjeseca u žalosnom naricanju, krenula na hodočašće k pragovima apostola Petra i Pavla, po hladnoći i uz veliko uzdržavanje. A kad je ulazila u rimski grad, iznenadna zvonjava svih zvona koja su sama od sebe zazvonila tijekom jednoga sata navijestila je svim građanima zaslugu svetice koja je ulazila u Rim; ondje je, predana božanskoj službi, u strahu Gospodnjem napokon dovršila svoje dane; i pošto je njezino sveto tijelo ondje predano zemlji među mnogim drugim rimskim grobištima, njezin je duh iz truda sadašnjega života uzašao u vječni pokoj.”
Slavi se rođendan za nebo sv. Erharda 8. siječnja, a spominju ga mnogi martirologiji, kölnski i Viola Sanctorum: „Istoga dana sv. Erharda, biskupa i ispovjedaoca u Regensburgu.” Martyrologium S. Mariae u Utrechtu, napisan prije 300 godina, ima: „U Regensburgu sv. Erharda, biskupa.” Slažu se Ferrari, Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum i Molanus u djelu Additiones ad Usuardum, koji je ono što ga je u prvom izdanju nazvao regensburškim biskupom, čini se, poslije povukao. Ali kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum također ga čine regensburškim biskupom; kao i Martyrologium Germanicum, u kojem se čita ovo: „Također sv. Erharda, biskupa regensburškoga, koji je rodom bio Škot (Irac) i trierski biskup, odande je došao u Bavarsku i ondje propovijedao Evanđelje: krstio je Odiliju, slijepu od rođenja, i izmolio joj vid; te je napokon, kao što je dugo želio, preselio Gospodinu i blista čudesima.” Spominju ga i mnogi drugi noviji martirologiji. Galesini piše: „U Njemačkoj sv. Erharta: on se od djetinjstva posvetio naukama, čudesno napredovao u učenosti, a zasjao je i nevinošću života. Izgarajući od revnosti za širenje Evanđelja, došao je u pokrajinu Njemačku, gdje je ljude koji nastanjuju obalu Rajne priveo Kristovoj vjeri: zatim je pošao u Bavarsku te i propovijedanjem i primjerom kreposti također proširio kršćansku vjeru. Obasut tim zaslugama i pohvalom drugih divnih djela, usnuo je u Gospodinu.”
2 Na 9. siječnja rođendan za nebo sv. Erharda bilježi rukopisni Florarium ovim riječima: „U Regensburgu u Bavarskoj Erharda, inače Nerarda, biskupa i ispovjedaoca. On je po narodnosti bio Škot (Irac) i postao prezbiter, uzašao je u pokrajinu Bavarsku radi propovijedanja te postao regensburški biskup. Tada je po zapovijedi božanskoga glasa krstio sv. Odiliju, slijepu od rođenja, koja je odmah primila vid.” David Camerarius ima ga 9. veljače i 14. travnja, te ga ovdje naziva Eberhardom, regensburškim biskupom, a ondje Erehardom ili Erchardom, predstojnikom samostana. A 8. listopada slavi se spomen njegova prijenosa. Martyrologium Coloniense kaže: „Također prijenos sv. Erharda, biskupa i ispovjedaoca.” Istoga ga dana spominju kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum, Martyrologium Germanicum i rukopisni Florarium. Naziva se čas Erardus, inače Erhardus, Erchardus, Erehardus, Nerardus, Errardus, Arionardus.
3 Donosimo trostruki životopis sv. Erharda. Prva dva priopćio nam je Johannes Gamans iz Družbe Isusove
7 Umro je sv. Gutlak godine 714. (a ne 715., kako piše Orderik), 12. indikcije, 11. travnja, u srijedu nakon Uskrsa, koji je te godine pao na 8. travnja. Pega je potkraj godine 717. otišla u Rim: koliko je dugo ondje ostala na životu, nije pouzdano poznato. Spominju je Nicholas Harpsfield u 8. stoljeću, pogl. 19, i Firentinac iz Worcestera (Florentius Wigorniensis) uz godinu 714. Čini se da je od nje različita sv. Bega, koja se pučki naziva St Bees, po kojoj se rt u Cumbriji zove St Bees-head. „Bega je naime”, kaže Camden, „pobožna i redovnička irska djevica, ondje provodila samotnički život, čijoj se svetosti pripisuju čudesa o pripitomljenom biku i o najobilnijem snijegu koji je na dan ljetnoga suncostaja, dok je ona molila, duboko prekrio doline i vrhunce planina.” O njoj ćemo raspravljati 6. rujna.
✠