Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O sv. Ciru, carigradskom patrijarhu

DE S. CYRO PATRIARCHA CONSTANTINOPOLITANO

Cira, pravovjernoga predstojnika carigradske stolice i prognanika zbog vjere, Grci danas slave javnim štovanjem; u njihovim se minejima 8. siječnja o njemu čita ovo: „Istoga dana spomen svetoga oca našega Cira, carigradskog nadbiskupa. Njegov se sabor (ili spomen) slavi u časnom samostanu Hore (gdje se on nalazi, reći ćemo dolje pod br. 9) i u Velikoj crkvi, u nedjelju.”

„Pjevajući tvoje tijelo, Kriste moj, Cir,
Odriješen od tijela, stoji uz tvoje prijestolje.”

2 On je prije bio monah na nekom otoku pokraj Amastride, ili čak predstojnik monaha. U to pak vrijeme Justinijan Drugi, sin najpobožnijega cara Konstantina Bradatoga, budući da je dječačkom lakomislenošću i neobuzdanošću upropastio državu, nakon što je narodnom pobunom na prijestolje uzdignut Leoncije, po njegovoj je zapovijedi bio osakaćen odsjecanjem nosa i prognan u Herson, grad na Tauričkom Hersonesu (Krimu), godine Kristove 695. Odande je pobjegao kaganu, kralju Avara, oženio njegovu sestru ili zasigurno kćer Teodoru te se s njegovim dopuštenjem nastanio u Fanagoriji, gradu smještenom uz Kimerijski Bospor. Ali kad je Tiberije Apsimar (koji je godine 698., odsjekavši nos Leonciju i strpavši ga u samostan, zauzeo carstvo) nagovarao kagana da ukloni Justinijana, a barbarin nije odbijao, on se, opomenut od supruge, pravodobno uklonio pogibelji i, otišavši k Terbelu ili Trebeliju, kralju Bugara, uz njegovu je pomoć godine 705. ponovno zadobio carstvo: da će se to tako dogoditi, prorekao mu je Cir, koji ga je kao prognanika hranio u Pontu.

3 Sjećajući se toga dobročinstva, car je, dok je krvoločno bjesnio protiv ostalih svojih protivnika, patrijarha Kalinika, krivovjernoga čovjeka, pošto su mu najprije iskopali oči, prognao u Rim, kako bi onaj koji je prije oholo, kako bilježi Baronije u 8. svesku uz godinu 703., br. 2, podigao glavu protiv rimskoga prvosvećenika (što će se opširnije izložiti u životopisu pape sv. Sergija 9. rujna), ponižen od njega primao uzdržavanje za život. Na njegovo je pak mjesto, kako piše sv. Nicefor Carigradski, postavio Cira, koji je živio kao zatvorenik (rekluz) u Amastridi i prorekao mu povratak carstva dok je ondje boravio. Ivan Zonara u 3. svesku djela Annales kaže: „Za patrijarha je odredio nekoga monaha zatvorenika Cira, koji mu je bio prorekao povratak kraljevstva.” Juraj Kedren kaže: „U Carigradu pak za patrijarha postavi Cira, koji je bio zatvoren na otoku Amastridi, kao onoga koji mu je prorekao povratak carstva.” A od svih je njih stariji Beda u djelu Liber de sex mundi aetatibus i prema njemu Marijan Škot: „I dade biskupstvo Ciru, koji je bio opat u Pontu i hranio ga u progonstvu.” Pavao Đakon u 18. knjizi djela Rerum Romanarum kaže: „I opata Cira, koji ga je u Pontu hranio u progonstvu, postavi za biskupa na mjesto Kalinika.” Što se u Gruterovu izdanju u 20. knjizi djela Historia Miscella, pogl. 9, donosi ovako: „I umjesto njega uzdigne kao zamjenika Cira, koji je bio zatvoren na otoku Amastridi, kao onoga koji mu je unaprijed navijestio povratak prijašnjega carstva.”

4 Čini se dakle da je na nekom otoku pokraj Amastride bio predstojnik monaha. Amastrida je uz Crno more s one strane rijeke Partenija, grad Mariandinaca u Pontu, kako piše Ptolemej u 1. tabli Azije, pogl. 1. Plinije u 6. knjizi, pogl. 2, pripisuje je Paflagoniji i kaže da se nekoć zvala Sezam. Koji je pak to otok na kojem se nalazio samostan svetoga muža, navedeni pisci ne prenose. Otoke koji se zovu Eretini, ili Eritini, ili Eritrinske hridi, neki smještaju pokraj Herakleje, a drugi pokraj Amastride: je li mu na jednom od njih bilo sjedište? Ili se onaj zvao Trogesos? Niceforovo djelo Chronicon ima ovo: „LXIX. Cir, prezbiter i monah, iz Trogesosa kod Amastride, 6 godina, protjerao ga Filipik.” U koje je vrijeme Justinijan došao k Ciru, nije pouzdano poznato. Možda je onamo dospio kad su ga odvodili u Herson, ili kad je pobjegao iz Hersona, prije nego što se povjerio kaganu.

5 Što je Cir učinio u biskupstvu, nije zapisano. Vjerojatno je da se snažno suprotstavljao krivovjerju monotelita i pobijao ono što je prijevarom bezbožnoga Kalinika bilo prišiveno Petom i Šestom saboru; te da je zbog toga zatim nagovorio Justinijana da pozove papu Konstantina u Carigrad, kako bi se njegovim autoritetom osobno stišala svaka rasprava o vjeri. Polazeći dakle k caru, presveti je prvosvećenik krenuo iz Rima 5. listopada, 9. indikcije, odnosno godine Kristove 710. „Dok se pak zadržavao u Otrantu”, kaže Anastazije Knjižničar u životopisu Konstantina, „jer je bila zima, ondje primi carski pečat po regionariju Teofaniju, koji je sadržavao da kamo god spomenuti prvosvećenik prispije, svi ga suci tako časno prime kao da osobno gledaju samoga cara. Otputovavši odande i dotaknuvši krajeve Grčke, na otoku koji se zove Kea (kod Ptolemeja Cia, kod drugih Ceos, u Egejskom moru, nekoć otrgnut od Eubeje, prema svjedočanstvu Plinija u 4. knjizi, pogl. 12) dočeka ga patricij i strateg Karavizijana Teofil, primi ga s najvećom čašću te, pobrinuvši se kako je zapovijed sadržavala, dovrši putovanje koje bijaše započeo. Otplovivši s toga mjesta, dođoše na sedmu milju od Carigrada. Ondje iziđe car Tiberije, sin cara Justinijana, s patricijima i svim uglednicima (Baronije čita: i sa svim sinklitom, odnosno senatom) te patrijarh Cir s klerom i mnoštvom puka, svi se radujući i slaveći blagdan” itd.

6 Zatim pak o dočeku samoga Justinijana dodaje: „A gospodin car Justinijan, čuvši za njegov dolazak, ispunjen velikom radošću, posla iz Niceje u Bitiniji carsko pismo puno zahvalnosti; i da prvosvećenik treba poći u susret u Nikomediju, a on sam doći iz Niceje: što se i dogodilo. Na dan pak kad su se međusobno vidjeli, najkršćanskiji car s krunom na glavi prostre se ničice, ljubeći noge prvosvećenika. Zatim padoše jedan drugomu u zagrljaj: i nastade velika radost u puku dok su svi gledali toliku poniznost dobroga vladara. U nedjelju pak odsluži misu za cara: i pričestivši se iz njegovih ruku te zamolivši prvosvećenika da moli za njegove grijehe, vladar obnovi sve povlastice Crkve i otpusti presvetoga papu da se vrati kući.” To isto ukratko donose Beda i Pavao Đakon. Ispravno pak nagađa Rader da je sve to učinjeno po savjetu najpobožnijega patrijarha, kojemu je car, osobito u svetim stvarima, pridavao najveću važnost.

7 Što se osim toga ondje dogodilo, može se zaključiti iz onoga što isti Anastazije piše u životopisu Grgura II., Konstantinova nasljednika: „Zatim je promaknut u red đakonata: i sa svetim mužem prvosvećenikom Konstantinom pošao je u kraljevski grad, te upitan od vladara Justinijana o nekim poglavljima, najboljim je odgovorom riješio svako pojedino pitanje” itd. Čini se da se osobito raspravljalo o poglavljima dodanima nastojanjem Kalinika Petom i Šestom saboru, kako ćemo reći u životopisu Sergija 9. rujna i Grgura II. 13. veljače. Kad je pak car počeo provoditi okrutnu osvetu nad Hersoncima te poslavši novu vojsku odlučio do temelja razoriti Herson i bez razlike pogubiti građane, prvosvećenik Konstantin pokušao ga je odvratiti od takvih krvoločnih i pogibeljnih namjera. Tako piše prije navedeni Pavao Đakon: „Kad je slao vojsku u Pont da uhvati Filipika, kojega je onamo bio prognao, isti ga je časni papa mnogo odvraćao da to ne čini: ali ga ipak nije mogao spriječiti.” Isto prenosi Beda u djelu De sex aetatibus.

8 „Krenuvši stoga iz grada Nikomedije”, kaže Anastazije, „iscrpljen čestim bolestima, prvosvećenik napokon, dok mu je Bog udijelio zdravlje, neozlijeđen stigne u luku Gaetu, gdje nađe svećenike i veoma veliko mnoštvo rimskoga puka, te 22. dana mjeseca listopada, 10. indikcije (naime godine Kristove 711.) uđe u Rim: i sav je puk kliktao i radovao se. Nakon tri mjeseca pak odjekne žalosna vijest da je najkršćanskiji i pravovjerni car Justinijan zaklan, a krivovjerac Filipik uzdignut na carsku utvrdu.” Toliko Anastazije. Kako se to zbilo, opširnije pripovijedaju prije navedeni Nicefor, Zonara, Kedren i drugi. Patricij Maur, koji je bio poslan da razori Herson, kad ga je zatekao utvrđena posadom Hazara, te niti je mogao nastaviti opsadu niti se usuđivao vratiti caru, urotivši se s Hersoncima, proglasi prognanika Bardana za cara, kojega promijenjenim imenom nazva Filipik. On zatim pogubi cara Justinijana, doduše pravovjernoga, ali odviše strogoga i nemilosrdnoga, kao i njegova sina Tiberija. To se dogodilo na izmaku godine 711. ili početkom 712.

9 Što se tada dogodilo s patrijarhom Cirom, prenose navedeni pisci. Zonara kaže: „Patrijarha Cira protjerao je iz Crkve, kojom je upravljao šest godina, i u nju postavio svoga istomišljenika Ivana.” Slaže se Kedren. Historia Miscella, 20. knjiga, pogl. 20, kaže: „Nađe pak Filipik svoga istomišljenika Ivana, kojega učini carigradskim biskupom, svrgnuvši predstojnika Cira, kojega je i prognao u samostan Hore.” Petavije u bilješkama uz Nicefora prenosi da se kod Teofana nalazi: „ἐν τῇ τῆς Δώρας μοναστηρίῳ”, ali da treba ispraviti u „χόρας”. To je upravo onaj samostan koji se u minejima naziva „σεβασμία μονὴ τῆς χώρας”. Gdje se on nalazio, objašnjava onaj koji je tada živio, Časni Beda: „On izbaci Cira iz biskupske službe i zapovjedi mu da se vrati u Pont kako bi po opatskom pravu upravljao svojim samostanom.” Isto imaju Marijan Škot i Pavao Đakon. Odatle se nadalje može zaključiti da je Cir uvijek osuđivao ono što je Justinijan okrutno činio: inače bi se lako protiv njega podigla neka mržnja, niti bi krvoločni Bardan sustegnuo ruke od njega.

10 Koliko je dugo Cir ostao na životu, nije pouzdano poznato. Može se nagađati da nikako nije doživio godinu 715.: te je naime godine pravovjerni car Artemije Anastazije, protjeravši krivovjerca Ivana, iz Kizika u Carigrad premjestio svetoga biskupa Germana, za kojega prema Teofanu Petavije u bilješkama uz Nicefora prenosi da je u isto vrijeme kad i Cir i iz istoga razloga bio zbačen sa svoje stolice. A da je Cir bio živ, niti bi Artemije predao njegovu katedru drugomu, niti bi to prihvatio presveti muž German, koji je njegovo ime, bilo živoga bilo mrtvoga, morao unijeti u diptihe. O Germanu ćemo raspravljati 12. svibnja.

11 Sasvim nepromišljeno Antonius Demochares u djelu De divino Missae sacrificio, pogl. 10, naziva Cira krivovjercem, njega kojega je, kao što smo vidjeli, krivovjerni car uklonio sa službe kako bi se postavljanjem krivovjerca mogla poljuljati pravovjerna vjera.

✠

8. siječnja Kalendar godine