Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O sv. Gudili djevici, u Bruxellesu u Belgiji

DE S. GUDILA VIRGINE, BRUXELLIS IN BELGIO

Sadržaj (17)
  1. Njezin sveti život. Đavolske zasjede.
  2. Revnost u mrtvljenju proslavljena čudom.
  3. Druga njezina čudesa za života.
  4. Smrt, pokop, čudesa.
  5. Kažnjen onaj koji je oskvrnuo njezin grob.
  6. Relikvije prenesene u Moorsel, ne bez čudesa.
  7. Karlo Veliki časti grob sv. Gudule.
  8. Ozdravljenje kraljevske djevice: obraćenje oca s kraljevstvom.
  9. Opustošeni Moorsel, tijelo sv. Gudule preneseno u Bruxelles.
  10. Drugi životopis nepoznatoga autora. Iz Lovre Surija. Poglavlje I.
  11. Podrijetlo sv. Gudule, pobožni odgoj.
  12. Povučeni život. Đavolske zasjede.
  13. Gudulina čudesa za života.
  14. Smrt, pokop, čudesa.
  15. Kažnjen oskvrnitelj njezina groba.
  16. Prijenos relikvija: čudesa.
  17. Grob koji je počastio Karlo Veliki.

U Bruxellesu (koji je grad Vojvodstva Brabanta i sjedište belgijskih vladara) svečanom se svetkovinom 8. siječnja štuje sv. Gudila, ili Gudula, ili Guodila, kod Belgijaca sv. Goele ili Goule, djevica. O njoj vlastiti martirologij te Crkve kaže: Preminuće sv. Gudile djevice, naše zaštitnice, čije se moći svetoga tijela ovdje štuju. Dodaje Molanus u Addit. ad Usuard.: Na čijem je grobu kod Hama u Brabantu u zimsko doba topola bez ruku obrezivača odmah izrasla i zazelenjela se poput šumarka. Oboje je učinio Bog službom kojom je znao i htio, i moći kojom je mogao, kao svjedočanstvo o istoj Djevici, koja u domu Gospodnjem cvate poput palme. Kraći Usuardov martirologij, proširen i izdan u Parizu godine 1536., te brojni rukopisi pod Usuardovim imenom i kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuard. navode: Kod Bruxellesa rođendan sv. Gudile djevice. Istoga je dana navode Ferrari, Ghinius u Natalib. SS. Canonicorum, Andrija Saussay u Martyrologio Gallicano, Martyrolog. Gallobelgicum, Florarium i drugi. Čudim se što se u belgijskom martirologiju Henrika Adrijana njezino ime uopće ne nalazi.

2 Petar Galesini piše: U Bruxellesu sv. Gudile djevice. Ona je, rođena od uglednoga roda i odgojena u samostanu od bl. Gertrude, napredujući kako dobi tako i kršćanskim ćudoređem, neprestano se pobožno vježbala u bdjenjima, molitvi, postovima i svakoj službi pobožnosti. Njezine se moći ondje čuvaju s velikim štovanjem. Gotovo isto donosi Wion, kao i Hugo Ménard, za kojega ne vidim zašto je, kao i Dorganius, ubraja među benediktince. Isto o moćima prenosi Martyrologium Germanicum. I one su se doista ondje pobožno čuvale gotovo šest stoljeća; ali, kako piše Arnold Rayssius u Hierogazophylacio Belgico, za posljednje oluje belgijskih nemira raspršene su od fanatičnoga bijesa geza; ili ako su ih pobožni ljudi oteli njihovu bijesu i sakrili u neka skrovita skrovišta, zasigurno su do danas ostale nepoznate.

3 Donosimo izvorni životopis sv. Gudile: prvi iz rukopisnoga kodeksa Kolegija Družbe Isusove u Bruggeu, čiji je autor neki Hubert, koji je, koliko se može zaključiti iz svršetka, živio poslije godine 1047., budući da spominje prijenos koji je te godine izvršio Lambert Baldrik, grof od Leuvena. Drugi, sastavljen iz ovoga, pri čemu je izričaj katkad zadržan a većinom ublažen, od nekog nepoznatoga autora, izdao je Surije, a u 1. svesku Historiæ Francorum navodi ga Andrija du Chesne. Franjo Haræus u 1. svesku Annal. Brabant. pod Karlom navodi briselske klerike kao autore toga životopisa. Surije, koji prenosi da ga je prepisao iz prastaroga kodeksa, priznaje također da je tu i tamo popravio izričaj, ali umjereno, što smo i mi opazili uspoređujući ga s Breviarium Bruxellense tiskanim mnogo prije Surija. Postoji i drugi, nešto kraći životopis u rukopisu iz Rode-Kloostera i Corsendonka, koji se čini da je iz jednoga od ova dva sažeo Antun Gentius ili Ivan Gillemannus. Drugi, stariji, ali grub i neobrađen životopis navodi na početku Prologa Hubert, a mi ga dosad nigdje nismo pronašli. Njega navodi Balderik, biskup Tournaija, u Chronico Cameracensi knj. 1, pogl. 16, koje ćemo poglavlje u cijelosti donijeti 15. siječnja kad bude govora o sv. Ablebertu ili Emebertu.

4 No čini se da je Balderik ondje pogriješio po sjećanju kad piše da je nakon Bertoalda, a prije sv. Autberta stolovao sv. Emebert, za kojega priznaje da je nadživio sestru Gudilu. Gudilu je naime na krštenju držala sv. Gertruda te ju je kod sebe u Nivellesu poučila pobožnosti i znanostima; kad je ona napokon umrla, Gudila se vratila u očinsku kuću. A sv. Gertruda je umrla, kako ćemo pokazati na njezinu mjestu, u 33. godini života, 17. ožujka, u nedjelju, godine 664. Potom je Gudila živjela povučeno do godine 712., kako želi Miraeus u Chronico Belgico, tako da je u doba Karla Velikoga još bio živ netko tko ju je poznavao kao mladić. Stoga treba reći, kao što ćemo drugdje opširnije izložiti, da Emebert nije naslijedio Bertoalda, nego sv. Vindicijana. Osim toga, životopis sv. Gudile napisali su Franjo Haræus i Zaharija Lippelous; na španjolskom Petar Ribadeneira; na njemačkom Henrik Fabricius; na nizozemskom Henrik Adrijani i Heribert Rosweyde; na francuskom Klement Marchantius, Jakov Doubletius i Vilim Gazæus; na talijanskom Silvan Razzi.

5 Prijenosa moći sv. Gudile bilo je više. Iz kraja Ham prenesene su u Moorsel u doba Karla Velikoga: odatle u Chèvremont nakon što su Normani opustošili Moorsel: zatim su vraćene natrag u Moorsel; u Bruxelles ih je prenio vojvoda Karlo, sin franačkoga kralja Ludovika Prekomorskoga i knez Brabanta, te ih položio u crkvu sv. Gaugerika: i napokon ih je godine 1047. vojvoda Lambert Baldrik časno pohranio u crkvi sv. Mihaela, koja se sada naziva crkvom sv. Gudile. Prvi se prijenos u Briselskoj Crkvi obično slavio 6. srpnja (ne lipnja, kako je u bilješkama uz Martyrol. napisao Galesini) dvostrukim obredom, kako je vidljivo iz brevijara te Crkve. Na taj dan u Martyrologio Bruxellensi stoji ovo: Prijenos sv. Gudile djevice, naše zaštitnice. Slažu se kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuard; Martyrol. Germanic. i Colon; Radulf de Rivo i Ferrari. A rukopisni Florarium kaže: Kod Moorsela prijenos sv. Gudile djevice. Onamo je naime najprije bila prenesena iz sela Ham, gdje je prvotno bila pokopana, uz pratnju čudesa: stablo naime koje nazivaju topolom, a koje je iste noći ozelenjelo kraj njezina groba, također se prenijelo onamo; a na samome je putu gluh čovjek zadobio sluh. Napokon je pak prenesena iz Moorsela u Bruxelles, gdje sada počiva, godine spasenja 1047. No autor Florarija griješi: nije prenesena u Bruxelles te godine, nego oko 978., kako ćemo niže reći. Taj prijenos navode i Arnold Wion, Be-

nedikt Dorganius i Hugo Ménard, kao da se smatra da je prigrlila benediktinsko pravilo zato što je u ženskom samostanu u Nivellesu bila odgojena za pobožnost pod stegom sv. Gertrude; nju naš Rosweyde ispravnije ubraja među one djevice koje su provele svet život u svijetu. Smatramo pak da se toga dana ne slavi toliko onaj prvi prijenos kojim su njezine moći prenesene u Moorsel, koliko kasniji, kojim su iz Moorsela, ne bez sjajne svečanosti, prenesene u Bruxelles.

6 Zatim ih je pak u crkvu sv. Mihaela prenio Gerard I., biskup Cambraija (u čijoj se biskupiji tada nalazio Bruxelles, koji je sada podložan mechelenskomu nadbiskupu), nastojanjem vojvode Baldrika, koji u svojoj povelji (kod Miræa u Fastis Belgicis i knjigama belgijskih darovnica) izdanoj godine 1047., indikcije XV., ovako govori: Zbog toga sam ja, Baldrik, dao posvetiti župnu crkvu u Bruxellesu i u nju s najvećom čašću koju sam mogao prenio tijelo presvete Kristove djevice Gudile, koje sam našao nemarno položeno u crkvici sv. Gaugerika. Spomen toga prijenosa zabilježen je u Martyrologio Bruxellensi pod 14. rujna ovim riječima: Istoga dana posveta ove crkve i prijenos tijela bl. Gudile djevice u nju. Slažu se Molanus u Addit. ad Usuardum, Wion, Ménard, Dorganius, Ferrari, Martyrolog. Germanicum i Gallicanum Saussaya. Je li se prijenos dogodio toga dana ili, kako se kaže u životopisu, 16. studenoga, nije nam posve jasno. Te je godine 13. rujna bila nedjelja, a bila je i 15. studenoga. Takve se pak svečanosti obično obavljaju nedjeljom, kako bi se počastile većim brojem svega puka koji tada svetkuje. Ipak se ni jednoga od tih dvaju dana, nego u nedjelju nakon blagdana sv. Dionizija u mjesecu listopadu, poslije slavila svetkovina posvete, kako je razvidno iz staroga brevijara te Crkve.

AUTOR HUBERT.

Iz rukopisa Družbe Isusove u Bruggeu. a Preljubljenomu bratua Albertu, Hubert, sluga slugu Božjih; neka i ovdje sretno služi Kristu i u budućnosti s klicanjem stoji pred njegovim licem. b Donio si nam nedavnob sveščić, predragi brate, u kojem se nalazilo nekoliko zapisa o krepostima blage djevice Gudile. Sadržaj samih događaja valja doista pretpostaviti čistomu zlatu i topazu; ali je sastav teksta prema svojoj mjeri toliko prepun barbarizama i solecizama da se pokazao više nego priprostim. Je li se to dogodilo nemarom pisara ili neznanjem sastavljača, posve je izvan naše spoznaje. Stoga si se ponizno obratio našoj malenkosti da, vjerno preuzevši smisao tih djela, učenim stilom iznesem svojim riječima i prikladno uredim. Ja sam pak na prvi poticaj tvoje ljubavi radije to odgodio nego učinio, odvraćen od prihvaćanja toga posla ponajviše iz dvaju razloga: kako zato što se dosad nisam doticao takve vrste građe, tako i zato što sam vidio da je taj pothvat iznad mojih snaga, u kojem bi mojic.... pa stoga razboritiji trebali raditi svim naporom, a ne da se ja, mladić i, kako iskreno priznajem, bez ikakve oštroumnosti, usudim upustiti u to. c

2 No pošto me tvoje prijateljstvo drugi i treći put opomenulo u ovoj stvari, odlučio sam pristati na tvoje molbe. Dok sam naime u duhu prevrtao mnoga oklijevanja svoje plašljivosti, pala mi je na pamet ona izreka najmudrijega muža da je mudrost otvorila usta nijemih i jezike nejačadi učinila rječitima, kao i ona Davidova riječ izrečena pod Božjim obećanjem: „Raširi usta svoja i ja ću ih napuniti.” Napokon ojačan potporom tih svjedočanstava i snažno potaknut poticajem same ljubavi, koja sve podnosi, kako svjedoči Učitelj naroda, prihvatio sam naloženo breme. Stoga će naše pero izložiti iz kojega je roda potekla ova presveta djevica, kakve je svetosti život provela i kolikim je čudesima blistala za života i nakon smrti. S dobrim dopuštenjem pak molim čitatelje da poklone vjeru rečenomu i da ne misle kako sam napisao išta osim onoga što je provjereno i dokazano. Inače bi mi bilo svetije šutjeti nego govoriti neistine. I neka ne gledaju na riječi naše neukosti, nego na djela, te neka se sjete da počeci svete Crkve nisu potekli od govornika, nego od ribara. Sada neka bude prisutna snaga Duha Svetoga koja će pokrenuti glazbalo naših najnejakijih usta. Ta mu slava nipošto nije nova: i samu je nijemu Balámovu magaricu učinio da progovori ljudskim riječima, a u početku je i vjernicima razdijelio različite jezike. Neka se udostoji i moje nepce orositi svojom rosom da bude sposobno pripovijedati kreposti svoga doma, naime neoskvrnjene djevice: po čijem zagovoru neka se ja pisac, a ti poticatelj, i zajedno sva braća koja su s tobom, svi oslobodimo spona grijeha te, pošteđeni paklenoga ognja, zavrijedimo postati dionicima božanske slave.

a To je možda Albert ili Olbert, monah iz Lobbesa, a zatim opat u Gemblouxu, koji je opisao čudesa i prijenos moći sv. Verona: njegov je suvremenik bio svećenik Humbert iz Lembeeka, muž, kako sam Olbert svjedoči, prema životu suvremenih ljudi nipošto prezren. Ipak odatle ne možemo sa sigurnošću utvrditi da je on autor životopisa sv. Gudile: to tek postavljamo kao temelj za sretnije nečije nagađanje.
b Kvaternion, odnosno knjižica od četiri lista.

Podrijetlo i redovnički odgoj sv. Gudile.

Blažena je dakle djevica Gudila imala najdostojnije podrijetlo u a brabantskom kraju: plemenita rodom, ali još plemenitija naravi duha; od roditelja koji su se prema svjetskom dostojanstvu isticali uzvišenim rodom i u upravljanju državom postigli vrhunce časti. Otac joj je naime biob Vitger, za kojega smo doznali da je obnašao čast grofa, a majka joj se, najplemenitijega roda, zvalac Amulberga. Sama je pak djevica, potekla od kraljevske uzvišenosti, vukla podjednako najpobožnije kao i najplemenitije rodoslovlje. Bila je naime krvlju povezana sad sv. Gertrudom, koja je kao Pipinova kći muževno prezrela ženidbu na zemlji kako bi bila prikladna za nebeske ložnice. Isticala se također srodstvom sa svetime Aldegundom if Valdetrudom; od kojih se prva, posvetivši svoje djevičanstvo Bogu, suzdržala pod stegom redovničkoga pravila te je, provevši tijek života u istome djevičanstvu, sada ukrašena krunom neokaljanoga Zaručnika; druga se pak u mladenačkim godinama udala zag nekoga vojvodu te, nakon što je iz čednoga braka dobilah svete potomke, odloživši svilene haljine blistave od zlata i dragulja, i isto tako podijelivši ostalo pokućstvo za potrebe siromaha, iz brodoloma ovoga svijeta izišla gola, primivši dugo željene koprene svetoga reda. Napokon, da bi postalo očito koliko je daleko od one kuće čija je stanovnica bila naša djevica bila opačina, a koliko je u njoj domaća prebivala čestitost, imala je sestre glasovite po svetosti, naime Reinildu i i Faraildu, te rođenoga brata sv. Emeberta, biskupa Cambraija. No upotrijebivši preveliko mnoštvo riječi dok nam je namjera zabilježiti slijed njezina podrijetla, usmjerimo već tijek našega govora na ono što slijedi.

4 Kad je spomenuta njezina majka bila trudna s njom, kako je običaj kod trudnica, kolebala se u oluji tjeskobe, mnogo više zabrinuta za budući porod, hoće li se odlikovati dobrim ćudoređem ili će služiti sramotnim nasladama. No koji bi kutak k riječi mogao biti prepušten tuzi ondje gdje se znalo da Mudrost svega stvorenoga na neki način vidljivo sebi gradi hram, gdje su čete kreposti zauzele sav prostor i ispunio ga žar nebeske slave? Niti je dolikovalo da dugotrajnom tjeskobom bude pogođena ona koju je božansko predodređenje odredilo za nositeljicu tako velikoga dragulja. Stoga Onaj o kojemu proročka proročanstva svjedoče: „I u slugama će se svojim utješiti”, udostojao se okrijepiti svoju službenicu ovakvim ohrabrenjem. Bila je noć i smrtnike je na zemlji obuzeo san, kad ista majka obitelji, predana snu, ugleda anđela gdje stoji sa zvijezda, koji joj je, činilo se, ovim riječima uklanjao strah: „Odagnaj strah iz srca i udalji grizuće brige, jer si oplođena dragocjenim sjemenom. Sam me naime vladar svih kraljevstava šalje k tebi sa svijetloga neba, onaj koji svojom moći pokreće nebo i zemlju; on mi zapovijeda da ti donesem ovu utjehu: Vjerno si začela, sretno ćeš roditi, kao majka časne kćeri. Ovo ću ti naime reći, kad te već ta briga izjeda: od same djevojačke dobi prionut će uz svete obrede, u kojima će ustrajati sve do granica kratkoga života te će zadobiti palmu vječnoga života.” Progovorivši takvim ustima, anđeosko ju je viđenje po dovršetku govora ostavilo i iščeznulo u lagani povjetarac. A ona, razveseljena takvim viđenjem, podiže tijelo s postelje, pruži sklopljene ruke s glasom prema nebu te, pripravivši vjerno srce na odgovore donesene s neba, zahvali darovatelju svih dobara. Ovdje se obnavljaju drevne pohvale, koje je ugodno navesti iz vjernih knjiga. Tako su naime Ezavu i Jakovu, prije nego što su izišli na svjetlo, majci bila unaprijed označena dva naroda koja će se razdijeliti iz njezine utrobe: tako je proročki Božji posvećenik i suzdržljivi glasnik Jaganjčev Ivan, koji se imao roditi iz neplodnoga tijela Elizabetina, bio unaprijed naviješten, avaj, sumnjičavomu ocu.

a Pokrajina Brabant nekoć je obuhvaćala velik dio Belgije između Šelde i Dijle; pošto je njezin naslov ukinut, prepustila je pravo grofovima Flandrije i Hainauta. Ime su zadržali grofovi od Leuvena te su ga učinili zajedničkim svojoj vlasti, poslije proširenoj sve do granica Nizozemske i rijeke Meuse, tako da se već više stoljeća Brabant smatra prvakom belgijskih pokrajina; o njegovim ćemo drevnim narodima i etimologiji opširnije raspravljati u životopisu bl. Pipina 21. veljače.
b On je poslije bio monah u Lobbesu, kako ćemo reći 10. srpnja.
c Češće Amalberga i Amelberga. Ona je u Maubeugeu u samostanu sv. Aldegunde presveto završila život, a štuje se 10. srpnja u gradu Bincheu kod stanovnika Hainauta, gdje joj počiva tijelo, u Lobbesu i drugdje.
d Životopis sv. Gertrude djevice donijet ćemo 17. ožujka.
e 30. siječnja.
f 9. travnja.
g Sv. Vincentu Madelgariju, o kojemu 14. srpnja.
h Sv. Landerika ili Landrika, biskupa Meauxa, koji se štuje 17. travnja; sv. Aldetrudu i Madelbertu, djevice, obje opatice u Maubeugeu; o Aldetrudi ćemo govoriti 25. veljače, o Madelberti 7. rujna; te sv. Dentlina, koji se štuje u Reesu u Kleveu, kako ćemo reći 14. srpnja. i O sv. Faraildi djevici govorili smo 4. siječnja. No ako je ona bila sestra sv. Gudile, nužno je da je sv. Amelberga bila dvaput udana, premda protiv svoje volje: najprije za vojvodu Teodorika, koji je prije iz druge žene dobio dva sina, o kojima se govori u životopisu Farailde, te samu Faraildu; a napokon za grofa Vitgera. k Čini se da treba čitati ibi (ondje).

Njezin sveti život. Đavolske zasjede.

Međutim, vraća se ona na prag a svojih roditelja, noseći žedne grudi ispunjene gutljajem mudrosti. S obiju strana obilovala je radost: oni su odobravali svome djetetu zbog glasa dobra mirisa i njezinih blagotvornih kreposti, a ona se radovala njihovoj dobrohotnoj naklonosti prema sebi.

8 Bilo je pak u susjedstvu selo, po imenub Moorsel, udaljeno od njihova boravišta dvije milje razmaka, u kojem bijaše sagrađen oratorij posvećen na čast Svetoga Spasitelja. Zavoljevši to mjesto, blažena Božja djevica uputila se onamo, udaljena od svojih, izbjegavajući im biti na teret i u najmanjim poslovima te želeći posvetiti se razmatranju jedinoga božanstva. No kolikim se vježbanjem ondje pripremala za poglede višnjega veličanstva, nije u ljudskoj moći opisati, čak i kad bi se svi udovi tijela pretvorili u jezike, a svaki zglob odjekivao ljudskim glasom. Dugim je molitvama posvećivala dane, nastavljala ih i noću, probdijevajući noći u bdjenjima, revna u psalmodijama, uvježbana u postovima, prinosila je samu sebe kao žrtvu paljenicu pred očima Kristovim, kojemu se sva pobožno predala još od dječjih godina. I premda je ovdje bila samo tijelom, svakodnevno je dušom žurila prijeći k vječnim dobrima: a koliko se ugodnom pokazivala onomu koji ispituje bubrege i srca, jasno se očitovalo i po izvanjskim djelima. Jer predana blagosti milostinje, nikada nije podnosila da nevolju bližnjega ostavi praznih ruku: a za podmirenje toga obilno ju je opskrbljivala briga roditelja, jer su djelom potvrđivali ono što je o njoj unaprijed navijestio anđeoski glas. Njezin je govor također, prema Apostolu, bio solju začinjen: sklona najčešćem prigibanju koljena, sa suzama i skrušenošću srca zaklinjala je Gospodina da sve što god pomisli ili učini bude ugodno pred njegovim licem. A on sam, koji je te pobožne molitve snažno nadahnuo, milosrdno ih se udostojao uslišati.

9 Dok se dakle na taj način odgajala, čime je u sebi raspirila plamen ljubavi prema svima, neprijatelj kršćanskoga imena, đavao, nestrpljivo podnoseći što ona raste tolikim napretkom kreposti, dahtao je žarom drevne zavisti protiv nje, i to ga je oštrijom mukom podbadalo što ga je pobjeđivao njemu najpoznatiji spol, koji je na njegov nagovor bio prvi uzrok ljudske propasti. I najprije je nastojao, ako bi je ikako mogao odvratiti od prihvaćene odluke, ubacujući njezinu duhu slabost tijela, duga razdoblja života, te je nadasve podizao goleme oblake u njezinim mislima. Ali je prvi pokušaj razbijen i osujećen, jer je bila snažno utvrđena u razmatranju Božjih zapovijedi. Ipak, ni tako se ne urazumivši, premda u prvom sukobu prevaren, uzalud ju je napadao različitim jurišima, poput onoga koji opsjeda uzvišeni grad opsadnim spravama ili sjedeći oko gorskih utvrda pod raznovrsnim ratnim spravama vješto obilazi čas ove, čas one prilaze. Ali ona je, odbijajući njegove spletke ustrajnošću molitava, stajala poput nepomična stupa, pogođena njegovim uzaludnim udarcima. Jer on je ubacivao prljave misli, a ona ih je postojanošću molitava uklanjala. On je dražio osjetila prirodnim žarom tijela, a ona je vjerom i postovima ograđivala cijelo tijelo. On je predočavao žensku narav kao laku za pad, a ona je, razmatrajući vječne muke budućega suda, čuvala nepovrijeđenu čistoću duše usred kušnji. Sve se to pak događalo na sramotu đavla: pomagao je naime svojoj službenici Gospodin, koji je radi nas zaodjenut tijelom udijelio tijelu pobjedu nad đavlom, tako da je svakomu tko se tako bori dopušteno izreći savjet Apostolove riječi: „Ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom.”

10 Naposljetku, kad je ni tim sredstvom nije mogao uništiti, svima je jasnije od svjetla pokazao kolikim je škrgutom zuba bjesnio protiv nje. Bijaše naime u ove Svetice hvalevrijedan običaj da bi od pijetlova pijeva, ostavivši postelju, svake noći polazila na prag spomenute bazilike, dok je pred njom išla njezinac sluškinja sa svjetiljkom predvodnicom, kako bi ondje u Bogu ugodnim bdjenjima provela ostatak noći, kadeći samu sebe Bogu u uzdasima i čestim molitvama. Jedne dakle noći, kad se po uobičajenom običaju iz tog razloga koji smo prethodno spomenuli uputila u istu crkvu, sam začetnik sve zloće, ne zaboravljajući svoju vještinu, očitovao je znak svoje prisutnosti jer je došavši iznenada ugasio svijeću. O kako je sebi doličnu lukavštinu otkrio pratilac noći! Onaj napokon koji se prema Izaijinu svjedočanstvu naziva Lucifer, da kao što je ova manja zvijezda okružena zlatokosim sjajem zvijezda, tako je i on prije pada bio urešen presjajnim ukrasom nebeskih redova poput dragulja, sada od njega samoga nazvan knezom tame, raduje se blatu zločina i njeguje skrovišta slijepih umova. Ali Kristova službenica, dok je prevladavala lukavština neprijatelja, izgubivši svjetlo, nikakvim naporom nije mogla usmjeriti korake ravnom stazom. Tolika je, više nego obično, čađava strahota one noći navalila. Jer niti je bilo ognjeva zvijezda, niti svijetloga nebeskog svoda u zvjezdanom eteru, nego u mračnom zraku oblaci, a i mjesec je u olujnom oblaku skrivala gluha noć: i, što je očito lako vjerovati, sam je neprijatelj sebi dragom tamom pojačao pomrčinu. I njezina pratilja izjavljuje da ne razlikuje ni prohodno ni bespuće, niti se sjećad pravoga puta. Znaj da je đavolskim poticajem bila obavijena magla tolike zablude. Što da učini? Svetost Bogu predanih grudi plamtjela je, jer nije htjela biti odvraćena od dobra pothvata. Napokon, došavši k sebi, spoznala je da valja izmoliti pomoć od Boga, sjećajući se one Davidove riječi: „Ti si, Gospodine, utočište moje od nevolje koja me okružila: radosti moja, izbavi me od onih koji me okružuju.” Prignuvši koljeno, pada ničice u pijesak, prljavom se prašinom posipa kosa te iz sve srži duše zaklinje Gospodina govoreći: „Smiluj se, o Bože, mome trudu: smiluj se meni, koja, premda zbog svojih grijeha podnosim što sam zaslužila, ipak se uzdam u tvoju zaštitu: raskini zamke zasjednika, ukloni zapreke voštane tame i zapovjedi da se ova svijeća ponovno zapali, da se neprijatelj ne raduje nada mnom. Ti si naime osloboditelj robujućega stvorenja, nas uhvaćene pod labavim jarmom strašne zmije cijenom svoje smrti učinio si slobodnima. Zaklinjem te stoga, snažni Otkupitelju, ne dopusti da ponovno padnemo pod plijen pohlepnoga razbojnika.” Što da duljim? Naklonjeni Bog uslišao je te molitve i milostivim licem podario uspjeh, te svojom odlukom ponovno zapaljenom svjetiljkom okrijepio svoju vjernicu. Žižak je zatreperio sjajnijom zrakom nego obično, tako da bi vidio kako je ono selo obasjano novim suncem. Ugledavši tako čudesnu svjetlost, djevica podiže blistave oči oblivena suzama, uzdiže lice prema zvijezdama i odaje hvale veličanstvu Svevišnjega, koji svoje ne napušta u nevoljama. „Tebi”, reče, „najmilostiviji Bože, hvala i slava, tebi zahvaljivanje. Kakva ti se služba može uzvratiti za ove darove? Nikakve molitve onih koji te hvale ne nadoknađuju cijenu tvoje darežljivosti: uvijek naime biva nadmašena manja briga poslušnih. Ti si istinsko svjetlo očima, ti si svjetlo i najdubljim osjetilima. Tebe stoga, Stvoritelja, neka blagoslivlja tvoje stvorenje, čije veličanstvo i dobrota nastavljaju kraljevstvo u trostrukom božanstvu u vijeke vjekova.” S tim i takvim hvalospjevima ulazi u dom Božji, kamo je išla: ondje sve preostalo vrijeme, sve dok se ne zatvori međa noći, bdije znojeći se u molitvama, uz melodiju psalama pridodanu uobičajenoj mjeri i nagomilano mnoštvo molitava.

a Oni su već bili prigrlili redovnički život. Predaje se naime da je sv. Amalberga primila sveti veo od sv. Auberta, za kojega se smatra da je umro oko godine 659., dok je Gertruda preminula tek godine 664., nakon čije se smrti Gudula vratila u očinski dom. Ona je zatim zajedno sa sestrom Reinildom pošla u Lobbes kako bi ondje Bogu darovala sve svoje posjede. Ali kad su im redovnici na kucanje odbili otvoriti vrata, tvrdeći da ženama nije dopušteno onamo ulaziti, Gudula se vratila kući, bilo ogorčena, bilo plemenito se pomirivši i smatrajući da ništa više ne treba pokušavati. Reinildi pak, koja je golih koljena izlijevala molitve, treće su se noći božanskom snagom otvorila vrata crkve: te je tom samostanu darovala selo Saintes s pet zaselaka.
b Selo je Morsella (ili, kako se ovdje naziva, Morzella, kod Surija Mortsella, u Breviarium Bruxellense Mortscella, kod Miraeusa u Chronicon Mortesella) na samim granicama Brabanta i oblasti Aalst. A u kojem se točno mjestu nalazio dom njezinih roditelja, nismo doznali, osim možda u Martinisu, za koje se mjesto, kako ćemo naznačiti kod Emeberta 15. siječnja, čini da se danas zove Merchtem.
c Abra je (kod Grka ἀβρα i ἀβρα), kako piše Suda, οὐτε ἀπλως θεράπαινα, οὐτε ἐυμορρος θεράπαινα, ἀλλ' δικότριψ γυναικος χόρη χαί ἐντειμος, είτε δικογενής είτε μν. „Niti jednostavno sluškinja, niti lijepa sluškinja, nego kućna djevojka supruge i časna, bilo da je rođena u kući ili ne.” Jdt 8, 32: „I ja ću izići sa svojom abrom”, i drugdje. Vidi našega Serarija u djelu In Judith, pogl. 10, pitanjce 1.
d To jest, pravoga.

Revnost u mrtvljenju proslavljena čudom.

Međutim, dok je Feb obasjavao nebeski svod i najšira prostranstva zemalja blistavim zrakama, dolazi svećenik toga mjesta kako bi slavio uobičajena otajstva božanske službe. Dok je dakle, posvećen jutarnjim službama, uređivao svetište i pripremao oltar kao da će prinijeti žrtvu, hodajući tamo-amo i svraćajući pogled na ovu i onu stranu, slučajno okrenu lice onamo gdje je Božja djevica prostrta po tlu poniznom molitvom gomilala zavjete, prikazujući samu sebe prema propisu Učitelja naroda kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu. Promatrajući je najpažljivijim pogledom i diveći se duljini njezinih molitava, vidio je njezine bose tabane, dok su samo gornji dio stopala pokrivali gornjaci sandala. I najprije se zapanjio novinom tako velike stvari, a zatim i time što se ona, bogato i nježno odgojena, iscrpljuje pod tako okrutnom strogošću. Istinski pjeva glasom, strunom i bubnjem izvrsni Kralj: „Dobar je razum svima koji ga vrše, hvala njegova ostaje u vijeke vjekova.” Ti pak, o vrhunska mudrosti, kako najizvrsniji govornik otmjeno raspravlja, sve raspoređuješ blago. Ova naime tvoja službenica, posvetivši razum tvojim zapovijedima, ispunila je što si zapovjedio: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide”, a ti si uzvratio ono što si obećao: „Nitko ne pali svjetiljku da je stavi u skrovište niti pod posudu, nego na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost.” Ona, izbjegavajući ljudsku naklonost da je ne bi zapuhnuo vjetar taštine, radosnim je stidom skrivala sve što je činila za tvoje štovanje: ti naime vidiš skriveno i darom nagrađuješ ono što je tajno, a ti si je pak znakom kojim ti se svidjelo očitovao nama za nasljedovanje. Spomenuti dakle službenik Božjega oltara, potresen strahopoštovanjem pred tako velikim činom i sažalivši se nad njezinom studeni, čekajući vrlo dugo, nakon što je ona ustala od molitve, odmah je skinuo rukavice sa svojih ruku i prišao da ih podmetne pod njezine stope, kako bi pobožnom uslugom počastio djevojku tako sjajne zasluge. Ali ona ni na svećenikovu revnost nije popustila okove svoje najčvršće odluke, nego, užasavajući se neuobičajene mekoće koja joj je pogubno laskala, kao da ju je potresla nanesena uvreda, zgrabila ih je rukama i bacila na pod.

12 Čudesna stvar i silno dostojna hvale, jer su je stoljeća poučena trajnim spisima pronašla kao najrjeđu. Da progovorim ili da šutim? Ali kao što se nitko ne smije hvaliti svojim zaslugama, tako nitko ne smije prešućivati djela jedinoga Boga koja se događaju po njegovim svetima, nego ih treba propovijedati, jer se čita da je anđeo ovako opomenuo Tobiju: „Tajnu kraljevu dobro je sakriti, a djela Božja otkrivati i priznavati časno je.” Rukavice nisu dotaknule zemlju, nego su visjele u zraku kao da su pričvršćene. I to posve pravedno. Zašto bi ih naime onečistila prašnjava prljavština, kad su ispale iz onih ruku koje su bile čiste od ljaga mana? Vidio bi ih uzdignute iznad ove velike praznine, a da ih odozgo nisu držali pokretni konopci pričvršćeni za strop, niti ih je odozdo podupirao oslonac ikakva podupirača. Tvoja su dakle to, Kriste, djela, tvoja čudesa, koji si, kako potvrđuje Davidova lira, divan u svetima svojim, koje se udostojavaš proslaviti na mnoge načine. Mi pak, razmatrajući ishod tako velike stvari, opažamo da ono odbijanje nije poteklo iz uzrujanosti žuči, nego iz čiste nakane. Njoj u Evanđelju Istina kaže: „Ako oko tvoje bude bistro, cijelo će tvoje tijelo biti svijetlo”, jer kad je čista nakana koja prethodi, dobro je svako djelo koje slijedi, čak i ako se čini prijekora vrijednim. O slavni žaru Djevice, koja ni na trenutak vremena nije dopustila da popusti u svojoj najprisnijoj strogosti! O blaženoga li onog svećenika, koji to nije shvatio kao svoju uvredu, nego veličajući s klicanjem njezinu krepost, razglasio je posvuda ono što je vidio!

Druga njezina čudesa za života.

Nakon što je svećenik napokon dovršio misno slavlje, u kojem je sveta djevica, prema glasu Psalmistovu, svoj skrušeni duh prinijela Bogu kao žrtvu (jer srce skrušeno i ponizno Gospodin ne smatra prezira vrijednim), vraća se na prag vlastitoga doma. Već je bila prevalila gotovo polovicu puta, i gle, susreće neku ženu koju su mučile duga tuga i dugotrajna nesreća. Nosila je naime na ramenima svoga sina, koji je s prirođenom slabošću iz utrobe same nesretne majke došao na ovo svjetlo; i već je zlatno sunce, vladajući svijetom kroz dvanaest zviježđa, zaokruživalo devetu godinu otkako je vidjela istoga dječaka oslabljena trostrukom mukom. Bio je naime zgrčen, pognut, oborena lica i nagnut naprijed gledajući samo u zemlju: i prolazi glasa bijahu mu a začepljeni, jezik bijaše onijemio, a govorno oruđe nije oblikovalo razgovijetne pokrete. Štoviše, povrh toga okrutna je kostobolja u rukama zgnječila zglobove šaka, toliko da nije prinosio hranu ustima osim uz pomoć tuđe ruke koja bi je primaknula. Dakle, kad je Božja svetica ugledala tako maleno tjelešce opsjednuto tolikim pošastima, grudi joj se potresoše zaodjenute nutrinom milosrđa. Tada, primivši cijelim umom Duha Svetoga, uzima dječaka u naručaj svojih ruku i obraća se s molitvama Bogu govoreći: „Najdobrostiviji Isuse, prikloni uši svoje glasovima svoje službenice i izlij pomoć svoje blagosti na ovoga: koga je stvorila tvoja najsnažnija dostojanstvenost, neka ga utvrdi tvoje najslađe smilovanje. Ne uzdam se u svoje zasluge, kojih nema, nego se ufam u preobilni izvor tvoje darežljivosti. Ti si naime rekao: ‘Što god zamolite Oca u moje ime, dat će vam’: ne gledaj dakle, Gospodine, na moje grijehe, nego smilovavši se bijedi nas dvoje, vrativši jednomu zdravlje, učini nas oboje radosnima.” Što još reći? Molitva se uzdiže u svetište neba, dopire do višnjih ušiju i ona osjeća da je izmolila ono što je tražila. Jer odmah se dječaku otvorio put glasača i, razriješena sveza, dugo nijemo grlo sada postaje govorljivo. Usklađuju se organi vraćeni svojim živcima i on kliče uspravljenih udova. A kakav je plod požela molitva Svetice, sam je dječak odmah očitovao dozivajući svoju majku ovim povikom: „Majko dođi, majko dođi!” Sveta pak djevica, diveći se što je tako iznenada progovorio onaj koji je od samoga početka života bio srastao s vršnjačkom šutnjom i, što je bilo čudesnije, što je potpuno oblikovao glas, spustila ga je na zemlju jer je osjetila dolazak božanske sile. On pak, dotad ne svoj, nego sada napokon prepušten svojoj slobodi, trčkarao je tamo-amo kličući od radosti. Majka pak, kad ugleda neočekivano uslišanje molitava, ostade zapanjena duhom, na razne načine od radosti nariče, pada pred korake Svetice i ljubeći ih cjeliva.

14 Tada obje zahvalno priznaju neizrecivu blagost Svemogućega, koji po svjedočanstvu Pisma podiže skršene i upravlja pravednike, te mu jednodušno uzvraćaju hvale. Nato blažena Djevica zapovjedi ženi da, dokle god ona sama bude živjela u tijelu, to nikomu ne otkriva, bojeći se naime da, potresena ljudskim ustima zbog snage čuda, iznutra ne isprazni ono po čemu se izvana ljudima činila velikom, slijedeći također primjer Krista koji je, udijelivši lijek nekomu lišenu glasa i bez sluha, zaprijetio nazočnima da ne razglašavaju viđenab čudesa. Ali što ondje slijedi? Što im je više zapovijedao, to su oni još više propovijedali. Tako i ovdje. Jer susjedi, koji su prekjučer poznavali dječaka sapeta strašnom kvrgavošću udova, malo zatim promatrajući ga učvršćena lijepim i ravnim sklopom, raspitivali su se kod majke o uzroku i tijeku toga događaja. Kad je ona to otkrila, njezina je svetost postajala poznata posvuda. Radovala se naime ta žena što je dobila građu i prigodu da objavi i uzveliča začetnicu svoga spasenja. Tako je dakle ona sveta Božja djevica u velikim djelima koja je činila imala iskrenu volju ostati skrivena, ali su se ona, da bi koristila, očitovala drugima, kako bi njezinoj velikoj poniznosti pripadalo to što je željela da se njezina djela prešućuju, a najkorisnijoj izgradnji drugih to što se nisu mogla zatajiti.

15 Tako se glas o njezinoj vjeri i krepostima širio nadaleko i naširoko: iz sela i gradova odasvud su k njoj hrlili ljudi obaju spolova i svake dobi. Narodi koji su u skupinama priticali krijepili su se njezinim pogledom i umiljavali njezinim razgovorom; mnogi kojima je trebala pomoć zdravlja vraćali su se kličući zbog zadobivena ozdravljenja. Čemu su potrebne riječi? Svi su je častili kao majku; istinski su priznavali da je ljubljena od Boga Oca, zaručnica Sina, hram blagoga Duha. Među tim dakle nemoćnim pukom pristupila joj je gubava žena, noseći pjegava rugla, za koju je brižljiva starina odredila da se za potomstvo naziva Eremfreda. Toliko su pak teške i strašne bile provale čireva da su joj čak i iz vrata vrvjeli i istjecali crvi. Ugledavši to, sveta Božja djevica, uma natopljena obilnom rosom pobožnosti, nije mogla obuzdati uobičajeni žalac sućuti. Odmah je naime samoinicijativno oslovivši blagim govorom, najprije pogledom promotrivši svaku pojedinu zarazu gube, nastoji ublažiti je izgovarajući prijateljske riječi, doista se uzdajući u onoga čije zazivanje imena nikada nije bez smilovanja: „Budi mirna duha”, reče, „Eremfreda: ovo ti je božanska odredba dala na spasenje, a ne na propast. Stoga se još više valja pobrinuti da tvoje zdravlje ne donese nikakvu pogibelj. On dakle, koji je u prilikama nevolje pomoćnik, neka ti bude milostiv tješitelj i liječnik tvojih bolesti.” Nakon toga, pribjegavajući oružju koje joj je u takvim stvarima bilo najprisnije, počela je ustrajno moliti za nju uz uzdahe i skrušenost srca: „Nemoj se”, reče, „najmilostiviji Bože, srditi što se ja grešnica usuđujem zazivati tvoje presveto ime: ne prostirem naime molitve pred licem tvoga Veličanstva zbog svoje pravednosti, nego zbog tvojih mnogih smilovanja.

Spomeni se svojih smilovanja i milosrđa koja su od vijeka, ti koji si po proroku Elizeju očistio od gube Sirijca Naamana u rijeci Jordanu, i zaodjenut našim likom sam si očistio mnoge od ovakve najodvratnije strahote. Ti zasigurno sve činiš razborito i mudro te obilato dijeliš olakšanje svoje blagosti. Bilo dakle da si htio da ova žena bude satrvena najnečistijom gubom zbog svojih grijeha, pa da je, popravljena, okajala, izbrisavši njezine opačine, čudesno je očisti; bilo zato da se znamenjem njezina ozdravljenja proslavi tvoje veličanstvo, čudesno je ozdravi, da te uzveliča tvoje stvorenje.” Brzo na te molitve upravljene prijestolju Gromovnika, ženini su udovi promijenili tuđinski izgled, vraćeni u prijašnju ljepotu, kao da je nikada nije unakazila šarena kazna sramotnim oblicima. Tada obje, nezahvalnosti tuđe, ne prestaju uzvraćati veličanstvene hvale osloboditelju svih, a iz usta sviju koji su to vidjeli i čuli ori se pjesma previšnjemu Božanstvu.

16 Ova i druga bezbrojna djela učinilo je božansko uzvišenstvo po svojoj službenici, koja su preduga da bi se opisala. Ali se i iz ovih malobrojnih spoznaju i ostala njezina djela: osobito pak ona u kojima se opaža da je bila svjesna samo sebe, jer ne tražeći naklonost od ljudi, koliko je do nje bilo, htjela je da ostanu skrivene sve njezine kreposti. Pa ako su se njezini izvanjski čini i mogli nekako objasniti riječima, njezin nutarnji život i svakodnevno vladanje te duh uvijek upravljen k nebu nikada neće (istinski priznajem) objasniti nijedan govor. Onu naime ustrajnost i umjerenost u uzdržljivosti i postovima, snagu u molitvama i bdjenjima, te noći i dane koje je jednako provodila; i nijedno vrijeme prazno od djela Božjega, u kojem bi se predala dokolici ili svjetovnom poslu, pa čak ni hrani ni snu, osim koliko je nalagala nužda naravi. Ne bi to doista mogao izložiti ni kad bi sam mantovanski pjesnik izišao iz podzemlja. Toliko se sve u ovoj svetoj djevici pokazuje većim nego što se riječima može obuhvatiti. O istinski Blažena, dostojna mnogih hvalospjeva, u kojoj nije bilo prijevare, koja nikoga nije sudila, nikoga osuđivala, nikomu zlo za zlo nije vraćala, nego je pred Gospodinom i ljudima živjela sveto i pravedno.

Smrt, pokop, čudesa.

Ustrajući tako u toj postojanosti duše, neću reći svakoga pojedinog dana, nego svakoga pojedinog trenutka sata gorjela je žarom nutarnje čežnje da vidi Boga bogova na nebeskom Sionu. O kolikim je uzdasima to očitovala, kao da se činilo da govori onima koji su je gledali: „Želim se rastati i biti s Kristom.” Kao što naime košuta žudi za izvorima voda, tako je njezina duša žeđajući čeznula za višnjim pogledima. Napokon je Krist odlučio njezinu tako hvalevrijednu težnju privesti ostvarenju i njezinim trudovima uzvratiti denar vječne nagrade. Napokon, pogođena blagom nelagodom raspadljivoga tijela, dosegla je među smrti: i tako, ostavivši udove, vjerna duša grabi k nebu, kojoj se ravnom uzvišenom stazom otvara put k Ocu. Blistavi korovi anđela s jedne i druge strane okružuju je dok ide: nošena njihovom službom, uvodi se u nebeski raj, gdje je sa zborom djevica koje joj idu u susret prima sveta Marija Bogorodica, te bez kraja uživa vjeru patrijarha, nadu proroka, zbor apostola, zajednicu mučenika, društvo ispovjedalaca i vječno se naslađuje klicanjem svih nebesnika.

18 Njezin je pak odlazak, kao što je nebeskomu skupu donio radost, tako onima koji su dotad uživali njezino društvo donio tešku i gotovo nepodnošljivu žalost.

Bilo je naime vidjeti lica siromaha oblivena suzama, za koje je ta Svetica imala najveću brigu, jer je po svjedočanstvu Evanđelja znala da će zbog uzdržavanja takvih biti primljena u vječne šatore. Jedan je rukama pružao odjeću kojom se ona bila ogrtala, drugi je plačući svima razglašavao da je njegova glad bila okrijepljena njezinom okrepom. Ukratko, svi su zajedno naričući udarali u svoja prsa i jaukali što su lišeni utjehe tolike hraniteljice. Njezino su pak tijelo, kako je dolikovalo, pobožnim obredom i po crkvenom običaju uredili službenici svetoga reda i ostali vjernici, posvećujući se nad njim Davidovim pjesmama i prikladnim molitvama. Zatim, obavljajući božanska otajstva s miomirisima i upaljenim a svijećnjacima nošenima sprijeda, kako je zahtijevao pogrebni obred, položili su ga s najdolikujućom čašću u grob koji bijahu podigli pred vratima oratorija u selu zvanomb Ham. Njezin se pokop slavi osmoga dana od početka godine, što je 8. siječnja.

19 Sada zdravo, presveta djevice, koja već bez rastanka prianjaš uz predugo žuđene zagrljaje svoga Zaručnika. Ti se naime ubrajaš u broj od sto četrdeset i četiri tisuće onih koji, kamo god pođe, prema Otkrivenju, slijede Jaganjca, jer nisi upoznala ljage snježne čednosti, otkupljena od prvina ljudi. Budi sada nazočna i primi ponizne glasove molitelja, djelotvorna zagovornice za naše grijehe kod Boga. Smiluj nam se, da Krist umilostivljen prikloni milostive uši svojima i ne uračuna sve krivnje. Ako dolično častimo ustima i srcem tvoj blagdan, ako se s radošću prostiremo pod tvojim stopama, siđi nakratko ovamo donoseći svojima naklonost jedinstva u Trojstvu i Trojstva u jedinstvu, komu čast i vlast i carstvo u beskonačne vijeke vjekova. Amen.

20 Nakon dovršena trijumfa preslavne borbe, dostojna hvale u svim vjekovima, kojim je sv. Gudula, odloživši tjelesne ovoje, zadobila nagradu neuvele slave, da bi potvrdio kolike je zasluge i kolike svetosti bila, nije htio blagi Gospodin da kod nas ostane skriveno ono što nije bilo skriveno kod njega, nego da postane jasno i domaćima i strancima kakvim je sjajem ova Svetica okružena na nebesima, kojoj daje da čini tolika čudesa i znamenja na zemlji. Upravo onoga dana naime kad je bila predana krilu zemlje, kod podnožja samoga groba viđeno je kako ničec stabalce, koje je malo-pomalo, kako su se okretali krugovi dana, rastući uvis vitkošću, zauzelo nemali prostor zraka spletom grana i gustoćom lišća. Zar se ne prepoznaje da je to božanski uređeno i za zaštitu i za sjenicu, da tijelo koje je, dok je živjela, odlukom svoje slobodne volje ostalo nepovrijeđeno, sada nebeskom brigom bude čuvano neozlijeđeno od žege i tutnjave kiša? Bilo dakle da je višnja sila to pribavila iz takvih razloga, bilo na hvalu svoga imena i radi ukrasa djevičanske čistoće, ti ćeš ipak, o čitatelju, ako revno popratiš ono što slijedi, na ovom drvetu ugledati i očitost božanske moći i čudesnud slavu tako izvrsne djevice. a Razumij baklje i zublje koje su se običavale upotrebljavati u pogrebnoj povorci. Iz Bedina djela De ratione temporum, pogl. 24, jasno je da se farima nazivaju posude za vatru ili svjetiljke kakve u crkvama običavaju visjeti sa stropova na čast rođendana mučenika. Na to mjesto Ivan Noviomagus bilježi: „Farima naziva one vijence na kojima su krugovi svjetiljki od dna sve do vrha tako raspoređeni da gornji, uvijek uži od donjih, prikazuju oblik piramide ili tornja, kakvi se vješaju sa stropova svetih zdanja ili kakvi se pale na svetim pogrebima.” b Molanus u djelu Indiculus Sanctorum Belgii smatra da je to flandrijsko selo nedaleko od Dendermondea: ali kako bi se za njega moglo reći da je udaljeno deset milja od Moorsela? Niti ondje postoji ikakva uspomena na sv. Gudulu, kako mi je priopćio župnik te crkve. Ispravnije Aubert Miraeus tvrdi da je to brabantsko selo na prvoj milji od Vilvoordea. Više se naime sela tim imenom naziva u njemačkoj Belgiji, što na starosaksonskom jeziku znači kuću, odnosno boravište ili imanje.c U drugom životopisu, koji ćemo uskoro donijeti iz Surija, kaže se da tada nije niknulo stablo, nego da je mimo zimskoga doba iznenada prolistalo.

Kažnjen onaj koji je oskvrnuo njezin grob.

Stoga neka bude dovoljno što smo ovo samo ukratko dotaknuli. Sada pak međuvremenu pogledajmo kolika kazna prijeti oskvrniteljima grobova. Dogodilo se, dok se presveto tijelo polagalo u krilo groba, da je bio nazočan neki čovjek predan najokrutnijoj opačini, naviknut na noćne krađe, vješt prazniti riznice bogataša potajnim potkopavanjima i puniti svoje kese sramotnim dobicima: on je, okrećući tamo-amo očne jabučice i šutljivim pogledom prelazeći po cijelom tijelu, vidio da se ono pokapa sa znamenitim ukrasima, kako je dolikovalo osobi najslavnijega roda. On je dakle ondje stajao toliko dugo dok grob nije bio sa svom brižljivošću zatvoren. Već je prošao taj dan i još jedan, a Faetontovi su konji dovozili treću zoru, kad u sjećanju ponovno prebire ono što je vidio. Tada mu se grudi počeše dražiti svrbežom savezničke pohlepe te je, sukladan uobičajenoj mani, žudio za pljačkom viđenih ogrlica: no ipak, bojeći se danju udovoljiti svojoj a požudi, jer se naime bojao da ne bude uhvaćen, smatrao je da je najbolje učiniti to tako da pričeka noć koja se približavala, obilježen riječju Gospodnjega čovjeka, to jest Krista: „Tko god čini grijeh, mrzi svjetlost, da svjetlost ne razotkrije njegova djela.” Napokon, dok je Večernjača uvodila zvjezdane sjene, crna je noć dovezena na dvopregu zamračila zemlje. Tada pak, upivši cijelim grudima zločin proklete lakomosti, gori od želje da brzo izvrši ono što mu je sugeriralo bezbožno razmišljanje. O prokleta gladi za zlatom, na što sve ne goniš smrtna srca! Umorna su naime tijela uživala miran san u tihoj noći, ali u san ne tone taj, ah bezuman i nesretan duhom, nego zaboravivši svetu vjeru i zaboravivši sama sebe, kida svaki božanski zakon i u tišini prilazi grobu Svetice; otkopavši ga, grabi sav najdragocjeniji nakit koji je našao, to jest lančiće s vrata, polumjesece s grudi, naušnice s ušiju, prstenje s ruku, narukvice s mišica, i sve to zlatno i srebrno, osim toga grimizne haljine izvezene zlatnom potkom,b maforu snježne bjeline i pojaseve blistave od kopči. Tako, opljačkavši presveti prah i ponovno ga zatrpavši grumenjem nasute zemlje, razbojnik se odmah povlači kući.

22 Nakon ne mnogo proteklih dana djevojke su na trgu vodile kola te su plešući i pjevajući uglas hvatale jedna drugu za ruke. Među njima je, igrajući se s vršnjakinjama, bila i kći istoga razbojnika, noseći na rukama narukvice sv. Gudule strgnute s njezina groba, od plijena svoga oca. Promatrajući ih najprodornijim pogledom, neka djevica koja bijaše družica sv. Gudule dok je još boravila na ovome svijetu, nakon najpouzdanijih znakova prepoznavanja, javno je uzviknula da je vidjela kako su one položene zajedno s pokopanim tijelom svete djevice. Ova je počela potvrđivati, a ona nijekati. Tada, dok su svi istraživali kako bi odala tako drskoga krivca za zločin, ni prijetnjama se nije mogla prisiliti, ni laskanjima ili obećanjima navesti da prizna ono što jest, izmišljajući laži umjesto istine. Tako je dakle, kad je počinitelj bio uklonjen, razotkrivena istina o onome što se dogodilo.

23 Kad je pak taj glas već posvuda letio, brzim je glasnikom dopro do ušiju sv. Emeberta, predstojnika katedre u Cambraiu, brata, kao što smo na početku rekli, sv. Gudule. On stoga, zbog strašne okrutnosti najgnusnijega svetogrđa dirnut u dubini srca bolju, na nekom blagdanu, kad je kršćanski puk ispunio zidove crkve, kako je stajao posred oltara odjeven u službeno ruho, budući da je ono mjesto u kojem je počinjena krađac bilo podložno njegovoj biskupiji, odijelio je i počinitelje i suučesnike ovoga najbezbožnijega zločina od tijela cijele svete opće Crkve te ih uz izricanje strašne anateme osudio kako općenito tako i zauvijek. Tomu je izopćenju dodao i ovo: „I začetnici, i suglasnici, i suučesnici ovoga najgorega svetogrđa, i svi koji će poteći iz njihova sjemena neka budu kažnjeni biljegom ovakve kazne da oba spola neprestano šepaju klecava koljena, a povrh toga neka ženski spol nagrđujed guša.” Tako su dakle muškarci i žene toga roda ostali i ostaju i danas kažnjeni kako je odredila osuda svetoga muža. Komu barem malo razboritu ne bi bilo jasno da se to dogodilo radi umnoženja slave ove Svetice, da ljudima na zemlji bude na čast i poštovanje ona kojoj na nebesima nebesnici plješću i odaju počast kao sebi ravnoj? b Drugi ga nazivaju μαφόριον, mafortis i mavors. Čini se da je to pokrivalo za glavu ili pak lepršavi veo kojim je Djevica ogrtala glavu i ramena. O različitim značenjima ove riječi konzultiraj Onomasticon in vitas Patrum našega preučenoga Rosweydea.c Sada je u biskupiji Mechelen, ustanovljenoj u prošlom stoljeću.d Drugdje se naziva gutturnositas, a u Breviarium Bruxellense gutturia: to je mana na vratu, kao što je jasno iz djela Vita S. Ursmari od 18. travnja, čiji je autor Raterije iz Verone: „Imao je”, kaže, „sveti biskup nećakinju u već spomenutom samostanu u Maubeugeu, koju je kao malenu bio povjerio sv. Aldegundi. Kad je ona odrasla, pojavila se na njezinu vratu neka veoma okrutna bolest koja se na francuskom jeziku naziva gutteria.” To se, kako je čitatelju jasno, ne govori o sv. Aldegundi (što je uz 16. poglavlje 1. knjige djela Chronicon Cameracense napisao Colvenerius), nego o njezinoj štićenici.

Relikvije prenesene u Moorsel, ne bez čudesa.

Nakon toga počeše relikvije svete djevice obilovati čudesnim silama, a mjesto njezina pokopa blistati čestim čudesima. Stoga, nakon što je od njezina prijelaza proteklo mnogo godina, vjernici, uspoređujući međusobno ono što je svatko pojedinačno vidio, govorahu da valja istražiti kakav im je savjet u takvim stvarima i što valja činiti. I dugo su, koliko su god mogli na sve strane, vagali mišljenje, dok se napokon nije došlo do zaključka da je treba odande prenijeti, jer nije bilo dolično da se blago tolikoga bisera skriva u kutu najneznatnijega seoca, nego da se položi na glasovito mjesto, gdje bi okupljeno mnoštvo kršćanskoga puka molilo da se njegove molitve po njoj upravljaju Kristu.

25 Kad se to svidjelo svima, uz pristanak biskupa same župe, na grobu Svetice okupio se zbor svećenika, kojima su se pridružili redovi drugih crkvenih stupnjeva, kao i mnoštvo puka i dvorskih velikaša. Tada, položivši pobožne ruke, s poštovanjem izvađene svete relikvije iz grobnoga ležišta časno polažu na nosiljku. Zatim ih odlučuju ponijeti premaa Nivellesu, ali nikakvim naporom nisu mogli podićib lijes. Ondje su dakle, kako su bili nazočni mnogi sveti biskupi, arhiđakoni, dekani, klerici svetoga savršenstva i pobožni laici, pokrenuvši raspravu, dok vijećaju kamo treba odnijeti i pohraniti ovo presveto tijelo, pada izbor sviju koji odlučuju da treba krenuti ili uc Mons ili u samostan ud Maubeugeu. Sveta su naime Valdetruda i Aldegunda, utemeljiteljice i upraviteljice obaju samostana, bile, kao što je na početku rečeno, krvne srodnice sv. Gudule. Nosači su se dakle svim naporom tijela trudili podići nosiljku, ali su uzalud trošili snage: ostajala je toliko nepomična kao da je iz korijena bila usađena u tlo. Pripisujući to pak ljudskoj slabosti, jedni za drugima neprestano pristupaju, ali nosiljka je postala toliko teška da se ni na koji način, nikakvom domišljatošću niti od bilo kakvih ljudi nije mogla pomaknuti.

26 Ovdje bi pak vidio kako svima teče hladan znoj od prevelike zapanjenosti. Što da ponajprije poduzmu ili kamo da se okrenu? Preostajalo je samo jedno: ili odustati od započetoga, ili ustrajno moliti od Boga da u ovoj stvari upoznaju njegov sud. Bijaše pak ondje neki čovjek kose posute sjedinama, iscrpljen klonulom starošću, kojemu je sveta djevica Gudula bila dobro poznata, i u ono vrijeme kad je ona prešla iz raspadljivoga života, on je cvjetao u mladosti. On dakle, prebirući uspomene drevnih dana, reče: „Čujte, o vjernici, i pridružite svoje molitve. Ovoj se Svetici, dok je živjela u tijelu, uvriježio dragovoljan običaj, neprekinut nikakvom nuždom, da uvijek najpobožnijim hodom pohađa baziliku Svetoga Spasitelja u Moorselu i ondje ustraje u neprestanim molitvama: vjerujte mi, svojim sam očima vidio. Ispitajmo dakle želi li počivati u tom oratoriju.” Napokon, čuvši to, svi okupljeni zamoliše da Gospodnja sila očituje želi li da se to presveto tijelo pohrani u toj crkvici. I gle, nosiljka se pokrenula s tolikom lakoćom da su nosači vikali kako ne osjećaju nikakav teret. I najprije složnim glasom hvale izvor milosrđa, a zatim, noseći u rukama zastave svetoga Križa i svijećnjake, ali i različite vrste miomirisa, upućuju obilan dar sa zborom pjevača onamo kamo je pokazala božanska uputa. Doista, duž cijeloga puta koliki misliš da se skup natjecateljskom revnošću nagomilao! Sa svih polja i sela hrle zajedno, i iz najbližih gradova pristižu: pognuti orač usred posla ostavi zabodene plugove, svinjar i govedar, pa i pastir, prekinuvši svoju stražu, raduju se pratiti sveti sprovod.

27 Međutim, obilata dobrostivost vječnoga dobročinitelja, ne uskraćujući ništa nikomu tko moli niti odgađajući darove, svima je očito otkrila kolikom se čašću u nebeskim krilima silno uzvisuje ova Djevica koja mu je na zemlji ponizno služila. Među onim naime zbijenim tisućama puka došao je čovjek tijelom doduše nemoćan, ali grudima snažan. Njemu je naime prolaze ušiju nekoć bila začepila prevelika bolest, i već je proteklo dugo vremena otkako je istrošio veliko bogatstvo da bi mu se raznovrsnim pripravcima lijekova gluhoća barem malo ublažila ili posve uklonila, pa je, iscrpivši kuću, a lijek nije pomogao, zajedno sa sluhom izgubio i vlastiti imetak. Ali kad je u njegovu zdravu srcu usplamtjela bogata vjera, jer je vjerovao da mu Bog može priteći u pomoć po zagovoru svoje službenice, uronjen usred mnoštva počeo je ići pod nošenjem njezina pobožnoga bremena. Ondje sa spremnom nadom i smjelim pouzdanjem izlijeva tužne molitve suzne pobožnosti govoreći: „O ti jedinstvene blagosti poslije Boga, priteci u pomoć meni bijednomu. Utječem se u luku tvoje pomoći, ne odbij mene nedostojna spasenja. Pokaži da imaš grudi majčinske ljubavi, i neka po tebi primi darove mojih molitava onaj komu si prije svakoga vijeka predodabrana i sada bez kraja združena zaručnica. Rastrgavši, najpobožnija Gospođo, zasune najgušće gluhoće, otvori stazu za primanje glasova.” Što dakle? Božja svetica nije odgodila uslišati molitve svoga siromaha. Jer kad je protekao razmak od gotovo jednoga sata, sluh ušiju, dugo zatvoren zastrtom gluhoćom, čisti sve guste zapreke pošto su prepreke probijene, te postaje prohodan za šapate i sposoban za govornike. Zbog toga iskače u najgušće gomile navješćujući što mu se i koliko veliko dogodilo. Odmah podignuvši glas u visine, odaje klicanja Bogu i njegovoj presvetoj djevici te besplatne hvale, i otada veoma radosno slijedi nosiljku. Tada sav onaj skup uzvišeno podiže glas u hvalama Kristu, koji im je dopustio vidjeti svoja veličanstvena djela. Pjesme se udvostručuju, a u zapanjenim srcima ponovno se bude ponizne molitve. Doznavši za to, stanovnici odasvud sve se više i više okupljaju, žudeći iz ljubavi prema vjeri krenuti na brzi put za svetim relikvijama, te se trude složno klicati Bogu i njegovoj Svetici. Tako onima koji su bili ujedinjeni žarom svete želje nije izostao božanski pohod, koji nije dopustio da njihov trud bude uzaludan. Sam naime Krist to u Evanđelju obećava svojim vjernicima, ovako grmeći u apostolske uši: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima.” A ako je među dvojicom ili trojicom, koliko je više među tolikim narodima sabranima u njegovo ime!

28 Napokon se stiglo u selo Moorsel, udaljeno deset milja od sela Ham. Unesoše dakle svete kosti u baziliku Svetoga Spasitelja i s velikom radošću i čašću, kao i pjevanjem himana, ali i svjetlom voštanica i najslađim mirisom tamjana položiše ih s njihovim kovčegom iza svetoga oltara. Kad je to bilo uređeno prema volji biskupa, s pravom upisuju ime sv. Gudule u niz ostalih svetaca. Padaju ničice na zemlju i ono čega se boje ili što mole šapuću presvetoj djevici. Ona sluša molitve i potvrđuje one koje vidi opravdanima. A kad su proslavili misno slavlje, radosni se nakon iskazane časti vraćaju kući, propovijedajući preslavno ime sv. Gudule djevice i veličajući Boga divnoga u svojim svetima, komu je čast i vlast u vijeke vjekova.

29 Onoga pak dana kad je tijelo preblažene djevice preneseno u baziliku u Moorselu, sila Svevišnjega na hvalu svoga imena i za uvećanje časti svoje djevice očitovala je pokazivanje svoje moći, koje je svakako objavila na samom onom stablu koje smo gore spomenuli, a koje je naime u selu Ham bilo počelo rasti kod stopa presvete djevice na dan njezina pokopa. Već je naime jedanaesti sat okretao spušteno sunce, a na nagnutom nebeskom svodu preostajao je dvanaesti dio svjetlosti, kad gle, brzim letom doletje jedna ptica sijekući krilima zrak i sjede na ono stablo klikćući krikovima i tresući zamahom krila, tako da je na divljenje sebi potaknula skup stanovnika toga mjesta. U međuvremenu se okreće nebo i Titan prolazi drugom polutkom: a kad je zasjala žuta Zora na ružičastom dvopregu, dovodeći svitanje sljedećega dana, stanovnici Moorsela, obogaćeni povlasticom najboljeg zaloga, brže ustaju ostavivši postelje, privikavajući se zazivati zagovor svete djevice i slaviti blagdane njoj u čast na javnim i privatnim skupovima. Čudesnu ću stvar reći. Kad se približiše crkvici kojoj bijaše povjeren polog tako dragocjenoga bisera, ugledaše ono isto stablo visoka vrha kako stoji pred vratima s prije spomenutom pticom koja sjedi odozgo: i najprije stojeći podalje ukočiše se od samoga straha, a zatim, kad je strah nestao, zbiše se oko drveta u jednu gomilu. Stvar dođe u sumnju je li u tihoj noći ono isto koje je niknulo kod sela Hama bilo iskopanim jamama ljudskim trudom premješteno onamo, ili je drugo iste sličnosti i veličine u trenu izraslo sretnim granama prema nebu: ali kad se proširio glas da je ono u Hamu iščupano iz korijena i da nigdje u samom susjedstvu nije presađeno, dok se kod Moorsela doista nisu pojavljivali nikakvi tragovi da je to učinjeno trudom smrtnika, jer povrh toga u neprekopanu zemlju tako čvrstim korijenom sezaše u dubinu, a ono samo u sredini pružaše golemu sjenu šireći snažne grane nadaleko nepomično, čvrste snage, kao da se činilo da je ondje rastući naraštajima nadživjelo mnoge ljudske vjekove; tada napokon svima postaje očito da je sveta djevica time htjela pokazati znakove svoje prisutnosti: to stablo naime, nekoć postavljeno kao najvjerniji čuvar svetoga sprovoda, nije izostalo sa svojom službom ni pri njegovu prijenosu. Da je to po zapovijedi svemogućega Boga učinjeno anđeoskom službom, shvatio je onaj tko vjeruje da se sve uređuje božanskom providnošću. To se stablo pak u puku naziva topola. Zašto bi se dakle ljudska neodlučnost u tome kolebala? Evo imamo nova čudesa po starim primjerima, kako vidim. Zasigurno naime po svjedočanstvu Pisma znamo da je prorok Habakuk, dok je nosio objed žeteocima, uhvaćen za kosu anđeoskim rukama, onako kako je bio natovaren punim košarama, podignut iz Judeje i iznenada spušten u Kaldeju; tim je objedom okrijepio i Daniela zatvorena u lavljoj jami te se iznenada ponovno našao u Judeji. Kudeći također psalmist bezumne laži ljudi kaže: „Sinovi ljudski, dokle ćete biti tvrda srca? Zašto ljubite ispraznost i tražite laž? I znajte da je Gospodin proslavio svoga Svetoga.” Čudesnom je doista Gospodin pokazivao na zemlji svoju službenicu, koju je slavnu po zaslugama izjednačio s anđelima na nebesima. a O Nivellesu, koji se naziva i Niviala, u puku Nivella, slavnom gradu Brabanta, raspravljat ćemo 17. ožujka uz životopis sv. Gertrude.b Nosiljka ili kovčeg u koji je bilo zatvoreno sveto tijelo. Sarkofag se naime, ili odar na kojem su se iznosili mrtvaci, nazivao libitina, po Libitini, božici zaštitnici pogreba, u čijem se hramu prodavalo ono što je pripadalo pogrebnoj povorci. Tertulijan u djelu Liber de corona militis: „Uostalom, od vijeka se ovjenčavaju i javne kuće, i zahodi, i pekarnice, i tamnica, i gladijatorska škola, i sami amfiteatri, i same svlačionice, i same libitine.” Sidonije u 2. knjizi, 8. pismu: „Ali dok su svi plačući, pa i stranci, hvatali libitinu, zadržavali je i cjelivali.” c To je mjesto slavno po samostanu ili zboru djevica koji je utemeljila sv. Valdetruda, zatvorenom unutar grada Monsa, glavnoga grada Hainauta. Velik dio staroga kaštela razgledava se i danas, kao što je opširnije navedeno uz životopis sv. Valdetrude 9. travnja.d O ženskom samostanu i gradu Maubeugeu 30. siječnja uz životopis sv. Aldegunde.

✠

8. siječnja Kalendar godine