Blagdan sv. Erharda slavi se 8. siječnja, a spominju ga mnogi martirologiji, Kölnski i Viola SS.: „Istoga dana sv. Erharda, biskupa i ispovjedaoca u Regensburgu.” Martirologij sv. Marije u Utrechtu, napisan prije 300 godina: „U Regensburgu sv. Erharda biskupa.” Slažu se Ferrari, Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum i Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, koji je, čini se, naknadno povukao to što ga je u prvome izdanju nazvao regensburškim biskupom. No kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum također ga čine regensburškim biskupom; kao i Martyrologium Germanicum, u kojemu se čita ovo: „Također sv. Erharda, regensburškoga biskupa, koji je rodom bio Škot i biskup Triera, odakle je došao u Bavarsku i ondje propovijedao evanđelje; krstio je od rođenja slijepu Odiliju i isprosio joj vid; te je napokon, kako je dugo želio, preminuo u Gospodinu i blista čudesima.” Spominju ga i mnogi drugi noviji martirologiji. Galesini: „U Njemačkoj sv. Erharta: on se od djetinjstva posvetio znanostima, čudesno napredovao u nauku te zasjao i nedužnošću života. Goreći revnošću za širenje evanđelja, došao je u pokrajinu Njemačku, gdje je ljude koji obitavaju na obali Rajne priveo Kristovoj vjeri; zatim je pošao u Bavarsku te i propovijedanjem i primjerom kreposti također raširio kršćansku vjeru. Obdaren tim zaslugama i slavom drugih divnih djela, usnuo je u Gospodinu.”
2 Rukopisni Florarium navodi blagdan sv. Erharda 9. siječnja ovim riječima: „U Regensburgu u Bavarskoj Erharda, drugačije Nerarda, biskupa i ispovjedaoca. On je rodom bio Škot, a postavši prezbiterom, uzišao je u pokrajinu Bavarsku radi propovijedanja i postao regensburški biskup. Tada je po zapovijedi božanskoga glasa krstio od rođenja slijepu sv. Odiliju, koja je odmah zadobila vid.” David Camerarius navodi ga 9. veljače i 14. travnja, te ga ovdje naziva Eberhardom, regensburškim biskupom, a ondje Erehardom, ili Erchardom, predstojnikom samostana. A 8. dana mjeseca listopada slavi se spomen njegova prijenosa. Martyrol. Coloniense: „Također prijenos sv. Erharda, biskupa i ispovjedaoca.” Istoga ga dana spominju kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuardum, Martyrolog. Germanicum i rukopisni Florarium. Katkad ga nazivaju Erardus, a drugačije Erhardus, Erchardus, Erehardus, Nerardus, Errardus i Arionardus.
3 Donosimo trostruki životopis sv. Erharda. Prva dva priopćio nam je Ivan Gamans, svećenik naše Družbe, nadasve učen čovjek i pomni istraživač svetih starina. Prvi je bio prepisan iz dvaju drevnih kodeksa, a drugi iz jednoga još starijega. Onaj prvi nosio je ovaj naslov: Vita S. Erhardi Ratisbonensis Episcopi, od nekoga Pavla, redovnika i gotovo njegova suvremenika. No budući da spominje ne samo sv. Wolfganga, nego i papu sv. Lava IX., sigurno je da je živio otprilike 300, pa čak i 400 godina nakon sv. Erharda. Sam pisac odaje svoje doba jer svjedoči da je taj životopis napisao na zamolbu Heilike, predstojnice donjega samostana u Regensburgu, a piše i da je neke pojedinosti doznao od onih koji su poznavali sv. Wolfganga i djevicu Kunigundu; iz čega slijedi da je djelovao potkraj jedanaestoga stoljeća. Netko bi mogao posumnjati da je to onaj Pavao iz Bernrieda koji je napisao životopise bl. Grgura VII. i bl. Herluke, koje je davno izdao naš Gretser: zasigurno se ne razlikuju mnogo ni po dobu ni po stilu. Drugi je životopis gotovo sažetak ovoga, a napisao ga je nepoznati pisac.
4 Treći je napisao Konrad iz Megenberga, koji je od rektora bečkoga učilišta postao kanonik regensburške katedralne crkve, a djelovao je ne oko godine 1390., kako stoji u posljednjem izdanju Gesnerove knjige Bibliotheca i u Possevinovu djelu Apparatus, nego oko godine 1311., budući da je, kako pišu isti Gesner i Possevino, svoje veliko i plemenito djelo Oeconomica posvetio Lupoldu, ili Leopoldu, bamberškom biskupu, za kojega se prenosi da je umro godine 1341. Taj je životopis iz staroga kodeksa samostana sv. Magna regularnih kanonika Reda sv. Augustina kod podnožja mosta u Regensburgu prepisao i prije mnogo godina poslao Heribertu Rosweydeu naš Stjepan White, zajedno s čitanjima staroga i novoga brevijara Augsburške Crkve, koja ćemo priložiti; posvjedočio je pritom da se gotovo u svim crkvama Njemačke svake godine u božanskom časoslovu slavi spomen ovoga sveca.
5 Erhardu pridružujemo Alberta, ili Adelberta, njegova brata ili zasigurno suputnika na hodočašću; jer premda ne znamo dan njegove smrti, ipak ne dvojimo da je smatran svecem i štovan, već i po samoj nebeskoj zapovijedi Erhardovoj, kako prenosi Konrad u 3. poglavlju, br. 13, a svecem ga naziva Wiguleus Hund, dok ga blaženim nazivaju Rader i Brunner; i ovaj potonji o obojici braće piše ovo: „U to isto vrijeme (oko godine 754.) Erhard i Albert obasjali su Bavarsku velikim krepostima. Primili smo predaju da su bili braća i rođeni u Irskoj, premda su drugi o obojici mislili drugačije. Pouzdano je da su, dragovoljno odloživši čast i teret, onaj ardaške, a ovaj kaselske biskupije, odlučili poći na hodočašće. Najprije su pohodili Rim, utvrdu naše vjere; odatle su otišli u Trier i kod svoga brata Hildulfa, biskupa istoga grada, boravili sve dok, nakon što je on preminuo ili prigrlio redovnički život (prenosi se naime i jedno i drugo), nisu opazili da su srca i oči svih uprti u njih. Stoga su se ponovno okrenuli svojim umijećima i prvotnim odlukama te su bijegom izbjegli mitre koje su prijetile njihovim glavama i omražene časti; i Erhard se doduše zaustavio u Regensburgu, dok je Albert, odveden dalje, s poštovanjem obišao mjesta natopljena suzama rođenoga Boga i krvlju umirućega, u pratnji sedmorice drugova, od kojih je Gvilipatricija pokopao u Palestini; kad se vratio u Salzburg, smrt mu je oduzela i Ivana; naposljetku je u Regensburgu doznao i za Erhardovu smrt: duboko potresen tom viješću, nije prestao natapati njegov grob suzama sve dok kao velik dar nije isprosio otpust iz ovoga života, te je pokopan na maloj udaljenosti od Erharda. Erhardov se glas proslavio kako mnogim divnim djelima, tako ponajviše time što je Odiliji, kojoj je otac, jer je bila rođena slijepa, zabranio da bude podignuta i odgajana, isprosio sposobnost gledanja svjetla.” Tako piše on, a suglasno s time piše i Hund.
6 Tri su stvari o njima sporne: iz kojega su naroda potekli, kojim su crkvama upravljali i u kojem su dobu živjeli. Prenosi se da je njihov brat bio Hildulf, ili Hidulf, trierski biskup, o kojemu pišemo 11. srpnja. Njega Brower u 7. knjizi djela Annales, oslanjajući se na rukopisni životopis, piše kao potekla iz slavnoga noričkoga roda. I mi smo došli do dvaju primjeraka istoga životopisa; u jednome, koji pripada samostanu sv. Maksimina u Trieru, izričito se kaže da je potekao iz slavnoga roda Nervija; u drugome, koji pripada kolegiju Družbe Isusove u Paderbornu, stoji „Nierniorum”, što možda treba čitati „Iverniorum” ili „Iberniorum”. Hund ih također priznaje kao Škote iz Irske. Rader opširnije piše u 1. svesku djela Bavaria sancta: „Jedni tvrde da su sv. Erhard, Hildulf i Albert potekli iz plemenite bojske krvi, drugi da su bili Nerviji, treći da su bili Norici, koji su istovjetni s Bojima, a četvrti prenose da su rodom bili Škoti, što se sviđa M. Velseru. I čitao sam u rukopisnom kodeksu iz Montea da se sv. Erhard naziva Škotom”, a malo dalje: „Sv. Hildulfa ne uvrštavam jer se s dvojbenom vjerodostojnošću piše da je Bojac, premda Aventin odlučno prenosi da je bio Bojac.” O Albertu pak kaže: „I on je iz tame Škotske izišao na svjetlo Njemačke.” U napomenama uz 1. svezak, objavljenima nakon 3. sveska, ponovno tvrdi da je Erhardova domovina bila Ibernija, odnosno stara Škotska, te da je bio sin irskoga kralja; a da se Hildulf, njegov najmlađi rođeni brat, od nekih pogrešno naziva Bojcem. Poslije ipak dodaje da je nedavno u Francuskoj izišao životopis sv. Hildulfa, gdje se izričito tvrdi da je rođen u Bavarskoj, ali da to nije sigurno. I Kristofor Phreislebius piše da je sv. Erhard rodom bio Škot. Iz ovoga je jasno da se vjerojatnijim čini kako su ovi sveti predstojnici potekli iz Irske, odnosno stare Škotske, ali da to ipak nije posve izvan svake sumnje. No što znači ono što se u prvome životopisu i u starome brevijaru Augsburške Crkve kaže, da je Erhard po rodu bio Narbonac, po građanstvu Nervij, a po podrijetlu Škot? Je li se rodio u Narbonskoj Galiji od irskih roditelja, ili je u Irskoj rođen od roditelja od kojih su oba, ili barem jedan, bili podrijetlom iz Galije? U ono su doba naime između Gala i Iraca, odnosno Škota, bili česti brakovi, kao što ćemo reći 9. travnja o sv. Valdetrudi i 14. srpnja o njezinu suprugu sv. Vinku Madelgariju. To što se po građanstvu naziva Nervijem, čini se da znači kako je među Nervijima, narodom Belgijske Galije, bio poučen u znanostima ili možda primljen u kler, odakle je i Hildulf smatran Nervijem. Drugi životopis, koji je napisao nepoznati pisac, tvrdi da nije bio Škot, nego Got iz Narbonske Galije. S pravom kaže Hund: „Zbog davnine vremena, oskudice pisaca i njihove nesloge jedva se išta pouzdano može prenijeti.”
7 Aventin pouzdano tvrdi da su Erhard i Albert bili regensburški biskupi. Za Erharda to potvrđuje nekoliko prije navedenih martirologija te pisac knjige koja nosi naslov Panis quotidianus. To niječu Hund, Rader i drugi. Čini se da je još dalje od istine ono što prenose pisac drugoga životopisa, Martyrologium Germanicum i Phreislebius, da je bio i trierski biskup.
Hund, Rader i Brower smatraju da je Erhard bio ardakadski, ili ardaški biskup, a Albert kaselski. Ardaka, ili Ardaha, odnosno Ardraha, pučki Ardagh, biskupski je grad u Irskoj, podložan nadbiskupu Armagha, u grofoviji Longford, nedaleko od jezera Lough Ree, koje tvori rijeka Shannon, sjeverno od zapadnoga Meatha. Kaselija pak, ili Cassilia, grad je u Munsteru, u grofoviji Tipperary, nedaleko od lijeve obale slavne rijeke Suir, danas nadbiskupsko sjedište. Jesu li ovi sveti muževi doista bili predstojnici tih stolica ili su bili posvećeni samo zato da bi stranim narodima kojima su polazili propovijedati obraćenje donijeli djelotvorniju pomoć, ne možemo odlučiti. Ovo drugo odgovara običajima toga doba, a ono prvo postupku njihova rođenoga brata sv. Hildulfa. Ako su oni živjeli prije nego što je sv. Bonifacije došao u Bavarsku, ne bi bilo neumjesno pretpostaviti da je Erhard biskupske službe u Regensburgu obnašao kao pridošli biskup, a ne kao vlastiti biskup te stolice.
8 Teže je pitanje o njihovu dobu, za koje priznajemo da ga ovdje nikako ne možemo riješiti. Ukratko ćemo izložiti nekoliko oprečnih kronoloških obilježja, a pomnije ćemo ih raspraviti kod Hildulfa ako u međuvremenu zasja pouzdanije svjetlo. Ponajprije ne pridajemo veliku važnost ugledu Konrada iz Megenberga (koji je, kao što će se niže pokazati, prilično nemarno prosuđivao kronologiju). Premda i oba prva životopisa, a kako smo rekli, i Brunner pišu da je djelovao pod kraljem Pipinom, kao i Brower, koji kaže da je Hildulf umro oko godine 779. Phreislebius tvrdi da je Erhard bio poučen u znanostima u vrijeme Konstantina VI. Svi pak prenose da je Erhard krstio i prosvijetlio sv. Odiliju te da je sv. Hildulf bio njezin brat ili barem suvremenik. Iz dobi njih oboje može se zaključiti o Erhardu. Sv. Odilija bila je kći Adalrika Etikona, ili Atikona, za kojega se kaže da je bio sin Leudezija, sina Erhenoalda. Erhenoald je umro oko godine 660., a njegov sin Leudezije, zvan i Leuterik, godine 767. nakon smrti kralja Hilderika postaje majordom i ubrzo ga je Ebroin vjerolomno pogubio. Atik, ili Adalrik, njegov sin, za vladavine je Hilderika oženio Berswindu, kćer sestre sv. Leodegarija i sestru kraljice. Zbog toga krvnoga srodstva, kako se kaže u povijesnom ulomku nepoznatoga pisca priloženom kronici Alberta iz Strasbourga i objavljenom od Andrije du Chesnea u 1. svesku djela Scriptores historiæ Francicæ, dobio je od spomenutoga kralja Vojvodstvo Njemačku te imao sjedište u kraljevskom dvoru Ehenheimu i u utvrdi koja se naziva Hohemburg; i rodio je kćer slijepu od rođenja, imenom Odiliju, koju su krstili sv. Herhard, regensburški biskup, i Hildulf, trierski biskup, te je na svetome studencu zadobila vid. Odatle je očito da se ova povijest o krštenoj Odiliji ne može smjestiti u doba kralja Pipina i Karla Velikoga. Njezin ćemo životopis donijeti 13. prosinca.
9 U dvama prije navedenim rukopisnim kodeksima, trierskom i paderbornskom, kaže se da je sv. Hildulf postao trierski biskup dok je Ansigiz, sin sv. Arnulfa, bdio nad javnim poslovima, a da je umro godine 707., 11. srpnja, u vrijeme Justinijana Mlađega. Ono pak što pisac njegova životopisa navodi o njegovim nasljednicima u upravljanju samostanom Moyenmoutier posve potvrđuje isto doba. Također u životopisu sv. Deodata, neverskoga biskupa, kod Surija 19. lipnja, kaže se da mu je sv. Hildulf bio veoma prisan prijatelj i da ga je nadživio dvadeset i osam godina, a da je Deodat umro godine 679., 19. lipnja, u nedjelju, 7. indikcije. U životopisu sv. Florencija, strasburškoga biskupa, 7. studenoga kod Surija (a slaže se i Guillimannus u djelu Historia Episcoporum Argentinensium), kaže se da su Arbogast, Florencije i Hildulf u vrijeme kralja Dagoberta došli iz Škotske.
10 Na suprotnu stranu upućuje to što se u istome rukopisnom životopisu kaže da je Weomad naslijedio sv. Hildulfa kad je ovaj otišao u pustinju. No pouzdano je, prema svjedočanstvu Wandelberta u životopisu sv. Goara kod Surija 6. srpnja, da je Weomad stolovao u vrijeme Karla Velikoga, kad je s prümskim opatom Asuerom vodio spor oko ćelije sv. Goara. A ako bismo htjeli da je stolovao od godine 679. ili otprilike tada, onda bi navršio najmanje devedeset godina u biskupstvu. Nadalje, sv. Ludger svjedoči u pismu utrechtskom biskupu Riksfridu, koje ćemo donijeti 1. ožujka, da je Stjepan II. (ili III., kako ćemo niže reći), kad je godine 754. došao u Galiju, povjerio svoju zamjeničku vlast „radi ispitivanja djela, kreposti, pothvata i čudesa sv. Swiberta, kako bi u njegovo ime kanonizirao spomenutoga sv. Swiberta, časnim ocima i biskupima, naime svetomu Hildulfu, trierskomu, i Bonifaciju, mainzkomu nadbiskupu, Fulhariju, liegeškom biskupu, a osobito Hildegeru, kölnskom nadbiskupu itd.” Može biti da će netko posumnjati kako su postojala dvojica Hildulfa: prvi koji je živio u Vogezima u sedmome kršćanskom stoljeću, i drugi koji je u osmome stoljeću živio kao nadbiskup u Trieru, a možda je i on, napustivši biskupiju, potom prigrlio pustinjački život.
OD PISCA PAVLA, ILI PAULULA, iz staroga rukopisa izvadio Ivan Gamans iz Družbe Isusove.
Gospođi i majci a Heiliki, koja među ljiljanima kreposti pase zborove djevica, glasovitoj po povlastici kako djevičanske čistoće tako i naslova plemenitosti, Pavao, ili radije Paulul, sluga slugu Kristovih, ono što duguje majci i gospođi: sluga i sin.
2 Nalažeš mi da se odvažim, o preblažena Majko i Djevice, uzore djevičanskoga krasa, da iz izvrsnih kreposti bl. oca Erharda poput nekoga pehara natočim onima koji žarko žeđaju: djelo posve dostojno poštovanja, ali smjelošću teško. Zaslijepljen naime manama ne umije pisati o svijetloj kreposti, niti je to dovoljno moguće onome tko se trudi, niti uvjerljivo onome tko uči. No dok promatram osobu koja zapovijeda, niti se usuđujem odbiti što nalažeš, niti to smatram korisnim; osobito zato što je časna stvar koja se traži, a pobožna volja koja potiče. I tko se ne bi pokorio onome tko želi pobožno? Jer ne dati pristanak onome tko želi pobožno, po mome je sudu neslaganje s krepošću. A tko se ne slaže s krepostima, nužno pristaje uz mane. Stoga, da ne bih bio osuđen ili kao nepokoran pobožnoj volji, ili kao nepobožan, ili pak kao posve protivan, odloživši stid zbog neznanja, premda nadilazi moje snage, ipak nastojim izvršiti zadaću poslušnosti, dok me potiču i tvoje kreposti kojima, pošto si ukrotila tijelo, u tebi obiluje snažniji duh.
3 Ako se naime izostavi ono što posjeduješ zajedničko sa svima boljima,b molitve, postovi, bdjenja i prošnje, tko se u napredovanju tvoje tolike i tako dostojne dobi ne bi divio, ljubio i častio u tebi očuvani pečat djevičanske čistoće? Kolikoga je on dostojanstva i zasluge, dovoljan nam je primjer božanska uzvišenost Djevice Majke, koja je, prezrevši tjelesne primamljivosti, krepostima čistoće zaslužila uzvišenje iznad anđeoskih duhova. I s pravom: jer, kako kaže netko nimalo malena ugleda, da anđeo bude čist, to je od naravi; da se zasluži anđeoska čistoća, to je od kreposti. No da se ne bi učinio malenim ugled tvoje čistoće, koliko si samo Bogu dostojnih prebivališta pripravila poticajem svoje opomene! One su, položivši poniznost za temelj, umnožile čistoću, vrhunac kreposti, a nisu propustile ni najvišu ljubav. I ako valja reći još istinitije, koliko je glava, toliko je, osim zajedničkih, i pojedinačnih kreposti. Tko naime u tako velikom životu brojne zajednice svetoga djevičanskoga zbora ne istražuje Argovim očima puninu znanja? Tko se, ukrotivši tamnicu tijela, već ne bori za savršenstvo uzdržljivosti? Tko od njih, umrijevši svjetskim željama i mrzeći tjelesne primamljivosti, ukrotivši zakon naravi, ne bi baštinskim pravom posjedovao tvoje kreposti koje su upile s rosom tvoga majčinskoga mlijeka i po kojima su uzrasle iz utrobe tvoga poučavanja? No što god to bilo tebi na hvalu, ipak je nimalo neuvjerljiv dokaz toliko Bogu ugodan plod tvoga majčinstva da si zaslužila blagoslov koji je obećan onima koji nikada neće prestati donositi plod. Jer koji bi stupanj nedostajao tvome prebivalištu? Kao da je malena vrijednost odreći se svijeta! Kod tebe ima onih koje su, žive a mrtve, odrekle se i samoga života, tako da ne obiluješ samo redovnicama u zajednici, nego još obilnije donosiš plod pustinjakinjama koje su u duši zaslužile obećanje. „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh.” Zapovijedaš li da pišem o takvima? Pišem. No ako se ovo ne sviđa, neka se ne svidi ni ono što zapovijedaš da napišem. Ipak, da bih se pobožnošću obranio od neznanja, prihvaćam, grlim i ljubim ono što zapovijedaš, postavljajući tebe kao zaštitu od zavisti, budući da mi i nevoljkomu zapovijedaš pisati.
a U popisu opatica donjega samostana, koji je izdao Gewoldus u djelu Addit. ad Hundii Metropolim, 2. svezak, spominje se Hailka, kći falačkoga grofa od Wittelsbacha; smatramo da je ona ista osoba kao i Heilika: a i doba se slaže, jer se prenosi da je Berta, koja ju je naslijedila, ondje umrla godine 1120.
b Tako stoji u rukopisima; možda treba čitati: „Antistitis” (predstojnice).
Nauke, kreposti i svećeništvo sv. Erharda.
Erhard, što se od slave može protumačiti kao „hrabar”, po rodu je bio Narbonac, po građanstvu Nervij, a po podrijetlu Škot. On je, usklađujući pravilo svoga života s predznakom svoga imena, u temelju svoje dobi podložio Krista kao temelj za nadograđivanje kreposti, kako buduću kuću nebeskoga prebivanja ne bi uzdrmao nikakav val kušnje niti je preokrenuo vihor pomutnje. Već je nejaka dob razmišljala o jakosti kreposti, besplodnosti šala, obilju učenja, plodu truda, radosti ploda i, što je nimalo malen znak dobre naravi, o tome da se odsutnoga učitelja boji kao prisutnoga. Bio je prisutan među onima koji su čitali, kazivali i pisali, a ako bi vidio nekoga marljivo predanoga dokolici, dječačić bi se čudio. Žudno je slušao pomna ispitivanja, najtananiji bilježnik svake pojedinosti, te ih je povjeravao najčvršćim riznicama pamćenja. Ipak, stavivši u drugi plan mudrovanja svjetovnoga umovanja, sav se posvetio koristima božanskih znanosti, čistoćom ruku brišući srce za prebivanje Duha Svetoga.
5 Kad je dakle blaženi dječačić Erhard počeo puštati prve cvjetove kreposti, učvrstio je korijene svoga učenja na duhovnoj stijeni te se, još ne mogavši posve rasuđivati slobodnom odlukom, njome plemenito poslužio. Od djetinjstva naime pun milosti Duha Svetoga, na onome mjestu gdje je primio sjeme Kristova nauka, dok su mnogi njegovi vršnjaci zastranjivali stranputicama ćudoređa, on je korake svoje želje usmjerio pravilom kreposti i stekao dobitak savršena ugleda. Jer dok su se drugi naslađivali igrama pasa i ptica, on je žeđao napojiti se rosom evanđeoskih zapovijedi, a uz nadahnuće milosti Duha Svetoga u rasadniku njegova srca donosile su plod klice života. Kako je naime rečeno u uši onoga koji sluša: „Koji dobrima ispunja želju svoju”, zbog dobre je želje postigao učinak pobožnosti. Htio je ono što je mogao, i ojačao je u htijenju, te je prema mjeri prokušane volje u nježnoj dobi stekao najprokušaniji um. Onu pak kletvu: „Dječak od stotinu godina itd.” ne samo da je izbjegao, nego je i ovo postigao: „Sijede su vlasi razboritost čovjekova, a starost neokaljana životom.” Duhovni je razum naime jačao snagom, ostario je bjelinom savršenoga razbora te je, gazeći neokaljanom nogom stazu životvorne putanje, zaslužio radost proročke povlastice, jer je početak mudrosti strah Gospodnji.
6 Uzrastao je blaženi mladić Erhard, uzrastao je ures mladosti, uzrasla je nada mladenaštva, radost starosti, pravilo reda, slava klerištva, opomena bogatašima, prezir bogatstva, utjeha siromasima, ljubav prema siromaštvu, vid slijepima, uho gluhima, noga hromima, otac siročadi, pomoć udovicama, zapreka laskavoj sreći, izazivač protivne sreće, obuzdavatelj tijela, sljedbenik duha, a u oskudici poslovica, riznica svake kreposti i izabrana posuda Duha Svetoga. Uzrastao je on sam u snazi tijela, uzrasla je u njemu snaga kreposti. Naučio je već srditi se na mane, suprotstavljati se kušnjama, boriti se sa željama, ne strašiti se postova, prezirati golotinju, imati prijezir prema odjeći, pogubiti oholost, poniziti taštu slavu, obuzdati proždrljivost, pozajmljivati prijateljima, opraštati neprijateljima, ne pristajati uz klevetnike, suosjećati s nevoljnima, smilovati se bijednima, radovati se s radosnima, plakati s uplakanima, prisustvovati božanskim hvalama, sudjelovati na skupovima dobrih, raspitivati se o svemu i ništa ne zanemarivati. Hodeći dakle tim stopama stupio je na stazu vječnoga života, niti ga je toliko usporavala nejaka dob koliko ga je poticala spremnija volja.
7 Kad je pak prvi put izišao iz šezdesete godine života, blaženi muž Erhard, odbacivši sve što bijaše djetinje, prigrlio je snagu muževna duha: ljubeći bojao se Gospodina, bojeći se ljubio bližnjega, odvajao se od svjetovnoga, štovao božansko, provodio noći u molitvama, posvećivao se pjevanju psalama, prao se skrušenošću, već su mu dodijale tjelesne stvari, uzdizao se k vječnima; a onim čime se mnogi služe za tjelesni užitak, on se služio za nuždu. Nije ga pokrenuo dah laskave naklonosti, nije ga zaveo okus umiljate sreće, nije nad njim odnijela pobjedu duhovna lijenost, nije ga nikada zaslijepila pohlepa, nije ga svladao očaj, nije ga uznemirilo mrmljanje: tijelo je podvrgavao duhu, duh pobožnosti, a pobožnost je posvetio nebu. Već je omrznuo tjelesne udove i neumoljivo neprijateljstvo tijela i duha koje obnavlja neprestana pobuna, sve dok, kad je tijelo već klonulo od neprekidnih postova, bdjenja i svakoga umaranja, duh u njemu nije zadobio vlast.
8 Nakon što je pak uzašao na stupanj prezbiterata, uzašao je i na najviši stupanj nebeskih ljestava, već od neprekidne navike ne osjećajući napor, nego iz navike napora crpeći običaj. Posvećen naime za službu oltara, samoga je sebe prinio kao živu žrtvu na žrtveniku Križa; po Apostolu se više nije suobličavao ovome svijetu, nego se obnavljao duhom uma, uvijek razabirući što je volja Božja, dobra, ugodna i savršena. a Na njemačkome „Er”, ili s nizozemskim dvoglasom „Eer”, znači čast, a „hard”, ili „herd”, znači jak ili snažan. O tome tumačenju imena vidi 1. poglavlje 3. životopisa od Konrada niže.
Putovanje k sv. Hildulfu.
U međuvremenu je bl. Hildulf, i sam jednako svjetlilo Crkve, zauzimao stolicu trierske biskupije, muž ništa manji po znanju nego i po zaslugama, za kojega još nije dovoljno utvrđeno što u njemu nije bilo najveće. Jer da su obojica prednjačili plemenitošću, bili plemeniti znanjem i znani po zaslugama, ne izmiče sjećanju zbog izjedajućega zaborava. Kad je taj časni muž nemalo dana sveto upravljao svetom Crkvom, izgarajući nimalo malom željom za samoćom gdje bi se bez svjetovne vreve posvetio jedinome Gospodinu, dragovoljno je odložio brigu upravljanja, koju je nevoljko bio primio, iz ljubavi prema sigurnijoj božanskoj službi; kad je njegov već odrastao glas nadaleko i naširoko proširio miomiris njegova ugleda, blaženi muž Erhard, i sam urešen jednakom biskupskom infulom, došao je radi posjeta bratu; kad ga je zatekao u krajevimaa Vogeza kako već živi pustinjačkim životom iz ljubavi prema Kristu, nakon prinošenja zajedničke molitve i iskazivanja ljubavi nebeskoga zaloga, naime cjelova mira, reče: „Evo, brate i po tijelu i po redu zajedničke duhovne službe, zadobio si dugo traženo i željeno mjesto; služi se sada njime u dobroj želji i hrani se glađu u božanskoj službi. Neka ti ne zadrijema revnost božanske ljubavi kao da je stara i umorna, nego se probudi, bdij, u svemu se trudi, vrši djelo evanđelista, ispuni svoju službu, budi trijezan.” Dok je nemalo takvih riječi izlijevao u uši slušatelja, ostao je ondje dosta dana i, uz naklonost Kristove dobrote, kako svjedoči povijest rimske knjižnice,b po svjedočanstvu svetoga pape Lava, koji je kao deveti svoga imena upravljao svetom Rimskom Crkvom, sagradili su ondje četrnaest samostana, onaj sedam i ovaj sedam. Jer budući da su bili veoma plemenita roda i da su se iz temelja odrekli sve baštine, u zemlji svoga tuđinstva sve što su stekli zaslugom života i vlastitim trudom podložili su božanskoj službi.
10 Odatle je blaženi muž Erhard, brinući se za vlastiti ovčinjak, oprostivši se od brata i progovorivši mu svete poticaje, ušao u Bavarsku radi propovijedanja. U ono je vrijeme Kraljevstvom Franaka upravljao Pipin, otac Karla Velikoga, pod kojima je nebeskoj vojsci služio nimalo malen dio vojnika Gospodnjih. Različiti su naime cvjetovi kreposti pod tim kraljevima cvali po svim mjestima Kraljevstva Franaka te su nadaleko i naširoko širili glas o velikom ugledu. U to je pak vrijeme blaženi otac Erhard među slavnima postao najslavniji. Jer premda je prednjačio i rodom i znanjem, po zaslugama je ipak smatran daleko najizvrsnijim. Mrtav naime svijetu, premda je još nosio živo tjelešce, čistoćom djevac, redom svećenik, siromaštvom monah, ispovijedanjem ispovjedalac, naporima mučenik, poslanstvom apostol, čistoćom tijela anđeo, nije pretrpio štetu ni na jednome stupnju, zanemarujući samoga sebe, a brinući se za druge; nije tražio što je njegovo, nego što je drugoga. Nije naime planuo plamenom zavisti, nije učinio ništa naopako. Nije znao biti razdražen; nije bližnjemu mislio zlo. Nije se do granice sadašnjega vremena radovao nepravdi, nego se uvijek radovao istini, sve je podnosio, sve vjerovao, svemu se nadao, sve trpio. Ojačalo je u njemu Pismo koje kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Budući da je dakle ljubio Gospodina ne samo riječju i jezikom, nego djelom i istinomc... šupljine u nebeske prolaze da slobodan pođe duh, želi, žalio je zbog tamnice, traži kraljevstvo i, umoran kao od teškoga i dugotrajnoga tereta, odloživši breme da odahne, uzdiše za vječnom domovinom.
a Češće se u životopisima svetaca spominje gorski predio Vosagus, Vosacus, Vosegus, Vosecus, Vasacus, koji obuhvaća dio Lotaringije, kako će se podrobnije reći drugdje.
b Ovaj spis sv. Lava IX. nismo vidjeli. Možda je to bila neka bula. O uzdignuću i prijenosu sv. Wolfganga i sv. Erharda.
c Čini se da nešto nedostaje.
Krštenje i prosvjetljenje slijepe sv. Odilije.
Ali da ne bi posve zanijemjele tolike zasluge svetoga oca, kolike je vrijednosti bio u sebi, pokazao je čudesima koja su izlazila na vidjelo. U ono se naime vrijeme vojvodi Etihonu rodila slijepa kći; kad je to doznao, otac se zacrvenio od stida i izrekao okrutnu presudu protiv kćeri, naime da joj se odrubi glava i da ostavi život. No dok se majčina utroba potresala nad kćeri, očevu je okrutnost osujetila majčina ljubav: kćer je predala dojilji i zapovjedila da se potajno odgaja u samostanu Palma. A Gospodin, spominjući se svojih djela, naime da spasi kćer i utješi majku, hoteći pokazati da nije sagriješila ni sama djevojčica ni njezini roditelji, nego samo radi slave Božje, da se očituju djela Božja na toj ljubljenoj koju je valjalo prosvijetliti, unaprijed je odredio ljubljenoga prosvjetitelja. U krajevima Bavarske dakle bl. Erhardu, zaokupljenom nebeskim stvarima, bi objavljeno da se vrati u predio rijeke Rajne, krsti djevojčicu i prosvijetli slijepu. On je korakom poslušnosti slijedio glas onoga koji zapovijeda i stigao u određene krajeve. Kad je dakle vidio djevojčicu koju je potražio i koja mu je bila donesena, obraza orošenih suzama, s dubokim je uzdahom podigao ruke i oči k Bogu, te pošto je dugo i mnogo tihom molitvom srca hvalio, veličao i blagoslivljao božansku blagost, naposljetku je glasom oblikovao riječi i rekao: „Istinsko svjetlo, Isuse Kriste, koji prosvjetljuješ svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, ukapa rosu svoje dobrote svojoj službenici, prosvjetljujući je srcem i tijelom.” Zatim, nakon prvih pouka svete vjere, nadjenuvši joj prema tijeku događaja ime Odilija, što se tumači kao a „Bog sunce”, pošto ju je uronio u svetu vodu studenca i nakon ostaloga rekao: „Neka te On sam prosvijetli dušom i tijelom”, (o divne li kreposti i zasluga svetoga oca!) prema glasu i volji onoga koji je molio na zemlji, djelovala je moć Onoga koji stoluje na nebu. Jer u dotad nepoznate prozore čela prodrla je radost svjetla, i dok je Bog, istinsko sunce, prosvjetljivao polaganjem ruke sv. Erharda, djevojčica je napokon zadobila punu savršenost rođenja. Nasta golema radost posvuda među onima koji su doznali za čudo: otac se hvalama uzdiže do neba, djevojčica se slavi blaženom, majka se tješi, a božanska se moć naviješta.
12 b No budući da je u životopisu bl. Hildulfa zapisano da ju je on krstio, a da ju je ovaj sveti muž podigao sa studenca, nije se činilo dobrim nemarno prijeći preko ovoga mjesta, nego upozoriti da valja u životopisu sv. Odilije istražiti što je od toga istinitije. Tako se naime mojoj malenkosti čini da valja pisati o zaslugama svetih muževa da se hvala Božja naviješta iz njihovih zasluga, a ne iz nas, ne, velim, iz laži pisca, nego iz kreposti zaslužnika. No vratimo se na ostalo.
13 Kad je sveta djevica bila podignuta iz kupelji, sveti je Božji muž poklonio se blagosti Svemogućega i uzvratio dužnu hvalu za toliko čudo (budući da, kako svjedoči sveta povijest evanđelja, odvijeka se nije čulo da je tko otvorio oči slijepcu od rođenja, osim Krista Sina Božjega), utješio svetu djevicu i poljubio je pokrivenu svetim velom, već spreman vratiti se u svoje krajeve. Kad je pak doznao za okrutnu očevu presudu koju je bio izrekao o pogubljenju kćeri, duhovni je otac zadrhtao i, prestrašivši se veličine tolikoga zločina te sažalivši se nad nevoljama djevojčice, poslao glasnika radi pomirenja oca s kćeri i opomenuo ga da ne daje đavlu takvih povoda da ga optužuje; dodajući da, ako ju je prije mrzio zbog sljepoće koju nije zaslužila krivnjom, neka je sada ljubi zbog zdravlja koje joj je vratio istinski spas, Krist; dajući mu također na znanje da će, ako prezre opomene spasonosnoga savjeta, upasti u zaslužene kazne prijestupnika.
14 U međuvremenu je blaženi otac Erhard, već omrznuvši smrtne udove i želeći umrijeti i biti s Kristom, svu svoju dušu prenosio sa sadašnjega na buduće, s vremenitoga na vječno, s vidljivoga na nevidljivo, s nepostojanoga na trajno. Koliko je puta i s kakvim uzdahom pjevao ovaj redak: „Kada ću doći i pokazati se pred licem Gospodnjim?” Budući da se već nalazio u posljednjem vremenu života, svaki je dan smatrao teretom. Često je razgovarao sam sa sobom govoreći: „Kada ćeš me osloboditi iz tjeskobe ove raspadljivosti? Kada ćeš me izvesti iz bijede tjelesne tamnice? Kada ćeš nasititi moju nadu? Kada ćeš mi očitovati svoju slavu? Kada ću znati je li ti mila pobožnost moga truda? Kada ću vidjeti kakvim ćeš me sudom ispitati? Koja je to nagrada o kojoj je rekao Apostol: što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube?” Tako je doista, prema Apostolu, zaboravljajući što je za njim, a posežući za onim što je pred njim u Kristu Isusu, razapeo sebe svijetu, manama i požudama. Mogao si vidjeti čovjeka, već kao u smrtnoj borbi, kako se prisjeća tijeka čitavoga svoga života; već kao da stoji pred sudištem Suca, štiteći se štitom nade protiv svakoga očaja; već želeći znati što znači stajati pred božanskim pogledom, ne biti opterećen zemaljskim mislima, sudjelovati u anđeoskim zborovima; kakva je mogućnost življenja bez hrane, kakva kakvoća duha bez tijela, kakvo neprekidno hvaljenje Boga bez napora i bez zasićenja, ili kakvo je prebivalište kojemu se pravednik ima nadati. Sve što je gledao ili slušao postalo mu je bezvrijedno, živio je jedino nadom u buduće i jedino još pokretom tijela bio živ, a u svemu ostalom bio je mrtav. Zatvorenih očiju srca ušao je u svijet, na poticaj naime Duha Svetoga, već stupajući nogom na nebeski ulaz. Približavao se u međuvremenu sretan čas još sretnijega prijelaza, kad je blaženi otac Erhard, nekoliko dana shrvan teškom bolešću, iz same slabosti zdravlja ojačao obiljem veće i sigurnije nade, želeći već umrijeti i biti s Kristom. Tada je napokon spoznao da je putnik i prognanik iz nebeske domovine, goreći željom, kad je vidio da će ostaviti udove koje duguje zemlji i izići iz raspadljivoga tijela. O koliko je puta, izvlačeći uzdahe iz same nutrine, zazvao Pobjednika smrti u pomoć! Koliko je puta ruke, tuđe svjetovnim požudama, ispružio prema predjelu nebeskoga kraja! Koliko je puta oči zatvorene svijetu otvorio prema strahopoštovanju vječnoga reda! U srcu je gajio nadu, na jeziku Krista, u očima strahopoštovanje, a u rukama česte prošnje. a O ovome značenju riječi Odilija raspravljat ćemo uz 2. poglavlje trećega životopisa od Konrada, slovo Aa.b Vidi uz 2. poglavlje trećega životopisa, slovo Bb.
Epilog I. Knjige.
Pokorio sam se tvojim zapovijedima, preblažena Kristova Djevice i majko siročadi, nejačadi i udovica, uresu svakoga plemstva, uzore reda, ljestve kreposti; stoga sam odlučio, dokle god u meni ostane topline i daha Božjega u mojim nosnicama, ne samo prema svojim silama slijediti ono što zapovijedaš ti i sljedbenice nebeskoga Jaganjca koje s tobom borave, nego i sam tražiti, nastojati i željeti ne bih li mogao pokazati nešto ugodno onima koji teže za tolikom pobožnošću. Malenost dakle moje službe uvećat će kod vas žarki plamen pobožnosti i moja revnost i volja, vama kojima se niti sviđa što nema reda niti se išta uređeno ne sviđa. Prema volji dakle i zapovijedi tebe i tvojih kćeri, koje dojiš poukom svetoga života, prošli smo život blaženoga oca Erharda u tijelu sve do njegova pokopa, doduše manje dolično, ali koliko smo najpobožnije mogli. Kujući stoga drugu knjižicu, molimo povjetarac vaših molitava koji puše s juga Raja protiv sparine zavisti i klevete, protiv kojih me naime duh potiče da se nešto usudim. Otrov zavisti u žučljivom srcu nosi udicu klevete na smrtonosnim usnama, riječju nudi mir, a u srcu vitla mačem. Jer tko kod tebe kleveta druge, isto to zlo govori drugima o tebi. No što ćemo učiniti? Zavapimo s Psalmistom: „Sunovrati, Gospodine, razdijeli im jezike, jer vidjeh bezakonje i neslogu u gradu”, i opet: „Neka živi siđu u pakao, jer su opačine u njihovim prebivalištima.” Ali ni ja tebi i tvojim kćerima, u kojima je jedinima u sadašnje vrijeme krepost postavila prebivalište, dok su ostale prezrene, ne govorim prijateljima da si dostojna zavisti, u vedroj hvali. a. a Ovdje se nalazi neka pogreška u tekstu.
II. Knjiga. O čudesima.
Razna ukazanja sv. Erharda.
Pišemo drugu knjigu o znakovima koji su se dogodili na njegovu grobu, a imajući svjedoke koji su ili sami vidjeli ili su im očevici prenijeli, i to ne sabrane iz davnoga vremena, nego još žive u tijelu. Pristupite, pomozite molitvama, da ako bi oholost možda što brbljala, to obrani snaga vaše poniznosti.
2 Nakon što je blaženi otac Erhard predao duh nebu, a zemlji ono što je njezino, očitošću čudesa stekao je spomen dostojna poštovanja; ali mi, ostavivši po strani starinu, nastojmo iznijeti samo ono slavno što po pojedinim krajevima još uvijek širi novost.
3 b U vrijeme bl. biskupa Wolfganga bila je neka redovnica, kći sestre blaženogac biskupa Udalrika, imenom Kunigunda, koja je bila na čelu crkvene riznice i sama je dosegla vrhunac svake čestitosti i savršenstva. U njezino je vrijeme platno kojim je bilo omotano tijelo blaženoga oca počelo rasti iz groba, kao da je većd glasnim vapajem prosvjedovalo što se u nedostojnom skrovištu tako malena groba skriva onaj kojemu se kao svome drugu raduje nebeska vojska. Crkveni pak čuvari (to su nam prenijeli isti oni koji su oboje poznavali), dok su čisteći meli crkveni pod, kad god bi došli do groba svetoga muža, videći da iz zemlje viri laneno platno, mislili su da je to neka krpa istrunula od starosti te su je nemarno otkidali. Kad se to dogodilo ne jednom, nego češće, neki drveni križ, koji se još uvijek čuva u istoj crkvi i koji smo i mi vidjeli dok je još stajao pokraj groba blaženoga oca, navodno je zaplakao. Što je naime nemoguće tebi, svemogući Bože, koji si i za našega sjećanja glavu raspela što stoji blizu groba prignuo s desne strane na lijevu? I reče spomenutoj djevici: „Zaprijeti čuvarima”, reče, „da tako nemarno ne otkidaju laneno platno koje vide da viri iz ovoga groba: pod ovim naime humkom leži onaj za kojega se vjeruje da je pred Gospodinom nimalo malene cijene; ono što oni tako nemarno otkidaju znak je njegove kreposti, a ne slučaj.” Ako bi ovdje tko upitao što je bio uzrok tome plaču, budući da nam je ostalo skriveno, smatramo da je označavao veličinu grijeha čuvara, koji su i nemarno sagriješili i, opteretivši život velikim prijestupom, nisu znali da su sagriješili. No blažena djevica koja je zavrijedila čuti riječ božanskoga svjedočanstva, obuzeta zanosom, nakon što je ponovno sabrala duh, ohrabrena snagom božanskoga svjedočanstva, pouzdano je posvuda navijestila što je čula, slijedeći evanđeosku zapovijed koja kaže: „Što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.” Nakon tih riječi strča se mnoštvo vjernika, procjenjujući po božanskom svjedočanstvu koliko može pomoći grob posvjedočen s neba. I doista valja promisliti da je bila osobite zasluge ona kojoj za svjedočanstvo nije došlo ni anđeosko proročanstvo ni dvojbeni san nekoga viđenja, nego istinski glas po božanskoj slici u razgovoru licem u lice. Stoga se, blaženi oče, raduj vječnom radošću, jer u sredini između onoga koji govori i onoga koji sluša ležiš sam šuteći, a imaš svjedočanstvo božanskoga razgovora. I s pravom imaš svjedočanstvo po Križu, ti koji si, odrekavši se svijeta, uzeo križ da slijediš Gospodina: priteci dakle u pomoć našim krivnjama, nama koji smo otupjela srca, kad si zavrijedio da o tebi po suhu drvu posvjedoče božanski glasovi.
4 U to je vrijeme bl. Wolfgang počeo često posjećivati grob svetoga muža, dolazeći uvijek u skrovitije doba, da bi nadživio radujući se njegovoj slavi. Ali dok je jedne noći skrovitije nakon svečanosti jutarnje s mnogim suzama i molitvama moleći uz njegov grob oslovljavao svetoga muža, ukaza mu se blaženi Erhard i reče: „Brate, otkrivam ti tajnu svoje boli, na koju ti, brate, zapovijedam da obratiš pozornost. Tvoja su djela doduše mila Bogu, i pravi te Pastir Isus Krist postavio za upravitelja i pastira ovome mjestu i stadu, pa ćeš stoga, ako razborito dovršiš svoju službu kako si i započeo, primiti vječnu nagradu svoga truda; znaj pak, brate, da ovaj samostan, koji je svemogući Bog odredio za moj počinak, onečišćen je mnogim zločinima, a grijeh redovnica koje u njemu borave mnogostruko viče protiv mojih molitava koje češće na mnoge načine izlijevam za njihove nemarnosti. Već sam odavno, ganut njihovim suzama, izlijevao molitve Gospodinu, ali budući da su odane tjelesnim prljavštinama, njihovi uzdasi nisu prineseni na sud. I ja sam, brate, zbog toga obuzet nimalo malom žalošću, jer sam svladan vapajem tolikih zločina da im ne mogu pomoći prošnjom. Koliko li puta dakle padam na koljena pred strašnim Sucem! Koliko li puta obećavam bolji život za grešnice! Koliko li puta odgodih strogu presudu Osvetnika! Koliko li puta dovedoh svoju subraću na molitvu! Sve je pokušano, sve je učinjeno. I što da još učinim za tu bijednu zajednicu? Ili kakvim molitvama da nastupim pred strašnim licem svemogućega Suca za tolike razvratne prljavštine? Nego, molim te, posluži se razboritošću koja ti je dana s neba, raspusti čitavu ovu zajednicu i ondje ustanovi monaško zavjetovanje: ako ga koja od ovih koje su sada unutra bude htjela prihvatiti, neka bude primljena; ako pak ne, posve raspusti ove koje su sada i ne dopusti da se ovo mjesto dalje onečišćuje.” U ono je vrijeme naime na tome mjestu bilo zavjetovanje kanonikinja, i nastajala je nimalo mala sramota tjelesne razuzdanosti, toliko da su neke od njih, kad su bile prisiljene na stroži život, napustile samostan i priklonile se prijašnjim bludnicima. No meni koji o tome razmišljam dolazi na pamet blagost i moć blaženoga oca: blagost kojom je uvijek i neumorno molio za grešnike, i moć kojom je bio uslišan pred Gospodinom da, ako glas može zabraniti, krepost pobijedi manu, učvršćujući za nju samostan. Nakon tih riječi bl. Wolfgang, pokoravajući se nebeskoj volji, naumi ispuniti ono što mu je bilo zapovjeđeno te požuri svim sredstvima kojima je mogao. Kad je pak bl. Wolfgang izvršio ono što je Gospodin odredio i sveti muž zamolio, pošto je strogost zavjetovanja očistila prije onečišćeno mjesto, poče cvasti klica svake kreposti, a sveti otac, nakon što su mane bile ugašene, poče blistati sjajnim znakovima, kao dae izravno u uho govori onima koji mu služe: „Budući da ste vi sa mnom, i ja sam s vama.”
a Odatle se može naslutiti doba u kojemu je pisac živio.
b Njegov ćemo životopis donijeti 31. listopada.
c O sv. Udalriku 4. srpnja.
d O. Ivan Gamans smatrao je da treba čitati: „inclamosa”, to jest tihim glasom.
e U rukopisu je stajalo „auretevenus”.
Razna čudesa učinjena u njegovoj crkvi.
Tih je dana bila neka gospođa, obraćena Gospodinu iz brodoloma svijeta, koja je, ustrajući u bdjenjima i suzama, bila pogođena bolešću koju liječnici nazivaju očnom mrenom te otvorenih očiju ništa nije vidjela. Stoga je već češće i brižnije dolazila na molitvu na grob spomenutoga oca, tražeći pomoć u teškoj bolesti. „Jao”, reče, „sveti oče, što će biti sa mnom bijednom, koja živa lica, a mrtva vida trpim gubitak božanskoga svjetla? Da živim u svijetu, imala bih što darovati liječnicima za povrat zdravlja, ili barem nekoga tko bi mi pružio ruku u tami koja u meni prebiva; sada pak, utječući se tebi, i bez onoga sam što sam ostavila u svijetu, a izgubila sam jedine udove kojima sam ti trebala služiti.” Dok je tako češće vikala i molila upornim prošnjama, napokon joj jednoga dana pristupi blaženi otac Erhard i reče joj: „Dosadna si mi, ženo, jer od mene tražiš zdravlje, kad nitko prije a svoga većega niti što čini niti je dužan činiti. Nego ako želiš progledati, prostri se sedam stopa daleko od moga groba; ondje ćeš naći onoga koji će te prosvijetliti.” Riječi su doduše nejasne, ali je istinitost događaja očita: kamo joj je naime bilo zapovjeđeno, došla je, prostrla se i progledala.
6 Bilo bi doduše dvojbeno ono što joj je rekao sveti otac kad pouzdanije očitovanje ne bi podiglo vjeru. U isto je naime vrijeme neki opsjednuti čovjek bio doveden u istu crkvu; čim je nogama dotaknuo pod, silovito je bio podignut u visinu i ostao lebdjeti u zraku, posvjedočivši da zbog svetosti onih koji počivaju u spomenutoj crkvi ne može imati mira. Kad mu je pak bilo zapovjeđeno da iziđe iz tjelešca u kojemu je prebivao, kako bi pokazao moć onoga koji ga je prisiljavao,b nanio je silu tijelu. Mi pak, premda smo doznali kakvim-takvim glasom uz svjedočanstvo istinoljubivih ljudi, smatrajući ipak šutnju u većini stvari opreznijom, sve pripisujemo onome za kojega nam je Bog pokazao da ondje pruža zaštitu. I tko bi mogao znati pripisuje li se dostojanstvo tolike svetosti prikriveno svetomu mužu, ili ondje s njime počivaju i neki drugi velikih zasluga pred Bogom, kako tvrdi i predaja starih? Činjenica je također očita: vojvotkinja Judita, koja je povećala istic samostan, dok je išla na grob Gospodnji u Jeruzalem, kako kraljevi običavaju, prikupila je bilo javno bilo potajno mnoge kosti ili tjelesa, za koje ni sama nije htjela da se zna gdje ih je na zemlji ili gdje u spomenutoj crkvi pohranila, niti nas je itko mogao o tome poučiti. A budući da je ona sama pokopana u toj istoj crkvi, očito pokazuje da je ponajviše nastojala oko onoga mjesta gdje je obznanila da želi biti pokopana. Ovo smo o njoj rekli ukratko, premda bismo mogli reći mnogo toga dostojnoga spomena ili pamćenja; jer ono što je Bog htio sakriti, i mi smo htjeli sakriti, niti smo za to oštrili pero: vjerujemo naime da se tolike i takve stvari događaju zbog blaženoga oca, za kojega znamo da po Božjem određenju tjelesno počiva na istome mjestu. A ako se što događa skrovitije, molimo božansku blagost da nam, kada joj se svidi, pokaže zašto se to u blaženom ocu događa. I doista, ako se budemo trudili oko dostojnih djela, kao što nekoć nismo imali na vidjelu ono što je o njemu bilo skriveno, tako je Bog moćan uzvisiti ga još većim naslovom; no vratimo se na ostalo.
7 Neka je žena bila osušene ruke; ona je na dan njegova blagdana prišla bliže njegovu grobu, zamolila zdravlje, bila je uslišana i ruka joj je oživjela. No dok je ozdravljala, ruka je odskočila s tolikim praskom da su svi, u kojem god dijelu ili kutu crkve stajali, čuli kako ruka odskače i spoznali da se dogodilo čudo. Sve ovo nismo doznali od drugih svjedoka doli od onih koji su sami vidjeli ili čuli. Zašto da navodim različite kreposti? Koliko je svima spreman priteći u pomoć onima koji mu služe, svidjelo mi se iznijeti neki dokaz radi učvršćenja nade onih koji svim srcem traže zagovor svetoga oca.
8 Pokraj spomenute crkve nalazi se zdenac koji je sam ljubljeni otac iskopao vlastitim rukama, kako mu je bio običaj na svim mjestima gdje bi neko vrijeme boravio. Taj zdenac ima dubinu ne manju od pedeset stopa, ili još i više, u što smo se i sami uvjerili vlastitim očima. I premda je tolike dubine, ipak je u mirno krilo primio poslužitelja svetih djevica koje ondje borave kad je u nj upao. A onima koji su ga tražili vratio ga je ne samo živa, nego i bez ikakva znaka tolikoga pada. Dotrčaše stoga oni koji su ga vidjeli kako pada: tko bi naime vjerovao da će ga naći čitava, a ne radije smrskana na komadiće, kad ga je u tolikoj uskoći zdenca kamen odbijao od kamena? No kad je izvučen izišao na svjetlo dana, najprije je i sam shvatio veličinu pogibelji, a nakon što je došao k sebi i vidio da je pošteđen svake pogibelji, zahvaljujući najusrdnije svemogućemu Bogu i presvetomu ocu Erhardu, veoma se u sebi čudeći ishodu događaja otišao. I mi, zadivljeni tolikim učinkom znaka, kažemo da je jednake moći uskrisiti mrtvaca kao i sačuvati živa da ne umre. Štoviše, to se isto dogodilo i drugi i treći put u istome zdencu: drugi put s trudnom ženom koja je u nj upala te je pronađena i izvučena zdrava, na hvalu i slavu svemogućega Boga i presvetoga oca; a treći put s dječakom o kojemu želimo opširnije pisati. I da se još više zadiviš, toliko su puta upali u toliku dubinu i vratili se zdravi: posve zasluženo. Tko bi naime u onome zdencu našao smrt kad ga je prijatelj spasenja pripravio za spas živih?
9 Bila je neka žena (koja i danas živi) kojoj su bile zgrčene obje šake, ruka i noga, sličnija nakazi nego čovjeku. Jedna njezina polovica ozdravila je u Češkoj kodd sv. Vjenceslava, a druga polovica kod svetoga oca Erharda bila je vraćena u ljudski oblik. Tu smo ženu vidjeli i sami je ispitali: priznala je s velikim poštovanjem te je pokazala i izliječenu stranu.
10 Neki je također čovjek, potaknut đavolskim nagovorom, ukrao konja; kad nije mogao sakriti što je učinio, došao je na grob svetoga muža i, prinijevši novčić, zamolio da se sakrije njegov prijestup. Nakon izgovorene molitve, dok se vraćao prema crkvenim vratima, novčić koji je bio prinio nosio je sa sobom; vratio se, nosi ga natrag i ponovno polaže; izlazi, nosi ga sa sobom; vraća se, moli, izlazi i toliko puta prineseni novčić nosi sa sobom, začuđen i uplašen; čim je izišao iz crkve, naiđoše oni koji su uhvatili krivca. Iz toga se može jasno razumjeti da je sveti muž odbio prinos zato što se njegova krivnja nije smjela sakriti.
11 Kad bih htio nabrajati koliko je puta bio viđen u svetoj crkvi u kojoj tjelesno počiva, postao bih zamoran čitatelju. Koliko puta goruće svjetiljke silaze s neba u istu crkvu, ako koga obuzima strahopoštovanje prema nebeskim stvarima, neka upita čuvare iste crkve, koji pod svečanom prisegom potvrđuju da su ga često vidjeli kako stoji uz oltar koji je tik uz njegov grob i pjeva u biskupskom ruhu; jedan od njih, koji je bdio dok su ostali spavali i češće posluživao, dok je jednoga dana čistio oltarnik i ostalo uokolo, s podnožja raspela, koje je postavljeno visoko iznad istoga oltara, pred njega dok je meo pao je novčić, i to s onoga mjesta kamo se nitko ne može ni popeti osim ljestvama. Za tolike dakle kreposti i znakove koje je Bog učinio po svome sluzi preblaženom biskupu Erhardu, proslavimo svemogućega Boga, koji je divan u svojim svetima, komu je čast i slava u vijeke. Amen. a Konrad i drugi pod time razumijevaju bl. Alberta.c Štoviše, čini se da se pobrinula da se zgrade tako obnove da bi se mogao smatrati posve novim samostanom. Tako se naime u povelji sv. cara Henrika, izdanoj godine 1002., 2. indikcije, kaže: „Da samostan redovnica... koji je božanske uspomene naša baka Judita nekoć u čast svete Bogorodice Marije iz temelja podigla u opatiju i među ostalim obdarila darovima imanja za to mjesto itd.” Ta se povelja nalazi u 2. svesku djela Metropolis Wigulea Hundija; ondje je i druga povelja Otona (ne Prvoga, kako ondje piše Hund, nego Drugoga, kako je očito jer je izdana godine Kristove 974., 13. godine Otonova kraljevanja, a 6. carstva) u kojoj izjavljuje da na posredovanje svoje preslatke majke Adelheide, kao i na spasonosnu molbu časne gospođe Judite, daruje različita imanja redovnicama donjega samostana svete Bogorodice Marije, sagrađenoga na štovanje Kristova ispovjedaoca bl. Erharda. O istome darivanju Brunner u 2. svesku, 8. knjizi djela Rer. Boic. svjedoči da je Juditina pobožnost usto sagradila plemeniti samostan u Regensburgu za svete djevice, pučki zvan donji, gdje je ona sama htjela biti pokopana, ne zna se koje godine; da je sedamdeset i četvrte godine bila na životu, može se zaključiti iz pisma Otona II. kojim istomu samostanu prepisuje posjed nekih mjesta, potaknut Juditinim molbama. A Judita je bila majka Henrika Svadljivca, zvanoga i Pobožnim, bavarskoga vojvode, i supruga Henrika, brata Otona Velikoga.d Životopis sv. Vjenceslava donijet ćemo 28. rujna.
Drugi životopis
ANONIMNOGA AUTORA.
Iz drevnoga rukopisa izvadio Ivan Gamans iz Družbe Isusove.
Djela sv. Erharda za života.
Erhard bijaše po rodu Got, od roditelja doduše pogana, ali ipak najplemenitijega roda, iz grada Narbonnea. On je, preduhitren Duhom Svetim, od djetinjstva bojeći se Krista, zasjao mnogim znamenjima kreposti i čestitih običaja. Jer, što je znak dobre naravi, svoga se odgojitelja uvijek bojao ništa manje kad je bio odsutan nego kad je bio nazočan: uvijek je bio među onima koji su diktirali, čitali i pisali, a ako je vidio koga predana dokolici i raspuštenosti, i sam se, premda malen, nemalo čudio. Prikladno dakle sposoban za svjetovna i sofistička mudrovanja, sav je žar svoga duha usmjerio proučavanju božanskih Pisama, i korijenje svoga proučavanja učvrstio u duhovnoj stijeni te je, pun milosti Duha Svetoga i čestitosti, drugima pružao primjer života. Jer dok su se drugi zabavljali kockanjem i lakomislenim igrama koje prihvaća dječačka dob, on je žeđao biti natopljen rosom evanđeoskih zapovijedi. I u toj se dobi istaknuo mnogim znamenjima kreposti. Kako je naime rastao tijelom, tako je rastao i ljepotom kreposti. Bijaše naime pravilo reda, preziratelj bogatstva, tješitelj siromaha, ljubitelj siromaštva, oko slijepih, uho gluhih, noga hromih, otac siročadi, pomoćnik udovica, obuzdavatelj tijela, sljedbenik duha i, da ukratko kažem, riznica svih kreposti i posuda Duha Svetoga.
2 Rastao je naime tijelom i krepošću: suprotstavljao se manama i napastima, borio se sa željama, često je postio, nije se užasavao prezira odjeće, posjedovao je poniznost, obuzdavao je proždrljivost, nikada nije popuštao klevetnicima, od srca je uvijek suosjećao s ožalošćenima i bijednima, radovao se s radosnima, plakao sa zaplakanima, uvijek je bio nazočan božanskim hvalama, revno je sudjelovao u skupovima dobrih i svetih, često je probdio noći u molitvama i obilovao pobožnošću uz najobilnije suze. Ustrajući dakle u takvim i drugim krepostima, uspeo se do svećeničkoga stupnja. Otada je pokorom čestih postova svakodnevno prinosio samoga sebe Bogu kao živu žrtvu.
3 U međuvremenu je Hildulf, muž velike svetosti i hvalevrijedne zasluge, upravljao biskupijom trierske Crkve: pošto je mnogo vremena sveto i providno upravljao tom istom Crkvom, koju je i protiv volje preuzeo, odrekao se njezina upravljanja i ušao u dugo željenu pustinju, bez pučke vreve, želeći ondje služiti jedinomu Gospodinu. A blaženi ga je Erhard naslijedio na biskupskoj stolici. Kako je pak tijekom vremena hvalevrijedan glas o Hildulfu nadaleko i naširoko širio svoj miomiris, bl. Erhard dođe radi posjeta bratu, a kad ga je pronašao kako živi pustinjačkim životom u krajevima Vosgesa, poletješe jedan drugomu u zagrljaj te se od radosti uzajamno obliše suzama. Posvećujući se tako molitvama i drugim Bogu ugodnim službama, ostadoše zajedno nekoliko dana. I kako svjedoči rimska povijest, po odredbi pape Lava Devetoga, koji je a tada upravljao rimskom Crkvom, sagradiše ondje četrnaest samostana, naime Hildulf sedam i Erhard sedam. Budući da su naime bili plemići i posve se odrekli cjelokupne očevine, sve što su u zemlji svoga hodočašćenja stekli zaslugom života i vlastitim trudom, posvetili su božanskoj službi.
4 Napokon se bl. Erhard, brinući se za svoj ovčinjak i oprostivši se od brata, uputio ub Bavarsku radi propovijedanja. U to je pak vrijeme Pipin, otac Karla Velikoga, bio na čelu Franačkoga Kraljevstva. Pod tim su dakle kraljevima različiti cvjetovi kreposti cvjetali po svim mjestima Franačkoga Kraljevstva. Među svima njima blaženi otac Erhard postao je najslavniji. Jer premda je rodom i znanjem nadmašivao sve, ipak se zaslugom života smatrao najizvrsnijim. Bijaše naime mrtav svijetu, čistoćom djevica, redom svećenik, siromaštvom monah, ispovijedanjem ispovjedalac, trudovima mučenik, poslanstvom apostol, čistoćom anđeoc.....
5 U to se pak vrijeme vojvodi Etihonu rodila slijepa kći: kad je to doznao, otac se zacrvenio od stida i zapovjedio da se djetetu odrubi glava. Kad je to postalo poznato majci, sažalila se nad djetetom te ga je dala na odgoj u samostan koji se zove Palma, učinivši da se ondje potajno hrani. U krajevima dakle Bavarske bl. Erhardu, posvećenu nebeskim stvarima, bi objavljeno da se vrati u krajeve rijeke Rajne te ondje krsti neku djevojčicu i vrati joj vid. On je poslušno stigao na označena mjesta. Kad je dakle vidio zatraženu i dovedenu djevojčicu, plačući s teškim uzdahom podiže oči i ruke prema nebu te napokon glasno reče: „Istinsko svjetlo, Isuse Kriste, ukapaj rosu pobožnosti svojoj službenici te je prosvijetli srcem i tijelom.” Nakon dakle početnih pouka u svetoj vjeri, nadjenuvši joj ime Odilija, kad ju je uronio u vodu svetoga zdenca, otvorivši oči primila je vid. Raduju se stoga svi i dive se svi: otac kliče, majka se tješi, a svi hvale božansku snagu. Ipak, u Hildulfovu se životopisu čita da ju je on sam krstio, a da ju je blaženi Erhard podigao sa svetoga zdenca.
6 Napokon se bl. Erhard vratio u svoje krajeve, gdje je živeći u najvećoj strogosti života najpobožnije služio Gospodinu. Uvijek je naime u sebi razmišljao govoreći s uzdahom: „O Gospodine, kada ćeš me osloboditi od raspadljivosti ove bijede? Kada ću te vidjeti?” Te i takve misli sveti je Otac uvijek prebirao u sebi. Napokon je, teško obuzet groznicom, umro. Kad je pak osjetio da je ovo raspadljivo tijelo bolesno, podignutih ruku prema nebu zazivao je pomoć te uzdišući sretno usnuo u Gospodinu.
a Najsramotnija pogreška protiv kronologije, koju Konrad dolje s pravom kori.
b Treba čitati Baioariam.
c U rukopisu je nešto bilo dodano, ali je brisanjem i plijesni toliko oštećeno da se nije moglo pročitati.
✠