Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O svetim biskupima Erhardu i Albertu

DE SS. EPISCOPIS ERARDO ET ALBERTO

Sadržaj (13)
  1. Putovanje k sv. Hildulfu.
  2. Krštenje i prosvjetljenje slijepe sv. Odilije.
  3. Epilog I. Knjige.
  4. II. Knjiga. O čudesima.
  5. Razna ukazanja sv. Erharda.
  6. Razna čudesa učinjena u njegovoj crkvi.
  7. Drugi životopis
  8. Čudesa poslije smrti.
  9. Drugi životopis
  10. Čudesa poslije smrti.
  11. O istom sv. Erhardu
  12. Iz brevijara iste augsburške Crkve, koji je odobrio Pio V., vrhovni svećenik.
  13. Iz suvremenoga a augsburškoga brevijara.

Čudesa poslije smrti.

Nakon njegove smrti Gospodin je po njemu učinio mnoga slavna čudesa. Neka je naime redovnica, imenom Kunigunda, kći sestre bl. a Martina, djevica velike čestitosti i savršenosti, bila na čelu skrbi za samostan: kad je jednom zapovjedila da se samostan očisti, došavši na mjesto gdje je blaženi Otac bio pokopan, vidjeli su kako se laneno platno iz zemlje uzdiže iznad poda; misleći pak da je to stara krpa utisnuta u pod nogama onih koji su gazili, kidali su je, a ono je odmah ponovno naraslo. Kad su pak čistači, želeći brižljivo obaviti posao i ne shvaćajući što jeb gospodarica namjeravala, čupali tu istu tkaninu, gle, raspelo istesano od drva, koje je bilo smješteno pokraj groba Blaženoga Oca,c nagnuvši glavu s desne na lijevu stranu, poče plakati i reče spomenutoj djevici: „Zabrani čuvarima da se dalje usuđuju kidati laneno platno koje se vidi kako viri iz groba: u ovom naime grobu leži muž velika ugleda pred Gospodinom. To je naime platno kojim je umotano ono blaženo tijelo Erhardovo.” Ona je međutim ostala zapanjena, a kad je napokon došla k sebi, ispripovjedila je svima što je čula i vidjela: i mnogi vjernici, hrleći na grob, bijahu ozdravljeni od različitih bolesti.

8 Bl. Wolfgang običavao je često potajno posjećivati grob blaženoga muža. Jedne tako noći, nakon svečanosti jutarnje službe, potajno pristupivši grobu, s mnogim je suzama i molitvama zazivao zaštitu svetoga Oca. Njemu je pristupio bl. Erhard i rekao: „Brate, navješćujem ti tajnu boli, koju moraš pomno ukloniti. Tvoja su djela ugodna pred Bogom, i istinski Pastir Krist postavio te je upraviteljem i pastirom ovoga mjesta i svoje zajednice, i stoga, ako revno obaviš svoju službu, kao što si započeo, primit ćeš vječnu nagradu za svoj trud. Znaj dakle da je samostan koji je Bog odredio za moj počinak okaljan mnogim zločinima; a grijesi redovnica koje se ovdje drže svojim protivljenjem priječe moje molitve koje za njihove nemare često izlijevam pred Gospodinom, jer su, jao, ogrezle u tjelesnim stvarima. Zbog tebe se dakle, brate, ne žalostim mnogo, svladan sam naime protivljenjem tolikih zločina, tako da im ne mogu koristiti svojom molitvom. Mnogo puta padam na koljena pred strašnim Sucem, mnogo puta obećavam popravak za grešnice i mnogo puta sam odgodio tešku osvetu Sučevu, naveo sam svoju braću na molitve, sve je pokušano, sve je učinjeno: i što da još učinim ovoj zajednici? Ili kakvim da se molitvama zauzimam pred strašnim Sucem za tolike gadosti onih koje žive razvratno? Molim te da se poslužiš razboritošću koju ti je dao Bog i da, ukinuvši svu ovu zajednicu redovnica, uvedeš ovdje monaški zavjet; ako se koja od njih htjedne zavjetovati, neka bude primljena: ako pak ne, posve ukini njihov samostan i ne dopusti da se ovo mjesto više kalja.” U to je naime vrijeme ondje bio zavjet cenobitskih redovnica koje su bile previše odane tjelesnoj razuzdanosti i drugim taštinama. Stoga je časni muž Wolfgang, ispunivši zapovijedi, promijenio zavjet redovnica te ondje ustanovio samostand koludrica koje žive pod strogim pravilom, i tako je očistio mjesto. Neke su pak od redovnica bile toliko tvrdoglave da su, kad su bile prisiljene na stroži život, napustile samostan i pristale uz svoje prijašnje bludnike.

10 Neka je gospođa, ostavivši svijet, bila obraćena Gospodinu; ustrajući u bdjenjima i čestim suzama, navukla je bolest koju liječnici nazivaju bjelinom na oku, tako da otvorenih očiju ništa nije vidjela. Ona je došla na grob bl. Erharda i tražila njegov zagovor govoreći: „Avaj, sveti Oče, kako mi se bijednoj to dogodilo, da premda tijelom živim, vidom sam mrtva? Da sam dakle još ostala u svijetu, imala bih što dati liječniku za plaću, ili barem nekoga tko bi me vodio za ruku; ali gle, obrativši se k tebi, lišena sam onoga što sam ostavila u svijetu, a povrh toga već sam izgubila i same udove, naime oči, kojima sam ti trebala služiti.” Dok je tako vikala i ustrajala u nametljivim molitvama, napokon joj je pristupio bl. Erhard govoreći: „Dosadna si mi, ženo, koja od mene tražiš zdravlje. Zar ne znaš da pred većim nitko ne smije ništa činiti? Ako dakle želiš progledati, prostri se na udaljenosti od sedam stopa od moga groba i tako ćeš naći onoga tko će ti vratiti vid.” Ona je došla, prostrla se ondje gdje joj je bilo zapovjeđeno i odmah primila svjetlo vida.

11 U isto je vrijeme neki opsjednuti doveden u istu crkvu te je, čim je nogama dotaknuo pod, silovito zgrabljen uvis, ostao visjeti u zraku i strašnim glasom vičući rekao da zbog svetosti onih koji leže u toj crkvi ne može imati mira. Kad mu je pak zapovjeđeno da iziđe iz tjelešca u kojem je prebivao, izišao je. Iz ovoga dakle i prethodnoga čuda zaključujemo da su u spomenutom samostanu pohranjena ne samo tijela časnoga oca Erharda nego i drugih svetaca. Jer neka je vojvotkinja, utemeljiteljica istoga samostana, koja je također ondje pokopana, dok je išla na grob Gospodnji u Jeruzalem, gdjegod je mogla potajno ili javno sabrala tijela ili kosti svetaca, kojima nije znala niti mogla znati ni imena, te ih je pokopala u spomenutoj crkvi.

12 Također neka žena koja je imala osušenu ruku, kad je došla na grob bl. Erharda na dan njegova rođenja za nebo i sa suzama molila za zdravlje, odmah je bila izliječena. A njezina je ruka odskočila s tolikim praskom da su se svi, u kojem god dijelu ili kutu crkve stajali, prestrašili od samoga praska ruke koja je odskočila.

13 Neki je čovjek, naveden đavolskim poticajem, ukrao konja; kad nije mogao sakriti što je učinio, došao je na grob svetoga muža i, prinijevši ondje novčić, zamolio da njegov prijestup ostane skriven. Kad je dakle dovršio molitvu i, želeći izići, stigao do crkvenih vrata, pronašao je u svojoj ruci novčić koji bijaše prinio. Zapanjen stoga i zadivljen, vratio se na grob i ponovno položio novčić: a kad je ponovno htio izići, pronašao je novčić kod sebe kao i prije. Treći se put dakle vratio i moleći ponio novčić sa sobom, a dok se u strahu čudio, gle, čim iziđe iz crkve, susretnu ga oni kojima je bio oduzeo konja i uhvatiše ga. Iz toga možeš očito shvatiti da je Blaženik odbacio njegov prinos zato što njegova krivnja nije imala pokrića.

a Čitaj Udalrika.
b Čini se da bi radije trebalo čitati Gospodin.
c To se u gornjem životopisu pripovijeda malo drukčije, kao i sljedeće ukazanje.
d U rukopisu je pogrešno stajalo monachorum.

Drugi životopis

AUTOR KONRAD OD MONS PUELLARUM,

Iz staroga regensburškoga kodeksa prepisao Stjepan White iz Družbe Isusove.

Život sv. Erharda sve do biskupstva.

Erhard, izvrsni Kristov ispovjedalac i vrsni biskup, primio je i ime svoje hvale prema sukladnosti svetosti: kako bi slavni Bog i divan u svojim svetima samim njegovim imenom pokazao kakvim ga je predodredio za vječnu slavu. Erhard se naime prema riječima svetoga Pisma tumači kao budni život koji odabire Gospodina. Jera Erech znači budni život, a rara se kaže onaj koji odabire Gospodina i bdije za Gospodina. I tako je ovo ime sastavljeno od dviju iskvarenih riječi, kako bi označilo i istočnu ljagu i stvarni nedostatak koji se u Kristu ima posve uništiti prije nego što bi ušao u domovinu nebeske slave. Nebo naime nipošto neće moći podnijeti grešnika. Stoga je na krstionici, dok je prst Božji pokazivao, sam preblaženi Otac u cvijetu djetinjstva nazvan Erhard, kao Ereechararus, što znači budni život koji odabire Gospodina. Na njemačkom se pak jeziku ne tumači, kao štob neki kažu, snažna slava, nego radijec riznica časti.

2 Dobro je doista riznica časti onaj kojega je Gospodin učinio i odabrao tako časnom škrinjom svetosti. Dobro je povrh toga nazvan budnim životom, dobro onim koji odabire Gospodina: jer ako tko razmatrajući prođe cijelo razdoblje čistoće njegova smrtnoga života, jasno će mu se pokazati kako je ovaj Božji čovjek u nježnim godinama izišao pred poglede ljudi poput cvijeta proljetnoga mirisa; naime mirišući svetim krepostima i iskrenim običajima, koliko je dječačka nježnost mogla podnijeti, odišući čistim razmatranjima, s poštovanjem slušajući školski nauk, slušajući, propitujući, sretno povjeravajući pamćenju zadane i saslušane odgovore te iz dubine ljubavi poučavajući druge svoje vršnjake skromnije sposobnosti. Među taštim dakle učenicima, koji žude za ludim igrama i bave se drugim opačinama, on je poput grimizne ruže u Škotskoj, svojoj domovini, nadaleko raspršio miris ljudske sreće: i koliko je rastao snagom tijela, toliko je upravo rastao krepostima duše.

3 Cvala je u oluji ovoga bjesnećega svijeta njegova sretna mladost poput mlade loze u proljetne dane šireći svoje mladice, listajući ugodnim lišćem i cvatući svojim hvalevrijednim cvjetovima: i tako je muževnu dob dosegnuo i nastavio najslađim plodovima, sav bdijući kako u svetim proučavanjima božanskih znanosti tako i u djelima ljubavi, privlačeći puk u Crkvu Božju nekim čudesnim i ugodnim miomirisom svoga čednog života i trijeznoga vladanja, tako da je doslovno zaslužio biti ubrojen u apostolsku izreku, jer Apostol kaže: „Mi smo Kristov dobar miris.” Bijaše ipak ovaj preblaženi Božji ispovjedalac prisan s malobrojnim ljudima iz puka, a prema svima dobrostiv i vjeran, toliko da je prema dostojnom sudu anđela i ljudi mogao biti pribrojen biskupskoj vojnici u vojujućoj Kristovoj Crkvi. Dok su dakle to tražile njegove zasluge,

AUTOR KONRAD. Svećeništvo, biskupstvo, uspeo se najprije na stupanj svećeništva, a odatle na biskupski vrhunac, po Božjoj volji i na žarku želju ljudi. I u tom je staležu zablistao poput jutarnje zvijezde usred magle, i kao ružino stablo u trnjaku, poput slatke rijeke koja se razlijeva u pustinji, i kaod ševa koja umilno pjeva u vrijesku, poput slavuja koji krasi noćne tišine i tromi san budi na budne naslade. On se svojim medotočnim naukom, riječju i djelom, poput sklada ugodne glazbe među uzvanicima, sretno izlio na povjereni mu puk, i poput hladnoga izvora u žarkoj vrućini na žeđ putnika. Taj se sretni biskup razdavao raskajanim grešnicima: i onaj koji je po tjelesnom podrijetlu bio plemenita roda, pokazao se još plemenitijim djelima kreposti, ne propuštajući ništa od onoga što Apostol piše Timoteju: trijezan, uljudan, razborit, čedan, gostoljubiv, učitelj, ne vinu sklon, ne nasilan, ne svadljiv, ne pohlepan, i predstojnik svoga doma, imajući o tome dobro svjedočanstvo od svega svoga susjedstva, a osobito na nebesima od neizrecivoga trojstva Presvetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga, kao što će se dolje očitovati božanskim čudesima. Obojica grade po sedam samostana. rod,c 1 Tim 3, 4. a Suvišan i gotovo smiješan trud ovoga pisca u istraživanju i dovođenju etimologije Erhardova imena iz hebrejskih izvora.b Pavao, autor prvoga životopisa.c Opet nasilno izvođenje od riječi Schat, što znači riznicu. Ispravnije bismo protumačili kao narav koja teži za čašću, kao stvorenu za čestitost i ukras; od Er ili Eer i art, odnosno aert ili aerd, što znači narav ili prirodu. O etimologiji ovoga i mnogih drugih njemačkih imena može se konzultirati vrlo pomna rasprava našega Arnolda Boecopa o imenu sv. Huberta u djelu Historia Hubertina našega Ivana Roberta.d Ševa se u puku naziva calandra, a kod Nijemaca Kalander. Nije li autor ovdje možda mislio na cvrčka ili zrikavca? Kada su živjeli. Njegov brat sv. Hidulf, trierski biskup. Imao je i rođenoga brata od istih roditelja, imenom Hidulfa, sebi ravna u dobrim običajima i svetoj pobožnosti: on je kao prognanik došao u donje krajeve Njemačke te je, prepoznat po svojoj svetosti, željom knezova i naroda bio uzdignut na biskupsku stolicu u trierskoj Crkvi. U isto je vrijeme i biskup opće Crkve a papa Lav, treći toga imena, upravljao svetom Rimskom Stolicom. Pobožni je otac Erhard izišao radi posjeta svome spomenutom bratu, kojega nije pronašao u Trieru, nego u krajevima Vosgesa kako iz ljubavi prema Kristu živi pustinjačkim životom. I boraveći s njim neko vrijeme, svjedočanstvom ga jeb Pisama opomenuo da bdije nad Gospodnjim stadom, jer uz ostale jednake uvjete mnogo više zaslužuju mudri propovijedajući i poučavajući puk nego živeći pustinjački, odakle i Jeronim kaže: „Sveta naime priprostost koristi samo sebi; i koliko zaslugom života izgrađuje Crkvu Kristovu, toliko joj šteti ako se ne odupre onima koji je razaraju.” I opet psalmist kaže: „Pjesme su mi bili zakoni tvoji u mjestu moga putovanja.” A Učitelj naroda, propovjednik istine, piše Titu: „Zato te”, kaže, „ostavih na Kreti da urediš što još nedostaje i da po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio.” I među ostalim ondje kaže: „Treba naime da nadglednik bude besprijekoran kao Božji upravitelj.” I malo dalje dodaje: „priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da bude sposoban i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike.” Tako Apostol. Premda pak to po izvrsnosti dolikuje biskupu, ipak u blažem smislu priliči svakomu svećeniku kojega je Gospodin pred ostalima odlikovao posebnim svjetlom znanja. I stoga, premda se blaženi otac Hidulf već bio dragovoljno odrekao trierske stolice koju je protiv volje prihvatio, ipak ga je valjalo opomenuti i bratskom blagošću potaknuti da spomenuto, da Ovoga, koji se posvetio samotničkom životu, kori. ebf Ps 118, 54. Ovoga, koji se posvetio samotničkom životu, kori.g Tit 1, 5.h Isto, r. 7. i i r. 9. klmnpqrstv koliko je bilo dopušteno, vrši vjernim djelovanjem.

5 Poslušao ga je dakle ovaj; i dok je darivao Krist Gospodin naš, a odobrio spomenuti Leon kao Kristov namjesnik, četrnaest su godina u spomenutom kraju okolnoga Vosgesac sedam samostana ovaj, a sedam onaj hvalevrijedno sagradili na hvalu Boga i njegove časne majke Djevice Marije te na čast svih nebeskih građana, spomenuta dva brata i u Kristu najsretnija oca. Ali odakle im to bogatstvo? Već su se naime posve odrekli očinske baštine. Povjesničar kaže da su to ostvarili na vagi svoga hodočašćenja, darovima vjernika zbog zasluga svoga života.

6 U ona su vremena vladali presvijetli knezovi i Bogu odani kraljevi, naime Pipin i dva njegova sina Karloman i Karlo, koji je poslije prozvan Velikim: njih je za franačke kraljeve pomazao papa Stjepand posljednje godine svoga pontifikata godine Gospodnjee sedamsto pedeset i treće, te je odabrao njih i njihove nasljednike da brane Rimsku Crkvu. A papa Hadrijan Prvi,f neposredni nasljednik spomenutoga gospodina Stjepana, sa svetim saborom koji se tada slavio u Rimu, proglasio je spomenutoga Karlag rimskim patricijemh oko godine Gospodnje 773. Ali bl. papa Lav III., koji je i neposredno naslijedio Hadrijana I., k nakon što su mu Rimljani u nekoj procesiji iskopali oči i odsjekli jezik, a slavni mu Bog, koji čini čudesa u svojim svetima, božanski vratio vid i govor, te je bl. Karlo tada pošao u Rim da osveti tako strašnu nepravdu nanesenu bl. Leonu, okrunio je istoga gospodina Karla na sveti dan Božića za rimskoga cara u crkvi sv. Petra, dok je ustajao s molitve, godine Gospodnje l osamsto prve.

7 Šepa dakle m legenda koja se općenito drži o sv. Erhardu kad kaže da su za života sv. Lava, koji je deveti toga imena upravljao svetom Rimskom Crkvom, i u ono vrijeme kad je na čelu Franačkoga Kraljevstva bio Pipin, otac Karla Velikoga, cvala ova dva sveta oca, naime blaženi Erhard i njegov brat Hidulf: još naime nije bio rođen Lav IX., štoviše Lav IX. bio je uzdignut za papu nakon cara Henrika II.; bio je Nijemac po narodnosti i oslobođen je napora ovoga života n godine Gospodnje tisuću pedeset i pete, šeste godine svoga apostolata, muž najsvetijega života. Taj je Lav IX. također o prenio tijelo bl. Erharda u vrijeme najsretnijega cara Henrika III., p utemeljitelja bamberške Crkve, godine Gospodnje tisuću pedeset i druge; taj je Henrik u carstvu naslijedio augusta Otona III., q koji je umro u Rimu.

8 Dok su dakle vladali spomenuti slavni franački kraljevi, a osobito presvijetli rimski august Karlo Veliki, koji je zbog zasluga svoga života zaslužio da ga Crkva ubroji u r popis svetaca, procvjetali su na poprištu nestalne i olujne životne bure sveti muževi u Irskoj, koja se nazivala Velikom Škotskom, te su se u velikom broju raspršili po svim mjestima Franačke i Njemačke, a odatle u druge krajeve zemaljskoga kruga, da svjetlom vjere prosvijetle puk tame i da, iskorijenivši zablude sljepoće, obrate krmeljive oči prema suncu pravednosti. Stoga je najsretniji biskup bl. Erhard u to vrijeme, uzevši sa sobom svetoga biskupa Adalberta, pošto je uredio vlastiti ovčinjak Gospodnjega stada, rekao zbogom bratu te je Božji sluga ušao u zemlju nekoć zvanu Norikom s po njezinu zapadnom dijelu, a općenito Bavarskom, t prozvanom tako od grubosti jezika i surovosti govora kao da je Barbaria, radi propovijedanja katoličke i pravovjerne vjere: i došavši u grad Regensburg, koji se nekoć nazivao v četvrtastim gradom po obliku svoga utemeljenja, a u puku x Imbripolis po rijeci Imber; Ratisbona pak kao Ratisposita, čvrsto utemeljena, zbog snage i otmjenosti građevina.

9 Ondje je u njemu Božji muž živio poput anđela ugošćena u ljudskom tijelu, gorljiv u ljubavi, snažan u čistoći i skromnosti, slavan po čudesima, toliko da je sretno uklonio iz Gospodnjega ovčinjaka zablude nevjernika i krivovjerja onih koji su šepali u vjeri. Kojim se pak čudesima proslavio, potrudimo se ovdje ukratko sažeti. Jer dok je taj najvjerniji Kristov glasnik i milozvučni svirač Kraljice nebesa cvjetao tolikim krepostima, bi mu božanski objavljeno da iz Bavarske prijeđe u krajeve rijeke Rajne, naime u Alzas, te da krsti kćer vojvode z Erikona, rođenu slijepu, i da je uz pomoć božanske milosti prosvijetli kako tjelesno tako i duhovno. Pristavši uz božansku volju, povukao se u spomenuto mjesto i, pronašavši djevojčicu koju je tražio, poučio ju je u katoličkoj vjeri u vrijeme prikladno za to, te ju je poučenu u istini vjere krstio, nadjenuvši joj ovo ime Odilija, Aa što se tumači kao Bog Sunce. Bb A kad ju je uronio u vode svetoga zdenca, sretno je među ostalim izrekao ove riječi pobožnosti: „Gospodine Isuse Kriste”, reče, „koji si istinsko svjetlo što prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; ukapaj ovoj svojoj službenici rosu svoje slatkoće, prosvjetljujući je srcem i tijelom.” Odmah je pak djevojčica na molitve preblaženoga Oca zadobila bistro svjetlo očiju, djelovanjem božanske blagosti. Odatle se glas o tom čudu obilno razlio među noričke narode, koji su se po tome učvrstili u kršćanskom ispovijedanju. A Odilija, preblažena Božja djevica, rasla je u iskrenim običajima i svetim krepostima, toliko da je ubrojena u djevičanske zborove u vječnim radostima raja.

10 Odatle se Božji muž vratio u Bavarsku i u grad Regensburg, gdje je osobito boravio uz donji samostan sagrađen na čast časne Bogorodice, naslađujući se najčišćom svetošću i najneokaljanijom pobožnošću, u ono vrijeme u djevičanskoj marljivosti kojom su Bogu i slavnoj Djevici danju i noću služile i trudile se služiti ondje Bogu posvećene službenice, kanonice beženoga života. Toliko je pak pobožni Otac zavolio to isto mjesto da je vlastitim rukama ondje pokraj samostana iskopao zdenac slatke vode, koji je sada okružen dvorištem opatice: u taj su zdenac, premda prilično dubok, nekoć uzastopce upala tri čovjeka, naime neki sluga, trudna žena i neko dijete, i svaki je od njih izišao posve neozlijeđen. To se ne bez razloga pripisuje čudesima blaženoga muža.

a Lav III. počeo je stolovati početkom godine 795., a da je do te godine sv. Hidulf bio živ, ne tvrdi ni Brower.
b Malo se drukčije to navodi u životopisu sv. Hidulfa: „Međutim glas o njegovu naviještanju, preletjevši okolne zemlje, prodro je i u udaljenije krajeve. Kad su iz različitih strana mnogi dolazili k Božjemu mužu, Erhard, po životu jednako najsvetiji, po tijelu doduše rođeni brat bl. Hidulfa, a po redu subiskup, pozvan njegovim imenom, dotrčao je. Kad ga je nakon duga traženja pronašao, čestitajući mu na trudu, reče: ‘Evo, brate, želju tvoga srca dao ti je Bog i nije te lišio tvoje volje. Jer mjesto koje si dugo priželjkivao pronašao si prikladnim za svoj život. Ti dakle stoj muževno u vjeri i jačaj se u Gospodinu i u snazi njegove moći, siguran da će onaj koji ustraje do kraja biti spašen.’ Ostajući dakle zajedno nekoliko uzastopnih godina, uzajamno su odjekivali opomenama vječnoga života; te su za okupljenu braću obojica pribavljali što je potrebno za život i podizali boravišta.” Slaže se životopis koji je napisao Pavao.
c To je možda ono što je već rečeno iz životopisa sv. Hidulfa: „Podizali su boravišta.” Premda se i ovo nalazi na drugom mjestu u životopisu istoga Hidulfa: „Odatle je bl. Erhard, sagradivši crkvu na ime svetoga Kristova ispovjedalca Apra, nedaleko od samostana, naime na lijevoj strani već spomenute rijeke itd.” O sv. Apru 15. rujna.
d Nije to bila posljednja godina Stjepana III., koji je stolovao od 27. ožujka godine 752. sve do 26. travnja 757.
e Štoviše, godine 754., 28. srpnja, Stjepan je pomazao Pipina i sinove, kako iz starih izvora pokazuje Baronije u 9. svesku uz godinu 754., br. 3.
f Stjepana III. nije naslijedio Hadrijan, nego Pavao. Poslije njega izabran je Stjepan IV. godine 768., kojega je godine 772. naslijedio Hadrijan. Odatle je autoru nastala prilika za pogrešku jer se Stjepan IV. često naziva III., a III. se naziva II., budući da je Stjepan II. živio jedva tri dana u pontifikatu koji je obnašao neposredno prije Stjepana III.
g Da je taj naslov patricijata bio visoko cijenjen, jasno je iz pisma istoga Karla Lavu III., napisana 26. prosinca godine 795., te iz 11. i 12. pisma Hadrijana Karlu.
h Te je godine Karlo krenuo u Italiju protiv Deziderija, langobardskoga kralja, na poziv pape. k To se dogodilo godine 799. l Ako brojimo godine od Kristova rođenja, Karlo je okrunjen godine 801., a ako od siječanjskih kalenda, godine 800. m Odatle je jasno da se Konrad nije služio prvim životopisom koji je napisao Pavao, u kojem toga nema, nego drugim. n Štoviše, godine 1054., 19. travnja. o Taj prijenos spominje Hund kod Gerharda II., regensburškoga biskupa. A Rader piše: „Lav IX., vrhovni svećenik, nazočan u Regensburgu, odredio je da se Erhard zajedno s božanskim Wolfgangom štuje nebeskom čašću.” O istoj stvari Brower, sv. 2, knj. 10: „Istom je prigodom uspomena na Wolfganga i Erharda posvećena vječnosti; oni su s najboljim pravom primljeni na oltare i u hramove te nazvani svecima.” Ali da su mnogo prije bili posvećeni hramovi Erhardu, jasno je iz povelje sv. cara Henrika gore navedene. Sveti papa Lav IX. došao je u Njemačku godine 1052. da pomiri cara Henrika II. (koji je Nijemcima, kao što je i odatle jasno, Treći) s ugarskim kraljem. p Ovdje Konrad gadno bunca. Nije Henrik III., nego II. naslijedio Otona III. i utemeljio bamberšku Crkvu, kako ćemo reći u njegovu životopisu 14. srpnja. On je pak umro već prije, godine 1024. q Isto pišu i drugi; neki pak prenose da je umro na putu pošto je otišao iz Rima. To se dogodilo potkraj siječnja 1002. s Nije dovoljno jasno što autor ovdje želi reći. Zar da se zapadni dio Bavarske nazivao Norikom? To je pogrešno: Bavarska leži zapadno od Norika, premda su je pisci kasnijega doba također nazivali imenom Norik jer su Boji nekoć držali Norik ili barem njegov dio. Zar traži značenje Norika od zapada? Čini se da je radije izvedeno od sjevera, koji Nijemci zovu Nort. Odakle je Nordgauu (znači sjevernu zemlju, koju su nekoć držali Narisci) danas pogrešno, kako kaže Brower, od polu učenih nadjenuto ime Norik. t Ni u pronalaženju etimologije Bavarske Konradova pretpostavka nije sretnija. Brower, knj. 4: „Sva je ona regija koja je obuhvatila dio Recije, Vindelicije i Norika, pošto su prijašnja imena gotovo izbrisana, dugo nazivana Norikom, a napokon po imenu izvedenu od gospodara (Boja) Bojarijom: samo je to ime najčudovišnijim pregibanjima, koja danas vrijeđaju nježne uši, iskrivljeno u uobičajeniju riječ Bavarska. Jer da prešutim umjerenije iskvarene oblike koje su si dopustili Pavao Đakon, Metel, najstariji pjesnik među Bojima, i Venancije Fortunat, tko bi podnio one koji su gotovo kamenje izgovarali: Waiwaria, Wawaria, Baugaria, Bawaria i slično.” Koje je značenje bojskoga imena, Velser u 1. knjizi Rerum Boicarum priznaje da ne zna i odbacuje ništavne pretpostavke raznih pisaca: ipak dodaje da se Bojari ili Bojeri, što je dakako njemački naziv za Boje, i u ovo doba kod Moskovita još uvijek smatraju riječju slavnoga podrijetla i plemenitosti, jer se pridaje najuglednijemu staležu naroda. v U 1. svesku djela Theatrum urbium Jurja Brauna navodi se isto, da je bila okružena zidom u četverokutnom obliku i od velikoga četvrtastog kamenja, kao što se može vidjeti na ostacima starih zidina iza sv. Pavla. Aventin smatra da se grad Quartanorum naziva po četvrtoj legiji. Ali u djelu Notitia Imperii stoji: „Prefekt treće italske legije gornjega dijela Castra Regina, sada Vallato.” x Tome se nazivu i njegovoj tvorbi smije Aventin, i s pravom. Rijeka Reginus, koja se kod Nijemaca zove Regen, a ta riječ znači i kišu, ondje utječe u Dunav. Odakle Regina castra i njemačkom riječju Regensburg. Jer što Aventin piše da je gradu nadjenuto ime po Reginopurgi, supruzi Teodona I., to se s pravom mora ubrojiti među nespretne krpe bajki za koje Brower bilježi da ih je on posvuda prišio svojoj povijesti. Pisci srednjega vijeka, kao što ćemo vidjeti u životopisu sv. Emerama 21. rujna, nazivali su ga Hyetopolis, Hiatopolis, Hiaspolis, iz smiješnog prenemaganja otmjenošću; ne, kao što stoji kod Brauna, zbog surovosti seljačkoga puka koji razjapljenih usta izgovara razjapljene riječi, nego su ga nazvali po istoj staroj rijeci koja znači kišu. y Nama je nepoznato izvođenje ovoga imena; ali ne sviđa se ni ovo Konradovo, ni ono kod Brauna, od splavi (rates) koje se stječu radi trgovine. z Štoviše Etihona, ili Atihona, ili Atika.

Aa Nije lako izvući ovo značenje, osim ako autor ili ne stavi ispred slovo G, kao da je Got, što kod Nijemaca znači Bog, i filios, to jest Sunce, ili od filios i ia, to jest Bog na hebrejskom. Ali čemu se baviti teškim tricama?

Bb U životopisu sv. Hildulfa pripovijeda se da se to dogodilo u ono vrijeme kad je Erhard bio kod Hildulfa u šumi Vosgesa; i kaže se da ju je krstio Hildulf, a sa svetoga zdenca podigao Erhard. U životopisu sv. Odilije, kao i ovdje, kaže se da je po božanskoj opomeni iz Bavarske u Alzas došao Erhard i krstio je.

Čudesa poslije smrti.

13 Neki kradljivac, ukravši konja, pristupio je oltaru bl. Erharda u donjem samostanu u Regensburgu, nov-

Kad je dakle božanski muž nastavio nositi jaram Gospodnji u ovoj dolini suza, tako da mu je božanska milost zapovjedila da svuče tuniku tijela i u Duhu Svetome sretno pristupi građanima nebeske domovine, bio je pokopan unutar bazilike spomenutoga samostana na sjevernoj strani: i ondje se nakon svoje smrti proslavio, a i danas se proslavlja čestim čudesima.

12 Naime, u ono vrijeme kad je a sv. Wolfgang promaknućem cara Otona II. vjerno upravljao biskupskom stolicom u Regensburgu, on je sam običavao posjećivati grob bl. Erharda u vrijeme kad je mogao biti najpovučeniji. I kad se jednom nakon jutarnje službe obraćao Duhu Svetomu sa suznom pobožnošću, bl. je Erhard snenomu sv. Wolfgangu rekao: „Dosadilo mi je biti ovdje među ovim bludnicama: ti dakle popravi nabolje ovce koje su ti povjerene u Kristovu ovčinjaku.” Tako je naime nakon smrti preblaženoga muža Erharda propala pobožnost redovnica donjega samostana da je ondje, što se tiče nekih od njih, prije zasluživalo nazivati se javnom kućom nego samostanom. Nisu se htjele nazivati ni redovnicama, nego kanonicama, po uzoru na svjetovne kanonike, hodeći u svilenim i šarenim haljinama. Istoga su staleža htjele biti i kanoniceb gornjega samostana. Blaženi je dakle Wolfgang uz pomoć bavarskih vojvoda utemeljioc samostan sv. Pavla u Regensburgu, u kojem je postavio redovnice pod pravilom sv. Benedikta i u habitu koji danas nose: i tada ih je u ćudoređu i životu slijedilo veće mnoštvo kako iz donjega tako i iz gornjega samostana. Neke su pak od njih na različite strane nesretno otpale i prionule uz prijašnju sramotu. Neka stoga današnje redovnice, koje sretnije tako hode, ne smatraju sramote starih povodom za ogovaranje, nego neka radije suosjećaju s njima u Gospodinu našem Isusu Kristu.

13 Također u isto vrijeme sv. Wolfganga, neka je redovnica, imenom Kunigunda, kći sestre sv. Udalrika, koja je tada bila čuvarica crkve donjega samostana, vidjela noću drveni lik raspetoga Gospodina našega Isusa Krista, koji je tada stajao pokraj groba bl. Erharda, kako plače i govori joj: „Zabrani slugama čuvarima ove crkve da tako nemarno kidaju laneno platno kojim je umotano tijelo bl. Erharda: nije naime malena ugleda pred Gospodinom onaj koji počiva u ovom grobu.” Raslo je naime i pružalo se van pred poglede ljudi takvo laneno platno, kao da Gospodin time daje naslutiti da otajstvo tolikoga blaženstva ne smije biti skriveno narodima u zemaljskim skrovištima. Ali službenici Crkve mislili su da se to događa slučajno i odrezivali su svaki djelić lanenoga platna koji bi se pojavio: sve dok se nakon spomenute zabrane neka žena koja je bolovala od bjeline na očima i otvorenih očiju ništa nije vidjela nije počela redovito navraćati na grob svetoga oca Erharda, da bi njegovim molitvama zaslužila primiti zdravlje od Gospodina. Njoj je napokon pristupio bl. Erhard i rekao u viđenju: „Ako želiš progledati, prostri se na udaljenosti od sedam stopa od moga groba; ondje ćeš naime naći onoga tko će ti vratiti vid.” Time je pak upućivao na zasluge svetosti biskupa sv. Adalberta, koji bijaše pratilac njegova hodočašćenjad i koji je pokopan kod uzglavlja njegova groba. Želi naime, po Božjoj volji, imati za druga u čudesima onoga kojega je u vremenitom životu imao za druga u trudovima i zaslugama.

14 Jedna druga žena, osušena i zgrčena u svim udovima svoga tijela, primila je zdravlje dijelom od sv. Vjenceslava u Pragu, a dijelom od bl. Erharda u Regensburgu.

15 Neki je kradljivac, ukravši konja, pristupio oltaru bl. Erharda u donjem samostanu u Regensburgu prinoseći na njega novčić i moleći svetoga biskupa da se udostoji prikriti njegovu krađu. Ali budući da je činio lažnu pokoru, triput se udaljavajući od oltara uvijek je ponovno pronalazio novčić u svojoj ruci, a treći put izlazeći iz samostana uhvatiše ga sučevi sluge i objesiše.

16 Ne smijem šutke prijeći ni preko onoga čuda koje se preblaženi Božji biskup Erhard udostojao učiniti sa mnom, premda nedostojnim, premda prljavim Kristovim grešnikom. Kad sam naime već prije šesnaest i više godina upravljao bečkim učilištem u Austriji, dogodilo mi se po božanskoj opomeni da sam nakon teških grčeva u trbuhu navukao tešku uzetost udova, naime nogu i ruku, toliko da nisam mogao ni kročiti s mjesta na mjesto niti svojim rukama prinijeti zalogaj kruha svojim ustima. I učini mi se u snu kako u Regensburgu u donjem samostanu klečim pred grobom bl. Erharda i, pogledavši gore, vidim na nekom listiću pričvršćenom na željeznu ogradu koja okružuje njegov grob ova dva stiha:

„Erhard ćudoređe umnaža, imetak i časti, Svakom narodu koji ovamo dolazi na njegovu hvalu.”

Dao sam se dakle prevesti u Regensburg lađicom po rijeci Dunavu: i kad sam jednoga dana uz pomoć drugova i prijatelja pribavio svečanu misu na oltaru bl. Erharda u donjem samostanu, prostrt u obliku križa pred tim istim oltarom, dok se pjevalo Aleluja: O gemma pastoralis lucida i posljednica Salve splendor firmamenti, koje sam hvale po Božjem daru bio sastavio u čast biskupa dok sam bio bolestan, odmah se cijelo moje tijelo sa svim mojim udovima promijenilo nabolje i potpuno sam ozdravio. Stoga sam sada na čast Božju i slavu ovoga Sveca predao ovu povijest i preoblikovao njegovu legendu u ovaj sažetak.

a Hund piše da je postao biskupom godine 968., 33. godine Otona Velikoga, a prve Otona II.
b I ovaj je također, nakon obnove koju je proveo sv. Wolfgang, ukrašen novim građevinama, kao što je jasno iz povelje sv. cara Henrika dane godine 20., kod Hunda, sv. 3, gdje se među ostalim nalazi ovo: „Regensburškomu samostanu, koji se ondje zove Obermünster, posvećenom na čast svete Bogorodice vazda Djevice Marije, na sam dan kad smo ga mi od temelja dovršena u svojoj nazočnosti dali posvetiti 17. travnja itd.” I drugo se nalazi kod Hunda o njegovoj starini.
c Hund piše da je ondje za prvu opaticu postavljena Brigita, sestra sv. cara Henrika, a da je sam sv. Wolfgang ondje napisao ovaj stihić:

„Ovu je crkvicu sagradio pastir Lupambul.”

Pisac životopisa sv. Wolfganga svjedoči da je on svoje ime tako protumačio da se potpisivao kao Lupambul. O gradnji ovoga samostana, obnovljenoj stezi prijašnjih i o svetosti Brigite ukratko piše Brower u 8. knjizi.d A Rader piše da je položen u isti grob s bratom.

O istom sv. Erhardu

iz staroga brevijara tiskanog prije 150 godina, kojim se augsburška Crkva služila kroz mnoga minula stoljeća.

Erhard, što se može protumačiti kao Snažna slava, bijaše podrijetlom iz Narbonnea, građanstvom Nervijac, a rodom Škot. On je, ravnajući pravilo ćudoređa prema predznaku imena, na temelju mladosti podložio Krista kao temelj za izgradnju kreposti, kako buduću kuću nebeskoga prebivanja ne bi uzdrmao nikakav val napasti niti srušio vihor nemira. Već je nježna dob razmišljala o snazi kreposti, neplodnosti šala, obilju učenja, plodu rada i radostima ploda; a što je znak dobre naravi, ništa se manje nije bojao učitelja kad je bio odsutan nego kad je bio nazočan. Bio je među onima koji su čitali, pisali i diktirali, a ako je vidio koga revno predana besposlici, dječačić se čudio. Žudno je pratio one koji su postavljali pitanja; najbistriji bilježnik u pojedinostima, povjeravao je ono što je čuo najčvršćim riznicama pamćenja.

2 Ipak, ostavivši po strani mudrovanja svjetovnoga sofizma, sav se predao koristima božanskih znanosti, pokrivajući srce čistoćom ruku prebivanjem Duha Svetoga. Blaženi je dakle dječačić Erhard, kad je puštao prve cvjetove kreposti, učvrstio korijenje proučavanja u duhovnoj stijeni i, još ne potpuno sudac slobodne volje, velikodušno se njome služio. Od djetinjstva naime pun milosti Duha Svetoga, na onom mjestu gdje je primio sjeme Kristova nauka, dok su mnogi od njegovih vršnjaka skretali na bespuća ćudoređa, ukrasio je korake želje pravilom kreposti i stekao dobitak savršena glasa. Jer dok su se drugi naslađivali igrama pasa i ptica, on je žeđao biti natopljen rosom evanđeoskih zapovijedi: i dok je nadahnjivala milost Duha Svetoga, u rasadniku njegova srca donosile su plod klice života. Kao što je naime rečeno u uši slušatelja: „Koji dobrima ispunja želju tvoju”, za dobru je želju postigao učinak pobožnosti. Htio je što je mogao, i htjenje je ojačalo, te je prema valjanoj volji u nježnoj dobi stekao najprokušaniju narav. Onu pak riječ: „Proklet dječak od stotinu godina”, ne samo da je izbjegao nego je postigao ovo: „Sjedine su razboritost ljudska, a starost je život neokaljan.” Duhovni je naime razum, jačajući snagom savršena shvaćanja, ostario u sjedinama, a gazeći neokaljanom nogom stazu životvornoga puta, zaslužio je radost proročke povlastice, jer „Početak je mudrosti strah Gospodnji”.

3 Rastao je blaženi mladić Erhard, rastao je ukras mladosti, rasla je nada mladenaštva, radost starosti, pravilo reda, slava klera, opomena bogataša, prezir bogatstva, ljubav prema siromaštvu, vid slijepih, uho gluhih, noga hromih, otac siročadi, pomoć udovica, zapreka laskavoj sreći, izazivač protivne sreće, obuzdavatelj tijela, težitelj za duhom i, zbog siromaštva riječi, riznica svake kreposti i izabrana posuda Duha Svetoga. Rastao je on sam u snazi tijela, rasla je u njemu snaga kreposti. Naučio je već srditi se na mane, suprotstavljati se napastima, boriti se sa željama, ne užasavati se postova, prezirati golotinju prezirom odjeće, zaklati oholost, poniziti slavu, obuzdati proždrljivost, dati prijateljski zajam, oprostiti neprijatelju, ne popuštati klevetnicima, suosjećati s ožalošćenima, iz dubine srca žaliti bijedne, radovati se s radosnima, plakati sa zaplakanima, biti nazočan božanskim hvalama, sudjelovati u skupovima dobrih, za sve pitati, ništa ne zanemarivati. Hodeći dakle takvim stopama, stupio je na stazu vječnoga života. Nije ga toliko usporavala slabija dob koliko ga je poticala spremnija volja.

4 Kad je pak blaženi muž Erhard prvi put izišao iz šezdesetogodišnjega razdoblja, odbacivši sve što bijaše djetinje, prigrlio je snagu muževna duha, ljubeći se bojeći Gospodina, bojeći se ljubeći bližnjega, suzdržavajući se od svjetovnoga, časteći božansko, probdijevajući noći u molitvama, posvećujući se psalmodijama, perući se skrušenošću, gadeći se tjelesnoga, uzdižući se k vječnomu, i čime se mnogi služe radi naslade, on se tijelom služio radi nužde. Nije ga naime pokrenula srdžba zavodljivoga bijesa, nije ga namamio okus laskave sreće, nije nad njim odnijela pobjedu duhovna lijenost, nije ga nikada zaslijepila lakomost, nije ga ukaljala očajnost, nije ga uznemirilo mrmljanje. Tijelo je podložio duhu, duh pobožnosti, a pobožnost je pripisao nebeskomu životu. Zamrzio je već tjelesne udove, a neprestana pobuna obnavlja neumoljivo neprijateljstvo tijela i duha, sve dok, kad je tijelo klonulo od neprekidnih postova, bdjenja i svakoga umora, duh u njemu nije zadobio Gospodina. A nakon što se uspeo na stupnjeve svećeništva, uspeo se i na najviši stupanj nebeskih ljestava, ne osjećajući više napor od neprestanosti, nego iz navike napora crpeći običaj. Posvećen naime za službu oltara, prinio je samoga sebe kao živu žrtvu na žrtveniku srca. Jer prema Apostolu nije se suobličio ovome svijetu, nego se preobrazio duhom uma, uvijek ispitujući što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno.

Iz brevijara iste augsburške Crkve, koji je odobrio Pio V., vrhovni svećenik.

Erhard, rodom Škot, od nježnih se godina navikao bojati Boga i iskazivati poslušnost svojim starijima. On je bio nadasve pobožan, odan dobrim naukama, čestitim vještinama i hvalevrijednim običajima; običavao je pak srditi se na mane i, uklonivši dokolicu, boriti se sa željama, te je toliko napredovao da je, obuzdavši požudu, naučio i suprotstavljati se napastima i posvećivati se postovima, bdjenjima i ostalim pobožnim činima. Napokon je, slijedeći i ruho i običaj poniznosti, odbacio sve tjelesno te je, zaokupljen i usmjeren samo na božansko, postao pun Duha Svetoga. Budući da je bio monah i svećenik, slijedio je Hindulfa, muža osobite svetosti, negdašnjega trierskoga biskupa, koji je provodio samotnički život u pustinji Vosgesa ili a Wasgaua, te je neko vrijeme boravio s njim radi razmatranja božanskih stvari.

2 Zatim je ušao u Bavarsku radi propovijedanja Evanđelja, a božanskom mu je objavom zapovjeđeno da pođe na Rajnu i vrati vid djevojčici rođenoj slijepoj. Kad je dakle krenuo, doznao je da je kći vojvode Adelrika Etihona došla na svjetlo dana lišena očiju, koju je zbog toga otac već odavno bio zapovjedio ukloniti sa svijeta, ali ju je majka, sažalivši se nad stvorenjem, dala potajno othraniti. Njoj pristupa sam Erhard te joj snagom i moću Kristova imena otvara oči i ulijeva osjetilo vida. Ona pak, obuzeta i još ne zasićena željom i divljenjem prema preljubljenom svjetlu, žudi za Kristom, začetnikom svjetla, i ljubi ga. Erhard je stoga poučava u vjeri, krsti i naziva Odilijom.

3 Vrativši se u Bavarsku, umro je. Kad je njegov grob u Regensburgu u donjem samostanu redovnica po običaju posjećivao bl. Wolfgang, sv. mu se Erhard iznenada i neočekivano ukazao te se među ostalim požalio da redovnice razvratom i požudom kaljaju hram njegova groba. „Ja sam doduše”, reče, „dosada mnogim molitvama zagovarao Boga za njih; često sam također potaknuo svoju braću nebesnike da se zajedno sa mnom prostru pred strašnim Sucem, i na taj je način njegova teška osuda, odgađana sve do ovoga dana da još ne bude izrečena, bila zadržana zbog nas, u nadi u bolji život. Ali one ustraju u sramotnom razvratu, a ipak neprestano navaljuju na mene da molim za njih. Što da još učinim? Ili s kakvim da molitvama stanem pred osudu i lice strašnoga Suca? Ti dakle, po svojoj pobožnosti i službi, ukini ovu zajednicu i ustanovi strožu, te ukloni svaku priliku kako za vršenje požude tako i za kaljanje ovoga mjesta.” Rekavši to, ponovno je nestao. Wolfgang je stoga razborito i ozbiljno izvršio što mu je bilo naloženo: a one od redovnica koje se nisu htjele podložiti strožem jarmu izbacio je i posve isključio. I tako se dogodilo da su ubrzo na Erhardovu grobu slijepi primali vid, hromi ozdravljali te su se događala i mnoga druga čudesa. a Svjedoči Cluverius da se kraj s obiju strana Vosgesa, sve do grada Zweibrückena, u puku kod Lotarinžana naziva le pays de Vosques, a kod Nijemaca das Wasgaw. I da se pokraj alzaškoga Zaberna nalazi utvrda glasovita po barunskom naslovu, koja se zove Geroldseck im Wasgau. Nema sumnje da su ta imena izvedena od Vosagus, odnosno Vasagus ili Wasagus.

Iz suvremenoga a augsburškoga brevijara.

Biskup Erhard, rodom Škot, od najranije dobi naviknut na strah Božji i poslušnost te osobito urešen pobožnim i čestitim naukama i običajima, uvijek se trudio izbjegavati mane, neuredne želje i dokolicu.

U toj je vrsti vježbi toliko napredovao da se napokon zavjetovao kao monah najveće poniznosti te je slijedio Hindulfa, koji je ostavivši triersko biskupstvo prigrlio samotnički život, i s njim se posvetio razmatranju božanskih stvari.

2 Zatim je krenuo u Bavarsku i propovijedao Kristovo Evanđelje: a odatle je po Božjoj opomeni otišao na Rajnu, gdje je doznao da je kći vojvode Adelrika Otihona došla na svijet lišena očiju; nju, sklonjenu od zasjeda oca koji ju je nastojao ukloniti sa svijeta, poučenu u vjeri i željnu kupelji preporođenja, krstio je i snagom Kristova imena ozdravio, nadjenuvši joj ime Odilija.

3 Nakon toga, vrativši se u Bavarsku, Erhard, slavan po čudesima, zaključio je svoj posljednji dan koji je dugo s gorućom željom iščekivao. Njegovo je tijelo pokopano u Regensburgu u donjem samostanu redovnica: njegov se grob također proslavio mnogim čudesima, a kad ga je po običaju posjećivao bl. Wolfgang, ukazao mu se jednoga dana sv. Erhard i požalio da redovnice raspuštenošću života obeščašćuju mjesto i hram njegova groba: potaknut time, sv. je Wolfgang ondje obnovio stroži način života. a Gotovo se isto nalazi u Breviarium Herbipolense, u kojem se na ovaj dan slavi spomen sv. Erharda s devetim čitanjem.

✠

8. siječnja Kalendar godine