Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O svetim biskupima Erhardu i Albertu

DE SS. EPISCOPIS ERARDO ET ALBERTO

Čudesa poslije smrti.

Miracula post mortem.

Nakon njegove smrti Gospodin je po njemu učinio mnoga slavna čudesa. Neka je naime redovnica, imenom Kunigunda, kći sestre bl. a Martina, djevica velike čestitosti i savršenosti, bila na čelu skrbi za samostan: kad je jednom zapovjedila da se samostan očisti, došavši na mjesto gdje je blaženi Otac bio pokopan, vidjeli su kako se laneno platno iz zemlje uzdiže iznad poda; misleći pak da je to stara krpa utisnuta u pod nogama onih koji su gazili, kidali su je, a ono je odmah ponovno naraslo. Kad su pak čistači, želeći brižljivo obaviti posao i ne shvaćajući što jeb gospodarica namjeravala, čupali tu istu tkaninu, gle, raspelo istesano od drva, koje je bilo smješteno pokraj groba Blaženoga Oca,c nagnuvši glavu s desne na lijevu stranu, poče plakati i reče spomenutoj djevici: „Zabrani čuvarima da se dalje usuđuju kidati laneno platno koje se vidi kako viri iz groba: u ovom naime grobu leži muž velika ugleda pred Gospodinom. To je naime platno kojim je umotano ono blaženo tijelo Erhardovo.” Ona je međutim ostala zapanjena, a kad je napokon došla k sebi, ispripovjedila je svima što je čula i vidjela: i mnogi vjernici, hrleći na grob, bijahu ozdravljeni od različitih bolesti.

Post mortem autem ejus multa gloriosa miracula Dominus per eum fecit. Quædam enim sanctimonialis, nomine Kunigundis, filia sororis B. a Martini, magnae probitatis et perfectionis virgo, custodiæ monasterii præfuit: quæ cum quadam vice monasterium purgari juberet, venientes ad locum, ubi Pater beatus erat sepultus, viderunt pannum lineum de terra super pavimentum erigi, putantes autem hoc vetus linimentum, et pedibus calcantium pavimento impressum, ipsum abrumpebant: et statim recrevit. Cum autem purgatores sollicite agere volentes, nec intelligentes quidb domina intenderet, ipsum linimentum decerpunt; ecce crucifixus de ligno dolatus, qui juxta sepulchrum Beati Patris locatus fuit,c capite de dextera in sinistram declinans, flere cæpit, et prædictæ virgini dixit: Prohibe custodes, ut linteamen, quod ex sepulchro extare videtur, ulterius, abrumpere non præsumant: nam in hoc jacet tumulo vir magnae æstimationis coram Domino. Linteum enim est, quo illud beatum corpus Ethardi est involutum. Illa interim stupefacta, et ad se tandem reversa, cunctis quæ audierat et viderat enarravit: multique fidelium ad sepulchrum concurrentes a diversis infirmitatibus sunt sanati.

8 Bl. Wolfgang običavao je često potajno posjećivati grob blaženoga muža. Jedne tako noći, nakon svečanosti jutarnje službe, potajno pristupivši grobu, s mnogim je suzama i molitvama zazivao zaštitu svetoga Oca. Njemu je pristupio bl. Erhard i rekao: „Brate, navješćujem ti tajnu boli, koju moraš pomno ukloniti. Tvoja su djela ugodna pred Bogom, i istinski Pastir Krist postavio te je upraviteljem i pastirom ovoga mjesta i svoje zajednice, i stoga, ako revno obaviš svoju službu, kao što si započeo, primit ćeš vječnu nagradu za svoj trud. Znaj dakle da je samostan koji je Bog odredio za moj počinak okaljan mnogim zločinima; a grijesi redovnica koje se ovdje drže svojim protivljenjem priječe moje molitve koje za njihove nemare često izlijevam pred Gospodinom, jer su, jao, ogrezle u tjelesnim stvarima. Zbog tebe se dakle, brate, ne žalostim mnogo, svladan sam naime protivljenjem tolikih zločina, tako da im ne mogu koristiti svojom molitvom. Mnogo puta padam na koljena pred strašnim Sucem, mnogo puta obećavam popravak za grešnice i mnogo puta sam odgodio tešku osvetu Sučevu, naveo sam svoju braću na molitve, sve je pokušano, sve je učinjeno: i što da još učinim ovoj zajednici? Ili kakvim da se molitvama zauzimam pred strašnim Sucem za tolike gadosti onih koje žive razvratno? Molim te da se poslužiš razboritošću koju ti je dao Bog i da, ukinuvši svu ovu zajednicu redovnica, uvedeš ovdje monaški zavjet; ako se koja od njih htjedne zavjetovati, neka bude primljena: ako pak ne, posve ukini njihov samostan i ne dopusti da se ovo mjesto više kalja.” U to je naime vrijeme ondje bio zavjet cenobitskih redovnica koje su bile previše odane tjelesnoj razuzdanosti i drugim taštinama. Stoga je časni muž Wolfgang, ispunivši zapovijedi, promijenio zavjet redovnica te ondje ustanovio samostand koludrica koje žive pod strogim pravilom, i tako je očistio mjesto. Neke su pak od redovnica bile toliko tvrdoglave da su, kad su bile prisiljene na stroži život, napustile samostan i pristale uz svoje prijašnje bludnike.

8 B Wolfgangus sepulchrum beati viri secreto sæpe solebat frequentare. Quadam itaque nocte post matutinarum solemnia, secrete ad tumulum accedens, multis lacrymis ac precibus sancti Patris patrocinium implorabat. Cui assistens B. Erhardus dixit: Frater, secretum doloris tibi annuntio, quod diligenter avertere debes. Tua opera coram Deo sunt placita, teque rectorem et pastorem verus Pastor Christus huic loco suæque congregationi constituit, et id circo si diligenter tuum officium peregeris, sicuti cæpisti, æternum præmium pro tuo labore recipies. Scito ergo monasterium, quod Deus meæ requiei præstitit, multis sceleribus contaminatum; et peccata monialium, quæ hic conservantur, meas preces, quas pro earum negligentiis sæpe coram Domino effundo, reclamando reclamando impediunt, quia, (heu!) carnalibus involutæ. Pro te ergo frater non multum contristor, victus enim sum tot scelerum reclamatione, quod non possim eis prodesse mea prece. Tremendi judicis procumbo genibus multoties, emendationem promitto pro peccantibus multoties, duramque vindictam. Judicis distuli multoties, fratres meos conduxi in preces, omnia tentata sunt, omnia facta sunt: et quid huic congregationi aliud faciam? aut quibus precibus apud tremendum Judicem pro tot luxuriantium feditatibus agam? Rogo ut data tibi a Deo prudentia utaris, et omnem hanc monialium congregationem destruens, monachicam hic instituas professionem, quam si aliqua ipsarum velit profiteri, recipiatur: sin autem, omnino conventum earum destrue, nec amplius locum istum contaminari permittas. Tunc enim temporis erat ibi cœnobitarum monialium professio, quæ petulantiæ carnis et aliis vanitatibus nimis erant deditæ. Igitur venerandus vir Wolffgangus jussa implens, professionem monialium mutavit, et ibi conventumd monacharum arcta regula degentium instituit, et sic locum mundavit. Aliquæ tamen monialium fuerunt tam obstinatæ, ut dum ad arctiorem vitam compellerentur, monasterium reliquerint, et fornicatoribus suis prioribus adhæserint.

10 Neka je gospođa, ostavivši svijet, bila obraćena Gospodinu; ustrajući u bdjenjima i čestim suzama, navukla je bolest koju liječnici nazivaju bjelinom na oku, tako da otvorenih očiju ništa nije vidjela. Ona je došla na grob bl. Erharda i tražila njegov zagovor govoreći: „Avaj, sveti Oče, kako mi se bijednoj to dogodilo, da premda tijelom živim, vidom sam mrtva? Da sam dakle još ostala u svijetu, imala bih što dati liječniku za plaću, ili barem nekoga tko bi me vodio za ruku; ali gle, obrativši se k tebi, lišena sam onoga što sam ostavila u svijetu, a povrh toga već sam izgubila i same udove, naime oči, kojima sam ti trebala služiti.” Dok je tako vikala i ustrajala u nametljivim molitvama, napokon joj je pristupio bl. Erhard govoreći: „Dosadna si mi, ženo, koja od mene tražiš zdravlje. Zar ne znaš da pred većim nitko ne smije ništa činiti? Ako dakle želiš progledati, prostri se na udaljenosti od sedam stopa od moga groba i tako ćeš naći onoga tko će ti vratiti vid.” Ona je došla, prostrla se ondje gdje joj je bilo zapovjeđeno i odmah primila svjetlo vida.

10 Quædam matrona relicto sæculo ad Dominum est convèrsa, quæ vigiliis et lacrymis frequentibus insistens, infirmitatem, quam medici albuginem vocant, incurrit, ut scilicet apertis oculis nihil videret. Hæc ad sepulchrum B. Erhardi veniens, suffragium ejus postulabat, dicens: Eia Pater sancte, quomodo mihi miseræ sic factum est, quæ licet corpore vivam, visu mortuasum? si igitur in mundo adhuc manerem, haberem quod pro salario medico darem, vel saltem qui me manu duceret; sed ecce ad te conversa, his, quæ in mundo reliqui, careo, et insuper sola membra, scilicet oculos, quibus tibi servire debui, jam amisi. Clamanti itaque et importunis precibus instanti tandem B. Erhardus astitit, dicens: Molesta es mihi mulier, quæ a me salutem petis. Nescis quod ante majorem nemo facere debet. Si ergo vis illuminari, septem pedum spatio a meo sepulchro procumbes et ita invenies, qui te illuminabit. Quæ veniens ubi jussa fuerat procubuit, et statim lumen recepit.

11 U isto je vrijeme neki opsjednuti doveden u istu crkvu te je, čim je nogama dotaknuo pod, silovito zgrabljen uvis, ostao visjeti u zraku i strašnim glasom vičući rekao da zbog svetosti onih koji leže u toj crkvi ne može imati mira. Kad mu je pak zapovjeđeno da iziđe iz tjelešca u kojem je prebivao, izišao je. Iz ovoga dakle i prethodnoga čuda zaključujemo da su u spomenutom samostanu pohranjena ne samo tijela časnoga oca Erharda nego i drugih svetaca. Jer neka je vojvotkinja, utemeljiteljica istoga samostana, koja je također ondje pokopana, dok je išla na grob Gospodnji u Jeruzalem, gdjegod je mogla potajno ili javno sabrala tijela ili kosti svetaca, kojima nije znala niti mogla znati ni imena, te ih je pokopala u spomenutoj crkvi.

11 Per idem tempus quidam dæmoniacus in eandem ecclesiam ductus, statim ut pavimentum pedibus tetigit, raptus impetu in sublime, suspensus est in aere, et dira voce clamans dixit, quod propter sanctitatem eorum qui in ipsa ecclesia jacerent, non posset habere requiem. Jussus vero corpusculum quod inhabitabat egredi est egressus. Ex hoc igitur et antecedente miraculo colligimus, quod in prædicto monasterio non solum venerabilis Patris Erhardi, sed et aliorum Sanctorum corpora sint recondita. Nam quædam Ductrix fundatrix ejusdem monasterii, quæ etiam ibidem est sepulta, dum iret ad sepulchrum Domini Hierosolymam, ubicumque potuit occulte vel manifeste Sanctorum corpora vel ossa conquisivit, quorum nec nomina scivit, aut scire potuit, et in prædicta ecclesia sepelivit.

12 Također neka žena koja je imala osušenu ruku, kad je došla na grob bl. Erharda na dan njegova rođenja za nebo i sa suzama molila za zdravlje, odmah je bila izliječena. A njezina je ruka odskočila s tolikim praskom da su se svi, u kojem god dijelu ili kutu crkve stajali, prestrašili od samoga praska ruke koja je odskočila.

12 Quædam etiam mulier manum habens aridam, dum ad sepulchrum B. Erhardi in die ejus natalitio veniret, et salutem cum lacrymis peteret, statim curata est. Tanto autem fragore manus ejus resilivit ut omnes in quacumque parte vel angulo ecclesiæ starent, exipsofragore resilientis manus terrerentur.

13 Neki je čovjek, naveden đavolskim poticajem, ukrao konja; kad nije mogao sakriti što je učinio, došao je na grob svetoga muža i, prinijevši ondje novčić, zamolio da njegov prijestup ostane skriven. Kad je dakle dovršio molitvu i, želeći izići, stigao do crkvenih vrata, pronašao je u svojoj ruci novčić koji bijaše prinio. Zapanjen stoga i zadivljen, vratio se na grob i ponovno položio novčić: a kad je ponovno htio izići, pronašao je novčić kod sebe kao i prije. Treći se put dakle vratio i moleći ponio novčić sa sobom, a dok se u strahu čudio, gle, čim iziđe iz crkve, susretnu ga oni kojima je bio oduzeo konja i uhvatiše ga. Iz toga možeš očito shvatiti da je Blaženik odbacio njegov prinos zato što njegova krivnja nije imala pokrića.

13 Quidam diabolico deductus instinctu equum furatus, cum latere non posset quod fecerat, ad Sancti viri venit sepulchrum, et oblato ibi denario rogavit, ut delictum suum celaretur. Oratione igitur completa cum exire volens ad januam ecclesiæ pervenisset, denarium quem obtulerat in manu sua invenit. Stupefactus ergo et admiratus, ad sepulchrum rediit, et denarium reposuit: et cum iterum exire vellet, dena rium apud se, sicut prius, invenit. Tertio igitur rediit et orans denarium secum reportavit, et cum timens miraretur, ecce statim ut ecclesiam egreditur, occurrunt illi quibus equum abstulerat, et eum tenuerunt. Ex hoc manifeste potes intelligere, quod Beatus ejus oblationem respuit, eo quod culpa ejus non habuit celationem.

a Čitaj Udalrika.
b Čini se da bi radije trebalo čitati Gospodin.
c To se u gornjem životopisu pripovijeda malo drukčije, kao i sljedeće ukazanje.
d U rukopisu je pogrešno stajalo monachorum.

a Lege Udalrici.
b Potius Dominus legendum videtur.
c Hoc paullo aliter in superiore vita narratur; uti et sequens apparitio.
d In ms. erat monachorum mendose.

Drugi životopis

Alia vita

AUTOR KONRAD OD MONS PUELLARUM,

Iz staroga regensburškoga kodeksa prepisao Stjepan White iz Družbe Isusove.

Život sv. Erharda sve do biskupstva.

Erhard, izvrsni Kristov ispovjedalac i vrsni biskup, primio je i ime svoje hvale prema sukladnosti svetosti: kako bi slavni Bog i divan u svojim svetima samim njegovim imenom pokazao kakvim ga je predodredio za vječnu slavu. Erhard se naime prema riječima svetoga Pisma tumači kao budni život koji odabire Gospodina. Jera Erech znači budni život, a rara se kaže onaj koji odabire Gospodina i bdije za Gospodina. I tako je ovo ime sastavljeno od dviju iskvarenih riječi, kako bi označilo i istočnu ljagu i stvarni nedostatak koji se u Kristu ima posve uništiti prije nego što bi ušao u domovinu nebeske slave. Nebo naime nipošto neće moći podnijeti grešnika. Stoga je na krstionici, dok je prst Božji pokazivao, sam preblaženi Otac u cvijetu djetinjstva nazvan Erhard, kao Ereechararus, što znači budni život koji odabire Gospodina. Na njemačkom se pak jeziku ne tumači, kao štob neki kažu, snažna slava, nego radijec riznica časti.

AUCTORE CONRADO DE MONTE PUELLARUM,

Ex veteri codice Ratisponensi descripta a Stephano Vito Societatis Jesu.

S. Erhardi vita usque ad Episcopatum.

Erhardus Christi Confessor egregius, et Præsul eximius, et nomen suæ laudis a conformitate sanctitatis accepit: quatenus gloriosus Deus et mirabilis in Sanctis suis, nomine ipsius ostenderet qualem ipsum ad æternam gloriam prædestinaret. Erhardus etenim juxta sacræ paginæ vocabula, vigil vita eligens Dominum interpretatur. Nam a Erech, vigil vita; et rara, eligens Dominum, ac Domino vigilans dicitur. Et sic nomen hoc ex duobus corruptis componitur nominibus, ad connotandum tam originalem maculam quam etiam actualem mendam in Christo penitus corrumpendam, priusquam gloriæ cælestis patriam ingrederetur. Cælum etenim scelestum nequaquam poterit sufferre. Igitur in fonte baptismatis, digito Dei demonstrante, Pater ipse beatissimus in statu floris infantilis Erhardus, quasi Ereechararus, quod est, vigil vita eligens Dominum, nominatus est. In lingua vero Teutonica, non, utb quidam dicunt, gloria fortis, sedc honoris potius thesaurus exponitur.

2 Dobro je doista riznica časti onaj kojega je Gospodin učinio i odabrao tako časnom škrinjom svetosti. Dobro je povrh toga nazvan budnim životom, dobro onim koji odabire Gospodina: jer ako tko razmatrajući prođe cijelo razdoblje čistoće njegova smrtnoga života, jasno će mu se pokazati kako je ovaj Božji čovjek u nježnim godinama izišao pred poglede ljudi poput cvijeta proljetnoga mirisa; naime mirišući svetim krepostima i iskrenim običajima, koliko je dječačka nježnost mogla podnijeti, odišući čistim razmatranjima, s poštovanjem slušajući školski nauk, slušajući, propitujući, sretno povjeravajući pamćenju zadane i saslušane odgovore te iz dubine ljubavi poučavajući druge svoje vršnjake skromnije sposobnosti. Među taštim dakle učenicima, koji žude za ludim igrama i bave se drugim opačinama, on je poput grimizne ruže u Škotskoj, svojoj domovini, nadaleko raspršio miris ljudske sreće: i koliko je rastao snagom tijela, toliko je upravo rastao krepostima duše.

2 Bene utique honoris thesaurus, quem Dominus tam venerabilem arcam sanctitatis fecit et elegit. Bene insuper vigil vita, bene eligens Dominum nominatus est: quoniam ipsius si quis tractando totam munditiam suæ vitæ mortalis transeat periodum, luculenter ei apparebit, quomodo hic homo Dei teneris sub annis quasi flos vernantis odoris egressus est hominum in aspectus; utpote virtutibus sacris, et moribus sinceris, quantum teneritas puerilis supportare potuit, aromatizans, meditationibus puris respirans, magisterio scholastico reverenter obediens, audiendo, interrogando, memoriæ deputata et audita responsa feliciter commendando, aliosque rudis capacitatis sibi coætaneos caritatis ex visceribus informando. Inter vanos igitur scholares, qui ludis fatuis inhiant et aliis sceleribus instant, hic quasi rosa purpurea, in Scotia sibi patria longe disperserat humanæ felicitatis odorem: et quantum corporis crevit viribus, tanto prorsus crevit animæ virtutibus.

3 Cvala je u oluji ovoga bjesnećega svijeta njegova sretna mladost poput mlade loze u proljetne dane šireći svoje mladice, listajući ugodnim lišćem i cvatući svojim hvalevrijednim cvjetovima: i tako je muževnu dob dosegnuo i nastavio najslađim plodovima, sav bdijući kako u svetim proučavanjima božanskih znanosti tako i u djelima ljubavi, privlačeći puk u Crkvu Božju nekim čudesnim i ugodnim miomirisom svoga čednog života i trijeznoga vladanja, tako da je doslovno zaslužio biti ubrojen u apostolsku izreku, jer Apostol kaže: „Mi smo Kristov dobar miris.” Bijaše ipak ovaj preblaženi Božji ispovjedalac prisan s malobrojnim ljudima iz puka, a prema svima dobrostiv i vjeran, toliko da je prema dostojnom sudu anđela i ljudi mogao biti pribrojen biskupskoj vojnici u vojujućoj Kristovoj Crkvi. Dok su dakle to tražile njegove zasluge,

AUTOR KONRAD. Svećeništvo, biskupstvo, uspeo se najprije na stupanj svećeništva, a odatle na biskupski vrhunac, po Božjoj volji i na žarku želju ljudi. I u tom je staležu zablistao poput jutarnje zvijezde usred magle, i kao ružino stablo u trnjaku, poput slatke rijeke koja se razlijeva u pustinji, i kaod ševa koja umilno pjeva u vrijesku, poput slavuja koji krasi noćne tišine i tromi san budi na budne naslade. On se svojim medotočnim naukom, riječju i djelom, poput sklada ugodne glazbe među uzvanicima, sretno izlio na povjereni mu puk, i poput hladnoga izvora u žarkoj vrućini na žeđ putnika. Taj se sretni biskup razdavao raskajanim grešnicima: i onaj koji je po tjelesnom podrijetlu bio plemenita roda, pokazao se još plemenitijim djelima kreposti, ne propuštajući ništa od onoga što Apostol piše Timoteju: trijezan, uljudan, razborit, čedan, gostoljubiv, učitelj, ne vinu sklon, ne nasilan, ne svadljiv, ne pohlepan, i predstojnik svoga doma, imajući o tome dobro svjedočanstvo od svega svoga susjedstva, a osobito na nebesima od neizrecivoga trojstva Presvetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga, kao što će se dolje očitovati božanskim čudesima. Obojica grade po sedam samostana. rod,c 1 Tim 3, 4. a Suvišan i gotovo smiješan trud ovoga pisca u istraživanju i dovođenju etimologije Erhardova imena iz hebrejskih izvora.b Pavao, autor prvoga životopisa.c Opet nasilno izvođenje od riječi Schat, što znači riznicu. Ispravnije bismo protumačili kao narav koja teži za čašću, kao stvorenu za čestitost i ukras; od Er ili Eer i art, odnosno aert ili aerd, što znači narav ili prirodu. O etimologiji ovoga i mnogih drugih njemačkih imena može se konzultirati vrlo pomna rasprava našega Arnolda Boecopa o imenu sv. Huberta u djelu Historia Hubertina našega Ivana Roberta.d Ševa se u puku naziva calandra, a kod Nijemaca Kalander. Nije li autor ovdje možda mislio na cvrčka ili zrikavca? Kada su živjeli. Njegov brat sv. Hidulf, trierski biskup. Imao je i rođenoga brata od istih roditelja, imenom Hidulfa, sebi ravna u dobrim običajima i svetoj pobožnosti: on je kao prognanik došao u donje krajeve Njemačke te je, prepoznat po svojoj svetosti, željom knezova i naroda bio uzdignut na biskupsku stolicu u trierskoj Crkvi. U isto je vrijeme i biskup opće Crkve a papa Lav, treći toga imena, upravljao svetom Rimskom Stolicom. Pobožni je otac Erhard izišao radi posjeta svome spomenutom bratu, kojega nije pronašao u Trieru, nego u krajevima Vosgesa kako iz ljubavi prema Kristu živi pustinjačkim životom. I boraveći s njim neko vrijeme, svjedočanstvom ga jeb Pisama opomenuo da bdije nad Gospodnjim stadom, jer uz ostale jednake uvjete mnogo više zaslužuju mudri propovijedajući i poučavajući puk nego živeći pustinjački, odakle i Jeronim kaže: „Sveta naime priprostost koristi samo sebi; i koliko zaslugom života izgrađuje Crkvu Kristovu, toliko joj šteti ako se ne odupre onima koji je razaraju.” I opet psalmist kaže: „Pjesme su mi bili zakoni tvoji u mjestu moga putovanja.” A Učitelj naroda, propovjednik istine, piše Titu: „Zato te”, kaže, „ostavih na Kreti da urediš što još nedostaje i da po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio.” I među ostalim ondje kaže: „Treba naime da nadglednik bude besprijekoran kao Božji upravitelj.” I malo dalje dodaje: „priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da bude sposoban i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike.” Tako Apostol. Premda pak to po izvrsnosti dolikuje biskupu, ipak u blažem smislu priliči svakomu svećeniku kojega je Gospodin pred ostalima odlikovao posebnim svjetlom znanja. I stoga, premda se blaženi otac Hidulf već bio dragovoljno odrekao trierske stolice koju je protiv volje prihvatio, ipak ga je valjalo opomenuti i bratskom blagošću potaknuti da spomenuto, da Ovoga, koji se posvetio samotničkom životu, kori. ebf Ps 118, 54. Ovoga, koji se posvetio samotničkom životu, kori.g Tit 1, 5.h Isto, r. 7. i i r. 9. klmnpqrstv koliko je bilo dopušteno, vrši vjernim djelovanjem.

3 Floruit in tempestate hujus mundi sævientis illius felix adolescentia, tamquam vitis novella in diebus vernis expandens palmites suos, frondentes amænis frondibus, et florentes floribus laudabilibus suis: et sic virilem ætatem dulcissimis attigit et continuavit fructibus, tam studiis sacris divinarum scientiarum, quam operibus caritatis invigilans totus; alliciendo populum in Ecclesiam Dei odore quodam mirabili, et suavi castæ vitæ suæ et sobriæ conversationis: ut ad litteram Apostolico dicto connumerari mereretur, Apostolo dicente: Nos Christi bonus odor sumus. Erat tamen hic beatissimus Dei Confessor paucis popularibus familiaris, cunctis vero benignus, et fidelis ad omnes, adeo ut digno Angelorum et hominum judicio, Præsulari militiæ adscribi valeret in Ecclesia Christi militante. Suis igitur meritis poscentibus

AUCTORE CONRADO. Sacerdotium, Episcopatus,tibus ad Sacerdotii gradum primo, et hinc ad Præsularem apicem ascendit, Deo volente, et hominum fervido desiderio postulante. Et in eodem refulserat statu, tamquam lucifer matutinus in medio nebulæ, et sicut arbor rosaria in spineto, quasi fluvius dulcis se derivans in deserto, et tamquamd calandrus dulcisonans in myrica, sicutphilomela nocturna silentia decorans et torpentes somnos excitans in vigiles delectationes. Hic dulciflua sua doctrina, verbo et opere, tamquam harmonia symphoniæ dulcis inter convivas, in creditum populum feliciter defluxerat, et sicut fons refrigerans in æstu torrido sitim peregrinantium. Felix ille Præsul pœnitentibus se peccatoribus dispensavit: et qui secundum carnis propaginem nobilis erat genere, nobiliorem se exhibuit virtutum opere; nihil prætermittens eorum, quæ ad Timotheum Apostolus scribit; sobrius, ornatus, prudens, pudicus, hospitalis, doctor, non vinolentus, non percussor, non litigiosus, non cupidus, et domus suæ præpositus, habens de his testimonium bonum a cuncto vicinio suo, et præcipue in cælis a sanctæ Trinitatis ineffabili triniclio, Patre et Filio et Spiritu sancto, sicut miraculis divinis declarabitur infra.Uterque septem monasteria ædificat.genus,c1. Tim. 3. 4.a Supervacanea et pæne ridicula hujus scriptoris opera, in indagando et ab Hebraicis fontibus accersendo Erardi nominis etymo.b Paulus auctor primæ vitæ.c Violenta iterum derivatio a Schat, quod thesaurum significat. Rectius interpretemur Appetentem honoris indolem, ut factam ad honestatem ac decus; ab Er, vel Eer, et art sive aert, vel aerd, quod indolem, sive ingenium, significat. De hujus et altiorum plurimorum Teutonicorum nominum etymologia consuli potest curiorissima Arnoldi Boecop nostri disceplatio de nomine S. Huberti in Historia Hubertina Joannis Roberti nostri.d Curculio vulgo calandra dicitur, Teutonibus Kalander. An Auctor fortassis cicadam aut gryllum hic intelligit?Quando vixerint.Frater ejus S. Hidulphus Episcopus Treviren.Et ipse fratrem carnalem habuit ex eisdem parentibus, nomine Hydolphum, sibi parem in moribus bonis et sancta devotione: qui exulans ad inferiores partes Germaniæ venerat, et sua cognitus sanctitate ad Cathedram Præsularem in Ecclesia Treverensi per Principum et populorum desideria sublimatus est. Eodem quoque tempore universalis Ecclesiæ Præsul a Leo Papa sui nominis Tertius Romanam sanctam Sedem rexerat. Pius Pater Erhardus gratia visitandi fratrem suum prædictum exierat, quem non in loco Trevirensi, sed in partibus Vosagi pro Christi amore invenerat eremitantem. Et aliquanto secum stans tempore, ipsum ad vigilandum circa gregem Dominicum testimoniob admonuit scripturarum, quia cæteris paribus plus multo merentur Sapientes prædicando, et populum docendo, quam eremitando, unde et Hieronymus ait: sancta quippe rusticitas solum sibi prodest; et quantum ædificat ex vitæ merito Ecclesiam Christi, tantum nocet si destruentibus non resistat. Et iterum Psalmista ait: Cantabiles mihi erant justificationes tuæ in loco peregrinationis meæ. Et Doctor gentium; prædicator veritatis ad Titum scribit, hujus rei, inquit, gratia reliqui te Cretæ, ut ea quæ desunt corrigas, et constituas per civitates Presbyteros, sicut et ego disposui tibi. Et inter cætera ibidem dicit: Oportet Episcopum sine crimine esse, et sicut Dei dispensatorem. Et paucis interpositis adjungit, amplectentem eum sequi secundum doctrinam et fidelem sermonem; ut potens sit exhortari in doctrina sana, et eos qui contradicunt arguere. Hæc Apostolus. Licet autem hæc per excellentiam congruant Episcopo, sub remissiore tamen hiatu cuilibet Sacerdoti conveniunt; quem Dominus præ ceteris speciali lumine scientiarum insignivit. Et ergo quamvis Beatus Pater Hydolphus jam Trevirensem, quam invitus acceperat, Sedem voluntarius resignasset; admonendus nihilominus fuerat et excitandus fraterna dulcedine, ut prædicta,da Hunc solitariæ vitæ vacantem reprehendit.ebfPs. 418. 54.Hune solitariæ vitæ vacantem reprehendit.gTit. 1. 5.hIbid. v. 7.iet v. 9.klmnpqrstv quantum licebat, exerceret per operam fidelem.

5 Poslušao ga je dakle ovaj; i dok je darivao Krist Gospodin naš, a odobrio spomenuti Leon kao Kristov namjesnik, četrnaest su godina u spomenutom kraju okolnoga Vosgesac sedam samostana ovaj, a sedam onaj hvalevrijedno sagradili na hvalu Boga i njegove časne majke Djevice Marije te na čast svih nebeskih građana, spomenuta dva brata i u Kristu najsretnija oca. Ali odakle im to bogatstvo? Već su se naime posve odrekli očinske baštine. Povjesničar kaže da su to ostvarili na vagi svoga hodočašćenja, darovima vjernika zbog zasluga svoga života.

5 Acquievit itaque hic illi; et Christo Domino nostro donante, et supradicto vice Christi Leone auctorizante, quatuordecim annos in prædicto loco Vosagi circumfluoc monasteria hic septem, et septem ille ad laudem Dei et venerabilis ejus genitricis virginis Mariæ, omniumque cælestium civium honorem, prædicti duo fratres et in Christo felicissimi Patres laudabiliter ædificarunt. Sed unde ipsis opulentia hæc? Jam enim paterno hæreditario penitus renunciarunt. Dicit historiographus, quod in libra peregrinationis, fidelium largitionibus ex vitæ suæ meritis perfecerant ista.

6 U ona su vremena vladali presvijetli knezovi i Bogu odani kraljevi, naime Pipin i dva njegova sina Karloman i Karlo, koji je poslije prozvan Velikim: njih je za franačke kraljeve pomazao papa Stjepand posljednje godine svoga pontifikata godine Gospodnjee sedamsto pedeset i treće, te je odabrao njih i njihove nasljednike da brane Rimsku Crkvu. A papa Hadrijan Prvi,f neposredni nasljednik spomenutoga gospodina Stjepana, sa svetim saborom koji se tada slavio u Rimu, proglasio je spomenutoga Karlag rimskim patricijemh oko godine Gospodnje 773. Ali bl. papa Lav III., koji je i neposredno naslijedio Hadrijana I., k nakon što su mu Rimljani u nekoj procesiji iskopali oči i odsjekli jezik, a slavni mu Bog, koji čini čudesa u svojim svetima, božanski vratio vid i govor, te je bl. Karlo tada pošao u Rim da osveti tako strašnu nepravdu nanesenu bl. Leonu, okrunio je istoga gospodina Karla na sveti dan Božića za rimskoga cara u crkvi sv. Petra, dok je ustajao s molitve, godine Gospodnje l osamsto prve.

6 Illis temporibus regnabant Serenissimi Principes et Deo devoti Reges Pipinus videlicet et duo filii ejus Carolomannus, et Carolus, qui post dictus est Magnus: quos in Reges Francorum unxerat Stephanus Papad ultimo anno sui Pontificatus sub anno Dominie septingentesimo quinquagesimo tertio; et elegit eos ac successores eorum ad Ecclesiam Romanam defendendam. Et Adrianus Papa primusf successor immediatus Domini Stephani prædicti, supradictum Carolum cum sancta Synodo quæ Romae tunc celebrata fuerat,g Patricium Romanorumh circa annum Domini dcclxxiii. Sed B. Leo Papa III qui i successorat immediate Adriano I, k, postquam Romani sibi in quadam processione oculos eruissent, et linguam amputassent; sibique Deus gloriosus, qui in Sanctis suis facit mirabilia, visum et loquelam divinitus restituisset; et B. Carolus tunc Romam pergeret pro tam atroci B. Leonis injuria vindicanda; ipsum Dominum Carolum in sancto die natalis Domini in Romanorum Imperatorem coronavit in ecclesia B. Petri, dum surgeret ab oratione, sub anno Domini l octingentesimo primo.

7 Šepa dakle m legenda koja se općenito drži o sv. Erhardu kad kaže da su za života sv. Lava, koji je deveti toga imena upravljao svetom Rimskom Crkvom, i u ono vrijeme kad je na čelu Franačkoga Kraljevstva bio Pipin, otac Karla Velikoga, cvala ova dva sveta oca, naime blaženi Erhard i njegov brat Hidulf: još naime nije bio rođen Lav IX., štoviše Lav IX. bio je uzdignut za papu nakon cara Henrika II.; bio je Nijemac po narodnosti i oslobođen je napora ovoga života n godine Gospodnje tisuću pedeset i pete, šeste godine svoga apostolata, muž najsvetijega života. Taj je Lav IX. također o prenio tijelo bl. Erharda u vrijeme najsretnijega cara Henrika III., p utemeljitelja bamberške Crkve, godine Gospodnje tisuću pedeset i druge; taj je Henrik u carstvu naslijedio augusta Otona III., q koji je umro u Rimu.

7 Claudicat igitur m legenda, quæ communiter habetur de S. Erhardo dicens, quod vivente S. Leone, qui Nonus sui nominis sanctam rexerat Ecclesiam Romanam, et tempore illo quo regno Francorum præfuit Pipinus pater Caroli Magni, hi duo viri sancti Patres floruerunt, Beatus scilicet Erhardus et frater ejus Hydolphus: nondum enim erat Leo IX in rerum natura, imo Leo IX, post Imperatorem Henricum II in Papam fuerat promotus; et fuerat Teutonicus natione, et ab hujus vitæ laboribus exemptus est n anno Domini millesimo quinquagesimo quinto, Apostolatus sui anno sexto, vir sanctissimæ vitæ. Hic etiam Leo IX o transtulit corpus B. Erhardi temporibus felicissimi Imperatoris Henrici III, p fundatoris Ecclesiæ Bambergensis sub anno Domini millesimo quinquagesimo secundo; qui Henricus successorat in imperio Ottoni III, Augusto q Romae defuncto.

8 Dok su dakle vladali spomenuti slavni franački kraljevi, a osobito presvijetli rimski august Karlo Veliki, koji je zbog zasluga svoga života zaslužio da ga Crkva ubroji u r popis svetaca, procvjetali su na poprištu nestalne i olujne životne bure sveti muževi u Irskoj, koja se nazivala Velikom Škotskom, te su se u velikom broju raspršili po svim mjestima Franačke i Njemačke, a odatle u druge krajeve zemaljskoga kruga, da svjetlom vjere prosvijetle puk tame i da, iskorijenivši zablude sljepoće, obrate krmeljive oči prema suncu pravednosti. Stoga je najsretniji biskup bl. Erhard u to vrijeme, uzevši sa sobom svetoga biskupa Adalberta, pošto je uredio vlastiti ovčinjak Gospodnjega stada, rekao zbogom bratu te je Božji sluga ušao u zemlju nekoć zvanu Norikom s po njezinu zapadnom dijelu, a općenito Bavarskom, t prozvanom tako od grubosti jezika i surovosti govora kao da je Barbaria, radi propovijedanja katoličke i pravovjerne vjere: i došavši u grad Regensburg, koji se nekoć nazivao v četvrtastim gradom po obliku svoga utemeljenja, a u puku x Imbripolis po rijeci Imber; Ratisbona pak kao Ratisposita, čvrsto utemeljena, zbog snage i otmjenosti građevina.

8 Illustribus igitur supradictis regnantibus Francorum Regibus, et præcipue Serenissimo Romanorum Augusto Carolo Magno, qui propter vitæ suæ merita r catalogo Sanctorum ab Ecclesia meruit connumerari, floruerunt in area tempestatis fluidæ, et procelosæ vitæ viri sancti in Hibernia, quæ major Scotia dicebatur, et se disperserant in numero multo per omnia Franciæ et Germaniæ loca, et hinc ad alia terreni orbis climata, ut lumine fidei illuminarent populum tenebrarum, et cæcitatis errorribus extirpatis ad solem justitiæ converterent oculos lippientes. Itaque felicissimus Præsul B. Erhardus tunc temporis coassumpto sibi Adalberto sancto Præsule, cum de proprio gregis Domini disposuisset ovili, vale dixit fratri, et terram olim Noricam s ab occidentali ejus parte sic dictam, generaliter autem Bavariam, t a lingua crassitie, et loquelæ ruditate, quasi Barbariam nominatam ingressus est Dei famulus, gratia prædicandi fidem Catholicam et orthodoxam: et in civitatem veniens Ratisbonam, quæ olim v civitas quadrata dicta est, a foundationis suæ figura, vulgariter riter autem x Imbripolis ab Imbre fluvio nominata; Ratisbona autem quasi Ratisposita, firmiter fundata, propter fortitudinem et elegantiam structurarum.

9 Ondje je u njemu Božji muž živio poput anđela ugošćena u ljudskom tijelu, gorljiv u ljubavi, snažan u čistoći i skromnosti, slavan po čudesima, toliko da je sretno uklonio iz Gospodnjega ovčinjaka zablude nevjernika i krivovjerja onih koji su šepali u vjeri. Kojim se pak čudesima proslavio, potrudimo se ovdje ukratko sažeti. Jer dok je taj najvjerniji Kristov glasnik i milozvučni svirač Kraljice nebesa cvjetao tolikim krepostima, bi mu božanski objavljeno da iz Bavarske prijeđe u krajeve rijeke Rajne, naime u Alzas, te da krsti kćer vojvode z Erikona, rođenu slijepu, i da je uz pomoć božanske milosti prosvijetli kako tjelesno tako i duhovno. Pristavši uz božansku volju, povukao se u spomenuto mjesto i, pronašavši djevojčicu koju je tražio, poučio ju je u katoličkoj vjeri u vrijeme prikladno za to, te ju je poučenu u istini vjere krstio, nadjenuvši joj ovo ime Odilija, Aa što se tumači kao Bog Sunce. Bb A kad ju je uronio u vode svetoga zdenca, sretno je među ostalim izrekao ove riječi pobožnosti: „Gospodine Isuse Kriste”, reče, „koji si istinsko svjetlo što prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; ukapaj ovoj svojoj službenici rosu svoje slatkoće, prosvjetljujući je srcem i tijelom.” Odmah je pak djevojčica na molitve preblaženoga Oca zadobila bistro svjetlo očiju, djelovanjem božanske blagosti. Odatle se glas o tom čudu obilno razlio među noričke narode, koji su se po tome učvrstili u kršćanskom ispovijedanju. A Odilija, preblažena Božja djevica, rasla je u iskrenim običajima i svetim krepostima, toliko da je ubrojena u djevičanske zborove u vječnim radostima raja.

9 In ea ibidem vir Dei vixerat tamquam Angelus in humano corpore hospitalus, caritate fervens, castitate et modestia pollens, miraculis clarus; adeo ut errores infidelium et hæreses in fide claudicantium ab ovili Domini feliciter eliminaret. Quibus autem claruerit miraculis, paucis hic verbis perstringere studeamus. Nam cum ipse Christi fidelissimus præco, et citharista dulcisonus Reginæ cælorum tantis floreret virtutibus, revelatum est ei divinitus, ut de Bavaria ad Rheni fluminis partes, videlicet in Alsatiam se transferret, filiamque Ducis z Ericonis cœcam natam baptizaret, et divina juvante gratia tam corporaliter quam spiritaliter illuminaret. Qui divinæ annuens voluntati, se ad locum prædictum receperat, et puellam quam quæsierat inveniens, fide Catholica tempore ad hoc congruo instruxerat, et informatam veritate fidei baptizaverat, imponens ei hoc nomen Ottilia, Aa quod interpretatur, Deus Sol. Bb Cumque ipsam sacri fontis undis immersisset, feliciter inter cetera in hæc devotionis incidit verba: Domine Jesu Christe, inquit, qui es lux vera illuminans omnem hominem venientem in hunc mundum; huic famulæ tuæ rorem tuæ dulcedinis instilla, corde ac corpore.illuminando eandem. Mox autem puella lumina clara oculorum ad preces beatissimi Patris adepta est, divina clementia operante. Defluxerat hinc miraculum hoc fama multiflua in populos Noricos, qui per hoc in Christiana professione solidati sunt. Et Ottilia beatissima Dei virgo crevit moribus synceris et virtutibus sacris, adeo ut virgineis cætibus connumerata sit in æternis gaudiis paradisi.

10 Odatle se Božji muž vratio u Bavarsku i u grad Regensburg, gdje je osobito boravio uz donji samostan sagrađen na čast časne Bogorodice, naslađujući se najčišćom svetošću i najneokaljanijom pobožnošću, u ono vrijeme u djevičanskoj marljivosti kojom su Bogu i slavnoj Djevici danju i noću služile i trudile se služiti ondje Bogu posvećene službenice, kanonice beženoga života. Toliko je pak pobožni Otac zavolio to isto mjesto da je vlastitim rukama ondje pokraj samostana iskopao zdenac slatke vode, koji je sada okružen dvorištem opatice: u taj su zdenac, premda prilično dubok, nekoć uzastopce upala tri čovjeka, naime neki sluga, trudna žena i neko dijete, i svaki je od njih izišao posve neozlijeđen. To se ne bez razloga pripisuje čudesima blaženoga muža.

a Lav III. počeo je stolovati početkom godine 795., a da je do te godine sv. Hidulf bio živ, ne tvrdi ni Brower.
b Malo se drukčije to navodi u životopisu sv. Hidulfa: „Međutim glas o njegovu naviještanju, preletjevši okolne zemlje, prodro je i u udaljenije krajeve. Kad su iz različitih strana mnogi dolazili k Božjemu mužu, Erhard, po životu jednako najsvetiji, po tijelu doduše rođeni brat bl. Hidulfa, a po redu subiskup, pozvan njegovim imenom, dotrčao je. Kad ga je nakon duga traženja pronašao, čestitajući mu na trudu, reče: ‘Evo, brate, želju tvoga srca dao ti je Bog i nije te lišio tvoje volje. Jer mjesto koje si dugo priželjkivao pronašao si prikladnim za svoj život. Ti dakle stoj muževno u vjeri i jačaj se u Gospodinu i u snazi njegove moći, siguran da će onaj koji ustraje do kraja biti spašen.’ Ostajući dakle zajedno nekoliko uzastopnih godina, uzajamno su odjekivali opomenama vječnoga života; te su za okupljenu braću obojica pribavljali što je potrebno za život i podizali boravišta.” Slaže se životopis koji je napisao Pavao.
c To je možda ono što je već rečeno iz životopisa sv. Hidulfa: „Podizali su boravišta.” Premda se i ovo nalazi na drugom mjestu u životopisu istoga Hidulfa: „Odatle je bl. Erhard, sagradivši crkvu na ime svetoga Kristova ispovjedalca Apra, nedaleko od samostana, naime na lijevoj strani već spomenute rijeke itd.” O sv. Apru 15. rujna.
d Nije to bila posljednja godina Stjepana III., koji je stolovao od 27. ožujka godine 752. sve do 26. travnja 757.
e Štoviše, godine 754., 28. srpnja, Stjepan je pomazao Pipina i sinove, kako iz starih izvora pokazuje Baronije u 9. svesku uz godinu 754., br. 3.
f Stjepana III. nije naslijedio Hadrijan, nego Pavao. Poslije njega izabran je Stjepan IV. godine 768., kojega je godine 772. naslijedio Hadrijan. Odatle je autoru nastala prilika za pogrešku jer se Stjepan IV. često naziva III., a III. se naziva II., budući da je Stjepan II. živio jedva tri dana u pontifikatu koji je obnašao neposredno prije Stjepana III.
g Da je taj naslov patricijata bio visoko cijenjen, jasno je iz pisma istoga Karla Lavu III., napisana 26. prosinca godine 795., te iz 11. i 12. pisma Hadrijana Karlu.
h Te je godine Karlo krenuo u Italiju protiv Deziderija, langobardskoga kralja, na poziv pape. k To se dogodilo godine 799. l Ako brojimo godine od Kristova rođenja, Karlo je okrunjen godine 801., a ako od siječanjskih kalenda, godine 800. m Odatle je jasno da se Konrad nije služio prvim životopisom koji je napisao Pavao, u kojem toga nema, nego drugim. n Štoviše, godine 1054., 19. travnja. o Taj prijenos spominje Hund kod Gerharda II., regensburškoga biskupa. A Rader piše: „Lav IX., vrhovni svećenik, nazočan u Regensburgu, odredio je da se Erhard zajedno s božanskim Wolfgangom štuje nebeskom čašću.” O istoj stvari Brower, sv. 2, knj. 10: „Istom je prigodom uspomena na Wolfganga i Erharda posvećena vječnosti; oni su s najboljim pravom primljeni na oltare i u hramove te nazvani svecima.” Ali da su mnogo prije bili posvećeni hramovi Erhardu, jasno je iz povelje sv. cara Henrika gore navedene. Sveti papa Lav IX. došao je u Njemačku godine 1052. da pomiri cara Henrika II. (koji je Nijemcima, kao što je i odatle jasno, Treći) s ugarskim kraljem. p Ovdje Konrad gadno bunca. Nije Henrik III., nego II. naslijedio Otona III. i utemeljio bamberšku Crkvu, kako ćemo reći u njegovu životopisu 14. srpnja. On je pak umro već prije, godine 1024. q Isto pišu i drugi; neki pak prenose da je umro na putu pošto je otišao iz Rima. To se dogodilo potkraj siječnja 1002. s Nije dovoljno jasno što autor ovdje želi reći. Zar da se zapadni dio Bavarske nazivao Norikom? To je pogrešno: Bavarska leži zapadno od Norika, premda su je pisci kasnijega doba također nazivali imenom Norik jer su Boji nekoć držali Norik ili barem njegov dio. Zar traži značenje Norika od zapada? Čini se da je radije izvedeno od sjevera, koji Nijemci zovu Nort. Odakle je Nordgauu (znači sjevernu zemlju, koju su nekoć držali Narisci) danas pogrešno, kako kaže Brower, od polu učenih nadjenuto ime Norik. t Ni u pronalaženju etimologije Bavarske Konradova pretpostavka nije sretnija. Brower, knj. 4: „Sva je ona regija koja je obuhvatila dio Recije, Vindelicije i Norika, pošto su prijašnja imena gotovo izbrisana, dugo nazivana Norikom, a napokon po imenu izvedenu od gospodara (Boja) Bojarijom: samo je to ime najčudovišnijim pregibanjima, koja danas vrijeđaju nježne uši, iskrivljeno u uobičajeniju riječ Bavarska. Jer da prešutim umjerenije iskvarene oblike koje su si dopustili Pavao Đakon, Metel, najstariji pjesnik među Bojima, i Venancije Fortunat, tko bi podnio one koji su gotovo kamenje izgovarali: Waiwaria, Wawaria, Baugaria, Bawaria i slično.” Koje je značenje bojskoga imena, Velser u 1. knjizi Rerum Boicarum priznaje da ne zna i odbacuje ništavne pretpostavke raznih pisaca: ipak dodaje da se Bojari ili Bojeri, što je dakako njemački naziv za Boje, i u ovo doba kod Moskovita još uvijek smatraju riječju slavnoga podrijetla i plemenitosti, jer se pridaje najuglednijemu staležu naroda. v U 1. svesku djela Theatrum urbium Jurja Brauna navodi se isto, da je bila okružena zidom u četverokutnom obliku i od velikoga četvrtastog kamenja, kao što se može vidjeti na ostacima starih zidina iza sv. Pavla. Aventin smatra da se grad Quartanorum naziva po četvrtoj legiji. Ali u djelu Notitia Imperii stoji: „Prefekt treće italske legije gornjega dijela Castra Regina, sada Vallato.” x Tome se nazivu i njegovoj tvorbi smije Aventin, i s pravom. Rijeka Reginus, koja se kod Nijemaca zove Regen, a ta riječ znači i kišu, ondje utječe u Dunav. Odakle Regina castra i njemačkom riječju Regensburg. Jer što Aventin piše da je gradu nadjenuto ime po Reginopurgi, supruzi Teodona I., to se s pravom mora ubrojiti među nespretne krpe bajki za koje Brower bilježi da ih je on posvuda prišio svojoj povijesti. Pisci srednjega vijeka, kao što ćemo vidjeti u životopisu sv. Emerama 21. rujna, nazivali su ga Hyetopolis, Hiatopolis, Hiaspolis, iz smiješnog prenemaganja otmjenošću; ne, kao što stoji kod Brauna, zbog surovosti seljačkoga puka koji razjapljenih usta izgovara razjapljene riječi, nego su ga nazvali po istoj staroj rijeci koja znači kišu. y Nama je nepoznato izvođenje ovoga imena; ali ne sviđa se ni ovo Konradovo, ni ono kod Brauna, od splavi (rates) koje se stječu radi trgovine. z Štoviše Etihona, ili Atihona, ili Atika.

Aa Nije lako izvući ovo značenje, osim ako autor ili ne stavi ispred slovo G, kao da je Got, što kod Nijemaca znači Bog, i filios, to jest Sunce, ili od filios i ia, to jest Bog na hebrejskom. Ali čemu se baviti teškim tricama?

Bb U životopisu sv. Hildulfa pripovijeda se da se to dogodilo u ono vrijeme kad je Erhard bio kod Hildulfa u šumi Vosgesa; i kaže se da ju je krstio Hildulf, a sa svetoga zdenca podigao Erhard. U životopisu sv. Odilije, kao i ovdje, kaže se da je po božanskoj opomeni iz Bavarske u Alzas došao Erhard i krstio je.

10 Hinc vir Dei reversus est in Bavariam, et in civitatem Ratisbonam, ubi specialiter ad inferius monasterium in honore venerabilis Dei genitricis fabricatum conversatus est, sanctitate purissima, et devotione mundissima delectatus, tunc temporis in virginea diligentia, qua Deo et Virgini gloriosæ diu noctuque servierunt et servire studuerunt inibi famulæ Deo dicatæ canonicæ caelibis vitæ. Tantum autem eumdem locum dilexerat pius Pater, ut propriis manibus suis ibidem juxta monasterium puteum aquæ dulcis foderat, qui nunc curia Abbatissæ circumdatus est: in quem puteum, licet altum satis, successive inciderunt tres homines olim, videlicet famulus quidam, mulier in prægnatu, et infans quidam: et quilibet eorum illæsus penitus evasit. Quæ miraculis beati viri non incongrue ascribuntur. a Sedere capit Leo III, sub initium an. 795, ad quem annum superstitem fuisse S. Hildulphum nec Brawerus quidem asserit.b Aliter paullo hoc in S. Hildulphi vita refertur: Fama interea præconii ejus circumpositas terras transvolans, remotiores quoque penetraverat. Cumquee diversis partibus multi ad virum Dei venirent, Erhardus vita æque sanctissimus, carne quidem B. Hildulpho germanus, ordine vero Coepiscopus, nomine hujus accitus accurrit. Diu itaque quæsitum cum invenisset, labori ejus congratulans, inquit: Ecce, frater, desiderium cordis tui tribuit tîbi Deus, et voluntate tua non te fraudavit. Quem enim diu concupisti locum tuæ conversationi habilem invenisti. Tu ergo sta viriliter in fide, et confortare in Domino et in potentia virtutis ejus, certus quia qui perseveraverit usque in finem hic salvus erit. Per annos igitur aliquot continuos secum manentes, æternæ vitæ vicissim monitis resonabant; fratribusque congregatis utrique vitæ necessaria providebant, et tabernacula erigebant. Consentit vita a Paulo scripta.c Hoc est forte quod jam dictum est, ex vita S. Hildulphi, Tabernacula erigebant. Quamquam hæc quoque alio loco in ejusdem Hildulphi vita habentur: Inde B. Erhardus constructa ecclesia ex nomine sancti Confessoris Christi Apri, non procul a monasterio. ad lævam scilicet jam dicti fluminis, etc. De S. Apro xv Sept.d Non ultimus hic Stephani III annus fuit, qui a 27 Martii, an. 752 sedit usque ad 26 April. 757e Imo an. 754. v. Kal. Augusti Pipinum et fliios un.xit Stephanus, ut ex antiquis ostendit Baronius tom. 9 ad an. 754. nu. 3.f Stephano III, non Adrianus, sed Paulus successit. Post hunc creatus Stephanus IV, an. 768, cui an. 772 successit Adrianus. Sed hinc Auctori errandi occasione, quod Stephanus IV sæpe in appelletur, n1 vero n, quia Stephanus II, vix triduo vixit in Pontificatu, quem immediate ante Stephanum III gessit.g Magni æstimatum fuisse illum Patriciatus titulum patet ex epistola ejusdem Caroli ad Leonem III, data vn Kal. Janua. an. 795 et Adriani ep. 11 et 12 ad Carolum.h Profectus eo anno in Italiam est Carolus contra Desiderium Longobardorum Regem, evocante Pontifice. k Contigit hoc an. 799. l Si annos numeremus a nativitate Christi, coronatus est Carolus an. 801, sin a Kalendis Januarii 800. m Hinc patet Conradum non usum esse priore vita a Paulo scripta, in qua id non habetur, sed secunda. n Imo an. 1054, 19 April. o Meminit hujus translationis Hundius in Gerardo n, Ratisbonensi Episcopo. Raderus vero: Erhardum Leo IX, Pontifex Maximus præsens Ratisponæ, cum D. Wolfgango colesti honore coelendum sanxit. De eadem re Braunerus to. 2, lib. 10. Per eandem occasionem Wolfgangi et Erhardi memoria æternitati consecrata; aris ipsi templisque jure quo qui optimo recepti, et Divi appellati. At multo ante Erardo dicata fuisse templa patet ex Diplomate S. Henrici Imperatoris supra citato. Venerat in Germaniam S. Leo IX, Pontifex an. 1052, ut Henricum II (quì Germanis, quem-admodum vel hinc patet, Tertius est) Imperatorem, cum Rege Hungariæ reconciliaret. p Fæde hic hallucinatur Conradus. Non Henricus III sed II, Oltoni III successit, et Bambergensem Ecclesiam fundavit, ut in ejus vita xiv Julii dicemus. Is vero jam ante, an. 1024 obierat. q Idemali scribunt: alii vero cum ab Urbe discessisset in itinere obiisse tradunt. Accidit id sub finem Januarii, 1002. s Haud satis liquet, quid sibi Auctor hic velit. An Bavariæ occidentalem partem Noricam dictam? Falsum est: Norico occidua est Bavaria, etsi posterioris ævi scriptoribus Norici quoque nomine appellata, quod Boii Noricum olim aut certe ejus partem tenuere. An Norici ab Occidente notationem petit? Potius a Septemtrione ducta videtur, quem Teutones Nort vocant. Unde Nortgoïæ (Borealem terram significat, quam Narisci olim tenuere) perperam hodie, ut Braunerus ait, Norici appellatio a semidoctis imposita est. t Nec in Bavariæ etymo eruendo felicior Conradi conjectura. Braunerus lib. 4. Ea omnis illa regio est, quæ partem Rætiæ, Vindeliciæ, Noricique complexa, prioribus nominibus fere expunctis, diu Noricum, tandemque tracta a Dominis (Botis) appellatione Bojaria dicta est: quod ipsum nomen per monstrosissimas inflexiones, quæ delicatas hodie aures vulnerent, in Bavariæ usitatius vocabulum detortum est. Nam ut modestiores corruptelas sileam, quas sibi Paulus Diaconus, Metellus antiquissimus inter Boios poeta, et Venantius Fortunatus permisere; quis ferat illos qui propemodum saxa locuti Waiwariam, Wawariam, Baugariam, Bawariam, Bawariam et illa ille. Quæ Boici nominis notatio sit, fatetur Velserus lib. 1, rer. Boic. se ignorare, et variorum futiles conjecturas repudiat: addit tamen, Boiaros aut Boieros, quæ Germanis puta Boiorum appellatio, ista etiammum ætate apud Moschos claritudinis et nobilitatis adhuc haberi vocabulum, quippe quod amplissimo gentis ordini tribuatur. v Tomo 1 Theatri urbium Georgii Bruni idem refertur, quod ad quadratam figuram, et quadratis lapidibus magnis muro circumdata fuerit, uti in reliquiis veterum murorum retro S. Paulum cerni potest. Aventinus Quartanornum urbem a quarta legione dictam pulat. Ast in Notitia Imperii habetur: Præfectus legionis tertiæ Italicæ partis superioris Castra Regina, nunc Valato. x Ridet hanc appellationem, ejusque formationem Aventinus; et merito. Reginus fluvius, qui Germanis Regen dicitur, quæ vox etiam pluviam significat, isthic in Danubium instuit. Unde Regina castra, et Germanica voce Regensburgh. Nam quod a Reginopurga Theodonis I, uzore nomen urbi inditum scribit Aventinus, id merito inter ineptas sabularum lacinias, quas historiæ suæ illum passim assuisse notat Braunerus, censeri debet. Auctores mediæ ætatis, ut in S. Emmerammi vita xxi September. videbimus, Hyetospolim, Hiatospolim, Hlaspolim appellarunt, ridicula elegantiæ affectatione; non, ut est apud Brunum, ob ruditatem populi agrestis, ore hiante verba hiantia proferentis; sed ab eodem flumine veter, quod imbrem significat, appellarunt. y Ignota nobis hujus nominis derivatio; sed hæc Conradi non placet, nec illa apud Brunum, a ratibus mercimonii causas confluentibus. z Imo Etichonis, sive Atichonis, aut Atici.

Aa Haud facile est hanc significationem eruere; nisi Auctor vel litteram G præponat, quasi sit Got, quod Germanis Deum significat, et filios id est Sol, vel ab filios, et iã, id est Deus Hebraice. Verum ut quid difficiles habere nugas?

Bb In vita S. Hildulphi narratur id accidisse eo tempore quo apud Hildulphum in saltu Vosago erat Erardus; diciturque eam Hildulphus baptizasse, de sacro fonte suscepisse Erardus. In vita S. Odiliæ, uti hic, dicitur divino monitu e Bavaria in Alsatiam venisse Erardus, eamque baptizasse.

Čudesa poslije smrti.

Post mortem miracula.

13 Neki kradljivac, ukravši konja, pristupio je oltaru bl. Erharda u donjem samostanu u Regensburgu, nov-

13 Fur quidam furatus equum, ad altare accessit B. Erhardi ad inferius monasterium Ratisbonæ dena-

Kad je dakle božanski muž nastavio nositi jaram Gospodnji u ovoj dolini suza, tako da mu je božanska milost zapovjedila da svuče tuniku tijela i u Duhu Svetome sretno pristupi građanima nebeske domovine, bio je pokopan unutar bazilike spomenutoga samostana na sjevernoj strani: i ondje se nakon svoje smrti proslavio, a i danas se proslavlja čestim čudesima.

Cum itaque vir divinitus jugum Domini continuasset in hac valle lacrymarum, ut divina gratia ipsum juberet carnis tunicam exuere, et cives patriæ cælestis Spiritu sancto feliciter adire; infra basilicam supradicti monasterii ad latus septemtrionale tumulatus est: et ibidem post obitum suum crebris claruit et hodie claret miraculis.

12 Naime, u ono vrijeme kad je a sv. Wolfgang promaknućem cara Otona II. vjerno upravljao biskupskom stolicom u Regensburgu, on je sam običavao posjećivati grob bl. Erharda u vrijeme kad je mogao biti najpovučeniji. I kad se jednom nakon jutarnje službe obraćao Duhu Svetomu sa suznom pobožnošću, bl. je Erhard snenomu sv. Wolfgangu rekao: „Dosadilo mi je biti ovdje među ovim bludnicama: ti dakle popravi nabolje ovce koje su ti povjerene u Kristovu ovčinjaku.” Tako je naime nakon smrti preblaženoga muža Erharda propala pobožnost redovnica donjega samostana da je ondje, što se tiče nekih od njih, prije zasluživalo nazivati se javnom kućom nego samostanom. Nisu se htjele nazivati ni redovnicama, nego kanonicama, po uzoru na svjetovne kanonike, hodeći u svilenim i šarenim haljinama. Istoga su staleža htjele biti i kanoniceb gornjega samostana. Blaženi je dakle Wolfgang uz pomoć bavarskih vojvoda utemeljioc samostan sv. Pavla u Regensburgu, u kojem je postavio redovnice pod pravilom sv. Benedikta i u habitu koji danas nose: i tada ih je u ćudoređu i životu slijedilo veće mnoštvo kako iz donjega tako i iz gornjega samostana. Neke su pak od njih na različite strane nesretno otpale i prionule uz prijašnju sramotu. Neka stoga današnje redovnice, koje sretnije tako hode, ne smatraju sramote starih povodom za ogovaranje, nego neka radije suosjećaju s njima u Gospodinu našem Isusu Kristu.

12 Nam eo tempore quo a S. Wolfgangus ex promotione Imperatoris Ottonis II, Cathedram Episcopalem Ratisbonæ fideliter rexerat, ipse B. Erhardi tumulum frequentare solebat tempore quo poterat secretiori. Et cum quadam vice post tempus matutinum Spiritum sanctum alloqueretur lacrymosa devotione, B. Erhardus soporanti dixit B. Wolfgango: Tædet me hic esse inter istas meretrices: tu igitur reforma in melius oves tibi creditas in ovili Christi. Sic enim dilapsa fuit post obitum beatissimi viri Erhardi claustralium inferioris monasterii devotio, ut potius ibi, quantum ad quasdam earum, prostibulum, quam monasterium dici mereretur. Nec sanctimoniales, sed canonicæ nominari volebant, adinstar secularium canonicorum, incedentes sericis et variis induviis. Ejusdem etiam conditionis esse volebant canonicæb superioris monasterii. Beatus igitur Wolfgangus ex Ducum Bavariæ subsidioc monasterium S. Pauli Ratisbonæ fundaverat, in quo sanctimoniales sub regula S. Benedicti, et sub habitu quem hodie gerunt, instituerat: et tunc secuta est illas in moribus et in vita tam inferioris monasterii quam superioris major multitudo. Quædam autem ex eis hinc inde infeliciter apostatarunt, et priscæ turpitudini adhæserunt. Non igitur ad detrectationem reputent modernæ felicius ita euntes veterum turpitudines; sed compatiantur eis potius in Domino nostro Jesu Christo.

13 Također u isto vrijeme sv. Wolfganga, neka je redovnica, imenom Kunigunda, kći sestre sv. Udalrika, koja je tada bila čuvarica crkve donjega samostana, vidjela noću drveni lik raspetoga Gospodina našega Isusa Krista, koji je tada stajao pokraj groba bl. Erharda, kako plače i govori joj: „Zabrani slugama čuvarima ove crkve da tako nemarno kidaju laneno platno kojim je umotano tijelo bl. Erharda: nije naime malena ugleda pred Gospodinom onaj koji počiva u ovom grobu.” Raslo je naime i pružalo se van pred poglede ljudi takvo laneno platno, kao da Gospodin time daje naslutiti da otajstvo tolikoga blaženstva ne smije biti skriveno narodima u zemaljskim skrovištima. Ali službenici Crkve mislili su da se to događa slučajno i odrezivali su svaki djelić lanenoga platna koji bi se pojavio: sve dok se nakon spomenute zabrane neka žena koja je bolovala od bjeline na očima i otvorenih očiju ništa nije vidjela nije počela redovito navraćati na grob svetoga oca Erharda, da bi njegovim molitvama zaslužila primiti zdravlje od Gospodina. Njoj je napokon pristupio bl. Erhard i rekao u viđenju: „Ako želiš progledati, prostri se na udaljenosti od sedam stopa od moga groba; ondje ćeš naime naći onoga tko će ti vratiti vid.” Time je pak upućivao na zasluge svetosti biskupa sv. Adalberta, koji bijaše pratilac njegova hodočašćenjad i koji je pokopan kod uzglavlja njegova groba. Želi naime, po Božjoj volji, imati za druga u čudesima onoga kojega je u vremenitom životu imao za druga u trudovima i zaslugama.

13 Eodem etiam tempore S. Wolfgangi, quædam Sanctimonialis, Gunegundis nomine, filia sororis S. Udalrici, quæ tunc custos erat ecclesiæ monasterii inferioris, imaginem crucifixi Domini nostri Jesu Christi ligneam, stantem tunc juxta B. Erhardi tumulum, nocturno tempore lacrymantem vidit, et sibi dicentem: Inhibe custodibus ecclesiæ hujus servis, ne linteamen quo corpus B. Erhardi involutum est tam negligenter abrumpant: non est enim parvæ reputationis coram Domino, qui in hoc dormit tumulo. Crescebat enim, et ad aspectus hominum se foras protendebat hujusmodi linteamen, quasi Dominus per hoc innueret, quod tantæ beatitudinis sacramentum non esset populis in terræ latebris occultandum. Sed ministri Ecclesiæ putabant hoc casu accidere, et quamlibet particulam linteaminis apparentem absciderunt: quousque ad prædictam inhibitionem mulier quædam albuginem patiens oculorum apertis oculis nihil videbat, quæ sepulchrum sancti Patris Erhardi frequentabat, ut ipsius precibus sanitatem a Domino recipere mereretur. Cui B. Erhardus tandem astitit, et ait in visione: Si vis illuminari, septem pedum spatio a sepulchro meo procumbe; ibi enim invenies qui te illuminabit. Innuebat autem per hoc merita sanctitatis B. Adelberti Episcopi, qui comes suæ fuerat peregrinationis,d et qui ad caput sepulchri sui tumulatus est. Vult enim illum habere, Deo volente, socium miraculorum, quem in vita temporali habuit socium laborum et meritorum.

14 Jedna druga žena, osušena i zgrčena u svim udovima svoga tijela, primila je zdravlje dijelom od sv. Vjenceslava u Pragu, a dijelom od bl. Erharda u Regensburgu.

14 Mulier alia omnibus membris corporis sui arefacta et contracta, partim sospitatem recepit a S. Wenceslao in Praga, partim a B. Erhardo in Ratisbona.

15 Neki je kradljivac, ukravši konja, pristupio oltaru bl. Erharda u donjem samostanu u Regensburgu prinoseći na njega novčić i moleći svetoga biskupa da se udostoji prikriti njegovu krađu. Ali budući da je činio lažnu pokoru, triput se udaljavajući od oltara uvijek je ponovno pronalazio novčić u svojoj ruci, a treći put izlazeći iz samostana uhvatiše ga sučevi sluge i objesiše.

15 Fur quidam furatus equum, ad altare accessit B. Erhardi ad inferius monasterium Ratisbonæ denarium offerens super illud, deprecans sanctum Præsulem, ut furtum suum palliare dignaretur. Sed quia fictam egit pœnitentiam, ter recedens ad altare semper denarium reperit in manu sua, et tertia vice monasterium egrediens a servientibus Judicis detensus est et suspensus.

16 Ne smijem šutke prijeći ni preko onoga čuda koje se preblaženi Božji biskup Erhard udostojao učiniti sa mnom, premda nedostojnim, premda prljavim Kristovim grešnikom. Kad sam naime već prije šesnaest i više godina upravljao bečkim učilištem u Austriji, dogodilo mi se po božanskoj opomeni da sam nakon teških grčeva u trbuhu navukao tešku uzetost udova, naime nogu i ruku, toliko da nisam mogao ni kročiti s mjesta na mjesto niti svojim rukama prinijeti zalogaj kruha svojim ustima. I učini mi se u snu kako u Regensburgu u donjem samostanu klečim pred grobom bl. Erharda i, pogledavši gore, vidim na nekom listiću pričvršćenom na željeznu ogradu koja okružuje njegov grob ova dva stiha:

16 Nec sub silentio præterire debeo illud miraculum, quod beatissimus Dei Præsul Erhardus mecum operari dignatus est, quamvis indigno, quamvis sordido Christi peccatore. Cum jam enim ante annos sedecim et ultra studium regerem Viennense in Austria, accidit mihi divina correctione, ut post gravem colicam, membrorum, pedum videlicet et manuum incurrerem gravem paralysin, adeo ut nec de loco ad locum progedi valerem, nec manibus meis ori meo buccellam panis porrigere possem. Et visum est mihi per somnia qualiter Ratisbonæ apud inferius monasterium genicularem coram sepulchro B. Erhardi, respiciendo sursum viderem in quadam schedula, cancellis ferreis circumdantibus tumulum ejus affixa, hos duos versus:

„Erhard ćudoređe umnaža, imetak i časti, Svakom narodu koji ovamo dolazi na njegovu hvalu.”

Erhardus mores augmentat, res, et honores, Huc omni genti pro laude sua venienti.

Dao sam se dakle prevesti u Regensburg lađicom po rijeci Dunavu: i kad sam jednoga dana uz pomoć drugova i prijatelja pribavio svečanu misu na oltaru bl. Erharda u donjem samostanu, prostrt u obliku križa pred tim istim oltarom, dok se pjevalo Aleluja: O gemma pastoralis lucida i posljednica Salve splendor firmamenti, koje sam hvale po Božjem daru bio sastavio u čast biskupa dok sam bio bolestan, odmah se cijelo moje tijelo sa svim mojim udovima promijenilo nabolje i potpuno sam ozdravio. Stoga sam sada na čast Božju i slavu ovoga Sveca predao ovu povijest i preoblikovao njegovu legendu u ovaj sažetak.

Feceram me ergo deferri in Ratisbonam per naviculam in Danubio flumine: et cum quadam die Missam solemnem super altare B. Erhardi apud inferius monasterium sociorum et amicorum subsidio comparassem, prostratus in modum crucis coram eodem altari, dum cantaretur, Alleluia; O gemma pastoralis lucida; et sequentia, Salve splendor firmamenti; quas laudes Deo donante ad honorem Præsulis infirmus feceram; mox totum meum corpus cum omnibus membris meis in melius est alteratum, et convalui ex toto. Igitur nunc ad honorem Dei, et hujus Sansti gloriam, hanc historiam tradidi, ac legendam ipsius in hoc compendium transformavi.

a Hund piše da je postao biskupom godine 968., 33. godine Otona Velikoga, a prve Otona II.
b I ovaj je također, nakon obnove koju je proveo sv. Wolfgang, ukrašen novim građevinama, kao što je jasno iz povelje sv. cara Henrika dane godine 20., kod Hunda, sv. 3, gdje se među ostalim nalazi ovo: „Regensburškomu samostanu, koji se ondje zove Obermünster, posvećenom na čast svete Bogorodice vazda Djevice Marije, na sam dan kad smo ga mi od temelja dovršena u svojoj nazočnosti dali posvetiti 17. travnja itd.” I drugo se nalazi kod Hunda o njegovoj starini.
c Hund piše da je ondje za prvu opaticu postavljena Brigita, sestra sv. cara Henrika, a da je sam sv. Wolfgang ondje napisao ovaj stihić:

a Hundius Episcopum factum scribit an. 968, Ottonis Magni 33. Ottonis II primo.
b Et hoc quoque, post reformationem a S. Wolfgango factam, novis ædificiis ornatum est, ut patet ex diplomate S. Henrici Imper. dato an. xx, apud Hundium to. 3, ubi hæc inter alia habentur: Monasterio Ratisponensi, quod ibi vocatur Obermunster, in honore sanctæ Dei genitricis semper Virginis Mariæ dedicato, ipso die quo illud per nos a fundamento perfectum, in præsentia nostri, xv Kal. Maii consecrari fecimus, etc. Alia exlant apud Hundium de ejus antiquitate.
c Hundius primam Abbatissam hic constitutam scribit Brigidam S. Henrici Imp. sororem; hunc vero versiculum ab ipso S. Wolfgango scriptum isthic fuisse:

„Ovu je crkvicu sagradio pastir Lupambul.”

Struxerat ædiculam mandrita Lupambulus istam.

Pisac životopisa sv. Wolfganga svjedoči da je on svoje ime tako protumačio da se potpisivao kao Lupambul. O gradnji ovoga samostana, obnovljenoj stezi prijašnjih i o svetosti Brigite ukratko piše Brower u 8. knjizi.d A Rader piše da je položen u isti grob s bratom.

Vitæ S. Wolfgangi scriptor testatur eum suum nomen sic fuisse interpretatum, ut se Lupambulum scriberet. De hujus cænobii constructione, priorum restaurata disciplina, ac Brigittæ sanctitate, breviter lib. 8 Braunerus.d At Raderus eodem cum fratre tumulo compositum scribit.

O istom sv. Erhardu

De eodem s. Erardo

iz staroga brevijara tiskanog prije 150 godina, kojim se augsburška Crkva služila kroz mnoga minula stoljeća.

ex veteri Breviario excuso ante annos 150, quo Ecclesia Augustana usa est per plurima retro secula.

Erhard, što se može protumačiti kao Snažna slava, bijaše podrijetlom iz Narbonnea, građanstvom Nervijac, a rodom Škot. On je, ravnajući pravilo ćudoređa prema predznaku imena, na temelju mladosti podložio Krista kao temelj za izgradnju kreposti, kako buduću kuću nebeskoga prebivanja ne bi uzdrmao nikakav val napasti niti srušio vihor nemira. Već je nježna dob razmišljala o snazi kreposti, neplodnosti šala, obilju učenja, plodu rada i radostima ploda; a što je znak dobre naravi, ništa se manje nije bojao učitelja kad je bio odsutan nego kad je bio nazočan. Bio je među onima koji su čitali, pisali i diktirali, a ako je vidio koga revno predana besposlici, dječačić se čudio. Žudno je pratio one koji su postavljali pitanja; najbistriji bilježnik u pojedinostima, povjeravao je ono što je čuo najčvršćim riznicama pamćenja.

Erhardus, qui Gloria fortis interpretari potest, Narbonensis gentilitate, Nervius civilitate, genere Scoticus fuit. Hic ad præsagium nominis normam extendens morum, super ædificandis virtutibus in fundo ætatis Christum fundamentum supposuit, ne domus inhabitationi futura cælesti ulla tentationis quateretur unda, vel turbine perturbationiois verteretur. Meditabatur jam ætas infirma de fortitudine virtutum, jocorum sterilitatem, studiorum ubertatem, laboris fructum, fructus gaudiorum; quodque bonæ indolis est indicium, non minus absentem, ut præsentem metuere magistrum. Intererat legentibus, scribentibus, dictantibus, et si quem vacationi deditum sedulo viderat, mirabatur puerulus. Inhiabat interrogantibus sedule; subtilissimus adnotator in singulis, ac tenacissimis memoriæ conmendabat audita cavernulis.

2 Ipak, ostavivši po strani mudrovanja svjetovnoga sofizma, sav se predao koristima božanskih znanosti, pokrivajući srce čistoćom ruku prebivanjem Duha Svetoga. Blaženi je dakle dječačić Erhard, kad je puštao prve cvjetove kreposti, učvrstio korijenje proučavanja u duhovnoj stijeni i, još ne potpuno sudac slobodne volje, velikodušno se njome služio. Od djetinjstva naime pun milosti Duha Svetoga, na onom mjestu gdje je primio sjeme Kristova nauka, dok su mnogi od njegovih vršnjaka skretali na bespuća ćudoređa, ukrasio je korake želje pravilom kreposti i stekao dobitak savršena glasa. Jer dok su se drugi naslađivali igrama pasa i ptica, on je žeđao biti natopljen rosom evanđeoskih zapovijedi: i dok je nadahnjivala milost Duha Svetoga, u rasadniku njegova srca donosile su plod klice života. Kao što je naime rečeno u uši slušatelja: „Koji dobrima ispunja želju tvoju”, za dobru je želju postigao učinak pobožnosti. Htio je što je mogao, i htjenje je ojačalo, te je prema valjanoj volji u nježnoj dobi stekao najprokušaniju narav. Onu pak riječ: „Proklet dječak od stotinu godina”, ne samo da je izbjegao nego je postigao ovo: „Sjedine su razboritost ljudska, a starost je život neokaljan.” Duhovni je naime razum, jačajući snagom savršena shvaćanja, ostario u sjedinama, a gazeći neokaljanom nogom stazu životvornoga puta, zaslužio je radost proročke povlastice, jer „Početak je mudrosti strah Gospodnji”.

2 Attamen posthabitis mundani sophismatis cavilationibus, totum se divinarum scientiarum dedit utilitatibus, manuum munditia cor tegens sancti Spiritus inhabitatione. sancti Spiritus gratia, in eo loco ubi doctrinæ Christi suscepit semina, multis consodalium per devia morum exhorbitantibus, gressus desiderii virtutum adornavit regula, perfectæque opinionis lucratus est mercimonia. Nam cum alii canum volucrumque lusibus delectarentur; hic præceptorum Evangelicorum imbui sitiebat roribus: ac Spiritus sancti aspirante gratia, in cordis ejus plantario vitæ fructificabant germina. Ut enim in aures audientis est dictum: Qui replet in bonis desiderium tuum, pro bono desiderio, pietatis effectum consecutus est. Voluit quod valuit, et velle convaluit, et secundum voluntatem probate probatissimum ingenium tenera lucratus est ætate. Illud vero: Puer maledictus centum annorum, non solum evasit; sed hoc est consecutus: Cani sunt sensus hominis, et ætas senectutis vita immaculata. Nam intellectus spiritualis convalescens robore sensus perfecti consenuit canitie, et callis vivifici semitam pede calcans immaculato, privilegii promeruit gaudium Prophetici, quoniam Initium sapientiæ timor est Domini.

3 Rastao je blaženi mladić Erhard, rastao je ukras mladosti, rasla je nada mladenaštva, radost starosti, pravilo reda, slava klera, opomena bogataša, prezir bogatstva, ljubav prema siromaštvu, vid slijepih, uho gluhih, noga hromih, otac siročadi, pomoć udovica, zapreka laskavoj sreći, izazivač protivne sreće, obuzdavatelj tijela, težitelj za duhom i, zbog siromaštva riječi, riznica svake kreposti i izabrana posuda Duha Svetoga. Rastao je on sam u snazi tijela, rasla je u njemu snaga kreposti. Naučio je već srditi se na mane, suprotstavljati se napastima, boriti se sa željama, ne užasavati se postova, prezirati golotinju prezirom odjeće, zaklati oholost, poniziti slavu, obuzdati proždrljivost, dati prijateljski zajam, oprostiti neprijatelju, ne popuštati klevetnicima, suosjećati s ožalošćenima, iz dubine srca žaliti bijedne, radovati se s radosnima, plakati sa zaplakanima, biti nazočan božanskim hvalama, sudjelovati u skupovima dobrih, za sve pitati, ništa ne zanemarivati. Hodeći dakle takvim stopama, stupio je na stazu vječnoga života. Nije ga toliko usporavala slabija dob koliko ga je poticala spremnija volja.

3 Crevit beatus adolescens Erhardus, crevit decus adolescentiæ, crevit spes juventutis, gaudium senectutis, ordinis regnula, clericatus gloria, divitum admonitio, divitiarum despectio, paupertatis dilectio, visus cæcorum, auris surdorum, claudorum pes, pater pupillorum, viduarum adjutorium, fortunæ blandientis obstaculum, adversantis provocator, carnis refrenator, spiritus affectator, ac per verborum penuriam per contemptum vestium, jugulare superbiam, humiliare gloriam, gulam castrare, dare mutuum amicum, ignoscere inimico, non acquiescere detrahentibus, afflictis compati, pro miseris viscerari, congaudere gaudentibus, flere cum flentibus, divinis laudibus adesse, bonorum cætibus interesse, de omnibus quærere, nihil negligere. Talibus igitur insistens vestigiis, æternæ vitæ semitam ingressus est. Nec retardabat eum tantum ætas infirmior, quantum incitabat voluntas promptior.

4 Kad je pak blaženi muž Erhard prvi put izišao iz šezdesetogodišnjega razdoblja, odbacivši sve što bijaše djetinje, prigrlio je snagu muževna duha, ljubeći se bojeći Gospodina, bojeći se ljubeći bližnjega, suzdržavajući se od svjetovnoga, časteći božansko, probdijevajući noći u molitvama, posvećujući se psalmodijama, perući se skrušenošću, gadeći se tjelesnoga, uzdižući se k vječnomu, i čime se mnogi služe radi naslade, on se tijelom služio radi nužde. Nije ga naime pokrenula srdžba zavodljivoga bijesa, nije ga namamio okus laskave sreće, nije nad njim odnijela pobjedu duhovna lijenost, nije ga nikada zaslijepila lakomost, nije ga ukaljala očajnost, nije ga uznemirilo mrmljanje. Tijelo je podložio duhu, duh pobožnosti, a pobožnost je pripisao nebeskomu životu. Zamrzio je već tjelesne udove, a neprestana pobuna obnavlja neumoljivo neprijateljstvo tijela i duha, sve dok, kad je tijelo klonulo od neprekidnih postova, bdjenja i svakoga umora, duh u njemu nije zadobio Gospodina. A nakon što se uspeo na stupnjeve svećeništva, uspeo se i na najviši stupanj nebeskih ljestava, ne osjećajući više napor od neprestanosti, nego iz navike napora crpeći običaj. Posvećen naime za službu oltara, prinio je samoga sebe kao živu žrtvu na žrtveniku srca. Jer prema Apostolu nije se suobličio ovome svijetu, nego se preobrazio duhom uma, uvijek ispitujući što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno.

4 Cum vero lustrum sexagenale primitus egressus est beatus vir Erhardus, evacuans omnia, quæ erant parvuli, virilis animi robur arripuit, diligendo timens Dominum, timendo diligens proximum, mundialibus abstinere, divina venerari, pernoctare in orationibus, intendere psalmodiis, compunctione lavari, tædere carnalia, suspendi ad æternalia, et quo plures utuntur ad voluptatem, corpore usus est ad necessitatem. Non enim lenocinantis furoris eum ira moverat: non blandientis fortunæ sapor illexerat: non tulit ab eo victoriam acedia: non obcæcavit eum unquam avaritia: non oblitavit eum desperatio, non inquietavit eum murmuratio. Corpus subjugavit spiritui, spiritum pietati, pietatem adscripsit vitæ cælesti. Odivit jam membra carnalia: inexorabilesque inimicitias carnis ac spiritus continuata rebellio renovat: donec fatiscente corpore jejuniorum vigiliarumque et totius fatigationis continuatione, spiritus in eo Dominum adeptus est. Postquam vero Presbyteratus ascendit gradus, summum etiam cælestis scalæ ascendit gradum, jam ex continuo non sentiens laborem, sed ex usu laboris resumens consuetudinem. Ad altaris enim consecratus ministerium seipsum vivam hostiam in ara cordis immolavit. Nam secundum Apostolum, non conformatus est huic sæculo, sed reformatus spiritu mentis, probans semper quæ sit voluntas Dei bona, beneplacens et perfecta.

Iz brevijara iste augsburške Crkve, koji je odobrio Pio V., vrhovni svećenik.

Ex Breviario ejusdem Ecclesiæ Augustanæ, approbato a Pio V, Pontif. Max.

Erhard, rodom Škot, od nježnih se godina navikao bojati Boga i iskazivati poslušnost svojim starijima. On je bio nadasve pobožan, odan dobrim naukama, čestitim vještinama i hvalevrijednim običajima; običavao je pak srditi se na mane i, uklonivši dokolicu, boriti se sa željama, te je toliko napredovao da je, obuzdavši požudu, naučio i suprotstavljati se napastima i posvećivati se postovima, bdjenjima i ostalim pobožnim činima. Napokon je, slijedeći i ruho i običaj poniznosti, odbacio sve tjelesno te je, zaokupljen i usmjeren samo na božansko, postao pun Duha Svetoga. Budući da je bio monah i svećenik, slijedio je Hindulfa, muža osobite svetosti, negdašnjega trierskoga biskupa, koji je provodio samotnički život u pustinji Vosgesa ili a Wasgaua, te je neko vrijeme boravio s njim radi razmatranja božanskih stvari.

Erhardus natione Scotus, Deum timere et majoribus suis obedientiam præstare a teneris consuevit. Is cum primis piùs, bonis studiis, honestisque disciplinis, ac laudabilibus moribus deditus fuit: vitiis vero irasci, et otio sublato pugnare cum desideriis solitus, tantum profecit, ut refrenata libidine, et tentationibus occurrere, et jejuniis ac vigiliis ceterisque piùs actionibus operam dare didicerit. Demum etiam humilitatis habitum ac usum secutus, carnalia omnia respuit, et divinis tantum occupatus et intentus, plenus Spiritu sancto factus est. Qui cum esset monachus et Presbyter, Hindulphum singularis sanctitatis virum, quondam Episcopum Treverensem, vitam solitariam in eremo Wasegi vel a Wasegewde agentem secutus, aliquamdiu cum eo divinarum rerum contemplandarum causas moratus est.

2 Zatim je ušao u Bavarsku radi propovijedanja Evanđelja, a božanskom mu je objavom zapovjeđeno da pođe na Rajnu i vrati vid djevojčici rođenoj slijepoj. Kad je dakle krenuo, doznao je da je kći vojvode Adelrika Etihona došla na svjetlo dana lišena očiju, koju je zbog toga otac već odavno bio zapovjedio ukloniti sa svijeta, ali ju je majka, sažalivši se nad stvorenjem, dala potajno othraniti. Njoj pristupa sam Erhard te joj snagom i moću Kristova imena otvara oči i ulijeva osjetilo vida. Ona pak, obuzeta i još ne zasićena željom i divljenjem prema preljubljenom svjetlu, žudi za Kristom, začetnikom svjetla, i ljubi ga. Erhard je stoga poučava u vjeri, krsti i naziva Odilijom.

2 Deinde Bavariam ad prædicandum Evangelium ingressus, divina revelatione jussus est ire ad Rhenum et puellam cæcam natam illuminare. Profectus igitur, cum cognovisset Adelrici Etichonis Ducis filiam oculis captam in lucem prodiisse, quam ob id pater jam dudum e medio auferre mandaverat, mater vero creaturæ miserta, occulte nutriendam dederat. Hanc Erhardus ipse accedit, ejusque oculos vi ac potentia nominis Christi aperit, sensumque videndi immittit. Ipsa vero peramandæ lucis desiderio, et admiratione necdum satiata et capta, Christum auctorem lucis appetit et amat. Erhardus igitur eam fide instruit et baptizat, ac Ottiliam nominat.

3 Vrativši se u Bavarsku, umro je. Kad je njegov grob u Regensburgu u donjem samostanu redovnica po običaju posjećivao bl. Wolfgang, sv. mu se Erhard iznenada i neočekivano ukazao te se među ostalim požalio da redovnice razvratom i požudom kaljaju hram njegova groba. „Ja sam doduše”, reče, „dosada mnogim molitvama zagovarao Boga za njih; često sam također potaknuo svoju braću nebesnike da se zajedno sa mnom prostru pred strašnim Sucem, i na taj je način njegova teška osuda, odgađana sve do ovoga dana da još ne bude izrečena, bila zadržana zbog nas, u nadi u bolji život. Ali one ustraju u sramotnom razvratu, a ipak neprestano navaljuju na mene da molim za njih. Što da još učinim? Ili s kakvim da molitvama stanem pred osudu i lice strašnoga Suca? Ti dakle, po svojoj pobožnosti i službi, ukini ovu zajednicu i ustanovi strožu, te ukloni svaku priliku kako za vršenje požude tako i za kaljanje ovoga mjesta.” Rekavši to, ponovno je nestao. Wolfgang je stoga razborito i ozbiljno izvršio što mu je bilo naloženo: a one od redovnica koje se nisu htjele podložiti strožem jarmu izbacio je i posve isključio. I tako se dogodilo da su ubrzo na Erhardovu grobu slijepi primali vid, hromi ozdravljali te su se događala i mnoga druga čudesa. a Svjedoči Cluverius da se kraj s obiju strana Vosgesa, sve do grada Zweibrückena, u puku kod Lotarinžana naziva le pays de Vosques, a kod Nijemaca das Wasgaw. I da se pokraj alzaškoga Zaberna nalazi utvrda glasovita po barunskom naslovu, koja se zove Geroldseck im Wasgau. Nema sumnje da su ta imena izvedena od Vosagus, odnosno Vasagus ili Wasagus.

3 Reversus in Bavariam obiit. Cujus sepulchrum Ratisbonæ in inferiori monasterio monialium cum pro more B. Wolfgangus visitaret, S. Erhardus improvisus et inopinatus ei apparuit, ac inter alia conquestus est, quod ædem sui sepulchri luxuria et libidine moniales contaminent. Ego quidem, inquit, Deum pro eis hucusque multis precibus interpellavi; sæpe etiam cælicolas fratres meos promovi, ut una se mecum ante tremendum Judicem prosternerent, eoque modo dura ejus sententia in eum usque rogata diem, quo minus jam lata sit, nostra causasa, spe emendatioris vitæ factum est. At vero istæ in fœda luxuria pergunt: et mihi tamen, ut pro ipsis orem, semper instant. Quid agam amplius? aut quibus precibus ante tremendi Judicis sententiam et vultum assistam? tu igitur pro tua pietate et officio, congregationem hanc destrue, et arctiorem institue, omnemque et libidinis exercendæ, et loci contaminandi occasionem aufer. His dictis rursus disparuit. Wolfgangus igitur quod injunctum erat prudenter et graviter executus est: et quæ ex monialibus se jugo arctiori submittere noluerunt, ejecit exclusitque penitus. Atque ita factum est, ut brevi apud sepulchrum Erhardi cæci visum reciperent, claudi sanarentur, aliaque plura miracula fierent. a Testatur Cluverius regionem ad utrumque Vosagi latus, ad oppidum usque Zweipruck, vulgo Lotharingis dici le pais de Vosques, Germanis das Wasgaw. Et jucta Tabernas Alsaticas, arcem esse, Baronix titulo insignem, quæ Geroltzeck in Wassigaw dicitur. Quæ nomina a Vosago, sive Vasago, aut Wasago deducta, dubium non sit.

Iz suvremenoga a augsburškoga brevijara.

Ex moderno Breviario a Augustano.

Biskup Erhard, rodom Škot, od najranije dobi naviknut na strah Božji i poslušnost te osobito urešen pobožnim i čestitim naukama i običajima, uvijek se trudio izbjegavati mane, neuredne želje i dokolicu.

Erhardus Episcopus, natione Scotus, a prima ætate timori Dei ac obedientiæ assuetus, piësque ac honestis studiis ac moribus apprime ornatus, vitia ac inordinata desideria et otium semper declinare studuit.

U toj je vrsti vježbi toliko napredovao da se napokon zavjetovao kao monah najveće poniznosti te je slijedio Hindulfa, koji je ostavivši triersko biskupstvo prigrlio samotnički život, i s njim se posvetio razmatranju božanskih stvari.

Quo in exercitorum genere tantum profecit, ut summæ humilitatis monachum tandem professus; Hindulphum, qui relicto Treverensi Episcopatu solitariam vitam assumpserat, secutus, cum eo divinarum rerum contemplationi vacarit.

2 Zatim je krenuo u Bavarsku i propovijedao Kristovo Evanđelje: a odatle je po Božjoj opomeni otišao na Rajnu, gdje je doznao da je kći vojvode Adelrika Otihona došla na svijet lišena očiju; nju, sklonjenu od zasjeda oca koji ju je nastojao ukloniti sa svijeta, poučenu u vjeri i željnu kupelji preporođenja, krstio je i snagom Kristova imena ozdravio, nadjenuvši joj ime Odilija.

2 Profectus deinde in Bavariam, Evangelium Christi prædicavit: indeque Dei monitu digressus ad Rhenum, cognovit Adelrici Ottichonis Ducis filiam oculis captam in lucem prodiisse, quam patris, qui eam e medio tollere nitebatur, insidiis subtractam, atque in fide instructam et lavacrum regenerationis flagitantem baptizavit, et virtute nominis Christi sanavit, Ottiliæ nomen ei imponens.

3 Nakon toga, vrativši se u Bavarsku, Erhard, slavan po čudesima, zaključio je svoj posljednji dan koji je dugo s gorućom željom iščekivao. Njegovo je tijelo pokopano u Regensburgu u donjem samostanu redovnica: njegov se grob također proslavio mnogim čudesima, a kad ga je po običaju posjećivao bl. Wolfgang, ukazao mu se jednoga dana sv. Erhard i požalio da redovnice raspuštenošću života obeščašćuju mjesto i hram njegova groba: potaknut time, sv. je Wolfgang ondje obnovio stroži način života. a Gotovo se isto nalazi u Breviarium Herbipolense, u kojem se na ovaj dan slavi spomen sv. Erharda s devetim čitanjem.

3 Post hæc reversus in Bavariam Erhardus, miraculis illustris, quem diu ardenti desiderio expectaverat, extremum clausit diem. Ejus corpus Ratisbonæ in inferiori monialium monasterio conditum est: cujus sepulchrum multis quoque claruit miraculis, quod cum B. Wolfgangus pro more visitaret, apparuit ei quodam tempore S. Erhardus, locum et ædem sui sepulchri vitæ dissolutione dehonestari a monialibus conquestus: qua re motus S. Wolfgangus arctiorem vivendi rationem ibidem restituit. a Eadem fere habentur in Breviario Herbipolensi, in quo fit hoc die de S. Erardo commemoratio cum nona Lectione.

8. siječnja Kalendar godine