Razni martirologiji danas navode rođendan za nebo ili prijenos Reinolda, monaha i mučenika: neki rukopisi pod imenom Usuarda imaju ovako: „U Dortmundu sv. Reinolda mučenika, muža izvanredne kreposti, čija se djela čuvaju.” Martyrol. Coloniense: „U Dortmundu u kölnskoj biskupiji, prijenos sv. Reinolda, monaha i mučenika. On je, rođen od preslavnih roditelja i hrabar u oružju, u Kölnu postao monah sv. Pantaleona, slavan životom i čudesima, te su ga ubili zidari kojima ga je njegov opat bio postavio za nadstojnika i bacili u jezero. Odatle je po Gospodnjoj objavi izvučen i dan stanovnicima Dortmunda.” Isto ima Martyrologium Germanicum, a gotovo isto i Galesini. Molanus u djelu Addit. ad Usuard. dodaje: „koji su od kölnskoga nadbiskupa najpobožnije tražili da im se dade tijelo nekoga sveca, kako bi njihova zemlja bila časnija i sigurnija od neprijatelja.” Rukopisni Florarium: „U Dortmundu prijenos sv. Reinolda mučenika godine spasenja 715.” No u tom je broju godina očita pogreška. Sv. Reinolda spominju Hugo Ménard (koji ga zove Rainald) i Ferrari u djelu Catalogo SS.
Reinoldi monachi ac Martyris hodie natalem, aut translationem, varia referunt Martyrologia: quædam MSS. sub nomine Usuardi, ita habent: Tremoniæ S. Reynoldi Martyris, viri eximiæ virtutis, cujus gesta habentur. Martyrol. Coloniense: Tremoniæ in diœcesi Agrippinensi, Translatio S. Reynoldi Monachi et Martyris. Qui clarissimis ortus natalibus, et in armis strenuus, Coloniæ S. Pantaleonis factus monachus, vita et miraculis clarus, a cæmentariis, quibus a suo Abbate præfectus fuerat, occisus, in lacum projectus est. Unde Domino revelante extractus, Tremoniensibus datus fuit. Eadem habet Martyrologium Germanicum, eadem fere Galesinius. Addit Molanus in Addit. ad Usuard. qui ab Archiepiscopo Coloniensi sibi alicujus Sancti corpus dari devotissime postulabant, quo terra eorum reverentior et ab hostibus securior esset. MS. Florarium: In Tremonia Translatio S. Reynoldi Martyris anno salutis DCCXV. At manifestum in hoc annorum numero mendum est. Meminit S. Rainoldi Hugo Menardus, (qui Rainaldum vocat) et Ferrarius in generali Catalogo SS.
2 Arnold Wion: „U Dortmundu u kölnskoj biskupiji, muka i prijenos sv. Reinalda, monaha i mučenika: koji je, rođen od plemenita roda (bio je naime sin Hajmona, najplemenitijega muža i viteza), napustivši svjetovnu vojničku službu u kojoj je stekao najviši čin, u Kölnu postao monah sv. Pantaleona, slavan svetošću života i mnoštvom čudesa; ubili su ga bezbožni kamenoresci kojima je bio nadstojnik i bacili u bunar: odatle je poslije na Božju opomenu izvučen i dan stanovnicima Dortmunda, koji su od Annona, kölnskoga nadbiskupa, tražili da im se dade tijelo nekoga sveca kako bi njihova zemlja bila časnija i sigurnija od neprijatelja, te su njemu u čast sagradili znamenitu crkvu.” Zatim u bilješkama mnogo o njemu raspravlja: o dobu, rodu, djelima i raširenim pričama o njemu i njegovoj braći.
2 Arnoldus Wion: Tremoniæ in diœcesi Agrippinensi, Passio et Translatio S. Reinaldi Monachi et Martyris: qui nobili genere ortus (fuit enim Haimonis viri et Equitis nobilissimi filius) militia sæculari, in qua sibi summum gradum acquisierat, relicta, Coloniæ S. Pantaleonis Monachus factus, vitæ sanctitate et miraculorum multitudine clarus, a nefariis lapicidis, quibus præfectus erat, occisus, in puteum projectus est: unde post Dei admonitu eductus, Tremoniensibus, ab Annone Archiepiscopo Coloniensi alicujus Sancti corpus sibi dari postulantibus datus est, quo eorum terra reverentior esset, et ab hostibus securior, cujus in honorem insignem construxerunt ecclesiam. Multa deinde de eo in Notis disputat de ætate, genere, rebus gestis, et vulgatis de eo ejusque fratribus historiis.
3 Je li postojao neki Hajmon, srodnik Karla Velikoga, koji je imao četiri sina, odavno opjevana u bajkovitim knjigama, nije vrijedno truda ovdje raspravljati; niti je li iz toga broja bio ovaj naš Reinold. Jedno doduše silno žalim, što su najbesmislenijim izmišljotinama dokoličara sramotno zatamnjena djela najplemenitijih muževa: Karla Velikoga, Olivera, Rolanda, Adelarda, pa i Reinalda (možda ovoga); i čudim se što se sve dosad trpe one knjige koje pripovijedaju izmišljene ratove Malagisija, Vivijana i Hajmonovih sinova, tako domišljato napisane za zabavu čitatelja da usput u duše ulijevaju razna praznovjerja i sklonost prema magiji.
3 Fueritne Haymo aliquis Caroli Magni affinis, qui quatuor habuerit filios, fabulosis pridem libris cantatissimos, non est laboris pretium hic disputare; neque an ex eo numero noster hic Rainoldus extiterit. Unum sane doleo vehementer, male feriatorum hominum ineptissimis commentis nobilissimorum virorum Caroli Magni, Oliverii, Rolandi, Adelardi, Reinaldi quoque (fortassis hujus) res gestas fæde obscuratas; mirorque toleratos hactenus eos libros, qui Madelgisi, Viviani, filiorumque Haymonis fictitia bella commemorant, ita ad oblectationem legentium ingeniose, ut interim superstitiones varias, ac magiæ studium animis instillent.
4 Ostavivši dakle to po strani, donijet ću ovdje ono što sam o Reinoldovu ubojstvu i prijenosu pronašao u rukopisima samostana Roode Klooster, u vlastoručnom spisu najučenijega muža Ivana Vlimeriusa, regularnoga kanonika kod sv. Martina u Leuvenu, te u djelu Legenda Antuna Libera. Trithemius u knj. 3 djela De viris illustr. Ord. S. Benedicti, pogl. 249, svjedoči da se njegov nebeski rođendan u gradu Dortmundu običavao slaviti s najvećom svečanošću. Dortmund je carski grad u Vestfaliji, pučki Dortmundt. Opisuju ga Juraj Braun u knj. 4 djela Theatri urbium, br. 20, i Petar Bertius u djelu Comment. rer. Germanic; knj. 3, gdje spominju i sv. Reinolda, kojemu je posvećena glavna bazilika u gradu.
4 His ergo prætermissis, quæ de Reinoldi cæde ac translatione in MSS. Rubeæ vallis, Joannis Vlimerii Lovanii ad S. Martinum Canonici regularis viri doctissimi autographo, Antonii Liberi Legenda reperi, hic dabo. Testatur Trithemius lib. 3, de viris illustr. Ord. S. Benedicti cap. 249, Natalem ejus in Tremonia civitate maxima celebritate agi solitam. Est Tremonia urbs Imperialis in Westphalia, vulgo Dortmundt. Eam describunt Georgius Brunus lib. 4, Theatri urbium num. 20, et Pet. Bertius Comment. rer. Germanic. lib. 3, ubi et S. Reinoldi, cui præcipua urbis dicata basilica est, meminerunt.
IZ RUKOPISA ROODE KLOOSTERA I DRUGIH.
EX MS. RUBEÆ VALLIS, ET ALIIS.
Vrhovna Božja providnost, hoteći ljudski rod, sputan opsjenom otrovne zmije, vratiti vjeri, izabrala je mučenike, ispovjedaoce i djevice da zalutale ovce vrate k spoznaji puta vječnoga spasenja. Među njima je zablistao preblaženi Kristov mučenik Reinold poput zvijezde koja sjaji jasnije od ostalih: on je najsavršenije poučio kako valja ljubiti Boga. a Budući da je on naime na neki način bio prvak iz loze Karolinga, svidjelo nam se njegov životopis umetnuti ovdje među njih, kako bi po njegovu dodatku loza zasjala jasnije, jer kreposni sin više oplemenjuje svoj rod negoli rod njega.
Summa Dei providentia volens genus humanum, venenosi serpentis illusione obligatum, fidei restituere, Martyres, Confessores, Virgines elegit, qui oves aberrantes ad viam salutis æternæ cognoscendam reducerent. Inter quos beatissimus Martyr Christi Reynoldus, tamquam stella quæ ceteris clarior refulget, emicuit: qui quomodo Deus diligendus esset perfectissime edocuit. a Hic siquidem quoniam de Karolidarum stirpe quodammodo primicerius extitit, ejus vitam hic inter eos inserere libuit; quatenus ex ipsius additione clarior appareat; quia virtuosus filius magis nobilitat stirpem suam, quam illa ipsum.
2 Budući dakle presretni mučenik Reinold, rođen od preslavnih roditelja, bogat očinskim posjedima i gradovima, te uzvišen mnogim drugim gospoštijamab koje bi bilo dugo nabrajati. A tko pak ne bi poznavao njegova oca Hajmona, muža hrabra u ratnim pothvatima? On je rodio četiri sina, čija se hrabrost najviše slavi po svijetu; jer tko su oni bili, najjasnije se pokazuje u pučkim pjesmama. Kao što pak neka zvijezda sjajem nadmašuje druge, tako je on plemenitošću običaja nadvisio ne samo braću, nego i sve ljude koji su tada živjeli. On je naime od prvih godina počeo ljubiti Začetnika života, i onoga koga je iznutra ljubio zavrijedio je napokon najpotpunije spoznati.
2 Futurus igitur felicissimus Martyr Reynoldus, clarissimis ortus natalibus, paternis prædiis dives, et urbibus, et aliis multis, quæ longum est enarrare, sublimis erat dominiisb. At vero patrem ejus Haymonem, virum in rebus militaribus strenuum, quis ignoret? Quatuor hic filios genuit, quorum virtus per orbem maxime celebratur; quia quinam extiterint, per vulgares cantilenas apertissime demonstratur. Sicut autem stella aliqua in claritate superat alias, sic nobilitate morum non solum vicitfratres, sed etiam eos, qui tunc temporis erant, homines. Hic enim a primis annis auctorem vitæ cœpit amare, et quem interius dilexit, plenissimetandem cognescere meruit.
3 Prosvijetljen dakle Božjom mudrošću, ostavio je vremenito da bi postigao vječno, za koje je shvatio da je trajno. Došavši stoga u Köln, obukao je monaško odijelo i sav se izlio u ljubav onoga kojemu služiti znači kraljevati. Ondje je naime božanska sila, koja je dugo bila skrivena, po njemu počela čudesno činiti kreposti: jer je, što je najveće, našao milost pred očima knezova. Kakvo čudo? Bio je doista tolike svetosti da su ga svi ljubili, njega kojega je Gospodin učinio sjajnimc bezbrojnim čudesima. Napokon je u svome samostanu liječio bolesti, hromima vraćao hod, gluhima sluh, a nekima i slijepima od rođenja vraćao vid. Priča se također, uz svjedočenje mnogih ljudi koji su to vidjeli, da je Gospodin na njegove molitve uskrisio mrtvaca i pred svima ga živa predao majci koja je mnogo plakala. I nekog je dječaka koji je mnogo godina trpio od groznice tako ozdravio da mu je istoga dana bilo bolje te se s radošću, slaveći Boga, vratio svojoj kući.
3 Sapientia itaque Dei illuminatus, reliquit temporalia ut consequeretur æterna, quæ intellexit permanentia. Coloniam igitur veniens monachi habitum induit, atque se totum in ejus amorem, cui servire regnare est, transfudit. Ibi enim virtus divina, quæ diu clausa latuit, per eum virtutes operari mirabiliter cœpit: quia, quod maximum est, gratiam in conspectu Principum invenit. Quid mirum? tantæ siquidem sanctitatis erat, ut amaretur ab omnibus; quem Dominusc innumerabilibus coruscum fecit virtutibus. Denique in claustro suo infirmitates curavit, claudis gressum, surdis auditum reddidit, quibusdam etiam cæcis a nativitate visum restituit. Dicitur quoque a multis hominibus id se vidisse attestantibus, quod Dominus mortuum ejus precibus suscitaverit, et matri multum flenti, coram omnibus vivum assignaverit. Puerum etiam quemdam per multos annos febribus laborantem ita sanavit, ut eadem die melius haberet, et ad domum suam, glorificans Deum, cum gaudio remearet.
4 Dogodilo se također da je narod okolne pokrajine obolio od kuge, te su radije htjeli biti osuđeni na iznenadnu smrt negoli se vječnod mučiti od jadne pošasti. Čuvši dakle glas o blaženom mužu, poslali su k njemu bogobojazne ljude da izmole zdravlje njihovim tijelima, ili da barem bol završe sa životom. Kada su oni došli k njemu, svi su se bacili pred njegove noge, s mnogim ga suzama moleći da se udostoji osloboditi njihov narod od najgore bolesti. Popustivši napokon njihovoj molbi, odmah se bacio na molitvu, najpobožnije moleći Gospodina da iskaže milosrđe onima kojima je preostala još samo slika smrti. Gospodin je dakle milostivo uslišao svetoga muža koji je ležao u molitvi, podario je željeno zdravlje klonulom narodu, a spomenute je ljude sa zahvalom otpustio kući. Vrativši se odatle u domovinu, svi jednodušno uzvraćaju hvale Bogu što su po zaslugama njegova ljubimca primili zdravlje tijela i umakli pošastima od kojih su preteško trpjeli. Posvuda su također pronosili glas o kreposti preblaženoga Reinolda, te su poslije svake godine pjevali hvalospjeve njemu na čast.
4 Contigit etiam ut populus circumjacentis provinciae pestilentia infirmaretur, et subita morte mallent damnari, quam æternaliterd miserabili peste tormentari. Audientes igitur beati viri famam, miserunt ad eum viros timoratos sanitatem suis corporibus exorare, vel dolorem saltem cum vita finire. Qui cum ad eum venissent, omnes sese illius provolverunt pedibus, multis lacrymis rogantes, ut gentem eorum ab infirmitate pessima liberare dignaretur. Quorum tandem petitioni acquiescens, se in orationem continuo misit, orans devotissime Dominum, ut misericordiam iis præstaret, quibus jam sola mortis imago restaret. Dominus igitur jacentem sanctum virum clementer exaudiens, optatam populo languenti sanitatem contulit: et viros memoratos cum gratiarum actione ad propria remisit. Inde reversi omnes ad patriam unanimiter Deo gratias persolvunt; eo quod per merita dilecti sui salutem corporum recepissent; et pestes, quibus nimis ægre laboraverant, evasissent. Virtutem etiam beatissimi Reynoldi ubique diffamabant: et laudem ad honorem ipsius postea singulis annis decantabant.
5 Božji je pak čovjek Reinold poslije po zapovijedi svoga opata bio postavljen za nadstojnika kamenorescima. Kako je ondje radio više od ostalih, kamenoresci su prema njemu začeli veliku zavist i među sobom skovali lukavu urotu kako bi ga predali smrti. Božji je sluga pak imao običaj posjećivati samostane i pojedine crkve smještene daleko ili blizu, te idući dijeliti milostinju siromasima koji su ga čekali. Čim su to doznali oni najopakiji ljudi, obuzela ih je nevjerojatna radost, jer su vidjeli da su već stekli nagradu za svoj zločin. Postavivši stoga u pogodno vrijeme zasjedu, odluče ga poput razbojnika uhvatiti i, pogubivši ga neočekivanom smrću, sakriti ga kako se toliki zločin ne bi otkrio. Spoznavši njihove naume, Božji je sluga kao pozvan na gozbu počeo trčati prema mukama i, nudeći se razbojnicima kao prijateljima, žudio je da zavrijedi kao mučenik uzići na nebesa. Njega su najpokvareniji ljudi napali, čekićima mu razbili glavu i prosuli mozak, te ga svučena bacili u neku vodenu dubinu blizu Rajne. I tako je izvrsni mučenik Reinold zadobio palmu mučeništva, a njegovu je dušu anđeoski zbor s himnima i pjesmama odnio u nebeske visine. Nakon njegove smrti opat je s ostalim monasima zapovjedio da se posvuda traži tijelo njihova brata, ali ga dugo tražeći po svijetu nisu pronašli.
5 Vir autem Dei Reynoldus postmodum ex præcepto Abbatis sui lapicidarum magister factus est. Ubi cum plus ceteris laboraret lapicidæ magnam conceperunt adversus ipsum invidiam, et qualiter eum morti traderent, dolosam inter se conspiravere sententiam. Habuit autem servus Dei in consuetudine, monasteria et singulas longe vel prope positas frequentare ecclesias, et eundo pauperibus, qui eum exspectabant, largiri eleemosynas. Quod ubi homines sceleratissimi intellexerunt, incredibilia exinde conceperunt gaudia, quia sceleris jam se adeptos viderunt præmia. Positis proinde pro tempore insidiis, more latronum statuunt illum deprehendere, et inopinata morte perditum, ne tantum scelus appareat, decernunt abscondere. Quorum consilia famulus Dei cognoscens, quasi ad epulas invitatus cœpit ad pœnas currere, et latronibus tamquam amicis se offerens, ut mereretur cælos Martyr ascendere affectabat. Quem viri perditissimi invadentes, malleolis confracto capite cerebrum excutiunt, et vestibus spoliatum in quamdam profunditatem aquæ Rheno vicinam mittunt. Sique egregius Martyr Reynoldus palmam martyrii invenit: cujus animam cœtus Angelicus cum hymnis et canticis ad cælestia deportavit. Post cujus obitum Abbas cum monachis reliquis fratris sui corpus ubique quæri præcipuint: sed diu per orbem terrarum quæsitum non inveniunt.
6 Gospodin pak, kojemu je dostojno i pohvalno služio, nije htio da tijelo njegova vjernog sluge ostane dulje skriveno. Dogodilo se naime da je neka žena mnogo godina ležala na bolesničkoj postelji, kojoj nijedan od liječnika nije obećavao nadu u ozdravljenje, osim ako je nebeski Otac ne podigne snagom svoje moći. Nju je jedne noći obuzela tolika bol i počela je pritiskati da je poželjela smrt i neprestanim molitvama tražila od Boga da okonča život s boli. Nakon ponoći dakle, izmorena prevelikom boli, svlada je san, i u tom je snu vidjela ovakvo viđenje. Došao je k njoj neki presjajni muž koji joj je rekao: „Idi k vodi u kojoj su zidari ubili blaženoga Reinolda, ondje će ti biti bolje”, i pokazao joj je mjesto. Probudivši se, sjetila se da je to vidjela i sutradan je prijateljima ispripovjedila što je vidjela; oni su odmah zapovjedili da tu bolesnicu odnesu na mjesto koje joj je bilo pokazano, kako bi ondje zaslugama preslavnoga mučenika zavrijedila biti oslobođena od svoje bolesti. Kada su je onamo donijeli, sveto se tijelo pojavilo na površini vode i vratilo ženi zdravlje. Ona je odmah ustala s bolesničke postelje, pomogla onima koji su izvlačili presveto tijelo i sama ga je zajedno s nosačima nosila na nosilima na kojima je bila donesena u samostan gdje se blaženi muž bio zaredio.
6 Dominus vero, cui digne et laudabiliter servierat, corpus fidelis famuli sui ulterius latere noluit. Accidit enim ut quædam mulier in lecto ægritudinis per multos annos jaceret; cui nullus medicorum spem salutis promitteret, nisi Pater cælestis hanc potentia suæ virtutis erigeret. Hanc quadam nocte tantus dolor occupavit et opprimere cœpit, ut mortem optaret, et vitam cum dolore finire continuis Deum precibus postularet. Post noctis igitur medium, nimio dolore fatigata, sopore deprimitur: et in eadem dormitione tale somnium vidit. Venit ad eam vir quidam splendidissimus, qui dixit ad illam: Vade ad aquam in qua B. Reynoldus a cæmentariis interfectus est, ibi melius habebis; et locum eidem ostendit. Quæ evigilans hæc se vidisse meminit, et in crastino quæ viderat amicis enarravit: qui statim ad ostensum sibi locum ægrotantem illam præceperunt adferri, ut ibi ab infirmitate sua per merita gloriosissimi Martyris mereretur liberari. Quo cum esset delata, corpus sacrum crum in superficie aquæ apparuit, et mulierem sanitati restituit. Quæ a lecto ægritudinis illico surgens, adminiculo fuit sacratissimum corpus extrahentibus, et in gestatorio, quo deportata fuerat, cum portantibus ipsa portabat illud ad monasterium, ubi vir beatus se fecerat monachum.
7 Zatim, kada je prošlo mnogo vremena, dogodilo se da je susjedni grade Dortmunda, to jest grad Tremonija, došao kf kölnskom nadbiskupu i najpobožnije zatražio da im se dade tijelo nekoga sveca, kako bi njihova zemlja bila časnija i sigurnija od neprijatelja. Da bi im udovoljio, zapovjedio je da se k njemu pozove gradski kler, te je od njih brižno istražio kojega bi sveca mogao poslati stanovnicima Dortmunda. Dok su oni dugo dvojili, Gospodin je pred crkvom u sarkofagu izložio blaženoga mučenika Reinolda, pokazujući da želi da on bude zaštitnikg novobraćenom narodu. Još je uvijek slijepi ljudski um dvojio što da učini, te su onoga za kojega je Gospodin sasvim jasno dao znak da ga treba poslati vraćali u crkvu. Kako se pak to češće događalo, Gospodin im je napokon otvorio oči srca da najjasnije spoznaju kako njega treba poslati za spasenje naroda. Okupivši se dakle kler sa svim pukom, časno su položili presretnoga mučenika Reinolda u dolično ukrašenu škrinjicu i predali ga da se prenese u dortmundski kraj, dok ga je mnoštvo iz grada Kölna s bezbrojnim pohvalama pratilo tri milje. Prenesen dakle 8. siječnja u crkvu Dortmunda, ondje je našao dostojno prebivalište u kojem kao dobrostivi zaštitnik spašava narod koji k njemu prječi. U toj se crkvi Gospodin udostojao po njemu pokazati mnoga čudesa po kojima ga je učinio hvale vrijednim i poželjnim svakom čovjeku koji trpi u nevolji. Ondje su slijepi prosvijetljeni, gubavi očišćeni, a i uzeti udovi učvršćeni na slavu Božju i čast svetoga mučenika.
7 Inde ubi multum tempus transierat, contigit ute Trotmannensis vicina, id est, Tremonensis civitas, adf Archiepiscopum Coloniensem venit, atque alicujus Sancti corpus, quo terra reverentior atque ab hostibus securior esset, sibi dari devotissime postulavit. Quibus ut satisfaceret, Clerum civitatis ad se vocari præcepit; et ab eis, quem Trotmannis mittere posset Sanctum diligenter investigavit. Qui cum diu dubitarent, Dominus ante ecclesiam in sarcophago beatum Martyrem Reynoldum exposuit, ostendens quia populog noviter converso eum præesse voluit. Adhuc cæca mens hominum dubitabat quid ageret, et quem Dominus satis aperte mittendum innuerat, in ecclesiam reportabant. Cum autem hoc sæpius contingeret, Dominus tandem oculos cordis eorum aperuit, ut apertissime cognoscerent, quod iste ad salvandos populos mittendus esset. Conveniens ergo Clerus cum omni populo, honorifice felicissimum Martyrem Reynoldum capsulæ decenter adornatæ imposuerunt, atque ad Trotmanniæ partes deferendum, turba eum ab urbe Colonia cum innumeris laudibus per tria milliaria prosequente, tradiderunt. In Trotmannorum igitur ecclesiam vi Id. Januar. delatus, dignum ibidem invenit habitaculum; in quo ad se accurrentem benignus patrocinator salvat populum. In qua ecclesia multa per eum Dominus ostendere dignatus est mirabilia, per quæ fecit eum laudabilem, et omni homini in necessitate laboranti desiderabilem. Cæci sunt illic illuminati, leprosi mundati, paralytica etiam membra ad laudem Dei et honorem sancti Martyris consolidata.
a Ovo nedostaje u rukopisu Ivana Vlimeriusa i u djelu Legenda Antuna Libera. Vjerujem da je to dodao Ivan Gilmann ili Antun Gentius, koji revno na hvalu Brabanćana spominju one za koje misle da potječu od Karla Velikoga ili su na bilo koji način s njime povezani.
b Rukopis Vlimeriusa i Legenda Antuna Libera imaju: častima.
c Rukopis Roode Kloostera ima: čudesnim.
d Rukopis Roode Kloostera ima: neizlječivom.
e Widukind u djelu Annal., knj. 2, naziva Dortmund gradom Throtmanni. Uz to mjesto Henrik Meibom navodi povelju Karla Velikoga danu 28. rujna, indikcije XI., godine Kristove 797., dvadeset i prve godine Karlova kraljevanja u mjestu Trutmanni, kojom istoga Trutmanna postavlja za grofa u tim krajevima. Uzalud dakle Juraj Braun izvodi taj naziv od švapskih Tortmana. Meibom bilježi da se to ime u poveljama i kod pisaca različito navodi; Oton ga naime naziva Trotimania, sv. Henrik Druthmannia, nastavljač Reginona selo Droomanni, Thietmar Trotmunni, Gobelin Trotmunda, a Chronicon Thuringicum Trudmunde.
f To je bio sv. Anno, kao što je rečeno u Predgovoru, koji je godine 1055. u ožujku postavljen za kölnskoga nadbiskupa, a umro je godine 1075., 4. prosinca.
g Ne znam s kakvom se pouzdanošću to kaže, budući da je poznato da je nekoliko stoljeća prije u te krajeve bila donesena Kristova vjera.
a Absunt hæc a Joan. Vimerii ms. et Legenda Antonii Liberi. Credo a Joanne Gilmanno vel Antonio Gentio, qui studiose, quos a Carlolo Magno ortos putat, aut quoquo modo ei conjunctos, ad Brabantorum laudem commemorat esse addita.
b ms. Vimerii, et Ant. Liberi Legenda: honoribus.
c ms. Rub. val. mirabilibus.
d ms. Rub. val. insanabili.
e Witichindus Annal. lib. 2. Tremoniam Throtmanni urbem vocat. Ad quem locum Henricus Meibomius diploma recitat Carloli Magni datum IV Kal. Octob. Indict. XI. an. Christ. DCCXXXXVII, regni Carloi XXI in villa Trutmanni, quo eundem Trutmannum. Comitem in illis partibus instituit. Nequidquam igitur Georgius Brunus a Tortmannis Suevis eam appellationem accersit. Notat Meibomius varie in diplomatis et scriptoribus hoc nomen efferri; diei enim ab Ottone in Trotimaniam, a S. Henrico Druthmanniam, a Continuatore Reginonis vicum Droomanni, Ditmaro, Trotmunni, Gobelino Trotmundam, Chronico Thuringico Trudmunde.
f Is S. Anno fuit, ut in Præf. dictum, qui an. MLV, in Martii creatus Archiepiscopus Coloniensis obiit an. MLXXV, IV Decembr.
g Nescio qua fide id dicatur, cum constet aliquot sæculis ante illatam in eas oras Christi religionem.