Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Reinoldu, monahu i mučeniku

DE S. REINOLDO MONACHO ET MART

Razni martirologiji danas navode rođendan za nebo ili prijenos Reinolda, monaha i mučenika: neki rukopisi pod imenom Usuarda imaju ovako: „U Dortmundu sv. Reinolda mučenika, muža izvanredne kreposti, čija se djela čuvaju.” Martyrol. Coloniense: „U Dortmundu u kölnskoj biskupiji, prijenos sv. Reinolda, monaha i mučenika. On je, rođen od preslavnih roditelja i hrabar u oružju, u Kölnu postao monah sv. Pantaleona, slavan životom i čudesima, te su ga ubili zidari kojima ga je njegov opat bio postavio za nadstojnika i bacili u jezero. Odatle je po Gospodnjoj objavi izvučen i dan stanovnicima Dortmunda.” Isto ima Martyrologium Germanicum, a gotovo isto i Galesini. Molanus u djelu Addit. ad Usuard. dodaje: „koji su od kölnskoga nadbiskupa najpobožnije tražili da im se dade tijelo nekoga sveca, kako bi njihova zemlja bila časnija i sigurnija od neprijatelja.” Rukopisni Florarium: „U Dortmundu prijenos sv. Reinolda mučenika godine spasenja 715.” No u tom je broju godina očita pogreška. Sv. Reinolda spominju Hugo Ménard (koji ga zove Rainald) i Ferrari u djelu Catalogo SS.

2 Arnold Wion: „U Dortmundu u kölnskoj biskupiji, muka i prijenos sv. Reinalda, monaha i mučenika: koji je, rođen od plemenita roda (bio je naime sin Hajmona, najplemenitijega muža i viteza), napustivši svjetovnu vojničku službu u kojoj je stekao najviši čin, u Kölnu postao monah sv. Pantaleona, slavan svetošću života i mnoštvom čudesa; ubili su ga bezbožni kamenoresci kojima je bio nadstojnik i bacili u bunar: odatle je poslije na Božju opomenu izvučen i dan stanovnicima Dortmunda, koji su od Annona, kölnskoga nadbiskupa, tražili da im se dade tijelo nekoga sveca kako bi njihova zemlja bila časnija i sigurnija od neprijatelja, te su njemu u čast sagradili znamenitu crkvu.” Zatim u bilješkama mnogo o njemu raspravlja: o dobu, rodu, djelima i raširenim pričama o njemu i njegovoj braći.

3 Je li postojao neki Hajmon, srodnik Karla Velikoga, koji je imao četiri sina, odavno opjevana u bajkovitim knjigama, nije vrijedno truda ovdje raspravljati; niti je li iz toga broja bio ovaj naš Reinold. Jedno doduše silno žalim, što su najbesmislenijim izmišljotinama dokoličara sramotno zatamnjena djela najplemenitijih muževa: Karla Velikoga, Olivera, Rolanda, Adelarda, pa i Reinalda (možda ovoga); i čudim se što se sve dosad trpe one knjige koje pripovijedaju izmišljene ratove Malagisija, Vivijana i Hajmonovih sinova, tako domišljato napisane za zabavu čitatelja da usput u duše ulijevaju razna praznovjerja i sklonost prema magiji.

4 Ostavivši dakle to po strani, donijet ću ovdje ono što sam o Reinoldovu ubojstvu i prijenosu pronašao u rukopisima samostana Roode Klooster, u vlastoručnom spisu najučenijega muža Ivana Vlimeriusa, regularnoga kanonika kod sv. Martina u Leuvenu, te u djelu Legenda Antuna Libera. Trithemius u knj. 3 djela De viris illustr. Ord. S. Benedicti, pogl. 249, svjedoči da se njegov nebeski rođendan u gradu Dortmundu običavao slaviti s najvećom svečanošću. Dortmund je carski grad u Vestfaliji, pučki Dortmundt. Opisuju ga Juraj Braun u knj. 4 djela Theatri urbium, br. 20, i Petar Bertius u djelu Comment. rer. Germanic; knj. 3, gdje spominju i sv. Reinolda, kojemu je posvećena glavna bazilika u gradu.

IZ RUKOPISA ROODE KLOOSTERA I DRUGIH.

Vrhovna Božja providnost, hoteći ljudski rod, sputan opsjenom otrovne zmije, vratiti vjeri, izabrala je mučenike, ispovjedaoce i djevice da zalutale ovce vrate k spoznaji puta vječnoga spasenja. Među njima je zablistao preblaženi Kristov mučenik Reinold poput zvijezde koja sjaji jasnije od ostalih: on je najsavršenije poučio kako valja ljubiti Boga. a Budući da je on naime na neki način bio prvak iz loze Karolinga, svidjelo nam se njegov životopis umetnuti ovdje među njih, kako bi po njegovu dodatku loza zasjala jasnije, jer kreposni sin više oplemenjuje svoj rod negoli rod njega.

2 Budući dakle presretni mučenik Reinold, rođen od preslavnih roditelja, bogat očinskim posjedima i gradovima, te uzvišen mnogim drugim gospoštijamab koje bi bilo dugo nabrajati. A tko pak ne bi poznavao njegova oca Hajmona, muža hrabra u ratnim pothvatima? On je rodio četiri sina, čija se hrabrost najviše slavi po svijetu; jer tko su oni bili, najjasnije se pokazuje u pučkim pjesmama. Kao što pak neka zvijezda sjajem nadmašuje druge, tako je on plemenitošću običaja nadvisio ne samo braću, nego i sve ljude koji su tada živjeli. On je naime od prvih godina počeo ljubiti Začetnika života, i onoga koga je iznutra ljubio zavrijedio je napokon najpotpunije spoznati.

3 Prosvijetljen dakle Božjom mudrošću, ostavio je vremenito da bi postigao vječno, za koje je shvatio da je trajno. Došavši stoga u Köln, obukao je monaško odijelo i sav se izlio u ljubav onoga kojemu služiti znači kraljevati. Ondje je naime božanska sila, koja je dugo bila skrivena, po njemu počela čudesno činiti kreposti: jer je, što je najveće, našao milost pred očima knezova. Kakvo čudo? Bio je doista tolike svetosti da su ga svi ljubili, njega kojega je Gospodin učinio sjajnimc bezbrojnim čudesima. Napokon je u svome samostanu liječio bolesti, hromima vraćao hod, gluhima sluh, a nekima i slijepima od rođenja vraćao vid. Priča se također, uz svjedočenje mnogih ljudi koji su to vidjeli, da je Gospodin na njegove molitve uskrisio mrtvaca i pred svima ga živa predao majci koja je mnogo plakala. I nekog je dječaka koji je mnogo godina trpio od groznice tako ozdravio da mu je istoga dana bilo bolje te se s radošću, slaveći Boga, vratio svojoj kući.

4 Dogodilo se također da je narod okolne pokrajine obolio od kuge, te su radije htjeli biti osuđeni na iznenadnu smrt negoli se vječnod mučiti od jadne pošasti. Čuvši dakle glas o blaženom mužu, poslali su k njemu bogobojazne ljude da izmole zdravlje njihovim tijelima, ili da barem bol završe sa životom. Kada su oni došli k njemu, svi su se bacili pred njegove noge, s mnogim ga suzama moleći da se udostoji osloboditi njihov narod od najgore bolesti. Popustivši napokon njihovoj molbi, odmah se bacio na molitvu, najpobožnije moleći Gospodina da iskaže milosrđe onima kojima je preostala još samo slika smrti. Gospodin je dakle milostivo uslišao svetoga muža koji je ležao u molitvi, podario je željeno zdravlje klonulom narodu, a spomenute je ljude sa zahvalom otpustio kući. Vrativši se odatle u domovinu, svi jednodušno uzvraćaju hvale Bogu što su po zaslugama njegova ljubimca primili zdravlje tijela i umakli pošastima od kojih su preteško trpjeli. Posvuda su također pronosili glas o kreposti preblaženoga Reinolda, te su poslije svake godine pjevali hvalospjeve njemu na čast.

5 Božji je pak čovjek Reinold poslije po zapovijedi svoga opata bio postavljen za nadstojnika kamenorescima. Kako je ondje radio više od ostalih, kamenoresci su prema njemu začeli veliku zavist i među sobom skovali lukavu urotu kako bi ga predali smrti. Božji je sluga pak imao običaj posjećivati samostane i pojedine crkve smještene daleko ili blizu, te idući dijeliti milostinju siromasima koji su ga čekali. Čim su to doznali oni najopakiji ljudi, obuzela ih je nevjerojatna radost, jer su vidjeli da su već stekli nagradu za svoj zločin. Postavivši stoga u pogodno vrijeme zasjedu, odluče ga poput razbojnika uhvatiti i, pogubivši ga neočekivanom smrću, sakriti ga kako se toliki zločin ne bi otkrio. Spoznavši njihove naume, Božji je sluga kao pozvan na gozbu počeo trčati prema mukama i, nudeći se razbojnicima kao prijateljima, žudio je da zavrijedi kao mučenik uzići na nebesa. Njega su najpokvareniji ljudi napali, čekićima mu razbili glavu i prosuli mozak, te ga svučena bacili u neku vodenu dubinu blizu Rajne. I tako je izvrsni mučenik Reinold zadobio palmu mučeništva, a njegovu je dušu anđeoski zbor s himnima i pjesmama odnio u nebeske visine. Nakon njegove smrti opat je s ostalim monasima zapovjedio da se posvuda traži tijelo njihova brata, ali ga dugo tražeći po svijetu nisu pronašli.

6 Gospodin pak, kojemu je dostojno i pohvalno služio, nije htio da tijelo njegova vjernog sluge ostane dulje skriveno. Dogodilo se naime da je neka žena mnogo godina ležala na bolesničkoj postelji, kojoj nijedan od liječnika nije obećavao nadu u ozdravljenje, osim ako je nebeski Otac ne podigne snagom svoje moći. Nju je jedne noći obuzela tolika bol i počela je pritiskati da je poželjela smrt i neprestanim molitvama tražila od Boga da okonča život s boli. Nakon ponoći dakle, izmorena prevelikom boli, svlada je san, i u tom je snu vidjela ovakvo viđenje. Došao je k njoj neki presjajni muž koji joj je rekao: „Idi k vodi u kojoj su zidari ubili blaženoga Reinolda, ondje će ti biti bolje”, i pokazao joj je mjesto. Probudivši se, sjetila se da je to vidjela i sutradan je prijateljima ispripovjedila što je vidjela; oni su odmah zapovjedili da tu bolesnicu odnesu na mjesto koje joj je bilo pokazano, kako bi ondje zaslugama preslavnoga mučenika zavrijedila biti oslobođena od svoje bolesti. Kada su je onamo donijeli, sveto se tijelo pojavilo na površini vode i vratilo ženi zdravlje. Ona je odmah ustala s bolesničke postelje, pomogla onima koji su izvlačili presveto tijelo i sama ga je zajedno s nosačima nosila na nosilima na kojima je bila donesena u samostan gdje se blaženi muž bio zaredio.

7 Zatim, kada je prošlo mnogo vremena, dogodilo se da je susjedni grade Dortmunda, to jest grad Tremonija, došao kf kölnskom nadbiskupu i najpobožnije zatražio da im se dade tijelo nekoga sveca, kako bi njihova zemlja bila časnija i sigurnija od neprijatelja. Da bi im udovoljio, zapovjedio je da se k njemu pozove gradski kler, te je od njih brižno istražio kojega bi sveca mogao poslati stanovnicima Dortmunda. Dok su oni dugo dvojili, Gospodin je pred crkvom u sarkofagu izložio blaženoga mučenika Reinolda, pokazujući da želi da on bude zaštitnikg novobraćenom narodu. Još je uvijek slijepi ljudski um dvojio što da učini, te su onoga za kojega je Gospodin sasvim jasno dao znak da ga treba poslati vraćali u crkvu. Kako se pak to češće događalo, Gospodin im je napokon otvorio oči srca da najjasnije spoznaju kako njega treba poslati za spasenje naroda. Okupivši se dakle kler sa svim pukom, časno su položili presretnoga mučenika Reinolda u dolično ukrašenu škrinjicu i predali ga da se prenese u dortmundski kraj, dok ga je mnoštvo iz grada Kölna s bezbrojnim pohvalama pratilo tri milje. Prenesen dakle 8. siječnja u crkvu Dortmunda, ondje je našao dostojno prebivalište u kojem kao dobrostivi zaštitnik spašava narod koji k njemu prječi. U toj se crkvi Gospodin udostojao po njemu pokazati mnoga čudesa po kojima ga je učinio hvale vrijednim i poželjnim svakom čovjeku koji trpi u nevolji. Ondje su slijepi prosvijetljeni, gubavi očišćeni, a i uzeti udovi učvršćeni na slavu Božju i čast svetoga mučenika.

a Ovo nedostaje u rukopisu Ivana Vlimeriusa i u djelu Legenda Antuna Libera. Vjerujem da je to dodao Ivan Gilmann ili Antun Gentius, koji revno na hvalu Brabanćana spominju one za koje misle da potječu od Karla Velikoga ili su na bilo koji način s njime povezani.
b Rukopis Vlimeriusa i Legenda Antuna Libera imaju: častima.
c Rukopis Roode Kloostera ima: čudesnim.
d Rukopis Roode Kloostera ima: neizlječivom.
e Widukind u djelu Annal., knj. 2, naziva Dortmund gradom Throtmanni. Uz to mjesto Henrik Meibom navodi povelju Karla Velikoga danu 28. rujna, indikcije XI., godine Kristove 797., dvadeset i prve godine Karlova kraljevanja u mjestu Trutmanni, kojom istoga Trutmanna postavlja za grofa u tim krajevima. Uzalud dakle Juraj Braun izvodi taj naziv od švapskih Tortmana. Meibom bilježi da se to ime u poveljama i kod pisaca različito navodi; Oton ga naime naziva Trotimania, sv. Henrik Druthmannia, nastavljač Reginona selo Droomanni, Thietmar Trotmunni, Gobelin Trotmunda, a Chronicon Thuringicum Trudmunde.
f To je bio sv. Anno, kao što je rečeno u Predgovoru, koji je godine 1055. u ožujku postavljen za kölnskoga nadbiskupa, a umro je godine 1075., 4. prosinca.
g Ne znam s kakvom se pouzdanošću to kaže, budući da je poznato da je nekoliko stoljeća prije u te krajeve bila donesena Kristova vjera.

✠

7. siječnja Kalendar godine