Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Aldriku, biskupu Le Mansa

DE S. ALDRICO EPISC. CENOMANENSI

Aldrika kao XXII. biskupa Crkve u Le Mansu spominju Demochares, Ivan Chenu i Klaudije Robert; kao XXIII. Petar Viel niže. Njegov nebeski rođendan 7. siječnja navodi Ferrari u općem katalogu svetaca. Također i Andrija du Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum pod istim danom: „U Le Mansu sv. Aldrika, biskupa i ispovjedaoca, koji je nakon Frankona upravljao tom Crkvom s izvanrednom slavom pobožnosti, učenosti i ostalih biskupskih darova; napadnut spletkama zavidnika na njegovu slavu, bio je zbačen sa svoje stolice. Ali zatim, kada je ustanovljena njegova nevinost, presudom Apostolske Stolice i zapovijeđu pape Grgura IV. vraćen je na katedru. Nakon što je pak četrnaest godina s velikom svetošću i razboritošću upravljao svojom Crkvom, pogođen uzetošću, napisavši pismo ocima II. sabora u Soissonsu, ponizno je zamolio za potporu molitava Crkve sebi i živom i pokojnom. Razveseljen tim obećanjem, mirnim je svršetkom usnuo u Kristu i, poput zlata kušana u peći, postavši posudom slave, uznesen je u nebeski dvor.” No du Saussay griješi u broju godina. Budući da je naime sabor u Soissonsu održan godine 853., nužno je da je poživio barem do godine 854.; a kako je sudjelovao na II. saboru u Aachenu, održanom godine 836., 6. veljače, očito je da je stolovao najmanje punih osamnaest godina; da i ne spominjem kako se u životopisu, br. 6, kaže da je postao biskupom godine 832.

2 Priča se da je njegov životopis iz starih rukopisa izdao Ivan Moreau, kanonik iz Le Mansa, a na francuski ga je preveo Petar Viel. Budući da dosad nisam mogao doći do latinskoga izvornika, preveo sam francuski na latinski. U 2. svesku djela Concil. Galliæ nalazi se pismo vrhovnoga svećenika Grgura IV., izdano oko godine 835., o tome da se biskup Le Mansa Aldrik ne smije optuživati nigdje drugdje osim pred Apostolskom Stolicom. Isti je Aldrik s pariskim biskupom Erchanradom bio poslan od II. sabora u Aachenu, održanoga godine 836., akvitanskom kralju Pipinu. Sudjelovao je i potpisao se na saboru u Parizu godine 846., sedme godine Karla Ćelavoga, te na IV. saboru u Toursu godine 849., desete godine Karla Ćelavoga. O istome postoji IV. kanon II. sabora u Soissonsu, održanoga godine 853. 1. svibnja, koji glasi ovako: „Osim toga, Aldrik, biskup grada Le Mansa, shrvan uzetošću, poslao je pismo navodeći razlog svoje odsutnosti i moleći da mu osobito dok je još živ, a i kada umre, pomognu svetim molitvama. Svi su obilujući ljubavlju obećali da će to učiniti, a njegovu metropolitu, časnom biskupu grada Toursa Amalriku, naložili su da ode u isti grad i jednodušno mu zapovjedili da revno izvrši sve što bi bilo korisno istoj Crkvi.” Je li Aldrik umro sljedeće godine, nije pouzdano poznato. Barem se godine 861. na saboru održanom u Savonnièresu potpisao Robert, biskup Le Mansa.

3 Osim onoga što je sv. Aldrik pretrpio u vrijeme Ljudevita Pobožnoga, čini se da je bio progonjen i za vladavine Lotara, te prisiljen pohraniti svoja dobra na čuvanje u samostan Saint-Maur-des-Fossés; kada su ih neki bezbožni ljudi htjeli opljačkati, s neba su u tome bili spriječeni, kao što se kaže niže 15. siječnja u čudesima sv. Maura, pogl. 7. Tijelo sv. Liborija darovao je godine 836. Crkvi u Paderbornu koja je to tražila preko poslanika, kao što ćemo reći 23. srpnja prema suvremenom piscu.

Aldrik je bio XXIII. biskup Le Mansa, S. Aldrici gemus. rođen iz drevne i plemenite obitelji koju je resila neka osobita revnost u obrani katoličke vjere i vježbanju kreposti. Otac Sionije bio je rodom iz Galije, a majka Gerilda vukla je podrijetlo od Germana. Od najranije je dobi za svaku krepost i mudrost bio oblikovan stegom i domaćim suživotom dvojice biskupa Le Mansa, a Frankona I. i II., čija se slavi izvanredna hvala čestitosti i učenosti. Odatle ga je otac odveo na dvorb Karla Velikoga, vježbalište svake kreposti i lijepih umijeća. Zatim je pristao uz Ljudevita Pobožnoga, nasljednika ne više očeva carstva nego pobožnosti i velikodušnosti. Obojici je dokazao svoju narav, te je brzo stekao naklonost i dobrohotnost obojice, a bio je drag i ostalim dvorjanima.

2 Izvanrednom je razboritošću sam upravljao mjerom svoga života, stojeći čvrstim korakom na strmini ljudske sreće: jer ga ni djedovsko bogatstvo i sjaj roda, ni naklonost i dostojanstvo dvora nisu mogli odvratiti od urođene skromnosti i poniznosti. Tolikom se revnošću zanosio za božanske stvari da je duše mnogih zapalio željom za nasljedovanjem tako preslavna primjera. Daleko od igara i dvorskih naslada, vremenom se služio štedljivo i mudro, izvlačeći iz druženja s drugima poticaje za svoju krepost. Nijedan post koji je Crkva propisala nije prekršio, nijednu svetkovinu svetih blagdana nije zanemario. Osobitu su mu brigu činila djela ljubavi.c Odluka o promjeni života.

3 Od tih početaka, dok je postupno težio k najvišemu, nadahnuo ga je poseban poticaj božanske milosti. Jer kada je uc Aachenu, u kojem je mjestu pobožni car najčešće običavao boraviti, u hramu izlijevao molitve Bogu s izvanrednim žarom duše, osjetio je da ga Bog potiče da se odrekne svjetovnih nastojanja i sav se posveti služenju Bogu. Pokorava se dakle božanskom Duhu, ali s takvom umjerenošću i razboritošću da među svima nije bilo nikoga tko bi ovu promjenu pripisao lakoumnosti uma nedovoljno upućena u svjetovne stvari. Prije naime nego što je pristupio onomu što je bio naumio, odlučio je moliti Boga za sigurnije znakove njegove božanske volje, da ga ne bi obmanula kakva neprijateljska prijevara. I nisu bile uzaludne izrečene molitve. S neba je bila učvršćena njegova odluka u tom naumu. Postaje kanonikom Crkve u Metzu. 4 Traži otpust od kralja, te ga napokon jedva isposluje, kao i bogatu svećeničku nadarbinu u Crkvi u Metzu, te po jednu za dvojicu svojih drugova. Posve je bio odlučio ondje provoditi svet život, dalek od svake buke ljudskoga općenja. Blago ga je i časno primiod Gundulf, biskup Metza; i ubrzo, ispitavši njegov naum i pročitavši kraljevska pisma kojima je bio opširno preporučen, ubrojio ga je u red klerika. Godinu je dana proveo u tom novicijatu svetih službi, a zatim ga je, posvećena u više svete redove, imenovao đakonome crkve sv. Stjepana. Tri je godine proveo u toj službi kada je umro Gundulf, kojega je naslijediof Drogon, sin Karla Velikoga. On je Aldrika prigrlio velikom ljubavlju, te je onoga za kojega je doznao da nadmašuje ostale skromnošću i čistoćom zaredio za svećenika i postavio ga za precentora svoje Crkve. Poslije se nekim kao stupnjevima kreposti, uz pristanak i glasove svega klera, uspeo na dostojanstvo primicerija. Svima je u obnašanju te službe dokazao svoju marljivost i skromnost. Jer premda je držao drugo mjesto dostojanstva nakon biskupa, ipak nije ništa popustio od blagosti običaja, niti je priskrbio ikakav novi sjaj za ukras svoje obitelji. Krepost mu je stjecala ugled, a skromnost naklonost sviju. Čak su i oni koji su najviše izgarali od oholosti i želje za častima, nakon što su se malo družili s njime, opažali da se postupno oblikuju prema poniznosti duha i preziru prolaznih dostojanstava. Kako je tko bio zapleten u teške poslove i poteškoće parnica, najrevnije se stjecao k njemu: nitko nije odlazio a da nije bio poučen prikladnim savjetom za svoje poslove. Carev ispovjedalac.

5 Car ga ponovno poziva na dvor i povjerava mu brigu za upravljanje svojom savješću: za tu stvar u cijeloj Galiji nije mogao lako pronaći prikladnijega. Toliko je ovdje vrijedio ugledom kod svih staleža da su ga svi štovali kao oca. Niti briga i marljivost oca obitelji u odgajanju, upravljanju, oblikovanju za krepost i umnažanju svoje obitelji prikladnim dobicima može biti veća negoli je bila Aldrikova revnost u njegovanju dvorske čeljadi i štićenika. Nikome on nije laskao, nije prikrivao ono u čemu se griješilo. Kralja i velikaše slobodno je opominjao bez ikakve pristranosti. Oni su pak sve primali najmirnijim duhom. Tolika je milina bila u njegovim riječima, začinjena izvanrednom ozbiljnošću kakva dolikuje biskupu i Božjem namjesniku Kralja kraljeva i Gospodara gospodara. Biskup Le Mansa,

6 U međuvremenu Frankon Mlađi odlazi s ovoga svijeta. Kralj mu za nasljednika daje Aldrika, posavjetovavši se s velikašima i klerom Le Mansa. Od nadbiskupa Toursag Landrana posvećen je za biskupa 22. prosinca godine 832. S uglednom pratnjom plemenitih muževa doveden u svoj grad i Crkvu, bio je primljen s tolikom živošću i ljubavlju puka i klera kao da je prisutan anđeo poslan s nebesa. Nedugo zatim pohodio ga je sam car Ljudevit Pobožni: primljen s najvišom čašću od njega i velikaša pokrajine Le Mansa, zadržao se ondje osam dana, te je u međuvremenu vratio neke posjede otete njegovim prethodnicima, među kojima se ubraja i gospoštijah Villeneuve. Toliko su mu mile bile odanost biskupa i puka prema njemu te javne pohvale.h

7 Zatim je Aldrik usmjerio duh na uređenje bazilika i grada. Videći dakle da se građani muče s oskudicom vode, koju je trebalo izvana unositi u grad i kupovati za novac, toliko je unaprijedio radom i darežljivošću da su podzemnim vodovodima izdaleka u grad dovedene vode te su obilno tekle pred samim svetim hramom, gdje je uz nemali trošak podigao onaj znameniti zdenac koji se i danas naziva zdenac i sv. Julijana. Tada je pak, kako bi kanonici stanovali što bliže crkvi i ne bi bili pomiješani sa svjetinom, sagradio prilično prikladne zgrade, kako je tadašnji običaj tražio: mjesto još i danas čuva ime, tako da se zove Klaustar kanonika. Što reći o tome da im je propisao ili ih nagovorio na zajednički život? Baziliku koju je nekoć sagradio sv. Julijan, a koju je starost donekle oštetila, obnovio je: ali budući da je vidio kako je preuska da bi mogla primiti toliko mnoštvo ljudi koje se u određeno vrijeme stječe radi molitve i izvršavanja zavjeta, sam je uz velike troškove sagradio novi hram, koji se sada naziva kor sv. Julijana, jer je Aldrik u nj prenio relikvije sv. Julijana ispovjedaoca iz samostana k Le Pré, gdje su prije bile pokopane. Zbog toga slavnog pologa ovu je baziliku ukrasio imenom sv. Julijana, koja je najprije bila posvećena u čast Bogorodice Djevice, a zatim svetih mučenika l Gervasija i Protazija. Taj se prijenos dogodio godine Kristove 834., m 25. srpnja. Zatim je na rijeci n Sarthe u selu Berulle osnovao znameniti samostan i obdario ga obilnim prihodom za uzdržavanje redovnika. Obnovio je samostan o sv. Vincenta, sramotno urušen zbog ratnih nevolja i nemara predstojnika. Kući je vratio monahe iz Le Préa, koje je bio rastjerao strah od p Normana, protiv kojih je tada grof Le Mansa vodio rat.k

8 Ipak nije mogao održati miran i spokojan tijek koji je bio započeo. Jer kada su opaki ljudi pobunili sinove q Ljudevita Pobožnoga protiv oca, Aldrik, koji je branio stranu Pobožnoga, bio je protjeran sa svoje stolice. Zauzevši biskupiju, svetogrdni su ljudi opljačkali sva njezina dobra, ne uzdržavajući bezbožne ruke ni od hramova i samostana. Prognaniku nije bilo otvoreno nijedno utočište osim kod najsvetijega Oca i vrhovnoga poglavara svih biskupa, rimskoga pape. Blago primljen od njega, oslonivši se osobito na njegovu zaštitu, vratio se siguran u Galiju, povratio Crkvu i baštinu, te je unajmivši obrtnike popravio ono što su buntovni i bezbožni ljudi bili razrušili. q Prognan, po papi biva vraćen. Glasoviti kip Raspetoga.

9 Među njegovim veličanstvenim djelima isticao se srebrni kip Isusa Krista pribijena na križ, ukusno pozlaćen, koji se sačuvao sve do našega doba uz veliko štovanje naroda, sve dok neki zločinački ljudi, nikli iz ljutičina sjemena onih koji su nekoć napadali Aldrika, nisu oteli, razbili i oskvrnuli ovaj uzvišeni spomenik zajedno s drugim relikvijama svetih mjesta: sjajan dokaz da u duši nisu drugačije raspoloženi prema Spasitelju svijeta negoli su bili ti njihovi preci, paklene glavnje, koje sada izgaraju u vječnim plamenovima pakla. Aldrik slavan čudesima.

10 Napokon je Aldrikova pobožnost bila takva da ga je Bog još za života počastio čudesima. Jer kada je, spremajući se posvetiti hram sv. Julijana, vršio svetu službu, više je bolesnika u vrijeme večernje molitve povratilo potpuno zdravlje, a među njima je jednom hromom darovana sposobnost hodanja. Sutradan, u vrijeme jutarnje, gluhi je zadobio sluh; drugi, nijem od rođenja, počeo je govoriti i hvaliti Boga; opsjednuti je oslobođen od sramotnoga gosta; slijepac je, dok je Aldrik prinosio misnu žrtvu, primio vid. To ne treba pripisati toliko zaslugama sv. Julijana koliko Aldrikovim molitvama, čime je Bog posvjedočio koliko su mu mili njegov nauk i život, ispunjen tolikim pobožnim i svetim djelima. Napokon, nakon što je dvadeset i četiri godine sveto i sretno upravljao svojom biskupijom, iscrpljen r sporom groznicom umro je i pokopan je 8. siječnja u hramu sv. Vincenta, te je počeo živjeti blažen i besmrtan život s Kristom, kojemu neka je vječna čast i slava. Amen. a Klaudije Robert kaže da je Frankon I. stolovao 22 godine, 3 mjeseca i 3 dana, a Frankon II. 16 godina, 5 mjeseci i 15 dana, odakle bi slijedilo da Frankon II. nije mogao odgojiti Aldrika te da ovaj potom dođe na dvor Karla Velikoga; osim ako kažemo ili da je nakon Frankonove smrti stolica dugo bila upražnjena, ili da ga je svakako odgojio još za života Frankon I.b O njemu 27. siječnja; umro je godine 814.c Glasoviti grad u Belgijskoj Galiji, između Kölna i Maastrichta.d Gundulf je umro godine 823.f Drogon, naravni sin Karla Velikoga, živeći najplemenitije pod kanoničkim odijelom, jednodušnim je pristankom klera i puka izabran za biskupa iste godine.g Drugi ga nazivaju i Lantranus i Landranus. Ubraja se među kraljevske izaslanike Ljudevita Pobožnoga nakon sabora u Attignyju održanoga godine 822. Ponovno se nalazi imenovan u III. kapitulariju iz godine 827., u 1. poglavlju, i na VI. saboru u Parizu godine 829., te napokon pri svrgavanju Ebbona u Thionvilleu.h Selo je na lijevoj strani rijeke Sarthe, iznad grada Le Mansa. i Životopis sv. Julijana donijet ćemo 28. siječnja. k Pučki se taj samostan naziva Saint-Julien-du-Pré: pripada redovnicama Reda sv. Benedikta. m Na taj je dan taj prijenos zabilježen u djelu Martyrologium Germanicum i u Usuardu dopunjenom od kölnskih kartuzijanaca, kao i u izdanju tiskanom u Parizu godine 1536. n Sarthe oplakuje Alençon, potom grad Le Mans, a zatim pomiješana s Mayenneom utječe u Loiru. o Nalazi se pokraj grada; sada pripada kongregaciji iz Chézala, kako svjedoči Klaudije Robert. p Normani su oko vremena sv. Aldrika pustošili primorske pokrajine Galije, kao što se može vidjeti kod du Chesnea u djelu Normannicis. q To se dogodilo godine 833. r A gore je rečeno da je bio shrvan uzetošću; osim ako mu se, budući da se čini da je ona bila dugotrajnija, pridružila i groznica.

✠

7. siječnja Kalendar godine