Vitukindova svetost javno slavljena.
Budući da, kako propovijeda Apostol, gdje se umnožio grijeh, često nadmoćno obiluje i milost, događa se ponekad da oni koji su najžešćim ratom progonili Božju Crkvu poslije slavno vojuju za njezinu čast i cvjetaju glasovitom slavom svetosti. U toj se vrsti izvanredno istaknula krepost Vitukinda, vojvode Sasa, koji je, nakon što je više godina vodio ratove s Francima, ne toliko za slobodu svoga naroda koliko iz mržnje prema kršćanskoj vjeri, naposljetku umekšan božanskom milošću priklonio duh prigrljivanju prije omraženih svetinja, s takvim žarom da je zatim za života stekao nimalo običnu slavu pobožnosti, a nakon smrti časti svetaca. Tako naime njegov blagdan 7. siječnja slave kölnski kartuzijanci u dodatku uz Usuarda izdanom godine 1515. i 1521.: „Također blagdan svete uspomene Vedekinda, vojvode Vestfalije, koji počiva u Engeru.” Isto donosi Martyrologium Germanicum koji je pregledao naš Petar Kanizije. Ferrari također u djelu Catalogus generalis Sanctorum piše: „U Engeru u Vestfaliji sv. Vedekinda, vojvode.” Angaria, ili Angria, pučki Enger, gradić je u Vestfaliji u grofoviji Ravensberg.
2 Kartuzijanac Werner Rolevinck, koji je djelovao prije 130 godina, u 3. knjizi djela De Westphalorum moribus, pogl. 8, gdje nabraja svece i glasovite muževe te relikvije te pokrajine, ovako piše: „Slijedi zatim sv. Vedekind, nekoć vojvoda ili kralj toga naroda, kojega je Karlo podigao sa svetoga krstionika i poučio spasonosnim opomenama. On je zatim tolikom revnošću popravio prijašnji život da se nakon odlaska iz života proslavio čudesima. Njegove kosti počivaju u Engersu, to jest u Engeru blizu Herforda.” Također Georg Fabricius (da i od neprijatelja Crkve zatražimo svjedočanstvo) u 1. knjizi djela Rerum memorabilium Saxoniæ, pod godinom 807., svjedoči da se Vitekind smatra svecem, kao što ćemo niže reći. Je li to ipak učinjeno javnom vlašću Rimske Crkve, nisam doznao.
3 Djela koja je hrabro izvršio prije prihvaćanja Kristove vjere, ili pobožno nakon toga, dotakli su vrlo mnogi francuski pisci; nijedan jedini koji je sačuvan nije ih namjerno u cijelosti obradio. Iz različitih ćemo stoga drevnih pisaca izvaditi ponešto. Nimalo običnom Vitukindovom dikom s pravom se može smatrati to što kažu da je od njega potekla, kako tvrdi Petrus Bertius u 2. knjizi djela Rerum Germanicarum, pogl. 11, slavna obitelj Huga Capeta, koja već toliko stoljeća vlada u Francuskoj.
Stari Sasi. Njihov vojvoda Vitukind.
Od svih ratova koje je vodio Karlo Veliki, kaže Einhard u djelu Vita Caroli, nijedan nije bio ni dulji ni okrutniji od saksonskoga, niti je poduzet s većim naporom za franački narod: jer su Sasi, kao i gotovo svi narodi koji nastanjuju Njemačku, bili i po prirodi divlji i odani štovanju zloduha, protivni našoj vjeri, te nisu smatrali nečasnim niti kaljati niti kršiti ni božanske ni ljudske zakone. Postojali su i uzroci koji su svakodnevno mogli narušiti mir, naime granice Franaka i njihovih zemalja, koje su gotovo posvuda u ravnici dodirivale jedna drugu, osim na malo mjesta gdje ili veće šume ili planinski grebeni položeni između njih razgraničuju polja jednih i drugih sigurnom međom: ondje nisu prestajala uzajamna ubojstva, pljačke i paleži. Time su Franci bili toliko razdraženi da su smatrali dostojnim više ne uzvraćati istom mjerom, nego protiv njih poduzeti otvoren rat. Poduzet je dakle protiv njih rat koji se s velikom ogorčenošću s obiju strana, ipak na veću štetu Sasa nego Franaka, vodio kroz neprekidne trideset i tri godine. Mogao je doduše završiti brže da je to dopuštala vjerolomnost Sasa. Teško je reći koliko su se puta, svladani i ponizni, predali kralju, obećali da će izvršavati zapovijedi, bez odgode dali taoce koji su se tražili i primili poslanike koji su bili poslani; nekoliko su puta bili tako ukroćeni i umekšani da su čak obećavali kako žele napustiti štovanje zloduha i podložiti se kršćanskoj vjeri. Ali kao što su nekoliko puta bili skloni to učiniti, tako su uvijek bili nagli u kršenju toga istoga: tako da nije lako procijeniti za koje se od to dvoje može istinitije reći da su bili spremniji. Budući da nakon započeta rata s njima jedva da je prošla ijedna godina u kojoj s njihove strane nije došlo do takve promjene.
5 Glavni potpirivač pobuna bio je Vitukind sve do 17. godine Karlova kraljevanja, premda sam možda nikada nije prekršio zadanu riječ, koju nikada nije ni dao; nego je, kad su se ostali iscrpljeni različitim porazima podlagali Francima, uvijek ili bježao u Dansku ili zaposjedao neku utvrdu. Tako Annales Francorum iz rukopisa Jeana du Tilleta, koje je izdao André du Chesne, pod godinom 768. (zapravo 777.) pišu: „Tada je gospodin kralj prvi put održao sabor u Paderbornu. I onamo dođoše Franci i Sasi, osim Vitiginga, koji pobježe u krajeve Normandije.” A drugi Annales iz Loiselova rukopisa pod istom godinom pišu: „Tada je gospodin kralj Karlo prvi put održao javnu sinodu u Paderbornu, i onamo se skupiše svi Franci te sa svih strana Sasi iz svakoga dijela Saske: osim što je Vitohind ostao buntovan s nekolicinom drugih te je zajedno sa svojim drugovima potražio utočište u krajevima Normandije.” I ponovno pod godinom 782.: „Tada je gospodin kralj Karlo, idući na put, prešavši Rajnu prema Kölnu, održao sinodu ondje gdje izvire Lippe. I onamo dođoše svi Sasi, osim buntovnoga Vindohinda.”
6 Budući da pak jedni Vitukinda nazivaju kraljem, a drugi vojvodom Sasa, vrijedno je truda iz drevnih pisaca prikazati ustroj i narode stare saksonske države, kako bi se jasnije moglo razumjeti koju je službu obnašao Vitukind. Saska je zasigurno, kako kaže Einhard, bila nemali dio Njemačke. Razgovjetnije njezine narode opisuje povijesni pjesnik koji je živio u doba cara Arnulfa. On pod godinom 772., indikcije 9., donosi ovo:
„Kad je preminuo Pavao, poglavar Rimske Stolice, nakon njega je papinstvo preuzeo Hadrijan. I kralj Karlo sabra u grad Worms franačke prvake na opći sabor. S njima je odlučio ratom napasti Sase, jer saksonska zemlja leži najbliže Francima prema sjeveru: jedva podijeljene sigurnom međom, granice obaju naroda dodiruju se. Što su tada bile bliže položajem, to ih je nesloga više razdvajala dušama. Po susjednim su se naime poljima s obiju strana neprestano događala ubojstva, paleži i pljačke. Divlja narav Sasa i tvrda srca, još neudostojana nositi slatki Kristov jaram, bijahu odveć podložena demonskoj zabludi. Kristovi pak štovatelji Franci već su dugo vremena držali katoličku vjeru i već su gospodarili mnogim narodima po svijetu; oslonjeni na njih sa svih strana, a osobito na silu Boga kojega su dolično štovali, mogli su dakako pobijediti ovaj jedini narod, koji nije bio udružen ni pod jednim kraljem da bi se jednako branio ratnim umijećem; nego je sav puk, podijeljen na različite načine, imao gotovo onoliko vojvoda koliko i župa, kao da su udovi jednoga tijela otrgnuti ovamo i onamo. Ali opća podjela obuhvaća tri naroda, kojima je nekoć cvala glasovita Saska: imena sada ostaju, drevna je krepost iščezla. Naposljetku Vestfalcima nazivaju one koji borave u zapadnom dijelu, čija međa nije daleko udaljena od rijeke Rajne. Kraj prema izlasku sunca nastanjuju Osterlingi, koje neki drugim imenom nazivaju Ostfalcima, čije susjedne granice uznemiruje vjerolomni narod Slavena. Između spomenutih u središnjem kraju borave Angarijci, treći narod Sasa. Njihova se domovina s juga spaja sa zemljama Franaka, a sa sjevera se ista dotiče oceana.”
Tako on. Ipak papu Pavla nije neposredno naslijedio Hadrijan, nego Stjepan.
7 Slaže se Vidukind iz Corveyja u 1. knjizi djela Annales: „Sve do danas”, kaže, „narod Sasa dijeli se na tri roda i zakona, osim ropskoga staleža. Također su trojica knezova upravljala vojvodstvom cijeloga naroda, zadovoljni sigurnim granicama vlasti okupljanja vojske, koje poznajemo označene po njihovim mjestima i nazivima, naime na istočne narode, Angarijce i Vestfalce. Ako bi pak nastao opći rat, ždrijebom se bira onaj komu se svi trebaju pokoravati radi vođenja prijetećega rata. Kad bi on završio, svaki je živio zadovoljan jednakim pravom i vlastitom vlašću.” Također Beda, mnogo stariji od Vidukinda, u 5. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Anglorum, pogl. 11, kad govori o dvojici svetih Evalda koji su u Vestfaliji propovijedali Evanđelje, ovako piše: „Došavši u pokrajinu, uđoše u svratište nekoga upravitelja i zatražiše od njega da budu poslani velikašu (satrapu) koji je bio nad njima, jer su imali neko poslanstvo i korisnu stvar koju su mu trebali prenijeti. Ti naime stari Sasi nemaju kralja, nego vrlo mnogo velikaša postavljenih nad svojim narodom, koji, kad nastupi ratni trenutak, jednako bacaju ždrijeb, i koga god ždrijeb pokaže, njega u vrijeme rata svi slijede kao vođu i njemu se pokoravaju. Kad pak rat završi, svi ponovno postaju velikaši jednake moći.”
8 Albert Krantz postavlja dvanaest takvih velikaša u 1. knjizi djela Metropolis, pogl. 1: „Pripovijedaju”, kaže, „da neukroćeni narod, ne trpeći da bude podložan kraljevima, postavi na čelo dvanaest prvaka koji su po cijeloj pokrajini služili općoj koristi, vijećajući zajednički o poslovima koje valja obaviti. Među njima je vlast bila godišnja, naizmjence. Onoga pak koga bi na vlasti zatekao javni rat donesen izvana, taj se za trajanja rata nazivao kraljem, čijoj su se zapovijedi pokoravali svi: kad bi se pak rat zamijenio mirom, jednako bi odložio kraljevsko ime. Tako se čita da je Edelhard, jedan od dvanaest prvaka, malo prije Vedekinda bio upisan kao kralj: a na jedva pet stotina koraka od grada Osnabrücka još i danas pokazuju ostatke utvrde koju nazivaju Vedekindovom kraljevskom utvrdom.”
9 Osim toga, cijeli narod, i očito svakoga od triju već nabrojenih naroda, Nithard u 4. knjizi djela Historiæ dijeli na tri staleža: „Sase je doduše”, kaže, „kao što je očito svima koji žive po Europi, Karlo, kojega svi narodi ne bez razloga nazivaju Velikim carem, mnogim i različitim trudom obratio od raznolikoga štovanja idola na pravu Božju i kršćansku vjeru. Oni su od početka bili kako plemeniti tako i najspremniji za ratove, te su se vrlo često isticali mnogim znakovima. Sav se taj narod sastoji od tri staleža. Ima naime među njima onih koji se njihovim jezikom zovu edelingi, onih koji se zovu frilingi, i onih koji se zovu lazzi; a latinskim su jezikom to plemići, slobodnjaci i kmetovi.”
Ratovi Vitukinda dok je još bio poganin.
Koje je ratove vodio Vitukind prije obraćenja, zasigurno nije odveć važno istraživati, jer mu oni ne bi donijeli toliko pohvale koliko vječnu sramotu, da ga Božja dobrota, dok je dragovoljno srljao u propast, nije snažnom desnicom pozvala natrag. Ipak, budući da u njima blista njegova velika i glasovita narav, ali koju su i barbarstvo naroda te neka osobita mržnja prema Francima, narodu koji je naširoko vladao, a time i prema svim kršćanima, silno podivljali, te se i snaga božanske milosti čini mnogo sjajnijom kad čovjeka tako duboko zapletena u zločine oslobađa i postavlja u slobodu sinova Božjih, ili ga čak smješta s knezovima naroda, naime u blaženi i besmrtni zbor svetaca, nije nam dopušteno proći pored njih posve šutke. Smatrao bih doista da su svi ratovi koje su Sasi vodili protiv Karla sve do godine Kristove 785. vođeni ponajprije pod Vitukindovim vodstvom i zapovjedništvom; a možda je i povod ratu bio dragovoljno tražen stalnim uznemirivanjem franačkih granica.
11 Godine dakle Kristove 772., četvrte godine svoga kraljevanja, Karlo je s neprijateljskom vojskom ušao u Sasku, osvojio utvrdu Eresburg, srušio idol Irminsul i njegovo svetište, te se sastavši sa Sasima na rijeci Weseru primio dvanaest talaca.
Godine 773. i 774., dok je kralj bio zauzet talijanskom vojnom, Sasi se dižu na osvetu pretrpljenih šteta (kako pripovijedaju Einhard i ostali pisci franačkih anala), na poticaj, kako je vjerojatno, Vitukinda. Dok pak u Fritzlaru uzalud nastoje ognjem uništiti baziliku koju je nekoć sagradio sv. Bonifacije, obuzeti božanski poslanim strahom bivaju natjerani u bijeg. Karlo se vratio u Ingelheim pokraj Mainza te je protiv njih poslao četverostruku vojsku, ili četiri odreda kako ima monah iz Angoulêmea; oni su triput zametnuli boj sa Sasima i donijeli sjajan plijen. Odatle, održavši sabor u Duren-u (to jest u Dürenu, kako mislim), sam je Karlo godine 775. prešao Rajnu, zauzeo utvrdu Syburg, obnovljeni Eresburg utvrdio posadom, razbio one koji su htjeli zatvoriti prijelaz preko Wesera, te primio u vjernost Hesona, vojvodu Ostfalaca, a uskoro i Brunu, vojvodu Angarijaca. Ali je i sam pretrpio nekakav poraz, kad se nemala četa Sasa pomiješala s opskrbljivačima, pod okriljem noći ušla s njima u tabor i naširoko zametnula pokolj.
12 Godine 776., kad je Karlo ponovno otišao u Italiju, Sasi pograbiše oružje, predajom zauzeše i razoriše Eresburg, a napavši Syburg, ne bez nebeskih znamenja bijahu odbijeni i natjerani u bijeg. Kralj dođe s vojskom na izvor rijeke Lippe (što je sada gradić na području Paderborna, pučki Lippspringe). Sasi se ponovno pokoriše, a vrlo se mnogi upisaše Kristu i bijahu očišćeni krštenjem, s kakvom god naposljetku vjerom; jer pisci to ostavljaju dvojbenim. Nekoliko je utvrda utvrđeno franačkom posadom.
13 Godine 777., „čim je zamirisala prva blagost proljeća”, kaže Einhard, „kralj je pošao u Nijmegen, i nakon proslavljene svetkovine Uskrsa ondje, zbog prijevarnih obećanja Sasa kojima nije mogao vjerovati, krenuo je s golemom vojskom u Sasku u mjesto koje se zove Paderborn, da ondje održi opći sabor svoga naroda. Kad je onamo stigao, zatekao je cijelo vijeće i puk vjerolomnoga naroda, kojemu je bio zapovjedio da dođe k njemu, poslušnim i lažno mu odanim. Svi su naime došli k njemu, osim Vidikinda, jednoga od prvaka Vestfalaca, koji je, svjestan mnogih svojih nedjela i bojeći se zbog toga kralja, pobjegao k Sigefridu, kralju Danaca. Ostali koji su došli tako su se podložili kraljevoj vlasti da su pod tim uvjetom tada zavrijedili primiti oproštenje: ako bi ubuduće prekršili njegove odredbe, bit će lišeni i domovine i slobode. Ondje je od njih kršteno silno mnoštvo koje je, premda lažno, obećalo da želi postati kršćanskim.” Tako Einhard i ostali pisci anala. Odavde se pak može zaključiti da je začetnik toliko puta podignute pobune, a možda i pokolja počinjenoga u taboru, bio Vitukind, o kojem prije navedeni pjesnik kaže:
„Došavši onamo, Karlo zateče sabrane gotovo sve vojvode, i puk zajedno, i cijelo vijeće Sasa, osim što je neki Vidokind odatle pobjegao, bojeći se kralja. Svjestan naime drskoga djela i mnoge krivnje, potražio je Sigefrida koji je držao žezlo Danaca. Ostali pak vojvode ondje sa skupljenim pukom, svi ponizno moleći oproštenje i mir, pokoriše se kralju pod takvim uvjetom da im se oprosti sav teret prijašnjih zločina, a ako bi se poslije usudili prekršiti njegove odredbe, da će istodobno ostati bez drevne slobode i domovine: od njih je tada veliko mnoštvo, izjavivši da želi vjerovati u Krista, primilo spasonosnu kupelj. Ali iz lukavih je usta izišla himbena vjera, što su mnogima obznanila sljedeća djela.”
14 Godine 778., kad je Karlo otišao u Španjolsku, Sasi su se na nagovor Vitiginga, kako imaju Annales Tilliani, ponovno pobunili. „U međuvremenu Sasi”, kaže Einhard, „kao da su našli priliku, uzevši oružje krenuše sve do Rajne. Ali budući da nisu mogli prijeći rijeku, sve što je od grada Deutza pa do ušća Moselle bilo sela i imanja opustošiše ognjem i mačem. Na jednak su način stradale svetinje i svjetovna dobra. Srdžba neprijatelja nije pravila nikakvu razliku u dobi ili spolu: tako da se jasno vidjelo da nisu ušli u franačke granice radi pljačke, nego radi vršenja osvete. Kad je kralj primio vijest o tome u gradu Auxerreu, odmah je zapovjedio istočnim Francima i Alemanima da požure odbiti neprijatelja. Sam je, raspustivši ostale čete, došao u dvorac Herstal da ondje prezimi. A Franci i Alemani koji su bili poslani protiv Sasa žure brzim hodom ići na njih, ne bi li ih možda mogli zateći na svom području. Ali oni su se, već obavivši djelo, vraćali u svoje krajeve. Slijedeći njihove tragove, oni koje je kralj poslao zatekoše ih u kraju Hesa kako putuju iznad rijeke Eder: i odmah ih napavši na samom gazu rijeke, posjekoše ih tolikim pokoljem da se kaže kako je iz njihova golemoga mnoštva jedva nekolicina bijegom stigla kući.”
15 Niti su Sasi klonuli duhom zbog toga pretrpljenoga poraza, nego su, provevši novačenje, ponovno izveli nemalu vojsku. O ishodu piše pjesnik:
„Ali kralj, pomno smišljajući napasti zemlje Sasa, brže bijaše prešao rijeku Rajnu. Uzdajući se u ispraznu nadu da mu se može oduprijeti, sam mu je taj narod, jednako pograbivši oružje, izišao ususret, sabravši se na jednom mjestu zvanom Bocholt. Ali kad su se počeli sukobljavati u bojnom redu, odmah okrenu leđa, prestrašen velikim brojem Franaka. Tada primi Vestfalce u predaju, a napredovavši odatle stiže do rijeke Wesera, i ostade nekoliko dana postavivši tabor. Angarijce, ali i Ostfalce koji su dolazili k njemu, prisili da daju taoce i prisege kako bi učvrstili obećanu vjernost kojom su jamčili da će mu biti podložni i odani dušom.”
16 Godine 780., kaneći urediti saksonske prilike, Karlo je sa snažnom vojskom prešao Weser. Mnogi su primili krštenje.
Sljedeća je godina bila mirna.
Godine 782., održavši sabor na izvoru rijeke Lippe, kralj je otišao u Galiju. „Tada je Vidikind”, kaže Einhard, „koji je bio pobjegao k Nordmanima (Dancima), vrativši se u domovinu, ispraznim nadama potaknuo duhove Sasa na odmetništvo. U međuvremenu je kralju javljeno da su Slaveni Sorabi (Lužički Srbi), koji nastanjuju ravnice između Labe i Saale, ušli radi pljačke u krajeve Tiringijaca i Sasa koji su im bili susjedni, te su pljačkanjem i paležima opustošili neka mjesta. On je odmah dozvao k sebi trojicu svojih službenika, komornika Adalgisa, upravitelja staje Geilona i dvorskoga grofa Worada, te im zapovjedio da, uzevši sa sobom istočne Franke i Sase, što brže suzbiju drskost buntovnih Slavena. Kad su oni, da izvrše zapovijedi, ušli u granice Saske, doznali su da su Sasi po Vidikindovu savjetu spremni navijestiti rat Francima. Ostavivši put kojim su trebali ići na Slavene, s četama istočnih Franaka pohitaše prema mjestu za koje su čuli da su se Sasi okupili. U samoj ih je Saskoj susreo grof Teoderik, kraljev rođak, s onim četama koje je, čuvši za odmetništvo Sasa, na brzinu mogao skupiti u Ripuariji. On je poslanicima koji su žurili dao savjet da najprije po izvidnicima što brže doznaju gdje su Sasi i što se kod njih događa, a zatim, ako narav mjesta dopusti, da ih zajedno napadnu. Pohvalivši njegov savjet, zajedno s njim stigoše sve do brda koje se zove Süntel, na čijoj je sjevernoj strani bio postavljen saksonski tabor. Kad je na tom mjestu Teoderik postavio tabor, oni su, kako su se s njim bili dogovorili, da bi lakše opkolili brdo, prešli Weser i postavili tabor na samoj obali rijeke. Održavši među sobom razgovor, pobojali su se da slava pobjede ne prijeđe na Teoderikovo ime ako ga budu imali sa sobom u istoj bitki. I stoga odlučiše bez njega sukobiti se sa Sasima: uzevši oružje, jurnuše ne kao na neprijatelja koji stoji u bojnom redu, nego kao na onoga koji bježi. Svaki od njih najvećom brzinom, kako ga je nosila brzina njegova konja, napada ondje gdje su Sasi stajali u bojnom redu pred taborom, misleći da progone leđa i grabe plijen. Kad se onamo stiglo, loše se i borilo. Jer kad je započeo boj, opkoljeni od Sasa, gotovo su svi pobijeni. Oni pak koji su uspjeli umaknuti nisu bijegom stigli u svoj tabor odakle su krenuli, nego u Teoderikov tabor koji je bio s one strane brda. Ali gubitak za Franke bio je veći nego što je odgovaralo broju: jer su poginula dvojica poslanika, Adalgis i Geilo, četvorica grofova te do dvadeset drugih glasovitih i plemenitih muževa, osim ostalih koji su ih slijedili i radije htjeli s njima poginuti nego poslije njih živjeti.”
17 Kad je kralj primio vijest o tome, smatrajući da mu ne valja nimalo oklijevati, na brzinu skupivši vojsku kreće u Sasku. Dozvavši k sebi sve prvake Sasa, istraživao je o začetnicima počinjenoga odmetništva. I kad su svi izvikivali Vidikinda kao začetnika toga zločina, ali ga ipak nisu mogli predati jer se nakon izvršena djela sklonio k Nordmanima, od ostalih koji su pokoravajući se njegovu nagovoru počinili toliki zločin predano je do četiri tisuće i pet stotina ljudi, te su nad rijekom Aller, u mjestu koje se zove Verden, po kraljevoj zapovijedi svi u jednom danu pogubljeni odrubljivanjem glave. Izvršivši takvu osvetu, kralj se povukao na zimovanje u Thionville: i ondje je po uobičajenom običaju proslavio i Rođenje Gospodnje i Uskrs.
18 Godine 783. Sasi, uzneseni možda prijašnjom pobjedom, usudivši se sukobiti se s Karlom u otvorenom boju, bijahu razbijeni u dvostrukoj bitki u razmaku od jednoga mjeseca, u prvoj na polju Thitemello (danas se kaže Detmold, piše Johannes Isacius Pontanus), a u drugoj oko rijeke Hase. Nema sumnje da je barem u drugoj sudjelovao Vitukind; za kojega pripovijedaju da je zatim bio opsjednut u utvrdi na Weseru, ali je odatle potajno umakao bijegom. Kraj između Wesera i Labe bio je naširoko opustošen. Ponovno su godine 784. i sljedeće zime Sasi bili iscrpljeni različitim porazima, a jednom ih je u konjaničkoj bitki pobijedio Karlo, Karlov sin.
19 Neka ovo bude usput rečeno o Vitukindovim ratovima; koje bismo bili posve prešutjeli da nismo htjeli da ostane nepoznato kakav je muž bio prije nego što je prignuo šiju Kristovu jarmu. Bit će možda nekoga tko će jednoga dana proslaviti djela glasovitoga vestfalskoga naroda i ovo samo potpunije izložiti.
Obraćenje Vitikinda.
Kada je već tekla sedam stotina osamdeset i peta godina kršćanskoga spasenja, kaže Krantz u djelu Saxoniæ, knj. 2, pogl. 23, i već je došlo vrijeme smilovanja s visine; Vitikind, pohođen od Gospodina, pogleda prema svjetlu. Einhard u djelu Annales pod tom godinom kaže: „Prošavši napokon zima, i dopremljenom opskrbom iz Franačke, održao je svečanim običajem javni sabor svoga naroda u mjestu koje se zove Paderborn. A obavivši ono što se ticalo poslova toga sabora, polazi u župu imenom Bardengau; i ondje čuvši da su Vitikind i Abio u prekolabskom kraju Sasa, najprije ih je preko Sasa počeo nagovarati da, odbacivši nevjeru, ne oklijevaju doći k njegovoj vjeri. A kako su oni, svjesni svojih nedjela, oklijevali povjeriti se kraljevoj vjeri, napokon su, primivši od njega obećanje nekažnjivosti koje su željeli, i dobivši taoce za svoju sigurnost koje su molili da im se dadu, a koje im je doveo Amalwin, jedan od dvorjana kojega je kralj poslao, s njime došli pred njega u dvorac Attigny, te su ondje kršteni. Kralj se naime, nakon što je poslao spomenutoga Amalwina da ih pozove, vratio u Franačku. I smirila se ona upornost saske nevjere kroz nekoliko godina.” Pjesnik povjesničar, već nekoliko puta prije naveden, pripovijeda isto.
21 Ovo obraćenje vojvode Vitikinda nešto točnije opisuje Krantz u djelu Metropoli, knj. 1, pogl. 4. „Kada se već Vitikind”, kaže, „koji se toliko puta bunio, vratio k srcu, razmišljajući u sebi što dobiva tolikim trudom, ili što izbjegava trošenjem tolike krvi, budući da se nije borio ni za kneževsku vlast, ni za život, nego jedino za vjeru, koju su tolike pokrajine dugo i sretno slijedile; uzevši sa sobom Abiona, plemenita muža i prvaka među Sasima, koji je držao vlast s one strane Labe (sada to zovu Holstein), zaputi se Karlu, poslavši unaprijed jednog od dvorjana kralju, da isprosi sigurnost dolaska i (ako se bude činilo) povratka. Bila je tada godina sedam stotina osamdeset i peta od Krista, kada je vojvodu kralj časno primio, i pošto su obostrano položili račun o svojim djelima, vojvoda se predao u kraljevu milost. I ondje, postavši katekumenom, poučava se u vjeri; a zatim je zajedno s Abionom primio sveto krštenje, već odavno pobijeđen u velikoj bitci kod rijeke Hase. Otada su prilike po cijeloj Saskoj bile mirnije. Stoga se dogodilo da su se po pokrajini umnožile crkve, dok su svi već mirovali pod svojim knezom. Neke je utvrde kralj osigurao posadama, ali je druge vratio vojvodi; ipak ljetopisi ne razlučuju dovoljno koje je primio od kralja. Vojvoda je držao utvrdu na obali Wesera, u koju se povukao nakon što je bio pobijeđen u bitci kod Hase, i zadržao ju je po svom pravu sve dok na istom mjestu (što ćemo reći) kralj nije ustanovio biskupiju. Tada je to boravište, koje se zove Minden, postalo zajedničko vojvodi i biskupu.”
22 Isto zatim nastavlja u pogl. 9: „Takav navode postanak Mindenske crkve. Vitikind, glavni knez Sasa (ili ako je drago nazvati ga kraljem), pobijeđen u velikoj bitci kod rijeke Hase, povukao se iz bijega u utvrdu koju je imao na obali rijeke Visurgis ili Weser. Nju je kralj opkolio opsadom. On sam, pobjegavši jer nije imao povjerenja u obranu, stigao je u Dansku. Ali nedugo zatim, uzevši sa sobom Abiona (što smo rekli), stupio je u kraljevu milost; a kralj je, čim je doznao da je Vitikind pobjegao, odustao od opsade, osobito zato što je vojsku trebalo odvesti u zimovnike. Kralj je tada imao tabor na rijeci Ohre, u mjestu Wolmirstedt, u Istočnoj Saskoj. Obuzela je kneza Vitikinda želja da razgleda kraljev tabor; premda mu je to kao već javno pomirenom bilo dopušteno, ipak mu se svidjelo u nepoznatom odijelu slobodnije sve istražiti. Bližila se vazmena svetkovina, i kralj se sa svom vojskom po kršćanskoj pobožnosti tada pripravljao za nadolazeće svetinje, spomenom Gospodnje muke i okajanjem grijeha u čišćenju savjesti. Vitikind u prosjačkom odijelu doplovi lađicom preko rijeke; i da bi bio manje prepoznat, sjedio je kao prosjak s prosjacima radi milostinje. Golemo je mnoštvo siromaha toga kraja naime svakodnevno slijedilo tabor. Kralj im je zapovjedio podijeliti obilnu milostinju. Vitikind, kada je došao red na njega, i sam pruži desnicu. Onaj koji je dijelio opazi savijen prst na ruci, kakav je znao da ima Vitikind. Pažljivije mu pogleda lice; smiješeći se prepozna ga onaj koji je dijelio, te ga upita zašto tako najbogatiji knez sjedi kao prosjak među prosjacima. On na to ništa ne odgovori, nego zapovjedi da ga uvedu kralju.”
23 „Bio je tada presveti dan Uskrsa. Kralj je veselo primio pridošlicu, upitavši što znači odijelo nedostojno kneza. On nato reče: „Htio sam, presvijetli kralju, u ovom odijelu nepoznat (kako sam se nadao) razgledati tajne onoga što se zbiva, što prepoznat ne bih tako pouzdano promatrao. Znatiželja me navela da potražim skrovište, premda sam sada, primljen u milost među tvoje, mogao javno pitati što god sam htio.” „Što si dakle”, reče kralj, „vidio da te raduje što si vidio?” On (budući da je još bio nevješt kršćanskim stvarima) dometnu: „Vidio sam, čemu sam se čudio, prije dva dana tebe spuštena pogleda i žalosna, nesiguran što se dogodilo da je ražalostilo tolikoga kralja.” Bio je to spomen Gospodnje muke, koji je na Veliki petak bio pomračio kraljevsko lice. „Opet”, reče, „vidjeh te današnjega dana najprije zabrinuta i veoma pozorna na obred; a nakon što si pristupio stolu nasred hrama, ukazao si mi se tako vedra lica da me obuzelo čuđenje zbog iznenadne promjene na tebi. Zapanjujuće je pak bilo vidjeti kako iz ruke svećenika odjevena u grimiz svaki prima u usta prelijepoga dječačića, za kojega vidjeh da se nekima razigrano smiješi i sam od sebe žuri k njima, dok od drugih s gnušanjem odvraća lice, a ipak biva spušten u njihova usta i ne vraća se. Što je to, još ne shvaćam.” Tada kralj reče: „Dobro si napredovao; pokazano ti je nešto više nego svim svećenicima i svima nama.” Zatim ga, promijenivši odjeću i uzevši ga za ruku sa sobom, pouči o velikom otajstvu pobožnosti u Sakramentu oltara. Spoznavši to, razveseljeni je vojvoda molio da mu dopusti vlastitoga svećenika koji bi vodio brigu o bogoslužju i češće pred njime vršio svetu službu oltara. Kralj mu obećava da će mu dati i biskupa, samo ako mu priskrbi boravište dostojno biskupa. Vojvoda je pak pokazao svoju utvrdu na Weseru, prikladnu za obojicu. I dao je u ne malom krugu iste utvrde mjesto za gradnju crkve. Prenose da je odatle nastalo ime crkve, jer „MOJE i TVOJE”, kao zajednički posjed dvojice, na domaćem saskom jeziku glasi M. N. DIN.”
24 Juraj Fabricije ono čudo koje je vidio Vitikind, o dječačiću koji ulazi u usta onih koji primaju Euharistiju, ne znam je li u dobroj vjeri, iskrivljuje i zamračuje; ali neke druge stvari pripovijeda opširnije ovim riječima: „Vitikind”, kaže, „toliko puta pobijeđen nije našao nijedno mjesto gdje bi bio siguran; po svojoj uobičajenoj smjelosti, u nekoj lađici u ropskom i dronjavom odijelu preveze se rijekom Ohre u Wolmirstedt, da istraži Karlove naume i razgleda vojsku. A dok je među prosjacima nazočio svetim obredima koji su se ondje tada vršili, opomenut jednim viđenjem poče bolje misliti o pravoj vjeri, jer je vidio kako se neko dijete kao ucijepljuje u kršćansku Crkvu po molitvama ljudi koji su molili i podizali ruke.” Chronicon Maydeburgicum i Krantz prenose da je tada bio prepoznat po znaku iskrivljenoga prsta na desnoj ruci i odveden Karlu; ali nijedan pisac onih vremena osim njih to ne spominje. „Vitikind se od toga vremena sa svojim bratićem Albronom, kojega noviji pisci zovu Abionom, savjetuje o stjecanju Karlove milosti i naklonosti te o očuvanju ostataka domovine, iscrpljene tolikim bitkama i porazima. To pak čine uz malo upućenih, da ih ili njihovi pogani ili mnoštvo neprijateljsko kršćanskom imenu ne bi kao izdajnike obreda predaka i domovine svladali ili strašnim mukama pogubili.” I nakon nekoliko umetnutih riječi: „Vitikind Veliki i Albro, dobivši dopuštenje sigurnoga putovanja, idu Karlu u Attigny, grad prekorajnske pokrajine, kojima on, da se ne bi bojali susreta s njime, najprije šalje Amalbina, po kojem zapovijeda da se dovedu i predaju taoci. Vitikind sa sobom vodi ženu Gevu, Dankinju; Albro mnoge plemenite mladiće, jer bijaše neoženjen. Određenoga svečanog dana, kada su se imali uroniti u svete vode, sam Karlo kao kum stoji uz Vitikinda; uz njegovu ženu Gevu sama kraljica Fastrada; uz Albrona i druge plemiće neki Karlovi knezovi, također namjesnici i dvorjani. Krštenje dijeli Lul, nekoć dan za druga svetom Bonifaciju, nadbiskup Mainza, koji je i umro iste one godine kada se to dogodilo.”
25 Krantz ponovno u knj. 2 djela Saxoniæ, pogl. 23, govori o Vitikindovu obraćenju i kaže da drugi prenose kako je kralj boravio u Bardowicku kada je on k njemu došao.
Isto obraćenje Vitikinda i drugih saskih velikaša spomenuli su Regino iz Prüma u knj. 2 djela Chronici, Sigebert, Adam u djelu Histor. Ecclesiast; pogl. 8, Helmold u djelu Chronicis Slavorum, knj. 1, pogl. 3. Ali ovaj netočno kaže da se to dogodilo trideset i sedme godine Karlove vladavine, dok se dogodilo sedamnaeste. Bila je pak posvuda tolika radost zbog ovoga obraćenja da mu je sam rimski prvosvećenik Hadrijan, kojemu ga je Karlo javio po opatu Andriji, na tome pismom čestitao, te je u to ime odredio trodnevne litanije, kako je Karlo želio. U tom pismu papa između ostaloga piše ovo: „Još više pak ondje doznajući o vašim od Boga zaštićenim kraljevskim pobjedama, kako ste divlje i neprijateljske narode, naime Sase, priveli štovanju Boga i ispravnosti vjere njegove svete Katoličke i Apostolske Crkve, te su uz Gospodnju pomoć i posredovanjem zagovora apostolskih prvaka Petra i Pavla njihovi vratovi podvrgnuti pod vašu vlast i gospodstvo, a pokorivši njihove velikaše, božanskim ste nadahnućem i kraljevskim nastojanjem sav taj narod Sasa priveli svetomu studencu krštenja. Stoga smo još obilnije uzvratili hvale božanskoj blagosti, jer se u našim i vašim vremenima poganski narodi, privedeni pravoj i velikoj vjeri te savršenom vjerovanju, podlažu vašoj kraljevskoj vlasti. U to se naime pouzdajući neka postoji vaša od Boga utemeljena moć, jer ako, kao što je obećala, svome zaštitniku blaženom apostolu Petru i nama čistim srcem i najspremnijom dušom ispuni obećanje, najveće i najnemirnije od tih naroda svojim će osobitim zagovorom podložiti pod vaše noge, tako da se, a da ih nitko ne progoni, podvrgnu vašoj kraljevskoj moći, te na sudnji dan pred Kristovim sudištem zavrijedite za spasenje njihovih duša prinijeti najdostojniji dar i za ljubav prema dušama zadobiti beskonačne dobitke u nebeskom kraljevstvu.” Odatle nadalje ispravi ono što se kaže u djelu Chronico Episcoporum Mindensium, izdanom trudom Ivana Pistoriusa, da je Vitikinda i druge Sase krstio papa Lav, budući da je Lav naslijedio Hadrijana tek deset godina kasnije.
Što je kao kršćanin činio Vitikind.
„Od tada je Vitikind smiren sjedio u svojoj pokrajini”, kaže Krantz u djelu Saxoniæ, knj. 2, pogl. 24, „upravljajući samo Vestfalijom. Pokrajinu s one strane Wesera naime pritiskale su nevolje od Vandala, a onim dijelom oblasti koji su držali upravljali su biskupi. Grb oružja koji je nosio na vojnim zastavama (kako biva) imao je crnoga ždrijepca: ali svidjelo se kralju, nakon što je iz tame poganskih zabluda došao u svjetlo istine, da primi bijeloga.” Tako on, što je rečeno na njegovu riječ, budući da to ne potvrđuje autoritetom nijednoga starijeg pisca. „Vitikind je pak”, dodaje, „kada mu je kralj Karlo dopustio da kršten upravlja u svojoj (kako rekosmo) pokrajini, sagradivši u Anglariji (sada je zovu Enger) znamenitu crkvu i ustanovivši zbor onih koji bez prestanka služe Bogu (za koji kažu da je sada prenesen u Herford, te ondje služi pod upravom plemkinja), sam veoma napredovao u pobožnosti odan Kristu. Ali imao je iz velikih razloga okrutan rat s Geroldom, vojvodom Švaba, koji se dugo vodio s promjenjivom srećom.” Čudno je kako je došlo do tako dalekoga rata, iz Švapske u Sasku. Ali Sasi su imali posjede (što smo gore pokazali) u Herciniji, a Švabi u Tiringiji: odakle se lako mogao rasplamsati rat oko granica. „No iscrpljen tim ratom poginuo je Vitikind; pokopan je po kršćanskom obredu u crkvi onoga zbora koji je bio utemeljio: i ondje je počivao neko vrijeme, dok ga sinovi nisu prenijeli u Paderborn.”
27 Svetoga Ludgera, biskupa Münstera (premda to mjesto tada možda još nije nosilo to ime), uvijek je držao najbližim u svojim savjetima, kao što piše Krantz u djelu Metropol; knj. 1, pogl. 5. „Mnogo ih se u međuvremenu”, kaže Ivan Izak Pontanus u djelu Histor. Danicæ, knj. 4, „iz roda Sasa skrivalo kod Danaca i Vandala, koji su ljuto mrzili Vitikinda i nazivali ga izdajnikom običaja predaka i slobode, najprije zato što je svoje znakove vlasti podložio Francima, narodu oholom i nezasitnom; a zatim zato što se odrekao vjere i pogazio svetinje predaka. Vođa te stranke bio je Trasko, koji je ognjem i mačem često bjesnio po franačkim granicama.” Nema sumnje da je zbog toga, kada je godine 794. ponovno buknuo saski rat, Vitikind mnogo pretrpio od svojih sunarodnjaka; što je on dijelom odbio svojim oružjem i oružjem franačkih prijatelja, a dijelom podnio kršćanskom velikodušnošću.
28 Juraj Fabricije u djelu Rer. Saxonicar; knj. 1, pod godinom 807. ovako piše: „Vitikind, kralj Sasa, od onoga vremena kada je dao vjeru Kristu i Karlu Velikom, mimo očekivanja sviju ostao je vjeran svojoj dužnosti, niti je više u ičemu, ni savjetom ni djelima, pomagao careve protivnike, niti je poslije bio zatečen ni u kakvom zlodjelu. Napokon je u dubokoj starosti, sukobivši se u ratu s Northardom (ili, kako drugi kažu, Geroldom), vojvodom Švaba, u toj bitci izmoren težinom oružja i naporom boja poginuo, te je pokopan u crkvi koju je sam sagradio u gradu Mindenu; a kada ju je car Henrik I. premjestio u Walleben, nedaleko od Bremena, i njegov je pepeo bio pomaknut s mjesta i pohranjen u Paderbornu, kako ima Chronicon Cellense, u kojem je gradu čašćen čašću sveca. Dan, mjesec i godinu smrti i prijenosa starina i pustoš onih mjesta prekrili su zaboravom.” Tako on. Za dan, bilo smrti bilo prijenosa, na početku smo rekli da noviji pisci određuju ovaj današnji dan; a što se tiče godine, jedni pišu da je umro 805., a drugi 807. Neki ga nazivaju mučenikom i prenose da su mu nekoć bile posvećene crkve kao mučeniku.
✠