Ime Tilona, ili Tila, ili Hilonija, presvetoga monaha, spominje se na ovaj dan u više martirologija; napose kod kölnskih kartuzijanaca i Molanusa u Addit. ad Usuard; u Martyrolog. Coloniense, Belgicum, Germanicum, kod Maurolica, Galesinija, Wiona, Ferrarija, Ménarda, u rukopisnom Florariumu: premda se u većini neispravno naziva Stilo ili Stillo. A rukopisni martirologij samostana sv. Martina u Trieru i kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuard. navode ga ponovno 5. siječnja.
2 Njegov životopis donosimo iz rukopisnoga kodeksa cistercitskoga samostana Clairmarais u Artoisu, a napisao ga je nepoznati monah, kako je očito iz Predgovora. Imamo i rukopisni oficij o njemu, u kojem se moli ova molitva: „Bože, koji si blaženoga Tilona, svoga ispovjedaoca, pobožnoga učitelja i službenika, postavio na čelo zajednice onih koji tebi pjevaju psalme; i koji si ga opomenuo da bježi od svjetske časti i potraži pustinju: podaj nam, molimo te, da mi koji slavimo njegovu svetkovinu uvijek kod tebe osjećamo njegov zagovor za nas. Po Gospodinu našem.” Njegov životopis u sažetku pripovijedaju Hugo Ménard u 1. knj. Observationes, Vilim Gazet u Historia Ecclesiastica Belgii, Andrija du Saussay u Martyrologium Gallicanum; a ovaj prenosi da se njegove kosti i pepeo čuvaju u Solignacu.
3 Molanus u Natalibus SS. Belgii među ostalim piše ovako: „Blagdan sv. Hilonija svečan je sutradan nakon Bogojavljenja Gospodnjega u Izegemu, gdje ga stanovnici štuju i za ozdravljenje od groznica. Istoga se dana slavi njegov blagdan u župi Gits kod Roeselarea, gdje su na njegov spomen učinjena mnoga čudesa. Zašto se pak u Izegemu štuje kao zaštitnik, navode razlog što ga je sv. Eligije, kad je došao iz Franačke obratiti Flamance, uzeo kao svoga slugu za pratioca i odredio ga stanovnicima Izegema da ih pouči u katoličkoj vjeri. Njemu također, uz suradnju Božje milosti, pripisuju svoje obraćenje. Slika se kao opat sa štapom u lijevoj ruci, a s kaležom u desnoj, iz kojega su bolesnici dok je bio živ pili zdravlje.” Toliko Molanus. Roeselare, pučki također Rosselare, slavan je grad u Flandriji. Izegem je selo između Kortrijka i Roeselarea, urešeno naslovom grofovije.
4 15. siječnja u životopisu sv. Bonita stoji ovo: „Zbog toga polazi k nekome najuglednijem Božjem slugi Tilonu, s nadimkom Pavao, da bi, primivši od njega savjet, zavjetom ispunio ono što je u duhu bio zamislio. Kad je onamo idući stigao sve do samostana u Solignacu”, itd. Isto spominje Ivan Savaron u Origines Claromontanae, koji sv. Tilona naziva opatom u Solignacu. Budući da je pak iz istoga životopisa sv. Bonita očito da je njegov izbor odobrio Teodorik II. zauzimanjem Pipina Herstalskoga, odavde se može zaključiti o dobu sv. Tilona, jer se prenosi da je Pipin god. 691. prvi put preuzeo upravu cijele Neustrije. Sv. Audon u životopisu sv. Eligija, knj. 1, pogl. 10 piše: „Jačao je stoga sve više i više u bdjenjima, u postovima i u ljubavi: izrađivao je za kraljevu uporabu vrlo mnogo posuđa od zlata i dragulja. Sjedio je neumorno izrađujući; a nasuprot njemu Tilo, njegov kućni rob saskoga roda, koji je slijedeći stope učitelja i sam poslije proveo častan život.” O sv. Tilonu raspravlja Aubert Miraeus u Fasti Belgici te prenosi da ga neki nazivaju Tilman.
Iz rukopisa iz Clairmaraisa.
PREDGOVOR PISCA.
Kad dakle poganski pjesnici nastoje svoje izmišljotine kititi opširnim slogom te obnavljaju okrutne zaraze bezbožnih djela i predaju vrlo mnoge laži nilskim papirusima, kako bi se širila samo isprazna slava onih čiju hvalu pletu laži starih, zašto bismo mi kršćani prešutjeli spasonosna Kristova čudesa, kad možemo makar skromnim govorom puku izložiti povijest na izgradnju? Osobito kad nas i crkvena predaja i apostolski autoritet opominju da spomenemo ponešto o čudesima ili krepostima svetaca, kako je pisano: „Spomen svetaca s pohvalama.” I ono: „Hvalimo slavne muževe koji pobijediše kraljevstva svijeta, da njihov spomen bude s blagoslovom, a ime njihovo ostaje u vječnosti.” Mi u Kristovim pohvalama trebamo nabrajati svece, jer je uistinu Kristov dar sve što je u njegovim svecima hvalevrijedno.
2 Budući da su dakle čudesa gotovo svih ispovjedaoca i mnogostruke pobjede mučenika već unesene u pisane spomenike, mi ćemo se sada odvažiti na makar malenu knjigu, prema kakvoći svoga dara, u kojoj smo, uz pomoć višnje milosti, poduzeli izložiti podrijetlo, život i slavno preminuće svetoga i preblaženoga ispovjedaoca i monaha Tilona. Doznali smo da su to već prije nas pokušali neki od naših monaha, najučeniji muževi. Ali premda smo mi za pripovijedanje tako velike stvari manje prikladni, ipak, jer to bratska ljubav često traži, ako pomogne Božja naklonost, ono što mi je najbolje poznato i ono čega me Gospodin podsjeti, premda nevještim perom, izložit ću ne tražeći dražest govora, te ću jednostavan život sveca jednostavnim govorom, ohrabren njegovim molitvama, pokušati ispripovjediti: tijek njegova života neuglađenim govorom, ipak iz pobude ljubavi prema čitatelju, nastojat ću iznijeti u javnost, kako bi se slava spomena onoga čiji je život s Kristom slavila pripovijedanjem u svijetu, te kako bi na zemlji u ustima ljudi slatkim spominjanjem živio onaj koji s četama anđela živi na nebesima.
3 A ja, kada se odvažujem na previše iznad svojih snaga, bojim se svoga neiskustva, jer i sve ono što su najučeniji muževi mogli o njemu reći bez sumnje je manje negoli zaslužuje: ipak sam iz žara ljubavi više u njemu gledao ono što želim negoli u sebi ono što mogu. Jer budući da sam dužnik deset tisuća talenata, žurim vratiti makar malen dug svoje neukosti, bojeći se naime navući krivnju šutnje ako poznata čudesa, poput lijenoga sluge, sakrijem šutnjom. Stoga zaklinjem čitatelja da nipošto ne prezre jednostavnost našega govora: jer premda bi se govor mogao iznijeti s kakvom-takvom rječitošću, ipak je milije tako urediti slog da se ne svidi ni bilo komu od priprostih gramatičara, niti da školovane ljude odviše uvrijedi neukošću a prezira. Prisutan je onaj Stvoritelj koji jezike djece čini rječitima, za čiju milost ponizno molimo da bude s nama, kako bismo uz njegovo odobrenje mogli postupno ispripovjediti palmu njegova ispovjedaoca.
4 Stoga zaklinjemo čitatelje i po slavi Kristova ukazanja molimo da se ovaj govor, prilagođen našoj jednostavnosti, sačuva kroz nepovrijeđeno stanje Katoličke Crkve. A nagradu našega truda odvagnut će, uzdam se, posljednji dan. No da opširan predgovor ne bi izazvao dosadu prije negoli čitatelj svrne oko na povijest, sebi doduše iskazujemo stid, a braći poslušnost. Uzdam se naime da ne vrijeđam pobožnost, kad mogu makar skromnim govorom na izgradnju izložiti povijest puku. Da ne bismo u bijedi ovoga progonstva ostali uhvaćeni u zamku, toliko valja težiti k višnjoj milosti koliko manje koristi prianjati uz ovaj svijet: jer ako promotrimo što nam se i koliko obećava na nebesima, postaje bezvrijedno sve što se vidi na zemlji. a Tako rukopis; možda contemptus (prezira).
Podrijetlo sv. Tilona, obraćenje, sveto življenje.
Bijaše muž časna života iz saskoga roda, imenom Tilo, kojega su iz poštovanja prema njegovoj svetosti počeli nazivati imenom Pavao. Rođen je dakle od roditelja a arijanaca. Budući da je dakle imao roditelje odane idolima, procvjetao je, kako se kaže, kao ruža iz trnja. Odatle je već, kako vjerujem, pod vodstvom božanske providnosti, otet od svojih roditelja iz svoje domovine, veslanjem odveden na prodaju u Galiju koja je oko Rajne.
6 Tada je bl. Eligije bio otkupitelj zarobljenika: imao je naime najveću revnost u takvu djelu. Doista, gdje god bi doznao da se prodaje koji rob, pritrčavši s velikom žurbom i milosrđem, odmah bi dao cijenu i oslobodio zarobljenika; a katkada bi čitavu povorku, i do stotinu duša, kad bi izlazili s lađe, odjednom otkupio, ali osobito iz rodab Sasa, koji su se u to vrijeme u obilju, poput stada stoke, istrgnuti iz vlastitih prebivališta, prodavali na razne strane: među njima je pronađen i otkupljen i bl. Tilo.
7 Kad ga je pak sv. Eligije vidio u mladosti djetinjstva ukrašena ljepotom i vedra lica s najljepšim izgledom, predao ga je monasimac samostana u Solignacu da se pouči u znanostima. Preporučio ga je svetom mužud Rimailu, učitelju, koji je u to vrijeme kao pastir bio na čelu Crkve u Solignacu. Tako napokon prožet katoličkom vjerom, zadobivši spasonosan život, bi počašćen revnošću u poučavanju. Toliko je bio prosvijetljen božanskom milošću da su se mnogi divili rječitosti u njegovim riječima: njegov je blagi govor iz medonosnih usta mirisao svima. Noseći staračko srce, uvijek je bio usmjeren na poslušnost, prokušan u svakom pogledu, pobožno je živio na dvoru: mrzio je naime oholost, ljubio je krepost; slijedio je stoga neprestanu ljubav, blagost i poniznost, bijaše također vedra pogleda i mirne ćudi, uvijek pokazujući dobra djela više činima negoli riječima: ljubio je naime Gospodina iz svega srca svoga, i iz sve duše, i iz svega uma svoga, te ništa ne pretpostavljajući ljubavi Kristovoj, njegov je um uvijek razmatrao nebeske stvari.
8 Kad je dakle otac samostana vidio toliku darovitost sina, predao ga je na pouku svome gospodaru, naime već spomenutom svetom Eligiju, najprokušanijem zlataru, koji je u to vrijeme u palači Dagoberta, kralja Franaka, vodio javnu zlatarsku radionicu; od njega je u kratkom vremenu najpotpunije poučen umijeću toga zanata te počeo unutar granica pokrajine biti hvalevrijedno čašćen u Gospodinu. Sam je bl. Tilo izrađivao za kraljevu uporabu vrlo mnogo posuđa od zlata, srebra i dragulja; i slijedeći u svemu stope učitelja, sjedio je uz spomenuti posao, a pred očima je držao otvorenu knjigu, kako bi radeći na poslu primao i božansku zapovijed. Tako dakle vršeći dvostruku službu, ruke je podložio potrebama ljudi, a um božanskoj službi: nosio je naime već tada bezazlenost goluba, da nikome ne bi smišljao prijevaru; imao je i lukavost zmije, da ga ne bi potkopale tuđe zasjede. Noseći također u svemu dostojan duh, govorio je lako i čisto.
9 Također je često sudjelovao na crkvenim sastancima, i što god se ondje čitalo iz božanskih Pisama, rado prigibajući uho, najžudnije je upijao, te sve tako zadržavao u pamćenju svoga srca da je i kad bi bio odsutan najpomnijim razmatranjem prebirao ono što je naučio. Služio se već Gospodnjom zapovijeđu kojom se kaže: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.” I ono: „Kojom mjerom mjerite”, kaže, „onakvom će vam se uzvratiti.” Odakle je i jednom zgodom, kad je djela koja je izvršio u radu radionicee... revno je služio svome gospodaru, ili je pak danju i noću bio s njim u crkvi. Iz toga se dakako uzdižući k višim stvarima, postao je najvještiji muž i najučeniji u svakom umijeću obrade; te je našao milost u očima sv. Eligija i pred svim njegovim slugama.
10 Nedugo zatim, kad je bl. Tilo već provodio doba mladosti, želeći sebe prikazati Bogu kao posvećenu posudu, a bojeći se da kakvi grijesi ne potamne njegovo srce, ispovjedio je pred svećenikom sva djela svoga mladenaštva; i tako, nametnuvši sebi strogu pokoru, počeo se opirati borbi tijela, žarom duha kažnjavajući sebe u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u velikoj strpljivosti i u nehinjenoj ljubavi, prema Apostolu. Suprotstavljao je naime silnim sadašnjim žarovima tijela ognjeve buduće kazne; a spomenom na žar pakla isključivao je žar požude. Molio je osim toga neprestano za nebeske darove, zaklinjao je Gospodina danju i noću, često ponavljajući ono iz knjige o Jobu: „Ja ću se”, kaže, „utjecati Gospodinu i pred Boga ću iznijeti svoju riječ, koji čini velika čudesa bez broja: koji ponizne postavlja na visoko, a umiruće podiže u zdravlje.”
11 Uskraćivao si je sitost kruha da bi mogao zavrijediti nebeski kruh: i lice mu je doduše blijedjelo od postova, suho je tijelo venulo; ali je duh uvijek još snažnije plamtio ljubavlju prema vječnoj domovini; i odakle se sjećao težih stvari, odatle je strpljivije podnosio lakše: uvijek naime gledajući svršetak sadašnjega života, bojao se buduće Božje osude i strašnih sudova, znajući da je pisano: „Blažen čovjek koji se uvijek boji.” I ono Apostolovo: „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja”, kao i ono Jobovo: „Uvijek sam se naime bojao Gospodina kao valova što se nado mnom nadimaju.” Noću je ležao pred Gospodnjim nogama, rukama udarajući prsa, suzama natapajući obraze, i s gorkim uzdahom podignutih očiju k nebu uvijek je gledao onoga kojega se bojao uvrijediti makar i najmanjim prijestupom, plačnim glasom ponavljajući: „Tebi samomu sagriješih, smiluj mi se po velikom milosrđu svome.”
a To jest poganima, kako je očito iz sljedećega. Tako neuki običavaju svaku vrstu nevjernika izraziti njima poznatom vrstom: tako neki sve heretike nazivaju gezima, drugi luteranima.
b Opširnije se to prenosi u životopisu sv. Eligija. Isti je gotovo u isto doba bio običaj Angla, koji su i sami bili saskoga podrijetla. Uostalom, du Saussay kaže da je Tilo bio prodan u Vermandoisu.
c Slavan samostan Benediktinskoga reda u kraju Limoges, o kojem će biti spomena u životopisu sv. Eligija u prosincu, sv. Remakla u rujnu i drugdje. Pod godinom 637. spominje ga Sigebert iz Gemblouxa.
d Claude Robert ga naziva Rumasilus, Molanus Rymailus,
Hugo Ménard Remaclus. I doista je sv. Remakl bio učenik sv. Eligija te je poslije njega bio na čelu samostana u Solignacu.e Ovdje nešto nedostaje.
Svećeništvo, uprava, opomene.
Zatim se u one dane okrutno širilo simonijačko krivovjerje, kako u gradovima tako i u svim krajevima franačkoga kraljevstva. Zbog toga su ipak brižno bdjeli sveti biskupi Eligije i a Audoen. I održavši zajednički sabor s ostalim katoličkim muževima, predložili su knezovima i velikašima da smrtonosne ljude brzo uklone iz Kristova tijela, to jest iz sveopće Crkve. Imala je stoga učinka njihova pobožna molba te su rado postigli ono što su pobožno zamolili. Tada se svidjelo svima zajedno s kraljevom zapovijeđu da nitko tko dade novac ne bude pripušten u svećeničku službu, jer su takvi poput grabežljivih vukova, dajući darove, mislili kupiti darove Duha Svetoga; nego da se radije za prezbitersku službu biraju muževi besprijekorna života.
13 Nakon toga izabra sv. Eligije sv. Tilona za spomenutu službu,b da bude na čelu monasima crkve u Solignacu. On je naime, uzdajući se u Kristovo milosrđe, razmatrao kako, kao što svakodnevno griješimo, tako trebaju postojati i svakodnevne milostinje kojima se brišu grijesi; i zbog toga je, dijeleći svoj novac s Gospodinom, s radošću svoj imetak pridruživao Kristu. Njegove naime opomene kod svojih nisu bile ništa drugo doli božanska otajstva, temelji za izgradnju nade i uporišta za učvršćenje vjere.
14 Stoga ovaj izvrsni Kristov vojnik, nakon što je čuo za smrtc bl. Eligija, videći da mu se i u samostanu iskazuju čudesne časti, pođe u krajeve Auvergnea i, promijenivši ime, poče se nazivati Pavao. I tako, kaneći prijeći u unutrašnjost gora, budući da nikada, otkako je počeo biti monah, nije boravio u gradovima, izišavši putem samoće uđe u šumu i tako se skloni u zabite krajeve. Dugo ih razgledavajući, kad je našao prikladno mjesto među skrivenim i vrletnim brdima, kamo se jedva pužući na rukama i koljenima moglo pristupiti, ušavši unutra promotri veoma ugodno i udaljeno mjesto, sa svih strana okruženo drvećem, koje je imalo i vode što su natapale s vrha brežuljka, ali i vrlo mnogo voćnjaka. Bio je potaknut ugodnošću same šume, misleći da su ondje nekoć bila pustinjačka prebivališta. I kad se dragocjenim naporom svojih koraka uspeo do toga mjesta, gledajući pogledom zavrijedio je ugledati ono što je želio. Visina je brda pružala zaklon okrenut prema jugu; dok su naime visjele litice, goleme su se stijene pružale prema jugu. Nedaleko se nalazio i izvor žive vode, koji je provodio bistru vodu među granjem šumarka. Gospodnji se muž obradova prebivalištu i posveti se Bogu kao stanovnik toga mjesta: smatrao je naime sveti duh da dobitak pustinje dolikuje vječnomu životu. Mnoge su naime bile njegove kušnje i danju i noću različite zasjede zloduha; kad bih ih sve htio ispripovjediti, prekoračio bih mjeru knjige. Hranio se sokom bilja i s malo voća jednom na dan, nakon zalaska sunca. Nakon tri ili četiri dana uzimao je kruh i sol, i s veoma malo pića podržavao je klonulu dušu moleći često i pjevajući psalme, te kopajući zemlju motikom, kako bi rad udvostručio napor postova. Nasljedovao je stegu egipatskih monaha i izreku Apostola koji kaže: „Tko neće da radi, neka i ne jede.” Toliko je bio iscrpljen sveti muž i toliko iznemogla tijela da mu se koža jedva držala kostiju.
15 Jedne je pak noći došao napasnik i počeo ga uporno salijetati. Shvati Kristov vojnik ruganje zloduha te, bacivši se na koljena, načini znak Kristova križa na čelu; i naoružan takvom kacigom te opasan oklopom vjere, ležeći se još snažnije molio. Uvijek je spavao na goloj zemlji, nikada ne perući odjeću u koju je jednom bio odjeven i govoreći da je suvišno tražiti čistoću u kostrijeti. Niti je oblačio drugu tuniku dok prva nije bila posve poderana. Držeći također sveta Pisma u pamćenju, nakon molitve je izgovarao psalme kao da je Bog nazočan.
16 Potom, kad je dugo bio u pustinji, postade poznat svim stanovnicima toga kraja, i tako bi javljeno plemenitijima, a on se sam poče nazivati Pavao. Kad su k njemu već dolazili vrlo mnogi pobožni muževi i čestite žene, poticao ih je govoreći: „Vjerujte u Boga Oca svemogućega, i u Isusa Krista Sina njegova, i jednako u Duha Svetoga, koji je trojedini Bog. Um čuvajte čistim od ispraznih misli, a tijelo od nečistoća; mrzite taštu slavu; molite vrlo često.”
17 Mnoge je također Gospodin po njemu oslobodio od različitih bolesti. Ipak se nikada zbog ozdravljenja izliječenih nije uznio u oholost: propovijedao je naime da to nije njegovo niti ičije ljudsko ljekarstvo, nego jedino Božje. Tako se osim toga neprestano trudio odbijati nevidljivoga neprijatelja molitvama i prošnjama, boreći se ustima, a ne mačem; molitvama, a ne kopljima; prošnjama, a ne željezom.
18 Ali kad je postalo poznato svim stanovnicima gradova Auvergnea da je sveti muž u samoći, svi su o njemu davali svjedočanstvo, toliko da su ga mnogi iz želje i revnosti tražili da ga vide, te da je pred njegovom ćelijom nastajala strka uz veliku naklonost. Zatim, zamoljen od pobožnih muževa da iziđe odatle i sagradi samostansku ćeliju ondje gdje ugleda prikladno mjesto, pronađe ugodno mjesto i ondje poče s velikom marljivošću graditi ćeliju. Taj je samostan nazvaod Braggecte: i ondje, posvećen molitvi, provodio je vrijeme u himnima i čitanju. Okupio je također više monaha iz različitih pokrajina, sve do broja ode trideset, i svi su ga zvali Pavao. Sa svih su se strana k njemu slijevali došljaci ili monasi, a što god bi mu tkogod darovao, sve je razdijelio siromasima. Svi su se divili milini njegova lica i dostojanstvu tijela, koje niti je od mirovanja oteklo niti je borbom posta bljedilo obuzelo lice. Toliko je naime čudesna čistoća duše bila u njemu da se nikada od prevelike veselosti nije raspuštao u smijeh.
19 Jednoga su ga naime dana okupljena braća molila da im udijeli spasonosne pouke; a on, podigavši glas s proročkim pouzdanjem, govoraše daf za svu stegu Božjih zapovijedi može dostajati Sveto pismo. Ali govorio je da bi bilo najbolje kad bi se braća međusobno tješila razgovorima. „I vi dakle”, reče, „meni kao ocu iznesite što znate, a ja ću vama kao sinovima pokazati ono što sam tijekom duge dobi stekao. Neka ovo pak bude svima prva zajednička zapovijed: da nitko ne klone u žaru prihvaćene nakane, nego da kao početnik uvijek treba umnažati ono što je započeo; osobito stoga što su razdoblja ljudskoga života u usporedbi s vječnošću najkraća.” Tako započevši, sveti muž ušutje, diveći se velikoj Božjoj darežljivosti. I ponovno dometnu govoreći: „U ovom su sadašnjem životu razmjene jednake prema vrijednosti stvari, niti prodavatelj prima više od kupca; obećanje se pak vječnoga života stječe malom cijenom. Stoga, dječice, neka vas ni dosada ne umori niti naslada tašte slave ne obuzme: nisu naime patnje sadašnjega vremena dostojne usporedbe s budućom slavom koja će se očitovati u nama. Jer kao što netko prezire jednu bakrenu drahmu da bi stekao stotinu zlatnih, tako će i onaj tko ostavi gospodstvo cijeloga svijeta radi imena Gospodnjega primiti stostruko na uzvišenom prijestolju. To trebamo osobito promisliti: da ćemo, ako bismo htjeli zadržati bogatstva, zakonom smrti protiv svoje volje biti otrgnuti od njih. Zašto radi stjecanja nebeskoga kraljevstva dragovoljno ne ostavimo ono što će se svršetkom ovoga života izgubiti? Neka monasima ne bude ni najmanje stalo do onoga što ne mogu ponijeti sa sobom. Ono radije trebamo tražiti što nas vodi u nebo, naime mudrost, čistoću, pravednost, krepost, budan razum, brigu za siromahe, čvrstu vjeru u Krista, duh koji pobjeđuje srdžbu i gostoljubivost. Slijedeći to na zemlji, pripravimo si prema Evanđelju stan na nebu. Stoga molim da svim trudom težimo k cilju svoje nakane. Neka nitko gledajući natrag ne nasljeduje Lotovu ženu, osobito jer Gospodin kaže da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo nebesko. Obazirati se pak natrag nije ništa drugo nego pokajati se zbog onoga što je započeo i ponovno se vezati svjetovnim željama. Bog nam je povjerio našu dušu; sačuvajmo nakanu onakvu kakvu smo je primili. Nitko se ne može izgovarati onim što je izvana, a što se rađa u njemu samome. Onaj koji je načinio svoje stvorenje poznaje ga: neka nađe svoje djelo onakvim kakvim ga je stvorio. Dovoljan nam je naravni ures, i nemoj, čovječe, nagrđivati ono što ti je božanska darežljivost udijelila; jer htjeti mijenjati Božja djela znači kaljati ih. Također se trebamo brižno pobrinuti da svladamo tiransku srdžbu, jer je pisano: 'Srdžba čovječja ne čini pravde Božje.'” (Napomena: u latinskom izvorniku na prijelomu stupca nedostaje dio teksta iz sv. Antuna te tekst nastavlja usred rečenice:) „... njihove revnosti, diviti se ustrajnosti, obećavati buduće nagrade. Kad ih vidite, naoružajte znakom križa kako sebe tako i svoje kuće, i odmah će se rasplinuti u ništa.”
21 Nakon što je bl. Tilon, kojega su oni nazivali Pavlom, završio govor, svi su se radujući željno rasplamsali u različitim krepostima. Pošto je to tako prošlo, ostajao je neprestano posvećen božanskim službama: bio je naime izdašan u milostinji, marljiv u bdjenjima, pobožan u molitvi, savršen u ljubavi, obilan u poniznosti, izvrstan u govoru, spreman u nauku, oprezan u govorenju, presvet u življenju, ni u kakvoj vezi svijeta okovan, opasan za služenje Božjim slugama, u sreći i nesreći uvijek usmjeren k nebu. Naposljetku, kad su k njemu često hrlili monasi i pobožni muževi, nisu se mogli nasititi njegova govora.
a O sv. Audoenu raspravljat ćemo 24. kolovoza.
b Nedostaje u popisu opata u Solignacu kod Claudija Roberta.
c Smrt sv. Eligija dogodila se godine 660., na početku kraljevanja Lotara. Saussay kaže da je Tilon dragovoljno zbacio teret koji mu je protiv volje bio nametnut.
d Molanus ima „Braggete”. Claudius Robert ne spominje ovaj samostan u djelu Gallia Christiana.
e Molanus i André du Saussay prenose da je ondje bio na čelu 300 monaha.
f Ove i sljedeće opomene preuzete su iz životopisa sv. Antuna pod 17. siječnja.
g U Rosweydeovu izdanju to se navodi u 16. poglavlju njegova životopisa.
Čudesa prije i poslije smrti.
U neko pak vrijeme a dođe mu želja da posjeti monahe samostana u Solignacu, kojima je već odavno bio na čelu. Zatim, kad su jedne noći sva braća počela počivati, bijahu svladana velikom težinom sna, tako da je on, ostavivši samostan, s dvojicom učenika krenuo na put prema spomenutom samostanu. Kad je onamo stigao, braća su ga s radošću primila, jer su mislili da ga nikada više neće vidjeti na ovome svijetu, te su tako neprestano prinosili žrtvu umnoženja da bi izdanak blaženstva izbijao u lozi, a loza donosila plodonosno spasenje. Tko može ispripovjediti s kolikom je pobožnošću i s kolikom je poniznošću Kristov gojenac Tilon hodio među braćom u spomenutom samostanu? Bijahu dakle na tom mjestu prebivališta puna božanskih korova onih koji su pjevali psalme, čitali i molili, a njegov je govor u srca sviju utisnuo toliki žar posta i bdjenja da su u čežnji za budućom nadom neprestanim trudom radili na međusobnoj ljubavi i iskazivanju milosrđa potrebitima. Tko gledajući čete tolikih monaha, tko motreći muževnu vojsku sloge ne bi ostao zapanjen? U njoj nije bilo nikoga tko bi škodio, nikakva šaputanja ogovaranja, nego sličnost onih koji se uzdržavaju i natjecanje u službama. Nitko ondje nije prisvajao ništa vlastito, nego je, kako se čita u Djelima apostolskim, sve svima bilo zajedničko. To je mjesto bilo toliko plodno i toliko ugodno da bi svatko tko bi onamo svratio među voćnjake i ljupkost vrtova odmah poželio uskliknuti ovim riječima: „Kako su dobri domovi tvoji, Jakove, i kako su lijepi šatori tvoji, Izraele!”
23 Dok se to tako događalo, kojim je znakovima rasla revnost za blaženim životom, bl. je Tilon oborena lica prema zemlji, spuštenih očiju k tlu, prignuvši poniznu glavu i cijelim tijelom smjerno s velikom ozbiljnošću hodao među braćom, pred svakim se monahom gotovo do zemlje prostirao i od sviju najpobožnije molio da primi blagoslov; najprostiju pogaču kruha od njih je tražio kao blagoslov za sebe. U te je pak dane samostanom upravljao časni opatb Hildomar.
Tilonova poniznost.
24 Neka naime žena koja je imala veliku ranu dotrča na vrata samostana, moleći da vidi sv. Tilona: on je pak nipošto nije htio vidjeti, nego joj je poručio ovo: „Ženo, zašto tražiš moju pomoć? I ja sam smrtan, a ti si dionica slabosti. Ako vjeruješ u Krista kojemu služim, idi i prema svojoj vjeri moli Boga, i ozdravit ćeš.” Ona odmah povjerovavši ode i, zazvavši Gospodina Isusa Krista, bez odgode ozdravljena vrati se kući.
25 Nakon toga svetac, osjećajući da se približava starosti, zamoli blaženoga opatac Gundeberta, koji je tada upravljao samostanom, da blizu samostana izvan zida sagradi ćeliju na čast sv. Eligija, gdje bi odvojen od braće služio Gospodinu. Ispunjavajući pobožni opat tu molbu, na pet stadija, i gotovo više, od samostana dade načiniti ćeliju, gdje je Božji čovjek Tilon, posvećen molitvi, nikada nije provodio dokolicu u kojoj se ne bi bavio ili čitanjem, ili izvršavanjem Kristova djela, ili pak obavljanjem kakva ručnoga rada. Izlazeći iz kuće, naoružavao se znakom molitve i križa; vraćajući se pak, prije mu je dolazila molitva nego sjedanje: tako je naime činio u sve dane svoga života i u tim je vježbama neprestano uzdisao za vječnom domovinom. Završivši navečer svaku službu, pretvarao se javno da počiva na postelji; ali čim bi njegovi poslužitelji zaspali, on bi ustao iz kreveta i ušao u crkvu, prostrvši se cijelim tijelom na pod, te je ondje tijekom noći sa suzama molio Gospodina, želeći ugoditi onomu koji je rekao: „Moli Oca svoga u tajnosti, i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” I tako je uvijek činio.
26 U drugo je naime vrijeme Almana, ženad grofa Lantarija, koja je prvoga muža imala imenom Akrona, poslala k svetomu mužu da protiv uzroka bolesti blagoslovi potrebno ulje; staklena bočica koju je bila poslala nipošto nije bila puna. Dok ga je svetac blagoslivljao, ono je toliko naraslo da se, dok se posudica nosila natrag gospođi, među rukama dječaka koji ju je nosio tako prelijevalo da je val tekućine natopio svu njegovu odjeću. Vidjevši to gospođa, i sama je požurila vidjeti ga, obogatila je crkvu svojim dobrima i preporučila se svečevim molitvama. e
27 Neka je druga žena, već blizu smrti, imala ranu na vratu: dotrča dakle k svetomu mužu, zaklinjući ga da nad njom načini znak križa, jer se već bojala da će umrijeti. I kad je nad ranom punom crva utisnuo Kristov znak, iznenada pomriješe crvi i žena se vrati zdrava.
28 Neka se dodaju čudesna djela za koja se vjeruje da su istinita. Jednoga dana, kad je sam svetac htio ući na vrata samostana, nađe jednoga od domaćih slugu zgrčenih žila, oslabljena koraka, te je hramao na nogu: on je hitro molio da mu sveti muž pritekne u pomoć. Odmah je za njega izlio molitvu, te se s blagoslovom vratio zdrav onaj kojega je dotakla sveta ruka.
29 Bijaše također u već spomenutom samostanu, postavljena u podrumu braće, posuda koja se pučki zove bačva (tonna), u kojoj je bilo malo falernenskoga vina, odakle je on sam običavao braći ponuditi okrepu ljubavi. Dogodilo se dakle jednoga dana da su braća iz te iste posude primila malo falernenskoga vina za blagoslov, zatim je sveti muž blagoslovio posudu i otišao iz samostana. Kad je pak osvanuo drugi dan, poslužitelj slučajno ušavši u podrum nađe bačvu, koja je dan prije bila ostala prazna, do vrha punu vina. Ali Gospodnji je muž najprije iz nje malo kušao, a braća koja su bila nazočna zahvatiše iz nje najobilnije napitke.
30 Mnoga su naime čudesna djela koja je svemogući Bog očitovao po blaženomu mužu. Stoga želim uz Gospodnju pomoć ukratko izložiti kako je iz ovoga života preselio Gospodinu. Dogodilo se pak, kad je Gospodnji muž već proživio staračku dob, nakon mnogostrukih napora ovoga života, nakon različitih djela pustinjačkoga milosrđa, nakon slatkih primjera, budući da je imao više od devedeset godina, znajući da mu se bliži raspad tijela, reče monasima samostana u Solignacu: „Znajte, gospodo moja, da će se Gospodin uskoro udostojati osloboditi me iz zamke ovoga svijeta.” Kad su to braća čula, odgovoriše: „Ne dogodilo se to tebi, sveti svećeniče, niti nama da to vidimo, nego neka Krist tvoju dobrotu još sačuva svijetu.” Njima, prostrt na pod sa suzama, reče cjelivajući sve: „Nemojte se, molim vas, braćo moja, žalostiti, nego se radije radujte, jer sam to odavno želio.” Rekavši to, ušutje.
31 Zatim, zahvaćen najblažom groznicom, poče malaksati. Poslije, na sam dan Bogojavljenja Gospodnjega, uredi sve za svoju crkvu i odredi gdje da mu se načini grob, te dozvavši dječaka reče: „Požuri, sine, brzo u grad Limoges i recif pastiru Crkve da sutra dođe ovamo i preda moje tijelo ukopu.” Glasnik dakle, izvršavajući zapovijedi, nađe spomenutoga pastira kako leži u teškoj bolesti, tako da nije mogao ni stajati, ni sjediti, ni uspraviti se, niti se okrenuti na drugu stranu. Alig čim je čuo glasnikove riječi, zamoli da ga podignu radi polaska te, a da mu nitko nije pružio ruku, hodajući vlastitim nogama dođe k Božjemu čovjeku i sam presveto tijelo s monasima koji su ondje bili nazočni položi u grob. Odozgo također na čudesan način načinih natpis od zlata i srebra. I tako je svaka bolest odstupila od njega, a on se radujući i blagoslivljajući Boga vratio u svoju stolicu.
32 Mnoga se ondje, na zapovijed Gospodnju i po zaslugama sv. Tilona, događaju čudesa. Među njima se i i svjetiljka obilno prelijeva uljem koje navire. Pomazani tim svetim uljem, mnogi se ondje ozdravljaju od različitih bolesti, po daru Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je sva čast, slava i vlast u vijeke vjekova. Amen. a Ménard i Saussay imaju da ga je anđeo opomenuo da se vrati u Solignac.b Claudius Robert ga naziva Hildemerom. Vara se Saussay koji piše da je samostanom upravljao Gondobert kad se vratio sv. Tilon.c Kod Claudija Roberta je Gundobert.e Dodaje Molanus: „Darove pak koje je grof poslao iz zahvalnosti odbio je s negodovanjem.” f Saussay ga naziva Ermenonom.g Saussay kaže da, budući da nije mogao doći, kad je čuo za njegovu smrt i zazvao njegovu pomoć kod Gospodina, iznenada je ozdravio, došao na sprovod Božjega sluge, s monasima podmetnuo ramena pod nosila svetoga tijela i vlastitim rukama položio svete ostatke u grob.h Ménard i Saussay imaju „svod”. i Čitam „cicindelis”, kojom se riječju služe Grgur Turski i drugi, a označava staklenu svjetiljku ili lampu, odnosno posudu u kojoj gori ulje.
✠