U Londonu, metropoli Britanije, odavna su prije provale Angla postojali biskupi, ili čak nadbiskupi, koje su dostojanstvo po naslovu Briti, potjerani u Wales, zadržali kroz nekoliko stoljeća, kako ćemo reći 4. veljače uz životopis sv. Lifarda. Nakon što su pak Angli prigrlili kršćansku vjeru, prvi biskup Londona bio je Melit, čiji ćemo životopis donijeti 24. travnja; drugi sv. Cedo ili Ceda, za kojega ipak nije posve sigurno je li imao stolicu u Londonu, ali je svakako bio biskup Istočnih Sasa, čija je metropola London; a Vilim iz Malmesburyja izričito ga naziva biskupom Londonaca. Ivan Capgrave u Legenda Sanctorum Angliæ svjedoči da nigdje nije pronašao dan njegove smrti. Firentinac iz Worcestera izričito piše da je umro 26. listopada god. 664., ali budući da ga Martyrologium Anglicanum navodi na ovaj dan, slijedit ćemo to. Njegov je brat bio sv. Čad, biskup Lichfielda, o kojem ćemo govoriti 2. ožujka: premda se ponekad onaj naziva Ceda, a londonski pak Ceadda, no češće ga Beda i Capgrave nazivaju Ceddus, Cedd, Ceaddus. Njegova slavna djela spominje Časni Beda u knj. 3 Histor. gent. Angl; pogl. 21, 22, 23, i drugi iz njega. prezbiterima koji su se i učenošću i životom činili prikladnima za poučavanje i krštenje njegova naroda, vratio se s velikom radošću. Bijahu pak to prezbiteri Ceda, ih Ada, i i Beti, i k Diuna, od kojih je posljednji bio rodom Škot, a ostali su bili Angli. Ada je pak bio brat Ute, slavnoga prezbitera i opata samostana koji se zove kod Kozje glave. Došavši dakle u pokrajinu, spomenuti su svećenici s vladarom propovijedali riječ i bili rado slušani: te su mnogi svakodnevno, i od plemića i od najnižih, odrekavši se prljavštine idolopoklonstva, bili oprani vrelom vjere. Niti je kralj Penda zabranjivao da se i u njegovu, to jest mercijskom narodu propovijeda riječ ako bi tko htio slušati. Štoviše, mrzio je i prezirao one za koje je opazio da, premda prožeti Kristovom vjerom, nemaju djela vjere, govoreći da su vrijedni prezira i bijedni oni koji preziru pokoravati se svome Bogu u kojega vjeruju.
3 Započelo je to l dvije godine prije smrti kralja Pende: a nakon što je on bio ubijen, kada je najkršćanskiji kralj Osvi preuzeo njegovo kraljevstvo, Diuna, jedan od spomenute četvorice svećenika, postao je biskup Srednjih Angla i ujedno Mercije, zaređen od biskupa Finana. Malobrojnost je naime svećenika prisiljavala da jedan biskup bude postavljen nad dvama narodima. Kada je on u kratkom vremenu stekao Gospodinu nemali puk, preminuo je kod Srednjih Angla, u kraju koji se zove in Feppingum. Umjesto njega biskupstvo je preuzeo m Ceollach, i sam iz škotskoga naroda, koji se nedugo zatim, ostavivši biskupstvo, vratio na otok n Hy, gdje su Škoti imali glavu i utvrdu vrlo mnogih samostana: a njega je u biskupstvu naslijedio Trumhere, pobožan muž odgojen u monaškom životu, rodom doduše Angl, ali kojega su Škoti zaredili za biskupa, što se dogodilo u vrijeme kralja o Wulfherea.
Iz Bede, knj. 3, pogl. 21 i dalje.
Sv. Ceda, jedan od prvih apostola Srednjih Angla.
U to su vrijeme Middelengli, to jest Srednji Angli, pod vladaromb Pendom, sinom kralja Pendana, primili vjeru i sakramente istine. Budući da je on bio izvrstan mladić, i najdostojniji kraljevskoga imena i osobe, otac ga je postavio na čelo kraljevstva toga naroda: te je došao k kralju Nortumbrijec Osviju, tražeći da mu se njegova kćid Alchfleda dade za ženu; niti je drukčije mogao postići ono što je tražio, osim ako zajedno s narodom kojim je vladao ne primi Kristovu vjeru i krštenje. A on, čuvši propovijedanje istine, obećanje nebeskoga kraljevstva te nadu uskrsnuća i buduće besmrtnosti, rado je priznao da želi postati kršćanin, pa i ako ne bi dobio djevicu: potaknut najviše na primanje vjere od sina kralja Osvija, imenome Alchfrida, koji mu bijaše rođak i prijatelj, imajući njegovu sestru za ženu, po imenu Kimburgu, kćer kralja Pendana.
2 Krstio ga je dakle biskupf Finan, sa svima koji su s njim došli, pratiocima i vojnicima te svim njihovim slugama, u slavnome kraljevskom selu koje se zoveg kod Zida. I primivši četiria To jest oko god. 662., kako će se reći u br. 3.b Drugi ga zovu Peada, Ranulf iz Chestera Weda, sin Pende, ili, kako se ovdje naziva, Pendana, najokrutnijega kralja Mercije. Nakon što je Penda ubijen godine Kristove 655., 15. studenoga, kraljevstvo Mercije zadobio je Osvi, te je svome zetu Peadi dao kraljevstvo Južnih Mercija. Ali ovaj je god. 666., izdajom, kako se prenosi, svoje žene, zločinački ubijen u samo vrijeme uskrsne svetkovine.c On je naslijedio svoga brata sv. Osvalda u kraljevstvu godine 642., a umro je 1. ožujka god. 670.d Harpsfield je naziva Aluchefreda, a pisac iz Chestera Elfleda. Bila je sestra sv. Elflete, o kojoj će biti riječ 7. veljače.e On je naslijedio svoga brata Egfrida, kojega su Pikti ubili godine 685., u subotu 20. svibnja; umro je god. 705., 14. prosinca. Njegovu ženu pisac iz Chestera i drugi zovu Kineburga, o kojoj će biti riječ 15. rujna.f O sv. Finanu, biskupu Lindisfarnea, govorit ćemo 17. veljače.g Silni zid od busenja i kolaca najprije je Hadrijan, a zatim Sever (drugi su podigli druge utvrde protiv Kaledonaca), poput granice rimske pokrajine, povukao od Njemačkoga do Irskoga mora, ili od ušća rijeke Tyne sve do zaljeva Solway. Izvrsno ga opisuje Camden, koji kaže da ga Briti zovu Gual-sever, Gal-sever, Mur-Sever; Škoti Sottiswaith; Englezi i okolni stanovnici The Picteswall, ili Pehitswall, to jest Piktski zid, The keepewall, to jest Zid straže, i po izvrsnosti The wall; stari pak Vallum barbaricum, Prætentura, Clusura; Dion διατείχισμα; Herodijan χώμα; Antonin, Kasiodor i drugi vallum, a Beda murus. Često se susreće spomen toga bedema. Isti Camden smatra da je ovo kraljevsko selo Ad murum ono koje se danas zove Walbottle (Waltowne), a udaljeno je od oceana dvanaest milja.
David Camerarius bilježi njegov rođendan 17. siječnja, kako ćemo reći na taj dan. Ali zašto ga ubraja među Škote, ne vidim, kad Beda izričito svjedoči da je bio Angl.
Isti Camerarius ubraja ovoga među škotske svece 11. veljače i naziva ga Betta s piscem iz Worcestera, te priznaje da ga drugi štuju drugoga dana, ali kojega, nama nije poznato. k S pravom ga, uz Bedino slaganje, Camerarius pripisuje Škotima i bilježi 1. kolovoza, te prenosi da se naziva Diuna, Duima, Dina, Diurna; Godwin ga zove Dwina.
l Dakle godine 653., budući da je, kao što rekosmo, Penda ubijen god. 655. m Harpsfield ga naziva Cellacus, Vilim iz Malmesburyja Cellach, drugi Coellachus, a Camerarius povrh toga Colathus, Ceolachus, Colachus. Isti Camerarius kaže da se štuje 1. lipnja, kao i neki rukopisni Kalendarium SS. Ordinis S. Benedicti. n Hy, ili Hu, koja je i Iona, malen je škotski otok, ali zbog vježbališta presvetih asketa Kolumbana i njegovih sljedbenika najslavniji, pučki Icolmkill. O njemu uz životopis sv. Kolumbana 9. lipnja i drugdje. o Ovaj Pendin sin, Peadin brat i nasljednik, pobunio se godine 659. protiv Osvija i prisvojio sebi kraljevstvo Mercije; umro je god. 675., a bio je otac sv. Verburge, o kojoj ćemo govoriti 3. veljače.
Sv. Ceda, apostol i drugi biskup Istočnih Sasa.
a U to su vrijeme ia Istočni Sasi, zauzimanjem kralja Osvija, ponovno primili vjeru koju bijahu nekoć odbacilib nakon što je bio protjeran biskup Melit. Bijaše naime kralj toga naroda Sigebert, koji je vladao poslijec Sigeberta s nadimkom Mali, prijatelj istoga kralja Osvija:d kad je on često dolazio k njemu u pokrajinu Nortumbriju, običavao ga je poticati da shvati kako ne mogu biti bogovi oni koji su načinjeni ljudskim rukama: da drvo ili kamen ne mogu biti živa tvar za stvaranje Boga, čiji se odresci ili spale vatrom, ili se oblikuju u bilo kakve posude za ljudsku uporabu, ili se pak smatraju vrijednima prezira, bacaju van i zgaženi nogama pretvaraju u zemlju. Treba radije shvatiti da je Bog po veličanstvu neshvatljiv, ljudskim očima nevidljiv, svemoguć i vječan, koji je stvorio nebo, zemlju i ljudski rod, njime upravlja i sudit će svijet u pravednosti, a prijestolje mu je vječno: te s pravom treba shvatiti da će svi koji spoznaju i vrše volju onoga od kojega su stvoreni primiti od njega vječne nagrade. Kada je kralj Osvi ove i mnoge slične misli prijateljskim i gotovo bratskim savjetom često utiskivao u srce kralja Sigeberta, napokon je, uz pomoć suglasnosti prijatelja, povjerovao te je, održavši vijećanje sa svojima, dok su svi uz poticaj odobravali i pristajali uz vjeru, bio kršten s njima od biskupa Finana u kraljevskom selu koje smo gore spomenuli, a koje nosi nadimak Ad murum; nalazi se naime pokraj zida kojim su nekoć Rimljani opasali otok Britaniju, udaljen dvanaest milja od Istočnoga mora.
5 Stoga se kralj Sigebert, postavši već građaninom vječnoga kraljevstva, vratio u sjedište svoga vremenitog kraljevstva, moleći od kralja Osvija da mu dade neke učitelje koji bi njegov narod obratili na Kristovu vjeru i oprali ga spasonosnim vrelom. A on, poslavši u pokrajinu Srednjih Angla, pozva k sebi Božjega čovjeka Cedu: i davši mu za druga nekoga drugog prezbitera, posla ih propovijedati riječ narodu Istočnih Sasa. Kad su ondje, obišavši sve krajeve, sakupili veliku Crkvu Gospodinu, dogodilo se jednoga dana da se isti Ceda vratio kući i stigao u Crkvue Lindisfarnea radi razgovora s biskupom Finanom: koji, čim je doznao da mu je djelo Evanđelja napredovalo, učini ga biskupom u narodu Istočnih Sasa, pozvavši k sebi u službu ređenja druga dva biskupa. Primivši stupanj biskupstva, vratio se u pokrajinu te je s većom vlašću dovršavajući započeto djelo podizao crkve po mjestima, zaredio prezbitere i đakone koji bi mu pomagali u riječi vjere i službi krštenja, osobito u gradu koji se na jeziku Sasa nazivaf Ithancestir, ali i u onom koji nosi nadimakg Tilaburg: od kojih se prvo mjesto nalazi na obali rijeke Pente, a drugo na obali Temze; u njima je, okupivši mnoštvo Kristovih slugu, poučavao stezi redovničkoga života koliko su je tada još neuki mogli shvatiti.
6 I dok je kroz nemalo vrijeme u spomenutoj pokrajini, na radost kralja i uz zajedničku radost svega naroda, ustanova nebeskoga života svakodnevno rasla, dogodilo se da je samoga kralja, na poticaj neprijatelja svih dobara, ubila ruka njegovih rođaka. Bijahu pak dva rođena brata koja su počinila taj zločin: kad su ih upitali zašto su to učinili, nisu znali odgovoriti ništa drugo osim da su zato bili gnjevni i neprijateljski raspoloženi prema kralju jer je on običavao previše štedjeti svoje neprijatelje i blagom dušom opraštati nepravde koje bi mu nanijeli čim bi ga zamolili. Takva je bila kraljeva krivnja zbog koje je ubijen, što je pobožnim srcem čuvao evanđeoske zapovijedi. Ipak je u toj njegovoj nedužnoj smrti, prema proročanstvu Božjega čovjeka, bila kažnjena njegova stvarna krivnja. Jedan je naime od onih grofova koji su ga ubili živio u nedopuštenom braku; kad to biskup nije mogao zabraniti ni ispraviti, izopćio ga je te svima koji su ga htjeli poslušati zapovjedio da ne ulaze u njegovu kuću niti uzimaju od njegovih jela. Kralj je prezreo tu zapovijed i na grofov poziv ušao u njegovu kuću na gozbu. Kad je odlazio, susreo ga je biskup: a kralj, ugledavši ga, odmah prestrašen sjaši s konja i pade pred njegove noge, moleći oproštenje za svoj grijeh. Jer i biskup jednako sjaši, budući da je i sam sjedio na konju. Gnjevan pak, dotaknu ležećega kralja štapom koji je držao u ruci i biskupskom vlašću izjavi: „Kažem ti”, reče, „budući da se nisi htio uzdržati od kuće onoga izgubljenog i prokletog čovjeka, u njoj imaš umrijeti.” Ali treba vjerovati da je takva smrt pobožnoga muža ne samo oprala takvu krivnju nego mu i povećala zaslugu: jer se to nesumnjivo dogodilo zbog pobožnosti koja je proizašla iz obdržavanja Kristovih zapovijedi.
7 Sigeberta je pak u kraljevstvu naslijedio Svidhelm, sin Seksbaldov, kojega je krstio sam Ceda u pokrajini Istočnih Angla, u kraljevskom selu koje se zoveh Rendlesham, to jest Rendilov stan; a kad je izlazio iz svetoga vrela, kum mu je bio i Etelvald, kralj istoga naroda Istočnih Angla, brat njihova kralja k Ane.
a Jedno od sedam anglosaskih kraljevstava u Britaniji bilo je kraljevstvo Istočnih Sasa, čiji je glavni grad na samim granicama Kenta bio London.
b Nakon smrti kršćanskoga kralja Seberta, njegova tri sina, Seksred, Sivard i Sebert, obnovili su štovanje idola god. 616. i protjerali biskupa Melita.
c Sigebert s nadimkom Mali, sin Sivardov, nakon što su njegova oca i stričeve ubili Kinegils, kralj Zapadnih Sasa, i njegov sin Kvihelm, preuzeo je kraljevstvo godine Kristove 623.
d Isto nešto kraće pripovijeda pisac iz Westminstera pod god. 647., a pisac iz Worcestera pod god. 653.
e Otok Lindisfarne, pučki Holy Island, to jest Sveti otok, nasuprot obali Nortumbrije, nekoć sjedište mnogih svetaca.
f Pisac iz Westminstera naziva ga Ithancestria i kaže da se nalazi na obali rijeke Pente. Camden u poglavlju o Trinobantima kaže da ovu rijeku stanovnici nazivaju Blackwater, a nekoć Pant. O Ithancestriji ovako piše: „Više prema sjevernoj obali cvjetao je grad drevne uspomene, koji su naši preci nazivali Ithancestre. Piše naime iz Bede Radulf Niger: Biskup Ceda krstio je Istočne Sase pokraj Maldona u gradu Ithancesteru, koji bijaše na obali rijeke Pant, što teče pokraj Maldona u pokrajini Dengie, ali je sada taj grad potopljen u rijeci Pant. Ne mogu prstom pokazati mjesto, ali nimalo ne sumnjam da se rijeka koja se danas zove Freshwell prije nazivala Pante, jer se jedan od njezinih izvora naziva Pantswell; a tako su rekli i monasi iz Coggeshalla. Ima onih koji tvrde da je taj Ithancester bio smješten na krajnjem rtu satnije Dengie, gdje je danas St Peter's-on-the-Wall, to jest kod nasipa. Duž ove naime obale stanovnici jedva brane polja nasipima protiv oceana koji navaljuje. Uostalom, nekako vjerujem da je taj Ithancester bio Othona, gdje je odred Fortensia sa svojim zapovjednikom, dok je Rimsko Carstvo propadalo, pod grofom saske obale držao stražu protiv gusarskih pljački Sasa. Od OTHONA naime u ITHANA prijelaz nije odviše tvrd, a položaj uz zaljev u koji se ulijeva više rijeka bio je za tu svrhu vrlo prikladan.” Toliko on veoma pomno. John Speed u 1. knj. Theatri Britanniæ, pogl. 16, sve to izlaže očima i smatra da je Ithancestria bila ondje gdje je sada ono selo St Peter-on-the-Wall.
g Pisac iz Westminstera naziva ga Tileburg, sada se zove Tilbury, a sastoji se od nekoliko koliba na lijevoj obali Temze. Camden kaže da je ovdje bilo Cedino sjedište kada je oko godine 630. krštenjem ucijepio Istočne Sase u Kristovu Crkvu. Ali kako bismo mogli reći da se to dogodilo oko godine 630., kad je Osvi, po čijem je savjetu vjeru primio Sigebert Dobri, sin Sigebaldov, počeo kraljevati tek god. 642.? h Ovo se mjesto nalazi u Suffolku na lijevoj obali rijeke Deben. O njemu raspravlja Camden u poglavlju o Icenima. i Odavde se može nagađati u koje je otprilike vrijeme kršten Svidhelm, ili, kako piše Harpsfield, Suithelmus, a kod Camdena Swidhelmus: godine naime 655., nakon što je s Pendom ubijen Etelhere, kraljem Istočnih Angla postao je Edvald ili Etelvald; umro je god. 664., kada je Svidhelmov nasljednik Siger već vladao Istočnim Sasima. k Najpobožnijega kralja Anu ubio je Penda god. 654.
Ostala Cedina djela, suzdržljivost, smrt.
Običavao je pak isti čovjek Gospodnji, dok je kod Istočnih Sasa vršio biskupsku službu, češće radi poticanja ponovno posjećivati i svoju, to jest nortumbrijsku pokrajinu. Kad ga jea Etelvald, sin kraljab Osvalda, koji je imao kraljevstvo u krajevimac Deire, vidio kao sveta i mudra muža čestitih običaja, zatražio je od njega da primi neki zemljišni posjed od njegad za gradnju samostana, u koji bi i sam kralj trebao češće dolaziti moliti Gospodina i slušati riječ te pokopati pokojnike. Jer i sam je vjerno vjerovao da mu mnogo pomažu svakodnevne molitve onih koji bi na tome mjestu služili Gospodinu. Imao je pak isti kralj uza se rođenoga brata istoga biskupa po imenu Celin, muža jednako odana Bogu, koji je i njemu i njegovoj obitelji običavao dijeliti riječ i sakramente vjere (bijaše naime prezbiter), po čijem je poznanstvu ponajviše došao do toga da zavoli i upozna biskupa. 9 Izlazeći stoga ususret kraljevim željama, biskup si je za gradnju samostana izabrao mjesto u strmim i zabitim gorama, u kojima su se prije činila razbojnička skrovišta i brlozi divljih zvijeri negoli ljudska prebivališta, kako bi, prema Izaijinu proročanstvu, u jazbinama u kojima su prije boravili zmajevi niknulo zelenilo trske i rogoza, to jest da bi se ondje rađali plodovi dobrih djela gdje su prije ili boravile zvijeri ili ljudi običavali živjeti zvjerski. Nastojeći pak Božji muž primljeno mjesto samostana najprije molitvama i postovima očistiti od prijašnje ljage opačina i tako na njemu udariti temelje samostana, zatražio je od kralja da mu tijekom cijeloga korizmenoga vremena koje je nastupalo dopusti i odobri ondje boraviti radi molitve. Svih tih dana, osim nedjelje, produljujući post prema običaju sve do večeri, ni tada nije uzimao ništa osim sasvim malo kruha i jednoga kokošjeg jajeta s malo mlijeka pomiješana s vodom. Govorio je naime da je to običaj onih od kojih je naučio pravilo redovničke stege, da tek primljena mjesta za gradnju samostana ili crkve najprije molitvama i postovima posvete Gospodinu. A kad je preostalo deset dana korizme, dođe netko tko ga je pozvao kralju. No on, kako se pobožno djelo ne bi prekinulo zbog kraljevskih poslova, zamoli svoga prezbitera Cymbela, koji mu je ujedno bio i rođeni brat, da dovrši pobožni pothvat. Kad je ovaj na to rado pristao, dovršivši revnost u postovima i molitvi, podigao si je samostan koji se sada zove Lastingham i uredio ga redovničkim običajima prema obredu Lindisfarnaca, gdje je bio odgojen. 10 Dok je on mnogo godina u spomenutoj pokrajini upravljao biskupstvom, a brinuo se i za ovaj samostan, postavivši predstojnike, slučajno dogodilo se da je, došavši u sam samostang u vrijeme pomora, ondje pogođen tjelesnom bolešću preminuo: najprije je doduše pokopan vani, a s vremenom je u samostanu sagrađena kamena crkva u čast blažene Bogorodice te je u njoj njegovo tijelo položeno zdesna oltara. Biskup je pak dao samostan na upravljanje poslije sebe svome bratu Čadu, koji je poslije postao biskup. Četvorica su naime rođene braće koje smo spomenuli, Cedd, i Cymbil, i Ceulin, i Ceadda (što se rijetko nalazi), svi bili slavni svećenici Gospodnji, a dvojica od njih vršila su i službu vrhovnoga svećeništva.
11 Kada se dakle čulo da je biskup preminuo i da je pokopan u pokrajini Nortumbriji, braća koja bijahu u njegovu samostanu u pokrajini Istočnih Sasa dođoše onamo iz svoga samostana, njih oko trideset ljudi, želeći kod tijela svoga oca ili živjeti (ako se tako svidi Bogu) ili umrijeti i ondje biti pokopani: njih su rado primila njihova braća i suborci te su svi ondje preminuli od nadošle pošasti spomenute kuge; osim jednoga dječačića za kojega je pouzdano da je molitvama svoga oca bio sačuvan od smrti. Kad je naime dugo poslije toga živio i posvetio se čitanju Pisma, napokon je doznao da nije bio preporođen vodom krštenja, te je odmah opran vrelom spasonosne kupelji, a poslije je promaknut i u red prezbiterata i bio je mnogima koristan u Crkvi. Za njega ne bih smatrao da treba sumnjati kako je zagovorom (kao što rekoh) svoga oca, k čijem je tijelu bio došao iz ljubavi prema njemu, bio zadržan od smrtnoga časa, da bi tako i sam izbjegao vječnu smrt, a i ostaloj braći poučavanjem pružio službu života i spasenja.
a Edelvald, kod pisca iz Worcestera Etelvald, a kod pisca iz Westminstera Oidvald, naslijedio je god. 651. sv. Osvina (o kojem ćemo govoriti 20. kolovoza) u kraljevstvu Deire uz dopuštenje strica Osvija. Nakon njegove smrti kraljevstvo je dano Alfridu, sinu Osvijevu.
b Sv. Osvald se štuje 5. kolovoza.
c Nortumbrija je bila podijeljena na Berniciju i Deiru; potonja je bila južnija.
d Čini se da nedostaje riječ accipere (primiti) ili nešto slično.
e Izaija, pogl. 35., red. 7, ima ovako: „U brlozima u kojima su prije prebivali zmajevi niknut će zelenilo trstike i site”, i smatram da je Beda svakako napisao oreretur viror calami itd.
f U vrijeme korizme doduše je zabranjena uporaba jaja i mliječnih jela, osim ako je biskupi negdje dopuste zbog oskudice ribe. Ali vjerojatno je ili da je Cedi zbog slabosti želuca bila potrebna takva hrana, ili svakako da kod Škota taj zakon ili običaj crkvene suzdržljivosti još nije bio prihvaćen. I premda je o toj stvari odavna na upite sv. Augustina odgovorio sv. Grgur, ipak to Škoti, kod kojih je Ceda bio odgojen, nisu bili prihvatili, a možda ni čuli. O toj pak spasonosnoj suzdržljivosti izvrsno raspravlja naš Stjepan Fagundez u djelu de Præceptis Ecclesiæ, a osobito u obrambenoj knjižici o tom istom pitanju.
g Beda u knj. 3, pogl. 27 svjedoči da je godine 664. iznenadna pošast kuge najprije opustošila južne krajeve Britanije, a zatim i područje Nortumbrije te Irsku. Od nje je dakle preminuo sv. Ceda, kako prenosi pisac iz Worcestera pod istom godinom.
Ostala Cedina djela i čudesa.
Budući da su se u to vrijeme monasi s otoka Hy i svi sjeverni Škoti u slavljenju Uskrsa i nekim drugim obredima razilazili od Rimske Crkve, održana je u Engleskoj u samostanu sv. Hilde (o kojem ćemo govoriti uz njezin životopis 17. studenoga) poglavito o tom pitanju sinoda godine Kristove 664., XXII. godine kraljevanja kralja Osvija, kako navodi Beda u knj. 3, pogl. 23, na kojoj je bio i časni biskup Ceda, već odavna zaređen od Škota, koji je na tom koncilu bio i najbudniji tumač obiju strana. Nakon što je ondje opovrgnuto škotsko obdržavanje, Ceda se, kako kaže isti Beda u pogl. 26, ostavivši stope Škota vratio u svoje sjedište, budući da je priznao obdržavanje katoličkoga Uskrsa. Ali o cijelom tom pitanju bit će prilike govoriti drugdje. U međuvremenu se može pogledati komentar našega Egidija Bucheriusa na Viktorijev Uskrsni kanon, pogl. 10. Ovaj koncil spominje pisac iz Worcestera pod istom godinom.
13 Isti Beda u knj. 4, pogl. 3 prenosi da je, dok je sv. Čad prelazio s ovoga svijeta, neki sveti muž vidio dušu njegova brata Cede kako s četom anđela silazi s neba i, uzevši sa sobom njegovu dušu, vraća se u nebeska kraljevstva. To je pripovijedao sv. Higbald, opat, o kojem ćemo govoriti 22. rujna. Sažeti životopis sv. Cede iz ovoga ima Ivan Capgrave. O istom raspravljaju Harpsfield, st. 7, pogl. 13, 22 itd.; Firentinac iz Worcestera u Chronicon, osobito pod godinom 652.; Ranulf iz Chestera, knj. 5, pogl. 15 i 16; Matej iz Westminstera pod god. 649. i drugdje; Vilim iz Malmesburyja, knj. 1 de Regis Anglor; pogl. 6, i knj. 2 de Pontificibus Anglor.; Polidor Vergilije, knj. 4 Histor. Angl; i bezbrojni drugi.
✠