Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Cedi ili Cedu, biskupu Londona

DE S. CEDDA SIVE CEDDO EPISCOPO LONDINENSI

U Londonu, metropoli Britanije, odavna su prije provale Angla postojali biskupi, ili čak nadbiskupi, koje su dostojanstvo po naslovu Briti, potjerani u Wales, zadržali kroz nekoliko stoljeća, kako ćemo reći 4. veljače uz životopis sv. Lifarda. Nakon što su pak Angli prigrlili kršćansku vjeru, prvi biskup Londona bio je Melit, čiji ćemo životopis donijeti 24. travnja; drugi sv. Cedo ili Ceda, za kojega ipak nije posve sigurno je li imao stolicu u Londonu, ali je svakako bio biskup Istočnih Sasa, čija je metropola London; a Vilim iz Malmesburyja izričito ga naziva biskupom Londonaca. Ivan Capgrave u Legenda Sanctorum Angliæ svjedoči da nigdje nije pronašao dan njegove smrti. Firentinac iz Worcestera izričito piše da je umro 26. listopada god. 664., ali budući da ga Martyrologium Anglicanum navodi na ovaj dan, slijedit ćemo to. Njegov je brat bio sv. Čad, biskup Lichfielda, o kojem ćemo govoriti 2. ožujka: premda se ponekad onaj naziva Ceda, a londonski pak Ceadda, no češće ga Beda i Capgrave nazivaju Ceddus, Cedd, Ceaddus. Njegova slavna djela spominje Časni Beda u knj. 3 Histor. gent. Angl; pogl. 21, 22, 23, i drugi iz njega. prezbiterima koji su se i učenošću i životom činili prikladnima za poučavanje i krštenje njegova naroda, vratio se s velikom radošću. Bijahu pak to prezbiteri Ceda, ih Ada, i i Beti, i k Diuna, od kojih je posljednji bio rodom Škot, a ostali su bili Angli. Ada je pak bio brat Ute, slavnoga prezbitera i opata samostana koji se zove kod Kozje glave. Došavši dakle u pokrajinu, spomenuti su svećenici s vladarom propovijedali riječ i bili rado slušani: te su mnogi svakodnevno, i od plemića i od najnižih, odrekavši se prljavštine idolopoklonstva, bili oprani vrelom vjere. Niti je kralj Penda zabranjivao da se i u njegovu, to jest mercijskom narodu propovijeda riječ ako bi tko htio slušati. Štoviše, mrzio je i prezirao one za koje je opazio da, premda prožeti Kristovom vjerom, nemaju djela vjere, govoreći da su vrijedni prezira i bijedni oni koji preziru pokoravati se svome Bogu u kojega vjeruju.

Londini Britanniæ metropoli dudum ante Anglorum irruptionem Episcopi fuere, aut etiam Archiepiscopi, quæ dignitas titulo tenus a Britannis in Walliam compulsis, ad sæcula aliquot retenta est, ut IV Februarii ad S. Liphardi vitam dicemus Anglis vero religionem Christianam complexis, primus Londini Antistes Mellitus fuit, cujus vitam XXIV Aprilis dabimus; secundus S. Ceddus, sive Cedda, qui tamen an Londini Sedem habuerit, non omnino constat, Episcopus certe Orientalium Saxonum fuit, quorum metropolis Londinum; et Wilhelmus Malmesburiensis expresse Londinensium Episcopum vocat. Ejus obitus diem nusquam se reperisse testatur Joannes Capgravius in Legenda Sanctorum Angliæ. Florentius Wigorniensis diserte scribit VII Kalendas Novembr. an. DCLXIV, obiisse, sed cum Martyrologium Anglicanum hoc die illum referat, id sequemur. Frater ejus S. Ceadda fuit. Lichfeldensis Episcopus, de quo II Martii agemus: quamquam subinde is Cedda Londinensis vero Ceadda et Ceadda appelletur, sed sæpius Ceddus, Cedd, Ceaddus a Beda et Capgravio. Res ab eo præclare gestas commemorat Venerabilis Beda lib. 3, Histor. gent. Angl. cap. 21, 22, 23, et alii ex eo. shyteris, qui ad docendam baptizandamque gentem illius et eruditione et vita videbantur idonei, multo cum gaudio reversus est. Erant autem Presbyteri Cedda, eth Adda, et i Betti, et k Diuna, quorum ultimus natione Scotus, ceteri fuere Angli. Adda autem erat frater Uttan Presbyteri illustris, et Abbatis monasterii, quod vocatur ad Capreæ caput. Venientes igitur in provinciam memorati Sacerdotes cum Principe, prædicabant verbum, et libenter auditi sunt: multique quotidie et nobilium et infimorum, abrenuntiata sorde idololatriæ, fidei sint fonte abluti. Nec prohibuit Penda Rex, quin etiam in sua, hoc est Merciorum, natione verbum, si qui vellent audire, prædicaretur. Quin potius odio habebat et despiciebat eos, quos fide Christi imbutos opera fidei non habere deprehendit, dicens contemnendos et miseros esse eos, qui Deo suo, in quem crederent, obedire contemnerent.

3 Započelo je to l dvije godine prije smrti kralja Pende: a nakon što je on bio ubijen, kada je najkršćanskiji kralj Osvi preuzeo njegovo kraljevstvo, Diuna, jedan od spomenute četvorice svećenika, postao je biskup Srednjih Angla i ujedno Mercije, zaređen od biskupa Finana. Malobrojnost je naime svećenika prisiljavala da jedan biskup bude postavljen nad dvama narodima. Kada je on u kratkom vremenu stekao Gospodinu nemali puk, preminuo je kod Srednjih Angla, u kraju koji se zove in Feppingum. Umjesto njega biskupstvo je preuzeo m Ceollach, i sam iz škotskoga naroda, koji se nedugo zatim, ostavivši biskupstvo, vratio na otok n Hy, gdje su Škoti imali glavu i utvrdu vrlo mnogih samostana: a njega je u biskupstvu naslijedio Trumhere, pobožan muž odgojen u monaškom životu, rodom doduše Angl, ali kojega su Škoti zaredili za biskupa, što se dogodilo u vrijeme kralja o Wulfherea.

3 Cœpta sunt hæc l biennio ante mortem Penda Regis: ipso autem occiso, cum Oswi, Rex Christianissimus, regnum ejus acciperet, factus est Diuna, unus ex præfatis quatuor Sacerdotibus, Episcopus Mediterraneorum Anglorum, simul et Merciorum, ordinatus a Finano Episcopo. Paucitas enim Sacerdotum cogebat unum Antistitem duobus populis præfici. Qui cum pauco sub tempore non paucam Domino plebem acquisisset, defunctus est apud Mediterraneos Anglos, in regione quæ vocatur in Feppingum. Suscepitque pro illo Episcopatum m Ceollach, et ipse de natione Scotorum, qui non multo post Episcopatu relicto reversus est ad insulam n Hy, ubi plurimorum caput et arcem Scoti habuere cænobiorum: succedente illi in Episcopatum Trumhere viro religioso, et monachica vita instituto, natione quidem Anglo, sed a Scotis ordinato Episcopo, quod temporibus o Wlfheri Regis factum est.

Iz Bede, knj. 3, pogl. 21 i dalje.

Ex Beda lib. 5, cap. 21 et seqq.

Sv. Ceda, jedan od prvih apostola Srednjih Angla.

S. Cedda unus e primis Mediterraneorum Anglorum Apostolis.

U to su vrijeme Middelengli, to jest Srednji Angli, pod vladaromb Pendom, sinom kralja Pendana, primili vjeru i sakramente istine. Budući da je on bio izvrstan mladić, i najdostojniji kraljevskoga imena i osobe, otac ga je postavio na čelo kraljevstva toga naroda: te je došao k kralju Nortumbrijec Osviju, tražeći da mu se njegova kćid Alchfleda dade za ženu; niti je drukčije mogao postići ono što je tražio, osim ako zajedno s narodom kojim je vladao ne primi Kristovu vjeru i krštenje. A on, čuvši propovijedanje istine, obećanje nebeskoga kraljevstva te nadu uskrsnuća i buduće besmrtnosti, rado je priznao da želi postati kršćanin, pa i ako ne bi dobio djevicu: potaknut najviše na primanje vjere od sina kralja Osvija, imenome Alchfrida, koji mu bijaše rođak i prijatelj, imajući njegovu sestru za ženu, po imenu Kimburgu, kćer kralja Pendana.

His temporibus Middelengli, id est, mediterranei Angli, sub Principeb Penda, filio Pendan Regis, fidem et Sacramenta veritatis perceperunt. Qui cum esset juvenis optimus, ac Regis nomine ac persona dignissimus, prælatus est a patre regno gentis illius: venitque ad Regem Nordhumbrorumc Oswi, postulans filiam ejusd Alchfledam sibi conjugem dari; neque aliter quod petebat impetrare potuit, nisi fidem Christi ac baptisma cum gente cui præerat, acciperet. At ille audita prædicatione veritatis et promissione regni cælestis, speque resurrectionis ac futuræ immortalitatis, libenter se Christianum fieri velle confessus est, etiamsi virginem non acciperet: persuasus maxime ad percipiendam fidem a filio Regis Oswi, nominee Alchfrido, qui erat cognatus et amicus ejus, habens sororem ipsius conjugem, vocabulo Cymburgam, filiam Pendam Regis.

2 Krstio ga je dakle biskupf Finan, sa svima koji su s njim došli, pratiocima i vojnicima te svim njihovim slugama, u slavnome kraljevskom selu koje se zoveg kod Zida. I primivši četiria To jest oko god. 662., kako će se reći u br. 3.b Drugi ga zovu Peada, Ranulf iz Chestera Weda, sin Pende, ili, kako se ovdje naziva, Pendana, najokrutnijega kralja Mercije. Nakon što je Penda ubijen godine Kristove 655., 15. studenoga, kraljevstvo Mercije zadobio je Osvi, te je svome zetu Peadi dao kraljevstvo Južnih Mercija. Ali ovaj je god. 666., izdajom, kako se prenosi, svoje žene, zločinački ubijen u samo vrijeme uskrsne svetkovine.c On je naslijedio svoga brata sv. Osvalda u kraljevstvu godine 642., a umro je 1. ožujka god. 670.d Harpsfield je naziva Aluchefreda, a pisac iz Chestera Elfleda. Bila je sestra sv. Elflete, o kojoj će biti riječ 7. veljače.e On je naslijedio svoga brata Egfrida, kojega su Pikti ubili godine 685., u subotu 20. svibnja; umro je god. 705., 14. prosinca. Njegovu ženu pisac iz Chestera i drugi zovu Kineburga, o kojoj će biti riječ 15. rujna.f O sv. Finanu, biskupu Lindisfarnea, govorit ćemo 17. veljače.g Silni zid od busenja i kolaca najprije je Hadrijan, a zatim Sever (drugi su podigli druge utvrde protiv Kaledonaca), poput granice rimske pokrajine, povukao od Njemačkoga do Irskoga mora, ili od ušća rijeke Tyne sve do zaljeva Solway. Izvrsno ga opisuje Camden, koji kaže da ga Briti zovu Gual-sever, Gal-sever, Mur-Sever; Škoti Sottiswaith; Englezi i okolni stanovnici The Picteswall, ili Pehitswall, to jest Piktski zid, The keepewall, to jest Zid straže, i po izvrsnosti The wall; stari pak Vallum barbaricum, Prætentura, Clusura; Dion διατείχισμα; Herodijan χώμα; Antonin, Kasiodor i drugi vallum, a Beda murus. Često se susreće spomen toga bedema. Isti Camden smatra da je ovo kraljevsko selo Ad murum ono koje se danas zove Walbottle (Waltowne), a udaljeno je od oceana dvanaest milja.

2 Baptizatus est ergo af Finano Episcopo, cum omnibus qui secum venerant, Comitibus ac militibus, eorumque famulis universis, in vico Regis illustri, qui vocaturg ad murum. Et acceptis quatuor Prea Id est circa an. DCLXII, ut num. 3, dicetur.b Aliis Peada dicitur, Ranulso Cestrensi Weda, filius Pendæ, sive, ut hic vocatur, Pendan, crudelissimi Merciorum Regis. Penda occiso anno Christi DCLV, XV Novembr. Merciorum regno politus est Oswius, et Peadæ genero suo regnum Australium Merciorum dedit. Sed hic an. DCLXVI. proditione, ut traditur, uxoris suæ, nefarie interfectus est ipso Paschalis festi tempore.e Successit hic S. Oswaldo fratri in regnum anno DCXLII, obiit Kalendis Martii an. DCLXXd Harpsfeldius Aluchefredam vocat, Cestrensis Elfledam. Soror fuit S. Elfledæ, de qua vii Februar.e Hic Egfrido fratri anno DCLXXXV, XX Maii Sabbato, a Pictis interfecto, successit; obiit an. DCCV, XIV Decemb. Ejus uxorem Cestrensis aliique Kyneburgam vocant, de qua xv Septembr.f De S. Finano Episcopo Lindisfarnensi agemus xvii Februarii.g Murus ingense cespitibus et palis ab Adriano primum, deinde a Severo (alii alias contra Caledonios prætenturas fecere) veluti Romanæ provinciæ límes, ductus est a mari Germanico ad Hibernicum, sive a Tinæ fluminis æstuario usque, ad Itunæ sinum. Egregie describitur a Cambdeno, qui Britannis dici ait Gual-sever, Gal-sever, Mur-Sever: Scotis Sottiswaith, Anglis et accolis The Picteswall, sive Pehitswall, id est, murum Picticum, The keepewall, id est, custodiæ murum, et per excellentiam The wall; antiquis tiquis vero Vallum barbaricum, Prætenturam, Clusutam; Dioni διατείχισμα; Herodiano χώμα; Antonino, Cassiodoro et aliis vallum, Bedæ murum. Hujus valli crebra occurrit mentio. Villam hanc regiam. Ad murum putat idem Cambdenus eam esse quæ nunc Waltowne dicitur, distatque ab Oceano xii millibus passuum.

David Camerarius bilježi njegov rođendan 17. siječnja, kako ćemo reći na taj dan. Ali zašto ga ubraja među Škote, ne vidim, kad Beda izričito svjedoči da je bio Angl.

David Camerarius hujus natalem consignat xvu Januarii, ut ad eum diem dicemus. Sed cur inter Scotos eum referat non video, cum Beda diserte testetur Anglum fuisse.

Isti Camerarius ubraja ovoga među škotske svece 11. veljače i naziva ga Betta s piscem iz Worcestera, te priznaje da ga drugi štuju drugoga dana, ali kojega, nama nije poznato. k S pravom ga, uz Bedino slaganje, Camerarius pripisuje Škotima i bilježi 1. kolovoza, te prenosi da se naziva Diuna, Duima, Dina, Diurna; Godwin ga zove Dwina.

Idem Camerarius inter Sanctos Scotos hunc recenset xi Februarii et Bettam vocat cum Wigorniensi fateturque ab aliis alio die coli, quo vero, nobis incompertum est. k Jure hunc, Beda assentiente, Scotis vindicat Camerarius, adscribitque, kalendis Augusti, et tradit Diunam, Diunam, Duimam, Dinam, Diurnam, vocari Godwinus Dwinam appellat.

l Dakle godine 653., budući da je, kao što rekosmo, Penda ubijen god. 655. m Harpsfield ga naziva Cellacus, Vilim iz Malmesburyja Cellach, drugi Coellachus, a Camerarius povrh toga Colathus, Ceolachus, Colachus. Isti Camerarius kaže da se štuje 1. lipnja, kao i neki rukopisni Kalendarium SS. Ordinis S. Benedicti. n Hy, ili Hu, koja je i Iona, malen je škotski otok, ali zbog vježbališta presvetih asketa Kolumbana i njegovih sljedbenika najslavniji, pučki Icolmkill. O njemu uz životopis sv. Kolumbana 9. lipnja i drugdje. o Ovaj Pendin sin, Peadin brat i nasljednik, pobunio se godine 659. protiv Osvija i prisvojio sebi kraljevstvo Mercije; umro je god. 675., a bio je otac sv. Verburge, o kojoj ćemo govoriti 3. veljače.

1 Ergo anno dclii cum, ut diximus, occisus sit Penda an. dclxv. m Harpsfeldio dicitur Cellacus. Cellach Malmesburiensi, aliis Coellachus- Camerario præterea Colathus, Ceolachus, Colachus. Eum in Junii coli, ait idem Camerarius, uti et ms. quoddam Kalendarium SS. Ordinis S. Benedicti. n Hy, sive Hu, quæ et Iona, insula Scotiæ exigua, sed propter sanctissimorum ascetarum Columbæ et sectatorum ejus palæstram celeberrima, vulgo Columbkil. De ea ad vitam S. Columbæ ix Junii et alibi. o Hic Pendæ filius, Peadæ frater et successor, anno dclxix adversus Oswium rebellavit, sibique Merciorum regnum asseruit; obiit an. dclxxxv pater fuit S. Werburgæ, de qua in Februarii agemus.

Sv. Ceda, apostol i drugi biskup Istočnih Sasa.

S. Cedda Apostolus et secundus Episcopus Orientalium Saxonum.

a U to su vrijeme ia Istočni Sasi, zauzimanjem kralja Osvija, ponovno primili vjeru koju bijahu nekoć odbacilib nakon što je bio protjeran biskup Melit. Bijaše naime kralj toga naroda Sigebert, koji je vladao poslijec Sigeberta s nadimkom Mali, prijatelj istoga kralja Osvija:d kad je on često dolazio k njemu u pokrajinu Nortumbriju, običavao ga je poticati da shvati kako ne mogu biti bogovi oni koji su načinjeni ljudskim rukama: da drvo ili kamen ne mogu biti živa tvar za stvaranje Boga, čiji se odresci ili spale vatrom, ili se oblikuju u bilo kakve posude za ljudsku uporabu, ili se pak smatraju vrijednima prezira, bacaju van i zgaženi nogama pretvaraju u zemlju. Treba radije shvatiti da je Bog po veličanstvu neshvatljiv, ljudskim očima nevidljiv, svemoguć i vječan, koji je stvorio nebo, zemlju i ljudski rod, njime upravlja i sudit će svijet u pravednosti, a prijestolje mu je vječno: te s pravom treba shvatiti da će svi koji spoznaju i vrše volju onoga od kojega su stvoreni primiti od njega vječne nagrade. Kada je kralj Osvi ove i mnoge slične misli prijateljskim i gotovo bratskim savjetom često utiskivao u srce kralja Sigeberta, napokon je, uz pomoć suglasnosti prijatelja, povjerovao te je, održavši vijećanje sa svojima, dok su svi uz poticaj odobravali i pristajali uz vjeru, bio kršten s njima od biskupa Finana u kraljevskom selu koje smo gore spomenuli, a koje nosi nadimak Ad murum; nalazi se naime pokraj zida kojim su nekoć Rimljani opasali otok Britaniju, udaljen dvanaest milja od Istočnoga mora.

a Eo tempore etiam a Orientales Saxones fidem, quam olimb expulso Mellito Antiste abjecerat, instantia Regis Oswi receperunt. Erat enim Rex ejusdem gentis Sigbert, qui postc Sigbertum, cognomento Parvum regnavit, amicus ejusdem Oswi Regis:d qui cum frequenter ad eum in provinciam Nordhumbrorum veniret, solebat eum hortari ad intelligendum deos esse non posse, qui hominum manibus facti essent: Dei creandi materiam vivam lignum vel lapidem esse non posse, quorum recisuræ vel igni absumarentur, vel in vasa quælibet humani usus formarentur; vel certe depectui habita, foras projicerentur, et pedibus conculcata in terram verterentur. Deum potius intelligendum majestate incomprehensibilem, humanis oculis invisibilem, omnipotentem, et æternum, qui cælum et terram, et humanum genus creasset, regeret et judicaturus esset orbem in æquitate, cujus sedes æterna: meritoque, intelligendum, quia omnes qui voluntatem ejus, a quo creati sunt, discerent et facerent, æterna ab illo præmia essent percepturi. Hæc et hujusmodi multa cum Rex Oswii Regi Sigberto amicabili, et quasi fraterno consilio sæpe inculcaret, tandem juvante amicorum consensu credidit, et facto cum suis consilio, cum exhortatione faventibus cunctis et annuentibus fidei, baptizatus est cum eis a Finano Episcopo in villa regia, cujus supra meminimus, quæ cognominatur Ad murum, est enim juxta murum, quo olim Romani Britanniam insulam præcinxere, duodecim millibus passuum a mari Orientali secreta.

5 Stoga se kralj Sigebert, postavši već građaninom vječnoga kraljevstva, vratio u sjedište svoga vremenitog kraljevstva, moleći od kralja Osvija da mu dade neke učitelje koji bi njegov narod obratili na Kristovu vjeru i oprali ga spasonosnim vrelom. A on, poslavši u pokrajinu Srednjih Angla, pozva k sebi Božjega čovjeka Cedu: i davši mu za druga nekoga drugog prezbitera, posla ih propovijedati riječ narodu Istočnih Sasa. Kad su ondje, obišavši sve krajeve, sakupili veliku Crkvu Gospodinu, dogodilo se jednoga dana da se isti Ceda vratio kući i stigao u Crkvue Lindisfarnea radi razgovora s biskupom Finanom: koji, čim je doznao da mu je djelo Evanđelja napredovalo, učini ga biskupom u narodu Istočnih Sasa, pozvavši k sebi u službu ređenja druga dva biskupa. Primivši stupanj biskupstva, vratio se u pokrajinu te je s većom vlašću dovršavajući započeto djelo podizao crkve po mjestima, zaredio prezbitere i đakone koji bi mu pomagali u riječi vjere i službi krštenja, osobito u gradu koji se na jeziku Sasa nazivaf Ithancestir, ali i u onom koji nosi nadimakg Tilaburg: od kojih se prvo mjesto nalazi na obali rijeke Pente, a drugo na obali Temze; u njima je, okupivši mnoštvo Kristovih slugu, poučavao stezi redovničkoga života koliko su je tada još neuki mogli shvatiti.

5 Igitur Rex Sigbert æterni regni jam civis effectus, temporalis sui regni sedem repetiit, postulans ab Oswi Rege, ut aliquos sibi Doctores daret, qui gentem suam ad fidem Christi converterent, ac fonte salutati abluerent. At ille mittens ad provinciam Mediterraneorum Anglorum clamavit ad se virum Dei Cedd: et dato illi socio altero quodam Presbytero, misit prædicare verbum genti Orientalium Saxonum. Ubi cum omnia perambulantes multam Domino Ecclesiam congregassent; contigit quodam tempore eumdem Cedd redire domum, ac pervenire ad Ecclesiam e Lindisfarnensem, propter colloquium Finani Episcopi: qui ubi prosperatum ei opus Evangelii comperit, fecit eum Episcopum in gente Orientalium Saxonum, vocatis ad se in ministerium ordinationis aliis duobus Episcopis. Qui accepto gradu Episcopatus, rediit ad provinciam, et majore auctoritate cœptum opus explens, fecit per loca ecclesias,

Presbyteros et Diaconos ordinavit, qui se in verbo fidei et ministerio baptizandi adjuvarent, maxime in civitate, quæ lingua Saxonumf Ithancestir appellatur; sed in illa quæg Tilaburg cognominatur: quorum prior locus est in ripa Penteamnis, secundus in ripa Tamesis: in quibus collecto examine famulorum Christi, disciplinam vitae regularis, in quantum rudes adhuc capere poterant, erudiri docuit.

6 I dok je kroz nemalo vrijeme u spomenutoj pokrajini, na radost kralja i uz zajedničku radost svega naroda, ustanova nebeskoga života svakodnevno rasla, dogodilo se da je samoga kralja, na poticaj neprijatelja svih dobara, ubila ruka njegovih rođaka. Bijahu pak dva rođena brata koja su počinila taj zločin: kad su ih upitali zašto su to učinili, nisu znali odgovoriti ništa drugo osim da su zato bili gnjevni i neprijateljski raspoloženi prema kralju jer je on običavao previše štedjeti svoje neprijatelje i blagom dušom opraštati nepravde koje bi mu nanijeli čim bi ga zamolili. Takva je bila kraljeva krivnja zbog koje je ubijen, što je pobožnim srcem čuvao evanđeoske zapovijedi. Ipak je u toj njegovoj nedužnoj smrti, prema proročanstvu Božjega čovjeka, bila kažnjena njegova stvarna krivnja. Jedan je naime od onih grofova koji su ga ubili živio u nedopuštenom braku; kad to biskup nije mogao zabraniti ni ispraviti, izopćio ga je te svima koji su ga htjeli poslušati zapovjedio da ne ulaze u njegovu kuću niti uzimaju od njegovih jela. Kralj je prezreo tu zapovijed i na grofov poziv ušao u njegovu kuću na gozbu. Kad je odlazio, susreo ga je biskup: a kralj, ugledavši ga, odmah prestrašen sjaši s konja i pade pred njegove noge, moleći oproštenje za svoj grijeh. Jer i biskup jednako sjaši, budući da je i sam sjedio na konju. Gnjevan pak, dotaknu ležećega kralja štapom koji je držao u ruci i biskupskom vlašću izjavi: „Kažem ti”, reče, „budući da se nisi htio uzdržati od kuće onoga izgubljenog i prokletog čovjeka, u njoj imaš umrijeti.” Ali treba vjerovati da je takva smrt pobožnoga muža ne samo oprala takvu krivnju nego mu i povećala zaslugu: jer se to nesumnjivo dogodilo zbog pobožnosti koja je proizašla iz obdržavanja Kristovih zapovijedi.

6 Cumque tempore non pauco in præfata provincia, gaudente Rege, congaudente universo populo, vitae cælestis institutio quotidianum sumeret augmentum; contigit ipsum Regem, instigante omnium bonorum inimico, propinquorum suorum manu interfici. Erant autem duo germani fratres qui hoc facinus patrarunt: qui cum interrogarentur cur hoc facerent, nihil aliud respondere potuerunt, nisi ob hoc seiratos fuisse et inimicos Regi, quod ille nimium suis parcere soleret inimicis, et factas ab eis injurias mox obsercantibus placida mente dimitteret. Talis erat culpa Regis, pro qua occideretur, quod Evangelica præcepta devoto corde servaret. In qua tamen morte ejus innoxia, juxta prædictum viri Dei, vera est ejus culpa punita. Habuerat enim unus ex his, qui eum occiderant, Comitibus illicitum conjugium, quod cum Episcopus prohibere et corrigere non posset, excommunicavit eum, atque omnibus qui se audire vellent præcepit, ne domum ejus, intrarent, neque de cibis illius acciperent. Contempsit hoc Rex præceptum, et rogatus a Comite intravit epulaturus domum ejus. Qui cum abisset, obviavit ei Antistes: at Rex intuens eum, mox tremefactus desilivit de equo, ceciditque ante pedes ejus, veniam reatus sui postulans. Nam et Episcopus pariter desilivit, sederat enim et ipse in equo. Iratus autem, tetigit Regem jacentem virga quam tenebat manu, et Pontificali auctoritate protestans. Dico tibi, inquit, quia noluisti te continere a domo perditi et damnati illius, tu in ipsa mori habes. Sed credendum est, quia talis mors viri religiosi non solum talem culpam diluerit, sed etiam meritum ejus auxerit: quia nimirum ob caussam pietatis, quæ propter observantiam mandatorum Christi contigit.

7 Sigeberta je pak u kraljevstvu naslijedio Svidhelm, sin Seksbaldov, kojega je krstio sam Ceda u pokrajini Istočnih Angla, u kraljevskom selu koje se zoveh Rendlesham, to jest Rendilov stan; a kad je izlazio iz svetoga vrela, kum mu je bio i Etelvald, kralj istoga naroda Istočnih Angla, brat njihova kralja k Ane.

a Jedno od sedam anglosaskih kraljevstava u Britaniji bilo je kraljevstvo Istočnih Sasa, čiji je glavni grad na samim granicama Kenta bio London.
b Nakon smrti kršćanskoga kralja Seberta, njegova tri sina, Seksred, Sivard i Sebert, obnovili su štovanje idola god. 616. i protjerali biskupa Melita.
c Sigebert s nadimkom Mali, sin Sivardov, nakon što su njegova oca i stričeve ubili Kinegils, kralj Zapadnih Sasa, i njegov sin Kvihelm, preuzeo je kraljevstvo godine Kristove 623.
d Isto nešto kraće pripovijeda pisac iz Westminstera pod god. 647., a pisac iz Worcestera pod god. 653.
e Otok Lindisfarne, pučki Holy Island, to jest Sveti otok, nasuprot obali Nortumbrije, nekoć sjedište mnogih svetaca.
f Pisac iz Westminstera naziva ga Ithancestria i kaže da se nalazi na obali rijeke Pente. Camden u poglavlju o Trinobantima kaže da ovu rijeku stanovnici nazivaju Blackwater, a nekoć Pant. O Ithancestriji ovako piše: „Više prema sjevernoj obali cvjetao je grad drevne uspomene, koji su naši preci nazivali Ithancestre. Piše naime iz Bede Radulf Niger: Biskup Ceda krstio je Istočne Sase pokraj Maldona u gradu Ithancesteru, koji bijaše na obali rijeke Pant, što teče pokraj Maldona u pokrajini Dengie, ali je sada taj grad potopljen u rijeci Pant. Ne mogu prstom pokazati mjesto, ali nimalo ne sumnjam da se rijeka koja se danas zove Freshwell prije nazivala Pante, jer se jedan od njezinih izvora naziva Pantswell; a tako su rekli i monasi iz Coggeshalla. Ima onih koji tvrde da je taj Ithancester bio smješten na krajnjem rtu satnije Dengie, gdje je danas St Peter's-on-the-Wall, to jest kod nasipa. Duž ove naime obale stanovnici jedva brane polja nasipima protiv oceana koji navaljuje. Uostalom, nekako vjerujem da je taj Ithancester bio Othona, gdje je odred Fortensia sa svojim zapovjednikom, dok je Rimsko Carstvo propadalo, pod grofom saske obale držao stražu protiv gusarskih pljački Sasa. Od OTHONA naime u ITHANA prijelaz nije odviše tvrd, a položaj uz zaljev u koji se ulijeva više rijeka bio je za tu svrhu vrlo prikladan.” Toliko on veoma pomno. John Speed u 1. knj. Theatri Britanniæ, pogl. 16, sve to izlaže očima i smatra da je Ithancestria bila ondje gdje je sada ono selo St Peter-on-the-Wall.
g Pisac iz Westminstera naziva ga Tileburg, sada se zove Tilbury, a sastoji se od nekoliko koliba na lijevoj obali Temze. Camden kaže da je ovdje bilo Cedino sjedište kada je oko godine 630. krštenjem ucijepio Istočne Sase u Kristovu Crkvu. Ali kako bismo mogli reći da se to dogodilo oko godine 630., kad je Osvi, po čijem je savjetu vjeru primio Sigebert Dobri, sin Sigebaldov, počeo kraljevati tek god. 642.? h Ovo se mjesto nalazi u Suffolku na lijevoj obali rijeke Deben. O njemu raspravlja Camden u poglavlju o Icenima. i Odavde se može nagađati u koje je otprilike vrijeme kršten Svidhelm, ili, kako piše Harpsfield, Suithelmus, a kod Camdena Swidhelmus: godine naime 655., nakon što je s Pendom ubijen Etelhere, kraljem Istočnih Angla postao je Edvald ili Etelvald; umro je god. 664., kada je Svidhelmov nasljednik Siger već vladao Istočnim Sasima. k Najpobožnijega kralja Anu ubio je Penda god. 654.

7 Successit autem Sigberto in regnum Suidhelinus filius Sexbaldi, qui baptizatus est ab ipso Cedde in provincia Orientalium Anglorum, in vico regio qui diciturh Rendlesham, id est, mansio Rendili; suscepitque eum ascendentem de fonte sancto i Edelwaldus Rex ipsius gentis Orientalium Anglorum, frater k Annæ Regis eorumdem.

a Una de septem Saxo-Anglorum in Britannia dynastiis, Orientalium Saxonum fuit, cujus caput ad ipsos Cantii limites Londonum.
b Mortuo Seberto Rege Christiano, tres ejus filii, Sexredus, Siwardus, Sebertus, cultum idolorum restituerunt an. dcxvi, et Mellitum Episcopum expulerunt.
c Sigebertus cognomento Parvus, Siwardi filius, patre ac patruis a Kinegislo Rege Occidentatium Saxonum et Quichelino filio ejus interfectis, regnum suscepit anno Christi DCXXIII.
d Eadem paullo brevius narrat Westmonasteriensis ad ann. DCXLXVII Wigorniensis ad dcliii.
e Lindisfarne insula, vulgo Holy-iland, id est, insula sacra, Northumbriæ littori opposita, mullorum olim Sanctorum sedes.
f Westmonasteriensis vocat Ithancestriam, ailque sitam in ripa Pente fluminis. Cambdenus in Trinobantibus ait, hoc flumen Blakewater ab accolis dici, olim Pant. De Ithancestria sic scribit: Superius ad Boreale littus floruit urbs priscæ memoriæ, quam Ithancestre majores nostri dixerunt. Scribit enim ex Beda Radulphus Niger: Ceada Episcopus baptizavit Orientales Saxones juxta Maldoniam in civitate Ithancester, quæ erat in ripa Pant fluminis, quod currit juxta Maldoniam in Dengy provincia, sed modo illa civitas submersa in flumine Pant. Locum digito signare non possum, flumen tamen Froshwell hodie dictum, prius Pante fuisse nominatum, minime dubito, eam alter ex ejus fontibus Pantswell nuncupetur; et Monachi de Coggeshall sic dixerunt. Sunt qui asserunt hanc Ithancester in extremo Centuriæ de Dengy, promontorio impositam fuisse, ubi hodie S. Peters upon the wall, id est, ad aggerem. Per hoc enim littus aggeribus contra Oceanum irruentem vix agros tuentur accolæ. Certerum hanc Ithancester Othonam fuisse quodammodo credo, ubi numerus Fortensium eum suo Præposito, inclinante Romano Imperio, sub Comite littoris Saxonici contra piraticas Saxonum deprædationes stationem egit. Ab OTHONA enim in ITRANA deflexio flexio non est duriuscula, et situs ad sinum, in quem plura flumina exonerantur, huic usui erat percommodus. Hæc ille perquam curiose. Joannes Spedus lib. 1. Theatri Britanniæ cap. 16, hæc omnia oculis exhábet, censetque Ithancestriam fuisse, ubi nunc vicus ille est S. Petri ad aggerem.
g Westmonasteriensis Tileburg vocat, modo Tilbury dicitur, constatque ex pauculis ad lævam Tamisis ripam castis. Cambdenus ait hic Ceadæ sedem fuisse, cum circa annum dcxxx. Orientales Saxones per baptismum in Christi Ecclesiam insereret. Sed qui id factum dicamus circa annum dcxxx, cum Oswius, cujus consilio fidem suscepit Sigebertus Bonus Sigebaldi filius, non nisi an. dcxlii, regnare caperit? h Est hic locus in Suffolcia ad lævam Debeni fluminis ripam. De eo agit Cambdenus in Icenis. i Hinc conjici potest, quo fere tempore baptizatus sit Suidhelinus, aut, ut Harpsfeldius scribit, Suithelmus, Swidhelmus Cambdeno: nam anno dcly, occiso cum Penda Æthelero factus est Orientalium Anglorum Rex Edwaldus sive Æthelwaldus: obiit ann. dclxiv, quo jam Suidhelini successor Sigerus Orientalibus Saxonibus imperabat. k Interfectus est Annas Rex piissimus a Penda an. dclxiv.

Ostala Cedina djela, suzdržljivost, smrt.

Alia Ceddæ opera, abstinentia, mors.

Običavao je pak isti čovjek Gospodnji, dok je kod Istočnih Sasa vršio biskupsku službu, češće radi poticanja ponovno posjećivati i svoju, to jest nortumbrijsku pokrajinu. Kad ga jea Etelvald, sin kraljab Osvalda, koji je imao kraljevstvo u krajevimac Deire, vidio kao sveta i mudra muža čestitih običaja, zatražio je od njega da primi neki zemljišni posjed od njegad za gradnju samostana, u koji bi i sam kralj trebao češće dolaziti moliti Gospodina i slušati riječ te pokopati pokojnike. Jer i sam je vjerno vjerovao da mu mnogo pomažu svakodnevne molitve onih koji bi na tome mjestu služili Gospodinu. Imao je pak isti kralj uza se rođenoga brata istoga biskupa po imenu Celin, muža jednako odana Bogu, koji je i njemu i njegovoj obitelji običavao dijeliti riječ i sakramente vjere (bijaše naime prezbiter), po čijem je poznanstvu ponajviše došao do toga da zavoli i upozna biskupa. 9 Izlazeći stoga ususret kraljevim željama, biskup si je za gradnju samostana izabrao mjesto u strmim i zabitim gorama, u kojima su se prije činila razbojnička skrovišta i brlozi divljih zvijeri negoli ljudska prebivališta, kako bi, prema Izaijinu proročanstvu, u jazbinama u kojima su prije boravili zmajevi niknulo zelenilo trske i rogoza, to jest da bi se ondje rađali plodovi dobrih djela gdje su prije ili boravile zvijeri ili ljudi običavali živjeti zvjerski. Nastojeći pak Božji muž primljeno mjesto samostana najprije molitvama i postovima očistiti od prijašnje ljage opačina i tako na njemu udariti temelje samostana, zatražio je od kralja da mu tijekom cijeloga korizmenoga vremena koje je nastupalo dopusti i odobri ondje boraviti radi molitve. Svih tih dana, osim nedjelje, produljujući post prema običaju sve do večeri, ni tada nije uzimao ništa osim sasvim malo kruha i jednoga kokošjeg jajeta s malo mlijeka pomiješana s vodom. Govorio je naime da je to običaj onih od kojih je naučio pravilo redovničke stege, da tek primljena mjesta za gradnju samostana ili crkve najprije molitvama i postovima posvete Gospodinu. A kad je preostalo deset dana korizme, dođe netko tko ga je pozvao kralju. No on, kako se pobožno djelo ne bi prekinulo zbog kraljevskih poslova, zamoli svoga prezbitera Cymbela, koji mu je ujedno bio i rođeni brat, da dovrši pobožni pothvat. Kad je ovaj na to rado pristao, dovršivši revnost u postovima i molitvi, podigao si je samostan koji se sada zove Lastingham i uredio ga redovničkim običajima prema obredu Lindisfarnaca, gdje je bio odgojen. 10 Dok je on mnogo godina u spomenutoj pokrajini upravljao biskupstvom, a brinuo se i za ovaj samostan, postavivši predstojnike, slučajno dogodilo se da je, došavši u sam samostang u vrijeme pomora, ondje pogođen tjelesnom bolešću preminuo: najprije je doduše pokopan vani, a s vremenom je u samostanu sagrađena kamena crkva u čast blažene Bogorodice te je u njoj njegovo tijelo položeno zdesna oltara. Biskup je pak dao samostan na upravljanje poslije sebe svome bratu Čadu, koji je poslije postao biskup. Četvorica su naime rođene braće koje smo spomenuli, Cedd, i Cymbil, i Ceulin, i Ceadda (što se rijetko nalazi), svi bili slavni svećenici Gospodnji, a dvojica od njih vršila su i službu vrhovnoga svećeništva.

11 Kada se dakle čulo da je biskup preminuo i da je pokopan u pokrajini Nortumbriji, braća koja bijahu u njegovu samostanu u pokrajini Istočnih Sasa dođoše onamo iz svoga samostana, njih oko trideset ljudi, želeći kod tijela svoga oca ili živjeti (ako se tako svidi Bogu) ili umrijeti i ondje biti pokopani: njih su rado primila njihova braća i suborci te su svi ondje preminuli od nadošle pošasti spomenute kuge; osim jednoga dječačića za kojega je pouzdano da je molitvama svoga oca bio sačuvan od smrti. Kad je naime dugo poslije toga živio i posvetio se čitanju Pisma, napokon je doznao da nije bio preporođen vodom krštenja, te je odmah opran vrelom spasonosne kupelji, a poslije je promaknut i u red prezbiterata i bio je mnogima koristan u Crkvi. Za njega ne bih smatrao da treba sumnjati kako je zagovorom (kao što rekoh) svoga oca, k čijem je tijelu bio došao iz ljubavi prema njemu, bio zadržan od smrtnoga časa, da bi tako i sam izbjegao vječnu smrt, a i ostaloj braći poučavanjem pružio službu života i spasenja.

a Edelvald, kod pisca iz Worcestera Etelvald, a kod pisca iz Westminstera Oidvald, naslijedio je god. 651. sv. Osvina (o kojem ćemo govoriti 20. kolovoza) u kraljevstvu Deire uz dopuštenje strica Osvija. Nakon njegove smrti kraljevstvo je dano Alfridu, sinu Osvijevu.
b Sv. Osvald se štuje 5. kolovoza.
c Nortumbrija je bila podijeljena na Berniciju i Deiru; potonja je bila južnija.
d Čini se da nedostaje riječ accipere (primiti) ili nešto slično.
e Izaija, pogl. 35., red. 7, ima ovako: „U brlozima u kojima su prije prebivali zmajevi niknut će zelenilo trstike i site”, i smatram da je Beda svakako napisao oreretur viror calami itd.
f U vrijeme korizme doduše je zabranjena uporaba jaja i mliječnih jela, osim ako je biskupi negdje dopuste zbog oskudice ribe. Ali vjerojatno je ili da je Cedi zbog slabosti želuca bila potrebna takva hrana, ili svakako da kod Škota taj zakon ili običaj crkvene suzdržljivosti još nije bio prihvaćen. I premda je o toj stvari odavna na upite sv. Augustina odgovorio sv. Grgur, ipak to Škoti, kod kojih je Ceda bio odgojen, nisu bili prihvatili, a možda ni čuli. O toj pak spasonosnoj suzdržljivosti izvrsno raspravlja naš Stjepan Fagundez u djelu de Præceptis Ecclesiæ, a osobito u obrambenoj knjižici o tom istom pitanju.
g Beda u knj. 3, pogl. 27 svjedoči da je godine 664. iznenadna pošast kuge najprije opustošila južne krajeve Britanije, a zatim i područje Nortumbrije te Irsku. Od nje je dakle preminuo sv. Ceda, kako prenosi pisac iz Worcestera pod istom godinom.

Solebat autem idem vir Domini, cum apud Orientales Saxones Episcopatus officio fungeretur, sæpius etiam suam, id est Nordhumbrorum provinciam exhortandi gratia revisere. Quem cum a Edilwaldus filiusb Oswaldi Regis, qui inc Deirorum partibus regnum habebat, virum sanctum et sapientem probumque moribus videret, postulavit eum possessionem terræ aliquam a sed, ad construendum monasterium, in quo ipse Rex et frequentius ad deprecandum Dominum verbumque audiendum advenire, et defunctos sepelire deberet. Nam et ipsum fideliter credidit, multum juvari eorum orationibus quotidianis, qui illo in loco Domino servirent. Habuerat autem idem Rex secum fratrem germanum ejusdem Episcopi vocabulo Celin, virum æque Deo devotum, qui et ipsi ac familiae ipsius verbum et Sacramenta fidei (erat enim Presbyter) ministrare solebat, per cujus notitiam maxime ad diligendum noscendumque Episcopum pervenit.

9 Favens ergo votis Regis Antistes, elegit sibi locum monasterii construendi in montibus arduis ac remotis: in quibus latronum magis latibula, ac lustra ferarum, quam habitacula fuisse videbantur hominum, ut, juxta prophetiam Isaiæ, in cubilibus, in quibus prius dracones habitabant, oriretur viror calami et junci; id est, quod fructus bonorum operum ibi nascerentur, ubi prius vel bestiæ commorari vel homines bestialiter vivere consueverant. Studens autem vir Domini acceptum monasterii locum primo precibus ac jejuniis a pristina flagitiorum sorde purgare, et sic in eo monasterii fundamenta jacere; postulavit a Rege, ut sibi per totum quadragesimæ tempus quod instabat, facultatem ac licentiam ibidem orationis caussa demorandi concederet; quibus diebus cunctis, excepta Dominica, jejunium ad vesperam juxta morem protelans, nec tunc nisi panis permodicum et unum ovum gallinaceum cum parvo lacte aqua mixto percipiebat. Dicebat enim hanc esse consuetudinem eorum, a quibus normam disciplinæ regularis didicerat, ut accepta nuper loca ad faciendum monasterium vel ecclesiam, prius orationibus ac jejuniis Domino consecrent. Cumque decem dies quadragesimæ restarent, venit qui clamaret eum ad Regem. At ille, ne opus religiosum negotiorum regalium caussa intermitteretur, petiit Presbyterum suum Cymbellum, qui etiam frater germanus erat ipsius, pia cœpta complere. Cui cum ille libenter acquiesceret, expleto studio jejuniorum et orationis, fecit sibi monasterium, quod nunc Lestinghem vocatur, et religiosis moribus juxta ritum Lindisfarnensium, ubi educatus erat, instituit.

10 Qui cum annis multis et in præfata provincia Episcopatum administraret, et hujus quoque monasterii, statutis Præpositis, curam gereret; casu contigit, ut ad ipsum monasteriumg tempore mortalitatis adveniens, tactus ibidem infirmitate corporis obiret: qui primo quidem foris sepultus est, tempore autem procedente in monasterio ecclesia est in honorem beatæ Dei Genitricis de lapide facta, et in illa corpus ipsius ad dextram altaris reconditum. Dedit autem Episcopus regendum post se monasterium fratri suo Ceadda, qui postea Episcopus factus est. Quatuor siquidem, quos diximus, germani fratres, Cedd, et Cymbil, et Ceulin, et Ceadda (quod raro invenitur) omnes Sacerdotes Domini fuere præclari, et duo ex eis etiam summi Sacerdotii gradu functi sunt.

11 Cum ergo Episcopum defunctum ac sepultum in provincia Nordhumbrorum audiretur, fratres qui in monasterio ejus erant in provincia Orientalium Saxonum, venerunt illo de suo monasterio homines circiter triginta, cupientes ad corpus sui Patris aut vivere, (si sic Deo placeret) aut morientes ibi sepeliri: qui libenter a suis fratribus et commilitonibus suscepti, omnes ibidem superveniente præfatæ pestilentiæ clade defuncti sunt; excepto uno puerulo, quem orationibus Patris sui a morte constat esse servatum. Nam cum multo post hæc tempore viveret, et Scripturis legendis operam daret, tandem didicit se aqua baptismatis non esse regeneratum, et mox fonte lavacri salutaris ablutus, etiam postmodum ad ordinem Presbyterii promotus est, multisque in Ecclesia utilis fuit. De quo dubitandum non crediderim, quin intercessionibus (ut dixi) sui Patris, ad cujus corpus dilectionis ipsius gratia venerat, sit ab articulo mortis retentus, ut et ipse sic mortem evaderet æternam, et aliis quoque fratribus ministerium vitæ ac salutis docendo exhiberet.

a Edelwaldus, Wigorniensi Æthelwaldus, Oidwaldus Westmonasteriensi, an dcli. S. Oswino (de quo xx Augusti agemus) in regnum Deirorum successit permittente Oswio patrum. Eo mortuo regnum datum Alfrido Oswii filio.
b Colitur S. Oswaldus v Augusti.
c Erat Northumbria divisa in Bernicios et Dieros; hi Australiores.
d Videtur desiderari, accipere, vel quid simile.
e Isaias cap. 35. v. 7, ita habet: In cubilibus, in quibus prius dracones habitabant, orietur viror calami et junci, arbitrorque omnino Bedam scriptisse oreretur viror calami, etc.
f Est quidem Quadragesimæ tempore interdictus ovorum et lacticiniorum usus, nisi ob penuriam piscium alicubi eum indulgeant Antistites. Sed verisimile est. aut Ceddæ ob stomachi imbecilitatem eo cibo fuisse opus, aut certe apud Scotos eam Ecclesiasticæ abstinentiæ legem aut consuetudinem necdum fuisse receptam. Et quamquam de ea re pridem ad S. Augustini quæsita rescripserat S. Gregorius, id tamen Scoti, apud quos Cedda eruditus erat, non admiserant, nec forte audierant. De hac autem salutari abstinentia præclare disserit Stephanus Fagundez Noster in opere de Præceptis Ecclesiæ, et præsertim in apologetico de hac ipsa quæstione libello.
g Beda lib. 3, cap. 27, testatur anno dclxiv, subitam pestilentiæ luem primo Australes Britanniæ plagas depopulatam, deinde Nordhumbrorum quoque ditionem, et Hiberniam. Ea igitur extinctus est S. Cedda, ut tradit Wigorniensis ad eumdem annum.

Ostala Cedina djela i čudesa.

Alia Ceddæ opera, ac miracula.

Budući da su se u to vrijeme monasi s otoka Hy i svi sjeverni Škoti u slavljenju Uskrsa i nekim drugim obredima razilazili od Rimske Crkve, održana je u Engleskoj u samostanu sv. Hilde (o kojem ćemo govoriti uz njezin životopis 17. studenoga) poglavito o tom pitanju sinoda godine Kristove 664., XXII. godine kraljevanja kralja Osvija, kako navodi Beda u knj. 3, pogl. 23, na kojoj je bio i časni biskup Ceda, već odavna zaređen od Škota, koji je na tom koncilu bio i najbudniji tumač obiju strana. Nakon što je ondje opovrgnuto škotsko obdržavanje, Ceda se, kako kaže isti Beda u pogl. 26, ostavivši stope Škota vratio u svoje sjedište, budući da je priznao obdržavanje katoličkoga Uskrsa. Ali o cijelom tom pitanju bit će prilike govoriti drugdje. U međuvremenu se može pogledati komentar našega Egidija Bucheriusa na Viktorijev Uskrsni kanon, pogl. 10. Ovaj koncil spominje pisac iz Worcestera pod istom godinom.

Cum eo tempore Monachi Huenses, omnesque Septemtrionales Scoti in celebrando Pascha aliisque nonnullis ritibus a Romana Ecclesia discreparent; habita est in Anglia in monasterio S. Hildæ (de quo ad ejus vitam XVII Novemb.) super ea præcipue quæstione Synodus anno Christi DCLXIV, regni Oswii Regis XXII, ut refert Beda lib. 3, cap. 23, in qua erat etiam venerabilis Episcopus Cedda, jam diu ordinatus a Scottis, qui et interpres in eo Concilio vigilantissimus utriusque partis extitit. Confutata isthic Scottorum observatione, Cedd, ut idem ait Beda cap. 26, relictis Scottorum vestigiis ad suam sedem rediit, utpote agnita observatione Catholici Paschæ. Sed de illa tota quæstione alias erit dicendi locus. Consuli interea potest Ægidii Bucherii nostri commentarius in Victorii Canonem nonem Paschalem cap. 10. Hujus Concilii meminit Wigorniensis ad eumdem annum.

13 Isti Beda u knj. 4, pogl. 3 prenosi da je, dok je sv. Čad prelazio s ovoga svijeta, neki sveti muž vidio dušu njegova brata Cede kako s četom anđela silazi s neba i, uzevši sa sobom njegovu dušu, vraća se u nebeska kraljevstva. To je pripovijedao sv. Higbald, opat, o kojem ćemo govoriti 22. rujna. Sažeti životopis sv. Cede iz ovoga ima Ivan Capgrave. O istom raspravljaju Harpsfield, st. 7, pogl. 13, 22 itd.; Firentinac iz Worcestera u Chronicon, osobito pod godinom 652.; Ranulf iz Chestera, knj. 5, pogl. 15 i 16; Matej iz Westminstera pod god. 649. i drugdje; Vilim iz Malmesburyja, knj. 1 de Regis Anglor; pogl. 6, i knj. 2 de Pontificibus Anglor.; Polidor Vergilije, knj. 4 Histor. Angl; i bezbrojni drugi.

13 Idem Beda lib. 4, cap. 3, refert cum S. Ceadda de mundo transiret, visam a quodam viro sancto animam Ceddi fratris ipsius cum agmine Angelorum descendentium de cælo, et assumpta secum anima ejus ad cælestia regna redire. Retulit id S. Higbaldus Abbas, de quo agemus XXII Septembris. Vitam S. Ceddi ex hac contractam habet Joannes Capgravius. De eodem agit Harpsfeldius sec. 7, c. 13, 22, etc. Florentius Wigorniensis in Chronico, præcipue ad annum DCLII. Ranulphus Cestrensis lib. 5, c. 15 et 16. Matthæus Westmonasteriensis ad an. DCXLIX et alibi. Wilhelmus Malmesburiensis lib. 1, de Regis Anglor. cap. 6, et lib. 2, de Pontificibus Anglor. Polydorus Vergilius lib. 4, Histor. Angl. et alii innumeri.

7. siječnja Kalendar godine