Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Rajmundu Penjafortskom, trećem generalu Reda propovjednika

DE S. RAIMUNDO DE PENNAFORTI IIIGENERALI ORDINIS PRÆDICATORUM

Sadržaj (23)
  1. Autor Leandro Alberti.
  2. Životopis i kanonizacija
  3. Rajmundova učenost, crkvene službe,
  4. Stupanje u redovništvo, presveti život. Ustanovljenje Reda od Milosrđa.
  5. Službe obnašane kod legata i kod Pape.
  6. Otklonjena čast. Dragovoljno odložena generalatska služba.
  7. Napori za obranu i širenje vjere te iskorjenjivanje grijeha.
  8. Kreposti, smrt, sprovod.
  9. Čudesa nakon smrti.
  10. Novija čudesa.
  11. Započeto nastojanje oko njegove kanonizacije.
  12. Postupak kanonizacije različito ispitan.
  13. Određena kanonizacija.
  14. Ja Klement, biskup Katoličke Crkve.
  15. Neka djela i čudesa
  16. Čudesa poslije smrti.
  17. Uskrišeni mrtvaci. Iz Nikole Eymericha.
  18. Uzeti i drugi ozdravljeni. Iz Nikole Eymericha.
  19. Druga čudesa
  20. Na španjolskom opisao Franjo Diago.
  21. Druga čudesa
  22. Na španjolskom napisao Antun Vinko Domènec.
  23. Čudesa nakon kanonizacije.

Uzeti i drugi ozdravljeni. Iz Nikole Eymericha.

Dvojicu uzetih ozdravljenih zaslugama blaženoga Rajmunda naveli smo u 1. poglavlju, kojima ćemo u ovom poglavlju pridružiti druge. a Naime brat Ollarius, iz Reda propovjednika, sin samostana u Gironi, više je tjedana bio posve uzet, tako da se bez pomoći dvojice ljudi nije mogao okrenuti s jedne strane na drugu, niti ustati da bi sjeo u postelji, niti se uopće pomaknuti, te su tako svi liječnici očajavali nad njegovim zdravljem. A kada je vidio da je podložan tolikim nevoljama i mukama, obratio je svoju dušu s najvećom pobožnošću i obiljem suza k blaženom Rajmundu, usrdno ga moleći da mu u tim nevoljama pruži pomoć. I dok je ustrajao u toj molitvi, činilo mu se da čuje nekoga kako mu govori da se okrene na drugu stranu. Kada je on bez ikakva oklijevanja povjerovao, brzo se i okretno, kao da je zdrav čovjek, okrenuo s desne na lijevu stranu. Razmotrivši to čudesno djelo, zahvaljujući istom blaženom Rajmundu, s još većim je suzama od njega molio da mu svojim zaslugama vrati potpuno zdravlje. Pošto je izmolio tu molitvu, odmah se našao zdrav i čitav, te je bez ičije potpore i pomoći ustao iz postelje i sam hodao. Kada su gab braća samostana zatekla kako plače od radosti i upitala ga za razlog suza, izložio im je to čudo učinjeno zaslugama blaženoga Rajmunda,c ustao je zdrav iz postelje i odmah zajedno s ostalom braćom izrekao neizmjerne zahvale blaženom Rajmundu za toliko primljeno dobročinstvo, te je pred biskupom Girone gore navedenu istinu potvrdio prisegom.

29 Marija de Guineda cijelu je godinu i više zbog grčenja živaca imala uzete šake i ruke, te je same šake tijekom cijele godine držala sklopljene zajedno i uspravljene, niti ih je mogla razdvojiti, niti njima išta činiti, niti sebi pomoći.d Kada je pak njezina sestrad čula za veoma mnoga čudesa koja je Bog učinio po blaženom Rajmundu, jedne je noći s najvećom pobožnošću spomenutu bolesnicu preporučila zaslugama blaženoga Rajmunda. Stoga je sljedeće noći, dok je ona ustrajala u toj molitvi, bolesnica povukla ruke natrag i vraćena je u potpuno zdravlje, tako da se mogla sama hraniti i obavljati drugo što joj je bilo potrebno za život.

30 Ivan Barcadis, građanin Barcelone, od pojasa naniže s desne strane bio je cijelu godinu i više tako teško pogođen prevelikom i neprestanom boli da se jedva mogao pomaknuti ili hodati, te uz pomoć medicine nije nalazio nikakva lijeka. Utječući se pak s najvećom pobožnošću zaslugama blaženoga Rajmunda, odmah je ozdravio od bolesti i, posve izliječen od svake boli, zahvaljujući Bogu i blaženom Rajmundu, zadobio je potpuno zdravlje.

31 Bernard, sin Vilima de Padia, građanina Barcelone, budući da je više godina ljeti bio pogođen različitim bolestima i pritisnut najvećim bolovima kojima nije mogao primijeniti nikakav lijek medicine, zaslugama je blaženoga Rajmunda zadobio savršeno zdravlje. Njegova je majka naime, začevši veliko pouzdanje u zasluge blaženoga Rajmunda, spomenutoga svoga sina Bernarda ponizno preporučila njemu te ga s najvećom pobožnošću i obiljem suza njemu ponizno zavjetovala. Nakon što je ta molitva obavljena, njezin je sin ozdravio od svake bolesti, te je svakoga ljeta bio posve oslobođen od bolova i bolesti.

32 Mihael Ermengaudi, pun čireva i krasta, budući da je bio toliko pogođen da si je jedva mogao pomoći, godinu je dana zazivao pomoć mnogih svetaca kako bi postigao zdravlje, te je velik dio svojih dobara potrošio na liječnike i ljekovite pripravke. Kako mu to ništa nije koristilo, nije u njima mogao naći nikakav lijek. Napokon, začevši veliko pouzdanje u zasluge blaženoga Rajmunda za dobročinstvo povratka zdravlja, zavjetovao se blaženom Rajmundu poniznošću kojom je mogao, te je u kratkom vremenskom razdoblju postigao potpuno i savršeno zdravlje i, zahvaljujući Bogu i blaženom Rajmundu, ispunio svoj zavjet.

33 Berengar iz Lleide dugo je vremena od pojasa naniže s desne strane bio tako teško mučen prevelikom boli da nije mogao ni stajati bez velike boli, opasnosti, tegobe i ozljede cijeloga tijela. Kada je pak zazvao zasluge blaženoga oca Rajmunda da mu svojom uobičajenom dobrotom kod Boga isprosi lijek protiv spomenute tjeskobe boli, jedva je bio završio riječi svoje molitve kad se odmah našao izliječen od svake boli i vraćen u potpuno zdravlje. Ne zaboravivši to dobročinstvo, zahvalio je Bogu i blaženom Rajmundu.

34 Žena Berengara Burgeta, građanina Barcelone, trpjela je veoma teško i dugotrajno krvarenje, tako da se bojala smrtne opasnosti i nemaloga oštećenja cijeloga tijela. Spomenuta se bolest pak toliko pogoršala da je priječila uporabu svih osjetila u spomenute bolesnice, tako da je cijela njezina kuća bila ispunjena suzama i krikovima, jer su svi smatrali da će spomenuta bolesnica brzo umrijeti. Kada ju je vidio njezin muž Berengar Burget, odvojivši se od ostalih, preporučio je spomenutu bolesnicu zaslugama blaženoga oca Rajmunda. Uz zagovor njegovih zasluga, ona je u kratkom vremenskom razdoblju bila posve izliječena od svake bolesti i vraćena u savršeno i potpuno zdravlje.

35 Bartolomeja, kći Bononate, tri je tjedna trpjela tako žestoku bol u pupku da nije mogla ni uspravno stajati ni zadržati ikakvu hranu, nego je zbog tjeskobe boli često trljala glavu o zemlju u jadnom nemiru, tako da je katkad teško ozljeđivala svoja usta i lice sve do prolijevanja krvi. Vidjevši to, njezina ju je majka s najvećom pobožnošću preporučila zaslugama blaženoga Rajmunda. A sama je kći u znak pobožnosti pojela zemlju izvađenu iz groba blaženoga Rajmunda i dio te zemlje privezala sebi oko vrata. Ona je odmah bila oslobođena od tjeskobe boli, a nakon nekog vremena uslijedilo je potpuno zdravlje u cijelom tijelu.

36 Bernard Poncije, pravnik iz Barcelone, dok je bio mučen veoma teškom boli u bubrezima, počeo je s najvećom pobožnošću dozivati u svoju pobožnost svetost i zasluge blaženoga Rajmunda te od njega moliti lijek za svoju muku. Nakon što je izmolio tu molitvu, odmah je osjetio ublažavanje boli i primio potpuno dobročinstvo zdravlja.

37 Bernard de Villar, klerik stolne crkve u Vicu, imajući dvije godine na lijevoj ruci pokraj šake veoma veliku izraslinu mesa, koja se pučki naziva lupia, trpio je od nje najveću nakaznost i tegobu. Kada je pak oko njezina liječenja ili smanjivanja uzalud iskušao ono što je vjerojatno trebalo koristiti, napokon je, zazvavši zasluge blaženoga Rajmunda, u kratkom vremenskom razdoblju bio posve oslobođen od spomenute bolesti.

38 Ferraria Coltelaria dvije je godine bila mučena boli u ruci, tako da se nikakvim ljekovitim sredstvom nije mogla izliječiti niti si pomoći. Kako je bolest toliko ojačala da je izgubila uporabu ruke, čuvši da je blaženi Rajmund slavan po veoma mnogim čudesima, s najvećom se pobožnošću zavjetovala blaženom Rajmundu, nadajući se da će njegovim dobročinstvom biti oslobođena. To je potvrdio ishod događaja. Naime, nakon što je molitva izmoljena, bol je odmah prestala i ruci su vraćene prijašnje sposobnosti.

a Ovo je čudo sam opisao Ollarius (kako prenosi Diago), posvjedočivši da je tada imao 47 godina i da je potkraj mjeseca srpnja godine 1278. počeo trpjeti od te uzetosti.
b Brat Dalmacije de Miniano i brat Vilim de Colonico. Diago.
c Naime, nakon što je neko vrijeme sam šetao bolnicom, ponovno se vratio u postelju i u njoj sjedio.
d Dodaje Domènec: i neka njezina sestrična.

Trudnice oslobođene, i drugi. Iz Nikole Eymericha.

Romeja, žena Mihaela Sale, građanina Barcelone, kada je došlo vrijeme njezina poroda, bila je toliko pritisnuta bolovima da je tijekom dva dana bila izvan sebe, tako da nije ni vidjela, ni govorila, ni osjećala, niti obavljala ikakvu životnu radnju, pa su svi koji su bili prisutni smatrali da će brzo umrijeti. Kada ju je njezin muž vidio tako pogođenu tim tjeskobama, podigavši oči k nebu i okrenuvši se prema crkvi braće propovjednika, preporučio ju je pobožnom i poniznom molitvom zaslugama blaženoga Rajmunda. Nakon što je izmolio tu molitvu, odmah u istom trenutku, bez ikakve liječničke pomoći ili druge naravne potpore, došavši k sebi, njegova je žena Romeja rodila dijete za čiji se život primalja i prisutni nisu nadali; i stoga je isti muž preporučio dijete zaslugama spomenutoga blaženog oca Rajmunda, te je ono bilo posve oslobođeno od svake opasnosti i živjelo veoma mnogo godina. Kako je sve to postigao zaslugama i zagovorom blaženoga Rajmunda, izričući mu goleme zahvale, ovo je čudo izjavio i potvrdio prisegom.

40 Gospođa Guillerma Januaria, dok je od porođajnih bolova bila mučena neizmjernim tjeskobama, dospjela je u takvo stanje da su svi prisutni smatrali da će brzo umrijeti. Njezina se majka pak popela u gornji dio kuće te ju je najpobožnije na golim savijenim koljenima s najvećom pobožnošću preporučila zaslugama blaženoga oca Rajmunda, ustrajući neko vrijeme u molitvi: odmah je njezina kći bila posve oslobođena od svake opasnosti i pošteđena svih porođajnih bolova. Primivši to čudo, uzvratili su zahvale Bogu i blaženom Rajmundu.

41 Valensa, tako zvana, žena gospodina Urgellesa, građanina Barcelone, budući da je deset godina živjela neplodna sa svojim mužem niti je ikada mogla začeti, po savjetu je liječnika iskušala mnoge lijekove korisne za začeće, koji joj nisu donijeli nikakve koristi. Odlučila se stoga zavjetovati zaslugama blaženoga Rajmunda. Stoga je pristupila k crkvi braće propovjednika, položila neki voštani lik prinesen na grob istoga sveca i ondje se preporučila zaslugama blaženoga oca Rajmunda. Otišavši odatle s istoga groba, unutar osam dana je začela i u određeno vrijeme rodila sina koji je živio veoma mnogo godina.

42 Gospođa Ricarda, budući da je šesnaest godina živjela neplodna sa svojim mužem, te je u vezi s time molila pomoć mnogih svetaca i pokusom iskušala mnoge lijekove korisne za pomaganje začeća potomstva, koji joj nisu ništa pomogli; pouzdajući se u zasluge blaženoga oca Rajmunda, s najvećom je poniznošću i najvišom pobožnošću na savijenim koljenima i s obiljem suza zazvala pomoć blaženoga oca Rajmunda, obećavajući da će, ako joj Bog po njegovim zaslugama dade sina, prinijeti voštani lik na grob istoga sveca. Izrekavši taj zavjet, treće je noći osjetila da je uistinu začela, te je u svoje vrijeme rodila sina. Primivši to dobročinstvo, ispunila je svoj zavjet, položila voštani lik na grob blaženoga oca Rajmunda i svake je godine na dan rođenja spomenutoga sina posjećivala grob spomenutoga sveca dok je živjela, te je čudo potvrdila prisegom. a

43 Franjo Rovira od dana svoga rođenja sve do tri godine i tri mjeseca bio je neprestano nijem, nemoćan i zgrčen, te se nije mogao sam od sebe uspraviti, ni uspravno stajati, ni premjestiti se s jednoga mjesta na drugo. Njegova pak majka, imenom Saura, videći svoga sina mučena tolikim tegobama i tjeskobama, došavši na grob blaženoga Rajmunda, poniznom je i pobožnom molitvom zazvala zasluge istoga sveca, obećavajući, ako ga oslobodi od tolikih opasnosti i nevolja, voštani lik prema visini svoga sina. Kada se pak vraćala kući nakon dovršene molitve, postigla je ono što je molila. Naime, nakon kratkoga vremenskog razdoblja spomenuti je dječak bez ikakve tuđe pomoći sam od sebe uspravno stajao, hodao i pristupio grobu blaženoga Rajmunda. Također je progovorio, počevši zvati oca i majku, što nikada prije nije učinio. Za vjerodostojnost i svjedočanstvo toga događaja njegovi su roditelji i baka i drugi koji su nazočili ovome čudu prisegom potvrdili ovu istinu.

44 Bernard Poncije, pravnik grada Barcelone, dva je mjeseca imao tako teške tegobe u jeziku i grlu da nije mogao ni uzimati piće, ni spavati, niti izustiti ikakvu riječ bez velike boli i muke. Kada je pak primijenio ljekovita sredstva da bi postigao zdravlje, a nije mogao zadobiti nikakvo olakšanje, odlučio je na blagdan blaženoga oca Dominika otići u crkvu braće propovjednika, gdje se, pristupivši grobu blaženoga oca Rajmunda, s najvećom pobožnošću preporučio njegovim zaslugama, moleći njegovu pomoć. Kada se pak nakon izmoljene molitve vraćao kući, našao se posve slobodnim od svake bolesti, tako da je mogao uzimati piće i hranu. Također je progovorio i bio je izliječen od svake boli i tegobe. Vraćen tako u potpuno zdravlje, ponovno je pristupio samostanu, ondje zahvalio Bogu i blaženom Rajmundu i dao da se voštani lik položi na njegov grob. I ovo je čudo potvrdio prisegom. Isto su to izjavile njegova žena, kći i kućna sluškinja.

45 Stefanija, iz sela Sant Pere d'Or, budući da je tijekom jedne godine trpjela od teške bolesti, napokon joj je na desnom oku nastala neka ozljeda opne, tako da nije mogla vidjeti. Kako je pak ta bolest potrajala, bila je mučena teškom nelagodom i najvećom boli. Kada je doznala za čudesa blaženoga Rajmunda, raspaljena najvećom ljubavlju prema blaženom Rajmundu, svom se pobožnošću srca zavjetovala zaslugama istoga sveca, govoreći: ako bude izliječena zaslugama blaženoga Rajmunda i primi vid, pješice će poći na mjesto groba spomenutoga oca, koji je grob bio udaljen od onoga mjesta jedan dan hoda. Čim je izrekla taj zavjet, iznenada je bila izliječena i u njezinim je očima uslijedilo svjetlo. Primivši to dobročinstvo zaslugama blaženoga Rajmunda, ispunila je svoj zavjet kako je obećala.

46 Dječak imenom Matej, iz grada Barcelone, bio je mjesec dana posve lišen vida desnoga oka, jer mu je neka mrena zastirala oko, tako da nije preostala nikakva nada da će ljudskim lijekom povratiti vid. Vidjevši ga neka njegova rođakinja, pouzdajući se u zasluge i zagovor blaženoga Rajmunda, poniznom ga je pobožnošću preporučila zaslugama istoga sveca: i odmah je dječak bio vraćen u prijašnje zdravlje te je primio potpuni vid.

47 Neka djevojčica imenom Klara, tri mjeseca lišena vida, nije mogla otvoriti oči. Njezina pak majka, silno tugujući zbog sljepoće svoje kćeri i pouzdajući se u zasluge blaženoga Rajmunda, pobožnošću kojom je mogla zavjetovala ju je blaženom Rajmundu. Nakon što je ta pobožnost obavljena, djevojčica je odmah počela ozdravljati otvarajući oči. I u kratkom je vremenu bila oslobođena od svake sljepoće. b

48 Kći Berengara Semoleresa, iz grada Barcelone, pet je tjedana imala desno oko tako zamračeno da nije mogla baš ništa vidjeti, tako da, premda je primijenila mnoge lijekove i ljekovita sredstva, nikada nije uslijedio nikakav lijek. Vidjevši je njezina majka pritisnutu tolikim mukama, s najvećom ju je pobožnošću preporučila zaslugama blaženoga Rajmunda. Uz zagovor njegovih zasluga, odmah je spomenuta kći otvorila oči i primila potpuni vid.

49 Rajmund de Bybuldone, iz gironske biskupije, četiri je neprekidne godine bio lišen svjetla svojih očiju, tako da, budući da je bio postolar, nikako nije mogao obavljati svoj zanat i nije se usuđivao hodati bez pratitelja. Obrativši se zaslugama blaženoga Rajmunda, predao mu se svom pobožnošću, moleći da mu se zaslugama istoga sveca vrati vid. Da bi to postigao, položio je zavjet. Nakon što je dakle izmolio molitvu i potvrdio zavjet, ubrzo je spoznao početak očita ozdravljenja i za kratko je vrijeme postigao jasnoću svoga izgubljenog svjetla.

50 Vilim Stjepan, građanin Barcelone, tijekom osam dana bio je pogođen tako žestokom boli da su ga svi smatrali izvan sebe, te su svi mislili da je izgubio i vid i pamćenje. Stoga mu njegovi prijatelji nisu dopuštali da spomenuti bolesnik iziđe iz svoje kuće. Mučen tim tjeskobama, kako je znao i mogao, zazvao je pomoć blaženoga Rajmunda i odmah je bio vraćen u prijašnje stanje, tako da su svi vidjeli da je zagovorom zasluga blaženoga Rajmunda promijenjen u drugoga čovjeka, jer mu je u cijelom tijelu uslijedilo potpuno zdravlje.

51 c Puyaceres, trgovac iz Barcelone, dok je radi svoga trgovanja putovao, upao je među razbojnike koji su mu, nakon što su opljačkali njegova dobra i njega zarobljena poveli sa sobom, počeli među sobom dogovarati da ga pogube kako bi u miru posjedovali njegova dobra. Razmišljajući sam u sebi o tome i prestrašivši se, sam se trgovac s najvećom pobožnošću zavjetovao zaslugama blaženoga Rajmunda. Time se dogodilo da su mu razbojnici odmah dalid dopuštenje da ode, zadržavši ipak sva njegova dobra kod sebe. Sva su ta dobra, nakon što su razbojnici sutradan bili uhvaćeni i dovedeni pred samoga trgovca, po sucu bila vraćena spomenutom trgovcu. Zahvaljujući za sve to Bogu i blaženom Rajmundu, pristupio je grobu blaženoga Rajmunda i ondje pred svima objavio sve što mu se dogodilo. a Dodaje Domènec da su mnoge druge nerotkinje, i u njegovo doba, zagovorom sv. Rajmunda isprosile potomstvo od Boga.b Domènec kaže da su mnogi drugi slijepci njegovim zagovorom primili vid.d Diago i drugi kažu da su mu razbojnici darovali tegleću životinju da odatle ode.

Druga čudesa

Na španjolskom opisao Franjo Diago.

Nekom mladiću, kojemu je ime Franjo, lijeva je čeljust bila uzeta od paralize, tako da nije mogao ni zatvoriti oko, a usta su mu bila ružno iskrivljena udesno. Odatle mu je nastala golema tuga i duševna bol. Lišen drugih lijekova, zaziva pomoć sv. Rajmunda i odmah postiže zdravlje.

2 Romeji de Paleda iz župe sv. Baudilija već je peti tjedan desna ruka bila ukočena i posve bez osjeta, tako da je bez tuđe pomoći nije mogla podići niti uopće pomaknuti. Ona je otišla na grob sv. Rajmunda te je, bacivši se na koljena i s mnogim suzama pomolivši se svecu, najprije pomaknula prste, a unutar tri dana bila je oslobođena od svake tegobe.

3 Opatu samostana sv. Benedikta u Bagesu ružna je krasta punih pet godina nagrđivala glavu i čelo. Uzalud su kušani razni lijekovi. Uporno je zlo gmizalo i već se gotovo bilo proširilo do samih obrva. Kada je poslom došao u Barcelonu, načuo je da se zaslugama sv. Rajmunda događaju čudesa. Sjetivši se dakle njegove svetosti, nevinosti i dobrostivosti (jer ga je, dok je još bio živ, prisno poznavao, budući da je po njemu apostolskom vlašću bio potvrđen njegov izbor), zaklinje ga da mu kod Boga isprosi da mu ta bolest ubuduće više ne napada glavu. Dodaje zavjet da će pješice poći na njegov grob i prinijeti deset funti voska. Sutradan je iskusio da molitve nisu bile uzaludne, jer je svaka krasta nestala.

4 Neka Ermesenda iz Castellóa, četiri godine pogođena astmom, osobito u ljetno doba, uputila se u Barcelonu te je u bazilici sv. Katarine (u kojoj je u grobu pohranjeno tijelo sv. Rajmunda), ispovjedivši grijehe svećeniku, počela biti mučena teže nego ikada prije. Čim je to opazila druga pobožna žena koja ju je bila dopratila od kuće, nagovorila ju je da se pobožno i ponizno preporuči sv. Rajmundu. Poslušala je Ermesenda i što je brže moguće bila je oslobođena od svake bolesti.

5 Petra Tosella, prezbitera crkve u Granollersu, dva je tjedna mučila tako teška vrtoglavica glave da se činilo kako se mozak kida iz svoga ležišta, ne bez goleme boli. Dok je nazočio jutarnjoj, od nekoga je doznao da je Rajmund preminuo i da se proslavlja nebeskim čudesima. Odmah se baci na zemlju i pobožno ga zazove. Čudesno je reći: psalam koji su klerici već bili započeli još nisu ni dopjevali kad je ustao slobodan od svake tegobe.

6 Svećeniku Sančiju desna je goljenica bila puna tolikih čireva i gnojnih oteklina da je nastajala i ljuta bol i golem smrad gnoja koji je odatle istjecao, te nije mogao sjediti s ostalima u koru da ih ne bi vrijeđao teškim zadahom. Zazvavši pomoć sv. Rajmunda, odmah je zaustavljena gnojna sukrvica, bol je nestala, a ostali su ožiljci čireva na spomen dobročinstva.

7 Neka djevojčica imenom Margareta od samoga je djetinjstva pa sve do dvanaeste godine života danju i noću sisala palac obiju ruku stavljen u usta, kao izvor mlijeka. Majka ju je često tukla, ali se ipak nije odvikavala od te ružne navike. Majka se obraća za pomoć sv. Rajmundu, i kći se ostavila te ukorijenjene navike.

8 Vitez Bernard de Bayona (o kojemu je gore bilo riječi) imao je konja tako neukroćena i divljega da mu se uzda mogla staviti tek uz golem trud i opasnost. Njegova je žena zavjetovala sv. Rajmundu svijeću visoku poput samoga konja ako ukroti njegovu divljinu. Ubrzo je postao posve pitom.

9 Isplovio je iz Valencije prema Peñíscoli brod na kojem su se vozila dvojica iz Reda propovjednika, brat Rajmund i brat N. de Sola. Kada su bili udaljeni deset milja od Peñíscole, iznenada se more tako uzburkalo da nisu mogli ni pristati niti se vratiti u Valenciju. Pet je dana trajala oluja. Izrečeni su različiti zavjeti nebesnicima. Napokon, kada su svi smatrali da im svakoga trena prijeti najsigurnija propast, kormilar je broda triput napetim glasom zazvao sv. Rajmunda. Malo poslije more se smirilo, a brod je uplovio u željenu luku.

10 Dosad iz Franje Diaga, koji nabraja i neka gore ispripovijedana čudesa, te nekoliko od onih koja ćemo ubrzo donijeti iz Domèneca. Čini se da ovamo valja dodati jedno iz Mihaela Llota, pogl. 19. Lujza Manrique, kći vojvode od Nájere, udana za vojvodu od Maquede, zaslugama je sv. Rajmunda bila oslobođena od najvećih opasnosti i najtežih porođajnih bolova, te je kćer rođenu pri tom porodu po zavjetu nazvala Rajmunda, često je posjećivala njegov grob i običavala najmilijim riječima naviještati pohvale istoga sveca.

Druga čudesa

Na španjolskom napisao Antun Vinko Domènec.

U Barceloni je neki čovjek, svjestan svojih golemih zločina, da bi ih oprao ispovijeđu, češće odlazio u samostan sv. Katarine mučenice, ali nikada nije mogao svladati sebe da klekne pred svećenika i otkrije ih, vraćajući se svaki put kući s neizliječenim zlom. Napokon je shvatio da se to događa lukavstvom demona. Stoga, bacivši se na grob sv. Rajmunda, moli da mu od Boga ishodi milost da obavi ispovijed na način kako dolikuje. S neba mu je dodana snaga: odmah je obavio pomnu ispovijedb i našao mir duše.

2 Petra Martina iz Barcelone sedam je godina mučila žestoka glavobolja i vrtoglavica. Zaziva pomoć sv. Rajmunda i četiri ili pet puta uvlači glavu u otvor njegova staroga groba. Jedva je prošao drugi tjedan kad se oslobodio svake tegobe i vrtoglavice. Isti je lijek olakšao veoma mnoge od te bolesti.

3 Bernardin Roman Falques, doktor medicine, javno je posvjedočio da ga je više godina mučila polovična glavobolja; ali da je bio oslobođen jedino zazvavši pomoć sv. Rajmunda, tako da u sljedećih dvanaest godina zaredom nije osjetio nikakav znak te bolesti.

4 Kovač Burget imao je kćer kojoj je od kolijevke ružna mrlja nagrđivala lice. Zato je pogođenoj i žalosnoj djevojci pala na pamet kapica koju je nekoć nosio sv. Rajmund, a sada ju je pobožno čuvala njezina baka. Zatraži da joj je nakratko povjere, te je sljedeće noći s velikim pouzdanjem prisloni na onu mrlju: ona je tako nestala da se sutradan nije vidio ni njezin trag.

5 Sluga Ivana de Togoresa, već tri mjeseca posve gluh, posjetio je grob sv. Rajmunda i primio sluh.

6 Pavla Stradu, iz gradića Hostalrica, mučio je težak katar, tako da nije mogao ni uzimati hranu, a jedva je mogao i otvoriti usta. Zaziva sv. Rajmunda i odlučuje pobrinuti se da se na njegovu oltaru služi božanska žrtva. Sljedeće mu se noći učinilo da vidi nekoga iz Reda propovjednika (bez sumnje to bijaše Rajmund) kako stoji pokraj njega,

IZ ŠPANJOLSKOGA stoji pokraj njega i, čim je upravio oči na nj, odlazi. Bolesniku se ulila čudesna živahnost duha. Ženi koja je ušla u sobu pripovijeda što je vidio. Sutradan, dok se po njegovoj skrbi služila misa na svečevu oltaru, sam je bez ikakve muke otvorio usta i postupno mu je bivalo bolje, jer je katar koji mu je bio zahvatio lice odmah otekao. Čim mu je s obnovljenim snagama bilo dopušteno otići u hram, opazio je na oltaru naslikanu sliku onoga koji mu se bio ukazao, a to je bila slika sv. Rajmunda koji u ruci drži ključeve.c

7 Petar de Turno usudio se prigovarati svečevim čudesima i lakomisleno brbljati kako onaj tko slijep dođe na njegov grob odlazi slijep, gluh tko dođe gluh, a hrom tko dođe hrom. Božja osveta ubrzo zgrabi čovjeka. Pogodi ga drhtavica i užas, zamračiše mu se oči, obuze ga vrtoglavica glave tako da je mislio kako zemlja tone i sve se okreće naopako;c zalogaj koji je bio stavio u usta izrekavši one bezbožne riječi gotovo ga je ugušio, jer ga nije mogao ni progutati u želudac niti ispljunuti. Što nije mogao riječima, u duhu zače zavjet: ako zaslugama sv. Rajmunda bude oslobođen iz ove opasnosti, nikada više neće ocrnjivati njegova čudesa. Odmah ispljunu zalogaj, ali ipak nije odmah bio slobodan od svake bolestid; sve dok dugo vremena poslije u samostanu sv. Katarine nije sam javno priznao svoj zločin, okajao ispovijeđu i taj i ostale prije počinjene grijehe, te pobožno štovao svečev grob.e

8 Anđela Rodes, pet mjeseci mučena teškim bolovima u utrobi, zaziva sv. Rajmunda i, popivši s jajetom prah s njegova groba, bi oslobođena.e

9 Mariju, ženu Ximenija Pereza Sagre, gospodara barunije Carcel, zbog bolova od kamenca spopala je smrtonosna bolestf. Liječnici, uzalud iskušavši mnogo toga, odlučiše da kamenac valja izrezati. Pola sata kirurg ga jeg uzalud pokušavao izvaditi raznim instrumentima, te je napokon, očajavajući nad izlječenjem, zašio ranu. U tim mukama pobožna ženah zaklinje sv. Rajmunda da joj pomogne, obećavajući da će se pobrinuti da se na njegovu oltaru triput prinese Bogu misna žrtva. Tri je dana pila prah donesen s njegova groba, i trećega je dana bez ikakve boli izbacila kamen veličine jajeta.i

10 i Marija, supruga Petra Desplanesa, preporučila je sv. Rajmundu sina koji je trpio od lupanja srca i padavice: i otada ga više nije spopala ona kobna bolest.k

11 Godine 1596., 6. ožujka, kada je galija „Sv. Barbara” isplovila iz Barcelone prema Balearima, gotovo na polovici puta bacali su je protivni i tako žestoki vjetrovi da je već s obje strane zahvaćala valove. Među putnicima bijaše brat Antun Arayz iz Reda najmanje braće: on baci prah sv. Rajmunda u more. k Stišali su se vjetrovi, a malo poslije uslijedila je tišina mora. Češće je drugom prilikom Rajmund bio pri ruci pomorcima.

12 Brat Antun Napuljac, kapucin, kojega su liječnici već bili otpisali, zaziva dobrostivu ruku sv. Rajmunda. One noći za koju se posve vjerovalo da će mu biti posljednja, učinilo mu se da ga, dok je pokraj njega stajao neki redovnik iz obitelji sv. Dominika, premještaju s tvrde i grube u mekšu postelju, te da iz prisutnosti onoga propovjednika osjeća veliku utjehu i olakšanje bolesti. Niti je to viđenje bilo isprazno: sutradan su naime liječnici izjavili da se njegovo zdravlje nije moglo tako obnoviti osim nebeskim čudom. Zatim je zaklinjao milostivo Božanstvo da mu pokaže tko je bio onaj propovjednik čijim je djelovanjem smatrao da mu je udijeljeno to dobročinstvo. Oko desetoga sata prijepodne ugleda sv. Rajmunda kako sjedi na sjajnom prijestolju i gleda ga dobrostivim i blistavim licem. To mu je viđenje neprestano bilo pred očima sve do drugoga sata poslijepodne: i tada je bio posve oslobođen i od te bolesti i od nekih drugih zastarjelih.

13 Niti pak same barbare i one koji su tuđi našoj vjeri, kada zazivaju njegovu pomoć, ne odbija svetac. Majmona, muslimanska žena, pretrpjevši pet tjedana golemu bol zbog zagnojene rane koju je zadobila na lijevoj ruci, kada kirurzi nisu ništa pomagali, na poticaj svoga gospodara zaklinje sv. Rajmunda da joj bude pri ruci. Čim je izrekla molitvu, čir se odmah rastvorio i ona je zadobila zdravlje. Veoma mnogim drugim ljudima iste sljedbe pomogao je sv. Rajmund.

14 Dopušta da potoci njegove dobrostivosti teku i do samih teglećih životinja. Konju Vilima Eymericha, građanina Barcelone, vrat je tako natekao da se četiri dana uzdržavao od hrane i pića. Vilim je, budući da nije bilo drugoga lijeka, izlio l molitve sv. Rajmundu. Noću mu se u snu učinilo da ga svetac opominje da obiđe konja, kojega će naći zdrava i snažna. Probuđen, pohita u staju. Konju je splasnuo vrat i već je bio pojeo velik dio ponuđene hrane.

15 Grgur Cucurella, građanin Barcelone, godine 1560. trpio je od oštre i neprekidne groznice, tako da su liječnici već očajavali nad njegovim zdravljem. U ponoć, dok su vrata kuće bila zasunuta, učinilo mu se da gleda dvojicu iz Reda propovjednika, jednoga starca (bez sumnje Rajmunda), a drugoga mladića. Onaj rukom dotaknu bolesnika i zapovjedi mu da ode u samostan sv. Katarine, zatraži čašu vode i popije je s primiješanim prahom iz groba sv. Rajmunda, te da se osim toga pobrine da se na njegovu oltaru služi misa i da se ubuduće ne brine za zdravlje. Čim su to opomenuli, nestali su iz njegova pogleda: on budi ženu i proglašava se zdravim i slobodnim od svake tegobe groznice. Odvezen u ranu zoru u samostan propovjednika, pošto je uredno obavio sve što mu je bilo zapovjeđeno, vratio se zdrav. a Diago, knj. 2, pogl. 25, čini ga krivim samo za jedno golemo zlodjelo.

b Dodaje Diago da je bio toliko spreman podnijeti bilo kakve kazne za grijehe da je ta spremnost samoga svećenika bacila u divljenje.c Naime, to se dogodilo na gozbi, kako kaže Diago, gdje je obično jezik drskih ljudi slobodniji za ogovaranje.d Ni te noći nije mogao jesti ni piti od zaprepaštenja, kaže Diago.e Diago mu daje prezime Pertusa.f Početkom ožujka godine 1597.g Mihael de Loriza, u nazočnosti doktora Salada, u mjesecu svibnju, kako kaže Diago.h Diago piše da su u mjesecu kolovozu k njoj došla dvojica doktora teologije iz Reda propovjednika da je utješe, nagovorili je da zazove sveca i pružili joj onaj sveti prah. i Isto prenosi Diago. k Primio je taj prah od Marimunda, viteza iz Barcelone, koji je plovio zajedno s njime, i on mu je savjetovao da ga baci u more kako bi se more smirilo. On najprije svima zapovijeda da izmole Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav, a sam stojeći na pramcu, prozborivši nekoliko riječi mnoštvu putnika o čudesnoj plovidbi sv. Rajmunda s Baleara, izmolivši antifonu i molitvu o sv. Rajmundu te druge molitve, posipa prah u more, koje se odmah smirilo. Diago.

l Kojemu je nekoć bio blizak prijatelj, kaže Diago.

Čudesa nakon kanonizacije.

Iz istoga Antuna Vinka Domèneca.

Čudesa koja ćemo u nastavku ispripovijedati dogodila su se nakon što je papa Rajmundu odredio svečane časti nebesnika. Njih je Alfons Coloma, biskup Barcelone, iznio na saboru u Tarragoni i dokazao da su njegovom vlašću potkrijepljena zakonitim svjedočanstvima, te je zatražio da budu potvrđena odlukom Ivana Terésa, nadbiskupa Tarragone, i ostalih otaca toga sabora. Sabor ih je predao ozbiljnim i učenim muževima, koji su ih pomno pretresli i izvijestili da je sve čvrsto i zakonito posvjedočeno. Odlučio je dakle nadbiskup, uz odobrenje sabora, da se čini dobrim djelom ako biskup Barcelone zapovjedi da se ona tiskaju i javno propovijedaju, dodavši, ako se tako bude činilo, odluku samoga sabora, koja je bila donesena na 13. sjednici, 20. siječnja 1602. Biskup je 14. ožujka odredio da se tiskaju i objave u cijeloj biskupiji. Ovdje ih donosimo ukratko.

2 Rafaela Basia, kći Ivana Basija, građanina Barcelone, kada joj je bilo šest godina, bila je pogođena teškim udarcem u bok, odakle su zatim nastali najljući bolovi i tolika slabost snaga da nije mogla ni hodati niti se uopće osloniti na noge, nego je gotovo stalno ležala prikovana uz postelju; osim što bi katkad oslonjena na štake dopuzala do prozora ili malo koračala po sobi. Napokon godine 1601., 14. svibnja, kada su donesene sretne vijesti o kanonizaciji sv. Rajmunda, majka ju je odnijela u samostan sv. Katarine i položila unutar kapele sv. Rajmunda. Ondje joj se, nakon što je triput izmolila Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav, učinilo da je nečija pomoć podiže, premda joj nitko nije stajao tako blizu da bi joj mogao pomoći. Ustaje dakle ni štakama ni ičijom pomoći poduprta, i poče hodati, dok su majka i ostali koji su je poznavali bili zapanjeni čudom. I otada se više nije služila štakama, nego je hodala čvrstim korakom. Sama se popela u kočiju i sišla s nje, te je čila pretrčala gore-dolje sve stube očinske kuće.

3 Jelena Molnera, dok joj je tekla peta godina života, pala je sa stuba i slomila kost lijeve goljenice, koja je morala biti zarezana na sedam mjesta. Liječnici, uzalud iskušavši mnogo toga, napokon odlučiše da kost valja prepiliti pilom. Niti je djevojčici bilo bolje, jer je pune tri godine neprestano ležala prikovana uz postelju. Zatim je pomalo hodala sa štakama, ne bez goleme tegobe. Godine 1601., 15. svibnja, dok se svečanim klicanjem slavila kanonizacija sv. Rajmunda, dovedena od neke svoje rođakinje u samostan sv. Katarine, pred samim je grobom sveca izmolila krunicu, a zatim sedam puta izmolila Gospodnju molitvu i Anđeoski pozdrav, te pobožno zazvala sv. Rajmunda. Ubrzo zdrava ustane, ostavivši ondje štake s kojima je bila došla, jer ih sada nimalo nije trebala, s tako postojanim korakom ubuduće kao da nikada nije pretrpjela ništa loše, s čvrstom goljenicom bez ikakve boli; tako da je sutradan u hodanju nadmašila majku, inače nimalo nemoćnu, premda punih deset godina bez štaka nije nikamo zakoračila.

4 Katarina Cavallera, žena Jakova Cavallera, građanina Barcelone, stara četrdeset i tri godine, posvjedočila je da je, iznenada spopadnuta boli i drhtavicom, pala niza stube, te doduše tada nije odmah osjetila bol, ali je nakon nekoliko dana izgubila razum, tako da su je morali svezati da ne bi sebi i drugima nanijela kakvo zlo. Stavljeni su joj okovi na ruke i noge, a i sami su joj prsti bili stegnuti užadima. Niti se tako moglo obuzdati silovito gibanje tijela a da sama sebi ne ozlijedi ramena tako da je bila prisiljena hodati pogrbljena i grbava, niti se uopće mogla uspraviti, tako da je dok je hodala sama vidjela sjenu svoje grbe. Tri je godine trajalo to zlo, tijekom kojih nije mogla ni stajati u uspravnom položaju niti hodati, te je smatrala da će cijeli preostali život trpjeti od te tegobe. Onoga dana kada je, pošto je naviještena kanonizacija sv. Rajmunda, bila priređena svečana procesija i okolo nošeno njegovo presveto tijelo, s neba joj je bio uliven osjećaj osobite pobožnosti prema svecu. Sljedeće nedjelje odlazi u samostan sv. Katarine, ušavši u kapelu sv. Rajmunda, s najvećim ganućem duše koje je mogla zaziva njegovu pomoć. Osjetila je kako joj se ne bez šuma razdvajaju kosti ramena i kako joj pristiže snaga da već može ustati. Ustaje dakle i ustanovljuje da je već splasnulo zlo koje je bilo zahvatilo ramena. Zahvaljuje Božanstvu i zavjetuje se da će devet uzastopnih dana bosih nogu posjećivati svečev grob. A u ono vrijeme kada je započela tu devetodnevnu molitvu i kada ju je dovršila, tvrdila je da su joj se kosti ramena pomaknule uz prasak. Otada je hodala uspravna vrata, ramena i cijeloga tijela, te čila. Ovo su čudo prisegom posvjedočile sama Katarina, njezin suprug i druge žene.

5 Elizabeta Barba, kći Antikva Barbe, rodom iz sela Castellar u barcelonskoj biskupiji, pala je u veoma tegobnu bolest, tako da nijedan dio tijela nije bio pošteđen vlastitih bolova, i postala je toliko nemoćna da desnu ruku ni na koji način nije mogla pomaknuti, a lijevu ne bez goleme muke; nego su je drugi morali odijevati i u svemu njome upravljati; često su joj i hranu morali stavljati u usta, koju katkad ni tako nije mogla progutati. Vrat i glava bili su joj ružno iskrivljeni na lijevu stranu. Kutnjaci i ostali zubi bili su tako stisnuti i spojeni da je mrmljala jedino kroz zube. Ta su zla iz dana u dan jačala uz golemu glavobolju i vrtoglavicu. Već lišenu ljudskih lijekova (jer su je i sami liječnici napustili kao neizlječivu), njezini su je na nosiljci odnijeli u Barcelonu da se ondje posavjetuju s drugim liječnicima. Krenuvši na put, načuju da se čine mnoga čudesa zaslugama sv. Rajmunda, nedavno upisanoga u popis nebesnika. Bolesnica zaklinje muža da je odnese na svečev grob. Kada su je njezini u kapeli ili nedaleko od groba sv. Rajmunda spustili u ručnoj nosiljci, a sami na savijenim koljenima izlijevali molitve, jedva da je prošlo četvrt sata kad se nosiljka uz prasak raspuknula, a Elizabeta je kimanjem i kretnjama pokazivala da je zdrava, okretala se i uspravljala, te jasnim i razgovijetnim riječima zamolila muža da joj, jer želi ustati, pruži ruku. Muž to jedva stiže učiniti, toliko se ona iznenada bila uspravila na noge, micala objema rukama i spretno sklapala šake, dok je to promatralo nemalo mnoštvo ljudi. Bol ostalih udova također je posve nestala, a vraćena joj je sposobnost govora. Bez ičije pomoći pristupila je glavnom oltaru te bazilike posvećene sv. Katarini, pješice se vratila u svratište daleko udaljeno odatle, premda je padala obilna kiša, te je svojim rukama uzimala hranu i piće, što prije nije mogla. Sve su to posvjedočili sama Elizabeta, njezin muž i doktor Barba, njezin rođak.

6 Dana 22. prosinca godine 1600. Izabeli Campos, supruzi Jakova Camposa, lijeva se ruka tako ukočila da je nije mogla podići, spustiti ni uopće pomaknuti, pa čak ni prste razdvojiti. Kada je donesena vijest o kanonizaciji sv. Rajmunda, Izabela je na same svibanjske ide godine 1601. sa suprugom i sinom posjetila njegov grob. Sjedinjenim su molitvama zatražili pomoć od sveca. Odmah se vratila snaga šaci i ruci, kojima ljudsko umijeće toliko vremena nije moglo pomoći.

✠

7. siječnja Kalendar godine