Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Rajmundu Penjafortskom, trećem generalu Reda propovjednika

DE S. RAIMUNDO DE PENNAFORTI IIIGENERALI ORDINIS PRÆDICATORUM

Sadržaj (23)
  1. Autor Leandro Alberti.
  2. Životopis i kanonizacija
  3. Rajmundova učenost, crkvene službe,
  4. Stupanje u redovništvo, presveti život. Ustanovljenje Reda od Milosrđa.
  5. Službe obnašane kod legata i kod Pape.
  6. Otklonjena čast. Dragovoljno odložena generalatska služba.
  7. Napori za obranu i širenje vjere te iskorjenjivanje grijeha.
  8. Kreposti, smrt, sprovod.
  9. Čudesa nakon smrti.
  10. Novija čudesa.
  11. Započeto nastojanje oko njegove kanonizacije.
  12. Postupak kanonizacije različito ispitan.
  13. Određena kanonizacija.
  14. Ja Klement, biskup Katoličke Crkve.
  15. Neka djela i čudesa
  16. Čudesa poslije smrti.
  17. Uskrišeni mrtvaci. Iz Nikole Eymericha.
  18. Uzeti i drugi ozdravljeni. Iz Nikole Eymericha.
  19. Druga čudesa
  20. Na španjolskom opisao Franjo Diago.
  21. Druga čudesa
  22. Na španjolskom napisao Antun Vinko Domènec.
  23. Čudesa nakon kanonizacije.

Iz presvete obitelji sv. Dominika od samih je njezinih početaka poteklo toliko preslavnih junaka koji su, bilo podnoseći napore za širenje katoličke vjere, bilo prolijevajući krv, bilo nedužnošću života i vježbanjem u svim krepostima, postigli ili zaslužili nebeske časti, da je naš Bernardin Stephonius u djelu Oratione de laudibus B. Agnetis Politianæ s pravom ustvrdio kako pri dodjeljivanju besmrtnosti imena i časti nebesnicima ovoga Reda presvijetli knezovi grimiznoga Senata nerijetko ne moraju manje razmišljati o tome koga iz toga roda nipošto ne smiju izostaviti, nego o tome koga da izaberu. „Jer”, kaže on, „da ostavimo po strani prijašnja vremena, čak i unutar ovih nekoliko godina, štoviše mjeseci, dapače dana, sami smo vidjeli koliko je mnogo ljudi ovoga imena, koje je njihova krepost već prije unijela u nebo, papinska vlast, suglasna s iščekivanjem kraljeva i naroda, naknadno proglašenom svečanošću svetih obreda pridružila hramovima. Doista, to je svojstveno vašoj stezi, Oci: vi zauzimate godišnje blagdane; vaša sreća gotovo sama ispunja latinske kalendare; iz vas svakodnevno izlaze presjajna svjetla koja ispunjavaju rimsku godinu poput nebeske Mliječne staze, posute pregustim sjajem zvijezda, to jest kreposti. Tako se nigdje više ne svetkuje pobožnost, prihvaćena utvrđenim obredima, češće negoli kod vas.” I malo dalje: „Druge već odsad hramovima, kako čujem, rađa, i kako se nadam, rađat će svetosti vaše, Oci, uvijek trudna, a nikada iscrpljena plodnost; niti kad se jedna otkine, nedostaje druga zlatna, i sličnom kovinom lista grančica.”

Što je iz zlatne pjesme rečeno da bi se uresila plemenitost drevne obitelji, prenio je ne baš nepoznati pjesnik. No to se još istinitije odnosi na ovaj zlatni tijek vaše nikada prekinute sreće.

2 Nadalje, ovaj najpobožniji Red izvanredno je proslavio, gotovo u samim njegovim početcima, Rajmund, plemenitošću roda, ugledom učenosti i svetosti preslavan još i prije nego što je u nj stupio. On je preminuo godine 1275., godine 1542. počeo se javno štovati na oltarima u Barceloni, a napokon je godine 1601. presvetom vlašću Klementa VIII. ubrojen među svete ispovjedaoce, uz toliku naklonost samoga Pape da je on sam o njemu sastavio molitvu koju su Propovjednici zadržali u božanskom časoslovu: „Bože, koji si blaženoga Rajmunda izabrao za vrsnoga službenika sakramenta pokore i čudesno ga proveo preko morskih valova, podaj da po njegovu zagovoru uzmognemo donositi dostojne plodove pokore i stići u luku vječnoga spasenja. Po Gospodinu itd.”

3 Dana 6. siječnja, kada je preminuo, slavi se u nekim martirologijima. Tako Molanus u djelu Addit. ad Usuardum piše ovako: „U Barceloni bl. Rajmunda ispovjedaoca, trećega učitelja Reda propovjednika, čiji blagdan, premda nije kanoniziran, Barcelonci ipak po pristanku Pavla III. slave sutradan nakon Bogojavljenja Gospodnjega.” Isto donosi Martyrologium Germanicum; gotovo isto i Galesini u djelu Notæ, koji se ipak vara dok piše da se njegov blagdan počeo slaviti dopuštenjem Pavla IV., što je učinjeno vlašću Pavla III. Također i Ferrari u općem popisu svetaca: „U Barceloni u Španjolskoj sv. Rajmunda ispovjedaoca.” Martyrolog. Coloniense o njemu također, kako smatram, 16. siječnja: „Istoga dana sv. Remunda ispovjedaoca.” Isto donose kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuard. i rukopisnom djelu Florarium.

4 A 7. siječnja Martyrologium sacri Ordinis Prædicatorum donosi: „U Barceloni u Španjolskoj sv. Rajmunda de Peñafort, ispovjedaoca, trećega generalnog učitelja Reda propovjednika, glasovita po nauku, svetosti i slavi čudesa: koji je utemeljio Red Blažene Marije od Milosrđa za otkup sužnjeva; potaknuo aragonskoga kralja Jakova da u svojim kraljevstvima ustanovi svetu službu Inkvizicije; s otoka Mallorce u Barcelonu prešao je more bez ikakve lađe, nošen velikim čudom na samome plaštu prostrtom po vodama; kroz zatvorena je vrata ušao u samostan; i spominje se da je uskrisio četrdeset mrtvaca; gotovo stogodišnjak odletio je u nebesku slavu na sam dan Bogojavljenja; iz čijega groba neprestanim čudom izlazi fini prah kao uvijek neiscrpna tvar kojom se liječe razne bolesti. Ubrojen je među svece od Klementa VIII. Blagdan posve dvostruk.” Također i Martyrologium Romanum, pregledano vlašću Urbana VIII.: „U Barceloni sv. Rajmunda de Peniafort iz Reda propovjednika, slavnoga po svetosti i nauku.”

5 Slavna djela sv. Rajmunda mnogi su predali pismu: Nikola Eymerich, inkvizitor Kraljevstva Aragonije, koji je živio godine 1350. Taj se životopis čuva u Gironi u rukopisu u samostanu Propovjednika. Bernard Guido u rukopisnoj knjizi de Capitulis generalibus Ordinis. Jakov od sv. Ivana, koji je godine 1356. bio inkvizitor u Barceloni. Taj se rukopis čuva u Barceloni u samostanu istih otaca; je li to onaj isti koji se niže uz 4. poglavlje opširnijega životopisa navodi kao Jakov Dominik, nije mi poznato. Petar Marsilius u više je knjiga obuhvatio povijest Jakova I. Aragonskoga, koji se naziva Osvajačem, pučki El Conquistador, i u njoj vrlo mnogo o sv. Rajmundu; je li pak zasebno napisao i njegov životopis, nisam doznao. Mihael Llot, poslan u Rim radi promicanja kanonizacije sv. Rajmunda, ondje je godine 1595. izdao knjigu o njegovu hvalevrijednu životu i dotadašnjim spisima u Rimskoj kuriji za istu kanonizaciju. Ivan Marieta u 2. dijelu, 12. knjizi, od 30. do 39. poglavlja djela Historia Sanctorum Hispaniæ. Franjo Diagus u 1. dijelu, 2. knjizi, 7. i 20. sljedećim poglavljima djela Historia provinciæ Aragoniæ Ordinis Prædicatorum, koji ga spominje i u 7. knjizi, 1. i 2. poglavlju djela Annal. Valent. Ferdinand del Castillo u 2. knjizi, 16., 17. i 18. poglavlju djela Historia generalis Ord. Prædicatorum, i Abraham Bzovius u 13. svesku djela Annales Ecclesiastici, obradili su djela sv. Rajmunda. Osim toga, njegov su životopis izričito napisali: Antun Vinko Domènec u 2. knjizi djela Historia Sanctorum Catalaniæ, Franjo Peña u komentaru na 2. dio djela Directorium Inquisitorum Nikole Eymericha, za kojega kažu da je nakon svečeve kanonizacije izdao drugi, još sjajniji životopis; naš Petar Ribadeneira; Serafin Razzi; naš Heribert Rosweyde; kartuzijanac Kornelije Grazius; Leandro Alberti, a prema njemu Lovro Surije, Franjo Haræus i Antun Sijenski.

6 Sv. Rajmunda spomenuli su: Stjepan de Sampayo u djelu Stemma Ordinis Prædicatorum, Andrija Scottus, ili tko je već drugi sastavio djelo Bibliotheca Hispaniæ, 2. svezak, već spomenuti Serafin Razzius u djelu Historia virorum illustrium Ordinis Prædicat; Antun Sijenski u djelu Chronicon i u djelu Bibliotheca Ord. Prædicat; Ivan iz Freiburga u djelu Prologus Quæstionum casualium i u djelu Prologus Summæ. Sv. Antun, 3. dio, naslov 23, 10. poglavlje, § 5, i 12. poglavlje, gdje među ostalim piše da je on, dok je bio na čelu Reda, imao revnost redovništva u obdržavanju obreda. Marko Antun Coccius Sabellicus, 9. eneada, 6. knjiga, Jeronim Zurita, 1. svezak djela Annal. Aragon; 3. knjiga, 94. poglavlje, Ivan Trithemius u djelu Liber de Scriptoribus Ecclesiasticis. Naš Ivan Mariana u 13. knjizi, 22. poglavlju djela Res Hispanicæ, i drugdje. Naš Antun Possevino. Jakov Ferrandus, koji je, kako piše Marieta, rodom bio Turčin, muž izvanredne učenosti i pobožnosti, i dvaput je bio na čelu aragonske provincije Reda propovjednika; on je sastavio časoslov o bl. Rajmundu koji se spominje u Klementovoj buli. Toma de Trugillo, 1. svezak djela Thesaurus concionum, prema Leandru i Ferrandu. Ponovno prije navedeni Abraham Bzovius, 3. svezak djela Conciones sacræ. Augustinijanac Petar Valderama u 2. svesku djela Theatrum Religionum, Ivan de Mata u knjizi Conciones de SS. Ord. Prædicatorum et Minorum. Toma Raimundus u djelu Viridarium plantarum divinarum itd. Franjo Hijacint Choquetius, doktor svete teologije i moj najbolji prijatelj, u knjizi koja nosi naslov Mariæ Deiparæ in Ordinem Prædicatorum viscera materna, 9. i 13. poglavlje, Fabijan Justinianus u djelu Index universalis alphabeticus. Luj Granadski, 2. propovijed, 22. nedjelja po Duhovima. Platina pod Grgurom IX., pišući ovako: „A Rajmunda Barcelonca, kojim se Grgur poslužio kao pomoćnikom pri sastavljanju knjige Decretales, neki hvale tako da se nitko ne bi mogao pohvaliti većom pohvalom.”

7 Bernardin Gomesius u životopisu kralja Jakova, Jakov Filip Bergomensis u 13. knjizi djela Supplementum Chronicarum, naš Jakov Gaulterius u djelu Tabula Chronol; 13. stoljeće, Luj a Paramo u 2. knjizi, 2. naslovu, 8. poglavlju djela De origine Inquisitionis, A. de Salazar u djelu Inventarium Hispaniæ, Ivan Mihael Pius u 2. dijelu djela Vitæ illustrium viror. Ord. Prædicat; Jeronim Blanca u 2. knjizi djela Indices rer. ab Aragon. gestarum, kardinal Bellarminus u djelu Liber de scriptoribus Ecclesiasticis, Gabrijel Volaterranus u 21. knjizi. Osim toga navode se i drugi, koje, kao ni četvoricu navedenih na prvome mjestu, a koji koliko znam još nisu objavljeni, nisam imao prilike vidjeti: naime, kardinal Nikola Rossel; Natalis Gaver i Zumel, obojica generalni učitelji Reda sv. Marije od otkupljenja sužnjeva; Ptolemej iz Lucce; Blaž Verdu; Bernardin Scottus; Petar Antun Beuter u djelu Chronica Hispaniæ; Mihael Carbonel u životopisu kralja Jakova; Jeronim Romanus u djelu Chronica Ordinis Augustiniani; Salvator Pons; Vinko Justinianus u životopisu bl. Ljudevita Bertranda. Ovdje ćemo donijeti životopis koji je napisao Leandro Alberti; zatim bulu Klementa VIII., koja pomno obuhvaća čitav životopis, a usporedili smo tri njezina izdanja, naime Garneveltijevo, koji je proširio Surija, izdanje Bullariuma i izdanje djela sv. Rajmunda; naposljetku ćemo dodati ponešto iz drugih izvora, osobito čudesa koja su iz drevnoga procesa kanonizacije i od Nikole Eymericha objavili Mihael Llot i drugi.

8 Ime i prezime sv. Rajmunda različito se navode, jer ga najčešće zovu Raymundus, a neki Remundus i Ramundus. Diagus u 2. knjizi, 7. poglavlju tvrdi da treba reći de Pennaforti i da se obitelj iz koje je potekao uvijek nazivala de Peñafort ili Pennaforti, i tako pišu neki; no Španjolci ga gotovo redovito pišu Peñafort, a drugi Pegnafort, Peniafort, Penyafort; naš pak Rosweyde piše de Rochefort.

Autor Leandro Alberti.

Katalonac Rajmund de Pennaforti vukao je podrijetlo od aragonskih kraljeva. Nakon što je odrastao, poslan je u školu da bi crpio znanje; u njoj je u vrlo kratku vremenu toliko napredovao da se u ono doba u papinskome i carskome pravu lako mogao ubrojiti među najslavnije muževe. Stoga su ga naši građani Bolognje, čuvši glas o tako velikome mužu, o javnom trošku uzeli da poučava. a A zbog ovoga je razloga odjenuo redovničku haljinu. Slučajno je mnogim razlozima odvratio nekoga mladoga učenika od stupanja u sveti redovnički život. Zbog toga je potom, mučen savješću, sam prigrlio ono od čega je onoga odvratio: naime, ostavivši svjetske primamljivosti, naklonost i slavu, na opće divljenje stupio je u Red propovjednika.

2 Čim je nakon navršene godine, po običaju, položio zavjete, za pratioca ga je pozvao legat Vrhovnoga Svećenika koji je odlazio u Španjolsku. Naposljetku, kad se upoznao s njegovim izvanrednim naukom, papa Grgur IX. naložio mu je da pisma papa i dekretale sabora sabere u jedno tijelo, koje se sve dosad upotrebljava na učilištima i pomno obdržava, kako se može razabrati u predgovoru iz navođenja njegova imena od samoga Pape. Isti ga je Papa učinio i svojim kapelanom i pokorničarom, koja se čast u ona vremena podjeljivala samo veoma učenim ljudima. Postao je također rješavateljem parnica siromaha.b Nakon što je dekretalna pisma sabrao u jedno, izdao je djelo Summa de Casibus conscientiæ, znamenito djelo dostojno svakoga divljenja i poštovanja.

3 Zapažajući Papa njegov preslavni život, ćudoređe, golem nauk i čestitost duše, imenovao ga je predstojnikom gradac Barcelone. Uviđajući da se pod tolikom čašću krije najveći teret, uz odobrenje spomenutoga Pape, odrekao se te iste časti i vratio se u Red propovjednika, radije želeći biti odjeven u grubu i neuglednu tuniku i plašt te pod njima kao siromah služiti Bogu, negoli nakon vrhunca tolike časti uskoro polagati račun o tolikom upravljanju. Vrativši se dakle u Red propovjednika, najponizniji otac zamolio je da mu se postavi neki dobar muž koji bi ga mogao poučiti onome što pripada redovništvu; i kako je bio blage i smirene naravi, tako je u veoma kratku vremenu postao urešen redovničkim krepostima te je na osamnaestome općem zboru (koji nazivaju općim kapitulom), održanom u Bologni godine Gospodnje 1238., jednoglasnim pristankom svih otaca (u svojoj odsutnosti) bio predložen i potvrđen kao dostojan upravljanja čitavim Redom propovjednika.

4 Započet ću od početka da bih stvar ispripovjedio po redu, što će se, mislim, svidjeti čitateljima. Nakon što je preminuo presveti mužd Jordan, predstojnik čitave obitelji Propovjednika, došlo se, da se izrazim po običaju starih Rimljana, do međukralja. Međukralja naši nazivaju generalnim vikarom čitavoga Reda propovjednika. Na temelju i po odredbi naših ustanova bio je postavljen onaj velikie Albert. Naposljetku, kad je bio sazvan osamnaesti opći zbor, izbornici se sabraše u Bologni da bi sebi i Redu postavili poglavara. Tomu su zboru među ostalim izbornicima, osim Alberta Velikoga, prisustvovala dvojica muževa osobito istaknutih i ćudoređem i naukom, naimef Hugo od sv. Teodorika, tada predstojnik francuske provincije, a poslije kardinal Rimske Crkve, i Ivo, predstojnik provincije Svete Zemlje (te se predstojnike naime nazivaju provincijalnim priorima). Određenoga dana svi se izbornici okupiše pod nekim trijemom radi izbora predstojnika. Nakon što su dani svi glasovi, borba je bila posve izjednačena. Podijelili su se naime u dvije stranke: jedni su, kao Nijemci, izabrali Alberta Velikoga, a Francuzi spomenutoga Huga, dok su ostale skupine bile naklonjene jednome ili drugome. Ponovljen po drugi i treći put, postupak je uvijek završavao jednako.

5 g Kad su oci opazili da se izbornici nikako ne mogu složiti, određene su molitve pred presvetim tijelom ocah Dominika. Dok su dakle braća tako molila, i uskoro jedan od njih, zanesen izvan sebe, vidje kako svi izbornici izlaze iz sobe i u crkvi podižu golem stup k, posut grimiznim kapljicama krvi, koji je sezao od vrha sve do dna. Kad se pak brat koji je to promatrao obradovao, odmah bi dan znak izbornicima da se ponovno okupe radi izbora predstojnika. l Stoga su ga oci već u prvome glasovanju, dok je boravio u Barceloni, jednoglasno i složno izabrali, m premda prije toga o njemu uopće nije bilo ni spomena.

6 Bojeći se pak da ne bi odbio ponuđeno mu predstojništvo, oci su jednodušnom odlukom poslali u Barcelonu Huga, n Bonizija iz Piacenze, Poncija o de Sperra, predstojnika provincije Narbonske Galije, Filipa, negdašnjega predstojnika Sirije, ali smijenjenoga na spomenutom zboru, i Stjepana Španjolca, nekadašnjega predstojnika provincije Lombardije, s još nekoliko otaca, da nagovore Rajmunda neka prihvati ponuđeno predstojništvo. Kad su pak stigli, usrdno su molili Božjega čovjeka da prigne šiju; ali on, više želeći boraviti sam sa sobom nego preuzeti tako veliku službu, pokazivao se neumoljivim. Naposljetku, nagovoren ugledom i p razlozima tolikih muževa, prignute glave preuzeo je toliki teret.

7 No tu je službu obnašao samo dvije godine: naime, na prvome općem zboru održanom pod njim, koji je bio devetnaesti, godine Gospodnje 1239., donio je zakon da predstojnik čitavoga Reda propovjednika može dati ostavku na službu pred ocima koje nazivamo definitorima, a oni da su dužni prihvatiti odricanje. To je tada nastojao učiniti, ali nikako nije mogao, jer oci nisu htjeli prihvatiti ostavku. Naposljetku je sljedeće godine, naime 1240., na dvadesetom zboru održanom u Bologni, zatražio odricanje navodeći tjelesno zdravlje i neke druge razloge. I kako je to veoma uporno tražio, napokon mu je želja bila uslišana zbog spomenutoga zakona donesenoga prethodne godine. Stoga su oci, uviđajući golemu pomutnju koja bi lako mogla nastati u Redu kad bi se takvi predstojnici, ili pučki zvani generalni učitelji Reda, mogli po volji odreći službe, a oni bili obvezani prihvatiti njihove želje, zakonom odredili da se ubuduće njihovo odricanje ne prihvaća, q osim zbog trajnih zapreka; i tako je onaj zakon bio ukinut.

8 Rajmund se dakle, postigavši svoju želju, radosna srca vratio u Barcelonu te ondje provodio presvet život, zaokupljen neprestanim proučavanjem i razmatranjima. Objavio je, kao što smo već napomenuli, više djela i čudesnim redom razvrstao Ustanove Reda braće propovjednika, koje su dotad bile nerazvrstane. Poživio je, nakon što se odrekao predstojništva Reda, trideset i pet godina. Preminuo je na dan Bogojavljenja, 6. siječnja, godine 1275. Njegovu svetost svjedoče česta čudesa koja je Bog učinio na zaziv njegova imena. Štoviše, i za života i nakon smrti proslavio se najvećim čudesima. Među ostalim se naime čita da je r uskrisio četrdeset mrtvaca. Aragonski pak kralj, vidjevši tako znamenita čudesa, veoma je nastojao kod Pape da ga se ubroji među svece; ali je ne znam kakvim slučajem to izvanredno djelo bilo propušteno, i tako ostaje. To je ono što je o tako velikom mužu došlo do mojih ruku. a Drugi kažu da je stupio u Red jer je jednoga novaka nagovorio na izlazak. Tako Petar de Palude u djelu 4 dist. 15, quæst. 2, art. 2. Quibus de rebus facienda restitutio: „Tko je koga odvratio od redovništva, dužan ga je navesti na ulazak ili povratak u redovništvo. Ako pak onaj ne želi ući ili se vratiti, dužan je pribaviti jednako prikladnoga. Ako ni to ne može, dužan je sam umjesto njega stupiti u Red. To je učinio učitelj Rajmund jer je dao savjet da novak izađe, i ovaj je izašao; pokajavši se zbog toga, sam je stupio.” Diagus u 2. knjizi, 9. poglavlju, navodeći Paludana, kaže kako on piše da je onaj mladić kojega je Rajmund odvratio ili opozvao od stupanja u redovništvo bio njegov bratić. No Diaga je prevarilo pamćenje, kao što je očito iz navedenih Paludanovih riječi. U kolegiju Družbe Isusove u Antwerpenu nalazi se primjerak Paludana u kojemu je uz navedeni članak rukom Vilima de Alis iz samostana Reda propovjednika u Kalkaru dopisano ovo: „Tako je učinio i učitelj Teodorik, jer je odvratio plemenitoga Frizijca kojemu je bio odgojitelj; a poslije je postao prior ovoga kölnskog samostana.” b Diagus, kako ćemo reći uz 4. poglavlje bule kanonizacije, dokazuje da je Summu napisao u Barceloni prije nego što je bio pozvan u Rim.c Bojim se da se to ne može dokazati. Zasigurno se njegovo ime ne nalazi u popisu Jeronima Paula, a to se moglo dogoditi tek nakon što je odbio nadbiskupiju u Tarragoni i Bragi, budući da je Berengarije još uvijek bio živ. Poslije pak nije vjerojatno da bi mu Papa htio zadavati neprilike nametanjem časti; niti je dovoljno jasno kada bi se to moglo zbiti, jer je godine 1235. zbog zdravlja otišao iz Rima, godine 1236. u mjesecu listopadu kao običan redovnik sudjelovao na saboru u Monzónu, godine 1237. postao je general svoga Reda, i nije vjerojatno da se to dogodilo u međuvremenu. Je li mu možda poslije neki drugi Papa ili kralj Jakov ponudio tu biskupiju? d Jordanov životopis donijet ćemo 13. veljače.e Bl. Albert Veliki slavi se 15. studenoga. Diagus u 2. knjizi, 14. poglavlju piše da je on tada bio provincijal Njemačke i vikar Reda; Marieta u 12. knjizi, 35. poglavlju čini ga profesorom teologije u Kölnu, a ubrzo zatim provincijalom Njemačke.f Drugačije zvan Hugo od sv. Kara, prvi kardinal iz Reda propovjednika, imenovan godine 1244. u došašću, veoma učen muž koji je izdao kratke, ali ćudorednom srži ispunjene komentare na sve knjige Svetoga pisma. Llot u 8. poglavlju piše da je tada bio provincijal Toulousa.g Diagus, Castillo i Marieta pišu da su oci nakon trećega glasovanja odlučili nakon objeda poći u svoje provincije neobavljena posla; u to nipošto ne bih povjerovao, jer bi se zbog toga moglo bojati raskola u Redu i nimalo lakih šteta. Vjerojatnije je da bi ti sveti i mudri muževi najprije pokušali razne druge savjete. Niti bi to dopustila božanska providnost, koja je, budući da se kanila poslužiti djelovanjem toga Reda za divna djela, odmah pritekla u pomoć onima koji su bili u nedoumici pri vijećanju.h O sv. patrijarhu Dominiku govorit ćemo 4. kolovoza. i Diagus kaže da su se izbornici nakon izgovorenih molitava vratili u kapitulsku kapelu; da su ostala braća toga samostana i svi koji nisu trebali sudjelovati u izboru nastavili molitvu u crkvi; i da se tada jednome od njih ukazalo ono viđenje. k Diagus dodaje: mramorni, koji bi podupirao čitavu građevinu. l „Ipak ne valja šutke prijeći preko onoga”, kaže Llot u 8. poglavlju, „što je u potvrđenom najstarijem spisu iz godine 1305. pronađeno ovim riječima: I dok se birao, kad su izbornici bili zatvoreni kako je običaj, a ostala braća molila pred svetim tijelom bl. Dominika, jedan pobožan brat koji je ondje molio vidio je u maštovnom viđenju kako svi izbornici izlaze iz sobe i usred crkve podižu jedan golem stup koji je bio posut grimiznim kapljicama krvi, sežući od vrha sve do dna. Kad se on, gledajući to, obradovao, gle, na dani znak svi izbornici dođoše u kapitul i u prvome glasovanju složno od svih imenovaše izabranika.” m Diagus dodaje da je izbor bio primljen s najpovoljnijim pljeskom Bolonjskoga sveučilišta; te da se zatim činilo kako je na neki način ponovno potvrđen s neba, kad su, dok su oci sjedili za stolom, jednome koji je po običaju trebao započeti sveto čitanje slučajno pale u oči ove Joelove riječi: „Kličite, sinovi sionski, i radujte se u Gospodinu, Bogu svome, jer vam je dao učitelja pravednosti.” n Diagus, Domènec; Marieta, Llot i Castillo zovu ga Bonifacijem. o Marieta ga piše de Espira, Llot de Espera, Castillo de Spira. p Sampayus kaže da je bio naveden da preuzme teret ne bez prethodno prolivenih suza s jedne i s druge strane. q O kojima se govori u djelu Constitutiones Ordinis, dist. 2, cap. 8. r Četvoricu za života, a trideset i šest nakon smrti, kako donose Castillo, Diagus, Domènec. i Llot, koji to potvrđuje stalnom predajom u 13. poglavlju.

ŽIVOTOPIS I KANONIZACIJA IZ BULE KLEMENTA VIII., VRHOVNOGA SVEĆENIKA. PREDGOVOR. Rimska Katolička Crkva, koja je sagrađena na temelju apostola i proroka, sa samim ugaonim kamenom Kristom Isusom, božanski je upravljana od Duha Svetoga i čudesno vođena neizrecivom providnošću njegove vječne mudrosti; ustrajući trajnim suglasjem u istom jedinstvu vjere i istini nauka koji je primila od Krista svoga zaručnika i od apostola, od Boga Oca milosrđa biva obasipana neprestanim blagoslovima nebeske milosti te se, poput plodne majke uvećane mnogostrukim potomstvom svetaca, proslavlja njihovim zaslugama i krepostima. A to jedinstvo katoličke vjere jedan te isti Duh po mnogim razdiobama milosti u tijelu Kristovu, kojega smo mi udovi, i prije je tvorio, a i sada tvori. I neke je Bog postavio u Crkvi: najprije apostole, drugo proroke, treće učitelje, koji jednoga Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje propovijedali; i čineći istinu u ljubavi, uzrasli su u svemu u Njega koji je glava, Krist, iz kojega čitavo tijelo, sastavljeno i povezano svakim zglobom potpore prema djelovanju u mjeri svakoga pojedinog uda, raste. A glavni su udovi ovoga otajstvenoga tijela sveti muževi koje je Bog izabrao i predodredio za život, koji su uvijek držali istu vjeru i, zakonito se boreći za njezinu obranu, postigli obećanja te zaslužili biti okrunjeni na nebesima. Jedinstvo pak ove vjere, u kojoj postajemo jedno tijelo u jednome duhu, već od samoga početka Crkve u nastajanju sve do ovih vremena knezovi i vlasti tame pokušavali su uzdrmati i istrgnuti podižući mnoge oluje i vihorove krivovjerja; ali božanska Kristova mudrost, kojom je svoju Crkvu utemeljio na čvrstoj stijeni protiv koje vrata paklena nikada neće moći nadvladati, uvijek ju je branila svojom moćnom desnicom i čuvat će je sve do svršetka svijeta. I u tome najviše blista divna Božja providnost što je gotovo u svim vjekovima, a osobito u onim vremenima u kojima je katolička vjera bila napadana okrutnošću tirana i nevjerom krivovjernika, protiv bijesa tirana i opačine krivovjernika podizao nepobjedive mučenike, najhrabrije borce, slavne ispovjedaoce i svete muževe, velike u kreposti i obdarene razboritošću, koji su kršćansku vjeru, urešenu njihovom krvlju i potvrđenu neporočnošću života, naucima, krepostima i čudesima, nadaleko proširili.

2 A u prijašnjim je stoljećima iz obitelji slavnoga oca sv. Dominika potekao bl. Rajmund de Peniafort iz Barcelone, koji je, ljubitelj prave mudrosti koja nikada ne vene, prezrevši sva bogatstva postao bogat u Božjoj milosti koja je dana u Kristu Isusu u svakoj riječi i znanju, bogat u poniznosti i kreposti, bogat u dobrim djelima; u kojemu je napokon Bog pokazao preobilno bogatstvo svoje milosti i slave. Pozvao ga je naime u dioništvo baštine svetih i ispunio ga spoznajom svoje volje u svakoj mudrosti i duhovnome razumijevanju, tako da je, pun Duha Svetoga i vjere, usred kraljeva i velikaša govorio mudrost; ne mudrost ovoga svijeta niti knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego Božju mudrost u otajstvu, koja je sakrivena od mudraca ovoga svijeta, a objavljena malenima: doista pravi Božji službenik u siromaštvu, u svakoj strpljivosti, u molitvama i u naporima tražeći Božju slavu te u čistoj savjesti vjernima i nevjernima s najvećom ljubavlju otkrivajući otajstvo vjere; mnoge je koji su u sljepoći srca lutali s puta spasenja riječju istine i nedužnošću života priveo na pravu stazu Božjih zapovijedi, a protiv navale i drskosti krivovjernika postavio se poput najčvršćega i neosvojivoga zida. Povrh toga, Bog, koji je divan u svojim svetima, dao mu je milost liječenja te je njegovu svetost u snazi Duha Svetoga znakovima i čudesima kako za njegova života tako i nakon smrti tako očitovao da se njegova slava proširila po najprostranijim kraljevstvima Španjolske.

3 To je naime najveća Božja dobrostivost kojom svoje svece, koji su, dičeći se u preziranju časti, u svakom omalovažavanju ljudskih stvari i u križu Gospodina našega Isusa Krista, u ovome životu umnožili njegovu hvalu i čast, sada proslavljujući one iste od kojih je i sam bio proslavljen, kao nekom uzvratnom čašću nagrađuje na nebesima srećom svih dobara i daje im vječno ime koje nikada neće propasti. Stoga se moramo snažno poticati na nasljedovanje njihovih kreposti, kad vidimo da su takvi ljudi, odvraćeni od časti, u nevoljama i tjeskobama postigli toliku slavu da su svojom neznatnošću i poniznošću daleko nadmašili veličinu svih kraljeva, sav ugled i dostojanstvo ovoga svijeta. Različiti su naime putovi

Životopis i kanonizacija

IZ BULE KLEMENTA VIII., VRHOVNOGA SVEĆENIKA.

Rimska katolička Crkva, koja je sagrađena na temelju apostola i proroka, dok je sam zaglavni kamen Krist Isus, božanski je upravljana od Duha Svetoga i čudesno vođena neizrecivom providnošću njegove vječne mudrosti; ustrajući neprekidnom suglasnošću u istome jedinstvu vjere i istini nauka što ih je primila od Krista, svoga Zaručnika, i od apostola, obasuta je od Boga Oca milosrđa neprestanim blagoslovima nebeske milosti te, poput plodne majke uvećana mnogostrukim potomstvom svetaca, blista njihovim zaslugama i krepostima. I ovo jedinstvo katoličke vjere jedan te isti Duh po mnogim razdiobama milosti u tijelu Kristovu, čiji smo mi udovi, i prije je tvorio, a i sada tvori. I neke je doista Bog postavio u Crkvi: najprije apostole, drugo proroke, treće učitelje, koji su jednoga Gospodina, jednu vjeru, jedno Božji od putova ljudi koji, zaokupljeni taštim mislima i ispraznim brigama, hvastajući se govore uzvišene riječi; Bog je pak prijestolja oholih vladara srušio i učinio da njihov spomen iščezne sa zemlje, a spomen poniznih srcem ostavio je te ga posvetio najvećim častima i najveličanstvenijim spomenicima. Stoga s pravom hvalimo bl. Rajmunda i u njemu blagoslivljamo Boga koji ga je uresio osobitim darovima milosti i najvišim krepostima: o čijem životu, svetosti ćudoređa, čistoći vjere i mnoštvu divnih znakova iznosimo tek malo toga na zajedničku korist čitave Crkve, da bi svi razumjeli kojim se on napokon stubama uspeo na nebo i da bi Bogu zahvalili besmrtnom zahvalnošću što je njegovo ime u Crkvi Božjoj ovim našim javnim dekretom i dekretom Apostolske Stolice upisano u broj svetaca. a Garnevelt: providnošću.

Rajmundova učenost, crkvene službe,

Blaženi Rajmund Barcelonac vukao je podrijetlo iz plemenite obitelji de Peniafort. U najranijem djetinjstvu napojen počelima kršćanske vjere, već se tada činilo da nagovješćuje nešto veliko, jer je bio izvanredne naravi tijela i duše te je nekim prirodnim nagnućem iz dana u dan sve više naginjao kreposti i pobožnosti. Kao mladić tako je žudno prigrlio humanističke znanosti da je u kratku vremenu postigao golem napredak te je a ona umijeća koja je temeljito izučio, uz Božju pomoć, s najvećom pohvalom mnoge u Barceloni besplatno poučavao.

5 A kako bi od talenata koje mu je Gospodin povjerio stekao najobilniji dobitak, otputovao je ub Bolognu, kao u zajednički dom lijepih umijeća i tržnicu znanosti, gdje vrijeme dano mu za stjecanje mudrosti nije potratio u taštim i tjelesnim željama kojima se mladenačka dob često zna odvratiti od težnje za krepošću, nego se svim srcem posvetio dužnostima pobožnosti te papinskomu i građanskomu pravu, i naposljetku, urešen doktorskim lovorom i ostalim znakovima učenosti, javno je, na veliko divljenje ljudi i bez ikakve naknade, tumačio svete kanone.c Kad mu je poslije bolonjski Senat zbog njegove glasovite učenosti odredio nagradu iz javne blagajne, on je, posvećujući svoje napore Gospodinu, od novca koji mu je Senat dao i od svih dobara koja je stekao svojim radom vjerno davao desetinu ponajprije Bogu i svome župniku.

6 Kad je u toj službi poučavanjad nekoliko godina uložio izvanredan trud te se glas o njegovoj učenosti već proširio po Italiji,e barcelonski biskup Berengarije, potaknut njegovim krepostima i znanjem, vraćajući se iz Rima u svoju Crkvu, skrenuo je na put u Bolognu, gdje se sastao s bl. Rajmundom; i nakon mnogih međusobnih razgovora Berengarije se zadivio tom mužu te, razmišljajući u sebi da će on biti na golem ures i korist njegovoj Crkvi, usrdno je nastojao da se s njime vrati u Barcelonsku Crkvu, gdje je bio odgojen; to je naposljetkuf velikim molbama od njega i ishodio, a nešto poslije uresio ga je i kanonikatom iste Crkve te dodanomg jednom prepoziturom.

7 Uzvišen tom nadarbinom i čašću, prednjačio je pred svim kanonicima i čitavim pukom onoga grada sjajem neporočnosti i nauka, a u svakoj njegovoj kretnji i držanju tijela bila je tolika čednost i u čitavu načinu života tolika blagost da je ljude svih dobi i staleža privlačio na ljubav i divljenje prema sebi. Bogorodicu Djevicu častio je osobitim čuvstvom pobožnosti te je njezinu čast i štovanje uvijek umnažao prema svojim silama. Kad se naime blagdan Navještenja iste Djevice u toj Crkvi manje svečano slavio, on je od biskupa i kaptola ishodio da se zauvijek svečano slavi dvostrukim obredom, te je iz prihoda svoje prepoziture odredio godišnji dohodak koji se ima dijeliti kao naknada kanonicima koji toga dana budu prisustvovali svetim obredima.

a Diagus kaže da je sv. Rajmund poučavao logiku i ostale filozofijske znanosti. Llot u 2. poglavlju piše da je ta umijeća počeo poučavati kad mu je bilo dvadeset godina.
b Diagus tvrdi da je sv. Rajmund otputovao u Bolognu godine 1210. ili 1211., a Domènec godine 1205. Drug na putovanju i u studijama bio mu je Petar Ruber, koji je i sam poslije stupio u Red propovjednika. Na putu su vidjeli mladića kojemu je Majka Božja netom bila vratila oči što su mu ih neprijatelji iskopali i odsječene ruke, kako je sam Rajmund pismeno posvjedočio godine 1271., dodajući da se to dogodilo prije šezdeset ili više godina, dok je putovao na studije u Bolognu.
c Llot kaže da mu je bila povjerena glavna katedra s javnom plaćom, koju je on podijelio siromasima i klericima.
d Tri godine, kažu Diagus, Llot i Domènec.
e To je Berengarije IV., zvan de Palatio, kojega Jeronim Paulus navodi kao XXXII. predstojnika te Crkve. On je, kako piše Diagus u 2. knjizi, 1. poglavlju, bio izabran godine 1211., a Propovjednike je iste godine koje je Rajmunda doveo natrag u Španjolsku pozvao u Barcelonu, bilo iz Pariza, kako neki tvrde, bilo iz Bologne, kako on sam dokazuje iz staroga rukopisnog kalendara. Najprije su stanovali u kući Petra Grunnija u župi sv. Jakova, koja i danas postoji u Ulici sv. Dominika; na njezinu se zidu vidi naslikan lik sv. Dominika (koji je iste godine došao u Barcelonu i bio ugošćen u toj kući), a ispod njega grb biskupa Berengarija, naime palača. Poslije je drugdje godine 1222. sagrađen samostan u kojemu Propovjednici i danas žive, a nazvan je po sv. Katarini jer je tu svetu djevicu i mučenicu osobitom pobožnošću štovao sv. Rajmund, koji je promicanju toga djela ili bio na čelu ili se oko njega zasigurno veoma mnogo potrudio.
f Domènec i drugi prenose da je pridošao i Papin nalog, jer je na saboru u Léridi bilo određeno da se kralju Jakovu dade učitelj; tu službu ipak nije obnašao (premda to tvrdi Marieta u 31. poglavlju), jer je prije njegova dolaska na nju bio postavljen drugi.
g Llot u 3. poglavlju i drugi pišu da je bio imenovan arhiđakonom.

Stupanje u redovništvo, presveti život. Ustanovljenje Reda od Milosrđa.

Na taj je način kod svih stekao velik ugled i glas svetosti te na sebe svratio oči čitavoga grada i srca svih, a osobito prelata i knezova, dok je sam u sebi prezirao taštu slavu svijeta koja vene poput suhe trave kad joj otpadne cvijet, te je težio za uzvišenijim životnim staležom. U taj su grad tada nedavno bili došli braća Reda propovjednika, koji su na apostolski način propovijedajući Kristovo evanđelje poučavali narod i poticali ga na štovanje Boga i revnost u pobožnosti; njihovim se druženjem i općenjem bl. Rajmund najprije naslađivao, a zatim se i sam počeo snažno žariti da prigrli isti način života. Niti je ta pomisao bila neodlučna ili teška. Njegovu su naime priklonjenu dušu, koja je hodila putem spasenja, one divne noge navjestitelja mira lako dovele na goru Gospodnju, to jest na vrhunac evanđeoskoga savršenstva. Stoga je već u zreloj dobi, u otprilike četrdeset i petoj godini života, odrekavši se časti i prezrevši sva bogatstva, uzeo krila poput golubice te odletjevši u počinak Gospodnji položio svečane zavjete u Redu braće propovjednika. a

9 Kao što je svima bilo na divljenje što je čovjek plemenita roda, izvrstan u nauku, obilat dobrima, slavan po dostojanstvu i glasu, prihvativši način redovničkoga života, dragovoljno siromaštvo pretpostavio bogatstvu, a prezir samoga sebe častima i udobnostima, tako su po njegovu primjerub mnogi učeni i znanostima odani plemeniti muževi prigrlili isti Red, te je stoga to redovništvo u spomenutom gradu doživjelo velik procvat.

10 Tu je već novi Kristov vojnik, odlučivši u sebi hrabro se boriti protiv neprijatelja ljudskoga roda i gradeći kulu vječnoga spasenja poput mudroga graditelja, odlučio položiti temelje redovničke poniznosti, koja je majka i čuvarica ostalih kreposti. Stoga, premda je sve nadmašivao učenjem i razboritošću, upravo je zato navikao o sebi misliti poniznije, drugima pripisivati sve, a sebi ništa, svakome iskazivati dužnu čast i naposljetku radije se skrivati negoli izlaziti na vidjelo; te se kreposti najčvršće držao čitavoga života. A budući da je poslušnost život poniznosti, da bi je zaštitio i očuvao (po primjeru Posrednika i Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, koji je ponizio samoga sebe postavši poslušan sve do smrti), pravedni je muž danju i noću razmatrao o poslušnosti te je, pokopavši slobodu vlastite volje i umrijevši ovome svijetu, sakrio svoj život s Kristom u Bogu i sav ovisio o migu poglavara. Blaženo siromaštvo, dostojno nagrade kraljevstva nebeskoga i hvaljeno Kristovim ustima, prigrlio je svim srcem te ga je kao temelj bratskoga mira, čistoću života, odricanje od briga ovoga svijeta i naposljetku najbliži i takoreći najkraći put k Bogu uvijek najrevnije njegovao i samoga sebe poput zlata kušanoga u vatri čistio u peći siromaštva.

11 Bio je najveći ljubitelj čistoće, koja je nebesko i anđeosko blago, te je, opasanih bokova i sa svjetiljkom dobrih djela u rukama, noseći je u glinenoj posudi svoga tijela u posvećenju i časti, očuvao neokaljanom i cjelovitom sve do posljednjega dana života; a u svojoj pobožnosti prema Majci Božjoj i neokaljanoj Djevici Mariji, pod čiju se zaštitu i okrilje već odavno bio stavio, držeći čvrstim i provjerenim da se za satiranje demonskih sila ne može naći nikakva čvršća obrana od zaštite te iste Djevice, neprestano je zazivao njezin zagovor; toliki je pak bio njegov žar i ustrajnost u molitvi da se često povlačio iz raznih poslova, sjedio u samoći i, uzdižući se iznad samoga sebe, predavao se božanskomu razmatranju; u njemu je crpio posve nebeske poticaje te, primajući s izvora Spasiteljevih vode spasonosne mudrosti, tolikim je pljuskom milosti natapao sva djela svoga života da su iz njegove nutrine tekle rijeke žive vode na korist drugih. Prema siromasima, a osobito prema sužnjima koje su nevjernici držali u teškom ropstvu, bio je najnaklonjeniji te nikada nije propustio nijednu vrstu službe kojom je smatrao da bi ih mogao osloboditi: za njih je smatrao da valja voditi to veću brigu i skrb što su se nalazili u težoj pogibelji da se odreknu kršćanske vjere i izgube vječno spasenje.

12 Kad je dakle na njegov poticaj Petar Nolasko, rodom Francuz, čije je ispovijedi bl. Rajmund slušao, muž bogat imetkom i obdaren izvanrednom pobožnošću, s velikom spremnošću i draga srca darivao svoja dobra i bogatstvo za uzdržavanje siromaha, a ponajviše za otkup sužnjeva iz okova barbara, Bog je po svojoj beskrajnoj dobroti s naklonošću primio to izvrsno djelo pobožne i darežljive duše.c Već sljedeće noći presveta Djevica Majka Božja ukazala se vedra lica istome Petru, koji je, predan svetim razmatranjima i molitvi, razmišljao na koji bi se način moglo priteći u pomoć nevoljama kršćana koji čame u sužanjstvu, te mu je rekla da će njoj i njezinu jedinorođenom Sinu biti najugodnije ako se njoj u čast ustanovi Red redovnika kojima bi bila briga oslobađati sužnjeve iz turskoga nasilja; a te iste noći ta se ista presveta Djevica ukazala i bl. Rajmundu ted aragonskomu kralju Jakovu,e opominjući ih na tu istu stvar o redovnicima. Stoga su oni, razmijenivši međusobno savjete, složnim dušama utemeljili Red bl. Marije od Milosrđa, ili od Otkupa sužnjeva; njemu je bl. Rajmundf propisao određena životna pravila, najprikladnija pozivu toga Reda, čije je odobrenje nekoliko godina poslije ishodio od našega predšasnika blažene uspomeneg Grgura IX., a spomenutoga je Petra, koji je istome Redu spremno darovao sve svoje, vlastitim rukama zaodjenuo istimh habitom i postavio ga prvim generalnim učiteljem Reda.

a Habit je odjenuo, kako iz staroga rukopisnog kalendara barcelonskoga samostana prenosi Diagus u 2. knjizi, 9. poglavlju, na Veliki petak godine 1222., a ne od sv. Dominika, kako je mislio Marieta u 12. knjizi, 30. poglavlju, budući da je on preminuo prethodnoga kolovoza; niti u Parizu godine 1217., kako donosi Castillo; niti u barcelonskoj crkvi sv. Jakova, nego u onoj staroj Grunnijevoj kući. Dakle, nakon isteka godine, na nedjelju Lætare, koja je bila 2. travnja, položio je zavjete. Llot u 5. poglavlju piše da je u Red stupio godine 1219.
b Među njima su bili Petar Ruber, nekoć njegov drug iz Bologne, i Rajmund de Rosanis, precentor barcelonske katedralne crkve, čiji je nećak po bratu Bernard de Rosanis godine 1256. darovao neka dobra Propovjednicima, kako donosi Diagus.
c Diagus u 2. knjizi, 10. poglavlju i Domènec kažu da se to dogodilo prvoga dana kolovoza te da je sv. Rajmund već tada bio ispovjedalac kralja Jakova, bilo da ga je kralj uzeo, bilo da mu ga je dao sabor kraljevstva; jer Marieta u 33. poglavlju i Castillo pišu da neki prenose kako je takav bio običaj kod Aragonaca. O sv. Petru Nolasku govorit ćemo 31. prosinca, a o ustanovljenju Reda bl. Marije od Milosrđa 17. siječnja i 10. kolovoza.
d Drugi prenose da je Jakov, kad je godine 1213. kod Mureta poginuo njegov otac Petar (koji je štitio tuluškoga grofa Rajmunda, predvodnika albigenza), kao još posve mlad bio držan u sužanjstvu u Carcassonneu od grofa Šimuna Montfortskoga, gdje su ga češće posjećivali sv. Dominik i sv. Petar Nolasko, te da se zavjetovao osnovati takav Red ako bude vraćen na očevo kraljevstvo, kojim je zatim vladao šezdeset i dvije godine.
e Diagus i Domènec. kažu da se kralju, dok je noću molio za otkup onih koje su zarobili Mauri i za istrebljenje samih Maura, ukazala Bogorodica blistajući čudesnim sjajem te je, pohvalivši njegovu revnost, opomenula na ono što se ovdje navodi.
f Savjetovao im je da se služe časoslovom i brevijarom Propovjednika, da obdržavaju Pravilo sv. Augustina te neke konstitucije Propovjednika koje su više prilagođene njihovim službama. Diag; Domènec.
g To se odobrenje nalazi u 1. svesku djela Bullarium i kod Diaga u 10. poglavlju, a dano je 17. siječnja, VII. godine pontifikata Grgura IX., odnosno godine Kristove 1235. Vara se dakle Castillo u 2. knjizi, 17. poglavlju i Marieta u 32. poglavlju dok pišu da je Red odobren godine 1230., dvije i pol godine prije nego što je ustanovljen. Llot u 9. poglavlju piše da je Red osnovan godine 1230., po Papinoj zapovijedi da Rajmund vlastitim rukama podijeli habit generalu. To se ne čini dovoljno vjerojatnim.
h Na blagdan sv. Lovre godine 1223. to se dogodilo u katedralnoj crkvi Svetoga Križa u Barceloni. Sv. Rajmund je održao govor pred mnoštvom naroda i obrazložio smisao nove ustanove, te je nakon prikazanja mise, koju je slavio biskup Berengarije, dao habit sv. Petru Nolasku. Tako piše Diagus, koji to potvrđuje svjedočanstvima mnogih pisaca: drugi su naime napisali da ga je dao biskup Berengarije, a neki sam kralj, kako svjedoči Domènec. Taj je pak habit, kako piše Abraham Bzovius u 13. svesku pod godinom 1223., bijela tunika s bijelom kapom i škapularom, te također bijeli plašt i znakovi aragonskih kraljeva, naime na štitu crvene i žute pruge s bijelim križem na prsima.

Službe obnašane kod legata i kod Pape.

Premda je bl. Rajmund želio da ova djela, koja je bio učinio na jedinu slavu Božju i korist bližnjega, ostanu posve skrivena, ipak je glas već posvuda pronio njegovu žarku ljubav prema siromasima i svetost života te je na svakome mjestu širio miomiris njegova svetoga nauka. Stoga ga je naš predšasnik Grgur IX., kad je u Španjolsku poslao kao legata a laterea Ivana, kardinala biskupa sabinskoga, blage uspomene i preslavnoga po ugledu učenosti i pobožnosti, da propovijeda križarsku vojnu protiv Saracena ib rješava druge poslove Apostolske Stolice, a ovaj iz kazivanja mnogih spoznao njegovu jedinstvenu neporočnost, uzeo za svoga pomoćnika u poslanstvu.

14 U toj je službi bl. Rajmund djelovao s tolikom razboritošću, tolikom poniznošću i ljubavlju da je svima bio ugodan miris Kristov za život. Jer premda je bio rođen u najuglednijoj kući, već odmakle dobi, obdaren mnogim krepostima i kod svih uživao velik ugled, ipak se na tom dalekom i preteškom putovanju nikakvim molbama od njega nikada nije moglo ishoditi da jaše na konju; nego je kao pravi Kristov učenik, obuvenih nogu u pripravnost za evanđelje mira i uzevši mač Duha, što je riječ Božja, putovao pješice u pratnji svojih drugova te, idući ispred kardinala kamo je ovaj imao doći i takoreći pripravljajući put pred njegovim licem u blagoslovu, propovijedanjem Kristova evanđelja uz Gospodnju pomoć mnoge privodio sa širokoga i prostranoga puta na usku stazu spasenja, a slušajući ispovijedi oslobađao ih od crkvenih kazna i okova grijeha. A što je svima bilo čudesno, na čitavom tom putovanju nikada ništa nije popustio od uobičajenoga uzdržavanja od jela, bdjenja, postova, molitava i cjelokupne redovničke strogosti, nego je, najvjernije obdržavajući konstitucije svoga Reda, ni za širinu nokta odstupao od njegovih odredaba i zakona.

15 Stoga su mu se svi divili, svi su ga štovali, a kardinal Ivan ga je nadasve ljubio; kad se on nakon obavljenoga poslanstva vraćao u Rim, premda je bio odlučio povesti sa sobom i bl. Rajmunda, to ipak od njega nikada nije mogao ishoditi; ali kad je istomu našem predšasniku Grguru IX. podnosio izvješće o poslovima poslanstva, ispričao je o krepostima ovoga blaženoga muža toliko toga, i to tako slavnoga, da ga je isti predšasnik Grgur, zapaljen željom da ga vidi, odmahc pozvao k sebi; poslušan njegovoj riječi, iako je nadasve žudio za redovničkim mirom, Rajmund je došao u Rim.

16 Spomenuti predšasnik Grgur primio ga je s ljubavlju i dobrostivošću te ga je, ubrzo upoznavši i iskušavši darove njegove duše i najviše kreposti, uresio službom svoga kapelana (koja je u ono vrijeme bila isto što je danas služba auditora parnica Apostolske palače) i čašću pokorničara; i uvijek ga je toliko cijenio da nije rješavao teže parnice a da se ne posavjetuje s njime. Kad ga je postavio i za svoga ispovjedaoca, on mu je, u svojoj ljubavi prema siromasima, umjesto pokore nalagao da odmah sasluša molbe i pravedne zahtjeve nevoljnika te da njihove poslove riješi i dovrši što je brže moguće;d zbog toga ga je isti predšasnik Grgur nazvao Ocem siromaha.

a Ivan de Abbatis-villa, LXII. biskup Besançona, nakon što je sjedio na biskupskoj stolici oko dvije godine, u rujnu godine 1227. od Grgura IX. imenovan je kardinalom biskupom sabinskim. Diagus u 2. knjizi, 11. poglavlju, Jeronim Zurita u 1. svesku, 3. knjizi, 2. i 3. poglavlju, Mariana u 12. knjizi, 14. poglavlju, Marieta u 12. knjizi, 31. poglavlju i Castillo u 2. knjizi, 17. poglavlju nazivaju ga kardinalom sv. Sabine, ali neispravno. Tada je naime postojao drugi kardinal prezbiter naslova sv. Sabine, Toma iz Kapue; ovaj pak Ivan bio je kardinal biskup sabinski.
b Legat je iz Rima došao ponajviše zato da se pred njim raspravi o kraljevskom braku, za koji je Jakov tvrdio da je nevaljan zbog zakona krvnoga srodstva, kako prenose Mariana u 12. knjizi, 14. poglavlju i Domènec. Nakon provedene parnice presuđeno je prema kraljevoj volji da kraljicu valja otpustiti, a sina (rođenoga iz toga braka) postaviti ocu za nasljednika u kraljevstvu. Mariana.
c To se dogodilo godine 1230., kako kaže Diag. u 11. poglavlju. Llot u 4. poglavlju piše da mu je pod kreposti svete poslušnosti bilo zapovjeđeno da dođe u Rim.
d Diagus i Llot dodaju da je Papa rado prihvaćao pokoru te da mu je obično nalagao rješavanje onih poslova koje mu je preporučivao, a u naslovima pisama nazivao ga je Ocem siromaha.

Otklonjena čast. Dragovoljno odložena generalatska služba.

18 Ovim bdjenjima uz svjetiljku i neprekidnim nastojanjem oko poniznosti, dokle god je živio u Rimu, najpomnije se štitio od dokona lutanja misli i želje za ispraznom slavom. Stoga je i ponuđene časti i najuglednije biskupske stolice Crkava odbijao svim silama. Kad je naime Grgur bio odlučio povjeriti mua Tarragonsku nadbiskupiju, on je to podnio tako teško i s tolikom mukom da ga je odmah uhvatila groznicab te se nekoliko dana mučio od goleme boli tijela i duše. Stoga se, posve tuđ slavi ovoga svijeta, svim snagama trudio da odvrati od sebe to dostojanstvo: a kako to nije mogao sam, posluživši se molbama mnogih i ugledom nekih kardinala, toliko je umekšao srce istoga našega prethodnika Grgura da je teret te Crkve prenio na onogac kojega je bl. Rajmund prosudio najprikladnijim za tu službu.

19 Prebrodivši tu poteškoću, klicao je u Gospodinu i, kao da je vraćen samomu sebi, zahvalivši Bogu, posvetio se uobičajenim naporima: iscrpljen napokon njihovom veličinom i dugotrajnošću, pao je u tako tešku bolest da su mu liječnici navijestili sigurnu smrt ako se ne vrati na rodno tlo. Odloživši stoga službu ispovjedaoca istoga našega prethodnika Grgura i dobivši dopuštenje za odlazak, vratio se ud Barcelonu, i to se vratio tako da je onu čistoću duše, netaknutu i neokrnjenu od svake ljage častohleplja, kojom je prožet bio došao u Rim, donio natrag u domovinu.

20 Tek što je otišao iz Rima, odmah mu je odozgo po Duhu dana milost ozdravljanja i činjenje čudesa. Kad je naime pristao u onu katalonsku luku koju zovue Tossa, i kad mu jef na laganu čamcu dovezen neki stanovnik toga mjesta, zvan Barcelo de Faro (koji je, dok je radio oko žetve, bio zahvaćen tako teškom i iznenadnom bolešću da je odmah lišen svih osjetila, nije opažao nikakve povike ni podražaje nanesene tijelu, nego je ležeći na tlu bez daha smatran mrtvim), blaženi se muž sažalio te se najžarče pomolio Bogu, koji je bogat milosrđem, da mu produlji život koliko je dovoljno za ispovijed grijeha: zatim, oslonivši se s velikom vjerom na Boga, oslovivši bolesnika vlastitim imenom, upita želi li svetom ispovijeđu oprati ljage grijeha.g Odmah onaj, kao probuđen iz sna, podigne oči i, dobivši ponovno uporabu glasa, reče da to želi i žarko priželjkuje; i obavivši ispovijed, rasteretivši savjest od grijeha i primivši odrješenje, ne izgovorivši više ništa, preda duh Bogu. Prisutni su se tome divili i slavili Boga što je takvu vlast dao ljudima.

21 A kad je pristao u Barcelonu, malo okrijepivši snage, odmah je upravio duh na razmatranje božanskih i nebeskih stvari. Čim se pak po Španjolskoj pročulo za njegov dolazak u Barcelonu, počeo je k njemu nastajati silan stjecaj ljudi, dijelom radi posjeta, dijelom radi savjeta, jer je vlast penitencijara, po dopuštenju istoga Grgura, vršio i dok je bio odsutan iz Rima. Sve ih je tješio u Gospodinu i čudesno okrepljivao duhovnim opomenama. Njegovo je naime znanje u svemu obilovala poput poplave, a njegov je savjet, poput vrela života, veoma mnogima donosio spasenje duše. Toga se pak ovlaštenja penitencijara, kako bi se slobodnije posvetio Bogu i sebi,h dragovoljno odrekao, premda su se njegovom pomoći, i dok je bio odsutan, služili isti naš prethodnik Grgur i i ostali rimski prvosvećenici koji su ga slijedili, također naši prethodnici, kako je lako razvidno iz njihovih pisama kojima su mu povjeravali najteže poslove. Napisao je također k djelo Summa Casuum conscientiæ, o slučajevima savjesti koji se običavaju često pojavljivati na sudu pokore, velike učenosti i ugleda, te veoma korisno i potrebno kako ispovjedaocima tako i pokornicima.

22 Dok je bio zaokupljen ovim svetim i slatkim proučavanjima te poslovima pomaganja bližnjemu, godine ljudskoga spasenja 1238. preminuo je iz ovoga života Jordan, drugi vrhovni učitelj istoga Reda. Stoga je radi izbora novoga vrhovnoga učitelja sazvan opći kapitul u Bologni: ondje, kako se oci zbog podijeljenih mišljenja nisu dovoljno slagali među sobom, bijahu oglašene molitve kod tijela sv. Dominika, te se odatle pristupilo glasovanju; na njemu je svima, bez ijednoga protivnoga glasa, bl. Rajmund u odsutnosti proglašen vrhovnim učiteljem. Pogođen viješću o toj stvari i uznemiren u duši, najprije se počeo žestoko opirati; ali kad su oci poodmakliji dobi i mudrošću stigli iz Bologne u Barcelonu i potvrdili da je to volja svih i volja Božja, napokon je teška srca pristao i preuzeo upravu. Svladan dakle molbama i ugledom drugih, upravio je duh na upravljanje tom redovničkom obitelji. Kad je njome kroz pune dvije godine l presveto i s velikom pohvalom upravljao, m pošto je na njegovo traženje prethodne godine zajedničkom odlukom otaca donesena odredba da vrhovnom učitelju bude dopušteno odreći se službe učiteljstva, na sljedećem n kapitulu, održanom također u Bologni, navodeći kao razlog poodmaklu dob i slabo zdravlje, veoma željan dakako nekadašnjega mira i povučena života, na žalost sviju dragovoljno se odrekao službe.

a Naime nakon smrti nadbiskupa Asparga ili Asparaga oko godine 1232., kako drži Diago. U to je vrijeme tarragonski nadbiskup bio primas kraljevstva Aragonije, budući da je od njega i Zaragoza običavala tražiti svete redove; nju je Ivan XXII. uzdigao na metropoliju.
b Tri dana, kako kažu Diago, Domènec i Llot.
c Predložio je, po Diaguovu svjedočanstvu, Vilima Mongrina (Llot ga naziva Grgurom de Monte Grino), tadašnjega graditelja crkve u Gironi, izvrsna muža: koji ipak nije bio posvećen, nego se i sam nakon nekoliko godina dragovoljno odrekao dostojanstva. Pripovijedaju zatim da je Rajmundu bila ponuđena nadbiskupija Braga u Portugalu, koju je on s jednakom postojanošću odbio. Llot u 5. poglavlju piše da su mu drugi prvosvećenici i kralj Jakov nudili više dostojanstava, ali ih je on uvijek odbacivao. Serafin Razzi u djelu Historia virorum illustrium Ord. Prædicat. prenosi da je običavao govoriti kako je veliko dostojanstvo hvalevrijedno ustrajati u Redu propovjednika. Volaterranus u 21. knjizi kaže da je često govorio kako je spasonosnije i sigurnije biti podložan nego biti na čelu.
d To se nije dogodilo prije travnja godine 1235. U listopadu sljedeće godine sudjelovao je na saboru kraljevstva Aragonije u Monzónu, po svjedočanstvu Zurite, knj. 3, pogl. 26, na kojem se saboru raspravljalo o otimanju grada Valencije Maurima. Ondje se Rajmund usprotivio nastojanjima nekih ljudi štetnima za grad Barcelonu, piše Domènec.
e Udaljena je dvanaest milja od Barcelone, naime Blanda Ptolemejeva, koja je sada Blanes.
f Diago kaže da je u isto vrijeme kad i Rajmund uplovio u luku; na molbu je svetac došao k njemu s četvoricom drugova.
g Čim je došao k njemu, Rajmund ga je glasno oslovio: onaj se nije nimalo pomaknuo sve dok, pomolivši se s drugovima, svetac nije ponovno zazvao njegovo ime. Tako Diago i Llot.
h Osim, kažu Diago i Domènec, u onim stvarima koje bi bile vlastite propovjednicima ili manjoj braći (toliko je sveti muž ljubio Serafski red). Ipak su mu iz Rimske kurije bili upućivani mnogi poslovi velike važnosti, kao potvrde biskupa i opata, ispitivanje teških parnica (čak i protiv nekih biskupa, kao nekoga urgellskoga), odrješenja od izopćenja, oprosti od nepravilnosti itd., piše Domènec. Kad su se kanonici Lleide i Rode razišli oko broja onih koji imaju izabrati biskupa, papa Inocent IV. dao je ovlast Petru Albalatu, nadbiskupu Tarragone, sv. Rajmundu i Mihaelu de Fabri iz Reda propovjednika da izaberu prikladnoga, te su ta trojica izabrala Vilima de Berberana iz Reda propovjednika. Urban IV. postavio ga je zajedno s barcelonskim biskupom za suca u ženidbenoj parnici Alvara Cabrere, grofa Urgella, i Konstancije Moncade, da se pobrinu da ostane valjano ono što je prije bio presudio biskup Huesce. Ali je Rajmund, ispričavši se slabošću snaga, cijelu stvar prepustio biskupu, piše Domènec. i Nakon Grgura, dok je Rajmund bio na životu, sjedili su na stolici Celestin IV., Inocent IV., Aleksandar IV., Urban IV., Klement IV., Grgur X. k Djelo Summa napisao je sv. Rajmund na molbu i zapovijed brata Sugerija, prvoga provincijala Španjolske kojega je sv. Dominik postavio godine 1221., prije nego što ga je Grgur IX. pozvao u Rim, kako dokazuje Diago iz stara rukopisa; on tvrdi da je to bilo prvo djelo napisano u toj vrsti. Drugi drže da je započeto u Barceloni, a dovršeno u Rimu, dok Domènec, Marieta u 31. poglavlju i Castillo prenose da je napisano u Rimu. Iz pisma svakako raznih samostana Bonifaciju VIII., koje navodi Llot u 14. poglavlju, čini se da se može zaključiti da je napisano, ili barem dotjerano, nakon Dekretala. Izdano je u Rimu lijepim slovima godine 1602., s glosama Ivana iz Freiburga. Osim toga, sv. Rajmund je sastavio (kako prenose Diago, knj. 2, pogl. 13, Domènec i Llot) na molbu nekih biskupa djelo Tractatus de ratione visitandæ diœcesis, et curandæ subditorum salutis. Trgovcima je također predao način pravedna trgovanja. Navodi se i njegov spis o ratu i dvoboju, kako prenose Antun Sienski i naš Possevino. l Običavao je govoriti da onaj tko u vježbanju kreposti drži malim male stvari, neće ni velike držati velikima. A i sam je bio revan obdržavatelj najmanjih sitnica. Konstitucije Reda sveo je na dvije razdiobe. Pohodio je gotovo sve pokrajine Reda, i to uvijek pješice. Castillo, Diago, Domènec, Llot, Marieta. m Diago pokušava pobiti ono što prenose Jakov Dominik i Bernard Gui, da su svi definitori koji su prihvatili odstupanje, kao i sam Poncije Sperra, bili uklonjeni sa službe na općem kapitulu godine 1241., održanom u Bologni. Llot u 8. poglavlju piše da je onaj raniji kapitul, na kojem je svetac donio odredbu da generalu bude dopušteno odreći se službe, proslavljen u Parizu. n Na istom je kapitulu određeno da mu se, premda je dragovoljno odložio službu, ipak, kad premine iz ovoga života, iskažu iste molitvene pomoći koje se običavaju iskazivati generalu koji umre u upravi Reda; riječi odredbe glase: „Za brata Rajmunda, negdašnjega učitelja Reda, neka se nakon smrti čini kao za učitelja Reda.”

✠

7. siječnja Kalendar godine