Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O bl. Albertu pustinjaku na sienskom području

DE B. ALBERTO EREMITA IN TERRITORIO SENENSI

Sadržaj (2)
  1. Razna ozdravljenja i druga čudesa.
  2. 16 Neki govedar iz toga kraja, imenom Medul, doveden najžešćom groznicom do samoga kraja, neprestano je tražio vodu bl. Alberta te mu se na koji je

Hugues Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum 7. siječnja piše: „Na sienskom području bl. Alberta pustinjaka iz Montalceta, kamaldolskoga reda, slavna po čudesima, koji je dvadeset i sedme godine svoga obraćenja prešao Gospodinu.” A kalendar Benedikta Dorganija, tiskan u Macowu 1622. godine, ima: „Bl. Alberta pustinjaka slavna po čudesima.” Njegov je životopis na talijanskom napisao o. Silvano Razzi, kamaldolski opat, u 2. knjizi djela De Sanctis Etruscis, a mi smo ga preveli na latinski.

IZ TALIJANSKOGA DJELA SILVANA RAZZIJA.

Početci svetijega života.

Bl. Albert rođen je od čestitih roditelja u gradiću na sienskom području kojemu je ime Montalceto. Ubrzo je pak zasjala osobita Božja milost prema njemu: jer još kao djetešce nije htio sisati grudi osim u određeni sat, na način onih koji poste. Tu božanski nadahnutu odluku očitovao je još mnogo sjajnije kada je kao mladić htio da mu tri dana u tjednu budu posna, razdavši vlastitim rukama siromasima hranu koja mu se nudila.

2 Kad je već izišao iz dječačke dobi, razmatrajući da ovaj smrtni život nije drugo doli neko hodočašće i vojevanje na zemlji, te da stoga valja nastojati da se napokon, nakon što se on prijeđe, smije ući u sretnu luku na način koji je Krist pokazao riječju i primjerima života, otišao je u Rim u bazilike svetih apostola; odande se uputio ua Apuliju da posjeti svetište sv. Mihaela na brdu Garganu, a naposljetku ub Veneciju k moćima sv. Marka. Odavde pak plovi u Palestinu: štuje presveti Kristov grob i ostala mjesta proslavljena spomenicima našega spasenja, s takvim osjećajem duše i pobožnošću da je čvrsto odlučio, položivši zavjet, posve se posvetiti službi Božjoj. Pošto je ondje proveo neko vrijeme, ne izbjegavajući nikakav napor putovanja ni tjelesnu neugodnost, pod vodstvom Duha Božjega kojim je bio vođen odlazi uc Galiciju, na grob sv. Jakova. Dok je ondje boravio, češće je viđeno kako mu na desno rame dolijeće golubica, stavlja mu kljun u uho i kao da mu nešto šapuće: možda kao znak buduće golubinje jednostavnosti duše kojom je Božji čovjek bio obdaren.

3 Nakon tolikih i tako dalekih i tegobnih putovanja vratio se napokon kući, odlučan što prije izvršiti ono što je bio zavjetovao Bogu i prigrliti pustinjački život. Kad mu božanskim poticajem pristupi bl. Anzelmo iz nekoga samotištad kamaldolskoga reda i uđe u njegovu kuću, reče: „Ovo je boravište u kojemu trebam stanovati”, te doda da je za njegove zasluge i svetost života doznao od nekoga svetog oca. Kuća bl. Alberta bila je stoga posvećena u redovničko prebivalište. Boraveći s njime nekoliko dana, bl. Anzelmo je, osim ostaloga mrtvljenja tijela, svake noći najžešće bičevao svoje tijelo. Po njegovu primjeru i Albert je velikodušno počeo bjesnjeti na svoje tijelo, podlagati ga u ropstvo i trapiti glađu. Ta je njegova revnost razdražila zavist đavla. Počeo je stoga smišljati razne stvari kako bi ga odvratio od započetoga vježbanja, te mu je podmetao kako mnoge druge mamce tako i razne likove žena. Ali sve te nasrtaje neprijatelja plemeniti je Kristov borac odbio neprekidnom molitvom.

4 Nedugo zatim, božanskim poticajem, predaje se pod vodstvoe sv. Vilima, koji je, odrekavši se grofovije Poitou i vojvodstva Akvitanije, cvjetao primjerima monaškoga života oko 1154. godine, a sada se slavi izvanrednim štovanjem, osobito uf Castiglione della Pescaia, gdje se čuva njegovo tijelo. Da bi pak sigurnije suzbio nasrtaj neprijatelja i ukrotio tijelo, obukao se u kostrijet i odlučio spavati na goloj zemlji, ili pak, kad bi bio iscrpljen radom i bdjenjem, malo otpočinuti na uskoj dasci. Hrana mu bijaše ječmeni kruh, a vino je pio samo nedjeljom. Osim toga, odlučivši u duhu, po običaju egipatskih otaca, živjeti od rada ruku, počeo je iznajmljivati svoj rad u obrađivanju polja.

5 Dok ga je ondje jednoga dana mučila najžešća žeđ, zamolio je nekoga drugoga sudruga u poslu za malo vode. Ovaj mu pruži posudicu vode. Kad ju je otvorio i kušao tekućinu, reče: „Zašto mi se rugaš? Zamolio sam te vode, a ne vina. Popij to ti sam, ja to ne želim.” Kad se ta stvar razglasila među mnogima, okupili su se ostali koji su radili u blizini, pili su od toga vina i nadaleko slavili čudo. Mnogi su, potaknuti tim glasom, dolazili svetomu mužu, molili ga da za njih izlijeva molitve Bogu i smatrali se blaženima ako bi mogli prisno s njime razgovarati. Božji se čovjek snažno opirao toj navali i izbjegavao ju je, jer ga je previše odvraćala od njegovih svetih vježbi. Pobježe stoga s toga mjesta i potraži pusto brdo ili špilju gdje bi vodio samotnički život te bio sam s Bogom, s Kristom Isusom, s Djevicom Majkom i sa svim svetima.

a O ukazanju i bazilici sv. Mihaela na brdu Garganu u Apuliji govorit ćemo 8. svibnja i 29. rujna.
b O tijelu sv. Marka evanđelista prenesenom u Veneciju 31. siječnja i 25. travnja.
c Dana 25. srpnja govorit ćemo o sv. Jakovu Starijem i o čestom hodočašću vjernika k njegovu tijelu, koje počiva u Composteli u Galiciji.
d O postanku presvetoga kamaldolskoga reda govorit ćemo uz životopis sv. Romualda 7. veljače.
e Životopis sv. Vilima donijet ćemo 10. veljače i istražit ćemo je li ovaj Vilim koji se ovdje spominje, a za kojega se prenosi da je vodio pustinjački život u mjestu Stabulum Rhodis na sienskom području (koje se mjesto sada naziva Malavalle), ista osoba kao i onaj slavni vojvoda Akvitanije.
f Castilio Piscaliae, gradić smješten, kaže Leandro Alberti, na ušću duboke blatne močvare koju Antonin naziva jezerom Aprilis. Otuda se ovo jezero, koje drugima nosi ime Prilis ili Prilius, kod Cicerona u govoru Pro Milone Prelius (drugi čitaju Pretius i Perelius), pučki naziva Il lago di Castiglione. U njega utječe rijeka Salebro, pučki Brone, Brune, Bruno; kod Leandra Albertija Brunus, i (kako smatra da je pisao Plinije) Prilis. A da se Castilio Piscaliae, pučki Castiglione della Pescaia, naziva po brdu Monte Piscalo, prenosi isti Leandro. To se pak jezero i gradić nalaze na morskoj obali sienskoga područja.

Nastanjuje pustinju, slavan po čudesima.

Stigao je zajedno sa svojim nećakom Grifolom na brdo kojemu je ime Tauricella, koje dotad nitko od smrtnika nije nastanjivao zbog strahovite siline vjetrova koja je ondje bjesnjela. Ondje odmah sagradi ćeliju i od Boga je zadobio milost da je, izlivši molitve i blagoslovivši mjesto pobožnim obrascem, otjerao svu silinu vjetrova, niti se ondje ikada poslije čuo jači dah vjetra.

7 U međuvremenu je između stanovnika a Asciana i Montalceta nastala nekakva nesloga te su si međusobno nanijeli mnoge štete. I sam bl. Albert, obilazeći u rano jutro svoju ćeliju koja se počela graditi, naišao je na naoružane ljude; oni se ipak nisu usudili staviti ruke na njega, nego su njegova nećaka Grifola odveli u zatvor kako bi iznudili nešto novca. Grifolov se otac uznemirio i stao bacati prokletstva na bl. Alberta, koji mu je pružio povod za ovu štetu, a sinu za pogibelj.

Razna ozdravljenja i druga čudesa.

Neka je španjolska djevica tako bijedno bila mučena bolešću koju nazivaju elefantijazom da joj je gotovo iz cijeloga tijela curila sukrvica i izbijali crvi. Pošto je uzalud iskušala mnoge lijekove, uputi se na Siciliju zbog nade u zadobivanje zdravlja koja joj se ukazala; u a Salernu po čuvenju dozna za svetost bl. Alberta i za čudesa koja Bog čini po njegovim zaslugama. Odande doleti u Etruriju: zajedno s istom groficom i svećenikom kojemu je ime bilo Tuskano pristupi svetomu mužu i najponiznije mu se preporuči. On reče samo ovo: „Gospodin po svome milosrđu i zagovoru svetih apostola neka ti se smiluje.” I kad je prisutni svećenik bio zamoljen da prinese žrtvu Bogu, dok je on sam primao euharistiju, djevojka osjeti kao da joj nekim ognjem prožima sve udove, tako da se činilo da joj sve kosti izgaraju. Nedugo zatim posve je ozdravila i zahvalila Bogu, objesivši ondje zavjetnu sliku kao svjedočanstvo zahvalnosti i čuda; željela je ostatak života provesti ondje, ali se sveti muž nikakvim razlogom nije dao nagovoriti da to dopusti. Sutradan je Grifolo, umaknuvši iz ruku neprijatelja, vratio se kući živ i zdrav. Kad je pak zatekao oca kako baca pogrde na Alberta, sam ga je počeo oštro koriti govoreći da je Albert nedužan te da mu radije treba zahvaliti, jer je njegovim zaslugama tako umaknuo rukama neprijatelja.

8 Zatim su odlučili nastaviti započetu gradnju. Kad je pak dvanaestorici radnika koji su kopali kamenje ponestalo pića, sveti im muž dade malenu posudicu vina, koja mu je istoga dana bila poslana na dar. Oni pak rekoše: „Što? Zar će ovo biti dovoljno da se okrijepi toliko ljudi?” „Uzmite”, reče svetac, „može naime Bog time utažiti žeđ svima vama.” Uzevši dakle posudicu, svi su više puta pili i utažili žeđ; a kad su navečer vraćali posudicu svetomu mužu, opaziše da još nije sve vino iscrpljeno te zahvališe Bogu.

9 Kad je ćelija već bila sagrađena onako kako je želio, počeo je u njoj stanovati te se u njoj dvadeset i sedam godina neprekidno posvećivao molitvama, razmatranju i drugim svetim vježbama, s tolikim plodom i umnoženjem službe Božje da se vjerovalo kako nitko u ono doba svetije ne njeguje asketska nastojanja; to su općepoznato mišljenje potvrđivala česta čudesa.

10 Dok je jednoga dana radio u polju, naišao je na zeca, koji ne samo da nije pobjegao nego se prisno dao uhvatiti. Kad su ga pak drugovi htjeli ubiti, reče: „Braćo, ako nam ovaj nije ništa naškodio, štoviše dragovoljno nam se povjerio, zašto bismo mi njemu naškodili?” i tako ga pusti na slobodu. Malo poslije, bježeći pred lovcima koji su ga progonili, ponovno dotrči Božjemu čovjeku, koji ga odmah sakrije u rukav svoje tunike dok lovci nisu otišli, a zatim ga pusti. Otuda se naime ovaj blaženik obično slika sa zecom uvučenim u rukav. Ponekad bi pak ptičica, uletjevši kroz prozor, sama od sebe dolijetala k njegovim rukama i sjedala na njih.

11 U tim je krajevima nekoga grofa uhvatila opasna groznica; i kako primijenjeni lijekovi nisu ništa pomagali, zapovjedio je da ga odnesu bl. Albertu; i čim ga je ugledao, ne izgovorivši još ništa drugo, budući da ga je mučila najžešća žeđ, zatražio je vode da pije. Sveti mu je muž pruži; ispivši je, ovaj osjeti da mu je vraćeno potpuno zdravlje. Isti taj, budući da je imao nerotkinju suprugu, preporuči se Albertovim molitvama i zamoli da mu od Boga isprosi porod. Svetac mu zapovjedi da položi nadu u Božje milosrđe i pristupi svojoj supruzi. Od nje je nedugo zatim dobio sina; kad je ovaj malo poodrastao, dovede ga Albertu i ovako mu se obrati: „Evo tvoga sina, ne doduše začeta tvojim sjemenom, nego darovana od Boga tvojim zaslugama i molitvama.”

12 Grof Ubertin, nadimkom Spathalonga, tako izmučen četverodnevnom groznicom da su liječnici očajavali nad njegovim spasenjem, donesen k njemu, na isti je način povratio prijašnje zdravlje. Kao svjedočanstvo toga događaja na odlasku je ondje ostavio zlatan prsten položen na oltar.

13 Grofica mjesta u kojemu je boravio, budući da je imala sina kojega je izjedala trulež najružnijega čira, umorna od dugotrajnoga uzaludnog liječenja, s velikom ga pobožnošću, ne bez suza, preporuči svecu. On položi ruku na čir i ovaj u trenu bi izliječen. a Asciano spominje Leandro u opisu Toskane: smješten je na lijevoj obali rijeke Ombrone.

16 Neki govedar iz toga kraja, imenom Medul, doveden najžešćom groznicom do samoga kraja, neprestano je tražio vodu bl. Alberta te mu se na koji je

god način mogao preporučivao. Pošalju nekoga da donese vodu; u međuvremenu se bolesnik toliko pogoršao da su se već počeli pripremati pogrebni obredi. Kad je voda donesena, netko od prisutnih, obdaren većom vjerom od ostalih, kako se onima pritisnutima krajnjom bolešću obično neprestano kvase usta, počeo mu je nakapanom vodom prskati usta. Jedva mu je nekoliko kapljica bilo pušteno u usta, kad je, povrativši snagu na zaprepaštenje sviju, počeo govoriti i tražiti hranu. I odmah je zadobio potpuno zdravlje te je, zahvaljujući Bogu, upitao kakvo je to vino bilo koje su mu dali piti, čija je snaga bila takva da ga je s vrata smrti vratila u život. Odgovorili su da mu nije dano vino nego voda koju je isprekidanim glasom mucajući bio zatražio. U međuvremenu su iz iste posudice zagrabili javno pred mnogima i otkrili da se voda pretvorila u najbolje vino. Ta je posudica, pričvršćena na vječnu uspomenu toga događaja u svetome hramu, stajala ondje mnogo godina. Slično se čudo nedugo zatim dogodilo na sličnoj vodi.

17 Bilo bi predugo kad bismo htjeli nabrojiti sva čudesa koja je Bog učinio po zaslugama i molitvama bl. Alberta, a koja su opisana u Annales Camaldulenses i drugdje. Ukratko ćemo ih dotaknuti. Slijepoj djevojčici nab aretinskom području, položivši ruku na njezinu glavu, vratio je vid, a drugoj nijemoj, pruživši joj vodu, sposobnost govora.

18 Memoliandi, nekoj ženi koja je spavala otvorenih usta, uvukla se zmija u utrobu te ju je na strašne načine mučila. Polumrtvu je dovedu bl. Albertu. On izlije molitve Bogu, zatim pruži ženi vodu, a kad ju je popila, odmah povrati zmiju.

19 Neka žena u Montalcetu, zagrlivši u naručju svoga jedinca sinčića blizu smrti, pogleda kroz prozor okrenut prema ćeliji bl. Alberta i ovako se iz dubine srca pomoli: „O sveti Božji čovječe Alberte, ako mi vratiš ovoga moga sinčića živa i zdrava, posvećujem ga zajedno sa sobom na vječnu službu Bogu.” Jedva je majka to izgovorila, kad se sinu iznenada vratilo zdravlje.

20 Neki trgovac, idući izc Val d'Orcie ud Grosseto, izgubio je tovarnu životinju. Zazove pomoć bl. Alberta: malo poslije pronađe je sigurnu između dvaju vukova, jer joj se nisu mogli ni usudili približiti.

21 Neki čovjek iz gradae San Gimignana, kojega je grof Montalceta nedužna bacio u okove, učini mu se da pred sobom gleda bl. Alberta i čuje ga kako ga opominje neka s dobrim Bogom ode već slobodan od okova. Ustane dakle oslobođen okova: iziđe kroz vrata tamnice otvorena božanskom snagom, prijeđe preko zida kao da hoda po ravnome, kroz mjesta njemu prije nepoznata, bez ičije pomoći osim potpore božanske dobrostivosti i zasluga blaženoga Alberta, napokon stigne do njegove ćelije i zahvali za udijeljeno dobročinstvo.

22 Mnoge je i teške nasrtaje demona podnosio Božji čovjek. Jednom se toliko mnoštvo vukova sleglo k njegovoj ćeliji da se činilo kako je brdo njima prekriveno; ali kad je izlio molitve Bogu i načinio znak križa, svi u trenu iščeznuše. Drugi put u njegovu ćeliju uđe golema zmija, deblja od bilo kakve velike grede. Ali on se nimalo ne prestraši, nego se pomoli Bogu i upita neman što hoće od njega. Ona, ne podnoseći ni njegov pogled, s tolikom se bukom strmoglavi s brda u ponor da se činilo kako se cijelo brdo sliježe i ruši. Drugi put uđe demon u ćeliju svetoga muža uzevši lik predivne žene i, pozdravivši ga, poče govoriti da je bogata udovica, obdarena velikom marljivošću, te da je sretan onaj tko je primi dobrostiva srca. Božji čovjek osjeti prijevaru i zapovjedi joj da odmah ode do đavla. Ona mu nastavi upućivati iste laskave riječi. On, ne mogavši to slušati, izbaci je van; ona ubrzo nestade s očiju te svojim odlaskom oda tko je bila. Ipak je pogled na takav lik u udovima svetoga muža probudio nekakav podražaj koji mu je zadavao muku cijele sljedeće noći. Niti se mogao posve obuzdati prije negoli je pozvao Tuskana, prezbitera kojega smo prije spomenuli, i ispoviješću očistio dušu. Ali ni to nije bio dovoljno djelotvoran lijek. Dugo je stoga sam mučio svoje tijelo i, poput nekoć svetogaf Benedikta, valjao se u koprivama i najoštrijem trnju dok nije suzbio svaki poticaj tijela.

23 I budući da je bio obuzet golemom željom za spasenjem drugih, sve koji su mu iz bilo kojega povoda dolazili poučavao je spasonosnim opomenama, te je u molitvama koje je za njih izlijevao Bogu najprije za njih molio spasenje duše, a zatim ono što je bio zamoljen u vezi s tijelom, poučavajući naposljetku većinu riječima Spasiteljevim: „Ozdravio si”, govorio je, „ne griješi više da te ne snađe što gore.” Nikomu nije uskratio vremenitu pomoć koju bi zatražio. Upita ga neki siromah, ružno pogođen bolešću elefantijaze, na koje bi se mjesto mogao povući i ondje boraviti. „Brate, nemam”, reče, „drugoga boravišta osim ove ćelije koju sam sebi sagradio. Ali sada je ustupam tebi: odsad će biti tvoja.” I bio bi mu je predao da se nisu usprotivili učenici, koji su se pobrinuli za drugo prebivalište za toga bijednika. Neki ga je prosjak molio za milostinju (a to mu se vjerojatno češće događalo na tako dalekim i tegobnim putovanjima): kako nije imao što darovati, darova mu tanak ogrtač kojim je bio ogrnut.

24 Iz želje za mirnijim životom već bi se odavna bio preselio drugamo, oponašajući velikogag Hilariona, i povukao bi se i u druge krajeve da ga nije zadržala revnost u pomaganju svojim sunarodnjacima, i to ne bez miga božanske providnosti, kako smatramo, kako bi nešto suroviji narod napredovao primjerima i opomenama tolikoga oca. Pošto je dakle u toj ćeliji stanovao dvadeset i sedam godina, odletio je u nebo po nagrade za svoje napore.

a Salernum je drevni grad Picentina.
b Aretium ili Arretium, pučki Arezzo, drevni je grad u Toskani, na lijevoj strani Kluzinske močvare, čije se vode četiri milje odatle ulijevaju u Arno.
c Malena rijeka Assus pokraj sela Sasso utječe u Ombrone, gdje se naziva Orcia, kako svjedoči Leandro. Otuda dolina Orciana ili Val d'Orcia, između Ombronea i gradića Chiusija.
d Grossetum ili Grosetum biskupski je grad između jezera Prelius i rijeke Ombrone. Drugi smatraju da se nazivao Rosetum, a s kojim razlogom, neka sami vide.
e San Gimignano je veoma ugledan gradić na firentinskom području, nedaleko od lijeve obale rijeke Else, koji je osnovao langobardski kralj Deziderije, kako svjedoči Leandro.
f Dana 21. ožujka donijet ćemo životopis sv. Benedikta.
g Sv. Hilarion štuje se 21. listopada.

✠

7. siječnja Kalendar godine