Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O bl. Albertu pustinjaku na sienskom području

DE B. ALBERTO EREMITA IN TERRITORIO SENENSI

Hugues Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum 7. siječnja piše: „Na sienskom području bl. Alberta pustinjaka iz Montalceta, kamaldolskoga reda, slavna po čudesima, koji je dvadeset i sedme godine svoga obraćenja prešao Gospodinu.” A kalendar Benedikta Dorganija, tiskan u Macowu 1622. godine, ima: „Bl. Alberta pustinjaka slavna po čudesima.” Njegov je životopis na talijanskom napisao o. Silvano Razzi, kamaldolski opat, u 2. knjizi djela De Sanctis Etruscis, a mi smo ga preveli na latinski.

Hugo Menardus in Martyrologio Benedictino VII Januar. In territorio Senensi B. Alberti Eremitæ Montis Alceti, Ordinis Camaldulensis, miraculis clari, qui vigesimo septimo conversionis suæ anno migravit ad Dominum. At Kalendarium Benedicti Dorganii excusum Maceovii an. 1622, B. Alberti Eremitæ miraculis clari. Vitam ejus Italice scripsit D. Silvanus Razzi Abbas Camaldulensis libro 2, de Sanctis Etruscis; quam nos Latinam fecimus.

IZ TALIJANSKOGA DJELA SILVANA RAZZIJA.

EX ITALICA SILVANI RAZZI.

Početci svetijega života.

Sanctioris vitæ initia.

Bl. Albert rođen je od čestitih roditelja u gradiću na sienskom području kojemu je ime Montalceto. Ubrzo je pak zasjala osobita Božja milost prema njemu: jer još kao djetešce nije htio sisati grudi osim u određeni sat, na način onih koji poste. Tu božanski nadahnutu odluku očitovao je još mnogo sjajnije kada je kao mladić htio da mu tri dana u tjednu budu posna, razdavši vlastitim rukama siromasima hranu koja mu se nudila.

Natus est B. Albertus honestis parentibus, in territorii Senensis castello, cui Monti-alceto nomen. Mox vero singularis Dei erga illum gratia eluxit: quippe qui nisi stata hora, ritu jejunantium, sugere übera adhuc infantulus nollet. Quod haustum divinitus institutum, multo etiam illustrius prodidit, cum adolescens tres hebdomadæ dies sibi esuriales esse voluit; cibo, qui præbebatur, propriis manibus erogato in pauperes.

2 Kad je već izišao iz dječačke dobi, razmatrajući da ovaj smrtni život nije drugo doli neko hodočašće i vojevanje na zemlji, te da stoga valja nastojati da se napokon, nakon što se on prijeđe, smije ući u sretnu luku na način koji je Krist pokazao riječju i primjerima života, otišao je u Rim u bazilike svetih apostola; odande se uputio ua Apuliju da posjeti svetište sv. Mihaela na brdu Garganu, a naposljetku ub Veneciju k moćima sv. Marka. Odavde pak plovi u Palestinu: štuje presveti Kristov grob i ostala mjesta proslavljena spomenicima našega spasenja, s takvim osjećajem duše i pobožnošću da je čvrsto odlučio, položivši zavjet, posve se posvetiti službi Božjoj. Pošto je ondje proveo neko vrijeme, ne izbjegavajući nikakav napor putovanja ni tjelesnu neugodnost, pod vodstvom Duha Božjega kojim je bio vođen odlazi uc Galiciju, na grob sv. Jakova. Dok je ondje boravio, češće je viđeno kako mu na desno rame dolijeće golubica, stavlja mu kljun u uho i kao da mu nešto šapuće: možda kao znak buduće golubinje jednostavnosti duše kojom je Božji čovjek bio obdaren.

2 Cum jam excessisset ex ephebis, considerans vitam hanc mortalem non nisi peregrinationem esse quamdam, ac militiam super terram; enitendum proinde ut tandem ea emensa felicem portum fas sit ingredi, ratione quam Christus verbo vitæque exemplis commonstravit; Romam discessit ad sanctorum Apostolorum basilicas, inde in a Appuliam, S. Michaelis in Gargano monte sitam ædem visitaturus, se contulit; postremob Venetias ad S. Marci reliquias. Hinc vero in Palæstinam navigat: Christi sacrosanctum sepulchrum, aliaque nostrae salutis celebrata monumentis loca veneratur, eo animi sensu ac pietate, ut omnino statueret, voto nuncupato, penitus sese divino cultui consecrare. Cum aliquod isthic spatium temporis exegisset, nullum subterfugiens aut itineris laborem, aut incommodum corporis, duce, quo agebatur, Dei Spiritu inc Gallæciam abit, ad S. Jacobi sepulchrum. Hic cum moraretur, sæpius conspecta est in dextrum ejus humerum advolare columba, rostrumque in aurem ejus inserere, et quasi ei quidpiam insusurrare: fortassis argumento futura, quam vir Dei columbina esset animi præditus simplicitate.

3 Nakon tolikih i tako dalekih i tegobnih putovanja vratio se napokon kući, odlučan što prije izvršiti ono što je bio zavjetovao Bogu i prigrliti pustinjački život. Kad mu božanskim poticajem pristupi bl. Anzelmo iz nekoga samotištad kamaldolskoga reda i uđe u njegovu kuću, reče: „Ovo je boravište u kojemu trebam stanovati”, te doda da je za njegove zasluge i svetost života doznao od nekoga svetog oca. Kuća bl. Alberta bila je stoga posvećena u redovničko prebivalište. Boraveći s njime nekoliko dana, bl. Anzelmo je, osim ostaloga mrtvljenja tijela, svake noći najžešće bičevao svoje tijelo. Po njegovu primjeru i Albert je velikodušno počeo bjesnjeti na svoje tijelo, podlagati ga u ropstvo i trapiti glađu. Ta je njegova revnost razdražila zavist đavla. Počeo je stoga smišljati razne stvari kako bi ga odvratio od započetoga vježbanja, te mu je podmetao kako mnoge druge mamce tako i razne likove žena. Ali sve te nasrtaje neprijatelja plemeniti je Kristov borac odbio neprekidnom molitvom.

3 Ex tot tamque longinquis ac molestis itineribus domum tandem reversus est, certus quæ Deo voverat quamprimum exequi, vitamque eremiticam complecti. Cum divino instinctu ad eum B. Anselmus ex quadam Ordinisd Camaldulensis eremo adit, inque ejus domum ingressus: Hoc, inquit, est domicilium, in quo me habitare oportet, additque se ejus merita vitæque sanctitatem ex quodam sancto Patre didicisse. Consecrata igitur in religiosam habitationem B. Alberti domus. Dies aliquot cum eo commoratus B. Anselmus, præter ceteram carnis macerationem, singulis noctibus corpus suum flagris acerrime cædebat. Cujus exemplo et in suum quoque sævire corpus Albertus, idque in servitutem redigere, et inedia affligere, magno animo cœpit. Irritata diaboli hac ejus alacritate invidia est. Varia igitur moliri ut eum ab suscepta exercitatione revocaret: et cum alias illecebras complures, tum varias mulierum species objicere. Sed hos omnes inimicis insultus generosus Christi athleta assidua precatione depulit.

4 Nedugo zatim, božanskim poticajem, predaje se pod vodstvoe sv. Vilima, koji je, odrekavši se grofovije Poitou i vojvodstva Akvitanije, cvjetao primjerima monaškoga života oko 1154. godine, a sada se slavi izvanrednim štovanjem, osobito uf Castiglione della Pescaia, gdje se čuva njegovo tijelo. Da bi pak sigurnije suzbio nasrtaj neprijatelja i ukrotio tijelo, obukao se u kostrijet i odlučio spavati na goloj zemlji, ili pak, kad bi bio iscrpljen radom i bdjenjem, malo otpočinuti na uskoj dasci. Hrana mu bijaše ječmeni kruh, a vino je pio samo nedjeljom. Osim toga, odlučivši u duhu, po običaju egipatskih otaca, živjeti od rada ruku, počeo je iznajmljivati svoj rad u obrađivanju polja.

4 Haud multo post, divino instinctu, in disciplinam se tradit e S. Guilielmi, qui Pictavensi Comitatu ac Ducatu Aquitaniæ abdicato, monasticæ vitæ exemplis florebat, sub annum mcliv, ac modo eximia veneratione celebratur, præsertimf Castilione Piscaliæ, ubi ejus adservatur corpus. Ut vero certius inimici impetum retunderet, carnemque domaret, cilicio sese induit, atque in nuda humo cubare instituit; aut cum labore ac vigilia esset exhaustus, in angusta tabula paullulum quiescere. Cibus illi hordeaceus panis, vinum non nisi Dominicis diebus bibebat. Præterea cum induxisset in animum, Patrum Ægyptiorum more, labore manuum victitare, cœpit operam in agris colendis suam elocare.

5 Dok ga je ondje jednoga dana mučila najžešća žeđ, zamolio je nekoga drugoga sudruga u poslu za malo vode. Ovaj mu pruži posudicu vode. Kad ju je otvorio i kušao tekućinu, reče: „Zašto mi se rugaš? Zamolio sam te vode, a ne vina. Popij to ti sam, ja to ne želim.” Kad se ta stvar razglasila među mnogima, okupili su se ostali koji su radili u blizini, pili su od toga vina i nadaleko slavili čudo. Mnogi su, potaknuti tim glasom, dolazili svetomu mužu, molili ga da za njih izlijeva molitve Bogu i smatrali se blaženima ako bi mogli prisno s njime razgovarati. Božji se čovjek snažno opirao toj navali i izbjegavao ju je, jer ga je previše odvraćala od njegovih svetih vježbi. Pobježe stoga s toga mjesta i potraži pusto brdo ili špilju gdje bi vodio samotnički život te bio sam s Bogom, s Kristom Isusom, s Djevicom Majkom i sa svim svetima.

5 Hic die quadam cum ardentissima siti torqueretur, alterum quempiam laboris socium pauxillum aquæ rogavit. Is vasculum ei aquæ præbet. Quo aperto, ac liquore degustato: Quid mihi, inquit, illudis? Aquam te rogavi, non vinum. Hoc tu ipse ebibe, ego id nolo. Ea re ad plures vulgata, ceteri qui in vicino operabantur, convenere, atque de vino hoc bibere, et late celebravere miraculum. Plures hac excitati fama ad virum sanctum adire, illumque ut pro se ad Deum preces funderet rogare, ac beatos se credere si cum eo colloqui familiariter potuissent. Aversari hanc frequentiam vehementer vir Dei ac devitare, quod ea nimium sese a sanctis suis exercitiis avocaret. Ex eo igitur loco profugit, ac montem desertum aut spelæum vestigat, ubi solitariam vitam ageret, solusque cum Deo, cum Christo Jesu, cum Virgine Matre, cum Sanctis omnibus ageret.

a O ukazanju i bazilici sv. Mihaela na brdu Garganu u Apuliji govorit ćemo 8. svibnja i 29. rujna.
b O tijelu sv. Marka evanđelista prenesenom u Veneciju 31. siječnja i 25. travnja.
c Dana 25. srpnja govorit ćemo o sv. Jakovu Starijem i o čestom hodočašću vjernika k njegovu tijelu, koje počiva u Composteli u Galiciji.
d O postanku presvetoga kamaldolskoga reda govorit ćemo uz životopis sv. Romualda 7. veljače.
e Životopis sv. Vilima donijet ćemo 10. veljače i istražit ćemo je li ovaj Vilim koji se ovdje spominje, a za kojega se prenosi da je vodio pustinjački život u mjestu Stabulum Rhodis na sienskom području (koje se mjesto sada naziva Malavalle), ista osoba kao i onaj slavni vojvoda Akvitanije.
f Castilio Piscaliae, gradić smješten, kaže Leandro Alberti, na ušću duboke blatne močvare koju Antonin naziva jezerom Aprilis. Otuda se ovo jezero, koje drugima nosi ime Prilis ili Prilius, kod Cicerona u govoru Pro Milone Prelius (drugi čitaju Pretius i Perelius), pučki naziva Il lago di Castiglione. U njega utječe rijeka Salebro, pučki Brone, Brune, Bruno; kod Leandra Albertija Brunus, i (kako smatra da je pisao Plinije) Prilis. A da se Castilio Piscaliae, pučki Castiglione della Pescaia, naziva po brdu Monte Piscalo, prenosi isti Leandro. To se pak jezero i gradić nalaze na morskoj obali sienskoga područja.

a De S. Michaelis apparitione et basilica in Gargano monte Appuliæ, agemus VIII Maii, et XXIX Septemb.
b De S. Marci Evangelistae translato Venetias corpore XXXI Januarii, et XXV Aprilis.
c XXV Julii de S. Jacobo Majore dicemus, deque fidelium ad ejus corpus, quod Compostellæ in Gallæcia quiescit, frequenti peregrinatione.
d De sanctissimi Ordinis Camaldulensis ortu dicemus ad S. Romualdi vitam vii Februarii.
e S. Guilielmi vitam dabimus x Februarii, atque illud inquiremus, an qui hic memoratur Guilielmus, vitamque eremiticam egisse traditur ad Stubulum Rhodis in territorio Senensi, (qui locus nunc Mala vallis appellari dicitur) idem sit cum celebri illo Aquitaniæ Duce.
f Castilio Piscaliæ, oppidum, inquit Leander Albertus, faucibus altræ cœno paludis, quam Aprilem lacum Antoniuus vocat, appositum. Inde lacus hic, qui aliis est Prilis, sive Prilis, Ciceroni pro Milone Prelius, (alii Pretius et Perelius legunt) vulgo II lago di Castiglione dicitur. In eum Salebro labitur, qui vulgo Brone, Brune, Bruno; Leandro Brunus, et (ut scripsisse Plinium putat) Prilis. Castilionem autem Piscaliæ, vulgo Castiglione della Pescaia, a Monte Piscalo dici tradit idem Leander. Est vero hic lacus oppidumque in Senensis territorii ora maritina..

Nastanjuje pustinju, slavan po čudesima.

Eremum inhabitat, miraculis clarus.

Stigao je zajedno sa svojim nećakom Grifolom na brdo kojemu je ime Tauricella, koje dotad nitko od smrtnika nije nastanjivao zbog strahovite siline vjetrova koja je ondje bjesnjela. Ondje odmah sagradi ćeliju i od Boga je zadobio milost da je, izlivši molitve i blagoslovivši mjesto pobožnim obrascem, otjerao svu silinu vjetrova, niti se ondje ikada poslije čuo jači dah vjetra.

Devenit una cum Grifolo nepote suo ad montem, cui nomen Tauricella, hactenus a nemine mortalium cultum ob vim horrificam, quæ isthic sæviebat, ventorum. Hic illico cellam extruit: eamque a Deo gratiam est consecutus, ut fusis precibus, religiosa formula loco bene apprecatus, omnem vim ventorum effugarit, nec sit deinceps vehementior isthic flatus auditus.

7 U međuvremenu je između stanovnika a Asciana i Montalceta nastala nekakva nesloga te su si međusobno nanijeli mnoge štete. I sam bl. Albert, obilazeći u rano jutro svoju ćeliju koja se počela graditi, naišao je na naoružane ljude; oni se ipak nisu usudili staviti ruke na njega, nego su njegova nećaka Grifola odveli u zatvor kako bi iznudili nešto novca. Grifolov se otac uznemirio i stao bacati prokletstva na bl. Alberta, koji mu je pružio povod za ovu štetu, a sinu za pogibelj.

7 Interea orta inter a Asciani et Montisalceti incolas nescio quæ dissensio est; multa invicem damna illata. Ipse quoque B. Albertus cellam suam construi cœptam primo mane revisens, in armatos incidit; qui tamen non ausi injicere in eum manus; nepotem ejus Grifolum in custodiam misere, nummorum aliquid expressuri. Turbari Grifoli parens, ac maledicta in B. Albertum jacere, qui hujus sibi damni, filio periculi

Razna ozdravljenja i druga čudesa.

Varie curationes, aliaque miracula.

Neka je španjolska djevica tako bijedno bila mučena bolešću koju nazivaju elefantijazom da joj je gotovo iz cijeloga tijela curila sukrvica i izbijali crvi. Pošto je uzalud iskušala mnoge lijekove, uputi se na Siciliju zbog nade u zadobivanje zdravlja koja joj se ukazala; u a Salernu po čuvenju dozna za svetost bl. Alberta i za čudesa koja Bog čini po njegovim zaslugama. Odande doleti u Etruriju: zajedno s istom groficom i svećenikom kojemu je ime bilo Tuskano pristupi svetomu mužu i najponiznije mu se preporuči. On reče samo ovo: „Gospodin po svome milosrđu i zagovoru svetih apostola neka ti se smiluje.” I kad je prisutni svećenik bio zamoljen da prinese žrtvu Bogu, dok je on sam primao euharistiju, djevojka osjeti kao da joj nekim ognjem prožima sve udove, tako da se činilo da joj sve kosti izgaraju. Nedugo zatim posve je ozdravila i zahvalila Bogu, objesivši ondje zavjetnu sliku kao svjedočanstvo zahvalnosti i čuda; željela je ostatak života provesti ondje, ali se sveti muž nikakvim razlogom nije dao nagovoriti da to dopusti. Sutradan je Grifolo, umaknuvši iz ruku neprijatelja, vratio se kući živ i zdrav. Kad je pak zatekao oca kako baca pogrde na Alberta, sam ga je počeo oštro koriti govoreći da je Albert nedužan te da mu radije treba zahvaliti, jer je njegovim zaslugama tako umaknuo rukama neprijatelja.

Virgo quædam Hispana, ægritudine, quam elephantiacam vocant, ita misere cruciabatur, ut toto pæne e corpore sanies difflueret, vermesque excrescerent. Multa nequidquam periclitata, in Siciliam spe consequendæ sanitatis ostensa proficiscitur; a Salerni B. Alberti sanctitatem, quæque ejus meritis patrarentur a Deo miracula, auditione percipit. Advolat inde in Hetruriam: cum eadem Comitissa et Sacerdote cui Tuscano nomen, ad sanctum virum accedit, ei submississime sese commendat. Ille hæc tantum: Dominus per suam misericordiam et intercessionem Sanctorum Apostolorum tui misereatur. Cumque qui aderat Sacerdos rogatus esset ut sacrificium Deo offerret, dum Eucharistiam ipse sumit, persentiscit puella quasi igni quodam omnia membra pervadi, ut concremari ossa omnia viderentur. Nec multo post omnino sanata est, Deoque gratias egit, appensa isthic in gratitudinis miraculique testimonium imagine: optabatque vitæ reliquum isthic exigere: sed nulla ratione id ut pateretur induci vir sanctus potuit. culi occasionem præbuisset. Postridie ex hostium manibus elapsus, donum salvus et incolumis Grifolus revertitur. Cumque patrem reperisset in Albertum jactantem convitia, eummet ipse graviter increpare cœpit, innocentem esse Albertum, gratias potius ei agi oportere, cum ejus meritis sic hostium manus evaserit.

8 Zatim su odlučili nastaviti započetu gradnju. Kad je pak dvanaestorici radnika koji su kopali kamenje ponestalo pića, sveti im muž dade malenu posudicu vina, koja mu je istoga dana bila poslana na dar. Oni pak rekoše: „Što? Zar će ovo biti dovoljno da se okrijepi toliko ljudi?” „Uzmite”, reče svetac, „može naime Bog time utažiti žeđ svima vama.” Uzevši dakle posudicu, svi su više puta pili i utažili žeđ; a kad su navečer vraćali posudicu svetomu mužu, opaziše da još nije sve vino iscrpljeno te zahvališe Bogu.

8 Prosequi deinde cœptam extructionem institere. Cum vero duodecim operariis, qui lapides effodiebant, potus deesset; vir sanctus exiguum eis vini vasculum dat, ipso die dono sibi missum. Illi vero, Quid? an hoc tot reficiendis hominibus sat erit? Sumite, inquit Sanctus; potest enim Deus eo vestram omnium sitim restinguere. Sumpto igitur vasculo omnes sæpius biberunt, sitim sedarunt: cumque vasculum sancto viro ad vesperam redderent, animadverterunt nondum vinum omne exhaustum; et gratias Deo egerunt.

9 Kad je ćelija već bila sagrađena onako kako je želio, počeo je u njoj stanovati te se u njoj dvadeset i sedam godina neprekidno posvećivao molitvama, razmatranju i drugim svetim vježbama, s tolikim plodom i umnoženjem službe Božje da se vjerovalo kako nitko u ono doba svetije ne njeguje asketska nastojanja; to su općepoznato mišljenje potvrđivala česta čudesa.

9 Cum cella quo cupiverat modo exædificata jam esset, eam inhabitare cœpit; ac viginti septem in ea annos orationibus, contemplationi, aliisque sanctis exercitiis assidue vacavit, eo fructu divinique obsequii amplificatione, utnemo sanctius ascetica tractare studia ea ætate crederetur: quam pervulgatam opinionem crebra confirmabant miracula.

10 Dok je jednoga dana radio u polju, naišao je na zeca, koji ne samo da nije pobjegao nego se prisno dao uhvatiti. Kad su ga pak drugovi htjeli ubiti, reče: „Braćo, ako nam ovaj nije ništa naškodio, štoviše dragovoljno nam se povjerio, zašto bismo mi njemu naškodili?” i tako ga pusti na slobodu. Malo poslije, bježeći pred lovcima koji su ga progonili, ponovno dotrči Božjemu čovjeku, koji ga odmah sakrije u rukav svoje tunike dok lovci nisu otišli, a zatim ga pusti. Otuda se naime ovaj blaženik obično slika sa zecom uvučenim u rukav. Ponekad bi pak ptičica, uletjevši kroz prozor, sama od sebe dolijetala k njegovim rukama i sjedala na njih.

10 Cumin agro die quodam operaretur, in leporem incidit, qui non modo non profugit, sed capi se familiariter sivit. Cumque eum socii occidere vellent, Fratres, inquit, si nobis hic nihil nocuit, imo ultro se credidit nobis, cur ei nos noceamus? sicque eum liberum dimisit. Post paullo insectantes fugiens venatores, ad virum Dei denuo accurrit, qui mox eum intra tunicæ suæ manicam abscondit, dum abiissent venatores, ac deinde dimisit. Hinc nempe depingi vulgo Beatus hic solet cum lepore manicæ inserto. Nonnumquam illapsa per fenestram avicula ultro ad manus ejus advolabat, iisque insidebat.

11 U tim je krajevima nekoga grofa uhvatila opasna groznica; i kako primijenjeni lijekovi nisu ništa pomagali, zapovjedio je da ga odnesu bl. Albertu; i čim ga je ugledao, ne izgovorivši još ništa drugo, budući da ga je mučila najžešća žeđ, zatražio je vode da pije. Sveti mu je muž pruži; ispivši je, ovaj osjeti da mu je vraćeno potpuno zdravlje. Isti taj, budući da je imao nerotkinju suprugu, preporuči se Albertovim molitvama i zamoli da mu od Boga isprosi porod. Svetac mu zapovjedi da položi nadu u Božje milosrđe i pristupi svojoj supruzi. Od nje je nedugo zatim dobio sina; kad je ovaj malo poodrastao, dovede ga Albertu i ovako mu se obrati: „Evo tvoga sina, ne doduše začeta tvojim sjemenom, nego darovana od Boga tvojim zaslugama i molitvama.”

11 In iis regionibus Comes quidam periculosa febri correptus est: cumque nihil adhibita pharmaca efficerent, deportari se ad B. Albertum jussit; utque primum eum vidit, nihildum aliud effatus, quoniam ardentissima siti cruciabatur, aquam potandam flagitavit. Eam præbet vir sanctus: qua epota, integram sibi alter redditam esse sanitatem sensit. Idem cum conjugem sterilem haberet, Alberti sese orationibus commendat, precaturque ut sibi prolem impetret a Deo. Spem in Dei misericordia collocare Sanctus jubet, atque ad conjugem suam accedere. Ex qua non multo post filium suscepit: quem aliquantulum ætate provectum ad Albertum deducit, itaque eum affatur: En filius tuus, nontuo quidem semine procreatus, sed tuis meritis precibusque condonatus a Deo.

12 Grof Ubertin, nadimkom Spathalonga, tako izmučen četverodnevnom groznicom da su liječnici očajavali nad njegovim spasenjem, donesen k njemu, na isti je način povratio prijašnje zdravlje. Kao svjedočanstvo toga događaja na odlasku je ondje ostavio zlatan prsten položen na oltar.

12 Comes Ubertinus, cognomento Spathalonga, ita febri quartana conflictatus, ut medici de ejus salute desperarent, ad eum deportatus, eadem quoque ratione valetudinem pristinam recuperavit. In cujus rei testimonium discedens aureum annulum altari impositum isthic reliquit.

13 Grofica mjesta u kojemu je boravio, budući da je imala sina kojega je izjedala trulež najružnijega čira, umorna od dugotrajnoga uzaludnog liječenja, s velikom ga pobožnošću, ne bez suza, preporuči svecu. On položi ruku na čir i ovaj u trenu bi izliječen. a Asciano spominje Leandro u opisu Toskane: smješten je na lijevoj obali rijeke Ombrone.

13 Comitissa ejus in quo commorabatur loci, cum filium haberet, quem fœdissimi tabes ulceris consumebat, fessa diuturnæ adhibitæ frustra curationis, magna eum pietate non sine lacrymis Sancto commendat. Manum ille ulceri imponit, idque momento curatum est. a Meminit Asciani Leander in Thusciæ descriptione: ad lævam Umbronis fluvii ripam situm est.

16 Neki govedar iz toga kraja, imenom Medul, doveden najžešćom groznicom do samoga kraja, neprestano je tražio vodu bl. Alberta te mu se na koji je

16 Bubulcus quidam ejus regionis, nomine Medulus, ardentissima febri ad extrema perductus, aquam B. Alberti identidem postulabat, eique quo

god način mogao preporučivao. Pošalju nekoga da donese vodu; u međuvremenu se bolesnik toliko pogoršao da su se već počeli pripremati pogrebni obredi. Kad je voda donesena, netko od prisutnih, obdaren većom vjerom od ostalih, kako se onima pritisnutima krajnjom bolešću obično neprestano kvase usta, počeo mu je nakapanom vodom prskati usta. Jedva mu je nekoliko kapljica bilo pušteno u usta, kad je, povrativši snagu na zaprepaštenje sviju, počeo govoriti i tražiti hranu. I odmah je zadobio potpuno zdravlje te je, zahvaljujući Bogu, upitao kakvo je to vino bilo koje su mu dali piti, čija je snaga bila takva da ga je s vrata smrti vratila u život. Odgovorili su da mu nije dano vino nego voda koju je isprekidanim glasom mucajući bio zatražio. U međuvremenu su iz iste posudice zagrabili javno pred mnogima i otkrili da se voda pretvorila u najbolje vino. Ta je posudica, pričvršćena na vječnu uspomenu toga događaja u svetome hramu, stajala ondje mnogo godina. Slično se čudo nedugo zatim dogodilo na sličnoj vodi.

poterat modo sese commendabat. Mittitur qui aquam adferat: interea eo redactus est æger, ut jam funebria ordinari inciperent. Allata aqua, quidam ex adstantibus majori quam ceteri fide præditus, ut extrema ægritudine pressis perfundi identidem os solet, cœpit a qua illa instillata os illi aspergere. Vix guttæ pauculæ in os ejus erant admissæ, cum resumptis viribus stupentibus cunctis, loqui cœpit, ac cibum poscere. Et continuo integram sanitatem recepit, Deoque gratias agens, quæsivit quodnam id vinum fuisset, quod sibi potandum præbuissent, cujus ea vis extiterat, ut se a portis mortis revocaret ad vitam. Responderunt non vinum ei sed aquam propinatam quam fractis vocibus balbutiens postulasset. Interim ex eodem vasculo prompsere palam quam plurimis, deprehenderuntque in optimum vinum aquam esse conversam. Fixum ad perpetuam rei memoriam in sacra æde id vasculum, plures annos stetit. Simile prodigium haud multo post in simili aqua patratum est.

17 Bilo bi predugo kad bismo htjeli nabrojiti sva čudesa koja je Bog učinio po zaslugama i molitvama bl. Alberta, a koja su opisana u Annales Camaldulenses i drugdje. Ukratko ćemo ih dotaknuti. Slijepoj djevojčici nab aretinskom području, položivši ruku na njezinu glavu, vratio je vid, a drugoj nijemoj, pruživši joj vodu, sposobnost govora.

17 Longum erit si omnia percensere voluerimus a Deo facta B. Alberti meritis precibusque miracula, quæ in Annalibus Camaldulensibus atque alibi descripta sunt. Breviter ista perstringemus. Puellulæ cæcæ inb Aretina ditione, manu capiti illius imposita, visum; alteri mutæ, aqua præbita, loquendi facultatem restituit.

18 Memoliandi, nekoj ženi koja je spavala otvorenih usta, uvukla se zmija u utrobu te ju je na strašne načine mučila. Polumrtvu je dovedu bl. Albertu. On izlije molitve Bogu, zatim pruži ženi vodu, a kad ju je popila, odmah povrati zmiju.

18 Memoliandæ, mulieri cuidam aperto ore dormienti penetraverat intra viscera serpens, eamque diris modis cruciabat. Ad B. Albertum semianimis perducitur. Preces ad Deum fundit, aquam deinde mulieri præbet, qua pota serpentem illico evomit.

19 Neka žena u Montalcetu, zagrlivši u naručju svoga jedinca sinčića blizu smrti, pogleda kroz prozor okrenut prema ćeliji bl. Alberta i ovako se iz dubine srca pomoli: „O sveti Božji čovječe Alberte, ako mi vratiš ovoga moga sinčića živa i zdrava, posvećujem ga zajedno sa sobom na vječnu službu Bogu.” Jedva je majka to izgovorila, kad se sinu iznenada vratilo zdravlje.

19 Montalceti quædam unicum filiolum morti proximum ulnis complexa e fenestra versus B. Alberti cellam spectante prospicit, itaque intimo affectu precatur: O sancte vir Dei Alberte, si mihi filiolum hunc meum incolumem reddideris, eum mecum perpetuo Dei obsequio devoveo. Vix ea protulerat mater, cum subito filio sanitas est restituta.

20 Neki trgovac, idući izc Val d'Orcie ud Grosseto, izgubio je tovarnu životinju. Zazove pomoć bl. Alberta: malo poslije pronađe je sigurnu između dvaju vukova, jer joj se nisu mogli ni usudili približiti.

20 Mercator quidam exc Valdorciad Grossetum tendens, jumentum amiserat. B. Alberti opem implorat: illud post paullo invenit inter duos lupos securum neque enim valebant audebantve proprius ad illud accedere.

21 Neki čovjek iz gradae San Gimignana, kojega je grof Montalceta nedužna bacio u okove, učini mu se da pred sobom gleda bl. Alberta i čuje ga kako ga opominje neka s dobrim Bogom ode već slobodan od okova. Ustane dakle oslobođen okova: iziđe kroz vrata tamnice otvorena božanskom snagom, prijeđe preko zida kao da hoda po ravnome, kroz mjesta njemu prije nepoznata, bez ičije pomoći osim potpore božanske dobrostivosti i zasluga blaženoga Alberta, napokon stigne do njegove ćelije i zahvali za udijeljeno dobročinstvo.

21 Quidam ex e S. Geminiani municipio ab Comite Montalceti insons missus in vincula, visus sibi B. Albertum coram intueri, atque audire monentem, uti cum bono Deo abscederet liber jam a vinculis. Consurgit ergo compedibus solutus: foribus carceris divina virtute reseratis egreditur, murum pertransit veluti si in plano ambularet, per loca sibi antea incognita, nullo cujusquam nisi divinæ benignitatis adminiculo, Beatique Alberti meritis, ad ejus tandem cellam pervenit, gratiasque egit pro collato beneficio.

22 Mnoge je i teške nasrtaje demona podnosio Božji čovjek. Jednom se toliko mnoštvo vukova sleglo k njegovoj ćeliji da se činilo kako je brdo njima prekriveno; ali kad je izlio molitve Bogu i načinio znak križa, svi u trenu iščeznuše. Drugi put u njegovu ćeliju uđe golema zmija, deblja od bilo kakve velike grede. Ali on se nimalo ne prestraši, nego se pomoli Bogu i upita neman što hoće od njega. Ona, ne podnoseći ni njegov pogled, s tolikom se bukom strmoglavi s brda u ponor da se činilo kako se cijelo brdo sliježe i ruši. Drugi put uđe demon u ćeliju svetoga muža uzevši lik predivne žene i, pozdravivši ga, poče govoriti da je bogata udovica, obdarena velikom marljivošću, te da je sretan onaj tko je primi dobrostiva srca. Božji čovjek osjeti prijevaru i zapovjedi joj da odmah ode do đavla. Ona mu nastavi upućivati iste laskave riječi. On, ne mogavši to slušati, izbaci je van; ona ubrzo nestade s očiju te svojim odlaskom oda tko je bila. Ipak je pogled na takav lik u udovima svetoga muža probudio nekakav podražaj koji mu je zadavao muku cijele sljedeće noći. Niti se mogao posve obuzdati prije negoli je pozvao Tuskana, prezbitera kojega smo prije spomenuli, i ispoviješću očistio dušu. Ali ni to nije bio dovoljno djelotvoran lijek. Dugo je stoga sam mučio svoje tijelo i, poput nekoć svetogaf Benedikta, valjao se u koprivama i najoštrijem trnju dok nije suzbio svaki poticaj tijela.

22 Multos et graves dæmonum assultus vir Dei sustinebat. Quandoque luporum tanta vis ad cellam ejus confluxit, ut mons iis coopertus videretur: sed cum fudisset ad Deum preces, ac signum Crucis efformasset, omnes momento evanuere. Alias in cellam ejus immanis serpens ingressus est, quantum vis magna trabe crassior. At ille nihil territus, Deum precatus, sciscitatur ex bellua, quid se velit. Illa nec aspectum ejus ferens, tanto strepitu e monte in præceps devolvitur, ut mons universus subsidere atque everti videretur. Alias formosissimæ mulieris specie assumpta in sancti viri cellam dæmon ingreditur, eoque salutato dicere cœpit se opulentam viduam esse, magna industria præditam; felicem qui benigno sese animo susceperit. Sensit fraudem vir Dei, jubetque in malam rem illico facessere. Illa iisdem verborum blanditiis uti adversus eum pergit. Ille isthæc audire non sustinens eam foras proturbat: quæ mox ex oculis subducta quæ esset recessu prodidit. In viri tamen sancti membris ejusmodi formæ conspectus nescio quam excitavit titillationem, quæ tota nocte consequente negotium illi facessivit. Nec prius compesci potuit omnino, quam advocato Tuscano, quem ante diximus Presbytero confessione expiavit animum. Nec sat id efficax remedium fuit. Diu ergo suum ipse excruciare corpus, et quem admodum Sanctus olimf Benedictus, in urticis spinisque acutissimis sese volutare, donec omnem carnis stimulum retudisset.

23 I budući da je bio obuzet golemom željom za spasenjem drugih, sve koji su mu iz bilo kojega povoda dolazili poučavao je spasonosnim opomenama, te je u molitvama koje je za njih izlijevao Bogu najprije za njih molio spasenje duše, a zatim ono što je bio zamoljen u vezi s tijelom, poučavajući naposljetku većinu riječima Spasiteljevim: „Ozdravio si”, govorio je, „ne griješi više da te ne snađe što gore.” Nikomu nije uskratio vremenitu pomoć koju bi zatražio. Upita ga neki siromah, ružno pogođen bolešću elefantijaze, na koje bi se mjesto mogao povući i ondje boraviti. „Brate, nemam”, reče, „drugoga boravišta osim ove ćelije koju sam sebi sagradio. Ali sada je ustupam tebi: odsad će biti tvoja.” I bio bi mu je predao da se nisu usprotivili učenici, koji su se pobrinuli za drugo prebivalište za toga bijednika. Neki ga je prosjak molio za milostinju (a to mu se vjerojatno češće događalo na tako dalekim i tegobnim putovanjima): kako nije imao što darovati, darova mu tanak ogrtač kojim je bio ogrnut.

23 Et quoniam immenso tenebatur alienæ salutis desiderio, omnes ad se quacumque occasione ademntes salutaribus monitis instruebat, atque in precibus, quas pro iis fundebat ad Deum, primum animæ salutem iis postulabat, tum quæ rogatus erat ad corpus spectantia, plerosque dein verbis Salvatoris erudiens. Sanus factus, inquiebat, noli peccare, ne deterius tibi eveniat. Nemini quæ flagitaretur auxilia temporaria negavit. Quæsivit ex eo pauper quidam morbo elephantiaco fœde afflictatus, in quem secedere locum ac commorari posset. Frater, non aliud mihi, inquit, domicilium est nisi cella ista, quam mihi ædificavi. Verum eam tibi nunc cedo: tua erit deinceps. Tradidissetque eam illi, nisi discipuli obstitissent, alia misero illi habitatione curata. Stipem eum mendicus quidam orabat: (atque id sæpius in tam longinquis molestisque itineribus verisimile est illi accidisse) cum quod largeretur non haberet, tenue quo amiciebatur pallium ei donavit.

24 Iz želje za mirnijim životom već bi se odavna bio preselio drugamo, oponašajući velikogag Hilariona, i povukao bi se i u druge krajeve da ga nije zadržala revnost u pomaganju svojim sunarodnjacima, i to ne bez miga božanske providnosti, kako smatramo, kako bi nešto suroviji narod napredovao primjerima i opomenama tolikoga oca. Pošto je dakle u toj ćeliji stanovao dvadeset i sedam godina, odletio je u nebo po nagrade za svoje napore.

24 Vitæ quietioris desiderio pridem emigrasset alio, magnum imitatusg Hilarionem, atque in alias etiam regiones secessisset; nisi eum studium gentiles suos adjuvandi retinuisset: nec sine divinæ providentiæ, ut remur, nutu; quo ferocior aliquanto gens tanti Patris exemplis monitisque proficeret. Cum igitur in ea cella viginti ac septem annos habitasset, ad laborum suorum præmia evolavit in cælum.

a Salernum je drevni grad Picentina.
b Aretium ili Arretium, pučki Arezzo, drevni je grad u Toskani, na lijevoj strani Kluzinske močvare, čije se vode četiri milje odatle ulijevaju u Arno.
c Malena rijeka Assus pokraj sela Sasso utječe u Ombrone, gdje se naziva Orcia, kako svjedoči Leandro. Otuda dolina Orciana ili Val d'Orcia, između Ombronea i gradića Chiusija.
d Grossetum ili Grosetum biskupski je grad između jezera Prelius i rijeke Ombrone. Drugi smatraju da se nazivao Rosetum, a s kojim razlogom, neka sami vide.
e San Gimignano je veoma ugledan gradić na firentinskom području, nedaleko od lijeve obale rijeke Else, koji je osnovao langobardski kralj Deziderije, kako svjedoči Leandro.
f Dana 21. ožujka donijet ćemo životopis sv. Benedikta.
g Sv. Hilarion štuje se 21. listopada.

a Est Salernum Picentinorum urbs antiqua.
b Aretium, sive Arretium, vulgo Arezzo, urbs est Thusciæ antiqua, ad lævam Clusinæ paludis, cujus aquæ quatuor inde millibus passuum in Arnum influunt.
c Assus amnis exiguus juxta Saxum vicum in Umbronem influit, ubi Orcia dicitur, teste Leandro. Hinc Orciana vallis sive Valdorcia, inter Umbronem et Clusium oppidum.
d Grossetum, sive Grosetum, urbs est Episcopalis, inter Prelium lacum et Umbronem fluvium. Alii Rosetum dictum volunt, quo argumento, ipsi viderint.
e S. Geminiani oppidum est Florentinæ ditionis, perhonestum, non longe ab Elsæ fluminis læva ripa, a Desiderio Longobardorum Rege conditum, ut testatur Leander.
f XXI Martii S. Benedicti dabimus vitam.
g Colitur S. Hilarion XXI Octobris.

7. siječnja Kalendar godine