Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Knutu Lavardu, kralju Obotrita, vojvodi Schleswiga

DE S. CANUTO LAWARDO REGE OBOTRITORUM DUCE SLESWICENSI

Sadržaj (15)
  1. § I. Knutovo podrijetlo i svetost.
  2. § II. Kraljevstvo i vojvodstvo sv. Knuta.
  3. § III. Tko je opisao Knutova djela.
  4. Sažetak životopisa
  5. Iz Schleswičkoga brevijara.
  6. Životopis iz Helmolda. Poglavlje I.
  7. Životopis iz Saksona gramatika poglavlje I.
  8. Plemenita narav sv. Knuta, ženidba.
  9. Knutovo vojvodstvo: ratovi: sklopljeni mir.
  10. Kneževina Slavija predana njemu. Braća pomirena.
  11. Počeci mržnje i zavisti protiv njega.
  12. Izmišljena optužba za posezanje za kraljevstvom.
  13. Bezbožno ubojstvo Knuta.
  14. Pokop. Komešanje puka.
  15. O prijenosu moći i kanonizaciji svetoga Knuta.

§ I. Knutovo podrijetlo i svetost.

Dvojica su bila kralja Knuta, ubrojena u broj svetaca javnom vlašću Crkve: prvi, upisan u tablice Rimskoga martirologija na 7. siječnja, slavi se 10. srpnja, na koji ćemo dan donijeti njegov životopis; drugi se običava slaviti ovoga dana, i ponovno 25. lipnja, u Crkvi u Schleswigu i drugima. Ovaj je bio nećak prvoga po bratu, a ne sin, kako je smatrao Baronije, koji je pod godinom 1164., br. 30, napisao da je Valdemarov otac bio ovaj mlađi, a djed onaj drugi stariji Knut.

2 Rodoslovlje obaju Knuta opširnije izvode pisci danske povijesti: nama će biti dovoljno naznačiti ga jednom riječju, kako bi se bolje moglo razumjeti ono što će se ubrzo reći. Od sestre Knuta Velikoga (koji je pokorio Englesku i uzeo za ženu Emu, udovicu kralja Etelreda i majku sv. Edvarda, kako je ispripovijedano 5. siječnja u Edvardovu životopisu), od sestre, kažem, toga Knuta, Esthryte ili Estride, rodio se Sven, s nadimkom Estridsen, kralj Danske nakon Norvežanina Magnusa, sina sv. Olafa. On iz zakonitoga braka nije dobio potomstva, ali je imao mnogo naravnih sinova, od kojih su nakon njega ukupno petorica bili kraljevi Danske: Harald, sv. Knut mučenik (otac blaženoga Karla Dobroga, grofa Flandrije i mučenika, o kojemu govorimo 2. ožujka), Olaf, Erik Dobri i Nikola. Sin Erika Dobroga bio je sv. Knut. Kada su Juti u osvetu za to ubojstvo pogubili danskoga kralja Nikolu (čiji je sin Magnus bio ubio sv. Knuta), kraljevstvo je zadobio Erik Emune, nezakoniti sin Erika Dobroga, koji je Magnusa, ubojicu svoga brata sv. Knuta, pobijedio u ratu i pogubio. Erika je naslijedio Erik Lam, sin sestre Ane; njega Sven, rođen od Erika Emunea, ubojica Eskila, koji je od svojih bio prisiljen primiti za suvladare kraljevstva Knuta, sina Magnusova i unuka Nikolina, te Valdemara, sina sv. Knuta i unuka Erika Dobroga, pa je tada prijevarom pogubio Knuta; a od Valdemara, kojemu je također postavljao zasjede, bio je pobijeđen u bitci i ubijen. Potomci Valdemarovi vladali su zatim Danskom kroz više stoljeća. Toliko o rodu sv. Knuta: sada o njegovu javnom štovanju na oltarima.

3 Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, 7. siječnja: „Istoga dana sv. Knut, vojvoda Danske i mučenik, sin kralja Erika, koji je podnio mučeništvo godine 1130.” Martyrol. Coloniense: „Istoga dana sv. Knut, vojvoda i mučenik.” Kölnski kartuzijanci u djelu Addit. ad Usuard.: „Također Knut, vojvoda Slavije, mučenik, sin kralja Danske.” Martyrologium Germanicum: „Sveti mučenik Knut, vojvoda Slavena, sin kralja Danske, kanoniziran pod Aleksandrom III. Podnio je mučeništvo godine 1130.” Rukopisni Florarium: „Knut, vojvoda i mučenik.” Petar Galesini: „Istoga također dana sv. Knut, vojvoda Slavije, mučenik, koji je za pape Aleksandra III. ubrojen u broj svetaca.” Ferrari ga navodi dan prije, to jest 6. siječnja, ovim riječima: „U Roskildeu u Danskoj sv. Knut, vojvoda i mučenik.” Zatim u bilješkama upozorava da je sv. Knut kralj, njegov stric, ubijen drugoga dana, ali da se čini kako je pogrešno naveden umjesto vojvode na ovaj dan. O prijenosu ćemo govoriti niže.

4 U starom brevijaru Crkve u Schleswigu na blagdan sv. Knuta moli se ova zborna molitva: „Bože, u čijoj je vjeri slavni vojvoda Knut čvrsto kročio i bio nasilno istrgnut iz nevinoga života; podaj, molimo, da kao što je on bio predan nezasluženoj smrti, tako mi njegovim zaslugama i molitvama zavrijedimo izbjeći smrt koju smo zaslužili. Po Gospodinu itd.” Druga se molitva na dan prijenosa, koji ćemo poslije donijeti, nalazi u istom brevijaru. Možda će se tko začuditi zašto se Knut naziva mučenikom u navedenim martirologijima i drugima niže, kada nije bio ubijen ni zbog vjere ni zbog pravednosti, premda je bio nevin. Ali i mnogi su drugi, koje su opaki ljudi bezbožno ubili, bili smatrani mučenicima, kao što ćemo pokazati na svojim mjestima. A vježbanje u kreposti i naklonost Božanstva bili su razlog Magnusove mržnje protiv Knuta, kao i Kainove protiv Abela.

§ II. Kraljevstvo i vojvodstvo sv. Knuta.

Bodrići, Venedi i Slaveni zauzeli su sjeverne pokrajine Njemačke uz Baltičko more, došavši s istočne strane preko Odre i Visle; bilo da su bile puste, pošto su Svevi i Vandali otišli u tuđinu, ili radije pošto su protjerali ili pokorili stanovnike i spojili ih sa sobom u jedan narod. Općenito su se svi nazivali Slavenima; i svima je bio isti jezik kojim se danas služe Česi, Moskovljani, Rusi, Poljaci, Hrvati i drugi, ali razgranat u različita narječja. Nadalje, među tim Slavenima na sjeveru Njemačke nabraja se više naroda, bilo da je iz njih prije srastao cijeli narod, bilo da se jedan razdijelio u više kneževina: zasigurno su im vladali različiti vojvode i kraljevi. Bodrići su osobito držali mecklenburšku oblast, a također i Vagriju, dobivši ime, kako neki pišu, po šarenoj odjeći. Vlastitim imenom Slavena, koje je inače bilo zajedničko svima, nazivali su se oni koji su nastanjivali Pomeraniju i Brandenburšku Marku. Otkud je pak potekao naziv Vandalima, koje pučki zovu Wenden, među piscima nije posve utvrđeno. O tome raspravlja Hadrijan Junije u svojoj Batavia, pogl. 21. Ivan Angelije Werdenhagen u svojim komentarima De rebus Hanseaticis, dio 3., pogl. 9, 10, 22, 23 itd., nabraja različite gradove Vandalije koji u ovo vrijeme pripadaju vojvodstvima Mecklenburga i Pomeranije. Ovo smo ukratko naveli iz najvjerodostojnijih pisaca (što drugi, koji govore o seobama naroda, opširnije i potanje izlažu) kako bi se, budući da se sv. Knut naziva vojvodom Slavije, kraljem Bodrića i Vandala, razumjelo kojim je narodima bio na čelu. Od njega potekli danski kraljevi sve do ovoga doba potpisuju se kao kraljevi Vandala, kako je još u prošlom stoljeću zapazio Krantz u 3. knjizi Vandalia, pogl. 30.

6 Kneževinu Slavena, nakon smrti Henrika, sina Godeschalka i Sirite (koja je bila Knutova teta), kako je Henrik za života bio ugovorio, preuzeo je Knut, a naslov kralja Bodrića primio je od Lotara II., koji je nakon smrti Henrika V. god. 1130. počeo vladati. A Schleswičko Vojvodstvo Knut je prije toga bio kupio od strica Nikole, kao priliku za vježbanje kreposti, dok je na granicama Danske bio prisiljen držati trajnu stražu protiv Slavena i Sasa, vječnih neprijatelja.

7 Schleswičko Vojvodstvo pokrajina je južnoga Jutlanda, čiji je glavni grad biskupski grad Schleswig, koji se nekoć zvao Haiteby ili Hedeby, po kraljici Hethi. Tako Englez Ethelwerd u 1. knjizi Chronic.: „Nadalje, stara Anglija smještena je između Sasa i Juta, a ima glavni grad koji se na saskom jeziku naziva Sleswic, a prema Dancima Haithaby.” Nalazi se da se nazivao i Sliestorffium. Nekoć je bio bogat i napučen grad. Ime je dobio po rijeci Sliji ili morskom zaljevu. Jer morski zaljev, kako piše izvrstan muž i meni, dok je živio, najdraži prijatelj Ivan Adolf Cypræus u Historia Slesvicensis, pogl. 2, ili dijelove obala zakrivljene zbog prodora mora, danski pomorci nazivaju ein wick. I Sakson u 7. knjizi tumači luku Herwig na latinskom kao „zaljev vojski” ovim riječima: „Hakon, skupivši brodovlje u luku koja se na danskom zove Herwig, a na latinskom zaljev vojski, iskrca vojsku.” Više takvih imena mjesta susreće se posvuda koja završavaju slogom wick, kao trgovačko središte Kentwick ili Kentavicum u Belgiji na ušću rijeke Quantije ili Cancije; to ime neki neispravno izvode od latinske riječi vicus, kao da se kaže „selo uz Quantiju”, premda je to bilo trgovačko središte uz zaljev Quantije.

Kao što je Knut od strica Nikole, tako i vojvode Holsteina (kojima se pokorava Vagrija te dio oblasti Bodrića i Sasa, Osterlinga ili Ostfala) od danskih kraljeva i danas primaju u leno Schleswičko Vojvodstvo.

§ III. Tko je opisao Knutova djela.

Djela sv. Knuta opisali su različiti pisci. Najbliži njegovu dobu dotaknuo ih se Helmold, učenik, kako sam priznaje, Gerolda, prvoga biskupa Lübecka, koji je bio postavljen godine 1163., kada je biskupija iz Oldenburga bila prenesena u Lübeck: to je bila trideseta godina od smrti sv. Knuta, kako piše Albert, opat stadenskoga samostana Blažene Djevice Marije Reda sv. Benedikta, koji je napustivši opatiju stupio u Red sv. Franje. On u Chroniconu, pod godinom 1133. i sljedećom, istim riječima kojima i Helmold opisuje život sv. Knuta, ispustivši ponešto ovdje-ondje. Kraće se isto prenosi ispisano iz Helmolda u Chronica Slavica nepoznatoga autora, koja je marom izdao Erpold Lindenbrog, u pogl. 17. Taj je ljetopis sastavljen do godine 1388., u kojoj je autor živio: ovdje su pisci skloni Vandalima ili Slavenima te osobito dotiču djela sv. Knuta kod njih. Danske je prilike pomnije opisao Sakson Gramatik, i sam Danac podrijetlom sa Sjaellanda, prepozit roskildske crkve, koji je djelovao oko godine 1200.

9 Mi donosimo dvostruki životopis: jedan izvađen iz Helmoldova Chronicona, a drugi iz Saksonove povijesti. Ispred Helmolda stavljamo čitanja crkvenoga časoslova o sv. Knutu koja su se nekoć na ovaj dan, 7. siječnja, običavala moliti u schleswičkoj biskupiji, prepisana iz drevnoga brevijara iste biskupije; a iza Saksona pridodajemo ono što smo iz raznih izvora prikupili o uvrštenju sv. Knuta među svece te o podizanju i prijenosu njegova tijela, i napokon druga čitanja koja su se običavala moliti 25. lipnja iz navedenoga brevijara.

10 Osim navedenih pisaca, nepoznati autor sažete povijesti danskih kraljeva, izdane iz rukopisa marom Lindenbroga, govoreći o Nikoli, stricu sv. Knuta, ovako piše: „Nikola, peti sin Svenov. On je imao sina imenom Magnus od žene Margarete, kćeri švedskoga kralja, čovjeka najokrutnijega i bezbožnoga, koji je i ubio sv. Knuta mučenika i vojvodu, kao i njegova brata Haralda. Taj Nikola, pobijeđen u ratu od Erika Emunda, nakon pogibije sina Magnusa pobježe u Schleswig, gdje su ga Juti ubili u osvetu za vojvodu Knuta, koji je Jutima bio najdraži, godine Gospodnje 1135.”

11 Istoga ubojstva koje je počinio Magnus spominju se Annales koje je sastavio nepoznati pisac oko godine Kristove 1188., a izdao isti Lindenbrog. Također Liber cantilenarum Danicarum, Chronicon Holsatiæ i Chronologicum de rebus et origine Regum Daniæ collectaneum, kojemu je autor, kako tvrde, danski kralj Erik Pomeranski. Ovo posljednje navodi Ivan Izak Pontan u 3. knjizi Historia Regum Daniæ kod kralja Nikole LXXI, a ona prva Ivan Adolf Cypræus u Annales Episcoporum Sleswicensium, pogl. 21 i 23. Na tim mjestima obojica izvrsno hvale sv. Knuta te opisuju njegov život i pogibiju. Također njegov stric Jeronim Cypræus rasvjetljava ovu povijest u svojim bilješkama uz Helmolda, koje smo čitali samo navedene kod nećaka.

12 Vraćam se starijima. Najopširnije je djela sv. Knuta opisao Albert Krantz, nekoć profesor svete teologije u Hamburgu i dekan zbornoga kaptola kanonika, koji je preminuo godine Kristove 1517. On u 3. knjizi Vandalia, pogl. 27 i deset sljedećih, te u 3. knjizi Dania, pogl. 1, 4, 7 i šest sljedećih, sjajno oslikava sv. Knuta, slijedeći u danskoj povijesti Saksona, a u vandalskoj Helmolda i Alberta Stadenskoga. Spominje ga i u 5. knjizi Saxonia, pogl. 28, te u 6. knjizi, pogl. 2, 3 i 4. Za Krantzom slijedi Ivan Magnus, brat Olava Magnusa, nadbiskup Uppsale u Švedskoj, koji je godine Kristove 1544. u Rimu završio svoj posljednji dan. On u Historia Gothorum et Sueonum (kojima je Magnus, ubojica sv. Knuta, vladao kao kralj), knj. 18, pogl. 14 i 16, pripovijeda njegovu smrt, a kanonizaciju u knj. 19, pogl. 7, te u 2. knjizi De vitis Archiepiscoporum Upsalensium kod nadbiskupa Stjepana. Baronije ga spominje u bilješkama uz 7 dan siječnja, a u sv. 12, pod godinom 1164., br. 50, izvješćuje o njegovoj kanonizaciji. Ivan Angelije Werdenhagen hvali njegovu dobrotu u 3. dijelu Rerum Hanseaticarum, pogl. 22, i drugdje. Napokon je životopis sv. Knuta opširno opisao Ranuccio Pico, tajnik Odoarda Farnesea, vojvode Parme i Piacenze, te ga objavio na talijanskom jeziku u djelu Speculum Principum godine 1622.

13 O njegovoj dobi, godinama u kojima je živio i kada je ubijen može se utvrditi sljedeće. Općenitije je mišljenje da su njegovi roditelji, vraćajući se s putovanja u Jeruzalem, umrli na otoku Cipru oko godine Kristove 1105.: smatramo da je u to vrijeme bio dječak od osam ili deset godina i da je odgojen pod stegom Skjalma. Krantz u 3. knjizi Vandalia, pogl. 28, piše da je Henrik, knez Bodrića, umro godine 1122., a da je sv. Knut umjesto njegovih sinova preuzeo upravu. No kako je tada okrunjen za kralja Bodrića od cara Lotara (kako s drugima prenosi sam Krantz), kad je carstvo na Lotara preneseno dugo poslije smrti Henrika V., koja se dogodila u mjesecu lipnju godine 1125.? Albert Stadenski i nepoznati autor Chronicon Slavicum ovu krunidbu sv. Knuta za kralja Bodrića smještaju u godinu 1133., u kojoj istoj godini opisuju i njegovo ubojstvo. Cypræus prema Liber cantilenarum Danicarum, Molanus u dodacima uz Usuarda i Ranuccio Pico u njegovu životopisu tvrde da je pogubljen godine 1130. Ivan Magnus u 18. knjizi Historia Gothorum, pogl. 13, piše da je oko godine 1131. ubijen gotski kralj Ragnvald, kojega je naslijedio Magnus, ubojica sv. Knuta, prije negoli je počinjeno ovo ubojstvo, kako će niže biti razvidno iz Saksona; no kako je Lotar umro te ili prethodne godine, ovo se nužno dogodilo ranije. Smatramo da je sv. Knut ubijen oko godine 1133., a nekoliko godina prije toga okrunjen za kralja od Lotara. Osim navedenih, u prilog tome idu i povjesničari danskih kraljeva koji pišu da je Nikola ubijen godine 1135.

Sažetak životopisa

Iz Schleswičkoga brevijara.

Blaženi Knut, sin kralja Erika, Božjom odredbom postavši vojvoda Jutlanda, opasa mač svoj uz bedro. Raspršuje napadače kraljevstva, zatire pljačkaše i vješa lopove, te u kratku vremenu oslobodi svoju domovinu od svakoga progona. U svemu je uspješno djelovao, jer je ruka Gospodnja bila s njim. U božanskim je stvarima bio pobožan i brižljiv, a u svjetovnima odvažan i uljudan. S pravom je bio mio Bogu i ljudima.

2 Stoga Magnus, sin kralja Nikole, zaslijepljen zavišću, htjede prijevarom izbrisati vojvodu sa zemlje. Dogodilo se međutim da vojvoda tada bude optužen pred kraljem. Tada i kralj, sklon lažnim dojavama, na saboru u Ribeu napade ga ovim riječima: „Ti si protiv običaja zemlje uveo neke novotarije i u Slaviji protiv mene prisvojio kraljevsko ime.” Čuvši na to njegove odgovore, kralj (jer je bio priprost i nije se dao lako pokrenuti) odbaci tužitelje, pohvalivši vojvodina djela, jer su bila veoma dobra.

3 Kad se u ono vrijeme, pred blagdan Rođenja Gospodnjega, kraljev dvor imao slaviti u Roskildeu, a pozvani vojvoda Knut žurio poći na svetkovinu, njegova ga je žena, predosjećajući ishod događaja, poticala da odustane od puta. No nedužnost srca pravednomu je mužu ulila sigurnost za odlazak. Preplovivši more, dođe na kraljev dvor gdje je s čašću primljen.

4 Magnus dakle, kojemu se Knut s punim povjerenjem prepuštao, razmišljao je danju i noću kako bi ga predao smrti. Oslanjajući se na savjet vjerolomnoga Henrika Skatelera, udružio je trojicu velikaša u koje je više negoli u ostale imao povjerenja za činjenje zla. Zatim se posavjetova s vojvodom kao sa svojim prisnim prijateljem, govoreći: „Brate vjerniji od svih smrtnika, budući da sam te iskušao bez ikakve laži, odlučio sam po tvome savjetu urediti neke poslove: želim da se na skrovitijem mjestu sastaneš nasamo sa mnom, gdje ćemo bez ičijega ometanja moći riješiti ono o čemu valja vijećati.” Knut povjerova riječima lažnoga brata i odgovori: „Odredi mjesto i vrijeme, spreman sam naime u svemu ti se pokoriti.”

5 A sutradan nakon Bogojavljenja Gospodnjega, u ranu zoru, Magnus dođe naoružan sa svojim sljedbenicima u šumu u kojoj je odlučio počiniti bratoubojstvo te posla glasnika prijevare k vojvodi, poručujući mu da žurno ispuni ono što je vjerno obećao. Stoga sv. Knut, žureći na mjesto, ugleda vjerolomnoga kako sam luta šumom: on mu odmah pritrča, cjeliva ga i zagrli; poljupcem mira izdajnika Jude uslužno ga obveza, govoreći: „Brate, sjednimo ondje.” Sjedeći s njim i opazivši da je prevrtljivac potajno pod ogrtačem odjeven u oklop, reče: „Dobri brate, zašto nosiš oružje u vrijeme mira?” Izdajnik odgovori: „Dužan sam svomu neprijatelju uzvratiti prema njegovu djelu i sada sam spreman na osvetu.” Više nije mogao skrivati zločin, nego s mržnjom reče: „Knute, čija je Danska?” On jednako odgovori govoreći: „Brate, čija je Danska, ako ne tvoga oca i moga strica, dokle god se Bogu svidi?” Njemu Magnus reče: „Ne idu svi tako za tobom: ti nam oduzimaš zemlju i narod; a među nama se to na ovaj način može bolje podijeliti.” Osvrnuvši se unaokolo, vojvoda ugleda naoružane ljude i reče: „Brate, zna Onaj koji sve poznaje da nikada nisam naškodio tebi ni tvojima ni riječju ni djelom. Zašto si to učinio?” Nato svetac htjede ustati, ali ga izdajnik sramotno povuče natrag za kukuljicu ogrtača, mačem mu od lijevoga uha do desnoga oka rasiječe glavu i ogoli mozak. Zatim ostali zariše koplja u njegov bok i učiniše ga mučenikom Kristovim.

a Ribe, grad južnoga Jutlanda ili Kimbrijskoga poluotoka, leži uz rijeku Nipsu, koja se ondje ulijeva u Germansko more. Ondje je biskupsko sjedište, jedno od četiriju u Jutlandu, podložno nadbiskupu Lunda.
b Roskilde, biskupski grad na Sjaellandu, danskom otoku, nekoć sjedište kraljeva.
c Kod drugih Henrik Scatellerus, sin Svena koji je bio stric sv. Knuta.
d Mučenikom se češće naziva u časoslovu o prijenosu. Nepoznati pisac u sažetoj povijesti danskih kraljeva, izdanoj marom Erpolda Lindenbroga, također ga naziva mučenikom.

Životopis iz Helmolda. Poglavlje I.

d

2 Kad je pak Knut počeo odrastati, bojeći se da ga zasjede njegova strica ne bi lako svladale, prijeđe k caru Lotaru i ostade kod njega mnogo dana ili godina, držan kako je dolikovalo kraljevskom veličanstvu s punom čašću. Vrativši se odatle u domovinu, bi od strica dobrostivo primljen i obdaren vojvodstvom čitave Danske. I poče miroljubivi muž smirivati kraj, uklanjajući odmetnike iz zemlje; osobito je pak bio dobrostiv prema stanovnicima Schleswiga.

fg

3 Dogodilo se pak da su slučajno uhvaćeni razbojnici u pustopoljini koja leži između Slije i Eidera te dovedeni pred Knuta. Kad ih je on osudio na vješanje, jedan od njih, želeći spasiti život, povika da je njegov krvni srodnik i da potječe od kraljevske loze Danaca. Njemu Knut reče: „Sramotno je da naš krvni srodnik bude kažnjen smrću običnih ljudi, dolikuje da mu iskažemo čast”: i zapovjedi da mu se na brodskom jarbolu priredi svečano vješanje.

Knutov odgoj, dostojanstvo, ratovi. a Pošto je opisao smrt Henrika, kneza Bodrića, i ubojstvo obojice njegovih sinova, Sventopolka i Knuta, te unuka Svinike nakon građanskih ratova, Helmold nastavlja u 1. knjizi Chronicon Slavorum, pogl. 50.b Poslije toga kneževina Slavena bi prenesena na najplemenitijega kneza Knuta, sina danskoga kralja Erika. Jer premoćni kralj Erik, kad se zavjetovao na putovanje u Jeruzalem, povjeri svomu bratu Nikoli kraljevstvo sa sinom Knutom, primivši prisegu da će, ako se ne vrati, njegovu sinu, pošto odraste, predati kraljevstvo. Kad je dakle sudbina odnijela kralja na povratku iz Jeruzalema, Nikola, premda rođen od priležnice, zadobi kraljevstvo Danaca, zato što je Knut još bio dječačić. No i Nikola je imao sina imenom Magnus. Odgajala su se dakle kraljevski i veličanstveno ova dva izdanka za buduće ratne nemire i propast mnogih Danaca.

a O Henrikovim ratovima s kraljem Nikolom i sv. Knutom opširnije će se govoriti u sljedećem životopisu iz Saksona.
b Albert Stadenski gotovo sve ovo prepisano odavde donosi pod godinom Kristovom 1123.
c Ova se propast dogodila nakon smrti sv. Knuta u osvetu za barbarsku okrutnost ocoubojice Magnusa.
d Ovdje se Lotar nekim predviđanjem naziva carem, premda se to dogodilo prije godine Kristove 1125., kada je bio uzdignut na to dostojanstvo. On se pod godinom Kristovom 1106., kao slavni i veličanstveni gospodin Luder, vojvoda Saske i Vestfalije, navodi u 4. knjizi Chronicon Schaumburgense Cirijaka Spangenberga (tiskanoj u Stadthagenu godine Kristove 1614.), pogl. 5, da je podijelio grofoviju Holsteina, Vagrije i Stormarnije gospodinu Adolfu, grofu od Schauenburga. Odatle se zaključuje o njegovu glavnom ugledu u ovim krajevima.
e Ovdje mu je možda dan naslov časti koji je pripadao onomu tko je s vrhovnim zapovjedništvom bio na čelu danske vojske.
f Pučki de Cropper-heyde, gdje je Magnus, sin sv. Olava (koji je nakon Knuta Tvrdoga, polubrata sv. Edvarda po majci, bio kralj Danske), u znamenitoj bitki pobio mnoge tisuće Slavena; odakle i danas pučka poslovica: „Du bist Kroppe noch nicht voor by”, to jest: „Još nisi prošao pokraj Kroppa”, protiv onih koji se hvalisavo uzdižu prije pogibelji ili pobjedonosno kliču nakon neznatna djela, dok glavni teret još predstoji. Tako Pontan.
g Ove rijeke Slija i Eider čine prevlaku i tvore poluotok Jutland, koji zemljopisci i povjesničari nazivaju Kimbrijskim poluotokom. Slija, ili kod drugih Slea, ispod Schleswiga utječe u Baltičko more. Eider pak ili Eidora s druge se strane izlijeva u Germansko more. One čine granicu između kraljevstva Danaca i Rimsko-njemačkoga Carstva.
h O tome više u sljedećem životopisu iz Saksona, koji valja usporediti s ovim. Zašto je Lotar uzdigao sv. Knuta na kraljevsko dostojanstvo, uči Krantz u 3. knjizi Vandalia, pogl. 30. i Albert Stadenski: u vazalstvo. k Vagri, narod Vagrije u Holsteinu uz Baltičko more između Lübecka i Schleswiga. Tada su bili podložni Bodrićima, od kojih su, kako se kaže, zadržali volovsku glavu u grbu. l Oldenburg je ono što se na slavenskom jeziku naziva Starigard, to jest stari grad, smješten u zemlji Vagra, u zapadnim dijelovima Baltičkoga mora, i granica je Slavije, prema Helmoldovu pogl. 12, nazvan poslije Segeberg: leži uz rijeku Trave; udaljen je pet milja od Lübecka, šest od Hamburga; nekoć biskupsko sjedište, podijeljeno zatim na tri: ratzeburško, mecklenburško i samo oldenburško, koje je napokon preneseno u Lübeck. m Albert Stadenski: obećaju podložnost. n Chronicon Slavorum nepoznatoga autora piše Faldera, u njegovo vrijeme nazvana Neumünster. Gradić je Holsteina gotovo na izvorima rijeke Stör, koja se nedaleko od Glückstadta ulijeva u Labu. o O sv. Vicelinu govorit ćemo 12. prosinca. p O Lübecku, najglasovitijem trgovačkom središtu i prvome među hanzeatskim gradovima, valja čitati Petra Bertija u 3. knjizi Rerum Germanicarum, Werdenhagena u 3. dijelu Rerum Hanseaticarum, pogl. 12 i sl; te druge pisce sjeverne povijesti.

Knutova pogibija i njezina osveta.

f t

4 U međuvremenu mu pade na um da je kneževina kraljevstva Slavena upražnjena, pošto je naime umro Henrik, a njegovi sinovi bili zatrti. Ode stoga k caru Lotaru i kupi za mnogo novca kraljevstvo Bodrića, to jest svu vlast kojom je bio obdaren Henrik. I stavi car krunu na njegovu glavu, da bude kralj Bodrića, te ga primi u vazalni odnos.

h

5 Poslije toga prijeđe Knut u zemlju Vagra i zauze brdo koje se od starine zove Alberg, te postavi ondje kolibice, namjeravajući ondje utvrditi kaštel. I pridruži sebi u zemlji Holštajnaca svakoga hrabrog muža, te s njima poduze upade u zemlju Slavena, ubijajući i obarajući sve koji su mu se protivili. Ali i Henrikova bratića Pribislava i starješinu zemlje Bodrića Niklota odvede u sužanjstvo te ih stavi u tamnicu u Schleswigu, okovavši ih željeznim okovima, sve dok, otkupljeni novcem i jamcima, nisu pristali na ono što je bilo nametnuto. Češće boraveći u zemlji Vagra, koristio se gostoprimstvom u Falderi te se pokazao prisnim Vicelinu i svima koji su ondje boravili, obećavajući im dobra ako Gospodin upravi njegove poslove u Slaviji. Došavši također u Lübeck, dade posvetiti crkvu koju je bio sagradio Henrik, uz nazočnost časnoga svećenika Ludolfa i ostalih koji su iz Faldere bili dodijeljeni istomu mjestu.

Ispustivši ponešto, Helmold nastavlja u pogl. 51: Oko vremena onih dana dogodi se da Knut, kralj Bodrića, dođe u Schleswig da sa svojim stricem Nikolom održi dvorski razgovor. Kad je pak narod došao na skupštinu, a stariji kralj sjeo na prijestolje odjeven u kraljevsko ruho, Knut sjede nasuprot noseći i sam krunu kraljevstva Bodrića i okružen četom pratitelja. No kad je kralj stric vidio svoga nećaka u kraljevskom sjaju i da mu ni ne ustaje niti mu po običaju daje poljubac, prikrivši uvredu priđe k njemu da mu ponudi pozdrav s poljupcem: njemu on iziđe u susret iz sredine te se u svemu izjednači sa stricem i mjestom i dostojanstvom. Taj čin navuče na Knuta smrtnu mržnju.

7 Jer Magnus, Nikolin sin, sjedeći s majkom na tom prizoru, nevjerojatno je reći kolikim je gnjevom planuo, dok mu je njegova majka govorila: „Zar ne vidiš da tvoj bratić, uzevši žezlo, već kraljuje? Smatraj ga dakle javnim neprijateljem, jer se još za života tvoga oca nije bojao prisvojiti sebi kraljevsko ime. Ako to budeš dulje prikrivao i ne ubiješ ga, znaj da će te on lišiti i života i kraljevstva.” Potaknut dakle ovim riječima, poče snovati zasjede da ubije Knuta. Osjetivši to, kralj Nikola sazva sve knezove kraljevstva i potrudi se da pomiri zavađene mladiće. Pošto su se nesuglasice priklonile miru, s obiju su strana prisegnuti savezi.

8 No ti su ugovori kod Knuta bili čvrsti, a kod Magnusa premazani prijevarama. Odmah naime čim je lažnom postojanošću ispitao njegov duh i vidio da je lišen svakoga zla sumnje, Magnus zamoli Knuta da se sastane s njim na razgovor nasamo. Knuta je žena odvraćala od izlaska, bojeći se zasjeda, a ujedno i uznemirena snom koji je bila usnila protekle noći. Ipak se vjerni muž nije dao zadržati, nego kako je bilo dogovoreno, dođe na mjesto sastanka u pratnji samo četvorice ljudi. Ondje je Magnus s isto toliko ljudi, zagrli i izljubi bratića, te sjedoše da rasprave o poslovima. Bez oklijevanja iskočiše zasjede iz svojih skrovišta, udariše i ubiše Knuta, a raskomadavši mu tijelo na udove, poželješe svoju okrutnost nasititi i na mrtvacu.

9 Čuvši pak ovu zlosretnu vijest, car Lotar sa svojom ženom Richenzom nemalo se ražalosti zbog toga što je poginuo muž najuže povezan s Carstvom prijateljstvom. I dođe s velikom vojskom blizu grada Schleswiga, k onomu najpoznatijem bedemu Dannevirke, da osveti kobnu smrt najboljega muža Knuta. Nasuprot se utaborio Magnus s neizmjernom vojskom Danaca da brani svoju zemlju. No uplašen hrabrošću njemačkoga vojnika, kod cara je neizmjernim zlatom i vazalstvom otkupio nekažnjivost.

10 Vidjevši dakle Erik, brat Knutov, rođen od priležnice, da se careva srdžba ohladila, poče se naoružavati za osvetu bratske krvi, te jureći kopnom i morem skupi mnoštvo Danaca koji su proklinjali bezbožno ubojstvo Knuta. Uzevši kraljevsko ime, poče čestim ratovima napadati Magnusa, ali bi pobijeđen i natjeran u bijeg. Otuda je i nazvan Erik Hasenvoeth, to jest zečja noga, zbog neprestana bježanja. Napokon istjeran iz Danske, pobježe u grad Schleswig. Oni pak, sjećajući se dobročinstava koja im je bio iskazao Knut, primiše muža spremni za njega podnijeti smrt i istrebljenje. Zbog toga Nikola i njegov sin Magnus zapovjediše svemu narodu Danaca da siđe u boj na Schleswig, i opsada naraste u neizmjernost, ali uzaludna truda: jer ne osvoji ni grada ni neprijatelja. Kad je naime popustila zima, a s njom i opsada, Erik umaknu i dođe u primorsku pokrajinu Skaniju, tužeći se posvuda na nedužno ubojstvo brata i vlastite nevolje. Čuvši dakle Magnus da se Erik pojavio, kad se približilo ljeto, uputi vojnu na Skaniju s nebrojenim brodovljem. A onaj se utaborio nasuprot, okružen doduše malim brojem domaćih ljudi. Jedini su se naime Skanijci oduprli svim Dancima. Kad je dakle Magnus na sveti dan Duhova tjerao bojni red u sukob, rekoše mu časni biskupi: „Daj slavu Bogu nebeskomu i imaj poštovanja prema tolikomu danu, te počini danas, a sutradan ćeš se boriti.” Prezrevši opomene, on zapodjene bitku. I izvede Erik svoju vojsku te mu iziđe u susret snažnom rukom. I pade Magnus u onaj dan, a sve su čete Danaca bile potučene od Skanijaca i uništene do istrebljenja.

11 I posta Erik slavan po toj pobjedi, i nadjenuše mu novo ime, da se naziva Erik Emun, to jest nezaboravni. Nadalje, stariji kralj Nikola umaknu lađom i dođe u Schleswig, te ga ubiše građani u naklonost pobjedniku. I osveti Gospodin krv Knuta kojega je ubio Magnus, prekršitelj prisege koju je bio prisegao. I kraljevao je Erik u Danskoj, te rodi od priležnice Thunne sina imenom Sven. Ali i Knut je imao plemenitoga sina Valdemara. I Magnus rodi Knuta. I ostadoše ovi kraljevski izdanci narodima Danaca, na kojima će se vježbati, da se možda, izgubivši naviku ratovanja, kadgod ne bi uzoholili. Jedino su naime u građanskim ratovima nadmoćni. Pošto je dakle umro Knut, nadimkom Lavard, kralj Bodrića, na njegovo mjesto dođoše Pribislav i Niklot, podijelivši kneževinu tako da je jedan upravljao pokrajinom Vagra i Polaba, a drugi Bodrića.

a Prije je majka na saboru u Ribeu pokušala smiriti ogorčene duhove obojice, i sv. Knuta nećaka i Magnusa sina, kako će niže biti rečeno iz Saksona.
b Kod drugih se naziva Riksa i Richiza: bila je kći Henrika Debeloga, vojvode Göttingena, i Gertrude, kćeri Egberta, markgrofa Meissena.
c Kod drugih Danewirka i Dennewerk. Ovaj je bedem povučen poprijeko preko poluotoka od Danaca protiv nordalbingijskih Sasa i Bodrića, čiji su upadi u ova polja bili česti. Aimoin u 4. knjizi Hist., pogl. 96, pripisuje ovo djelo Godefridu ili Gotriku, kralju Danaca: „Godefrid”, kaže, „odluči utvrditi bedemom granicu svoga kraljevstva koja gleda prema Saskoj na taj način da od istočnoga morskog zaljeva (kojega oni nazivaju Ostarnalt) sve do zapadnoga oceana obloži čitavu sjevernu obalu rijeke Eidera utvrdom bedema, ostavivši samo jedna vrata kroz koja bi se kola i konjanici mogli puštati van i primati unutra. Podijelivši tako posao među vojskovođama, vratio se kući.” Kronolozi to smještaju u godinu 808., kada je vladao Godefrid. Duljina je bedema osam ili devet milja. Ovo tada započeto djelo oko godine 900., pod kraljem Haraldom Modrozubim, bi popravljeno i sjajnije utvrđeno: na njemu su podignute kule, ili radije stražarnice, raspoređene u razmacima tako da se s njih lako mogao opaziti neprijatelj koji dolazi. Tada se za to djelo pobrinula Haraldova majka Tira, nadimkom Danebod, udovica nedavno preminuloga kralja Gorma ili Germonda. Napokon, da bi građa zemljanoga nasipa bila čvršća, kralj Valdemar, sin sv. Knuta, zapovjedio je da se na nj podigne zid od pečene opeke. Da je sličnim predziđem Škotska bila odijeljena od Engleske, rekli smo gore u životopisu biskupa sv. Čada.
d Kod drugih Scania, Scandia ili Scandinavia, koju su stari smatrali otokom. Ona čini kopno zajedno sa Švedskom i Norveškom. Bogatstvom nadmašuje ostale pokrajine Danske. Glavni joj je grad Lund ili Lundia.
e Albert Stadenski sljedeće smješta u godinu 1134.
f Albert Stadenski: „I pade Magnus u onaj dan s četvoricom biskupa i mnogim klericima, i Skanijci ih pobiše do istrebljenja.” Sakson, opisavši poraz Danaca, ovako ga zaključuje na kraju 13. knjige: „Vjerovao bih da je ova pobjeda izvojevana premalo ljudskim snagama, nego da ju je udijelio Bog osvećujući pogibiju najpobožnijega muža. Niti je ikoji drugi rat progutao obilniju krv biskupa. Naime, prenosi se da su Petar roskildski i Henrik, biskup švedske stranke, te svi biskupi Jutlanda osim jednoga poginuli u toj bitki.”
g Kod Alberta Stadenskoga Emun, kod drugih Emundt ili Emundus.
h Kraljevao je Erik četiri godine. Poginuo je proboden kopljem od jednoga jutlandskog plemića godine 1139. i Kod drugih Sven, naslijedio je Erika Lama god. 1147. zajedno s Valdemarom, sinom sv. Knuta, i Knutom V., sinom Magnusovim. k Glavno sjedište Polaba bio je Ratzeburg, u početku slavan po grofoviji, a poslije i po biskupiji. Reiner Reineccius u 1. dodatku uz Helmolda nagađa da su Polabi sebi nadjenuli ime po ravnici kraja.

Životopis iz Saksona gramatika poglavlje I.

Plemenita narav sv. Knuta, ženidba.

Ispripovjedivši ubojstvo svetoga danskoga kralja Knuta, Sakson Gramatik spominje da ga je na prijestolju naslijedio brat Olav, a da je Erik, koji je uvijek bio sklon Knutu, bijegom s kraljicom Botildom umaknuo u Švedsku, te se zatim nakon Olavove smrti vratio k svojima i preuzeo kraljevstvo. „Erik je pak imao”, kaže, „sinove Haralda, Knuta i Erika: ali prenosi se da je prvi rođen od priležnice, drugi u braku, a treći u preljubu.”

2 Zatim Erik, spremajući se poći u Jeruzalem radi izvršenja zavjeta, sinu Haraldu, kojega je starija dob učinila zrelim za čast, površno povjeri kraljevske dužnosti. A Skjalmu Bijelomu, mužu najsjajnijega i najneporočnijega ugleda, kojemu je bio povjerio upravu ne samo nad čitavim Sjaellandom nego i nad Rügenom, koji je učinio sebi poreznim obveznikom, povjeri službu odgajanja Knuta. Erika pak, rođena na neuglednijem mjestu, obuhvativši i slabijom brigom, predade skrbnicima manjega ugleda.

3 Pošto je Erik sa ženom umro na otoku Cipru (kako u 13. knjizi nastavlja Sakson), na kraljevstvo bi uzdignut njegov brat Nikola, jer mu je dragovoljno ustupio brat Ubbe koji je bio stariji. Tada Margareta, kći švedskoga kralja Ingea i žena kralja Nikole, želeći svomu sinu Magnusu pribaviti veću naklonost rođaka pomoću tazbinskih veza, oženi Knuta Ingeborgom, kćeri svoje sestre.

4 U međuvremenu Henrik, sin vandalskoga kneza Godeschalka i Sirite, sestre kralja Nikole, sramotno lišen majčinih dobara od Nikole, poče nastupati kao njihov žestok tražitelj. U nekoj bitki koju je Nikola protiv njega zametnuo s malo uspjeha, Knut, kojemu je zbog krajnje žestine rana popustila čvrstoća nogu, iskusi najspremniju vjernost jednoga vojnika. Da neprijatelj ne bi presreo gospodara, on se nije ustručavao vlastitom pogibelji otkloniti njegovu. Zapovjedivši naime drugovima da namjerno pobjegnu, sam je, glumeći tjelesnu nemoć i trčeći sporije, Slavenu koji mu se približavao pružio ruke na vezanje, te uhvativši uzde istoga dok je jahao bliže, uz pomoć drugova liši barbara konja. Domogavši ga se, odmah je njime pomogao krajnju Knutovu slabost. Tako je koliko lukava, toliko i pogibeljna hrabrost imala sretan ishod.

5 U ono vrijeme oni koje je Knut poslao da prenesu novac, što ga je njegov odgojitelj bio sačuvao kao polog, sa Sjaellanda na Fyn, kad su, dok je brod bio jednako udaljen od obiju obala, izdaleka ugledali gusare kako prijete, sakriše u valove kesu spuštenu na užetu. Naposljetku, kad su opazili da su preslabi u veslanju, zapleteni u nepovjerenje u bijeg, prerezavši uže, radije su drevno blago kraljeva prepustili pijesku negoli neprijateljima. Premda je Nikola, prelazeći sa Fyna na Sjaelland, to promatrao izdaleka, nije mogao priteći u pomoć ugroženima jer se služio malenim i za veslanje neprikladnim brodicama. Poslije, kad je vidio Knuta kako pokazuje vedro lice, prekoravajući veselost lica zbog nedavnoga gubitka djedovskoga i očinskoga novca, govorio je da bi mu veoma priličilo tugovati. On je govorio da ga ta sudbina nimalo ne dira, nego je odgovorio da je njezinim dobročinstvom primio najveću priliku za darežljivost: kao što se naime prije nije usuđivao ništa uzeti iz hrpe očinskoga blaga, tako će odsada obilno dijeliti ono što pridođe. Najveća je naime hrana lakomosti bogatstvo, pa tko god ga nastoji čuvati, ne može se posvetiti čovječnosti. Tom je riječju pokazao da on zapovijeda novcu, a novac kralju. Za to je najistaknutiji dokaz bio ono što slijedi.

a Kod drugih Skjalm Hvide, potekao iz slavne loze Hvide, ništa manje poznat po rječitosti i pobožnosti negoli po podrijetlu i prvom prijateljstvu kod kraljeva. Tako Pontan. Sakson ga naziva Candidus, što je na latinski prevedeno iz njemačke riječi wit ili widt. O njegovim službama i upravi govori Sakson u prethodnim knjigama.
b Kod drugih Selandia i Zeelandia. „Otok Sjaelland”, kaže Adam Bremenski, stariji od sv. Knuta, „smješten je u unutarnjem zaljevu Baltičkoga mora i najveći je po veličini. On je najslavniji kako po hrabrosti muževa tako i po obilju plodova, a dug je dva dana hoda, dok mu je širina gotovo jednaka. Najveći mu je grad Roskilde, kraljevsko sjedište Danaca.” Toliko Adam. Sjedište današnjih kraljeva je Hafnia, pučki Kopenhagen, kao Kopmanshaven, to jest luka trgovaca. Hafnia je najveći grad ne samo ovoga Sjaellanda nego čitave Danske, koji se počeo graditi dugo nakon smrti sv. Knuta.
c Rügen, otok Baltičkoga mora, sa zapada i juga leži nasuprot Pomeraniji, na onoj strani gdje su Barth, Stralsund, Greifswald i Wolgast: nekoć odvojen od kopna uskim prokopom, a sada tjesnacem širokim šest tisuća koraka. Stanovnici su mu prema Helmoldovim riječima Rugijci, Rani i Rimi, okrutni narodi koji žive u srcu mora, preko mjere odani idolopoklonstvu, koji imaju prvenstvo u čitavom slavenskom narodu i imaju kralja itd. Na njihov poticaj Bodrići ili zapadni Slaveni, pobunjeni podložnici, ubili su iz mržnje prema vjeri svoga kneza Godeschalka 7. lipnja (kojega ćemo dana o njemu govoriti) i izabrali sebi za kneza Krukona ili Kritona, kralja Rugijaca, isključivši Godeschalkove sinove, od kojih je mlađi Henrik pobjegao Dancima, a stariji Buthue Sasima; on je, ušavši s vojskom u očinsku oblast, vjerolomno predan Krukonu i ubijen. Henrik je, izišavši iz Danske i skupivši mnoštvo brodova od Danaca i Slavena, toliko iscrpio primorsku pokrajinu Slavena da je Henriku ustupljeno područje za stanovanje, a Rügen je postao porezni obveznik Dancu.
d Inge cxx, najpobožnijega kralja Švedske opisuje Ivan Magnus u 18. knjizi Historia Gothorum et Sueonum, pogl. 14.
e Njihovo sjedište danas sami stanovnici i susjedni Danci nazivaju Sverige, kao Suenrige ili Sueenrige, to jest kraljevstvo Sveona. Starim Nijemcima Sueon: odakle latinsko Sueones kod Einharda, kod Tacita Suiones. Južni su Nijemci govorili Suethan, odakle kod Jordanesa na početku De rebus Gothicis stoji Suethans. Sada ih Nijemci posvuda zovu die Sweden, a na latinskom Suedi, Suethi, Sueci, kod Jordanesa također Suetidi. Helmold tvrdi da su se Sveoni u njegovo vrijeme nazivali Nordmannima. Sjajno ih opisuje Adam Bremenski u knjižici De situ Daniæ et reliquarum, quæ trans Daniam sunt, regionum.
f Bila je Ruskinja, kći Jaroslava, koji se kod jednih naziva knezom Rutena, a kod drugih kraljem Rusa. „Južnu obalu Baltičkoga mora”, kaže Helmold, „nastanjuju slavenski narodi, od kojih su prvi Rusi, zatim Poljaci itd.” Zatim: „Rusija ili Ruzia od Danaca se naziva Ostrogard, zato što obiluje svim dobrima jer je smještena na istoku. Ona se naziva i Chunigard, zato što je ondje najprije bilo sjedište Huna.”
g Otok je smješten između Jutlanda i Sjaellanda; kod Adama Fini, što onima koji govore domaćim jezikom zvuči „lijepo”. Glavni mu je grad biskupski grad Odense, koji ima crkvu posvećenu sv. Knutu (njegovu naime stricu, ondje ubijenom), otmjene gradnje: u njemu se oko blagdana Bogojavljenja održava veoma posjećen sabor gotovo svih domaćih ljudi i plemića, piše Pontan.

Knutovo vojvodstvo: ratovi: sklopljeni mir.

Budući da se zbog najčešćih i najžešćih upada susjeda nitko nije usuđivao prihvatiti ni ponuđenu službu schleswičkoga namjesnika, Knut je od strica zatražio tako pogibeljnu čast ne iz pohlepe za bogatstvom, nego iz pouzdanja u hrabrost, a kako je nije mogao dobiti besplatno, prodavši dio očevine, novcem je stekao službu strašnu drugima; smatrao je napokon da je unosna samo ona vojnička služba kojom se može steći plaća slave i ugleda. Tako je kralj čast zastrašujuću kukavičluku učinio prodajnom hrabrosti, a kupac je više dobitka položio u vojevanje negoli u zgrtanje bogatstva.

7 Na početku preuzete vlasti po poslanicima poručuje Henriku da će rado s njim pregovarati o miru ako najprije štete Jutlandu budu nadoknađene odštetom, a on sam vrati plijen. Pošto su oni otišli, on je u međuvremenu, kao da unaprijed zna odgovor, skupivši četu ne samo svojih ljudi nego i onih koje je imao za prijatelje među susjedima, odlučio oružjem slijediti povratak poslanika. Henrik je odgovorio da niti će sklapati prijateljstvo s Dancima niti će odustati od traženja majčine baštine. Primivši to, Knut ponovno šalje k njemu poslanike da javno raskinu svaku zajednicu posredničkoga mira. Izrugavši njihovo poslanstvo, Henrik reče da je Knut posve sličan konju koji ne trpi jahača, ali da će se on pobrinuti da njegovoj obijesti stavi uzde.

8 Čuvši to, Knut noću krene na put s koliko velikim zamahom toliko i najmanjom bukom, uzdržavajući se od mača i pljačke kako bi se njegov dolazak što manje predvidio, te u zoru stigne do Henrikove utvrde. Onaj, nespreman na tako iznenadan upad, niti se sprema zgrabiti oružje niti se braniti posadom, nego odmah na konju kuša rijeku susjednu zidinama te jedinim razmakom vode prevari neprijatelja; i radovao se što je svoj spas radije povjerio rijeci negoli gradu. Kad ga je Knut ugledao kako je već osvojio suprotnu obalu, podrugljivo ga upita je li mokar. Kad ga je onaj zauzvrat upitao zašto tako dolazi, reče da je došao primiti uzde koje mu je obećao. Onaj, shvativši da mu se uljudnošću odgovora predbacuju prijetnje koje je nedavno bio uputio, nastavi sramotu šalom: „Toliko mi se čini”, reče, „da se opireš snagom kopita da te se ne može ni dotaknuti ni obuzdati.” Tada Knut opustoši najprije utvrdu, a zatim obrađena polja ostaloga kraja. I drugi put, obnovivši čete, zahvati čitavu Slaviju pokoljem i požarom: i ne samo da je domovinu ispraznio od neprijatelja, nego i neprijatelja od snage, tako da onoga koji je prije običavao izazivati nije ostavio dovoljnim ni za vlastitu obranu.

9 Naposljetku, kad je svojom razboritošću i hrabrošću oslabio sve Henrikove snage, potaknut naravi krvnoga srodstva kojim mu je bio najbliži, koliko je javno nastupao kao neprijatelj, toliko je privatno djelovao kao prijatelj. Jednom je naime, raspustivši vojsku i praćen samo dvadesetoricom konjanika, upravio put prema mjestu u kojemu je doznao da Henrik boravi, poslavši naprijed ljude da mu prenesu poruke njegova pozdrava. Henrik, govoreći da mu se neprijatelj lažno umiljava, odmah poče ispitivati gdje se nalazi. Kad su mu javili da je na vratima, on, zapanjen viješću, snagom ruke htjede prevrnuti stol za kojim je slučajno ležao radi objeda. Tada poslanici, kunući se da vojvodina nazočnost dolazi iz miroljubivosti, ustrajnošću svojih tvrdnja raspršiše lažno začeti strah. Kad im je Henrik povjerovao, pomisao na bijeg kaznio je znakom ljubavi. Naslonivši se naime na stol, lica oblivena suzama, govorio je da će Danska biti nesretna dok bude lišena takva muža, a da će on odsada njegovati njegovo prijateljstvo iskrenom vjernošću.

Njega je naime rođačka ljubav prisilila da zaboravi svoju nesreću i prizna neprijateljevu krepost, te ga je koliko učinila zaboravnim vlastite sudbine, toliko hvaliteljem tuđe. Zatim je zagrlio nazočnoga i nije ništa štedljivije pružio suze negoli gozbu. Pozornije je naime promatrao njegovu sadašnju blagost negoli prošle krivnje, pa je mnoštvu šteta pretpostavio blagonaklonost jednoga dobročinstva.

10 Ali ni Knut nije nezahvalno primio žalost poteklu iz odanosti. Štoviše, polažući više užitka u stvaranju mira negoli u uživanju gozbe, i počevši vršiti gotovo ulogu posrednika, potaknuo je Henrika da zatraži ujakovu milost te je napokon ustrajnošću opominjanja postigao njegov pristanak. Naime Henrik je majčinu imovinu, radi čijega je traženja bio podigao oružje protiv Danaca, uz uglavljenu cijenu prenio u Knutov posjed, a istu je Knut pod istim uvjetom pod kojim ju je primio prenio na kralja, te je zatim novac primljen od njega isplatio Henriku. a Kako je bijedno, kaže Cypræus u pogl. 21, u ovom ratu i upadu Slavena nakon ubojstva Godeschalka grad Schleswig bio opljačkan, opustošen i razoren, s porušenim i sravnjenim zgradama, podzemne ruševine i danas svjedoče. Jer onima koji kopaju nove temelje ili malo dublje kopaju tlo na kojem je grad smješten, posvuda se ukazuju tri ulice i tri ili više pločnika: također tri ili više ognjišta popločanih opekom, jedno postavljeno i naslagano povrh drugoga.b Cypræus u pogl. 20 piše da je kralj prodao vojvodstvo sv. Knutu iz četiriju razloga. Prvo, zato što je sv. Knutu kao naknadu za kraljevstvo, koje je bio zauzeo od njegova oca Erika, bio prisiljen dati neku oblast. Drugo, da bi svoga sina Magnusa mogao ostaviti nasljednikom kraljevstva. Treće, zato što nije mogao obuzdati Slavene bez pomoći sv. Knuta. Četvrto, iz pohlepe za dobitkom, kako se ovdje kaže.c Jeronim Cypræus u rukopisnim bilješkama uz Helmolda, pogl. 24, smatra da je ova utvrda ona pučki nazvana Jurgensburg, koju je u čast sv. Jurja blizu Schleswiga bio sagradio Henrik. Adolf Cypræus dodaje da su sliku toga sv. Jurja utisnutu u pečat schleswički vojvode upotrebljavali za pečaćenje pisama, kojih je vidio veoma mnogo.e Krantz u 3. knjizi Vandalia, pogl. 27, opširnije to izlaže i kaže da je Henrik bio natjeran u bijeg u stari Lübeck, gdje mu je bilo prebivalište s posadom.f Krantz kaže: „Slažu se u toj odluci da Knut, isplativši i izbrojivši Henriku srebro, primi od kralja nasljedni posjed njegova dijela (kao u Danskoj).”

Kneževina Slavija predana njemu. Braća pomirena.

On ga je i poslije pozvao na gozbu i ugostio, tvrdeći da je pri njegovu prvom dolasku bio poslužen manje revno negoli je dolikovalo. Smatrajući također da mu je Knut nedavno darovao život i sigurnost, Henrik mu je čvrstoćom prisege oporučno ostavio Slaviju. Tome se pridružilo i to što se za vođenje ratova s Nijemcima, od kojih je Slavija osobito bila uznemiravana, nije uzdao u hrabrost svojih sinova, te je radije razboritom slobodom svoje odluke izabrao baštinika zrela po srčanosti negoli da očevinu pod naravnim, ali nemoćnim nasljednikom ostavi strancima na pljačku. Knut je tvrdio da će mu prihvaćanje te ponude donijeti ljagu bezbožnosti zbog prezira prema nedužnoj djeci, te je odbijao koristiti se njegovim tako nepravednim obećanjima. Naposljetku je bio svladan najustrajnijim Henrikovim molbama, koji je razlog svoga nauma crpio iz mlitavosti sinova.

12 Od njega također unaprijed opomenut da mu je veoma potrebna careva naklonost, jer se činilo da je Slavija u carevu lenu, posla mu kao dar konja potkovana zlatom, te dar sam po sebi prikladan učini primatelju još časnijim neuobičajenim ukrasima kopita. Vjerovao bih da je car tada više pohvale položio u marljivost darivatelja negoli u sam dar, kad je vidio da je najdragocjenija kovina to slavnije ponuđena što se smatrala prezrenijom. Pošto je Henrik umro, oporučno mu ostavljenu pokrajinu zaposjeo je bez ičijega protivljenja.

13 U međuvremenu Harald, budući da nije bio slavan ni kod kuće ni glasovit vani, želeći obiljem dobitaka ublažiti oskudicu kreposti, potjerao je dušu punu opačine u najdublji ponor sramote. Za pljačke i krađe služio se robovima. Rad slugu usmjeravao je na razbojstva. Za raskoš pratitelja trošio se plijen iz susjedstva, a za troškove stada stoke. Ljeto je proveo u gusarenju, jednako pogibeljan i za građane i za strance. Štoviše, da bi štetnije prijetio Roskildeu, podigao je nasuprot njemu utvrdu, koju je ispunio mnoštvom najpodlije družine. Tako je, opustošivši bogatstva sela, jednakim zlodjelima svojih slugu razdirao gradska dobra. Oni su se noću potajno uvlačili u trgovačke radnje i nekažnjeno odnosili robu koja im se svidjela. Drugi su pak u međuvremenu prislanjali isukane mačeve uz grla domaćina i prijetili im smrću ako ne podnesu nepravdu. Ta je silovitost krađe dovela najveće bogatstvo grada do krajnje oskudice obiteljskoga imetka.

14 Izazvana takvim bodljama zlostavljanja, pokrajina, raspaljenih duhova od ogorčenja, podigla se da osvetničke ruke za štete stavi na Haraldova dobra te plijenom osvećuje plijen, a otetim oteto. Nije joj se naime činilo da grabi tuđe, nego da natrag uzima svoje. On sam, ne mogavši se sigurno održati na kopnu, brodom je izbjegao nalet uzrujanoga mnoštva. Gledajući ga najpohlepnijega za tuđim i posvuda predanoga najpokvarenijim dobicima, Knut je govorio da je posve sličan ptici koja savija gnijezdo od svakojakoga ptičjega perja, koje će srušiti iznenadni vihor vjetrova. Tako će i Harald, postavši pljačkaš sviju, od sebe dati plijen svima i nesumnjivo će pogibelji svojih ljudi okajati pljačku drugih.

15 A Erik je imao skromnu narav prema sunarodnjacima. Kad je on zatražio pripadajući mu dio očinskoga imetka, odbio ga je brat Harald, tvrdeći da onaj koji je rođen iz preljuba nema pristupa zajednici baštine. Time, kako je i priličilo, potaknut, počeo je nastupati kao najžešći otimač njegovih dobara, te je smatrao poštenjem osvetiti svoje nepravde bratskim plijenom. Nadalje, opljačkano je skupio u Arvaku, smjestivši sjajno blago na neuglednu i zapuštenu mjestu. Ondje ga je Harald noću iznenada napao, a pošto je doznao da je umaknuo bijegom, kako nije bilo vremena za oklijevanje, bojeći se zadržavati oko plijena, podmetnu baklje pod krov i radije je kuću punu vlastitoga blaga predao plamenu negoli je ostavio netaknutom otimaču.

16 Doznavši to, Knut, želeći obuzdati svađe potekle iz prezira i bojeći se da sjaj izrođenoga oca ne ugasne u sinovima, obojici najstrože zapovijedi da dođu u Schleswig, zaprijetivši im da će, ako se ogluše, biti lišeni dijela udova. Zatim ih u svojoj nazočnosti bratski ukori te pomnim prosuđivanjem uma provede najpravedniju podjelu očevine među njima i presudi da i Erik i Harald imaju udio u očinskim dobrima.

a Cluverius u 1. knjizi Germania, pogl. 9, tvrdi da su Teutonci ili Teutoni bili narod Danske. Da su u Knutovo doba Sasi nazivani tim imenom, jasno je iz Helmolda, koji vojnika cara Lotara naziva Teutoncem. Tako se njemački jezik posvuda naziva teutonskim.
b Krantz u 3. knjizi Vandalia, pogl. 29, prenosi da je Henrik kod Lotara isposlovao da se Vandalija, koja je već davno pod Otonima bila pripala pod vlast Carstva, prepusti Knutu na upravljanje.
c Krantz: „odsvud blistajućega zlatom; ne znam je li bio i obuven u zlato, ali znam da nije bio potkovan zlatom.” Helmold i Albert kažu da je za mnogo novca od Lotara kupio kraljevstvo.
d Helmold i Albert Stadenski pripovijedaju da su Henrika naslijedili sinovi i da su građanskim ratovima pomutili mir vremena. Krantz u pogl. 31 smatra da su oni zauzeli kraljevstvo dok je sv. Knut bio drugdje spriječen, a kad su oni zatim bili ubijeni, Lotar je kneževinu prenio na sv. Knuta. Ali ni tako je nije zadobio mirno, jer su je ratom za sebe tražili Henrikov bratić Pribislav i starješina zemlje Bodrića Niklot; pošto su oni bili zarobljeni u bitki, zaposjeo je pokrajinu bez ičijega protivljenja.

Počeci mržnje i zavisti protiv njega.

U isto je vrijeme žena Henrika, sina Svenova, zamrzivši s golemom odvratnošću zajednički život s mužem, uzevši tuđu odjeću, u gluhu noć potajno napustila svoj dom. Kod nje je jedan od mladića (kako se priča) uslužnošću stekao najveću prisnost te lukavo postigao da je navede na svoju ljubav. Zatim, da se stvar ne bi odala na pogibelj obojice, pošto ju je ženski zaveo, potajno ju je odveo odjevenu u muško ruho. Njezin ju je muž, slijedeći slučajne tragove, zatekao u Aalborgu u običnoj odjeći i doveo kući, dok je ljubavnik umaknuo. No misleći da je ova sramota potekla iz tajnoga Knutova savjeta, tihim je pobudama sumnje progonio nedužnost najneporočnijega muža i bilježio nevinoga.

17 U međuvremenu, pošto je umro kralj švedske stranke, Goti su se usudili Magnusu ponuditi vrhovnu vlast, o kojoj je sva odluka bila u rukama Sveona, tražeći na štetu tuđe povlastice porast vlastitoga dostojanstva. Prezrevši njihov čin, Sveoni nisu dopustili da se drevna prednost njihova naroda odloži u zavist nešto neuglednijega puka. Gledajući dakle na ugled drevnoga dostojanstva, naslov nepravednom dodjelom otet poništili su novim izborom kralja. Njega su Goti ubrzo zaklali, pa je smrću vlast ustupio Magnusu. A Magnus je želju za ženidbom, koja mu se javila, ispunio zaprosivši kćer poljskoga kneza Boleslava. Pošto mu je ona preko posrednika bila zaručena, ubrzo je brodovlje podignuto očevom zapovijeđu doveo prema Slaviji, čiji je kralj Vartislav vodio dugotrajna neprijateljstva s Dancima i Poljacima. Ovdje je Nikola počeo opsjedati grad Ornu i prisilio ga da opsadu otkupi ugovorom. Odande ploveći prema Wolinu, susreo je Boleslava opremljena velikom četom. Pojačan njegovim četama, proveo je brzo osvajanje grada, a zatim, ostavivši suborca u pobjedi, odvodi dovedenu zaručnicu sinu.

18 Videći Vartislav da je slavenska država iscrpljena nepodnošljivim teretom pustošenja, na sastanku zatraži mir. Kako je taj sastanak prošao s malo uspjeha, jednakom se molbom obratio onima koji su odlazili kod Stralsunda, gdje je, oslonivši se na jamstva mira i ušavši na kraljev brod na njegov vlastiti poziv, zlobnim poticajem pratitelja bio zadržan kao zarobljenik i spriječen da se vrati. Tu je stvar Knut popratio pritužbom na skupštini te je počeo snažno opominjati kralja da ne popušta više silama tuđe vjerolomnosti negoli vlastitoj umjerenosti, i da neprijatelja koji se pouzdao u njegovu riječ, zaplićući ga u zarobljeništvo, ne liši kako slobode tako i samoga sebe trajnoga sjaja ugleda. Jer ako ne pusti zarobljenika, privatni će zločin postati javna sramota domovine. Posluživši se dakle djelotvornim uvjeravanjem, oslobodio je i prijatelja od ugnjetavanja i gospodara od sramote. Ta tako pravedna Knutova odluka, odobrena glasovima čitave skupštine, pružala je velik poticaj tuđoj zavisti.

19 Pošto je brodovlje bilo raspušteno, odlučeno je da se svadbene svečanosti održe u gradu Ribeu. Onamo naime luka posjećena brodovima dovozi gradiću sjajnu raznolikost robe. Ondje, kad je Knut išao u saskom ruhu otmjeniji od ostalih, Henrik, očiju zamračenih zavišću, ne mogavši podnijeti sjaj tuđega ruha, pošto je među njima nastala prepirka, reče da njegov bok neće biti siguran od mačeva zbog grimiza. Njemu Knut odgovori da nije ništa sigurniji ni u ovčjim kožusima: izazvani sjaj svoje odjeće osvetivši uljudnim prijekorom za seljaštvo ljepše negoli prijetnjama ili pogrdama. Tako je predbacivano mu oponašanje stranoga odijevanja bio zadovoljan popratiti zadirkivanjem domaćega.

20 Isti je poslije, krstareći gusarski istočnim krajevima, kad je kući donio sjajan plijen i stoga se nadao da će primiti porast dostojanstva, umjesto zahvalnosti iskusio optužbu, ukoren od kralja što je uzeo plijen na švedskom području. Njegovo je hrabro izvršeno djelo sličnom vrstom odvažnosti oponašao Magnus te se pobrinuo da među ostalim znakovima svojih pobjeda u domovinu preveze maljeve neuobičajene težine, koje su nazivali Jupiterovima, štovane na nekom od otoka drevnom pobožnošću ljudi. Starina je naime, želeći uzroke gromova shvatiti uobičajenom sličnošću stvari, zamislila maljeve od goleme mjedi kojima su se, kako je vjerovala, izazivali nebeski tutnjevi, smatrajući da se sila tolike grmljavine najprikladnije može oponašati slikom kovačkih maljeva. A Magnus je, iz revnosti za kršćansku stegu mrzeći pogansku, smatrao svetošću lišiti i hram bogoštovlja i Jupitera znakova. I doista ga Šveđani još uvijek smatraju svetogrdnikom, posve kao otimačem nebeskoga plijena. Ali kamo sreće da je njegov svršetak odgovarao njegovim počecima! b Ingeu, Magnusovu djedu po majci. Tako Ivan Magnus u 18. knjizi Historia Gothorum, pogl. 13.c Adam Bremenski iz usta, kako spominje, Svena Estridsena, djeda sv. Knuta: „Od samih naroda Švedske”, kaže, „najbliže nama žive Goti koji se nazivaju zapadnima, a drugi su istočni. No Västergötland graniči s pokrajinom Danaca koja se zove Skanija, odakle se, kažu, za sedam dana stiže sve do velikoga grada Skare. Zatim se Östergötland proteže uz more koje se zove Baltičko sve do Birke.” Ivan Magnus o ovom izboru Magnusa za kralja od strane Gota raspravlja u pogl. 16.d To je bio Ragnvald, 121. kralj Sveona, izrođen od očinskih običaja Ingeovih (ako mu je bio sin), o kojemu valja vidjeti Ivana Olava, koji smatra da su ga radije ubili Zapadni Goti u osvetu za Ingeovu smrt ubrzanu njegovim sudjelovanjem; drugi pak prenose da je ubijen zbog dolaska u Gotiju bez prethodne najave, kako su zahtijevali zakoni.e Kod Krantza u Vandalia Poljak Bolislaus, u Dania Bokisclaus poljski vojvoda, kod Ivana Magnusa knez Bogoslavus. To je bio Boleslav III. Krivousti. Długosza kod Kromera u 3. knjizi Rerum Polonicarum valja ispraviti kad prenosi da je godine Gospodnje 1128. Boleslav svomu sinu uzeo za ženu kćer danskoga kralja s bogatim mirazom, premda je svoju kćer dao za ženu sinu danskoga kralja. Jer tko bi inače bio taj njegov sin, razborito sumnja Kromer, budući da je najstariji Vladislav, rođen od Zbyslave, imao živu ženu Kristinu, a Kazimir je tada jedva navršio sedmu godinu.f Kod Krantza Warcislaus i Wartisclaus, knez gornje Vandalije. Da su od njega potekli svi pomeranski vojvode, pokazuje Petar Bertius u 2. knjizi Rerum Germanicarum, pogl. 21. O njemu ćemo govoriti n srpnja u životopisu sv. Otona, bamberškoga biskupa, od kojega je s bratom Kazimirom i golemim brojem podložnika, kako se prenosi, kršten godine Kristove 1129.g Kod Krantza se naziva Usva i Cosna.h Trgovačko središte Vandala, nekoć prostrano i moćno, smješteno na otoku Wolinu uz veliko jezero koje tvore rijeke Peene, Świna i Dziwna. Nekoć biskupski grad, ali kad je bio iscrpljen neprestanim ratovima Danaca, biskupija je prenesena u Kamień. O Wolinu valja čitati Werdenhagena, 3. dio Hanseaticarum, pogl. 23. i Strela, ili Strala, otok i tjesnac koji dijeli Rügen od kopna. Po njemu je nazvan najutvrđeniji grad Stralsund, kao „ždrijelo Strale”, kako prenosi Krantz u 7. knjizi Vandalia, pogl. 3, naznačujući da Sund, riječ danskoga jezika, znači usko morsko ždrijelo. k Nejasan odlomak koji ovako prenosi Krantz u 3. knjizi Dania, pogl. 9: „Henrik je među gorkim šalama ismijavao Knutovu odjeću. Reče da bok nije nimalo zaštićeniji od mačeva grimizom negoli običnim suknom. Onaj uzvraća: ‘Ali ni ovčjim kožusima’, odbijajući šalu šalom.” l Ove Jupiterove maljeve Sveona opisuje Ivan Magnus u 1. knjizi Historia Gothorum, pogl. 13. m Pontan ga naziva otokom susjednim Sveonima, a Krantz Jupiterovim. n Ivan Magnus kaže da su oni smatrali veoma pobožnim biti tako prisutni u ratovima svojih bogova, za koje su tada vjerovali da ih drugi napadaju.

✠

7. siječnja Kalendar godine