Izmišljena optužba za posezanje za kraljevstvom.
Ali većini onih koji su Magnusu bili bliski krvlju ili srodstvom Knutova je sreća bila mrska. Ništa naime toliko ne raspiruje baklje zavisti koliko nejednaka krepost među jednakima. No osobito mu je suparnikom činila Henrika sramota bračne postelje. Margareta je pak, najdobrostivija njegovateljica rodbinske ljubavi, smirenost svoga razbora suprotstavljala uzburkanim duhovima mladića te je najspasonosnijom umjerenošću stege obuzdavala podmukli bijes obijesnih. Kad ju je pak zbog bolesti potkožnoga soka pritisnula prekomjerna oteklina goljenica, a smrtonosnu žestinu bolesti nije mogla ublažiti lijekovima, svedena gotovo do krajnje iscrpljenosti, pozove Knuta s pouzdanjem u njegovu izvrsnu narav te ga gorljivo potakne da svojom vjernošću njeguje a mir u domovini i slogu među rođacima, da ih učvrsti svojom zaštitom i da se u domaćim prilikama pokaže onakvim kakvim se pokazao u vanjskima. Dodala je također da ima onih koji mržnjom nastoje razbiti ljubav kraljevske obitelji, ali da je ona opomenama punima spasonosnosti suzbila pogubne poticaje takvih ljudi. On zazove Boga za svjedoka svoje iskrenosti i obeća da će cijeli životni vijek provesti u nedužnosti i vjernosti; obeća da će radije podnositi oluje pogibelji negoli ih nanositi, te posvjedoči da će na mržnju uzvraćati dobročinstvima. Ona, obradovana dobrotom toga obećanja, izjavi da će, sigurna u toliku vjernost, mirne duše umrijeti. Kao što je za života obuzdavala valove mladenačke zavisti, tako ih je svojom smrću oslobodila. Jer je od njezine smrti nestrpljivost mladeži uzela prvu slobodu za naumljeni zločin.
23 No i Henrik, koji je osim zajedničkoga neprijateljstva mrzio Knuta i iz osobnoga ogorčenja, drskom je bezbožnošću zbacio uzde nametnute svojoj zloći. Takođerb načelnika Ubu ic njegova sina Hakona, kako bi čvršće skovao prijevaru i pripravio lakši pristup zločinu, čini sudionicima zasjede. Ova trojica, ogorčena na izvanredan sjaj Knutove kreposti iz zavisti prema njegovoj vrlini, isukala su težak poticaj laži protiv njegova uzvišenoga ugleda. Stoga su, želeći najsjajnije svjetlo domovine obaviti najgušćim tminama, govorili da on nimalo ne mari za kraljev život i godine, nego da prenaglom častohlepnošću pretječe njegovu smrt te da već sebi prisvaja kraljevsku vlast.
24 Dirnula je kralja pomisao na toliki prezir te sazva sabor i zapovjedi da pozovu Knuta. Kad je ovaj prvi stigao na mjesto određeno za skup, potrčao je bez ogrtača u susret stricu koji je dolazio, po običaju njemačke uljudnosti, te mu je iskazao počast pridržavajući mu stremen dok je silazio s konja. Tada Nikolaj, počevši govoriti na saboru, pouči kako su Svenovi sinovi u upravljanju kraljevstvom osobito vodili računa o dobi, kako su red nasljedstva raspoređivali po redu godina, kako su pravo vladanja temeljili na prvenstvu godina i kako mlađemu nije bilo dopušteno čašću preteći starijega. Stoga on sam, kao najmlađi po rođenju, a time i posljednji u kraljevstvu, po primjeru bratske umjerenosti nije nanio nikakvo nasilje sudbini; bio je iščekivatelj njezina dobročinstva, a ne otimač, niti je prenaglom požudom pružio ruke prema vrhuncu nedoličnom svojoj dobi. Knut je pak, malo slijedeći primjere prijašnjih, povrijedivši običaj najčasnije navade, prigrabio nazivom pravo kraljevstva kad to još ne može stvarno; prisvojio je osobito znamenje imena brže nego pravednije, te se već ne stidi da ga njegovi lažno nazivaju kraljem; razboritije bi postupao kad bi sreću kraljevanja polagao ne u laskanje svojih ljudi, nego u smrt još živućega kralja, te kad bi radije čekao zrelu čast negoli preuranjeno otimao nedozrelu. Ovim i sličnim riječima žalio se da mu se otima znamenje kraljevskoga naslova.
a Kao što se za ženu kaže da je uvijek prevrtljiva i promjenjiva, tako se čini da je Margareta čas bila naklonjena sv. Knutu, čas mu zavidjela. Na prvom zasjedanju u Ribeu uklonila je nastalo neprijateljstvo; na drugom saboru održanom u Schleswigu (koji Sakso izostavlja, a navode Helmold i Albert iz Stadea), jer se sv. Knut prema stricu Nikolaju u svemu držao jednakim i po mjestu i po dostojanstvu, piše da je, raspaljena zavišću, potaknula sina Magnusa na mržnju i ubojstvo; Sakso pak tvrdi da je sve do smrti obuzdavala Magnusov bijes, budući da je iskra zavisti, koju je začela na saboru u Schleswigu, s vremenom možda utihnula. Helmolda i Alberta slijedi Krantz u djelu Vandalia, a u djelu Dania slijedi Saksona.
b Ovaj bijaše plemeniti Jutlanđanin.
c Ovaj bijaše šurjak sv. Knuta.
Obrana nedužnosti. Nove baklje zavisti.
Tada Knut ustajući dugo je držao pogled uprt u zemlju te je početak govora neko vrijeme pretekao znojem i uzdasima. Napokon podigavši i oči i duh, te oslonivši se, kako je običaj, o balčak mača, reče: „Griješe, oče, oni koji tvoju umjerenost razjaruju preko onoga što duguješ ili veličanstvu ili dobi, i koji vedrinu tvoga najmirnijega uma potiču olujama laži i uznemiruju zvižducima kleveta. Ali veoma mi je teško što vidim da je najneporočnija staloženost tvoga duha posudila nešto od tebi posve strane naprasitosti i da se kreće ustranu kao pod lijevim vodstvom razuma. Odbaci, molim te, začetnike trica koji lažljivo graje i prezri izmišljotinu ove lažne optužbe. Niti naime podnosim da me nazivaju imenom koje tebe vrijeđa. a Moji me nazivaju gospodinom, a ne kraljem. Stoga, budući da su me Slaveni običavali pozdravljati kao gospodina, zlonamjerni tumači tolike uljudnosti love povod za optužbu iz tuđe uljudnosti i, sami zanemarujući dužnosti poštovanja, okrivljuju čak i pravedne iskaze pokornosti drugih. Ja pak ne prisvajam kraljevstvo (kao što si rekao) riječju, nego umjerenim dostojanstvom imena bježim od ohologa sjaja pozdrava i prezirem zavidan vrhunac časti. Tako bez ikakve štete za tvoje veličanstvo oko mene odjekuje barbarska uljudnost. Moje pak poštovanje među strancima teško podnose oni koji žele i meni oduzeti svjetlo i tvome boku vjerna vojnika. Njih smatram jednako neprijateljima tvoje koristi kao i svoje glave.”
26 „Neka bude da me nazivaju kraljem: evo doznali smo da je tvoj sin Magnus nedavno u Gotlandu zadobio znamenja kraljevskoga sjaja i imena. I meni bi, da mi je jednaka sreća bila sklona u Slaviji, svakako trebalo biti drago služiti se pokornošću dvojice kraljeva i smatrati jednakim uvećanjem tvoje sreće ono što je uvećanje moje. Jer ono što sam stekao vlastitim trudom, najhitrije bih podložio tvome veličanstvu, te bi se dogodilo da ubireš plod službi odakle bi inače podnosio nedaće gubitaka. Stoga bi u moju sreću uložio više ljubavi negoli mržnje. Dodaj tomu da sam bdjeti za tvoju sigurnost i sigurnost domovine smatrao radosnijim od svake sudbine i časnijim od svakoga nastojanja. Ti sam znaš jesam li djelotvorno vojevao. Obrađujte, Danci, obale, ako vam je drago. Neka se kuće grade u kakvoj god blizini mora. Vi se sami čuvajte valova, a od morskih razbojnika ja ću vas učiniti sigurnima. I ako se ne stidiš posvjedočiti istinu, ti sam, boraveći već odavna u Schleswigu, morao si svoju sigurnost od upadab Sasa ograđivati neprekidnim stražama. Ako ti se sada svidi svratiti onamo, moći ćeš provoditi noći slobodne od straha. Osim toga, skučenost tvoga kraljevstva, zadovoljnu posjedovanjem same Danske, proširio sam neuobičajenim povećanjem granica. One koje si prije imao kao neprijatelje, sada podloženi plaćanju danka, po meni služe tvojoj vlasti. Stoga, čemu sam ja bacio sjeme, ti si bez muke požnjeo plod. I doista je pravedno da trud pripadne vojniku, a dobitak kralju. I da ne nabrajam dalje djela osobnoga vojevanja, i u javnome sam ratu za tebe primio rane na prsa.”
27 „Pa ipak tako zaslužnoga za tebe napadaš sumnjičenjem i tužbom tražeći izliku, te ne smatraš sramotnim žigosati najspremniju vjernost i najpouzdaniju nedužnost svoga staroga vojnika? Zar sam dakle ovim djelima zaslužio da na saboru protiv mene isukaš svoju zavist? Zar ću ove nagrade ubrati od truda, ove plaće od vojevanja, da od onoga čiju sam dobrostivost očekivao iskusim ogorčenje? Daleko bila od tebe ova ljaga nezahvalnoga duha, da na dobročinstva mojih djela uzvraćaš zavišću i ogovaranjem. No smatram da svu ovu žestinu optužbe poteklu iz zavisti treba pripisati ne tvojoj zloći, nego zloći tvojih ljudi. Ali onima koji su postavljeni na vrhunac kraljevstva dolikuje pružati teško pristupačne uši tužiteljima. Dugo nosi ovu očinsku vlast i sretno se služi znamenjima i imena i kraljevstva. Baštinika kojega ti je dala narav neka ti pridobije sreća. Ja pak, u kakvu se god stanju sreće našao, nikada neću prestati vjernošću i pokornošću štovati tvoje veličanstvo.”
28 Umiren govorom, kralj poprimi blaži izraz lica te odjednom na samome saboru odbaci uvredu začetu lažnim poticajem, proklinjući one koji su lakrdijaški nasrnuli na njegovu jednostavnost, i obeća da će ubuduće zatvoriti uši pred šaptanjima ovakvih optužbi. Kad je pak Henrik vidio da je sva gromada njegova ogovaranja srušena najrazboritijim Knutovim odgovorom, pristupi kralju s prisnim prijetnjama, govoreći da je on obuzet najvećom žudnjom za kraljevstvom i da će Magnusu traženje kraljevstva biti neizvjesno ako bude morao s njime voditi spor o vrhovnoj vlasti pred pukom kao sucem. Jer Knutu će glasovi puka dati prednost pred ostalim mnoštvom plemića. Stoga otac treba pravo nasljedstva povjeriti radije vlastitom negoli tuđem sudu te mjesto određeno baštiniku isprazniti od suparnika dokle god želi da se pobrine za sinovljeve probitke. Stoga će mudro postupiti ako sumnjivu Knutovu sreću nastoji preteći mačem. Te su riječi često izazivanoga kralja, zapletena u brige, mučile težom sumnjom negoli prije.
a Herus našim sunarodnjacima i Nijemcima znači gospodin, njima u pučkom govoru der Herr, a nama Heer.
b Sase spominje radije negoli Obotrite, Vandale ili Slavene, kako bi od njih, svojih podanika, otklonio zavist. Krantz u 3. knjizi djela Vandalia, pogl. 20, kaže: „Holsaćani i Stormarci te ostali Sasi susjedni Vandalima, od srca združeni s knezom Henrikom, bijahu spremni s njime i za njega podnijeti i krajnje nevolje prije negoli se od njega odvoje”; a u 27. poglavlju, govoreći o Henrikovu ratu s Nikolajem, kaže: „Češće je upadao u Jutland, budući da je imao za saveznike Nordalbinge” (to su prije navedeni Sasi, Holsaćani i Stormarci), „i učinio je taj kraj toliko nesigurnim da gotovo nitko više nije želio namjesništvo u Schleswigu, jer su svi bježali od čestih i žestokih Henrikovih upada.”
Bezbožno ubojstvo Knuta.
Tada Magnus, kao da je od oca dobio dopuštenje da se pobrine za svoju sreću i ukloni suparnika, pozva one koji su se prije bili pridružili Henriku u društvu najzločinačkije namjere te ih prisili da se zakunu kako će vjerno čuvati šutnju o povjerenome. Njima je pridodan Hakon, nadimkom i rodom Jutlanđanin, niti se u njegovu riječ ni u čemu posumnjalo, premda se znalo da je oženjen Knutovom sestrom. Stoga su urotnici, dugo i šutke među sobom razmatrajući kakvim bi olujama pogibelji ili kakvim teretom propasti zatrpali božansku Knutovu glavu, pleli zamke pogubnoga nauma ležeći na zemlji, kako bi se, ako bi se slučajem dogodilo da stvar bude otkrivena, mogli sigurno zakleti da nikada ni stojeći ni sjedeći nisu vrebali na njegov život, te da bi zaštitom položaja sebi pribavili uporište nedužnosti, ne znajući da onaj tko priseže vještinom riječi postaje krivokletnikom. Njihova je himbena i zabludjela jednostavnost polagala više grijeha u bezbožnost riječi negoli čina, postavljajući povredu svetinje ne u drskost ruku, nego usana. Kad je pak Hakon Jutlanđanin opazio da ishod započetoga umjerenog razgovora postaje pogibeljan za Knutov život, odmah se otrgne iz društva pogubne urote i iziđe iz odaje, kako ne bi izgledalo da je odigrao ulogu razbojnika radije negoli rođaka. Stoga, opomenut od začetnika urote da ne raskine vezu prisege, odgovori da neće biti ni podupiratelj nauma ni izdajnik, premda bi bilo bolje dojavom preteći pogibelj nedužnoga negoli je šutnjom podnositi.
30 Kako bi pak Magnus prikrio tkanje zasjede zaštitom prisnosti i oštrinom lukavstva izbjegao svaku sjenu sumnje, prije svega je smatrao uputnim da s onim čije je krvi najžarkije žeđao sklopi hinjenu jednakost prijateljstva ugovorom prisege, kao da će težinom svetinje još čvršće stegnuti vezu srodstva. I da bi hinjenjem svetosti pretekao svaku optužbu za zloću te da se ne bi mislilo kako smjera išta vjerolomno ili mračno, svoj je najnepravedniji pothvat ispleo podmuklim prividom pobožnosti. Skupivši naime mnoštvo plemića na Zelandu i pozvavši Knuta u Roskilde radi gozbe oko svetkovine Božića, izjavio je da ga je obuzela ljubav prema svetome hodočašću. Osim toga, njega određuje za skrbnika svoje supruge i djece te mu povjerava najpotpuniju brigu o svome obiteljskom imanju.
31 I slučajno je tada Ingeborga doznala za taj naum po dojavama upućenih; odmah se pobrinu poslanim pismom opomenuti muža da izbjegne zasjede pripravljene njegovoj glavi. On, smatrajući da vijest ne potječe toliko od sigurnosti otkrića koliko od ženskoga straha, odbaci opomenu i reče da polaže jednako povjerenje u Magnusovo srce kao i u srce svoje supruge. Da ga je sreća htjela uputiti savjetom jednako kao i supruga, razboritije bi bio izbjegao podmetnute zamke vjerolomstva niti bi svoju lakovjernost izložio da se zaplete u udice tuđe zloće. U međuvremenu, dok su velikaši u Roskildeu neprekidno svetkovali četiri blagdanska dana, Knut i Magnus, pošto se javni skup već razišao, ostatak svetoga vremena provedoše u odvojenom druženju.
32 U isto je vrijeme slučajno netko veoma blizak Knutu po krvi pred njegovim očima udario batinom i ubio jednoga vojnika koji se s njime sukobio, te je zbog toga dobio zapovijed da ode s dvora i uputio se Magnusu. Predviđajući pak Magnus da preko njega ne bi procurio kakav znak njegova nauma do Knuta, one noći kad je pošao izvršiti mrsku krvničku službu, zapovjedivši ostalima da ga slijede, odbio je jedinoga njega kao pratitelja, sumnjiva zbog prijašnje prisnosti s Knutom. Zatim je sudionike nauma, vezane prisegom, prisilio da dadu riječ kako će sve pokriti šutnjom. Nakon toga zatvori vojnika u skrovište i rasporedi zasjede pomno promotrivši zaklonjenost mjesta. Ubrzo po jednom od urotnika, rodom Sasu, a zanatom pjevaču, zapovjedi Knutu, kojega je kod grada a Haraldsteda u svome domu bio ugostio Erik, namjesnik Falstera, da mu bez svjedoka dođe u susret. Mjesto susreta označi u najbližem gaju uz imanje.
33 On, ne sluteći u tome nikakve prijevare, uzevši u pratnju samo dvojicu ljudi viteškoga reda i isto toliko konjušara, bez oružja uzjaha konja niti se pobrinuo da uz bok pripaše zaštitu željeza. Kad mu je jedan od slugu zabranio da ide bez mača, odgovori da mu za zaštitu života nipošto ne treba željezo. Toliko je naime pouzdanja i mira bio položio u Magnusovo društvo da je smatrao kako u susret s njime ne treba ponijeti ni mač. Kad je pak opominjatelj ustrajao da ne ostavlja željezo, jedva je uzeo mač. Tada pjevač, jer je znao da je Knut veliki ljubitelj saskoga običaja i imena, želeći ga postupno uputiti na oprez, budući da se činilo kako svetinja prisege priječi da to učini izravno, jer je to smatrao očitim grijehom, nastojao mu je pod velom odati stvar, podijelivši svoju čestitost između vjerna čuvara tajne i pobožna spasitelja nedužnosti. Stoga je u tkanju najljepše pjesme namjerno počeo spominjati najpoznatije Grimhildino vjerolomstvo prema braći, pokušavajući mu primjerom glasovite prijevare uliti strah od sličnih djela. Ali nikakvim zaobilaženjima opomena nije mogao uzdrmati stupove njegove sigurnosti. Toliko je naime povjerenja imao položena u srodstvo s Magnusom da je radije svoj život izložio pogibelji negoli bacio ljagu na njegovo prijateljstvo. Pjevač, ustrajući da ga još pouzdanijim znakovima potakne, otkri gornji dio oklopa koji je nosio ispod odjeće. Ali ni tim poticajem sumnje nije mogao strahom sputati srce okrijepljeno hrabrošću. Tako je pratitelj čvrste postojanosti htio sačuvati svoju vjernost i slobodnom od krivokletstva i punom nedužnosti.
34 I već je Knut stupao na prve prilaze šumi, kad ga Magnus, sjedeći na posječenom deblu stabla, dočeka lažnom vedrinom lica i hinjenim umiljavanjem poljubaca. Kad je Knut, stisnut u zagrljaju, prepoznao da su mu prsa pokrivena željezom, počeo je ispitivati zašto je tako odjeven. A on, u želji da prikrije prijevaru, nastojeći navesti razlog zaštite, reče da postoji neki čovjek seljačkoga života čije bi ognjište htio opljačkati. Knut, sveto cijeneći i strahotu čina i svetost vremena, jer su se slavili blagdani Bogojavljenja, molio ga je da privatnom srdžbom ne okalja javnu svetkovinu. Kako se ovaj zaklinjao da neće ni odustati od osvete ni popustiti u naumu, on sam poče obećavati pravednu zadovoljštinu i nuditi svoje jamstvo za njegovu naknadu.
35 Kad su zatim zašumjeli oni koji su bili određeni za zasjedu, bacivši pogled ustranu, upita što znači ova četa vojnika. Njemu Magnus odgovori da sada valja raspraviti o nasljedstvu kraljevstva i vrhovnoj vlasti. Tada Knut poželi da veličanstvo njegova oca dugo pod veselim jedrima sreće drži sretan tijek, ali zaniječe da je sada pravodoban trenutak za spominjanje takvih stvari. Dok je to govorio, Magnus skoči i zgrabi ga za tjeme poput onoga tko kori. Stoga Knut, kad je prijevara već bila očita, stavivši ruku na balčak, pokuša izvući željezo iz korica; i već je do polovice bio izvukao mač, kad ga Magnus, rasjekavši mu sredinu glave, usmrti. Ostali su urotnici oborenoga izboli brojnim kopljima. Njegova krv, predana zemlji, pruža spasonosan mlaz izvora na trajnu korist smrtnika.b Malen otok blizu Zelanda i Lollanda, obuhvaća dva gradića, Nykøbing i Stubbekøbing.
Pokop. Komešanje puka.
Doznavši za njegovo ubojstvo, Skjalmovi sinovi, koji su s njime imali veliku prisnost zbog zajedničkoga odgoja, odmah pođoše kralju i izmole da dopusti da bude pokopan u prostoru grobnica u Roskildeu. On odbije ustupiti mjesto, govoreći da će se grad razjariti prizorom tolikoga zla i da će oni koji budu vodili Knutovu pogrebnu povorku još oštrije usmjeriti svoje ogorčenje protiv mrske Magnusove nazočnosti. Stoga će pogreb imati više buntovnu buku bitke negoli pobožno iskazivanje čovječnosti. Čini mi se da je ovdje pokazao privid straha, a uistinu mržnju, te da se pobrinuo kako sjajnim pogrebom ubijenoga ne bi na ubojicu pala još crnja ljaga. Vrativši se, oni koji su molili kralja iznesoše bijedno prijateljevo tijelo uz skroman pogreb u a Ringsted. Niti je božanska dobrostivost izostala onima koji su se trudili. Jer je mjesto na kojemu je, dok su se nosači odmarali, zastao njegov mrtvački odar označila iznenadnim izbijanjem izvora. I mnogim drugim znakovima zasjao je golem sjaj njegove svetosti.
37 Glas o zločinu izazvao je opće naricanje domovine i ispunio sve domove jadikovanjem. Puk je naime, kad je primio kobnu vijest o njegovoj smrti, odmah odbacio veselje gozbi koje su se u to vrijeme održavale, običaj posvećen tom dobu zamijenio je tugom, te je u oplakivanju njega oba spola imao glas jednoga jedinog jecajućeg prijatelja. Njegov pogreb, ispraćen javnom žalošću, bio je dokaz kolika je ljubav prema njemu bila usađena u srca sviju. Stoga je domovina onomu čiji je život častila službom ljubavi i u smrti izlijevala suze kao svjedoke zahvalne duše, prateći Knuta naricanjem, a otimača njegova života najžešćim prokletstvima. Magnus pak, duše razlivene u radost zbog ishoda bezbožnoga ubojstva, vrati se u Roskilde i, prigrlivši kraljevstvo čvrstoćom nade kao da je suparnik već uklonjen, nije smatrao sramotnim plesom proslaviti sramotnu sreću zločina. Štoviše, usudio se izrugivati najsvetijim Knutovim ranama, kojima je dugovao suze pune pokore, iz naslade začete zločinom.
38 Da pak krv onoga koji je na nebu i na zemlji stekao izvrsne zasluge ne bi propala bez potomstva, Bog je pokojniku podario baštinika. Jer osmoga dana nakon toga Ingeborga je rodila muško dijete začeto od Knuta, kojemu se nadjene i imeb djeda po majci. Tada Hakon, za kojega sam gore naznačio da je rođen od Sunnive, a s njime i Petar rođen od majke Botilde te Skjalmovi sinovi, izlažući strahotu zločina nizom teških tužbi, oplakivali su posvuda na skupovima puka nedostojnu smrt prijatelja, želeći podići gnjev naroda protiv najnepravednijega čina ubojice. Štoviše, njegovu su tuniku, izrešetanu brojnim rupama, na saboru izlagali očima sviju. Niti je poticaj razderane haljine malo pomogao njihovu žalosnom nastupu: jer je mnogima prizor tako ružnoga razdiranja ulio golemu želju za osvetom. Ali i Knutova svetost, očitovana čestim znakovima i razglašena božanskim čudesima, bila je nevjerojatna potpora onima koji su oplakivali njegovu pogibiju.
39 Toliko Sakso Gramatik, koji zatim nastavlja opisivati pobune podignute protiv Nikolaja i Magnusa te dugotrajne nevolje Danske, a napokon u XIV. knjizi pripovijeda kako se Knuta počelo štovati javnim čašćenjem, što je gore ukratko dotaknuo Helmold.
a Ringsted je danas zbog svoje starine gotovo zapušten, nekoć proslavljen mauzolejima kraljeva nakon ubojstva sv. Knuta. Ondje su naime pokopani Valdemar, sin sv. Knuta, i njegova supruga Sofija; njihovi sinovi Knut VI. i Valdemar II., obojica kraljevi, te sestra Rikiza, supruga Erika, kralja Švedske. Onamo je napokon iz Schleswiga preneseno tijelo sv. Erika VI., kralja i mučenika (ovaj je rođen od oca Valdemara II. i pradjeda sv. Knuta), o kojemu ćemo govoriti 9. kolovoza.
b O njemu Sakso u 11. knjizi piše ovako: „Sven je djevojku dao za ženu kralju Rusa Valdemaru, kojega su i njegovi nazivali Jarislavom.” Poljski ga pisci nazivaju Jaroslavom. Bio je knez Vladimiraca. O njemu govore Matija iz Miechówa u knj. 2, pogl. 12, i Kromer u knj. 3, pod Boleslavom, od kojega i Kolomana, brata sv. Stjepana, kralja Ugara, potpomognut, ponovno zadobi Vladimir, iz kojega je bio protjeran. Vladimir, ili Volodimir, sudbeni je, odnosno kotarski grad pokrajine Volinije, smješten uz rijeku Lug, koja se nedaleko odande ulijeva u Bug.
O prijenosu moći i kanonizaciji svetoga Knuta.
Prijenosu moći sv. Knuta posvećen je 25. lipnja, na koji dan Martirologij kölnski i kölnski kartuzijanci u dodacima uz Usuarda pišu: „U Daciji prijenos moći sv. Knuta, vojvode i mučenika.” Rukopisni Florarium ima: „U Daciji prijenos moći sv. Knuta, kralja i mučenika.” Njemački martirologij: „Također u Daciji uzdignuće svetoga vojvode i mučenika Knuta.” A Ferrari 24. lipnja: „U Danskoj sv. Knuta mlađega, kralja.” Na prijenos moći u Schleswičkom brevijaru moli se ova molitva: „Svemogući vječni Bože, koji blaženoga vojvodu Knuta po njegovim zaslugama proslavljaš među mučenicima i među smrtnicima očituješ čudesima, podaj, molimo, da mi koji danas slavimo njegov prijenos moći, po njegovim molitvama uspijemo prijeći iz sadašnje bijede u vječnu radost. Po Gospodinu itd.”
2 Za čitanja se moli ovaj opis događaja nakon smrti: „Bogu mili vojvoda Knut, dotaknuvši granicu koju nitko neće moći prijeći, u zalogu vjere dragocjenom je smrću zaslužio zaslugu i ime mučenika. Vrlo su mnogi stoga onomu koji se predao tako sretnoj smrti (i zbog plemenitosti roda, jer bijaše kraljev sin; i zbog uzvišenosti dostojanstva, jer bijaše vojvoda i pravedan sudac; i zbog urođene dobrote, jer se pokazao razboritim umom, rječitim jezikom, snažnim rukom, lijepim tijelom, krasnim licem, prisnim vjernicima i vjernim svome Stvoritelju) posvetili suzama natopljen pogreb. Višestruk ih je naime razlog poticao da slavno tijelo prenesu u Roskilde: bio je to naime grad ovlašten biskupskom stolicom, dostojanstvom uzvišeniji od ostalih i obdaren dragocjenim zalogom zaštitnika domovine, određen za ukop kako vladara tako i prelata; činio se prikladnijim za veće dostojanstvo. Strah od tiranina, kažem, naglo ih je prisilio da odustanu od nauma. Stoga su, osujećeni u svojoj želji, po božanskoj providnosti odnijeli moći svetoga mučenika u Ringsted. Pošto su napokon udovi tolikoga mučenika bili povjereni grobu u bazilici Marije Majke i Djevice, božanska je dobrostivost nepokopanom očitovala krepost pokopanoga.”
3 „U ono vrijeme bijahu dva prebendara svete Crkve, i obojica opaka, koji su, jer bijahu poročni, zavideći krepostima mučenika, onoga kojega je Gospodin učinio očitim nastojali sakriti pod posudu zloće. Nadvladao je, kažem, moćniji, dok je laž ustupila pred istinom: nitko od vjernika nije povjerovao izmišljenim napadima klevetnika mučenika. Ustrajući stoga u svojoj zloći, drugi ubojice, gori od prijašnjih, sjede u zasjedi kako bi jednom ubijenoga nedužnika ponovno ubili. Stoga su, pogodujući ispraznostima starih vračara, uzalud žurili oskvrnuti grob sveca uporabom uvarka nečiste životinje, kako bi se tim čaranjima, kad prestanu čudesa, postavila granica spomenu mučenika. Ali premda se sin bezakonja potrudio naškoditi nedužnomu, neprijatelj u njemu nije nimalo nadvladao, jer magla opačine nije mogla potamniti svjetlo koje je bez iskre gorjelo po djelovanju onoga koji spava u Gospodinu.”
4 „Petnaest su godina udovi mučenika ostali pokopani u zemlji, a sretan je glas iz dana u dan, uz umnažanje čudesa, nadaleko i naširoko rastao. Pošto su dakle svi njegovi progonitelji bili pogubljeni, a pogubljen i Erik, koji je lavljom žestinom u osveti brata, ne štedeći nikoga, vršio pokolj, kraljevstvo je zadobio Erik Spake. U ono vrijeme zrelost dobi, plemenitost naravi, milost kreposti i odsutnost straha izveli su na vidjelo Valdemara, sina vojvode i mučenika, koji se dugo skrivao.”
5 Ovdje se spominju dvojica Erika; prvi prozvan Emund, koji je Haralda bez obzira na bratstvo kaznio smrtnom kaznom, a njegove sinove Erika i Björna protiv obećanja zapovjedio utopiti u vodi, kako navodi Sakso na početku 14. knjige. Drugi je Erik Lam, ovdje i kod Helmolda nazvan Spake; a možda treba čitati Skape, što znači ovcu, kao što Lam znači janje; povjesničari naime primjećuju da mu je zbog pobožnosti nadjenuto ime ovčice. On nije toliko izabran za kralja koliko da bi do poodmakle Valdemarove dobi u skrbničko ime upravljao kraljevstvom; a da se to dogodilo jedino zbog Dancima drage uspomene na sv. Knuta, svjedoči Sakso Gramatik u 14. knjizi ovim riječima: „Upražnjeni posjed Danske nitko se nije usuđivao ni tražiti ni prigrabiti pouzdajući se u krv ili krepost. Jer Sven, sin Erikov, Knut, sin Magnusov, i Valdemar, sin Knutov, još nisu bili dorasli kraljevstvu. Krstjern je pak proglašavao Valdemara najdostojnijim očinskoga kraljevstva, čijoj je osveti pomogao. Majka, opažajući da će ta čast, okružena mnogim i teškim pogibeljima i jedva nosiva za odrasle, biti pogubna za mališana, odbila je predati dječaka Krstjernu koji ga je tražio, rekavši unaprijed da ta služba pripada starijima. Naposljetku ga, kad je upornije navaljivao, obveza prisegom da neće dopustiti da bude izabran za kralja. Kad je Krstjern to iznio pred puk i sabor, podsjeti na dobročinstva njegova oca: kako je kod kuće učvrstio zakone i prava, kako je vani suzbio neprijatelja, kako je domovinu očistio od krađa i pljački, kako je gotovo iscrpljenu i iskrvarenu Dansku učinio gospodaricom Slavije, kako je također svakomu u cijelosti vratio ono što je nasiljem izgubio, i kako je svim tim djelima zaslužio da se njegovoj krvi preda kraljevstvo. Ali budući da njegov sin još nije dosegnuo godine zrele za vladanje, niti je Dancima korisno voditi rat pod dječačkim vodstvom, treba potražiti muža koji bi sve do poodmakle dobi štićenika u skrbničko ime upravljao kraljevstvom. Za tu službu nitko se ne može uzeti prikladniji od Erika, unuka prijašnjega Erika po kćeri, jer se isticao smionošću i pobožnošću te s majčine strane vukao podrijetlo od kraljeva, a kad štićenik odraste, njemu će pripasti vrhovna vlast. Tako su Eriku i naklonost puka i veličanstvo dječaka dali kraljevsku moć.”
6 Kad je pak nakon smrti Erika Lama i pogibije Svena i Knuta Valdemar u miru sam zadobio kraljevstvo, promicao je kanonizaciju svoga oca sv. Knuta. O njoj Sakso u 14. knjizi piše ovako: „U isto vrijeme kraljevi poslanici, koje je bio poslao u Rim kako bi mu bilo dopušteno svetim častima štovati svetost očeve duše, donijeli su pismo u skladu sa željom. Doznavši za to, kralj je proglasom sazvao sve dansko plemstvo u Ringsted oko blagdana sv. Ivana, koji se slavi o ljetnome suncostaju, te je odlučio ocu proslaviti nebeske časti, a sinu (Knutu VI.) kraljevske, smatrajući da će steći najveći porast slave ako jednoga te istoga dana jednoga od njih obdari oltarom, a drugoga krunom, kako bi ovoga u djetinjstvu primilo kraljevstvo, a duh onoga posvetila javna pobožnost.” I malo niže kaže: „Zatiču Valdemara u Ringstedu kako s velikim mnoštvom velikaša svetkuje u kraljevskom sjaju. Ondje se službom lundskoga biskupa, čija je dužnost bila to izvršiti, i kosti njegova oca predaju oltaru, i sedmogodišnji sin Knut posvećuje se za kralja te se na kraljevskom prijestolju kiti grimizom. Pošto je to s dužnom pobožnošću proslavljeno, Helgo, biskup oslovski (ili anslovski u Norveškoj), i Stjepan upsalski (u Švedskoj), poslani od Erlinga (vođe Norvežana), zauzevši uzvišenije mjesto, blagim su govorom molili mir za Norvežane, pokazujući da kralj treba udijeliti mir osobito onoga dana kada je vidio i sina počašćena krunom i oca oltarom.” Tako Sakso. Njegove prijašnje riječi navodi Baronije u 12. svesku, pod godinom Kristovom 1164., br. 50, i dodaje: „Imaš od istoga pisca dvojicu kraljeva Knuta, jednoga djeda, a drugoga oca samoga kralja Valdemara”, u čemu smo gore upozorili da griješi.
7 Historia compendiosa Regum Daniæ, koju je iz rukopisa izdao Lindenbrog, prenosi da je Valdemar, pošto je svoju kćer Kristinu dao za ženu Henriku VI., sinu cara Fridrika Barbarosse, i vidio svoga presvetoga oca upisana u popis svetaca, a svoga sina ukrašena krunom kraljevstva, napokon umro itd. Krantz u 6. knjizi djela Dania, pogl. 29, kaže: „U to vrijeme vratiše se glasnik i poslanici koje je kralj bio poslao u grad Rim radi svjedočenja o čudesima koja su se događala na grobu sv. Knuta, kojemu se kralju otac rodio kao posmrče. Bijaše pak godina tisuću sto sedamdeset i prva. Tada je u Ringstedu, gdje se nalazio očev grob, kralj sazvao sav sabor sviju iz kraljevstva, objavivši pismo Apostolske Stolice. Ondje je sv. Knut svečanim obredom molitava podignut iz groba i posvećen položen na oltar. Na tom je saboru kralj zapovjedio da se i njegov sin Knut, nedavno odlikovan kraljevskim imenom, sada pomaže svetim uljem i okruni krunom, svetkujući sam u sredini dvostruke svečanosti oca i sina.” Tako Krantz, koji istu kanonizaciju ukratko ponovno spominje u 3. knjizi djela Vandalia, pogl. 34, u 5. knjizi djela Saxonia, pogl. 28, i u 6. knjizi, pogl. 2. Johannes Magnus u 2. knjizi djela De vitis Pontificum Upsalensium, pod nadbiskupom Stjepanom, piše ovako: „Prilike Norvežana zbog dugotrajnih ratova koje su pod vodstvom Erlinga vodili s Dancima bile bi došle gotovo do krajnje propasti da im najrazboritije poslanstvo i izvrsna rječitost ovoga Stjepana nije od kralja Valdemara isposlovala mir; u taj je posao uložio mnogo truda i troškova, a u isto je vrijeme zajedno s Eskilom, nadbiskupom lundskim, sv. Knuta, vojvodu i kralja Obotrita, po zapovijedi pape Aleksandra III. upisao u popis svetaca.” Tako Magnus, koji slično ima i u 19. knjizi djela Historia Gothorum, pogl. 7. Cypraeus u pogl. 27 piše da se sve to dogodilo 1171. godine.
✠