Napori za obranu i širenje vjere te iskorjenjivanje grijeha.
23 Odloživši to kao neki teret, veseo i čio najpomnije se vratio uobičajenim vježbama pobožnosti i nastojanju oko poticanja bližnjega na krepost, te mu nikada ništa nije bilo preče nego da nadaleko i naširoko širi katoličku vjeru i po svojim silama brani je od ljage hereza. Zbog toga je u prvome redu nagovorio slavne uspomene Jakova, kralja Aragonije, prvoga toga imena, a da u svojim kraljevstvima ustanovi svetu službu inkvizicije, naime radi suzbijanja daleko od granica njegova kraljevstva one hereze koja je tada nedavno bila niknula iz opakeb sljedbe valdenza, kao i svih drugih, te je iz toga razloga po zapovijedi samoga kralja Jakova sudjelovao nac Pokrajinskom saboru održanom u Tarragoni protiv istih sljedbenika.
24 Otprilike u isto vrijeme Saraceni, koji su mnogo prije bezbožnim potomstvom svoga roda bili zarazili najplemenitije gradove Španjolske i susjedne otoke, također su ih oružanom rukom žestoko uznemirivali; istomu kralju Jakovu bio je poticatelj da im se u njegovim kraljevstvima propovijeda Kristovo Evanđelje. Njega je također, na njegovu molbu, pratio kad je polazio na najveći otokd od Baleara, kako da mu bude na raspolaganju za svete ispovijedi, tako i da propovijedanjem riječi Božje i tumačenjem otajstava katoličke vjere privede kršćanskoj vjeri Židove i Agarence koji su ondje bili u velikom broju.
25 Kad se ondje isti kralj Jakov, obuzet mahnitom ljubavlju,e družio s nekom ženom, bl. Rajmund ga je, kakva je već bila njegova sloboda govora i razboritost, najprije blagim govorom pokušao odvratiti od nje; ali kad je opazio da ništa ne postiže, počeo ga je moliti i zaklinjati svim molbama, po svojoj vjeri u Boga, da zbog neznatne tjelesne naslade zlo ne upropasti samoga sebe: no ni molbe nisu ništa pomogle. Tu tada bl. Rajmund, neodlučan u duši i nesiguran kamo da se okrene, posavjetovavši se napokon molitvama s božanskom voljom, odluči da mu ne preostaje ništa važnije učiniti nego da ode s otoka, kako se ne bi činilo da svojom prisutnošću odobrava požudu istoga kralja Jakova koju više nije mogao podnositi. Stoga je otišao k njemu i, ozbiljno ga i strogo opomenuvši, obavijestio ga o svojoj odluci. A kralj Jakov, željan zadržati ga kod sebe, zapovjedi da se unaprijed opomenu svi mornari i da im se pod smrtnom kaznom zabrani da ga itko preveze. U međuvremenu se bl. Rajmund, ne znajući za tu odluku, uputi u luku, gdje su ga svi brodari jednodušno odbili; spoznavši volju kralja Jakova, zaputio se u luku Sóller, najčvršće uvjeravajući svoga suputnika da mu ondje vječni Kralj neće uskratiti pomoć. Ali kad ga ni u toj luci mornari nisu primili, začudivši se tome u sebi, s velikom je vjerom izrekao ovo: da je smrtni kralj doduše tako odredio, ali da će vječni Kralj drukčije providjeti.
26 Pozdravivši stoga sve na obali, prošavši malo preko nekih litica i strmih stijena ispruženih u more, siđe u more te, obrativši se suputniku, reče: „Vidjet ćeš kako će Bog providjeti najbolju lađu.” Stoga pun pouzdanja, raširivši plašt po vodamaf i podignuvši njegov rub poput jedra uz štap kojim se služio kao jarbolom, zazivajući Božju pomoć i zaštitivši se znakom križa, ostavivši na otoku svoga malovjernoga i sumnjičavoga suputnika, povjeri se moru te, dok je puhao blag i povoljan vjetar, hodeći stazama morskim i blagoslivljajući Boga koji vlada njegovom silom, prevali sto šezdeset milja za šest sati i, dok su se svi uz obale divili neuobičajenoj vrsti plovidbe, pristane u Barceloni: ondje, uzevši natrag svoj plašt, koji nije bio ni smočen vodom, uputi se oko podneva u samostan svoga Reda, i, što nije manje vrijedno divljenja,g ušavši u nj kroz zatvorena vrata, izbjegavajući poklike naroda, povuče se u crkvu da zahvali Bogu. Glas o tom događaju ubrzo je prožeo cijeli grad i njegove granice. Veličinu ovoga čuda povećalo je također obraćenje istogah kralja Jakova koje je uslijedilo. Sve do današnjega dana pak postoje ostaci kule i i kapelice sagrađene na onom mjestu s kojega je bio sišao u more, a i sam plašt, kako je prihvaćeno neprekinutom predajom kod tih naroda, čijim se dodirom mnogi svakodnevno oslobađaju od raznih tjelesnih nemoći.
27 U nastojanju oko spasenja Židova i Saracena k uvijek je bio raspaljen velikim žarom ljubavi i ulagao je sav trud da ih pouči naukama kršćanske vjere i pomogne im po svojim silama: kako bi mu to bilo lakše, osnovao je o trošku kraljeva Kastilije i Aragonije l sjemenište u kojemu su se neki redovnici njegova Reda poučavali hebrejskom i arapskom jeziku. Da je to djelo bilo na ures cijeloj Španjolskoj i na pomoć nevjernicima, dovoljno je očito iz toga što je njegovom pomoću i potporom m silno njihovo mnoštvo prigrlilo kršćansku vjeru. Novokrštenike je s nimalo manjom ljubavlju natapao propisima kršćanskoga nauka i bio je tako ustrajan u njihovu poučavanju da se činio njihovim ocem: a kako im ne bi nedostajala hrana potrebna za život, sabirao je posvuda milostinju.
a Sv. Rajmund je s najvećom upornošću molio kralja Jakova da se pobrine da mu vrhovni prvosvećenik pošalje opunomoćene inkvizitore protiv heretika koji su kvarili njegova kraljevstva. Kralj je povjerio Rajmundu da to zatraži od prvosvećenika: on je napokon godine 1232., izdavši bulu Esparracu Barci, tarragonskom nadbiskupu, kraljevu rođaku, njegovim sufraganskim biskupima i nekima iz Reda propovjednika, povjerio vlast obavljanja takve inkvizicije. Ona je potvrđena nastojanjem Vilima Mongrina koji je naslijedio Esparraca; to je papa Grgur IX. pohvalio pismom izdanim posljednjega dana travnja 1235. te je poslao uputu prilagođenu za obavljanje te službe, koju je sastavio sv. Rajmund, koji je tada još boravio u Rimu. Kad se Vilim odrekao nadbiskupstva, njegov nasljednik Petar de Albalat više se puta o toj stvari savjetovao s Rajmundom. Sve to, i ono što je potom uslijedilo, opširnije izlaže Ludovik Paramo u djelu De origine Inquisitionis, knj. 2, naslov 2, pogl. 8, koji kaže da je inkvizicija prije zaživjela u Kneževini Kataloniji i Kraljevstvu Aragoniji nego u bilo kojem drugom kraju Španjolske.
b Valdenzi, koji se nazivaju i Siromasi iz Lyona, imali su nekoga Walda, građanina Lyona, za začetnika imena i hereze. Njihove zablude vidi kod našega Jakova Gautiera u djelu Tabula Chronologica uz XI. stoljeće. Isti se nazivaju les Ençabats, kako piše Paramo, ili Insabatati.
c Nikola Eymerich u 2. dijelu djela Directorium Inquisitorum, Severin Binius u 3. svesku djela Concilia, 2. dio, i Abraham Bzovius u 13. svesku djela Annales navode jedan dio spisa ovoga sabora, čiji je početak ovaj: „Budući da smo mi, Petar, Božjim smilovanjem tarragonski nadbiskup, inkviziciju započetu po blage uspomene Berengaru, barcelonskom biskupu, protiv heretičke opačine u gradu Barceloni, htjeli provesti u djelo: među pravnicima koji su tada bili s nama iskrsnule su s jedne i s druge strane razne sumnje. Stoga, kako bi se u pitanju hereze i inkvizicije koja se ubuduće ima provoditi u tarragonskoj pokrajini postupalo jasnije, nakon savjetovanja o tome s časnim bratom Rajmundom de Peñafortom, penitencijarom gospodina pape, i drugim razboritim muževima, u postupku izricanja presuda hereticima, njihovim pomagačima, sumnjivcima, povratnicima u krivovjerje i njihovim pokorama, prema razboritosti koju nam je dao Gospodin, smatrali smo da valja postupati ovako” itd.
d Godine 1229. zauzeo je Jakov najveći od Balearskih otoka i VII. posljednjega dana prosinca osvojio grad Mallorcu, po svjedočanstvu Mariane, knj. 12, pogl. 13. Zatim godine 1231., kad je javljeno da tuniski kralj sprema snažno brodovlje protiv tih otoka, Jakov je onamo prešao, i ponovno 1232., kada je zauzet i manji Balearski otok. Ali je tada Rajmund boravio u Rimskoj kuriji; ipak Marieta, Llot i Castillo pišu da se to dogodilo na onom prvom pohodu, kad je otok zauzet. Diago i Domènec drže da se ovo putovanje dogodilo godine 1269., kada je iz Mariane i drugih očito da je kralj s opremljenim golemim brodovljem isplovio u Svetu zemlju, ali kad je stigao do manjeg Balearskog otoka, brodovlje je bilo raspršeno silinom oluje, a kralj odbačen u neku luku Narbonske Galije. No ne smatram da se ovo čudo dogodilo na tom pohodu, nego kad je drugi put pohodio taj otok da uredi njegovo stanje te da Rajmundovom pomoću pridruži Kristu Židove i Agarence. Jakov od sv. Ivana, koji je godine 1256. napisao životopis sv. Rajmunda, kako u 17. poglavlju svjedoči Diago, kaže da Rajmund nije htio poduzeti putovanje ako kralj najprije ne obeća da će se pokoravati njegovim savjetima u onim stvarima koje se tiču spasenja njega i njegova naroda. Čim je pristao, otklonivši čast koju su mu željeli iskazati prvaci otoka, svratio je u samostan propovjednika: ravno se uputio u crkvu, obavio molitvu, zagrlio i pozdravio priora i ostale redovnike. Odmah je počeo propovijedati nevjernicima, mnoge pridobivati za Krista, miriti zavađene, obilaziti siromahe i bolesnike te liječiti njihove duše i tijela. Diago prema navedenome Jakovu, i Domènec. Odatle je očito da se to nije moglo dogoditi pri prvom zauzeću otoka, jer tada propovjednici još nisu imali samostan na Balearima.
e Diago piše da je to bila Berengarija, u čiju je ljubav zapletena kralja, čak i kad se spremao ući u bitku, drukčije nije htio odriješiti od grijeha Arnald Segarra, provincijal propovjednika, jer nije htio obećati da će je otpustiti.
f Marieta i Castillo kažu da se poslužio škapularom umjesto jedra, a štapom umjesto kormila. To nije dovoljno vjerojatno: jer čemu bi mu trebalo kormilo? Llot ne spominje kormilo, nego od škapulara čini jedro, kao i Ferrando.
g Ferrando, Castillo i Llot pišu da su mu se vrata sama od sebe otvorila.
h On je ubrzo s nekoliko redovnika Reda propovjednika otišao u luku Sóller i obišao liticu stršeću u vodu i mjesto s kojega je svetac sišao u more. Diago, Domènec. Marieta dodaje da je kralj poslao troveslarku da slijedi sveca; Llot piše da ih je poslano više. i Posvećena sv. Katarini mučenici, u čijim je temeljima bila pronađena slika koju su Mauri, pristajući češće na to mjesto, doduše nedostojno zlostavljali, ali je nikada nisu mogli odnijeti; stanovnici gradića Sóllera prenijeli su je drugamo da ponovno ne bude izložena pljački barbara, ali je božanskom silom bila vraćena u svoju kapelicu. Tako Jakov od sv. Ivana, koji izjavljuje da je to kao mladić čuo od svoga oca i drugih starijih ljudi u samome gradiću Sólleru. Diago. k Ta se ljubav još više raspalila kad mu je bilo božanski objavljeno, po svjedočanstvu Diaga, knj. 2, pogl. 16, i Llota, pogl. 6, da će djelovanjem braće propovjednika mnogi od nevjernika biti poučeni u otajstvima kršćanske vjere.
l Pišu Diago, Domènec i Llot da je dvadeset ili više redovnika bilo poslano dijelom u Tunis, dijelom u Murciju, da ondje nauče arapski i hebrejski jezik. m Obratilo se oko deset tisuća Maura. Diago, Domènec, Llot. Zatim su poslana braća u Afriku da propovijedaju Evanđelje, o kojima postoji bula Aleksandra IV. izdana u Anagniju 27. lipnja, druge godine njegova papinstva, Kristove 1256. Sam je sv. Rajmund bio poznat i prijatelj nekim maurskim knezovima i samomu tuniskom kralju, čime su se otvarala šira vrata Evanđelju. Sam svetac u svojim pismima vrhovnom učitelju Reda spominje raznovrstan plod koji se donosio djelovanjem braće u Španjolskoj i Africi. Ta se pisma nalaze u knjizi naslovljenoj Vitæ fratrum. Diago o njegovoj revnosti iz Petra Marsilija navodi sljedeće: „Žarko želeći i obraćenje nevjernika, zamolio je izvrsnoga naučitelja svetoga pisma, učitelja u teologiji, brata Tomu Akvinskoga iz istoga Reda, koji se među svim klericima ovoga svijeta nakon brata Alberta Filozofa smatrao najvećim, da sastavi neko djelo protiv zabluda nevjernika, kojim bi se uklonila tama mraka i otvorio nauk istinskoga Sunca onima koji žele vjerovati. Učinio je taj učitelj ono što je zahtijevala ponizna molba tolikoga oca te je sastavio Summu koja je naslovljena Contra gentiles; vjeruje se da u toj građi nije imala premca. Također su on i njegovi drugovi s velikim plodom pobili zablude Židova, te su mnogi od njih očišćeni krštenjem.”
Kreposti, smrt, sprovod.
28 Često pitan za savjet o dvojbenim stvarima, svima je odgovarao s izvanrednom razboritošću i posve božanskom mudrošću, a Ljubazan prema onima koji su ga pitali za savjet. te je među ostalim dobročinstvima koja je primio postigao od Boga osobito ovaj dar, da one s kojima bi razgovarao prožima čudesnom slatkoćom i ugodom svoga druženja.
29 Dugotrajnim je vježbanjem stekao vrhunsku sposobnost molitve i razmatranja: jer premda je bio zaokupljen raznim i teškim poslovima, ipak bi, čim bi se sabrao na molitvu, iznenada bio zahvaćen tolikom slatkoćom božanskoga duha da se činilo kao da je lišen brige za sve smrtne stvari. I često je u gluho doba noći potajno viđen Revan u molitvi. kako u skrovitijem kutku crkve ispušta tako česte i duboke uzdahe za vrijeme molitve da bi one koji su slušali ganuo do suza.b U božanskim je časovima bio ustrajan i osjećao je nevjerojatnu radost pjevajući psalme.
30 Presvetu je misnu žrtvu slavio gotovo svakodnevno.c Kolika je pak bila njegova čistoća duše i žar pobožnosti pri prinošenju žrtve, lako se može procijeniti već po tome što su se prisutni već samim pogledom na njega poticali na molitvu te su njegovim molitvama zadobivali dobročinstva zatražena od Boga, Oca milosrđa.
31 Brat Martin naime, brat laik istoga Reda, budući da se prije nego što se podložio slatkom Kristovu jarmu slobodnije odavao tjelesnim nasladama, a tada je sjećanjem na one stvari na koje se prije bio navikao i mamcima svoga tijela, kao nekim podbadanjima potican, bio na čudesan način mučen, svu je nadu u odagnanje te kušnje položio u zasluge bl. Rajmunda. Počeo je stoga često prisustvovati njegovim misama i najvećim molbama moliti od Boga da donese neki lijek tako velikomu njegovu zlu. Dok je to ustrajno molio, jednoga mu se dana iz ruku bl. Rajmunda dok je slavio misu i pokazivao puku svetu Hostiju, Krist Gospodin pružio gledati pod najuzvišenijim likom djeteta koje zrači najsjajnijom svjetlošćud. Vidjevši to, iznenada je bio obliven tolikom radošću da je od toga vremena sve do posljednjega dana, božanskom milošću i dobrotom, bio očuvan od svakoga pokreta tjelesne požude.
32 S anđelom nebeske vojske imao je toliku prisnost i prijateljstvo, što je najveći dokaz čistoće i svetosti, da ga je one često budio iz sna i pozivao na molitvu.
33 f U jelu i piću bio je najumjereniji: postio je naime cijeli tjedan, osim nedjelje. Nikada se na njemu nije mogao opaziti nikakav trag prkosa ili oholosti, štoviše bio je najveće blagosti i strpljivosti, a prema Bogu tolike ljubavi da je iz ljubavi prema njemu sve smatrao izmetom: iz čega je preobilovala i ona izvrsna ljubav prema bližnjimag.
34 Napokon, preobilujući svim krepostima, već u poodmakloj dobi, bio je u nekoj neprekidnoj budnosti duše, iščekujući Gospodina da ga pozove na nebesku svadbu. Navršivši dakleh gotovo stotinu godina, želeći se razriješiti i biti s Kristom, pao je u smrtnu bolest: i propisno okrijepljen svim sakramentima, dok su braća molila uz njegovu postelju, kako mu je postupno slabilo svako životno osjetilo, na sam dan Bogojavljenja u Barceloni usnuo je u Gospodinu, godine ljudskoga spasenja 1275.
35 Kad se pročulo za njegovu smrt, iznenada je nastao silan stjecaj ljudi u samostan radi gledanja: i toliko je bilo mišljenje o njegovoj svetosti kod sviju da su mnogi biskupi, brojni prelati i plemeniti muževi, također kler i sav narod Barcelone ispratili njegov sprovod s najvećim očitovanjem boli. Onaj pak opći glas o njegovoj svetosti svojim su ugledom uvelike povećali k Alfons, kralj Kastilije, i Jakov, kralj Aragonije, koji su se okupili da svojom prisutnošću počaste njegov sprovod, u pratnji sinova i svih dvorjana, s najvećim poštovanjem i glasom o svetosti ovoga blaženoga muža, te je tako njegovo tijelo uz veliku žalost cijeloga grada i bol kneževskih muževa časno pokopano: a nekoliko godina poslije preneseno je u l mramorni grob.
a Ali, kako pišu Diago i Llot, jedva je odgovarao nepripremljeno ako bi ga se nešto pitalo iz prava, u kojemu je inače bio najučeniji; nego se prije savjetovao s piscima.
b Nakon Jutarnje i Povečerja obilazio je sve oltare crkve i častio ih poniznim naklonom tijela. Diago, Domènec.
c Gotovo uvijek prije mise čistio je dušu ispovijeđu. Onoga dana kad spriječen ne bi prinio žrtvu Bogu, tvrdio je da je lišen uobičajene vedrine i radosti duše. Diago, Domènec, Llot.
d Domènec dodaje iz Petra Marsilija, knj. 4 o životopisu kralja Jakova, da se čim je Rajmund posvetio hostiju, s visine spustila ognjena kugla ili krug koji mu je okružio glavu i ramena sve do primanja iste hostije.
e Svakodnevno, kako piše Llot, prije ponoći.
f Pod noć bi oštro udarao svoje tijelo bičevima i željeznim pojasom. Diago, Domènec.
g U prisnom razgovoru s drugima posjedovao je neku ljubaznu rječitost, te su mu obilno navirali prikladni primjeri za njihovu pouku. One koji su mrmljali ili ogovarali druge obuzdavao je nekom uljudnošću. Diago, Domènec; ponekad ih je i oštro korio, kako kaže Llot.
h Diago u 20. poglavlju drži da mu je bilo samo 89 godina, jer smatra da mu je, kad je godine 1210. ili 1211. otišao u Bolognu, bilo samo 23 ili 24 godine. No drugi pišu da je ranije bio u Bologni. i Petar Marsilije kod Diaga, knj. 2, pogl. 20, piše ovako: „Tako već skrhan dugom starošću počeo je bolovati i, češće posjećivan od kralja i kralja Kastilije, na dan Bogojavljenja Gospodnjega oko šestoga sata započevši onaj psalam: 'Uslišio te Gospodin u dan nevolje, zaštitilo te ime Boga Jakovljeva', u prisutnosti braće koja su molila, predao je duh Stvoritelju.” Domènec dodaje da su prisutna braća nastavila psalam i kad su došla do onih riječi: „Dao ti po srcu tvome i potvrdio svaku namisao tvoju”, svetac je izdahnuo. Llot kaže da je umro pri onim riječima 30. psalma: „U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.” k Petar Marsilije: „A njegovu su glasovitom sprovodu prisustvovali kralj Kastilije Alfons, njegov rođeni brat Ferrando, njegov sin Sančo i dva mlađa infanta; kralj Jakov i infant sin Jakov; biskup Barcelone, Huesce, Cuence i više drugih prelata, knezova i plemića, te sav kler i narod Barcelone; i predali su to tako časno tijelo ukopu.” Ovaj sprovod koji su počastili Jakov Aragonski i Alfons X., kralj Kastilije, koji je prozvan Mudrim i Carem, spominju naš Mariana, knj. 13, pogl. 22, i Domènec, koji kaže da je Ferrando, brat Alfonsov, onaj kojega Zurita naziva Emanuelom; da su osim toga sprovodu prisustvovali Violanta, žena kralja Alfonsa, te dva druga Jakovljeva sina, Ivan i Petar; a obred ukopa obavio je jedan od trojice nabrojenih biskupa.
l Ono je položeno u posebnu kapelicu posvećenu njegovu imenu i imenu sv. Julijana. Kapelicu je dala sagraditi kći nekoga Bonanata, građanina Barcelone, kojoj je otac pod tim uvjetom ostavio izvrsnu baštinu godine 1296. Kralj Jakov II. dao je nemali prilog za gradnju te kapelice godine 1299., kako prenosi Domènec. Llot piše da je od početka bio pohranjen u mramornom grobu i onamo prenesen rukama samih kraljeva; te da sve do godine 1595., kad je pisao, nije bio otvaran. Triput je potom grob otvoren: prvi put godine 1596., 4. travnja, po zapovijedi Klementa VIII., u prisutnosti tarragonskoga nadbiskupa, biskupa Barcelone, Vica, Elne, Solsone i drugih prvaka: drugi put godine 1599., 7. lipnja, na molbu katoličkoga kralja Filipa III., u prisutnosti kralja sa suprugom Margaretom i punicom te vladarima naše Belgije Albertom i Izabelom Klarom Eugenijom. Treći put naposljetku 24. svibnja 1601., da bi se u javnoj procesiji nosilo na svečanosti kanonizacije. Domènec.
Čudesa nakon smrti.
36 Narod Barcelone, nakon što je bl. Rajmund preminuo iz života, kao da se ugasilo svjetlo cijele domovine, teško se mučio pogođen tugom, i svima je bilo pregorko biti bez njega zbog svježe uspomene na njegove kreposti i dobročinstva. Ali Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji prema mnoštvu boli svojim utjehama razveseljuje srca onih koji ga se boje, dijeleći svima dobročinstva po zaslugama bl. Rajmunda, čudesno je okrijepio svoj puk. Čestitost naime i svetost ovoga najvjernijega sluge, slavnu doduše po mnogim čudesima za života, potvrdio je još brojnijim znakovima nakon smrti na golemu radost sviju.
37 A da bi svi razumjeli koliko je Bogu bila mila njegova duša, u samom onom času kad je prešao iz ovoga života Gospodinu, očitovano je znamenitim čudom. Bijaše u tome gradua Vilim de Villaragut, koji je teško bolovao od zastarjele gube tijela, te mu ni ružnoća bolesti ni žestina boli nisu dopuštale da iziđe u javnost i obavlja uobičajene poslove i dužnosti. Liječnici, primijenivši uzalud sve lijekove, očajavajući nad stanjem, bili su digli ruke: on je pak, po Božjoj odredbi, koji je kanio proslaviti svoga sveca, bio svratio u neku kuću susjednu samostanu Reda propovjednika upravo one noći kad je bl. Rajmund preminuo iz života; ondje, dok se mučio od preteške boli elefantijaze, neki ga je pobožni mužb zvan Bernard de Molendinis, barcelonski kanonik, opomenuo da se preporuči zaslugama bl. Rajmunda koji je u to vrijeme bio usnuo u Gospodinu: čim je on, silno željan ozdravljenja, to pomno učinio, odmah je sva guba spala s njegovih udova i ostavila zdravo tijelo. U znak te stvari i na spomen primljenoga dobročinstva, isti je Vilimc zavjetnim darom obješenim u crkvi htio da događaj bude svima posvjedočen te ga je predao pamćenju potomstva.
38 Najveći je pak dokaz njegove svetosti to što je i mrtve vraćao u život.
Neka je naime djevojčica, imenom Margareta, kći liječnika Ivana, stara oko četiri godine, iscrpljena dugotrajnom groznicom i neprestanim proljevima, bila preminula; a da je doista mrtva, potvrđivalo je samo bljedilo lica, stisnute nosnice, ugašene oči, ukočeni zubi i ostali znaci: štoviše, i isti otac Ivan, najiskusniji u liječničkom umijeću, ustvrdio je da su u njezinu tijelu postojali svi znaci smrti, bez ikakva traga života. U međuvremenu čestita žena Romeja, majka iste Margarete, koja je malo prije bila pristupila grobu bl. Rajmunda i molila od njega pomoć i zdravlje kćeri, kad ju je njezin muž Ivan obavijestio o kćerinoj smrti, od njega je češće bila pozivana kući: pogođena tom viješću, raspalila se tolikom željom da vrati kćer da je tvrdila kako neće niti otići odande niti se vratiti kući ako zaslugama i zagovorom ovoga blaženoga muža njezina kći Margareta ne bude vraćena u život. Počela je stoga sve ispunjavati suzama i naricanjem, žarče ustrajati u molitvi i najvećim molbama tražiti od Boga po zaslugama blaženoga muža da vrati kćer u život i njoj samoj. Na njezinu ustrajnu molitvu s najčvršćom vjerom Bog se obazreo i nije prezreo njezinih vapaja. Oko zalaska sunca naime kći Margareta, koja je bila preminula malo poslije podneva, ne samo da je vraćena u život nego i u posve potpuno zdravlje: sutradan je pješice otišla u crkvu da zahvali za tako veliko dobročinstvo i poživjela je još četrnaest godina.
39 d Druga također žena čestita staleža, zvana Romeja, naime supruga pobožnoga čovjeka Mihaela de Sale, iskusila je pomoć bl. Rajmunda. Kad je naime već sa zrelim plodom bila pritisnuta prežestokim porođajnim bolovima te je rodila djetetovu glavu, dok je ostatak tijela ostao zatvoren unutra, te se kroz puna tri dana i noći mučila u najtežim mukama, ništa nije bilo bliže nego da premine iz ovoga života; zbog gađenja oslabljena želuca odbijala je naime svu hranu i piće te je, lišena osjetila i uporabe glasa, ležala bez daha. Silno prestrašen u duši zbog tako bliske pogibelji svoje supruge, spomenuti Mihael odmah otrči u crkvu, moleći pomoć i potporu bl. Rajmunda: čim se vratio kući, Romeja je najsretnije rodila i bila oslobođena svake boli.
40 Osim toga, neki mladić, dvadeset uzastopnih dana mučen najžešćom groznicom i iscrpljenih snaga, bio je od svojih prenesen u gornji dio kuće kako bi uživao čišći zrak i okrijepio duh: s toga se mjesta srušio dolje na kamenje i stijene te je bio tako zgrčen i slomljenih udova da su ga svi, dok je nepomično ležao prostrt na tlu, smatrali mrtvim. Kad su onamo, kako to biva, mnogi dotrčali da vide i pomognu, jedan od prisutnih prah uzet s groba bl. Rajmunda, koji je pobožno i bogobojazno nosio sa sobom, stavi u usta i objesi o vrat ležećemu i umirućemu, te je onaj bolesnik odmah vraćen potpunom zdravlju. I to se, kao i veoma mnogo drugoga, dogodilo mnogo ranije, a ovo je novije.
a Isto će čudo niže nešto opširnije biti ispripovjedeno iz Mihaela Llota.
b Llot ga naziva Bertrandom.
c Naime voštanom slikom, kako kaže Llot.
d Dva sljedeća čuda niže opširnije pripovijeda Mihael Llot.
Novija čudesa.
41 Godine 1589., kad je u Barceloni harala kuga i jačala uz golem pomor ljudi, a neki čestit muž, zvan Mihael Amat, zahvaćen smrtonosnom kugom i napušten od liječnika jer mu je stanje bilo beznadno, primanjem sakramenata i posljednje pomasti spremao se na smrt; kako se bolest postupno širila svim udovima tijela, bio je doveden u takvu tjeskobu da stisnutoga grla više nije mogao govoriti. Stoga se iz dubine srca i čuvstva pomolio bl. Rajmundu da svojim molitvama ishodi da ta bolest bude odagnana od njega. U toj mu se molitvi učinilo da vidi bl. Rajmunda i kako ga ispruženom rukom dotiče: uslijed toga čina bio je iznenada toliko oslobođen svake bolesti da je istoga toga dana ozdravio.
42 Ovo je nešto novije. Godine naime 1596. neka pobožna žena, zvana Ana Beneta, rođena u Barceloni od čestitih roditelja, na sam blagdan Bogojavljenja obilnim je krvarenjem bila dovedena u krajnju životnu pogibelj: niti su primijenjeni lijekovi liječnika mogli ikako zaustaviti krv, niti se smatralo da će ona doživjeti sljedeći dan. Stoga je na njihov poticaj, pobožno i bogobojazno primivši sakramente presvete Euharistije i posljednje pomasti, iščekivala smrt. U međuvremenu je svim srcem utekla u zaštitu bl. Rajmunda te zapovjedila da joj donesu prah s njegova groba i pomiješaju ga u čaši; ispivši ga, počela se osjećati bolje i bez ikakva drugoga lijeka izbjegla je životnu pogibelj.
43 Onaj pak događaj ima snagu istoga trajnoga čuda, da iz njegova prvogab groba izbija neka sitna zemlja, ili najljekovitiji prah, kojega nikada ne ponestaje premda se odande odnosi u velikoj količini, te se njime liječe mnoge i teške tjelesne nemoći.
44 Isto tako godine 1596., kad su suci određeni za ispitivanje relikvija ovoga blaženoga muža otvorili škrinju u kojoj su bile pohranjene, odmah je iz njegova tijela, koje se za života bilo posvetilo Bogu na ugodan miris, izbio toliki miomiris da su mnogi koji su se onamo slili tvrdili kako se ništa ugodnije od njega ne može osjetiti: štoviše, ugledni muž Ludovik de Claremunt, lišen osjetila njuha od teške bolesti većc šesnaest godina, kad je u onom mnoštvu ljudi, potaknut željom da vidi, pristupio bliže, osjetio je također taj najslađi miris: njime je iznenada bio tako okrijepljen da nije mogao ni suze zadržati od radosti ni ikakav glas ispustiti: nego je šutke u sebi razmišljajući sumnjao je li povratio njuh samo za taj miris ili i za druge stvari; ali vrativši se kući, čim je opazio da osjeća razne mirise, odmah je razglasio čudo. I nije ovaj miomiris strujao iz njegova tijela samo u ono vrijeme, nego kad se otvori neki otvor njegova groba, ponekad zapuhne isti ugodan miris koji osjećaju oni koje božanska dobrota udostoji toga dara.
a Domènec ga naziva vitezom i dodaje da ih više piše kako zahvaljuju svecu što su bili oslobođeni opasnosti zaraze.
b Koji je zato ostavljen otvorenim, kako piše Marieta; a Llot u 13. poglavlju piše ovako: „Iz nekoga sasvim malena mjesta, smještena uz grob ovoga sveca, u kojemu je bila pokopana njegova nutrina, čudesno izbija neka najsitnija zemlja crne boje; budući da je ona sasvim sitna te veoma korisna i prikladna bolesnicima, i stoga ju je od dana smrti blaženoga oca sakristan vadio u golemoj količini zbog bolesnika, nikada to mjesto nije bilo nađeno praznim od zemlje.” Gotovo isto ima Ferrando kod Trujilla, koji dodaje (što piše i Ferdinand del Castillo) da se taj prah često miješa u hranu ili piće bolesnika.
c Domènec ima samo: osam.
Započeto nastojanje oko njegove kanonizacije.
45 Potaknuta ovim i mnogim drugim čudesima, koja bi bilo predugo nabrajati, srca kraljeva, kao i veoma mnogi biskupi i prelati Crkava, te narodi cijeloga kraljevstva Aragonije, nadahnuti odozgo, jednim su glasom i slogom često molili od mnogih rimskih prvosvećenika, naših prethodnika, da bl. Rajmund bude ubrojen među svece. I doista četvrte godine nakon njegove smrti, naime godine ljudskoga spasenja 1279., tarragonski nadbiskup, deset biskupa kraljevstva Aragonije i mnogi opati okupljeni na a Pokrajinskom saboru u Tarragoni uputili su pismo sretne uspomene papi Nikoli III., našemu prethodniku, u kojemu su pred Bogom i ljudima posvjedočili njegovu izvanrednu ljubav prema Bogu i nedužnost života te ponizno zamolili da ga, nakon prethodnoga ispitivanja njegovih kreposti i čudesa, udostoji upisati u broj svetaca.
46 Kad je pak sam naš prethodnik Nikola III. preminuo iz života, upravitelji gradova kraljevstva Aragonije i Kneževine Katalonije, i cijeli grad Barcelona, štoviše i priori i ostala braća Reda propovjednika koji su nastavali te pokrajine, usrdno su to isto zatražili od sretne uspomeneb Bonifacija VIII., također našega prethodnika. Ali kad je i sam naš prethodnik Bonifacije bio otrgnut od ljudskih stvari,c Pokrajinski sabor ponovno sazvan u Tarragoni obnovio je prvu molbu kod svete uspomened Ivana XXII., također našega prethodnika. U to se vrijemee brat Arnald Burguet, inkvizitor Reda propovjednika i prokurator kojega je opći kapitul odredio za vođenje te parnice, pobrinuo da budu ispitani mnogi svjedoci o čudesima koja su se pronosila o ovom blaženom mužu. Ali kako se stvar zbog smrti rečenoga našega prethodnika Ivana nije mogla dovršiti, slavne uspomenef Petar, kralj Aragonije, uputivši pismo sretne uspomeneg Klementu VI., slično našemu prethodniku, žestoko je nastojao da ovaj blaženi muž bude na zemlji uzvišen ljudskim pohvalama, kojega je uzvišenost božanske providnosti, kako je stajalo u njegovu pismu, htjela počastiti na visinama.
47 Budući da je pak težina i veličina te stvari tolika da se nije mogla dovršiti u kratku vremenu, svako je vođenje te parnice bilo prekinuto sve do vremena svete uspomeneh Pavla III., slično našega prethodnika: on je napokon, priklonivši se molbama dobre uspomene brata Ivana od Toleda, kardinala naslova sv. Siksta nazvanoga Burgoskim, k dopustio da se u svim samostanima i crkvama Reda propovjednika koji postoje u kraljevstvu Aragoniji može slaviti svečani časoslov o bl. Rajmundu. različitih osoba stječe u velikom broju. Zbog toga i oci drže njegov štovanja dostojan grob u velikom poštovanju posjeta i časti, te se on uresuje i umnoženim svjetiljkama. Ondje i u brojnom mnoštvu obješene voštane slike različitih prikazanih osoba, makar ljudi šutjeli, ne prestaju vikati kolika su i kakva čudesa po njemu učinjena, a svjedoči i očevidnost stvari. Griješi Bzovius pod tom godinom, br. 8, pišući da Nikola tada nije htio ništa dopustiti u njihovu korist jer je kralj Petar, zaveden od Procide, već spremao nemire u Italiji i nije htio plaćati danak Rimskoj Crkvi. Nikola je naime bio sklon nastojanjima Ivana iz Procide i Petra Aragonskoga, kako pripovijeda naš Mariana u 14. knjizi, pogl. 6. To prije valja pripisati Martinu II. (koji se naziva IV.), koji je nakon Nikole III., preminula 16. kolovoza godine 1280. pošto je sjedio dvije godine, osam mjeseci i 23 dana, bio postavljen 22. veljače godine 1281. K njemu je poslan poslanik o Rajmundovoj kanonizaciji; o kojemu Mariana kaže: „Umire u međuvremenu papa Nikola, a nasljednik je Martin IV., građanin Toursa, najodaniji stranci Karla (Anžuvinca, kralja Sicilije): toliko da je njemu za volju prokleo cara Paleologa, optužena za bezbožnost jer se nije htio pokoravati Rimskoj Crkvi. Aragonski je kralj poslao novomu prvosvećeniku Huga Mataplanu, muža u ono doba izvrsna u iskustvu mnogih poslova, da ispita njegove namjere i nakane; premda je privid poslanstva bio da se proglasi svetim ime Rajmunda Peñafortskoga. Odbio je prvosvećenik i rekao da neće ništa dopustiti onomu tko odbija plaćati danak dugovan Rimskoj Crkvi. Osim toga, ukinute su desetine crkvenih nadarbina koje su prijašnji prvosvećenici bili podijelili ocu Jakovu.” Tako on. A Diago u 2. knjizi, pogl. 27, navodeći Petra Marsilija, piše da se papa Martin pobrinuo da trojica kardinala ispitaju čudesa sv. Rajmunda (svetost se života naime činila dovoljno dokazanom): ali kad je Petar napao Siciliju (nakon one kobne Večernje godine 1282.), posao kanonizacije bio je prekinut. To je očito i iz pisma samostana Reda propovjednika aragonske pokrajine Bonifaciju VIII., koje navodi Llot u 14. poglavlju. Domènec piše da je kralj tada molio da se u broj svetaca ubroji i biskup Olegarije.b Bonifacije VIII., izabran godine 1294., 24. prosinca, umro je 11. listopada 1312. Da se s tim prvosvećenikom raspravljalo o kanonizaciji godine 1297. i 1298., kad je sam kralj Jakov II. došao u Rim, pišu Diago, Domènec i Llot, premda se potonji u razlogu toga Jakovljeva putovanja u Italiju razlikuje od drugih. Navodi pak ukupno tri pisma poslana Bonifaciju o tom poslu, koja sva sadrže izvanrednu pohvalu Rajmundu. Prvo je grada Barcelone, dano 10. studenoga 1296., kojemu su posve slična, kako prenosi, napisali upravitelji kraljevstva Aragonije. Drugo je raznih samostana aragonske pokrajine, prije navedeno. Treće je Bernarda de Buixedosa, priora, i cijeloga samostana Barcelone, dano 26. lipnja 1317.c Taj je sabor proslavljen godine 1317., a predsjedao mu je Ximeno, tarragonski nadbiskup; sudjelovali su biskupi Martin iz Huesce, Berengar iz Vica, brat Rajmund iz Urgella, Vilim iz Girone, brat Vilim iz Lleide, Berengar iz Tortose, Petar iz Tarazone, opati i drugi prelati, čije pismo navodi Llot u 16. poglavlju, dano na blagdan Katedre sv. Petra godine 1317.d Izabran je godine 1316., 7. kolovoza, a umro 4. prosinca 1334. Pobrinuo se da po barcelonskom biskupu bude pokrenut postupak.e O njemu opširnije raspravlja Diago u 1. knjizi, pogl. 13, i kaže da je umro godine 1324., muž izvanredne revnosti. On se 26. ožujka 1318., pred Bernardom de Villaltom, vikarom odsutnoga barcelonskoga biskupa Poncija, pobrinuo da budu ispitani svjedoci: čudesa ćemo donijeti niže.f Petar IV. naslijedio je oca Alfonsa godine 1336., umro je 5. siječnja 1386., a poslao je k prvosvećeniku za ovu kanonizaciju godine 1349., kako prenosi Domènec.g Izabran je 7. svibnja 1342., a umro 28. lipnja 1352. Marieta i Castillo pišu da je u vrijeme Klementa VII. pokrenut nov i opširan postupak za kanonizaciju sv. Rajmunda.h Pavao III. izabran je godine 1534., 11. listopada. i Taj Ivan Álvarez de Toledo, sin vojvode od Albe, iz Reda propovjednika, primljen je u Zbor kardinala od Pavla III. 20. prosinca 1539., piše Ciaconius. k Usmenim proročanstvom, 3. lipnja 1542., ali je ubrzo taj oprost, koji je samoga toga dana potpisao, poslao ocima propovjednicima kraljevstva Aragonije. To navodi Llot u 17. poglavlju, a spominje Diago u 2. knjizi, pogl. 27.
Postupak kanonizacije različito ispitan.
Nakon što je pak proteklo dugo vremensko razdoblje, dok je Bog, koji je slava kreposti svetaca, po zaslugama i zagovoru bl. Rajmunda iz dana u dan dijelio mnogobrojna dobročinstva cijeloj Španjolskoj,b također je slavne uspomene Filip II., katolički kralj Španjolske,c pismima i preko ljubljenoga sina, plemenitoga mužad Antonija de Córdobe y Cardone, vojvode od Sesse, svoga poslanika kod nas i Apostolske Stolice, zamolio da sami htjednemo privesti kraju ovu parnicu započetu pod tolikim rimskim prvosvećenicima: i tom smo se pobožnoma Tim je koncilom predsjedao Bernard, nadbiskup Tarragone, a sudjelovali su Arnald iz Barcelone, Berengar (Bzovije ga pogrešno naziva Bernardom) iz Girone, Rajmund iz Vica, Vilim iz Lleide, Petar iz Urgella, Arnald iz Tortose, Petar iz Zaragoze, Jakov iz Huesce, Jaubert (kod Bzovija Jaspert) iz Valencije, biskupi, opati i drugi prelati: njihovo pismo Nikoli navodi Llot u pogl. 12. U njemu se među mnogim drugim stvarima o sv. Rajmundu ističe ovo: „Nismo naime dostatni dovoljno protumačiti njegovu poniznost u srcu, blagost u govoru, ustrajnost u djelu, žar u ljubavi, budnost u molitvama, razboritost u savjetima, stegu u običajima. Ali ni pobožnost ne dopušta posve prešutjeti koliko je i kako, zapaljen revnošću za vjeru, ulagao truda i nastojanja oko različitih jezika, da bi ih naučila braća njegova Reda. Posredovanjem pobožne skrbi njegove marljivosti prošireno je i propovijedano ime Kristovo, a njegova se vjera obraćenjem mnogih proširila većim napretkom te je naviještena sve do barbarskih naroda nevjernika.” I nakon malo riječi: „Otuda je dobrostiva ruka Svemogućega uzdigla srca vjernika k velikoj pobožnosti prema njemu i k zazivanju njegova zagovora iz raznih krajeva kraljevoj revnosti bili silno obradovani. Jer budući da od samoga početka svoga pontifikata nismo gledali ni na što više negoli na slavu Božju i uzvišenje katoličke religije, radovali smo se u Gospodinu kad smo vidjeli da se oboje promiče ovim kraljevim molbama. Stoga, da bismo udovoljili njegovoj pobožnoj želji, naložili smo našoj časnoj braći kardinalima Svete Rimske Crkve iz Kongregacije svetih obreda da brižljivo pregledaju i ispitaju sve spise koji su prije u ovoj stvari bili sastavljeni. Oni pak bijahu uzeti iz trostrukoga reda: časna braća biskupi Alfons Gesualdo od Ostije, Inigo Avalos de Aragón od Porta, Gabrijel Paleotti od Sabine, te ljubljeni naši sinovi Aleksandar Medici naslova sv. Marije u Trastevereu, Franjo de Joyeuse naslova sv. Petra u okovima, Augustin Valier iz Verone naslova sv. Marka, Dominik Pinelli naslova sv. Krizogona, Franjo Marija del Monte naslova sv. Marije in Ara Coeli, Askanije Colonna naslova sv. Pudencijane, prezbiteri, Odoardo Farnese naslova sv. Eustahija, Antun Facchinetti naslova sv. Četvorice Ovjenčanih, đakoni nazvani kardinalima Svete Rimske Crkve; pred kojima je, valjano okupljenima, ljubljeni sin Mihael Llot, doktor svete teologije, zavjetovani brat istoga Reda propovjednika i zakonito postavljeni prokurator u ovoj parnici, prema svojoj službi na kojoj je marljivo radio neprekidnih šest godina, iznio neke spise koji se odnose na tu istu parnicu; budući da su se ipak mogli dodati mnogi dokazi, poslana su pisma nadbiskupu Tarragone te biskupima Barcelone i Vica s prikladnom ovlašću da iz Barcelone izvuku sve druge spise i dokaze prijašnjih godina sastavljene u ovom poslu, te napokon učine ono što se činilo potrebnim za ovu parnicu, i sve pošalju nama. Kad je to po svem pravu bilo sastavljeno, najvišim autoritetom potvrđeno te s dužnom marljivošću i vjernošću poslano, mi smo trojici muževa koji se ističu učenošću i čestitošću te su najiskusniji u praksi, naime Serafinu Olivieriju Razzaliju, dekanu, Petru Franji Gipsiju i Franji Peñi, auditorima parnica naše palače, povjerili da to s najvećom revnošću i kolikom god mogu marljivošću pročitaju, prosude i najtočnije odvagnu zasluge cijele parnice. Dok su se oni marljivo i točno bavili tom službom, Filip II., katolički kralj Španjolske, čija uspomena neka bude u blagoslovu, na našu u prvome redu i cijeloga kršćanskoga svijeta veliku žalost i štetu pošao je putem svega svijeta. Stoga nam je predragi naš sin u Kristu Filip III., također katolički kralj Španjolske, njegov sin, baštinik ne samo kraljevstava nego i očinskih kreposti, odmah od samoga početka svoga kraljevanja, kako bi sebe i sve svoje stavio pod zaštitu i pokroviteljstvo bl. Rajmunda, pismima i preko istoga Antonija, vojvode od Sesse, također svoga poslanika, zamolio da htjednemo napredovati u ovoj parnici. Zbog toga smo se silno radovali i blagoslivljali Gospodina koji neprestano podiže pobožne kraljeve da častima prate njegove svece, koje je izabrao na izgradnju tijela Kristova, što jest Crkva.
49 Kada su dakle spomenuti auditori u pretresanju spisa i cijeloga postupka uložili dugotrajan i ustrajan trud te nisu izostavili ništa od onoga što spada na obavljanje ove stvari, predali su nam u pisanom obliku cijeli tijek događaja i svoj sud. Njihovo smo cjelovito izvješće mi preko istih auditora zapovjedili predati istim kardinalima Kongregacije svetih obreda, a kako bi se cijela ova parnica ispitala sudom većega broja njih, prijašnjima smo pridružili i druge kardinale, naime naše ljubljene sinove Fridrika Borromea naslova sv. Marije od Anđela u Termama, Antuna Mariju Galla naslova sv. Agneze in Agone, Cezara Baronija naslova sv. Nereja i Ahileja, Silvija Antoniana naslova sv. Spasitelja in Lauro, prezbitere, te Andriju Perettija naslova sv. Anđela na ribarnici, đakona, kardinale Svete Rimske Crkve: sve smo njih opomenuli da sve spise o čistoći vjere, čestitosti ćudoređa i očiglednosti čudesa bl. Rajmunda odvagnu s tolikom revnošću koliku je zahtijevala težina stvari i koliku smo mi s pravom očekivali. Kad su oni nasamo i održavši među sobom mnoge kongregacije, pri čemu je uvijek bio pozivan i svoju dužnost marljivo obavljao ljubljeni sin Pompej Mollella, prokurator naše riznice, brižljivo ispitali pojedine točke stvari i sve spise, te postupak, svjedoke, isprave i važnosti ove parnice pomno usporedili sa sudovima auditora, i kad je sve bilo dovedeno dotle da se trebalo podnijeti izvješće nama, mi smo zapovjedili da se po običaju sazove tajni konzistorij, u kojem je spomenuti kardinal Alfons Gesualdo u svoje ime i u ime cijele Kongregacije najprije izvijestio da su spisi, postupak i svi akti ove parnice zakonito sastavljeni te da imaju snagu najvećega autoriteta i dokazane istine; zatim, ispripovjedivši cijeli život bl. Rajmunda i mnoga čudesa, rekao je da su on i ostali kardinali rečene Kongregacije jednoglasno i jednodušno došli do mišljenja da se bl. Rajmund (ako se tako nama svidi) može ubrojiti u popis svetaca. Budući da su se s njihovim mišljenjem složili i ostali kardinali, svaki svojim glasom po redu, obuzela nas je velika duševna radost jer smo vidjeli da svetost ovoga blaženoga muža iz dana u dan sve više blista. A da u ovom najtežem poslu ne bismo nimalo popustili od svoga prijašnjega običaja i dužne marljivosti, mi smo sami revno i točno pročitali spise te ustanovili da je izvješće istih auditora Rote i naše časne braće kardinala Svete Rimske Crkve najistinitije.
a Ponovno se pod Pijem V. počelo raspravljati o istoj stvari. Castillo, Diago, Domènec. Llot navodi pismo barcelonskih vijećnika od 1. travnja 1570., upućeno Prvosvećeniku. Red je za vođenje te stvari postavio za prokuratora Serafina Cavallija iz Brescie, kako pišu Marieta i Castillo.
b Car Rudolf također je pisao Prvosvećeniku da privede kraju ovaj posao kanonizacije.
c Pisma Filipa II. raznim osobama te drugih njemu i Prvosvećeniku navodi Llot u pogl. 19, 20, 21.
d Njegovom su marljivošću spisi postupka nekoć pokrenutoga pod starijim prvosvećenicima, premda se smatralo da su izgubljeni, pronađeni u samostanu bl. Marije sopra Minerva u Rimu.
Određena kanonizacija.
Stoga smo, nakon što je proteklo nekoliko dana, po ustanovi naših prethodnika rimskih prvosvećenika sazvali javni konzistorij, u kojem su nam osim kardinala bili nazočni patrijarsi, nadbiskupi, biskupi, prelati i naši dvorjanici, a u njemu je ljubljeni sin Bernardin Scotti, odvjetnik naše konzistorijalne dvorane, razloživši u opširnom govoru izvanrednu ljubav, nedužnost života i čudesa bl. Rajmunda, u ime predragog našeg sina u Kristu Rudolfa, slavnoga rimskoga kralja izabranoga za cara, i istoga Filipa III., katoličkoga kralja Španjolske, i Kneževine Katalonije, te cijeloga Reda propovjednika, ponizno od nas zatražio da bl. Rajmunda htjednemo pridružiti svecima. Dok smo to slušali, blagoslivljali smo Gospodina i zahvaljujući Bogu radovali smo se poglavito što Filip III., katolički kralj, na samom početku svoga kraljevanja s tolikim žarom traži ovoga zaštitnika za sretno upravljanje svojim kraljevstvima.
51 Stoga smo odgovorili da nam je njegova sveta molba najmilija te da se ona u prvome redu odnosi na slavu Božju i opću korist cijele kršćanske zajednice, jer se nesumnjivo Bog, koji je sjaj i slava svetaca, u svojim svecima više hvali, a Kristovi vjernici to lakše zadobivaju darove božanske milosti,
Red kanonizacije.
Kad je dakle osvanula propisana Bijela nedjelja, to jest današnji dan, mi smo s našom časnom braćom kardinalima Svete Rimske Crkve, patrijarsima, nadbiskupima i biskupima, koji su se radi toga okupili u našoj Papinskoj kapeli, odjeveni u sveto ruho, započeli himan Ave maris stella; dok je ostatak nastavljao naš zbor kapele, da bismo zazvali pomoć Bl. Djevice Marije: i tako pjevajući na putovima Gospodnjim, dok su u dugom redu pred nama išli prelati Rimske kurije, službenici i naši dvorjanici te svjetovni i redovnički kler, noseći svaki upaljene voštanice, krenuli smo u procesiji iz naše Apostolske palače u najuzvišeniju baziliku Prvaka apostola, urešenu različitim vrstama ukrasa, i ušavši u nju kleknuli smo pred presvetim Sakramentom Euharistije, moleći da Bog ovaj najslavniji čin upravi na hvalu i slavu svoga imena. Odatle smo se uspeli u najviši dio crkve, zadivljujući po visokom i uzvišenom svodu, gdje je bilo podignuto prostrano i s kraljevskim troškom uređeno uzvišenje pred oltarom sv. Petra, Prvaka apostola, na kojem smo imali slaviti svetu pontifikalnu misu, a sve je blistalo od gorućih baklji i voštanica: i mnogobrojne su slike naokolo prikazivale izvrsno naslikanoga bl. Rajmunda uspravnoga tijela, kako u desnoj ruci drži ključ na spomen vlasti i službe penitencijara, a u lijevoj knjigu, spomenik učenu i Dekretalima: pri čemu nam je odmah palo na pamet da smo i mi vršili iste službe kao bl. Rajmund, naime službu kapelana ili auditora parnica Apostolske palače prije negoli smo bili uvršteni u broj kardinala, a u samom kardinalskom dostojanstvu službu vrhovnoga penitencijara, premda ne točno i savršeno, te smo stoga u duhu poniznosti ne bez suza molili Boga da nam, ako smo u tim službama iz svoje slabosti nešto propustili ili sagriješili, to njegova dobrota i blagost oprosti po zaslugama i zagovoru bl. Rajmunda. Zatim smo, preneseni na uzvišenje pred isti oltar Prvaka apostola, molili da nam bude nazočan svojom pomoći i zaštitom. Ubrzo zatim, sjedeći na visokom prijestolju nasuprot oltaru, primili smo iste kardinale, patrijarhe, nadbiskupe i biskupe odjevene u sveto ruho, koji su nam po običaju iskazivali poslušnost: tada je naš ljubljeni sin Odoardo, nazvan kardinalom sv. Eustahija Farnese, zaštitnik Aragonskoga kraljevstva, u ime Katoličkoga kralja, jednom, drugi put i treći put ponizno od nas zatražio da bl. Rajmunda ubrojimo među svece: na svaku smo njegovu molbu prikladno odgovorili, a u isto toliko umetnutih razmaka pridodali smo litanije, himne i molitve.
53 Naposljetku, kad je bilo dovršeno i ispunjeno sve ono što su rimski prvosvećenici u ovakvim prigodama ustanovili, zazvavši zajedničkim molitvama pomoć Duha Svetoga, na čast svetoga i nerazdjeljivoga Trojstva, na uzvišenje katoličke vjere i porast kršćanske religije, vlašću istoga svetoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga, blaženih apostola Petra i Pavla i našom, po savjetu i zajedničkom pristanku naše časne braće kardinala Svete Rimske Crkve i svih patrijarha, nadbiskupa i biskupa koji se nalaze u Rimskoj kuriji, odredili smo da je bl. Rajmund Peñafortski, izričito zavjetovani član Reda propovjednika i pokopan u crkvi sv. Katarine istoga Reda u Barceloni, o čijoj smo nedužnosti života i čudesima potpuno uvjereni, svetac, te smo odlučili da se ima upisati u broj i popis svetih ispovjedalaca, kao što ovim pismom određujemo, odlučujemo i upisujemo, ustanovljujući da od darove, kad se umnože zagovornici, što se veće štovanje i čast iskazuje svecima. Osim toga, hvaleći izvanrednu kraljevu pobožnost, rekli smo da želimo udovoljiti njegovoj pobožnoj želji: ipak, da je težina ove stvari tolika da smatramo kako treba još zrelije vijećati s našom časnom braćom kardinalima Svete Rimske Crkve i ostalim biskupima. Stoga smo ih sve u Gospodinu potaknuli da s velikom revnošću i marljivošću ispitaju sve što se odnosi na život i čudesa bl. Rajmunda: zatim, moleći u duhu i bdijući u njemu (što smo i mi namjeravali činiti), neka mole Boga da nam dade duh mudrosti i objave kojim bismo spoznali ove nebeske tajne koje se ljudskim razumom ne mogu shvatiti, te neka prosvijetli oči našega srca da bismo mogli odlučiti što valja ustanoviti u ovoj najtežoj parnici.
52 Kad je to obavljeno, sazvali smo drugi tajni konzistorij, na kojem smo htjeli da sudjeluju i patrijarsi, nadbiskupi i biskupi koji su tada bili u Gradu, te naši bilježnici i bilježnici Apostolske Stolice, kao i auditori i tajnici naše palače; u njemu smo iz obilja nebeske milosti kojom je naša malenkost postavljena na ovu vrhovnu pastirsku stražu doma Božjega, koji je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine, izrekli ono što nam se činilo da se odnosi na ovu parnicu. Zatim smo od te iste naše braće zatražili da, razmotrivši i ispitavši sve spise, točno kažu ono što im Duh Sveti dade izreći i čini li im se da bl. Rajmunda treba upisati među svece. Stoga su najprije kardinali Svete Rimske Crkve, zatim patrijarsi, potom nadbiskupi i biskupi ondje nazočni, izrekavši svaki na svome mjestu svoje mišljenje, svi zajedničkim pristankom iz onoga što je bilo istraženo u cijelom postupku prosudili da bl. Rajmunda s pravom trebamo ubrojiti među svece. Zahvaljivali smo dakle Bogu koji čini da sva naša braća u jedinstvu duha isto misle, dajući svima jedno srce i jednu dušu, te smo ih opomenuli da u međuvremenu molitvama, postovima i milostinjom zajedno s nama zazivaju Božju milost i pomoć.
54 I kad je već sve bilo dovršeno po propisu i pravilu svetih kanona, namjeravajući učiniti ono što je preostalo, nakon nekoliko mjeseci odredili smo dan kanonizacije za kalende svibanjske, to jest Bijelu nedjelju, kojom završava uskrsna svetkovina, odjeća novokrštenika zamjenjuje se trajnom bjelinom duše, a u Crkvi se čita Evanđelje u kojem je Krist Gospodin nakon uskrsnuća ušao k učenicima kroz zatvorena vrata, udahnuo im Duha Svetoga i udijelio vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha: u čemu nam je pružen velik povod radosti, jer smo se naime sjećali da je bl. Rajmund bio službenik sakramenta pokore i da je nakon čuda prijelaza preko mora ušao kroz zatvorena vrata u samostan svoga Reda u Barceloni; a zatim i zato što smo na isti dan svetkovine i radosti prije sedam godina ubrojili među svece sv. Hijacinta Poljaka, suvremenika bl. Rajmunda iz istoga Reda propovjednika. Tom je pak našem duševnom veselju pridodan nemali dodatak time što se na ovaj isti dan u Crkvi svečano slavi blagdan sv. Katarine Sijenske i sv. Petra Mučenika, koji su pod istom stegom sv. Dominika najsvetije proveli život. Stoga smo, u tako prikladnoj svetkovini cijele Crkve i svetaca istoga Reda za ovaj najslavniji čin, mi odlučili bl. Rajmundu odrediti onu čast koja se iskazuje svetim ispovjedaocima. cijele Crkve svake godine na dan 7. siječnja pobožno slavi njegov blagdan i oficij, kao za jednoga ispovjedaoca koji nije biskup, prema pravilu propisanom u rubrikama Rimskoga brevijara. Povrh toga, svima koji se istinski pokaju i ispovjede, a koji svake godine istoga dana pobožno i predano pohode spomenutu crkvu sv. Katarine u Barceloni, u kojoj je položeno njegovo tijelo, podijelili smo i darovali iste oproste i otpuštenja grijeha, kao što podjeljujemo i darujemo, koji su podijeljeni ostalim samostanima i crkvama rečenoga Reda na blagdane svetaca istoga Reda.
56 Stoga, kad je propisno obavljeno sve što se odnosilo na kanonizaciju bl. Rajmunda, i kad je otpjevan himan na hvalu i zahvalu Bogu, te zazvana božanska pomoć po zaslugama sv. Rajmunda posebnom molitvom njemu u čast, koju smo mi sami sastavili i jasnim glasom izmolili, mi smo na istom mjestu i oltaru Prvaka apostola slavili svečanu misu od osmine Nedjelje uskrsnuća, sa spomendanom istoga bl. Rajmunda, te smo svim Kristovim vjernicima koji su sudjelovali i na kanonizaciji i na misi, na hvalu Božju i slavu njegova sveca, podijelili potpuni oprost svih njihovih grijeha. Stoga blagoslivljajmo Boga divnoga u njegovim svecima i iskažimo mu besmrtnu zahvalnost; jer smo primili milosrđe usred njegova hrama, naime novoga zagovornika u Crkvi, čijim ćemo zaslugama i molitvama biti potpomognuti u svim pogiblima duše i tijela. A posve se osobitim darom božanske providnosti dogodilo da su u ovim najtežim vremenima, u kojima se katolička religija neprestano napada strelicama neprijatelja, svi Kristovi vjernici zadobili ovoga zaštitnika i odvjetnika, kako bi se izmolio u prvome redu mir i spokojstvo Crkvi, željena sloga kršćanskim vladarima, a hereticima koji u tami zabluda lutaju s puta spasenja svjetlo istine.
57 Uostalom, budući da bi bilo preteško ovo naše pismo donositi na svako pojedino mjesto, hoćemo da se njegovim prijepisima, i tiskanim, potpisanim rukom javnoga bilježnika i potvrđenim pečatom neke osobe postavljene u crkvenom dostojanstvu, posvuda pridaje ista vjera koja bi se pridavala ovome izvorniku kad bi bio iznesen ili pokazan. Nikomu dakle od ljudi neka nipošto ne bude dopušteno prekršiti ovu ispravu našega određenja, odluke, upisa, ustanove, podjele, darovanja i volje, ili joj se nepromišljenom drskošću suprotstaviti: ako se pak tko usudi to pokušati, neka zna da će navući na sebe srdžbu svemogućega Boga i njegovih svetih apostola Petra i Pavla. Dano u Rimu kod sv. Petra, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1601., 29. travnja, desete godine našega pontifikata.
✠