Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O sv. Rajmundu Penjafortskom, trećem generalu Reda propovjednika

DE S. RAIMUNDO DE PENNAFORTI IIIGENERALI ORDINIS PRÆDICATORUM

Sadržaj (23)
  1. Autor Leandro Alberti.
  2. Životopis i kanonizacija
  3. Rajmundova učenost, crkvene službe,
  4. Stupanje u redovništvo, presveti život. Ustanovljenje Reda od Milosrđa.
  5. Službe obnašane kod legata i kod Pape.
  6. Otklonjena čast. Dragovoljno odložena generalatska služba.
  7. Napori za obranu i širenje vjere te iskorjenjivanje grijeha.
  8. Kreposti, smrt, sprovod.
  9. Čudesa nakon smrti.
  10. Novija čudesa.
  11. Započeto nastojanje oko njegove kanonizacije.
  12. Postupak kanonizacije različito ispitan.
  13. Određena kanonizacija.
  14. Ja Klement, biskup Katoličke Crkve.
  15. Neka djela i čudesa
  16. Čudesa poslije smrti.
  17. Uskrišeni mrtvaci. Iz Nikole Eymericha.
  18. Uzeti i drugi ozdravljeni. Iz Nikole Eymericha.
  19. Druga čudesa
  20. Na španjolskom opisao Franjo Diago.
  21. Druga čudesa
  22. Na španjolskom napisao Antun Vinko Domènec.
  23. Čudesa nakon kanonizacije.

Ja Klement, biskup Katoličke Crkve.

Zaštitniče naš, pogledaj, Bože.

Ja Ptolemej, biskup Porta, kardinal iz Coma.

Julije Antun, biskup Palestrine, kardinal od Santa Severine.

Jeronim, biskup Sabine, kardinal Rusticucci.

Aleksandar, biskup Albana, kardinal iz Firence.

Ja Antun Marija, prezbiter kardinal Salviati, naslova sv. Marije u Trastevereu.

Ja Augustin, prezbiter kardinal iz Verone, naslova sv. Marka.

Ja Šimun, prezbiter kardinal de Terranova, naslova sv. Lovre in Lucina.

Ja Dominik, prezbiter kardinal Pinelli, naslova sv. Krizogona.

Ja brat Jeronim, prezbiter kardinal iz Ascolija, naslova sv. Marije sopra Minerva.

Ja Antun, prezbiter kardinal Sauli, naslova sv. Stjepana na brdu Celiju.

Ja brat Grgur, kardinal de Montelparo, naslova sv. Augustina.

Ja Pavao, prezbiter kardinal Sfondrati, naslova sv. Cecilije.

Ja Benedikt, prezbiter kardinal Giustiniani, naslova sv. Priske.

Ja Franjo Marija, prezbiter kardinal del Monte, naslova sv. Marije in Ara Coeli.

Ja Oktavije, prezbiter kardinal Paravicini, naslova sv. Aleksija.

Ja Jeronim, prezbiter kardinal Mattei, naslova sv. Pankracija.

Ja Oktavije, prezbiter kardinal Acquaviva, naslova sv. Marije del Popolo.

Ja Flaminije, prezbiter kardinal Piatti, naslova sv. Marije od Mira.

Ja Lucije, prezbiter kardinal Sassi, naslova sv. Kvirika i Julite.

Ja Franjo Marija, prezbiter kardinal iz Siene, naslova sv. Bartolomeja na otoku.

Ja Kamilo, prezbiter kardinal Borghese, naslova sv. Ivana i Pavla.

Ja Cezar, prezbiter kardinal Baronije, naslova sv. Nereja i Ahileja, knjižničar Svete Rimske Crkve.

Ja Lovro, prezbiter kardinal Bianchetti, naslova sv. Lovre in Panisperna.

Ja Franjo, prezbiter kardinal Ávila, naslova sv. Križa Jeruzalemskoga.

Ja Franjo, prezbiter kardinal Mantica, naslova sv. Tome in Parione.

Ja Pompej, prezbiter kardinal Arrigoni, naslova sv. Balbine.

Ja Dominik, prezbiter kardinal Toschi, naslova sv. Petra in Montorio.

Ja Arnald, prezbiter kardinal d'Ossat, naslova sv. Euzebija.

Ja Pavao Emilije, prezbiter kardinal naslova sv. Marcela.

Ja Silvije, prezbiter kardinal Antoniano, naslova sv. Spasitelja in Lauro.

Ja Robert, prezbiter kardinal Bellarmino, naslova sv. Marije in Via.

Ja Bonviso, prezbiter kardinal Buonvisi, naslova sv. Blaža de Annulo.

Ja F., đakon kardinal Sforza, naslova sv. Marije in Via Lata.

Ja Petar, đakon kardinal Aldobrandini, naslova sv. Nikole in Carcere, komornik Svete Rimske Crkve.

Ja Cincije, đakon kardinal naslova sv. Jurja.

Ja Bartolomej, đakon kardinal Cesi, naslova sv. Marije in Porticu.

Ja Ivan Krstitelj, đakon kardinal Deti, naslova sv. Marije in Cosmedin.

M. Vestrio Barbiano.

Neka djela i čudesa

Iz Mihaela Llota i drugih.

Vrlo su brojni dosad spomenuti ukrasi sv. Rajmunda: još bi ih više preostalo za pripovijedanje da pisci nisu tako letimično prešli preko posljednjih trideset i pet godina njegova života, koje je proveo kao običan redovnik oslobođen upravljanja svojim Redom; nego da su ili po godinama rasporedili ono što je učinio, ili podijelili u različite službe kreposti. Jer da preskočim njegovu pobožnost i ostale vježbe redovničkoga života, kod kraljeva i prvosvećenika postojalo je silno visoko mišljenje o njegovoj razboritosti. To ćemo potvrditi trima svjedočanstvima: a zatim ćemo dodati neka čudesa iz raznih pisaca.

2 Petar Marsilije u 4. knj. života kralja Jakova, pogl. 47, kako ga citira Franjo Diago, ovako izlaže kolikim je ugledom vrijedio u Rimskoj kuriji: „Trči za njim srdačnom naklonošću Rimska kurija, te imajući potpunije povjerenje u svetu i iskrenu razboritost onoga kojega je na mnoge načine prokušala dok je bio nazočan, povjeravala mu je, kad bi iskrsnuli poslovi, čas brigu oko postavljanja nadbiskupa, čas potvrđivanje biskupa i opata; čas istragu protiv nekih prelata, čas svrgavanje ispitanih (kao nekoga opakog biskupa Urgella), čas odrješenja izopćenih i oprost za one s nepravilnostima. Često mu je pisao rimski prvosvećenik, često određujući što točno treba učiniti, a još češće prepuštajući njemu da učini ako mu se čini potrebnim.”

3 Kralj Jakov također i ostali vladari veličanstveno su mislili o njegovoj mudrosti i razboritosti. To potvrđuje Bernardin Gómez Miedes u djelu de vita Jacobi Expugnatoris, knj. 19, ovom pohvalom bl. Rajmunda: „Dogodilo se na sveti dan Bogojavljenja da je Rajmund Peñafortski, treći generalni učitelj toga Reda poslije bl. Dominika, ondje preminuo iz ovoga života. Od toga muža očito ona vremena u Španjolskoj nisu donijela nijedan slavniji primjer najviše učenosti, pobožnosti i drevne svetosti. Budući da je po narodnosti bio Katalonac, najiskusniji u teologiji i kanonskom pravu, imao je toliki ugled kod svih prvosvećenika svoga vremena da ga je Grgur IX. izabrao za svoga ispovjedaoca i penitencijara; te mu je naložen teret da ono veliko djelo Dekretala, prikupljeno iz raznih i bezbrojnih svezaka, sabere u jedno. I ne samo da se pokazao najžešćim braniteljem kršćanske slobode protiv Židova, nego je bio i najpostojaniji progonitelj heretika po cijeloj Španjolskoj. Služeći se često i njegovim najmudrijim savjetima, kralj je priznao da mu je u njihovu izvršavanju kako sve najbolje uspijevalo, tako da je i sam češće gotovo božanski bio oslobođen od zla”, itd.

4 Isti je kralj Jakov poslao Rajmunda kao poslanika rimskom prvosvećeniku da se zauzme kako bi od crkvenih prokletstava bio odrješen Manfred, Fridrikov sin od priležnice, osvajač Sicilskoga kraljevstva, koji je svoju kćer Konstanciju s bogatim mirazom i sigurnom nadom da će potom naslijediti Siciliju nudio za ženu Petru, Jakovljevu sinu. „Poslan je”, kaže naš Mariana u knj. 13, pogl. 13, „prvosvećeniku Aleksandru (IV. toga imena) kao poslanik Rajmund Peñafortski iz Dominikanskoga reda, muž razborit, učen i svet: da bi po onom autoritetu kojim je najviše vrijedio pomirio Prvosvećenika s Manfredom.” Drugi smatraju da nije bio poslan Aleksandru, nego Urbanu IV.

5 Sveti je muž bio kušan i protivštinama. Doista, zakon je koji je donijela božanska providnost za kandidate nebeskoga kraljevstva da svi koji žele pobožno živjeti u Kristu Isusu trpe progonstvo. Niti je njemu moglo nedostajati prilike za to, jer je, brižno se posvećujući obraćenju Maura i Židova, žešće dražio poglavare tih sljedbi; jer je kao začetnik i službenik inkvizicije neumornom revnošću progonio heretike; a kolikom su ga mržnjom oni mrzili, očito je već i odatle što su vrlo mnoge njegove pomoćnike u tom svetom ratu najokrutnije pogubili; a isto bi se usudili učiniti i njemu da božanska moć nije obuzdala njihove bezbožne pokušaje. Štoviše, imao je za protivnike i neke ljude, inače pobožne, zapaljene možda revnošću za slavu Božju, ali ne prema spoznaji njegovih tajnih odluka. Poglavito ih je bilo uvrijedilo to što se odrekao službe upravljanja cijelom obitelji, što je za buduća vremena, kako su smatrali, bio nimalo koristan primjer, a za njih same opasan. To svjedoči Mihael Llot u pogl. 11: „Budući da je zbog odreknuća od službe generalata”, kaže, „uslijedila velika pomutnja u cijelom Redu, nije nedostajalo nekih koji su ogovaranjima i gunđanjima progonili blaženoga muža, posve slobodna od svake krivnje.”

6 Isti Llot u pogl. 7 navodi dva čudesa učinjena u Barceloni po zaslugama istoga sveca dok je još bio živ, iz životopisa koji je napisao Nikola Eymerich. „Kad je”, kaže, „stigao u Barcelonu (vrativši se iz Rima i učinivši ono čudo kod luke Tossa) te radi utjehe s bratićem same gospođe, bratom Vilimom Ponsom, koji mu je bio dodijeljen za pratioca, pohodio gospođu Elisendu Eymerich iz istoga grada, koju je mučila duga i teška bolest groznica, i najprije je okrijepio slatkoćom svoje riječi te potaknuo na posjedovanje kreposti strpljivosti, Bog je tolikom radošću i utjehom ispunio srce spomenute bolesnice da je s najvećom pobožnošću svojom rukom uhvatila plašt spomenutoga blaženoga oca i najvećim ga molbama, s poniznošću kojom je mogla, zaklinjala da se za njezinu bolest u njezinoj nazočnosti pomoli Bogu: nadala se naime i pouzdavala da će po zaslugama istoga sveca brzo biti oslobođena tako žestoke muke groznica. Kad je blaženi otac, ljubitelj poniznosti, odbijao to dopustiti, želeći se skromnim riječima osloboditi od nje, nije to mogao postići. Budući da je naime uhvatila skute njegova plašta, nije ga htjela pustiti dok ne bi izmolila ono što je tražila. Kad joj je dakle blaženi otac udovoljio molbi i dovršio molitvu, postigla je ono što je s najvećom ustrajnošću molila. Jer od toga časa bila je posve oslobođena svake muke groznica i zadobila je savršeno zdravlje.”

7 Kad je za to čudo saznao brat Bernard Romeu, laik istoga Reda, kojega je tijekom dvije godine mučila najžešća glavobolja te je pao u toliku slabost mozga da nikako nije mogao podnijeti zvuk ni ikakvu jaču buku bez najveće tegobe, pristupio je s najvećom poniznošću bacivši se pred noge bl. ocu Rajmundu i usrdno ga zamolio da samo položi svoje ruke na njegovu oslabljenu glavu. Nadao se naime u Gospodinu da će po takvu polaganju ruku biti oslobođen spomenute najteže glavobolje. Nakon što je bl. Rajmund izvršio to polaganje ruku, osjetio je toliku utjehu ne samo u glavi nego i u cijelom svome tijelu da je čvrsto vjerovao kako je neka sila izišla iz blaženoga oca i po njegovim zaslugama bila primljena u glavu i tijelo. To je potvrdio i ishod događaja: jer ga više nikada nije mučila ni spomenuta glavobolja niti ikakva slabost. Vrlo mnoga druga čudesa učinio je isti blaženi otac za života.” Toliko Llot. Oba čudesa navodi i Domènec, koji u prvom kaže da je Elisenda bolovala od četverodnevne groznice, kao i Diago u pogl. 19, koji dodaje da je izliječena molitvama sv. Rajmunda oko blagdana Rođenja Gospodnjega.

Čudesa poslije smrti.

AUTOR MIHAEL LLOT.

Razna ozdravljenja. Iz kanonizacijskoga postupka.

Pošto su dakle izložena i prikazana sva ona nastojanja od davnine poduzeta radi postizanja kanonizacije blaženoga oca Rajmunda, budući da su za postizanje te iste kanonizacije potrebna čudesa, bit će vrijedno truda ispripovjediti kojim se čudesima proslavio bl. Rajmund. Premda su ona od dana njegove smrti bezbrojna i neizbrojiva, ipak ćemo navesti samo ona koja se nalaze sadržana u vjerodostojnom Postupku sastavljenom a godine 1318. Od njih je prvo ovo:

2 Bartolomej de Deo, građanin grada Barcelone, kad ga je zahvatila teška bolest, došao je do takva krajnjega stanja da nije mogao ni govoriti, ni išta osjećati, niti je bio pri zdravoj pameti, tako da, premda se oko njega dizala velika buka mjedenim posudama kako bi mu se probudile snage, nije osjećao baš ništa. Kad su ga liječnici pregledali, a lijekovi koje su mu davali nisu ništa pomagali, rekli su da će Bartolomej de Deo te noći umrijeti. S njima su se slagali i svi koji su ondje stajali uokolo, videći istoga bolesnika na umoru, te su tvrdili da će te noći, koja bijaše noć sv. Lucije, bez sumnje umrijeti. Ondje je ipak bio nazočan Bernard

de Vineolis, koji, vidjevši majku i dvije sestre rečenoga Bartolomeja kako silno plaču i tuguju zbog njegove smrti, odvoji ih od društva ostalih i reče im: „Čuo sam iz mnogih vjerodostojnih svjedočanstava ovoga grada da je Bog po zaslugama bl. Rajmunda Peñafortskoga učinio mnoga čudesa: zato vi nemojte plakati, nego ga poniznim kajanjem srca i pobožnom molitvom preporučite zaslugama gore spomenutoga bl. Rajmunda. Nadam se naime da će, ako to učinite, gore spomenuti bolesnik odmah zadobiti zdravlje.” Taj su savjet majka i sestre bolesnika odmah bez ikakva odgađanja provele u djelo te, ušavši u neku skrovitu sobu kuće, prignutih i golih koljena, pobožnom su ga molitvom zavjetovale bl. Rajmundu, moleći da se bolesnik njihovim zagovorom oslobodi smrtne pogibelji u kojoj se nalazio. Pošto je ta molitva izrečena, odmah je rečeni Bartolomej, koji je dugo vremena bio izvan sebe, progovorio pred svima nazočnima i rekao da je po zaslugama bl. Rajmunda izliječen te da je, dok je bio u smrtnoj pogibelji, u nekome viđenju vidio zloduha koji ga je htio zadaviti i ubiti, a odmah mu je u susret došao bl. Rajmund, odjeven u bijele haljine, poput starca najdostojnijega štovanja, s velikom pratnjom braće propovjednika, dok su svi išli s upaljenim voštanicama u rukama: on je spriječio da ga zloduh ne ubije te mu je iznenada vratio govor i zdravlje. Kad su to pak doznale njegova majka i sestre, silno zadivljene tako naglim povratkom zdravlja i gore spomenutim viđenjem, odmah su spoznale da je bolesnik bez sumnje po zaslugama bl. oca Rajmunda oslobođen smrtne pogibelji i vraćen potpunomu zdravlju. Za to primljeno dobročinstvo zahvalile su Bogu neizmjernim zahvalama i svima razglasile da je gore spomenuto čudo učinjeno po zaslugama bl. oca Rajmunda. Istinitost toga čuda potvrđena je devetorim svjedočanstvima potkrijepljenima prisegom.

3 Jaumon Basset, sin Jakova Basseta, građanina Barcelone, trpio je od najžešće svakodnevne groznice: i kad je jednoga dana, kako mu se činilo, odlazio s ovoga svijeta, pred svima nazočnima dade da mu donesu habit braće propovjednika. Kad je to rekao, odmah je izgubio vid i govor. Kad su ga na umoru ugledale njegova baka, gospođa Margareta, žena Berengarija Enye, i ostali rođaci i svojta, svi su ga sa suzama i najvećom pobožnošću, kleknuvši na koljena, preporučili bl. ocu Rajmundu, usrdno ga moleći da po njegovim svetim zagovorima bude oslobođen smrtnih pogibelji. Pošto je ta molitva izrečena, odmah je rečeni Jakov otvorio oči i progovorio te je bio potpuno oslobođen rečene bolesti, tako da više nije osjećao groznicu. Spoznajući da je to čudo učinjeno po zaslugama bl. oca brata Rajmunda Peñafortskoga, odmah je pošao u crkvu propovjednika i s voštanicom prinesenom rečenomu bl. ocu bratu Rajmundu zahvalio, kako je on sam pod prisegom posvjedočio pred sucem, kao i njegova sestra Margareta i još dvojica svjedoka.

4 Gore spomenute godine, 27. ožujka, pred spomenutim sucem, neko je čudo učinjeno po zaslugama bl. oca Rajmunda pod prisegom iznijela Paskala, žena Berengarija Gisberta, građanina Barcelone, koja je, stigavši radi posjeta svojim rođacima zajedno sa Sibilom de Porta ub utvrdu Mayans u urgellskoj biskupiji, doznala da je Novela, njezina rođakinja, kći Rajmunda Mihaela, na umoru: ona je naime, pretrpjevši pretešku bolest, tada ostajala u takvu stanju da nije govorila, niti je vidjela, niti je išta osjećala, nego se, nalazeći se u smrtnoj borbi, silno mučila. Kad ju je sama Paskala vidjela, a njezina majka zbog smrti gore spomenute bolesnice gorko plakala s mnogim suzama, kao i ostali rođaci koji su se ondje okupili, sama Paskala pristupi majci da je utješi te joj između ostaloga reče neka pobožno i s najvećom revnošću srca preporuči svoju kćer Novelu, koja se muči na umoru, zaslugama bl. Rajmunda Peñafortskoga iz grada Barcelone, po čijim je zaslugama i zagovoru Bog svakodnevno činio mnoga čudesa. Nakon svoga pripovijedanja i tješenja ona ode ispred njezinih očiju i iz kuće. Nakon njezina odlaska majka bolesnice i drugi od rođaka preporučiše gore spomenutu Novelu poniznom i pobožnom molitvom zaslugama bl. Rajmunda. Pošto je ta molitva izrečena, u tren oka bolesnica je bila oslobođena gore spomenute smrtne pogibelji i bez ikakva odgađanja, i bez liječničkoga zahvata, vraćena potpunomu zdravlju. Ne zaboravljajući tako osobito dobročinstvo, rečena je Novela nakon nekoga vremena pošla u Barcelonu na grob bl. Rajmunda i ondje mu je zajedno s prinesenom voštanicom zahvalila. Svjedočanstvo o tome čudu dala je također pod prisegom gospođa Sibila de Porta, koja je u svemu bila nazočna.

5 Vilim de Vilario Acuto, vitez iz Barcelone, dok je pratio dvor kralja Jakova, zapao je u takvu bolest da su ga svi smatrali gubavcem. To su potvrdili i liječnici koji su ga bili pregledali. Stoga je, kako se bolest gube pogoršavala, došao u takvo stanje da nije mogao ni jahati ni obavljati svoje poslove na kraljevu dvoru. Bijaše naime tako strašna izgleda da se nikako nije usuđivao pojaviti s drugim vitezovima. Kad je jedne noći zbog bolesti gore spomenuti vitez silno trpio i dobio groznicu, Bertrand de Molendinis, kanonik barcelonske Crkve, u čijoj je kući gore spomenuti bolesnik stanovao, čuvši zvuk zvona samostana Reda braće propovjednika, u ponoć je, ganut milosrđem, pristupio bolesniku i zamolio ga da se u tim mukama preporuči zaslugama bl. oca Rajmunda. Nadao se naime i pouzdavao da će, ako to učini, zagovorom istoga Sveca potpuno ozdraviti. I pošto je kanonik otišao, gore spomenuti bolesnik, koji nije mogao ni spavati ni mirovati, pritisnut tjeskobama i bolima sa svih strana, s najvećom je pobožnošću i vjerom zazvao bl. Rajmunda za lijek svojoj gubi. Pošto je izrekao tu molitvu i malo se umirio, odmah se našao zdravim i čitavim te izliječenim od svake gube, tako da je ujutro ustao iz postelje, jahao i zdrav pošao obavljati poslove; te zahvaljujući Bogu i bl. Rajmundu, na spomen čuda zapovjedio je da se na grob bl. Rajmunda postavi voštani lik. To čudo, najpoznatije svima u gradu Barceloni, pod prisegom su potvrdila dvojica svjedoka.

6 cBerengarija de Bagiis iz grada Barcelone, kći Petra de Bagiisa i njegove žene Arsendis, dugo vremena shrvana bolešću groznica, došla je na kraj života, tako da joj, budući da su liječnici posve očajavali nad njezinim spasenjem, nije davan nikakav liječnički lijek. Jedne je pak noći izgubila vid i govor, tako da se svima činilo da je na umoru. Kad ju je vidjela njezina majka, puna suza, kćer u smrtnoj borbi, a kako svjedoči Arnald de Horto, već mrtvu, odlučila ju je odnijeti u samostan pred grob bl. oca Rajmunda i ondje za nju izlijevati molitve s nakanom da se kćeri vrati život. Što je zamislila, to se i dogodilo. Uzeo je naime Arnald de Horto u svoje naručje gore spomenutu bolesnicu, koja nije govorila, ni vidjela, ni išta osjećala, nego bijaše kao mrtva: jer sam Arnald svjedoči da je tada imala veću težinu nego što ju je ikada prije imala, tako da ju je tada jedva mogao nositi, dok ju je živu, premda je bila veoma slaba, nosio s najvećom lakoćom. Došli su dakle do vrata samostana, a kako je bila ponoć i našli su vrata zatvorena, Arnald položi rečenu Berengariju na prag vrata samostanske crkve. Ondje je majka s obilnim suzama i najvećom pobožnošću uputila molitvu bl. Rajmundu, moleći da se po njegovim zaslugama i zagovoru njezina kći oslobodi one pogibelji u kojoj se nalazila, ili da se vrati u život ako je bila mrtva. Dok je rečena majka neko vrijeme ustrajala u toj molitvi, a Arnald de Horto htio ponovno uzeti Berengariju u svoje naručje, zatekli su je kako otvara oči. Ona im je odmah progovorila i bila posve izliječena od svake bolesti. Kad ju je vidjela njezina majka, preplavljena najvećom radošću i veseljem, silno je zahvalila Bogu i bl. Rajmundu. Pošto je završila zahvaljivanje, uzeo je Arnald de Horto gore spomenutu Berengariju mnogo lakšu nego prije te ju je zdravu i čitavu odveo njezinoj kući. To je čudo, položivši najprije prisegu, potvrdio isti Arnald de Horto, a i sama bolesnica.

7 Subirana, kći Vilima de Caneta iz grada Barcelone,d bila je shrvana tolikom žestinom boli u zglobovima stopala i u zglobu lijeve ruke da je bila posve zgrčena i nemoćna u stopalima i lijevoj ruci te tom rukom nije mogla ništa činiti ni raditi. Ta je pak bol u istoj ženi trajala sedam godina. Kad je dakle ona bila satrvena i nemoćna, a jednoga se dana silno mučila od takve boli, njezina majka Rajmunda, čuvši da Bog po zaslugama bl. Rajmunda Peñafortskoga čini mnoga čudesa, zavjetovala je svoju kćer bl. Rajmundu: i obećala je da će, ako njezina kći zadobije zdravlje, na grob gore spomenutoga Sveca donijeti voštani lik po rastu i obliku nemoćne i zgrčene osobe. Kad je izrekla taj zavjet, odmah je njezina kći bez ikakva ljudskoga lijeka bila izliječena i posve oslobođena svakoga zla, te je stoga zahvaljujući Bogu i bl. Rajmundu i ispunjavajući zavjet pod prisegom s još jednim svjedokom prijavila čudo.

8 Mihael de Sala, građanin grada Barcelone, položivši najprije prisegu, rekao je da je petnaest dana bio shrvan svakodnevnom groznicom: i došao je do takva stanja da nije mogao ni vidjeti, ni govoriti, ni išta činiti. I kad su ga pregledali liječnici koji su u gradu Barceloni bili najugledniji, ostavili su ga kao mrtva, tako da je i njemu bila zapaljenae svijeća koju je običaj zapaliti na dan smrti. Kad ga je vidjela njegova žena, imenom Romeja, mučena tolikim i tako velikim tjeskobama, i od svih njegovih prijatelja smatranoga mrtvim, s obiljem suza i najvećom pobožnošćuf izlila je molitve bl. Rajmundu Peñafortskomu da se po njegovim zaslugama njezin muž oslobodi one pogibelji u kojoj se nalazio. Kad je Bog po zaslugama bl. Rajmunda uslišao tu molitvu, odmah je u tren oka gore spomenuti Mihael de Sala bio oslobođen krajnje smrtne pogibelji: vratio mu se naime vid, govor i potpuno zdravlje. Za sve to zahvalili su Bogu i bl. Rajmundu. Da je to čudo najistinitije, položila je prisegu i potvrdila gore spomenuta Romeja, žena Mihovila de Sale. To su učinila i četvorica drugih svjedoka potvrđujući istu istinu.

9 Gospodin Ivan, liječnik iz Barcelone, položivši najprije prisegu, ustvrdio je da je njegova kći imenom Margareta pala u silnu groznicu te da je tijekom te bolesti umrla, tako da ju je vlastitim očima vidio kako je izdahnula i zamijenila život smrću, a na istoj su Margareti uslijedili znakovi smrti, tako da su je svi nazočni smatrali mrtvom. Kad ju je vidjela Romeja, njegova žena i majka gore spomenute Margarete, žurno i s najvećim obiljem suza pristupi vičući i zapomažući, te svojom molitvom potkrijepljenom najvećom vjerom, izlažući istomu bl. Rajmundu svoju nevolju, moljaše da joj po njegovim zaslugama Bog vrati ljubljenu kćer Margaretu i učini da ustane od mrtvih. Pošto je u toj molitvi majka puna boli ustrajala kroz više sati (od devetoga sata naime sve do večeri istoga dana Margareta je ostala mrtva) i nije se htjela udaljiti od groba bl. Rajmunda, u sat poslije Povečerja po zaslugama bl. Rajmunda njezina je kći Margareta uskrišena od mrtvih naočigled svima koji su ondje bili nazočni: kad je otvorila svoje oči i odmah jela, bila je posve oslobođena svake bolesti i groznice. To svjedoči gore spomenuti liječnik i četiri žene koje su prisustvovale tome velikome čudu učinjenom po zaslugama bl. oca Rajmunda. To čudo ostaje potvrđeno pod prisegom petorice svjedoka.

10 Bernard Oliver, građanin Barcelone, zapavši u tešku bolest, dvadeset je dana bio mučen svakodnevnom groznicom, od koje je došao u takvo stanje da su svi njegovi prijatelji i rođaci tvrdili kako će ubrzo umrijeti, a liječnici, posve očajavajući nad njegovim životom, rekoše mu posljednje zbogom kao mrtvacu i najaviše da će sutradan oko trećega sata umrijeti. Kad je dakle bio na umoru i svi su iščekivali smrt Bernarda Olivera, upitan je koga od svetaca ima za zaštitnika i zagovornika. On je odmah odgovorio: bl. Rajmunda Peñafortskoga iz Reda propovjednika. Kad je to rekao, budući da ga je bolest silno pritiskala, njegova žena i oni koji su ondje bili nazočni, preporučujući ga pobožnom molitvom zaslugama njegova zagovornika bl. Rajmunda, usrdno su molili da bude oslobođen one pogibelji i muka kojima je bio pritisnut. Pošto je ta molitva izrečena, odmah u tren oka rečeni Oliver, izliječen od bolesti, spozna da je sva gore spomenuta svakodnevna groznica uklonjena od njega, te se tako pokaza zdravim i čitavim svima koji su ondje stajali. Opazivši da je to čudo, svi koji su se ondje okupili zahvališe Bogu i bl. Rajmundu, a tu su istinu pod svojim vlastitim imenima i potvrđenu prisegom četvorica svjedoka prijavila pred sucem.

11 Dominik Arnald, građanin Barcelone, pošto je dvije godine imao golemu izraslinu mesa,g pučki zvanu lupia, na zglobu između šake i podlaktice, zbog koje je u zimsko doba bio nemoćan i nesposoban, i pošto je po savjetu liječnika primijenio mnoge lijekove koji mu nisu nimalo pomogli, svi su liječnici naposljetku odlučili da se ne može drukčije izliječiti nego odsjecanjem, koje se, budući da se guka nalazila na zglobu, nije moglo obaviti bez velike pogibelji. Jednoga dana, kad je radi slušanja riječi Božje došao u samostan braće propovjednika, s najvećom je pobožnošću izmolio molitvu pred grobom bl. Rajmunda, s najvećom poniznošću izmolio od zasluga gore spomenutoga Sveca lijek za svoju bolest i zavjetovao se da će dati neku milostinju braći istoga samostana. Kad je to rekao, sljedećega ponedjeljka našao se gore spomenuti Dominik posve slobodnim i sa svih strana izliječenim. Zahvaljujući na tome čudu, pristupio je grobu, ispunio položeni zavjet i izjavio čudo potvrđeno dvojicom svjedoka.

12 Marija, kći Vilima de Solerija, građanina Barcelone, uzeta, zgrčena i nemoćna u rukama i nogama te ostalim udovima svoga tijela, tako da se sama od sebe nije mogla okrenuti, ni ustati iz postelje, ni sama sebe hraniti, ni išta drugo činiti, pošto je tako zgrčena i nemoćna ostajala dugo vremena. Neka Paskala, posjetivši je, dade joj najbolji savjet da s osobitom pobožnošću zazove bl. Rajmunda Peñafortskoga kao lijek za svoju bolest. Prihvativši taj savjet mirna duha, bl. Rajmundu

bl. Rajmundu s najvećom se pobožnošću sama preporučila. Ustrajući u toj molitvi odmah je zaspala, i činilo joj se da razgovara sa svojim ispovjedaocem bratom Vilimom de Villa-majori iz Reda propovjednika, koji joj je govorio da će po zaslugama bl. Rajmunda odmah zadobiti zdravlje. Ubrzo je vidjela bl. Rajmunda kako ulazi u sobu u kojoj je spavala, koji joj je pristupio i dotaknuoh je. Kad se iz toga sna sama Marija probudila, našla se zdravom i izliječenom od svake bolesti, tako da je odmah ustala iz postelje i jela te obavljala druge poslove kao da nikada nije bila uzeta. I sljedećega dana hodajući vlastitim nogama pošla je u crkvu propovjednika i na spomen čuda postavila voštani lik na grob bl. Rajmunda: te je to potvrdila prisegom.

13 Bononata, žena Jakova de Roffexa, građanina Barcelone, imajući sina Arnalda de Roffexa u dobi od šest ili osam mjeseci, shrvana teškom bolešću, jednoga ga je dana vidjela mrtva, tako da se na njemu nije pojavljivao baš nikakav znak života. Dok je pak ona žestoko plakala i na čudesan se način mučila zbog sinovljeve smrti, dođe k njoj neka njezina sestra, kći Vilima de Solerija, imenom Marija, tada žena Bernarda de Tostheca. Kad je ona razmotrila događaj i vlastitim očima vidjela spomenutoga sina, uzdajući se u božansko milosrđe i imajući pouzdanje u bl. Rajmunda, opomenu majku gore spomenutoga djetešca da zajedno s mrtvim dječakom pođe na grob bl. Rajmunda i izlije molitve Bogu i bl. Rajmundu za njegovo uskrišenje od mrtvih. Pošto se sve to svidjelo majci, a neka dojilja imenom Bartolomeja uzela mrtvoga dječaka u svoje naručje, pođoše u samostan braće propovjednika i pred grobom bl. oca Rajmunda izmoliše pobožnu i suza punu molitvu, moleći da po zaslugama bl. oca Rajmunda pozove u život gore spomenutoga mrtvoga dječaka. Budući da je to učinjeno bez ikakva kolebanja u vjeri, postiglo je svoj učinak. Dok su naime ustrajale u molitvi, sam je dječak počeo disati, otvarati oči, plakati i obavljati ostale životne radnje, tako da je u tren oka ozdravio i nije pretrpio nikakvu drugu groznicu. Pošto su na tome zahvalile Bogu i bl. Rajmundu, vratile su se svojoj kući obilujući velikom radošću i veseljem: te su gore spomenute godine pred sucem, pod prisegom, posvjedočile tu istinu.b Diago, Marieta i Castillo nazivaju ga Castrum Laurum.c Diago i Castillo prenose da je ona imala deset godina; ovaj također da je u toj bolesti bila okrijepljena posljednjom pomašću.d Castillo, Diago i Marieta pišu da su joj lijevo stopalo i ruka bili slomljeni od pada: zatim da se ona sama, ali po majčinu savjetu, preporučila sv. Rajmundu.e Čini se da to valja razumjeti o posvećenoj voštanici koju umirući po katoličkom obredu drže u rukama, kako bi i tako upaljenim svjetiljkama vjere i dobrih djela očitovali da žele izići u susret Zaručniku svojih duša. Diago, Castillo i Marieta kažu da su bile pripremljene voštanice za pogreb i platno za umotavanje tijela, te da su potom bili obješeni uz Svečev grob.f Isti pisci pišu da je pošla na grob sv. Rajmunda i ondje molila.g Isti to tumače kao karbunkul i pišu da je taj Dominik bio zlatar.h To jest, bolesne ruke i noge, kako isti prenose. Ista je Marija, kako svjedoči Castillo, svoga sinčića koji je umro u desetome mjesecu života odnijela na grob sv. Rajmunda i primila ga živa.

Uskrišeni mrtvaci. Iz Nikole Eymericha.

Budući da je ipak u prethodnom poglavlju uskrišenje troje mrtvih (ako se sve ispravno razmotri) potvrđeno svojim svjedocima potkrijepljenima prisegom pred sucem, neće biti strano našoj nakani izložiti i neke druge koji su po zaslugama bl. Rajmunda vraćeni u život. Premda se oni ne nalaze sadržani u gore spomenutom Postupku, ipak su pronađeni u najstarijim i pradavnim spisima.

Budući da su ti spisi sa svih strana puni istine, napisani od najuglednijega pisca i potvrđeni javnobilježničkim ispravama, svi ih bez ikakve sumnje ili dvojbe trebaju prihvatiti kao najistinitije. Kad je naime mnogopoštovani otac brata Nikola Eymerich (kojega spominjem iz poštovanja), učitelj svete teologije i nekoć inkvizitor heretičke opačine u kraljevstvima Aragonije, živio godine 1360., među ostalim najspomena dostojnim djelima koja je napisana ostavio potomstvu, a koja se sve do današnjega dana čuvaju u samostanu propovjednika u Gironi u Kneževini Kataloniji, bio je i život bl. oca Rajmunda Peñafortskoga, ukrašen gotovo bezbrojnim čudesima. Koliku ona u sebi sadrže čvrstoću, snagu i istinitost, nitko neće posumnjati ako razmotri ozbiljnost gore spomenutoga oca inkvizitora i njegovu divljenja dostojnu učenost, uvijek združenu s pohvalnim životom. Budući da je naime cvao u vrijemeb Urbana V. ic Grgura XI., presvijetli kralj Aragonacad Petar uvijek ga je držao u najvećoj časti i poštovanju. A kako je bio najučeniji u božanskoj teologiji te u kanonskom i građanskom pravu, nakon uzdignuća bratae Nikole Rossella na kardinalsko dostojanstvo, uz odobravanje svih ljudi postavljen je za inkvizitora cijeloga kraljevstva Aragonije. U toj se službi tako pohvalno vladao da je svim inkvizitorima predao obrazac u svome djelu Directorium Inquisitorum, po kojemu su mogli najsvetiju inkvizitorsku službu obavljati s najvećom ispravnošću. Stoga je gore spomenuti otac inkvizitor, budući da je živio gotovo u ono vrijeme nakon smrti bl. Rajmunda, ostavio zapisano veoma mnogo razmatranja najdostojnijih čudesa učinjenih po molitvama i zaslugama bl. Rajmunda. Iz njih će se odabrati ona koja se budu činila najprikladnijima našoj nakani.

13 Drugo dakle divljenja dostojno čudo, uz gore spomenuta, dogodilo se u gradu Manresi u vichskoj biskupiji. Ondje je Vilim Andrija, građanin toga grada, imao svoga sina cijelu godinu dana u preteškoj bolesti i silno shrvanoga, pa ga je jednoga dana radi okrijepe i utjehe očinskom nježnošću grijao u svome naručju. Dok ga je sam otac promatrao i upro u njega svoje oči, vidio je kako je na njegovim rukama izdahnuo svoj duh. Odmah nakon toga izdaha u ugaslom je tjelešcu uslijedilo pražnjenje, lice je pocrnjelo, usne su se pretvorile u oteklinu od dva prsta i na istome su se dječaku pojavili drugi znakovi smrti. Kad je pak tužni glas o smrti mališana dopro do ušiju odsutne majke, ona se premjesti na trijem svoje kuće, kleknuvši na koljena poče silno plakati i s najvećom pobožnošću preporuči svoga sina zaslugama bl. oca Rajmunda, moleći najusrdnijim molitvama da se njezinu sinu vrati život. Pošto je neko vrijeme ustrajala u molitvi, otvorio je oči i progovorio te bio posve vraćen zdravlju. Kad je otac bio obaviješten o toj molitvi, pozorno razmotrivši stvar, postojano je ustvrdio pred svima nazočnima da je njegov sin primio život po zaslugama bl. oca Rajmunda. I da bi istina događaja bila sigurna, otac gore spomenutoga djetešca htio je da se po nalogu gospodina Arnalda, barcelonskoga biskupa, to potkrijepi i potvrdi pred javnim bilježnikom pod prisegom koju je sam položio, uz sudjelovanje drugih koji su prisustvovali tome čudu, a koji su svi pod prisegom posvjedočili gore spomenutu istinu.

16 Prisutan je također neki vitez imenom Bernard de Baiona, građanin grada Barcelone, koji je u svojoj kući imao nekoga mladića kojega je bolest groznica kroz dvadeset dana gotovo iscrpila mučenjem bolesti, pa su ga jednoga dana radi okrijepe položili na pod sobe: ondje je mladić odmah klonuo,f nije mogao ni govoriti ni disati, niti se služio osjetilima. Stoga su ga nazočni smatrali posve mrtvim. Kad su se pak na tako neočekivan slučaj mnogi okupili, a neki su sa sobom imali zemlje koja se uzima s groba bl. Rajmunda, netko od onih koji su ondje stajali privezao je zemlju bl. Rajmunda mladiću o vrat, a mrvicu gore spomenute zemlje stavili su mu i u usta. Čim je stavljena, mladić je odmah prodisao i počeo govoriti te je, vraćen prijašnjemu životu i zdravlju, izišao iz bolesti posve čitav. Tu su istinu pod prisegom pred gospodinom Arnaldom, barcelonskim biskupom, potvrdili gore spomenuti Bernard, njegova žena, drugi vitez imenom Spinol i ostali koji su prisustvovali gore spomenutom čudu.

17 U potvrdu toga ide i ono za što čitamo da se dogodilo sinu Petra de Bage, građanina grada Barcelone. Njegov je naime sin, imenom Berengarije, pošto je tri tjedna trpio od proljeva koji liječnici nazivaju srdoboljom i nije mu se moglo pomoći liječničkim sredstvima, jednoga dana roditeljima i ostalim nazočnima izgledao mrtav. Kad su ga naime majka i drugi vukli za kosu i nos, na njemu se nije pokazivao nikakav osjet ni ikakav pokret, tako da su svi koji su ga gledali bez sumnje tvrdili da je ispustio duh. Činilo se također da mu je iz oka potekla suza, što je znak smrti; zatim se prirodna toplina posve povukla iz njegova tijela, a osobito iz udova. Stoga je njegova majka, dok je silno tugovala zbog sinovljeve smrti, uzdajući se u zasluge bl. Rajmunda, odlučila odnijeti ga u crkvu braće propovjednika na grob bl. oca Rajmunda i tako ga mrtva suzama i molitvama prikazati bl. Rajmundu. Kad je to provela u djelo i na svojim rukama nosila svoga mrtvoga sina, zatekla je vrata gore spomenute crkve braće propovjednika zatvorena. Budući da nije mogla ući (bijaše naime sat poslije Povečerja), ogolivši koljena, kleknuvši pred vratima, s najvećim je suzama i gorljivom molitvom ponizno zazvala bl. Rajmunda za uskrišenje svoga sina od mrtvih: da se onaj koji je drugima, pa i životinjama, udjeljivao tolika i tako velika dobročinstva udostoji i njoj udijeliti to jedno. Na tome je mjestu nakon kratka vremena njezin sin oživio. Kad je pak dječak otvorio oči i ondje ugledao svoju sestru kako zajedno s majkom plače i lije suze, upita je govoreći: „Zašto tako plačeš, sestro moja? Znaj da sam po zaslugama bl. Rajmunda izliječen i njegovom pomoću oslobođen od smrti.” To su čudo majka gore spomenutoga dječaka i njegova sestra pod položenom prisegom javile gore spomenutomu gospodinu biskupu.

18 Ne valja šutke mimoići ni drugo čudo za koje čitamo da se dogodilo u Collioureu u elnskoj biskupiji; ondje je žena najbolja glasa i dobra ugleda, nazvana Rajmunda, žena Bernarda Krojača, bila trudna te se jednoga utorka u korizmi godine 1280. previše napregla praveći kruhove i ubrzo osjetila preteške i najžešće bolove. A kako još nije bilo došlo prikladno vrijeme za porod, pobojala se da ne rodi nedonošče, kao što joj se drugim prigodama bilo dogodilo, a te je bolove neprekidno trpjela kroz četiri dana. Budući da u ta četiri dana nije osjećala rečeni plod kao prije, smatrala je da je bez sumnje mrtav i da se ona nalazi u smrtnoj pogibelji. Zbog toga je njezin muž pozvao neku primalju imenom Ortafanu. Kad ju je primalja vidjela, rekla je bolesnici neka u svojoj pogibelji zazove neke svece. Ona odmah pozva svoga muža i reče mu neka je zavjetuje bl. Rajmundu Peñafortskomu iz grada Barcelone, po čijim se zaslugama i zagovoru uzdala da će umaći iz te pogibelji. To je potvrdio ishod događaja. Kad je naime muž pun suza uzeo ruke svoje žene i za nju izrekao zavjet bl. Rajmundu, obećavajući da će, ako njegova žena bude oslobođena poroda, odvesti je u Barcelonu da zahvali gore spomenutomu Svecu, žena se odmah bez ikakve boli osjetila oslobođenom poroda, rodivši neku mrtvu kćer. Tu su mrtvu kćer rečena primalja i muž dugo vremena držali u rukama i okrećući je na sve strane uvijek su je nalazili mrtvom. Videći to, rečeni se Bernard ponovljenim zavjetom zajedno sa svojom ženom obrati rečenomu bl. Rajmundu i zamoli za mrtvu kćer govoreći: „O gospodine bl. Rajmunde Peñafortski, molimo vas da ovome stvorenju kod Boga isprosite dušu: i obećavamo vam jednu libru voska.” Pošto je ta molitva izrečena, odmah su se na gore spomenutoj mrtvoj kćeri pojavili očiti znakovi života. Otvorila je naime jedno oko, malo pomaknula jednu od potkoljenica, zatim zaplakala i naposljetku živjela mnogo godina. Kad je sve to vidjela gore spomenuta primalja, pod prisegom su zajedno s Bernardom Krojačem i njegovom ženom Rajmundom u čast bl. Rajmunda pred javnim bilježnikom Petrom Sansom iz istoga mjesta to očitovali 27. svibnja gore spomenute godine. A da su ona dosegla i broj od četrdeset, potvrđujemo svjedočanstvima najuglednijih muževa koje smo gore spomenuli i svih onih koji su pisali o životu i čudesnim djelima bl. Rajmunda; budući da također nalazimo da su mnogi drugi na umoru, lišeni svake ljudske pomoći u mukama, po zaslugama bl. Rajmunda iznenada i u tren oka bili izliječeni, o čemu će biti riječi u sljedećem poglavlju.

a O radovima, spisima, službama itd. Nikole Eymericha, odnosno Eymericha ili Eymericha, opširno govori Diago, knj. 1 Historia provinciae Aragoniae, pogl. 24, 25, 26, 27, i Franjo Peña u njegovu životopisu stavljenom na početak djela Directorium.
b Urban V. izabran je u mjesecu studenome 1362., umro je 19. prosinca 1370.
c Grgur XI. izabran je 1370., a umro je 27. ožujka 1379.
d O Petru IV. već smo gore govorili uz bulu Klementa VIII.
e Nikola Rossell imenovan je kardinalom od Inocenta VI. godine 1355., ili kako hoće Chacón 1356. Opširnije o njemu govori Diago, knj. 1 Historia Aragoniae.
f Diago kaže da je s visoka pao na kameni pod: a posve slično čudo isti Diago, Castillo i Domènec prenose o dječačiću koji je noću pao s postelje i ostao bez daha; ali kad su mu u usta stavili onaj prah sv. Rajmunda, oživio je i rekao da mu je čovjek odjeven u bijele i crne haljine pružio ruku i podigao ga dok je ležao.

Izliječeni u krajnjoj pogibelji. Iz Nikole Eymericha.

Premda smo u prethodnom poglavlju vidjeli šest čudesa proizašlih po zaslugama bl. Rajmunda na ljudima koji su se nalazili na samome kraju života, bez ikakve ljudske pomoći, narav našega pothvata zahtijeva da njima pridružimo i druga učinjena čudesa, ništa manja po važnosti, snazi i značenju. U mjestu dakle Ripollu, u vichskoj biskupiji, živjela je neka žena imenom Avineva, koju su cijelu godinu dana mučile groznice te boli u prsima i desnom boku, pa je došla do takva stanja da nije mogla ni jesti ni sama sebi u ičemu pomoći, tako da je vlastitim očima gledala blisku smrt. Kad je pak zazvala pomoć mnogih svetaca, a lijek nije uslijedio, ona, njezin muž i sestra bolesnice jednoga dana, kada su se na njoj pojavljivali znakovi smrti, odlučiše utječi se bl. Rajmundu Peñafortskomu i pobožnom molitvom zazvati njegovu pomoć u toj krajnjoj nuždi. Kad su to učinili, bila je posve oslobođena svojih boli i u tren oka bez ikakva lijeka vraćena zdravlju. Pošto je po zaslugama bl. Rajmunda zadobila to dobročinstvo, stigla je u Barcelonu te sa svojom sestrom i mužem pred grobom bl. Rajmunda zahvalila Bogu i bl. Rajmundu neizmjernim zahvalama, a čudo potvrdila pod prisegom.

20 Petar de Cassellis, iz župe sv. Petra de Villa-majori u barcelonskoj biskupiji, pošto je cijelu godinu dana bio teško pogođen četverodnevnom groznicom, na kraju godine dva je mjeseca neprekidno ležao u postelji, jer se sama četverodnevna groznica pretvorila u stalnu groznicu; nije mogao ustati iz postelje ni pomaknuti se bez tuđe pomoći. Kad je pak došao na kraj života i nije više preostala nikakva nada u zdravlje i život, nego se bez svijesti i pamćenja mučio na umoru, njegova žena i sestra, prignutih koljena i očiju podignutih k nebu, najpobožnije ga zavjetovaše zaslugama bl. Rajmunda, dodajući da će, ako ga po zaslugama bl. Rajmunda oslobode smrtne pogibelji, zajedno s istim bolesnikom bosonoge pohoditi grob samoga bl. Rajmunda. Kad je dakle učinjen taj zavjet, bolesnik je odmah povratio svijest i pamćenje koje bijaše izgubio. a U to je vrijeme bolesnik vidio, kako je poslije priznao, golubicu kako ulazi u sobu, koja je, lagano mu dotaknuvši glavu i zasjenivši mu lice, vratila zdravlje cijelomu tijelu i poletjela prema Barceloni. On je pak uvijek ostao zdrav i čitav te je, došavši bosonog u Barcelonu, ispunio zavjet i pred svjedocima i javnim bilježnikom pod prisegom priznao istinu.

21 Jakov Torrent, dječačić iz grada Barcelone, pošto se dulje vremena mučio na umoru, nazočni nisu očekivali ništa drugo doli da izdahne duh. Gledajući ga očima milosrđa, dojilja ga s najvećom pobožnošću zavjetova zaslugama blaženoga oca Rajmunda. I nakon zavjeta pristupi k njemu te, davši mu mlijeka, odmah ga primi zdrava i čitava i posve oslobođena svake pogibelji. To je prisegom potvrdila majka gore spomenutoga dječaka.

22 Neka žena imenom Vilima Ollaria, mučeći se pet tjedana od stalne groznice, kad je došla do takva kraja života da joj je bio podijeljen sakrament posljednje pomasti, kako je mogla, zazvala je zasluge bl. Rajmunda, potičući i ostale nazočne da učine isto i preporuče je zaslugama bl. Rajmunda. Pošto je ta preporuka učinjena, ubrzo se osjetila slobodnom od svake pogibelji i za kratko vrijeme zdravom, kako je sama potvrdila prisegom.

23 U župi sv. Martina de Riu de Arenas, u gironskoj biskupiji, bila je žena imenomb Algares, koja je deset tjedana ležala u postelji od groznice, vodene bolesti i nedostatka daha, pa je shrvana bolešću došla u takvo stanje da nije preostala nikakva nada u život, mučeći se na umoru. Kad su je vidjeli njezini roditelji, neki nećak spomenute gospođe, prignutih koljena i ruku podignutih k nebu, najpobožnije ju je preporučio zaslugama bl. Rajmunda. Pošto je ta preporuka učinjena, bez ičije pomoći bolesnica se okrenula prema zidu i ubrzo je bila vraćena zdravlju i čitavosti: kako su ona i drugi od nazočnih, pohađajući grob svetoga muža, rekli i prisegom potvrdili.

24 Žena Berengarija de Ravire iz grada Barcelone, imajući sina na samrti, čvrstom se vjerom i nadom utekla zagovoru bl. Rajmunda te zapovjedila da dječaka u smrtnim mukama donesu na njegov grob. Preporučujući ga pobožnom molitvom zaslugama bl. Rajmunda, prije nego što je bio vraćen iz crkve, izišao je zdrav i čitav. Tako je, puna velike radosti i veselja, zahvalila bl. ocu Rajmundu.

25 Arnald, sin Rajmunda od svete Katarine, tako zvanoga, iz grada Barcelone, pošto se petnaest dana mučio od preteške bolesti, bio je toliko shrvan i izmučen da se gotovo tri dana neprekidno borio sa smrću. Njegov otac i majka, primjenjujući pomoć mnogih lijekova, kad ništa nisu postigli, preporučiše ga zaslugama bl. Rajmunda, i odmah, bez ikakve pomoći naravi, dječak ozdravi i zadobi potpuno zdravlje, te pošto su zahvalili Bogu i bl. Rajmundu, potvrdili su tu istinu pod prisegom.

26 Od smrtne je pogibelji također spašeno više od sedamdeset ljudi koji su, povjerivši život brodu, plovili iz grada Barcelone prema Balearskim otocima; kad su bili nasred mora, vjetar udarivši sa suprotne strane na brod odbaci ga sve do obala suprotnoga kopna Tarragone: a ubrzo, kad se podigao drugi protivan vjetar, ponovno ga vrati sve do vidika gore spomenutoga otoka. Dok se more sve više i više nadimalo, a valovi bjesnjeli i pjenili se, kroz tri se dana pojačavala oluja, tako da su valovi što su se dizali gotovo do visine brda prijetili potapanjem svima. Kad je dakle zaprijetila smrtna pogibelj i nada u spas pobjegla iz srdaca sviju, Ferrari od sv. Martina ustade sa suzama i reče: „Zazovimo zagovor bl. Rajmunda, koji je, dok je živio, običavao biti milosrdan grešnicima i tješitelj žalosnima.” Kad je to rekao, kormilar se pope na visoko mjesto na brodu te glasnim povicima, dok su ostali isto ponavljali, trostrukim molitvama i zazivima zazva Božju pomoć i pomoć bl. brata Rajmunda Peñafortskoga.c Time se dogodilo da se za kratko vrijeme more smirilo i odmah je nastala velika tišina, tako da su sljedećega dana svi zdravi i spašeni stigli na Balearske otoke. To su čudo svima ispripovjedili i potvrdili svojim imenima.

27 Gospođa Subirana iz grada Barcelone, ulivši preobilno mlijeko u usta svoga maloga sina, zbog prevelika ulijevanja mlijeka mališan se činio ugušenim, tako da nije mogao ni vidjeti, ni disati, niti se služiti osjetilima. Budući da je pak njegova majka čvrsto vjerovala da je izdahnuo, nosila ga je tako kao mrtva iz jedne kuće u drugu i pre gorko lijući suze zbog sinovljeve smrti tražila od susjeda savjet i lijek. Kad ga nije mogla pronaći, najpobožnije je zazvala zasluge bl. Rajmunda za gotovo mrtvoga sina, i odmah je dječak oživio i otvorio oči, a najveća se majčina tuga pretvorila u radost. Sutradan pak došavši s dječakom u crkvu braće propovjednika, zahvalila je bl. Rajmundu i svima razglasila čudo učinjeno na njezinu sinu.

a Diago dodaje da je odmah zatražio hranu i jeo onaj koji je puna tri dana bio bez hrane.
b Domènec piše Algaes ili Aglaes.
c Diago dodaje da su zavjeti najprije učinjeni raznim svecima, a naposljetku Rajmundu; te da ga razni uzimaju za zaštitnika plovidbe, kao i sv. Franju Paulskoga, iz slična razloga, jer su naime obojica preplovila more na svojim plaštevima.

✠

7. siječnja Kalendar godine