Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 6. siječnja

O sv. Melaniju, biskupu Rennesa

DE S. MELANIO RHEDONENSI EPISC

Grad Rennes, kod Ptolemeja nazvan Condate, kako smatraju učeni muževi, pučki Rennes, jedan je od glavnih gradova francuske Bretanje, na rijeci Vilaine, već odavna znamenit po biskupiji, kako je očito iz Notitia provinciarum Galliæ. Ondje je početkom šestoga stoljeća biskup bio sv. Melanije. Njegov se nebeski rođendan 6. siječnja ovako slavi u Rimskom martirologiju: „U Rennesu u Galiji sv. Melanija, biskupa i ispovjedaoca, koji je nakon znamenja nebrojenih kreposti, neprestano upravljen k nebu, slavno preminuo s ovoga svijeta.” Gotovo isto imaju Usuard i Bellini iz Padove. Spominju ga Maurolico, Galesini, rukopisni Florarium, Ghinius, Martyrol. Germanicum i vrlo mnogi rukopisi, napose najstariji koji je prepisao monah Lovro iz Echternacha, a nosi ime sv. Jeronima, te ga s tog razloga posvuda citiramo, premda je proširen mnogim dodanim imenima svetaca mlađih od Jeronima, kako je i odavde očito, a on glasi ovako: „U gradu Rennesu rođendan sv. Melana biskupa.” Bl. Notker na ovaj dan ima: „U Rennesu rođenje, ređenje i preminuće sv. Melana, biskupa i ispovjedaoca, čiji je oltarnik, položen na njegovo tijelo, pronađen neozlijeđen usred vatre.”

Civitas Rhedonum, Ptolemæo Condate dicta, ut viris eruditis placet, vulgo Rennes, una est e præcipuis Britanniæ Gallicanæ, ad Vicenoniam flumen, Episcopatu jam olim insignis, ut ex Notitia provinciarum Galliæ constat. Hic Antistes initio sextiæ sæculi S. Melanius fuit. Ejus natalis vi Januarii ita celebratur a Martyrologio Romano: Rhedonis in Gallia S. Melanii Episcopi et Confessoris, qui post innumerabilium signa virtutum, jugiter cælo intentus, gloriosus migravit a sæculo. Eadem fere Usuardus et Bellinus de Padua. Meminere ejus Maurolycus, Galesinius, ms. Florarium, Ghinius, Martyrol. Germanicum, et plurima mss. nominatim vetustissimum a Laurentio monacho Epternacensi descriptum, quod S. Hieronymi præfert nomen, et ea ratione illud passim citamus, licet auctum sit multis Hieronymo juniorum Sanctorum adjectis nominibus, ut vel hinc patet, id vero ita habet: In civitate Redonensi natalis S. Melani Episcopi. B. Notkerus hoc die: Redonis nativitas, et ordinatio, ac transitus S. Melani Episcopi et Confessoris: cujus corpori superposita, in mediis ignibus illæsa reperta est palla.

2 Premda se pak prenosi da je umro 6. siječnja, ipak se u biskupiji Rennes ne štuje toga dana, nego 6. studenoga, zbog prijenosa obavljenoga toga dana, kako smatraju Franjo de La Noue, Augustin Pazius i Claude Robert. O prijenosu se ipak u službi toga dana ne čini nikakav spomen. I doista, Adonov dodatak koji je objavio naš Rosweyde VIII. id. studenoga ima ovo: „U gradu Regidonas polaganje u grob sv. Melanija, biskupa i ispovjedaoca.” Isto imaju rukopisi samostana sv. Lovre u Liègeu, crkve sv. Lamberta ondje, samostana sv. Martina u Tournaiju, samostana u Liessiesu, crkve sv. Gudule u Bruxellesu, Florarium; ali umjesto Regidonas gotovo svi imaju Redonas ili Redonis: Bellini iz Padove i Usuardov martirologij tiskan u Lübecku, bez ikakva spomena polaganja u grob ili prijenosa, kažu: „U Rennesu sv. Melanija ispovjedaoca.” Viola SS. tiskana u Haguenauu kaže: „Također u Rennesu sv. Malana ispovjedaoca.” Rukopis samostana sv. Martina u Trieru kaže: „U Galiji Melana, biskupa ispovjedaoca.” Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum kažu: „Prema nekima ovdje je spomen Melana, biskupa Rennesa, kojega Usuard ima gore VIII. id. siječnja, a Adon II. id. studenoga.” Gotovo isto napominju Martyrologium Germanicum i Ferrari.

2 Etsi vero vi Januarii mortuus feratur; tamen non eo die, sed vi Novemb. in Rhedonensi diacesi colitur, ob factam eo die Translationem, at volunt Franciscus Lanovius, Augustinus Pazius, et Claudius Robertus. Translationis tamēn in officio diei nulla fit mentio. Et sane Appendix Adonis a Rosweydo Nostro edita viii Id. Novembr. ista habet: In civitate Regidonas depositio S. Melanii Episcopi et Confessoris. Eadem mss. monasterii S. Laurentii Leodii, Ecclesiæ S. Lamberti ibidem, monasterii S. Martini Tornaci, Lætiense, Ecclesiæ S. Gudilæ Bruxellis, Florarium; sed pro Regidonas, fere Redonas, aut Redonis, habent: Bellinus de Padua, et Usuardi Martyrologium Lubecæ editum, nulla aut depositionis aut Translationis facta mentione: Redonis S. Melanii Confessoris. Viola SS. Hagenoæ excusa: Item Redonis S. Malani Confessoris. ms. monasterii S. Martini Treviris: In Gallia Melani Episcopi Confessoris. Carthusiani Colonienses in Addit. ad Usuardum: Secundum aliquos hic Melani Episcopi Redonensis, quem Usuardus habet supra viii Id. Januarii, Ado II Id. Novembris. Eadem fere monet Martyrologium Germanicum, et Ferrarius.

3 Prije citirani rukopisni martirologij, koji nazivamo Jeronimovim, ponovno 6. studenoga kaže: „U Rennesu, gradu Galije, polaganje u grob biskupa Menelaja.” Maurolico ga također navodi na oba dana, ali čini se da je smatrao kako je riječ o različitim osobama. Jer 6. siječnja kaže: „U Rennesu sv. Melanija, biskupa i ispovjedaoca, u vrijeme kralja Klodviga”, a 6. studenoga: „Kod Rutena sv. Melanija ispovjedaoca.” Ali jedno je grad Rennes u trećoj lugdunskoj pokrajini, a drugo grad Rutena u prvoj akvitanskoj, kod Ptolemeja nazvan Segodunum, pučki Rodez.

3 ms. Martyrologium ante citatum, quod S. Hieronymi vocamus, iterum vi Novembris: Redonis civitate Galliæ depositio Menelai Episcopi. Maurolycus quoque utroque die eum refert, sed videtur diversum existimasse. Nam vi Januarii, Redonis, inquit, S. Melanii Episcopi et Confessoris, tempore Clodovæi Regis, at vi Novembris: Apud Rutenos S. Melanii Confessoris. Ast alia est Rhedonum civitas in provincia Lugduensi III, alia Rutenorum in Aquitanica I, Segodunum dicta Ptolemæo, vulgo Rodes.

4 12. studenoga sv. Melanija navodi Adon, možda zato što se u viennskoj Crkvi štovao toga dana: „Istoga dana”, kaže, „sv. Melanija, biskupa grada Rennesa (rukopisi iz Lobbesa, Petra Scriveriusa i sv. Lovre u Liègeu imaju: Rodonicæ): koji je nakon znamenja nebrojenih kreposti, neprestano upravljen k nebu, otišao s ovoga svijeta.” Isto ima rukopisni Florarium SS. Gotovo isto ima rukopis samostana sv. Riharija, koji nosi Bedino ime. A tiskani Beda toga dana ima: „Također sv. Melanija, biskupa grada Rodonice.” Maurolico ga ovdje ponovno pripisuje Akvitancima: „Kod Rutena”, kaže, „sv. Melanija biskupa.” Štuje se toga dana u Quimperu u donjoj Bretanji, kako je očito iz brevijara te Crkve.

4 XII Novembris S. Melanium refert Ado, fortassis quod in Ecclesia Viennensi eo die coleretur: Eodem die, inquit, S. Melanii Redonicæ (mss. Lobiense, Petri Scriverii, S. Laurentii Leodii, Rodonicæ) civitatis Episcopi: qui post innumerabilium signa virtutum, jugiter intentus cælo, emigravit a sæculo. Eadem habet ms. Florarium SS. Eadem fere ms. monasterii S. Richarii, Bedæ præferens nomen. At Beda vulgatus, eo die: Item S. Melanii Rodonicæ civitatis Episcopi. Maurolycus iterum illum hic Aquitanis adscribit. Rutenis, inquit, S. Melanii Præsulis. Colitur eo die Coresopiti in Britannia inferiore, ut ex illius Ecclesiæ Breviario liquet.

5 11. listopada sv. Melanija, biskupa ispovjedaoca, donosi rukopisni martirologij kartuzije u Utrechtu. Samo ispovjedaocem nazivaju ga kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum. A jasno rukopisni Florarium kaže: „U gradu Rennesu sv. Melanija ispovjedaoca.” Toga je dana možda obavljen neki prijenos njegovih relikvija. Svakako d'Argentré u Hist. Britan., knj. 4, pogl. 16 prenosi da je godine Kristove 1321. nadbiskup Toursa prenio tijelo sv. Melanija u utvrdu Prulliacum, pučki Preuilly, u biskupiji Tours. Preuilly je gradić znamenit po naslovu baronije, na rijeci Claise; ondje se nalazi samostan Benediktinskoga reda posvećen sv. Petru, kako svjedoči Claude Robert. Ako se slavi taj prijenos, to svakako nije 6. ili 12. studenoga; jer martirologiji koje smo citirali, a koji na te dane bilježe spomen sv. Melanija, stariji su od toga prijenosa.

5 XI Octobris S. Melanium Episcopum Confessorem exhibet ms. Martyrologium Carthusiæ Ultrajectinæ. Confessorem solum vocant Carthusiani Colonien. in Addit. ad Usuardum. At distincte ms. Florarium: Redonis civitate S. Melanii Confessoris. Aliqua fortassis eo die facta Reliquiarum ejus translatio. Certe Argentræus Hist. Britan. lib. 4, cap. 16, tradit anno Christi MCCCXXI, ab Archiepiscopo Turonensi ad Prulliacum castrum, vulgo Preully, diacesis Turonensis, S. Melanii corpus esse translatium. Est Prulliacum Baroniæ titulo insigne oppidum, ad Clayam fluvium; ubi Ordinis Benedictini cænobium S. Petro dicatum, ut testis est Claudius Robertus. Si hæc celebratur translatio, non saltem vi aut XII Novembris; nam quæ citavimus Martyrologia, iis diebus consignantia S. Melanii memoriam, ea hac translatione antiquiora sunt.

6 Životopis sv. Melanija, koji je napisao suvremeni pisac, kako smatra Duchesne u 1. sv. Rerum Francic., poslao mi je iz staroga rukopisa najučeniji i najljubazniji naš Jakov Sirmond: drugi sam primjerak istoga djela nabavio iz Bretanje trudom našega Jakova Bernarda; oba sam usporedio s rukopisnim kodeksom sv. Marije de Ripatorio i brevijarom crkve u Quimperu. Prva su dva kodeksa životopisu imala dodano sljedeće, što i mi ovdje donosimo: 53. poglavlje knjige sv. Grgura Turskoga de Gloria Confess.; čudesa učinjena u kraju Le Mansa, čiji je pisac Gervazije, nadbiskup Reimsa; čudo koje se dogodilo kod Rennesa, a opisao ga je nepoznati monah, kako se čini, samostana sv. Melanija. Životopis istoga svetog biskupa na francuskom je objavio Paskal Robin, prikupljen iz više pisaca svetih povijesti, legendarija, koncila, franačkih, bretonskih i anžuvinskih anala te brevijara crkve u Rennesu. On među ostalim prenosi da je godine 803., kada su Normani opustošili Nantes, tijelo sv. Melanija bilo odneseno u Bourges. Franjo de La Noue u Syntagma historicum de Sanctis Franciæ Cancellariis na prvom mjestu navodi sv. Melanija te bilješkama tumači njegov životopis koji je napisao kartuzijanac Kornelije Gras. O sv. Melaniju raspravljaju Vincent iz Beauvaisa u Spec. hist., knj. 21, pogl. 23 i 24, Petar de Natalibus, knj. 2, pogl. 49, Antun Demochares u de divino Missæ sacrificio, pogl. 23, Augustin Pazius u Catalogus Episcoporum Britanniæ, Claude Robert, Baronije u 6. sv. Annal. pod godinom 507., br. 25, te Ivan Chenu, koji je ne znam odakle preuzeo ono što piše, da ga je naime Klodvig poučio kršćanskoj vjeri prije negoli ga je krstio sv. Remigije. Isto je poslije Chenua napisao Andrija du Saussay u Martyrologium Gallicanum.

6 Vitam S. Melanii a coætaneo auctore, ut Tom. 1 Rerum Francic. Du-Chesnius censet, conscriptam, ex veteri ms. mihi transmisit eruditissimus atque humanissimus Jacobus Sirmondus Noster: ejusdem aliud exemplar e Britannia nactus sum opera Jacobi Bernardi Nostri; utrumque cum ms. codice S. Mariæ de Ripatorio et Breviario Ecclesiæ Coresopitensis, contuli. Priores duo codices vitæ addita habebant sequentia, quæ et nos hic damus; S. Gregorii Turonensis libri de Gloria Confess. caput 53. Miracula in Cenomanis patrata, auctore Gervasio Archiepiscopo Remensi: Miraculum apud Rhedonas factum, descriptumque ab Anonymo monasterii S. Melanii, ut apparet, monacho. Ejusdem sancti Antistitis vitam Gallice edidit Paschalis Robinius, e pluribus rerum sacrarum Scriptoribus, Legendariis, Conciliis, Annalibus Francicis, Britannicis, Andegavensibus, ac Breviario Ecclesiæ Rhedonensis, collectam. Tradit vero inter alia, anno DCCCIII, cum Namnetas populati essent Normanni, S. Melanii corpus Bituricam fuisse deportatum. Franciscus Lanovius in Syntagmate historico de Sanctis Franciæ Cancellariis, primo loco S. Melanium recenset, vitamque ejus a Cornelio Grasio Carthusiano scriptam, Notis illustrat. Agit de S. Melanio Vincentius Bellovac. Spec. hist. lib. 21, cap. 23 et 24. Petrus de Natalib. lib. 2, cap. 49. Antonius Demochares de divino Missæ sacrificio cap. 23. Augustinus Pazius in Catalogo Episcoporum Britanniæ, Claudius Robertus, Baronius Tom. 6 Annal. ad annum DVII, nu. 25. Joannes Chenu, qui nescio unde acceperit, quod scribit, Clodovæum ab eo Christianam religionem edoctum, priusquam a S. Remigio baptizaretur. Idem post Chenu scripsit Andreas Saussayus in Martyrologio Gallicano.

7 U predgrađu Rennesa sagradio je samostan a Salomon II., kralj Bretanje, i posvetio ga imenu sv. Melanija, kako svjedoči Bertrand d'Argentré u Hist. Britan., knj. 1, pogl. 30. Claude Robert pogrešno piše da je on smješten na očinskom imanju sv. Melanija u Placiumu. Naime, iz životopisa je očito da se Placium ili Placio, gdje je sam Melanije svojim rukama sagradio drugi samostan, nalazi u biskupiji Vannes i da je daleko udaljen od grada Rennesa. Ispravnije nagađa de La Noue da je samostan sv. Melanija sagrađen na onome mjestu gdje je nekoć njegov grob bio urešen znamenitom bazilikom, o čijem ćemo požaru niže govoriti iz sv. Grgura Turskoga.

7 Ædificatum est in suburbio Rhedonensia Salomone II, Rege Britanniæ monasterium, et S. Melanii nomini dicatum, ut testatur Bertrandus Argentræus Hist. Britan. lib. 1, cap. 30. Id perperam in Placio fundo paterno S. Melanii situm scribit Cl. Robertus. Nam ex vita patet, Placium, aut Placionem, ubi aliud ipse Melanius cænobium suis manibus construxit, in Venetensi esse diacesi, proculque distare ab urbe Rhedonum. Rectius conjicit Lanovius eo loco S. Melanii constructum esse cænobium, ubi ipsius olim sepulchrum insigni ornatum fuerat basilica, de cujus conflagratione infra ex S. Gregorio Turonensi dicemus.

8 Domoroci ga nazivaju Melan, kako kaže Robin, umjesto Melanije, kako je oduvijek u starini pisano; pučki St-Melaine. De La Noue upozorava da ga neki miješaju s Melanijem iz Rouena, koji se zove Malon, Melon, Mellon, a možda ispravnije Mellonus. O njemu ćemo govoriti 22. listopada. Ipak to nije onaj, kako su mislili de La Noue i Robin, o kojem sv. Grgur Turski raspravlja u knj. 7 Hist. Francor., pogl. 19. Naime, Melanije iz Rouena kod Grgura, ili Melancije, onaj je koji je bio nametnut nakon što je sv. Pretekstat (o kojem je riječ 24. veljače) bio otjeran u progonstvo. Baronije u Not. ad Martyrologium navodi drugoga Melanija, suvremenika sv. Melanija iz Rennesa, biskupa Vermandoisa, koji je zajedno s njim sudjelovao na Prvom koncilu u Orléansu. Ali taj je koncil potpisao Sofronije, biskup Crkve u Vermandoisu; nijedan Melanije osim onoga iz Rennesa. A Peti koncil u Orléansu preko arhiđakona Kautina potpisao je Melanije, biskup Albe.

8 Melanum indigenæ appellant, ut ait Robinius, pro Melanio, quomodo antiquitus semper scriptum; vulgo S. Melen. Monet Lanovius, a quibusdam confundi cum Melanio Rothomagensi, qui Malonus, Melonus, Mello audit, et forte rectius Mellonus. De hoc xxii Octobris agemus. Non ille est tamen, ut putarunt Lanovius et Robinius, de quo S. Gregorius Turon. agit lib. 7, Hist. Francor. cap. 19. Nam Melanius Rotomagensis apud Gregorium, sive Melantius, is est, qui S. Prætextato (de quo xxIV Februar.) in exilium acto intrusus est. Baronius iu Not. ad Martyrologium, alium Melanium citat S. Melanii Rhedonensis æqualem, Veromandensem Episcopum, qui Concilio Aurelianensi I, cum eo interfuerit. Sed Concilio illi subscripsit Sofronius Episcopus Ecclesiæ Veromandensis; Melanius præter Rhedonensem nullus. At Concilio V Aurelianensi per Cautinum Archidiaconum subscripsit Melanius Episcopus Albensis.

9 O godini smrti sv. Melanija ne možemo ništa pouzdano izreći; osim da je produžio život preko 530. godine Kristove, a preminuo prije 549. godine. Naime, sv. Albin, koji je potpisao Četvrti koncil u Orléansu godine 549., stolovao je samo 20 godina i šest mjeseci; a pouzdano se zna da je postao biskupom dok je Melanije još bio živ. D'Argentré piše da je kralj Klotar, kada se vraćao nakon što je pokorio svoga sina Kramna i grofa Konoberta ili Kronobra, odveo sv. Melanija u Franačku. No budući da je Klotar taj pohod poduzeo posljednje godine svoga kraljevanja, koja je bila Kristova 561., ta se tvrdnja d'Argentréa pobija kao očita zabluda: nalazi se naime da je Febediol, biskup Rennesa, potpisao Peti koncil u Orléansu godine Kristove 569.

9 De anno obitus S. Melanii nil certi possumus pronuntiare; nisi ultra DXXX annum Christi produxisse vitam, ante DXLIX obiisse. Nam S. Albinus qui Concilio Aurelianensi IV, subscripsit anno DXLIX, solum xx sedit annos, ac menses sex; quem constat Melanio adhuc vivente Episcopum fuisse. Argentræus scribit a Clotario Rege, cum Chramno filio et Chonoberto vel Chronobro Comite debellatis reverteretur, in Franciam abductum esse S. Melanium. Verum cum illa expeditio shuscepta sit a Clothario, postremo regni sui anno, qui Christi DLXI fuit; manifesti erroris illa Argentræi assertio convincitur: Febediolus enim Rhedonensis Episcopus Concilio Aurelianensi V anno Christi DLXIX subscripsisse reperitur.

Iz starih rukopisa.

Ex veteribus MSS.

Podrijetlo sv. Melanija: promaknuće u biskupstvo.

S. Melanii ortus: promotio ad Episcopatum.

Budući da treba časno štovati časnu uspomenu drevnih svetih Otaca na hvalu svemogućega Boga te vjerno iznositi njihov časni život za primjer vjernicima, u božanskim se knjigama kao krivac bilježi svatko tko se ne potrudi besplatno dati ono što je sam besplatno primio. Što god naime koristi sinovima Crkve i prožima svoje slušatelje te ih potiče na dobar primjer, ne smije se prešutjeti, nego radije propovijedati. Stoga smo mi, bojeći se da ne budemo osuđeni zbog beskorisne, ili radije štetne šutljivosti, odlučili kakvim god perom opisati znamenita djela najsvetijega Kristova biskupa Melanija: da ne bi možda, ne dao Bog, dok se čeka netko tko će ih sjajnije opisati, građa zbog buduće starosti na mnoge načine propala. Bolje je doista da u opisivanju tako spasonosne povijesti budemo ukoreni zbog sloga ili slova negoli da se prepustimo lijenoj pospanosti; tada ne bismo imali ni isprike za tako malen talent koji nam je povjeren, niti bismo mudrijima koji će jednom doći pružili priliku za vježbu u proširivanju ili ispravljanju ovih zapisa. Zato slijedeći prema mogućnostima Psalmista, koji kaže: „Pravdu tvoju nisam sakrio u srcu svome, milosrđe tvoje i istinu tvoju od velikoga zbora”, nećemo o ovom Kristovu ispovjedaocu sakriti ono što smo doznali iz istinitoga pripovijedanja, premda to ne možemo iznijeti onako kako bi dolikovalo.

Cum Sanctorum priscorum Patrum veneranda memoria in omnipotentis Dei laude venerabiliter sit colenda, et eorum honorabilis vita ad exemplum fidelium fideliter proferenda; quisque in divinis voluminibus reus adscribitur, qui non studuerit dare gratis, quod ipse gratis accepit. Quidquid enim Ecclesiæ filiis proficit, et auditores suos imbuit, eosque ad exemplum provocat bonum, non est silendum, sed potius prædicandum. Idcirco nos timentes de inutili, vel potius de noxia taciturnitate damnari, insignia sanctissimi Christi Præsulis Melanii gesta, qualicumque decrevinus exprimere charactere: ne forte, quod absit, dum præstolatur qui ea luculentius describat, materies multipliciter pro futura vetustate depereat. Præstat siquidem, ut descripta tam salubri historia de syllaba reprehendamur vel litteris, quam inerti somnolentiæ indulgentes; nec nobis excusationem de tantillo nobis commisso talento, nec sapientioribus quandoque futuris in his amplificandis sive corrigendis locum præbuerimus exercitationis. Quapropter sequentes pro posse Psalmistam, qui ait: Justitiam tuam non abscondi in corde meo, misericordiam tuam et veritatem a concilio multo; non ea abscondemus de isto Confessore Christi, quæ veridica relatione comperimus, quamvis ea proferre ut decuerat, non possimus.

2 Nakon što je dakle Gospodin naš Isus Krist svojom mukom otkupio svijet te izabravši svoje apostole i njihove nasljednike poslao ih propovijedati, da bi, prosvijetljeni od vječnoga Sunca, uz pomoć božanske milosti, slijepce u tami neznanja prosvijetlili istinskim sjajem Kristovim te dugu glad obitelji Otkupiteljeve za božanskom riječju nasitili gozbom vječnoga života, počeo je propovijedati sveti Božji svećenik Melanije, biskup Rennesa. Spomenuti je dakle biskup Melanije bio divne svetosti, iz a župeb Vannes, podrijetlom od najplemenitijih roditelja. Odgojen na imanju koje se zovec Placio, premda se isticao plemenitošću roda, još se više isticao plemenitošću vjere: i koliko je po svjetskom dostojanstvu među svojima biod slavan, toliko je po milosti božanskih darova bio izvrstan. Kada je djetinjstvo toga muža po božanskoj providnosti bilo povjereno vrhovnim svećenicima na odgoj, ne samo da jee osobito bilo prožeto svetim spisima i božanskim naukama nego je, uz suradnju Gospodnju, zasjalo i znamenjima najslavnijih čudesa.

2 Postquam ergo Dominus noster Jesus Christus mundum sua passione redemit, et Apostolos suos successoresque eorum eligens ad prædicandum misit, qui ab æterno Sole illuminati, divina adjuvante gratia, cæcos ignorantiæ tenebris vero fulgore Christi illuminarent, et longam divini verbi familiæ Redemptoris esuriem epulis æternæ vitæ satiarent, sanctus Dei Sacerdos Melanius Rhedonensis Episcopus prædicare exorsus est. Fuit igitur prædictus Episcopus Melanius admirandæ sanctitatis, de a parochiab Venetensi, ex nobilissimis parentibus oriundus. Qui in fundo quic Placio vocatur nutritus, quamvis emineret nobilitate generis, supereminebat tamen nobilitate fidei: quantoque dignitate sæculi inter suosd clarus, tanto divinorum munerum gratia erat præcipuus. Hujus viri infantia cum per divinam providentiam summis Sacerdotibus erudienda fuisset commissa, non solum sacris litterise apprime et divinis imbuta est disciplinis; sed etiam præclarissimorum miraculorum, Domino cooperante, enituit signis.

3 Kako je pak u njemu rasla tjelesna dob, tako je u njemu svakodnevno rastao i učinak božanske providnosti. Naposljetku, dostigavši napokon muževnu dob, prezreo je radosti prljavoga svijeta kako bi slobodnije ispunjavao službe vrhovnoga Kralja, te se zaodjenuof redovničkim odijelom. Bio je pak izvanredna stasa, tijelom čist, duhom pobožan, pristupačan u razgovoru, ljubazan izgledom, izvrstan po razboritosti, slavan po umjerenosti, plodan revnošću i ljubavlju prema Bogu, te je bez ičije opomene bio čuvar trajnoga djevičanstva.

3 Crescente vero in eo corporis ætate, divinæ quoque providentiæ in eo quotidie crescebat effectus. Denique virili tandem potitus ætate, contempsit spurci mundi gaudia, ut liberius impleret summi Regis munia, etf religioso sese circumdedut habitu. Fuit autem forma præcipuus, corpore castus, mente devotus, affabilis colloquio, amabilis aspectu, prudentia egregius, temperantia clarus, zelo Dei et amore fecundus, perpetuæque virginitatis haud erat admonitus custos.

4 Stoga, dok se često spominjani Kristov borac Melanije slobodno predavao božanskim bdjenjima, iznenada k njemu pohrliše prvaci i sav puk obaju spolova grada Rennesa, usrdno moleći da im vrši službu oca. Naime, dok je časni Božji biskupg Amand, zbog nadolazeće tjelesne bolesti, bio pritisnut žestokom boli, pozvao je k sebi preblažena Božjega slugu Melanija. Ublažujući ga blagim riječima, ovako mu se obratio: „Predragi sine, kojega je Duh Sveti izabrao sebi za mio hram, nastoj pastirskom brigom bdjeti nad Gospodnjim ovčinjakom koji ti vječni Pastir ima povjeriti nakon moga odlaska”; i svemu stadu koje je pozvao k sebi javno objavi da će uskoro napustiti ovaj ljudski život te da će po objavi Duha Svetoga imati preblaženoga Melanija za zaštitnika. On, dok su svi tugovali zbog gubitka jednoga, a radovali se zbog stjecanja drugoga koji mu životom i zaslugama nije bio nimalo nejednak, kad su mu tjelesne snage klonule, ode iz sredine ljudi da u nebeskom vijeću od Gospodina bude okrunjen sjajnim vijencem. Nakon što je njegov sprovod propisno obavljen i tijelo predano utrobi zemlje, dok je odjekivao pjev himana i psalama, a njegova sretna duša posjeduje nebo, odmah narodno mnoštvo, kako klerika tako i laika obaju spolova, jednakom željom i jednakim pristankom upravi korake k bl. Melaniju: te ga, iako se opirao i protivio njihovim molbama, ugrabiše i izabraše sebi za pastira. A kakva je i kolika djela on ondje učinio zadobivši katedru toga dostojanstva, nemoguće je jezikom ispripovjediti.

4 Itaque dum sæpedictus athleta Christi Melanius divinis excubiis liber indulgeret, derepente ad eum Primates, omneque vulgus promiscui sexus Rhedonensis urbis convolant, efflagitantes ut fungeretur eis officio Patris. Nam dum venerabilis Dei Antistesg Amandus, imminente molestia corporis, acri urgeretur dolore, beatissimum Dei famulum Melanium sibi adesse fecit. Quem blandis leniens sermonibus ita allocutus est: Fili carissime, quem sanctus Spiritus elegit templum sibi delectabile, cura pastorali invigilare stude supra Dominicum ovile, quod tibi est ab æterno Pastore committendum post meum decessum: cunctoque gregi sibi accito edicit in propatulo, se in proximo hominem exiturum, Beatissimumque Melanium relatu sancti Spiritus in patronum eos habituros. Qui, mœrentibus omnibus pro amissione unius, atque gaudentibus pro adeptione alterius vita et meritis haud disparis, fatiscentibus viribus corporis, exit e medio hominum, in cælesti Senatu a Domino stemmate pollenti coronandus. Cujus exequiis rite functis, corporeque visceribus terræ, hymnorum psalmodiarumque resultante Camæna, tradito, cujus felix anima possidet cælum; mox popularis turba, tam Clericorum quam laicorum utriusque sexus, pari voto parique assensu dirigit gressum ad B. Melanium: quem renitentem atque contradicentem ejus precibus rapit, sibique in Pastorem elegit. Qui hujusce sedis cathedram sortitus dignitatis, qualia quantave inibi gesserit, impossibile est lingua enarrari.

5 Postigavši taj vrhunac, trapio je tijelo mnogo većim bdjenjima, postovima, neprestanim molitvama i vršenjem svih dobrih djela negoli dotada. Razmišljao je doduše u sebi o teretu pastirskoga bremena koji mu je bio naložen, da bi onaj koji je prije bio čuvar samoga sebe poslije bio motritelj opće koristi. I tako se po suprotnim izmjenama briga dogodilo da se onaj koji je bio pobjegao od društva malobrojnih zapleo u brige mnogih: i dok prezire izgled svijeta, zapliće se u mreže svjetovnih briga: i onaj koji se opirao vlastitim nasladama, donekle se prilagođavao običajima svijeta. U Svetom je pismu stoga ustrajnošću čitanja toliko napredovao da je, nadmašivši sve kako učitelje tako i drugove, prednjačio pred svim stanovnicima biskupije koju je preuzeo na upravljanje. Toliko je pak bio najprikladniji za starije, vršnjake i podložnike da se svojom rječitošću sviđao svima koji su s njim razgovarali, da je žalosnima vraćao radost, a onima koji su činili zločine stegu.

5 Adeptusque hunc apicem, multo majoribus vigiliarum, jejuniorum, orationum continuarum, omniumque bonorum operum exhibitionibus, quam eatenus, macerabat corpus. Reputabat quidem secum, onus pastoralis sarcinæ sibi injunctum, ut qui prius fuerat custos sui, postmodum foret speculator publicæ utilitatis. Sicque repugnantibus sollicitudinem vicissitudinibus actum est, ut qui paucorum fugerat conventum, implicaretur curis plurimorum: et dum sæculi contemnit aspectum, irretitur nexibus mundialium sollicitudinum: et qui contraibat propriis voluptatibus, aliquantisper obsecundaret cosmi moribus. In Scripturis itaque sacris ita profecerat assiduitate lectionis, ut universis tam Doctoribus quam sodalibus supératis, cunctos præcelleret parochiæ, quam regendam susceperat, habitatores. In tantum vero erat aptissimus seniorum et coæqualium ac subjectorum, ut eloquentia sua placeret omnibus sibi colloquentibus, ut mœrentibus lætitiam redderet, scelera facientibus disciplinam.

a Riječ parochia često se u životopisima svetaca rabi za biskupiju, kod sv. Jeronima i drugdje.
b Veneti su narod donje Bretanje, čiji je glavni grad pučki Vannes, kod Ptolemeja Dariorigon.
c Paskal Robin piše da se to selo sada zove Ploelauf ili Ploescob, ili radije, kako kaže, Ploemelen ili Ploemelain, koje se nalazi pokraj gradića Lominija. Ta riječ, kaže on, znači polja koja leže oko sela sv. Melanija. Petar de Natalibus naziva ga Plautio, drugi Plautius; Breviar. Rhedon. Placcio; de La Noue Placium.
d Andrija Duchesne u 1. sv. Hist. Franc. ima: elatus (uzdignut).
e Breviar. Coresopit. ima: od vremena svoje najranije mladosti, i božanskim, itd.
f Rukopis o. Sirmonda imao je, kao i Breviar. Coresopit.: i zaodjenuo se odijelom sv. Benedikta. Što se pobija onim što smo rekli u Predgovoru.
g Štuje se sv. Amand, biskup Rennesa, 14. studenoga. Odavde je očito da se d'Argentré vara kada želi da su između sv. Amanda i sv. Melanija stolovali Atenije, kojega on sam naziva Artemijem, a drugi i Antemijem, te sv. Riotizam.

a Parochia sæpe pro diocesi usurpatur in vitis SS. apud S. Hieronymum, et alibi.
b Veneti populi Britanniæ inferioris, quorum urbs primaria vulgo Vannes, Ptolenæo Dariorigon.
c Eum vicum nunc Ploelauf vel Ploescob dici scribit Paschalis Robinius, aut potius, ut ait, Ploemelen, aut Ploemelain, qui juxta Lominium oppidum situs. Significat ea vox, inquit, agros circum vicum S. Melanii jacentes. Petrus de Natal. Plautionem vocat, alii alii Plautium; Breviar. Rhedon. Placcionem; Lanovius Placium.
d Andrens du Chesne Tom. 1. Hist. Franc. elatus.
e Breviar. Coresopit. a primævæ ætatis suæ tempore, et divinis, etc.
f ms. P. Sirmondi habebat, uti et Breviar. Coresopit. Sanctique sese Benedicti circumdedit habitu. Quod refellitur ex iis quæ in Præfat. diximus.
g Colitur S. Amandus Rhedonensis Episcopus xiv Novemb. Hinc patet falli Argentræum, dum inter S. Amandum et S. Melanium sedisse vult Athenium, quem ipse Arthemium, alii etiam Anthemium vocant, et S. Riotismum.

Melanijeve biskupske službe: čudesa.

Melanii Episcopales functiones : miracula.

Ističući se tim i takvim krepostima, postaje poznat franačkomu kraljua Klodvigu te biva imenovan njegovimb revnimc savjetnikom. Po njegovu je naime savjetu sagradio iz temelja mnoge crkve,d obnovio napuštene i najdoliknije podigao neke samostane. Također je po njegovu savjetu najizdašnije uzdržavao siromahe, a Božje je sluge, kojemu god redu pripadali, častio doličnim poštovanjem. Pravdu je pak među narodima provodio prema njegovim opomenama, a bogoštovlje je koliko je mogao umnažao.

His et hujuscemodi virtutibus pollens, a Clodovæo Regi Francorum fit cognitus, et ejusb strenuus efficiturc Consiliarius. Ejus quippe consilio multas a fundamentis construxit ecclesias,d desertasque restauravit, et monasteria quædam decentissime fabricavit. Pauperes quoque ejus consilio abundantissime sustentans, Dei servos, cujuscumque fuissent ordinis, condigna reverentia honorabat. Justitiam vero per populos ipsius monitis exercebat, cultumque divinum pro posse amplificabat.

7 Naposljetku se nalazi da je isti kralj ue gradu Orléansu sazvaof sinodu od trideset i dva biskupa, među kojima je svima u pobijanju prigovora krivovjeraca i u postavljanju najzdravijih odredaba katoličke vjere, kako je umetnuto u predgovoru istoga sabora, zablistao sv. Melanije, biskup iz Rennesa, poput kakva hrabra stjegonoše. Kolike je pak i kakve odredbe o kanonskom staležu sam svetac na istom saboru donio, i koliko su one, po nadahnuću Duha Svetoga, bile pročišćene od svake zablude laži, tko god želi potpuno znati, neka potraži opis istoga sabora; i pronašavši pojedinag mišljenja s njihovim autorima, zapazit će da su riječi ovoga presvetoga muža, po providnosti Duha, ugušile ne samo tadašnje prijevare Kristovih neprijatelja nego i lukavstva koja su tek imala doći.

7 Denique reperitur, quod idem Rex in e Aurelianensi civitate congregavitf Synodum triginta duorum Episcoporum, quorum omnium in refellendis hæreticorum objectionibus, atque in constituendis Catholicæ-fidei sanissimis sententiis, sicut in præfatione ejusdem Concilii habetur insertum, S. Melanius Rhedonensis Episcopus, velut quidam strenuus signifer, enituit. Quanta vero vel qualia capitula de statu Canonico ab ipso Sancto in eodem Concilio fuerint statuta, quamque fuerint, Spiritu sancto profitente, ab omni falsitatis errore eliquata, quicumque plene scire voluerit, ejusdem Concilii descriptionem requirat; et inveniens singulasg cum propriis auctoribus sententias, animadvertet hujus sanctissimi viri verba non solum præsentes inimicorum Christi fallacias, sed etiam quandoque futuras, Spiritu providente, jugulasse versutias.

8 Kolike je uistinu kreposti, milosti i mudrosti bio isti svetac, nitko, kako mislim, neće moći dostojno razložiti. Bio je naime neprestano i bez umora ustrajan u zakonu Gospodnjem: djela pak svoga života čuvao je svakoga časa, držeći oko svoga uma uvijek uprto u Gospodina i upravljajući k njemu svaku svoju namisao i djelo. Jer da bi zasluženo zadobio evanđeosko blaženstvo kojim se kaže: „Blažene noge onih koji navješćuju mir, koji navješćuju dobra”, noseći pastirsku skrb, često je obilazio crkve i gradiće koji su mu bili povjereni, propovijedajući mir i utvrđujući ostala djela kreposti. Stoga se po Božjoj milosti, dok su prevladavale tvrdnje evanđelja, njegovim trudom po cijelom kraju one biskupije umnožila vjera kršćana, a bijednu je zabludu pogana on iz korijena iščupao.

8 Quantæ siquidem virtutis et gratiæ atque sapientiæ idem Sanctus fuerit, nemo, ut reor, digne valebit explicare. Erat quippe in lege Domini jugiter sine lassitudine persistens: actus vero vitæ suæ omni hora custodiebat; oculum mentis suæ in Dominum semper fixum tenens, et omne consilium atque opus suum ad ipsum convertens. Nam ut merito potiretur Evangelica beatitudine, qua dicitur: Beati pedes evangelizantium pacem, evangelizantium bona; pastoralem gerens sollicitudinem, sæpe lustrabat Ecclesias, et municipia sibi commissa, prædicando pacem, et confirmando cetera virtutum opera. Unde per gratiam Dei prævalentibus Evangeliorum assertionibus, aucta est, eo desudante, per cunctum dioecisis illius pagum fides Christianorum, et miserabilis error gentilium ab eodem radicitus evulsus.

9 Ali Gospodin, koji govori po svom proroku rekavši: „Proslavit ću one koji mene slave, a oni koji me preziru bit će bez časti”, uzvisio je njega koji ga je slavio tolikim mnoštvom kreposti, da upaljena svjetiljka ne bude sakrivena pod posudu, nego da čestim iskrama čudesa koje blistaju postane poznat cijelom zapadnom podneblju. Iako je od tih čudesa vrlo mnoga uskratio našoj spoznaji, višeh želeći biti pomazan otrovom nego i svjetovnim pohvalama, ipak smo smatrali dostojnim ovdje iznijeti ono što nije mogao sakriti.

9 Sed Dominus, qui per Prophetam suum loquitus, dicens: Glorificantes me glorificabo, et qui me contemnunt, erunt ignobiles; hunc se glorificantem ista virtutum frequentia sublimavit, ut lampas accensa non sub modio reconderetur, sed emicantibus crebris miraculorum scintillis universo innotesceret climati Occiduo. Ex quibus miraculis quamvis plurima nostræ subduxerit notitiæ, magish vovens inungi veneno, quam i mundanis laudibus; tamen ea quæ celare non potuit, hic referre dignum duximus.

10 Jednoga naime dana, dok je bl. Melanije iz kraja Rennesa išao u svoj k oratorij koji si je bio sagradio na posjedu koji se zove Placio, a koji je zadržao iz očinske baštine, kad je stigao u utvrdu Martiacum, koja je smještena na uzvisini brda iznad rječice koja se zove Ava, iziđe mu ususret stari neprijatelj, l noseći golema rogove poput rogova bika. Božji ga je dakle čovjek prepoznao. Kad ga je upitao rekavši: „Kamo ideš?”, onaj odgovori: „Evo idem k braći, želeći im dati napitak.” I doda da je liječnik. Stoga sveti ispovjedalac, stigavši u svoj oratorij, odmah se baci na molitvu, a kad ju je završio, smjesta ustade.

10 Quadam nempe die dum B. Melanius de Rhedonico pago ad k oratorium suum, quod sibi construxerat in fundo qui vocatur Placio, quem ex parentum proprietate retinebat, pergeret; venienti in Martiacum castrum, quod in montis celsitudine situm est, super fluviolum qui vocatur Ava, fit antiquus hostis ei obviam, l ferens immania cornua tamquam cornua tauri. Cognovit ergo eum vir Dei. Quem cum requisisset, dicens: Quo vadis? ille respondit: En ad fratres vado, potionem eis dare volens. Et addidit se medicum esse. Itaque perveniens sanctus Confessor ad oratorium suum, mox prosternitur in orationem, qua completa protinus surrexit.

11 Zli je pak duh, našavši jednoga starijeg među monasima koji su ondje boravili kako zahvaća vodu, odmah ušao u njega te ga, bacivši na zemlju, počeo najžešće mučiti. Kad je Božji čovjek, vraćajući se s molitve, vidio da ga tako okrutno muči, samo mu je udario pljusku te zloga duha, koji je ostavio gnusne tragove i silno sebe optuživao jadikovanjem, tako istjerao da se više nije usudio vratiti k njemu.

11 Malignus autem spiritus unum seniorem de monachis qui ibi morabantur, inveniens aquam haurientem, in eum mox ingressus est; terræque prosternens, vehementissime vexare cœpit. Quem cum vir Dei ab oratione rediens tam crudeliter vexari conspiceret, ei solummodo alapam dedit, et malignum ab eo spiritum, fœda relinquentem vestigia, seque nimis incusantem querimonia, ita expulit, ut ad eum ulterius redire non auderet.

12 Držeći se naposljetku apostolskoga pravila u poučavanju ljudi, pokazivao je uredno i ispravno mjerilo protiv rana pojedinih grešnika. On sam pak sve se više podlagao božanskim službama, naime bdjenjima i molitvama, postovima i milostinjama te vršenju ostalih dobrih djela; i za te je i takve napore vjerno očekivao vijenac pravednosti, ne smatrajući uzalud vjernim Boga koji je pobožnim bdijućima obećao vijenac slave. I budući da mu je pred očima uma neprestano bio posljednji dan, često je suznih očiju gledao prema nebu i nije odvraćao duha od molitve.

12 Apostolicam denique tenens in docendis hominibus normam, ostendebat contra singulorum peccantium vulnera ornatam regulam et rectam. Ipse vero magis ac magis subjiciebat se divinis obsequiis, vigiliis scilicet et orationibus, jejuniis et eleemosynis, ceterorumque bonorum operum exhibitionibus; ac pro his et hujuscemodi studiis coronam justitiæ fideliter expectabat: non frustra fidelem existimans Deum, qui pie vigilantibus coronam promisit gloriæ. Et quoniam ante oculos mentis illius assidue dies ultima yersabatur, oculos corporis sæpius lacrymabiliter erigens ad cælum, animum non relaxabat ab oratione.

13 Uistinu, budući da njegove kreposti i znakove čudesa koje je učinio zbog njihove silne veličine ne možemo pojedinačno nabrojiti, ipak milina njegove presvete uspomene ne dopušta da sve prođemo šutke. Spomenimo stoga ukratko neka od njih: jer je nebrojenim slijepima vratio vid, hromima korak, nemoćnima obnovu snaga, bolesnima zdravlje, nijemima govor. Štoviše, bio je tolike moći da se zloduh pred njim nipošto nije mogao sakriti. Zbog toga je svojim zaslugama i molitvama po Božjoj snazi oslobodio nebrojene ljude opsjednute zlodusima.

a To je Klodvig Veliki, koji je vladao Francima od godine 482. do 511.
b Andr. du Chesne u sv. 1 djela Hist. Franc., navodeći ovaj životopis sv. Melanija, ima „izvrstan”.
c Odavde su neki smatrali da je bio Klodvigov kancelar i bilježnik. Nicolaus Vignerius odavde zaključuje da je Klodvig pokorio Britonce te da nisu imali drugoga vlastitog kralja; to je prilično slab dokaz.
d Du Chesne ima „razorene”.
e Vrlo je slavan grad na Loirei u donjem Beauceu, nekoć zvan Genabum, danas pučki Orléans.
f Ta je sinoda održana za konzulata slavnoga muža Feliksa, godine Kristove 511., dvanaeste godine pape Simaha, tridesete Klodvigove, i prva je od sinoda u Orléansu. „Tu je sinodu”, kaže Vincent u knj. 21, pogl. 23, „sazvao sv. Melanije, koji je bio prisan s kraljem Klodvigom, i bio je sastavljač kanona ondje proglašenih, kako se čita u predgovoru iste sinode.” No taj predgovor sada nedostaje. Vincent dodaje: „Ove i mnoge druge odredbe korisne Crkvi donesene su (kako je rečeno) na poticaj sv. Melanija iz Rennesa.” Tu sinodu spominje Breviarium Rhedonense, ali je pogrešno čini saborom od 32 biskupa i kaže da je održana za pape Hormizde. Dodaje da su savjetom i opomenama sv. Melanija donesene svete i cijeloj Crkvi korisne odredbe.
g Odavde je očito da su nekoć postojali spisi toga sabora, dok sada imamo samo kanone. i Drugi rukopis ima „ljudskim”. k Da je to bio samostan, očito je iz onoga što slijedi. Claudius Robert u popisu biskupa Rennesa smatra da je to samostan koji se naziva samostanom sv. Melanija; za koji ipak u popisu opatija piše da ga je utemeljio Salomon, kralj Britanije, naime drugi toga imena, koji je umro oko godine 660., kako svjedoči Argentræus. Samostan sv. Melanija nalazi se u predgrađu Rennesa. Placio je na području Vannesa. Robinius piše da ga je on nazvao samostanom Plautium, ili Ploemelen, na spomen rodnoga mjesta koje se zvalo istim imenom. No prije se čini da je upravo to bilo mjesto u kojem je svetac bio rođen ili barem odgojen. l Rukopis Rip. ima: „u liku bika, imajući rogove”.

13 Enimvero quia virtutes illius, et miraculorum signa quæ gessit, pro enormitate sui singulatim a nobis enarrari nequeunt; tamen omnia illibata præterire, dulcedo illius sanctissimæ memoriæ non permittit. Ergo ex iis quædam breviter commemoremus: nam innumerabilibus cæcis reddidit visum, claudis gressum, debilibus virium restaurationem, infirmis sanitatem, mutis loquelam. Porro tantæ virtutis erat, ut dæmon ante illum nillatenus occultare se valeret. Quapropter innumerabiles dæmonibus obsessos suis meritis ac precibus per Dei virtutem liberavit homines.

a Hic est Clodovæus Magnus, qui Francis imperavit ab anno CDLXXXII, usque ad DXI.
b Andr. du Chesne Tom. 1. Hist. Franc. citans hanc S. Melanii vitam, habet præcipuus.
c Hinc quidam Cledovæi Cancellarium et Notarium credidere. Nicolaus Vignerius hinc concludit, subjugatos a Clodovæo Britones, nec alium proprium Regem habuisse, satis debile id est argumentum.
d Du Chesne, dirutasque.
e Urbs est nobilissima ad Ligerim in inferiori Belsia, olim Genabum dicta, vulgo nunc Orleans.
f Habita est ea synodus Felice v. c. Consule, an. Christi DXI. Simmachi Papæ XII. Clodovæi XXX. estque prima Synodorum Aurelianensium. Hanc Synodum. inquit Vicentius lib. 21, cap. 23, congregavit S. Melanius, qui Regi Clodovæo familiaris erat, fuitque auctor Canonum ibi promulgatorum, sicut in præfatione ejusdem Synodi legitur. Verum ea Præfatio nunc desideratur. Subdit Vincentius: Hæc et alia plura Ecclesiæ utilia (ut dictum est) auctore S. Melanio Rhedonensi decreta sunt. Synodi hujus meminit Breviarium Rhedonense, sed non recte XXXII Episcoporum facit, dicitque sub Hormisda Papa celebratam. Addit. S. Melanii consilio et monitis sancta et toti Ecclesiæ utilia decreta statuta fuisse.
g Hinc patet, olim extitisse ejus Concilii Acta, nunc solos Canones habemus. i Alterum ms. humanis. k Id monasterium fuisse, patet ex sequentibus, Claudius Rob. in catalogo Episcoporum Rhedon. existimat hoc esse monasterium quod S. Melanii dicitur: quod tamen in catalogo Abbatiarum scribit a Salomone Britanniæ Rege conditum; secundo nimirum ejus nominis, qui circiter annum DCLX obiit, ut testatur Argentræus. Est monasterinm S. Melanii in suburbio Rhedonensi situm. Placio in agro Venetico. Robinius hoc monasterium vocatum ab eo Plautium, sive Ploemelen scribit, in memoriam loci natalis, eodem dicti nomine. At potius hic ipse esse locus videtur, in quo natus, vel certe nutritus fuerat Sanctus. l ms. Rip. In specie tauri, habens cornua.

Različita ozdravljenja po svetom ulju i blagoslovljenoj vodi.

Variæ curationes per oleum sacrum, et aquam benedictam.

Jednoga dakle dana, dok je obilazio svoju biskupiju pohađajući i učvršćujući Božji narod, bi mu javljeno da neka gospođa plemenita roda u a kraju Le Mansa, pokraj kraja Rennesa, leži bolesna, a ime joj bijaše Eva: ležala je pak bolesna dvanaest godina, tako da nikamo nije mogla poći niti se ikada bez tuđe pomoći podići s postelje. Njezini roditelji i prijatelji, pristupivši spomenutom svetom Kristovu ispovjedaocu Melaniju, molili su ga da joj udijeli zdravlje, jer su čvrsto vjerovali da to svojim zaslugama i zagovorima može izmoliti od Gospodina. Bojeći se pak spomenuti biskup Gospodnje riječi kojom kaže: „Bolestan bijah i ne pohodiste me”, i što slijedi, pođe s istim glasnicima k njoj. I ušavši u njezinu kuću, desnom rukom načini znak križa nad njom i pomaza je posvećenim uljem uz molitvu Gospodnju te joj povrati prijašnje stanje zdravlja, uz pomoć sile Svevišnjega. Ona odmah ustade i, uspravivši se na vlastite noge, zahvali svemogućemu Bogu koji ju je po svom svetom biskupu Melaniju vratio zdravlju. Ona dakle, koja je, ležeći vrlo dugo u bolesti, sav svoj imetak razdijelila liječnicima, a ništa joj nije koristilo nego joj je uvijek bilo gore, čim je opazila da je ozdravila, predade sve svoje blaženomu biskupu i poslije prionu uz njega da služi Gospodinu.

Quadam itaque die dum circumiret parochiam suam, visitando et confirmando populum Dei, nuntiatum est ei, quod quædam matrona nobilis genere in a pago Cenomanico, juxta pagum Rhedonensem, jaceret infirma, cui nomen erat Eva: jacuerat autem duodecim annis ægrota, ita ut nusquam pergere, numquam vel de lectulo sine alterius adjutorio potuisset exurgere. Hujus parentes et amici accedentes ad prædictum sanctum Confessorem Christi Melanium, deprecabantur eum, ut ei sanitatem concederet: quia firmiter credebant, quod hoc suis meritis et intercessionibus a Domino impetrare posset. Verens autem memoratus Pontifex Domini sententiam, qua dicit: Infirmus fui, et non visitastis me, et quæ sequuntur, cum iisdem nuntiis ad eam ire perrexit. Et ingressus domum illius, manu dextera signum crucis super eam fecit, et ex oleo sacrato cum oratione Dominica illam linivit, atque ei pristinum sanitatis statum redintegravit, suffragante virtute Altissimi. Quæ mox surgens, et supra pedes proprios se erigens, omnipotenti Deo egit gratias, qui eam per suum sanctum Pontificem Melanium reddiderat sanitati. Ipsa ergo, quæ diutissime jacens infirmitate, omnem substantiam suam Medicis distribuerat, nihilque ei profuerat, sed semper deterius habuerat, mox ut se sanatam deprehendit, sua omnia beato Pontifici tradidit, et ei postmodum, Domino servitura, adhæsit.

15 Tim i vrlo mnogim takvim čudesima kreposti, uz naklonost Gospodnje milosti, zablistao je blaženi biskup Melanije: ali je najveći njihov dio, da mu to ne bi odnio vjetar tašte slave, velikim nastojanjem nastojao sakriti. Bojao se naime pred očima nutarnjega Suca navući krivnju hvastanja ako bi se ikada naslađivao naklonošću naroda. Stoga je, dok je bolesnicima darivao zdravlje, krijepio ih posvećenim uljem ili blagoslovljenom vodom: da bi narodi, kad vide da se bolesnicima primjenjuju neki oblozi, smatrali da to nije čudesna moć nego lijek. Da je tako bilo, postupno će pokazati sljedeća čudesa.

15 His et hujuscemodi quamplurimis virtutum prodigiis Domini annuente gratia, beatus Pontifex Melanius effulsit: sed horum maximam partem, ne sibi hanc vanæ gloriæ ventus auferret, multo conamine studuit occultare. Timebat enim ante oculos interni Judicis jactantiæ crimen incurrere, si umquam populari delectaretur favore. Igitur dum infirmantibus sanitates præstaret, sacrato oleo vel aqua benedicta eos fovebat: ut dum viderent pupuli aliqua fomenta ægris adhiberi, non virtutem putarent, sed medicinam. Quod ita fuisse, sequentia miracula paullatim declarabunt.

16 Isto tako dovedoše jednom spomenutomu sv. Melaniju nekoga uzetoga, lišena službe svih udova, koji više nije imao nikakve nade u čovjeka za oporavak zdravlja, ali ipak još nije posve očajavao glede Gospodnje pomoći. Kad je on bio priveden svetomu mužu, ponizno je od njega tražio da mu njegova svetost od Gospodina izmoli zdravlje, što nije moglo učiniti umijeće vrlo mnogih liječnika. Sažalivši se nad njegovom bijedom, Božji ga svetac, po svom uobičajenom običaju, blagoslovom posvećenoga ulja ovlaš pomaza, te bolest odmah bi istjerana i uđe spasonosna snaga. Primivši zdravlje, on se sa svima svojima predade u službu spomenutoga svetoga muža Melanija, prionu uz njegovo služenje i odvoji se od svih poslova svijeta. Ostavi dakle svijet s njegovim pratiocima i pridruži se, koliko je mogao, Bogu i njegovim anđelima.

16 Adducitur itidem aliquando ad supradictum S. Melanium quidam paralyticus, universorum membrorum damnatus officio, qui nullam recuperandæ sanitatis fiduciam ulterius habebat in homine, sed tamen de Domini nondum penitus desperaverat juvamine. Hic cum fuisset sancto viro præsentatus, suppliciter postulabat ab eo, ut illius sanctitas sibi sanitatem a Domino impetraret, quod facere nequiverat plurimorum industria Medicorum. Cujus miseriæ Sanctus Dei condolens, ut solito sibi more sacrati olei benedictione eam summotenus linivit, mox morbus excluditur, et salubris vigor illabitur. Qui sanitate percepta, cum omnibus suis prædicti sancti viri Melanii se tradidit obsequiis, atque ejus servitio inhæsit, et ab omnibus se sæculi actibus separavit. Reliquit ergo mundum cum satellitibus suis, et sociavit se, prout potuit, Deo et Angelis illius.

17 Naposljetku, u neko drugo vrijeme bijaše neki čovjek, imenom Siagrije, koji je podnosio tegobe preteške bolesti i kojega nitko nije mogao izliječiti zemaljskim lijekom. Kad je on bio doveden pred oči sv. Melanija, na molbu njegovih prijatelja, svetac izli za njega molitvu Gospodinu i, kao uvijek, pomazanjem posvećenoga ulja istjera iz njega bolest te mu, uz pomoć Gospodnje milosti, povrati prijašnje zdravlje.

17 Denique alio tempore erat quidam vir, Siagrius nomine, nimiæ ægritudinis incommoda sustinens, quem nullus terreno medicamine valebat curare. Hic cum S. Melanii fuisset præsentatus obtutibus, supplicantibus amicis ejusdem, pro eo ad Dominum orationem fudit, et, sicut semper, cum sanctificati olei delibutione ab eo morbum expulit, et pristinam ei sanitatem, Domini opitulante gratia, restituit.

18 Također nedugo zatim baciše pred njega nekoga čovjeka uzeta u obje noge. Pogledavši sa samilošću njegovu bijedu, Božji svetac izli za njega molitvu Gospodinu. Zatim, opravši bolesnikove noge oblogom tople vode, povrati ga prijašnjemu zdravlju; tako da se, uz Gospodnju pomoć, sam vratio kući onaj koji je, donesen na tuđim ramenima, potražio nazočnost svetoga muža. Kad je on shvatio da je ozdravio po zaslugama svetoga muža, ne našavši kod sebe ništa bolje što bi mu mogao prinijeti, predade samoga sebe u službu presvetoga biskupa i posveti se njegovu služenju u sve dane svoga života. Njegovo potomstvo sve do današnjega dana čuva njegov sveti grob, te ustrajući ondje s upaljenim svjetiljkama u bdjenjima i molitvama, uzvraća Bogu hvale i zahvale za dobročinstva spomenutoga muža i neprestano služi na straži njegove crkve.

18 Item nom multo post tempore quidam homo pedibus ambobus contractus projicitur ante eum. Cujus miseriam Sanctus Dei cum pietate respiciens, pro eo precem fudit Domino. Deinde lavans infirmi pedes aquæ calidæ fomento, eum pristinæ restituit sanitati; ita ut, Domino opem ferente, per se repedaret ad propria, qui aliorum advectus humeris, sancti viri expetiverat præsentiam. Qui cum se per merita sancti viri intellexisset sanatum, cum nihil melius penes se eidem offerendum reperisset, semetipsum sanctissimi Pontificis tradidit obsequiis, ejusque cunctis diebus vitæ suæ sese commisit servitio. Cujus etiam progenies usque in hodiernum diem sanctum illius custodit sepulchrum, et cum luminaribus accensis ibidem vigiliis et orationibus insistens, pro prædicti viri beneficiis Deo laudes et gratias refert, et ejus ecclesiæ excubiis jugiter inservit.

19 Smatram da ne treba prešutjeti ni to da su njezini doveli k više puta spomenutomu svetomu mužu neku djevojku opsjednutu zloduhom i stoga svezanu lancima. Budući da se zloduh koji ju je mučio nije mogao sakriti pred njegovim pogledom, govorio je da mu je zbog grijeha koji je počinila bilo dopušteno ući u nju. No čim je sveti Božji biskup Melanije prstima prema njoj načinio znak svetoga križa, odmah je iz nje istjerao zloga duha i uz Gospodnju ju je pomoć vratio zdravu.

19 Nec illud silendum reor, quod quædam puella dæmonio plena, et idcirco, catenis constricta, adducitur a suis ad sanctum virum sepius supra nominatum. Ante cujus conspectum cum dæmon, qui eam cruciabat, se celare non posset, dicebat se pro scelere, quod commiserat, in eam fuisse intrare permissum. Mox vero ut signum sanctæ Crucis sanctus Dei Antistes Melanius contra eam digitis expressit, ab ea protinus malignum spiritum expulit, et eam sanam Domino cooperante reddidit.

20 U neko drugo vrijeme dođe k njemu neki čovjek, imenom Medija, čiji je sin ležao bolestan, već blizu smrti. On dakle, pristupivši svetomu mužu, moljaše ga govoreći: „Božji čovječe, vrati mi moga sina.” I govoreći to, plakaše. A to bijaše u Placiju,b pokraj rijeke Vilaine. Blaženi dakle Melanije, pošavši k bolesniku, tješio ga je i, gladeći mu glavu i ruke, govorio: „Samo se ohrabri, sine, i vjeruj, i ispunit će se tvoja želja.” I naposljetku, uhvativši ga za ruku, podiže ga; i ustade te stade na svoje noge zdrav.

20 Alio quoque tempore venit ad eum quidam vir, Medias nomine, cujus filius jacebat infirmus, morti jam proximus. Hic itaque accedens ad sanctum virum, deprecabatur eum, dicens: Homo Dei, restitue mihi filium meum. Et hæc dicens flebat. Erat autem hoc in Placio,b juxta fluvium Vicenoniæ. Beatus ergo Melanius pergens ad ægrotum, confortabat eum, et caput et manus illius demulcens, dicebat: Confortare tantum fili, et crede, et implebitur voluntas tua. Et tandem apprehensa manu ejus, elevavit eum; et surrexit stans supra pedes suos incolumis.

a Pagus Cenomanicus, pučki Le Maine, pokrajina smještena između Normandije, Anjoua, Tourainea i Bretanje, čije je glavno mjesto grad Cenomanorum, pučki Le Mans, na rijeci Sarthe.
b Od svih rijeka cijele Bretanje najslavnija je Vicenonia (Vilaine), kako navodi Papirius Massonus u knjizi De fluminibus Galliæ. Drugi je nazivaju Vidiana. Vincent iz Beauvaisa i Breviar. Coresopit. nazivaju je Vicenna, danas se posvuda zove Vigelania, pučki la Vilaine. Oplakuje grad Rennes.

a Pagus Cenomanicus, vulgo le Maine, inter Normanniam, Andegavos, Turones, ac Britones sita provincia, cujus caput Cenomanorum civilas, vulgo le Mans, ad Sartam fluvium.
b Fluviorum totius Britanniæ celeberrimus est Vicenonia, ut habet Papirius Massonus libro de fluminibus Galliæ. Alii Vidianam vocant. Vincent. Bellov. et Breviar. Coresopit. Vicennam, passim nunc Vigelania dicitur, vulgo la Villaine. Rhedonum urbem alluit.

Kazna i ozdravljenje biskupa Marsa. Obraćenje stanovnika Vannesa.

Marsi Episcopi pœna, curatio. Venetensium conversio.

Gotovo u isto vrijeme sastadoše se zajedno Božji čovjek Melanije, i Božji izabranika Albin, i svetib Viktor, ic Laun, i sv.d Marso, ue gradu Angersu unutarf bazilike svete Bogorodice Marije: i ondje je bl. Melanije po zajedničkom pristanku ostalih slavio misu na početku korizmenoga posta. Nakon njezina slavlja, prije nego što su se rastali jedni od drugih, dade im blaženi biskupg eulogije u ljubavi, s Božjom milošću i svojim blagoslovom. Blaženi pak Marso,h pretpostavivši post dana ljubavi i prezrevši eulogiju kojom se trebao pričestiti, dopusti da čestica koju je primio od svetoga Melanija padne u njegova njedra.

Eodem fere tempore convenerunt simul vir Dei Melanius, et electus Dei a Albinus, sanctusqueb Victor, atquec Launus, et S.d Marsus, ine Andegava civitate intraf basilicam sanctæ Dei genitricis Mariæ: ibique B. Melanius ex communi consensu aliorum Missam celebravit in capite jejunii Quadragesimæ. Post cujus celebrationem, antequam recessissent ab invicem, dedit eis beatus Pontifexg eulogias in caritate, cum Dei gratia et sua benedictione. Beatus vero Marsush præferens jejunium diei caritati, et eulogiam, qua communicare debuit, vilipendens, particulam, quam acceperat a Sancto Melanio, in sinu suo cadere permisit.

22 Primivši dakle svaki od drugoga dopuštenje za povratak u vlastitu stolicu, poljubiše se međusobno i s Božjom milošću počeše prelaziti svoj put. Još se nisu bili udaljili više od deset milja od grada kad sv. Marso osjeti da ga obavija eulogija pretvorena u zmiju. Kad je dakle spoznao, prisiljen svojom kaznom, da je zbog svoga neposluha i zbog prezrene ljubavi kažnjen strašnom osvetom, bacivši se pred noge bl. Melanija, očitova što mu se i kako dogodilo. Primivši pak sveti biskup njegovu zadovoljštinu, reče mu: „Pođi brzo, brate, gospodinu Albinu, bratu našemu, i ispovjedi mu što si učinio i kakvo ti se zlo zbog toga samoga dogodilo.” On ustavši ubrzanim putem dođe k sv. Albinu i ispripovjedi mu svoj prijestup. Sveti pak biskup, čuvši za njegov nemar, reče mu: „Znaj da ću se ja doduše moliti Gospodinu za tebe; ali idi k bratu našemu biskupu Viktoru i ispripovjedi mu sve što si učinio, i izmoli da on za tebe moli Gospodnje milosrđe.” On ponovno ustavši, kako mu je bio zapovjedio Božji čovjek, dođe u Le Mans k bl. Viktoru i iznese mu sve što je učinio. Spomenuvši se pak bl. Viktor da na ustima dvojice ili trojice svjedoka stoji svaka riječ, reče mu: „Vrati se, brate, presvetomu poglavaru bratu našemu gospodinu Melaniju: vjerujem naime da ćeš po njegovim zaslugama i zagovorima biti oslobođen.” Uzevši stoga dopuštenje za povratak, dođe polumrtav k bl. Melaniju; i našavši ga u Placiju u njegovoj bazilici gdje moli, ispripovjedi mu sav napor svoga putovanja i kako mu je sv. Viktor rekao da ga nitko drugi ne može osloboditi osim onoga po čijoj je zasluzi bio svezan, naime sv. Melanija. Čuvši to bl. Melanije, cijele se te noći za njega mučio bdijući i moleći. Sutradan pak izli nad njim odrješenje i blagoslov. Nakon njegova odrješenja, zmija se odmah pretvori u prijašnju eulogiju, koju bl. Marso uze i radujući se pričesti se njome, što je prije na svoju nesreću bio propustio učiniti.

22 Acepta ergo unusquisque ab altero licentia redeundi ad propriam Sedem, osculati sunt se invicem, et cum Dei gratia iter suum cœperunt peragere. Nec dum vero amplius quam decem milliaria ab urbe discesserant, cum sensit S. Marsus se ab eulogia in serpentem versa circumcingi. Ut ergo cognovit, pœna sua cogente se pro inobedientia sua, et pro caritate contempta, horribili vindicta multatum, provolutus ad pedes B. Melanii, quid ei et qualiter evenisset indicavit. Recipiens autem sanctus Pontifex ejus satisfactionem, ait illi: Perge frater velociter ad Dominum Albinum fratrem nostrum, et confitere ei quod egisti, et quid mali pro hoc ipso tibi accidit. Qui consurgens accelerato itinere venit ad S. Albinum, et enarravit ei delictum suum. Sanctus vero Episcopus audiens negligentiam ejus dixit ei: Me quidem pro te deprecaturum Dominum scias; sed vade ad fratrem fratrem nostrum Victorem Episcopum, et enarra ei omnia quæ fecisti; et, ut pro te misericordiam Domini deprecetur, exora. Qui iterum consurgens, sicut jusserat vir Dei venit Cenomannis ad B. Victorem, et retulit ei omnia quæ gesta fuerant ab eo. Recordans vero B. Victor, quod in ore duorum vel trium testium stet omne verbum, dixit ei: Revertere frater ad sanctissimum Antistitem fratrem nostrum Dominum Melanium: credo enim quod ejus meritis et intercessionibus liberaberis. Arrepta itaque revertendi licentia, venit semivivus ad B. Melanium: et inveniens eum in Placio in sua basilica orantem, narravit ei omnem laborem sui itineris, et quomodo S. Victor sibi dixerat, quod a nemine alio liberandus esset nisi ab eo, per cujus meritum ligatus fuerat, videlicet a S. Melanio. Quod audiens B. Melanius, per totam noctem illam sese pro eo vigilando et orando afflixit. In crastinum vero absolutionem et benedictionem super eum fudit. Post cujus absolutionem, mox versus est serpens in pristinam eulogiam, quam assumens B. Marsus, gaudens communicavit se de ea, quod prius malo suo facere neglexerat.

23 Nakon ovoga tako zapanjujućega čudesa uslijedilo je drugo, nipošto, kako mislim, manje. Neki starac iz kraja Vannesa dođe k sv. Melaniju i moljaše ga da izliječi njegova sina od zloduha koji ga je teško mučio. Sveti mu muž odgovori da će se doduše iz ljubavi moliti za njega, a glede njegova zdravlja da neće biti ništa drugo nego ono što se svidi Bogu. Zloduh pak, shvativši da će već svaki čas po zaslugama svetoga muža biti istjeran iz onoga dječaka, odvede ga u neku sobicu i ondje ga uguši, nasilno mu istrgnuvši dušu. Naposljetku dječakov otac, vrativši se kući, kad ga je našao mrtva, silno je plakao; i ne primajući pritom nikakve utjehe, reče svojim prijateljima: „Nosite njegovo mrtvo tijelo k bl. Melaniju: uzdam se naime da može uskrisiti moga sina onaj koji propovijeda živoga Boga.” Čuvši to, njegovi ga prijatelji odnesoše i položiše pred blaženoga biskupa. I pristupivši njegov otac bliže, ispripovjedi mu kako ga je ubio zloduh. Vikao je pak k njemu plačući i naričući te govoreći: „Vjerujem, Božji čovječe, da po tebi moj sin može ustati i od smrti.” Okrenuvši se pak bl. Melanije narodu koji se bio okupio, reče: „O stanovnici Vannesa, što i vama koristi što vidite da se ova i ostala čudesa događaju u ime Gospodina našega Isusa Krista, kad toliko odbijate primiti vjeru i vjerovanje u istoga Gospodina našega?” Bijahu naime u to vrijeme stanovnici Vannesa gotovo svi pogani. A oni odgovarajući rekoše: „Ne sumnjaj, Božji čovječe, jer ako ovoga dječaka uskrisiš od mrtvih, svi ćemo vjerovati u Gospodina kojega propovijedaš.” Dok su oni to govorili, reče bl. Melanije Gospodinu: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, koji si bratu mojemu gospodinu Martinu k dopustio uskrisiti trojicu mrtvih; molim te, preblagi Oče, da uslišiš mene, nedostojnoga slugu svoga, da narod koji stoji uokolo spozna tvoju moć i ni u čemu ne posumnja u tebe, ako bude tvoja volja da uskrisiš ovoga pokojnika.” I rekavši to, položi križ na prsa mrtvaca, i on odmah oživje. Zapanjen sav narod takvim čudom, vikao je govoreći: „Dosta je, sada svi vjerujemo u Boga kojega propovijeda bl. Melanije.” I zatim, u dan i na mjestu koje je odredio bl. Melanije, jedva da je itko ostao tko, primivši milost krštenja, ne bi bio pridružen katoličkoj vjeri.

23 Huic tam stupendo miraculo successit aliud nequaquam, ut reor, inferius. Senex quidam de Venetensi pago veniens ad S. Melanium, precabatur eum, ut filium suum sanaret a dæmonio, a quo male vexabatur. Cui vir sanctus respondit, oraturum si quidem caritative pro eo, de sanitate vero illius nihil aliud, quam quod Deo placeret, futurum. Dæmon autem intelligens se jam jamque per merita sancti viri ab illo puero ejiciendum, duxit illum in quodam cubiculo, et ibi suffocavit eum, vi extorquens animam illius. Denique pater pueri rediens domum, cum invenisset eum mortuum, flebat multum; et nullam exinde consolationem recipiens, ait amicis suis: Ferte cadaver ejus ad B. Melanium: confido enim quod resuscitare posit filium meum, qui prædicat Deum vivum. Quo audito, amici ejus deportaverunt eum, et posuerunt ante beatum Antistitem. Et accedens pater ejus propius, narravit ei qualiter interfectus esset a dæmonio. Clamabat autem ad eum flens et ejulans, atque dicens: Credo, vir Dei, quod etiam a morte per te possit resurgere filius meus. Conversus autem B. Melanius ad populum qui convenerat, dixit: O Venetenses, quid prodest i vobis quod hæc et ceteras virtutes videatis fieri in nomine Domini nostri Jesu Christi, cum tantopere recusetis fidem et credulitatem ejusdem Domini nostri recipere? Erant enim tunc temporis Venetenses pæne omnes gentiles. At illi respondentes dixerunt: Ne dubites vir Dei, quia si istum puerum resuscitaveris a mortuis, omnes credemus Dominum quem prædicas. Hæc illis dicentibus, ait B. Melanius ad Dominum: Domine Jesu Christe, Fili Dei vivi, qui fratrem meum Domnum Martinum k permisisti tres mortuos resuscitare; deprecorte, piissime Pater, ut me indignum famulum tuum exaudias, ut populus, qui circumstat, cognoscat potentiam tuam, et in nullo de te diffidat, si tua fuerit voluntas, ut resuscites istum defunctum. Et hæc dicens, posuit Crucem super pectus mortui, et statim revixit. Stupefactus omnis populus in tali miraculo, clamabat dicens: Sufficit, nunc credimus cuncti Deo, quem prædicat B. Melanius. Ac deinde constituto a B. Melanio die et loco, vix aliquis remansit qui non, Baptismatis gratia recepta, fidei Catholicæ jungeretur.

a Sv. Albin, biskup u Angersu, slavi se 1. ožujka. Stolovao je 20 godina i 6 mjeseci, potpisao je Četvrti sabor u Orléansu godine 537. (zapravo 541.), a preko opata Sabauda Peti sabor u Orléansu godine 549. Stoga valja pobiti ono što piše Paschalis Robinius, da se ono što se ovdje pripovijeda dogodilo dok su se vraćali sa sabora u Orléansu: jer je sv. Melanije sudjelovao samo na Prvom saboru u Orléansu, najmanje 19 godina prije nego što je sv. Albin postao biskupom.
b Robinius piše da je on bio biskup u Le Mansu, a to se dovoljno zaključuje i iz onoga što se niže govori. Nedostaje u popisu biskupa Le Mansa kod Claudija Roberta. Jer onaj Viktorije kojega on navodi, budući da je sudjelovao na Prvom saboru u Toursu za konzulata slavnoga muža Severina godine Kristove 461., ne spada ovamo.
c Robinius ga ovdje izostavlja. Slutim da je to sv. Laud ili Laut, ili Lauton, koji je kao biskup u Coutancesu sudjelovao na Drugom saboru u Orléansu godine 533., na Trećem 538., na Četvrtom 541. preko prezbitera Eskupiliona i naposljetku na Petom 549. Slavi se 21. rujna. Vincent ga izričito naziva Lautonijem, Lanovius Lautonom ili Launulfom, Claudius Robert Lannulfom, a Breviarium Coresopit. Lautorijem.
d Robinius, Lanovius i Argentræus čine ga biskupom u Nantesu. Kod Claudija Roberta nalazi se neki Marko, ili Marcije, ili Martin (kako piše), biskup u Nantesu: ali čini se da je različit od ovoga, jer se ubraja među prve poglavare te stolice prije Nunehija, koji je potpisao sabor u Vannesu oko godine 465. Postojao je pak u vrijeme sv. Albina Marko, biskup u Orléansu, koji je potpisao Četvrti sabor u Orléansu godine 541., te drugi Marko (ali se ne navodi koje stolice biskup) na Drugom u Orléansu godine 533. U crkvi glasovitih kanonica u Essenu kod Vestfalaca čuva se tijelo sv. Marsa (ovoga ili nekoga drugoga, još nisam doznao) zatvoreno u zlatnom kovčežiću.
e Rukopis Rip. ima „Andegaviso”. To je Andegavum, ili Andegavus, ili, kako se ovdje kaže, Andegava, kao često u životopisima svetaca Andegavis, glavni grad Anjoua, pučki Angers, kod starih Juliomagus, na rijeci Mayenne, koja se nedaleko odatle ulijeva u Loireu.
f Robinius piše da se to dogodilo u kapelici Bl. Djevice de Ronsereio, koja je bila sagrađena u kripti na obali Mayenne. Sada je to Roncereium, pučki Ronceray, ženski samostan Reda sv. Benedikta u gradu Angersu, utemeljen dugo vremena poslije, 14. srpnja godine 1037., od Fulka Nerre, grofa Anjoua, kako prenosi Renatus Choppinus u djelu Politiæ sacræ, knj. 3, nasl. 4, br. 15. Robinius pita kako je Melaniju bilo dopušteno slaviti misu pred Albinom u njegovoj biskupiji: i odgovara da je ili to mjesto tada bilo u Britaniji izvan Albinove jurisdikcije, ili je to Albin svakako prepustio starcu gostu.
g Eulogije su jela koja su se običavala slati radi blagoslova ili davati nakon misa u znak zajedništva i ljubavi. Robinius, slijedeći, kako kaže, Annales Andegavenses, tumači to kao svetu euharistiju. No meni se to ne čini uvjerljivim: niti bi naime sveti muž s njom tako bez poštovanja postupao, niti bi smatrao da se njezinim primanjem krši crkveni post.
h Robinius kaže da Marso, prepoznavši se krivim za potajnu ogorčenost, nije niti htio niti se usudio primiti svetu hostiju. Vjerojatnije je da nije htio prekršiti post te je možda osuđivao kolege koji su to činili.

a S. Albinus Episcopus Andegavensis colitur i Martii. Sedit annis XX, mensibus vi, subscripsit Concilio Aurelianensi IIII an. DXXXVII, et per Sabaudum Abbatem Aurelianensi V, an. DXLIX. Unde id refellas, quod scribit Paschalis Robinius, quæ hic narruntur contigisse cum ab Aurelianensi Concilio reverterentur: nam S. Melanius non nisti primo Aurelianensi interfuit, minimam XIX annis antequam Episcopus esset S. Albinus.
b Hunc Cenomanensem Episcopum fuisse scribit Robinius, et satis colligitur ex iis quæ infra dicuntur. Deest a catalogo Episcoporum Cenoman. Claudii Rob. Nam quem ille refert Victorium, is cum Concilio Turonensi I, Severino v. cl. Consule, an. Christi CCCCLXI interfuerit, huc non pertinet.
c Omittitur hic a Robinio suspicor S. Laudum sive Lautum, aut Lautonem esse, qui Constantiensis Episcopus interfuit Conciliis Aurelianensibus II, an. 533, III, 538, IV, 541, per Escupilionem Presbyterum; et tandem V, 549. Colitur xxi Septemb. Vincentius expresse Lautonium appellat. Lanovius Lautonum, sive Launulphum, Claudius Rob. Lannulphum, Breviarium Coresopit. Lautorium.
d Robinius, Lanovius, Argentræus Nannetensem Episcopum faciunt. Extat apud Claudium Rober. Marcus quidam, vel Marcius, vel Martinus, (ut scribit) Nannetensis Episcopus: sed ab hoc videtur diversus, cum inter primos ejus Sedis Antistites recenseatur ante Nunechium, qui concilio Venetico circulur annum CCCCLXV subscripsit. Fuit vero S. Albini temporibus Marcus Aurelianensis Episcopus, qui Concilio Aurelian. IV subscripsit an. DXLI, atque alius Marcus (sed cujus Sedis Episcopus, non exprimitur) Aurelianensi II, an. DXXXVII. Asservatur in Essendiensi illustrium Canonissarum apud Westphalos ecclesia S. Marsi) hujusne, an alterius, nondum comperi) corpus, aureæ thecæ inclusum.
e ms. Rip. Andegaviso. Est Andegavum, sive Andegavus, aut, ut hic dicitur, Andegava, ut sæpe in vitis SS. Andegavis, Andium urbs præcipua, vulgo Angers, veteribus Juliomagus, ad Meduanam fluvium, qui haud inde procul in Ligerim se exonerat.
f Robinius scribit hæc facta in sacello D. Virginis de Ronsereio, quod erat in crypta ad oram Meduanæ ædificatum. Est jam Roncereium, vulgo Ronceray, monasterium feminarum Ord. S. Benedicti in urbe Andegavensi, longo post tempore fundatum XIV Julii an. MXXXVII, a Fulcone Nerra Comite Andium, ut tradit Renatus Choppmus Politiæ sacræ lib. 3, til 4, num. 15. Quærit Robinius, qui licuerit Melanio coram Albino in ipsius diæcesi celebrare: respondetque aut fuisse locum illum tunc in Britannia extra Albini jurisdictionem, aut certe detulisse id Albinum seni hospiti.
g Sunt eulogiæ cibaria, quæ benedictionis gratia transmitti solebant, aut post Missas dari, in signum communionis et caritatis. Robinius, Annales Andegavenses, ut ait, secutus, sacram Eucharistiam interpretatur. Verum id mihi non probatur: nec enim eam tam irreverenter vir sanctus tractasset, nec ejus sumptione solvi Ecclesiasticum jejunium existimasset.
h Robinius ait, cum occultæ indignationis reum sese Marsus agnosceret, nec voluisse, nec ausum fuisse sacram hostiam sumere. Probabilius est noluisse jejunium infringere, et fortasse collegas, qui id facerent, judicasse.

Euzebije, kralj stanovnika Vannesa, i njegova kći ozdravljeni od sv. Melanija; druga njegova čudesa.

Eusebius Venetensium Rex, ejusque filia, a S. Melanio curati, alia hujus miracula.

Smatram da među glavna čudesna djela koja je Gospodin učinio po sv. Melaniju, svome ispovjedaocu, valja ubrojiti i ono za što se pouzdano nalazi da se dogodilo oko a kralja stanovnika Vannesa Euzebija i njegove kćeri imenom Aspazije. Došavši naime spomenuti kralj jednom izb grada Vannesa sa svojom vojskom, stiže u župu koja se zove Cambliciacusc, i ondje, nama je nepoznato zašto, možda gnjevan, zapovjedi da se mnogim ljudima iskopaju oči i odsijeku ruke. No iste one noći u kojoj je to učinio počeo je pobolijevati i biti mučen nepodnošljivim bolovima. Bojeći se pak da ondje ne završi život, pozva liječnike koji su bili došli s njim i opomenu ih da mu pruže kakvu pomoć. Ali oni, trošeći sav svoj trud uzalud, nisu mu ni u čemu mogli pomoći.

Illud quoque interpræcipua miraculorum opera, quæ per S. Melanium Confessorem suum operatus est Dominus, ponendum puto, quod circa a Regem Venetensem Eusebium, et ejus filiam Aspasiam nomine, factum fuisse, fideliter invenitur. Veniens quippe prædictus Rex aliquando deb Venetensi civitate cum suo exercitu, pervenit ad parochiam quæ vocatur Cambliciacusc, ibique, nobis incertum cur, forte iratus, multorum hominum oculos erui jussit, et manus evelli. In ipsa autem nocte qua hæc operatus est, ægrotare cæpit, et intolerabilibus doloribus urgeri. Metuens autem ibidem vitam finire, Medicos qui cum eo venerant, adscivit, et ut ei in aliquo adjutorium præberent admonuit. Sed ipsi omnem industriam suam in vanum expendentes, in nullo poterant eum adjuvare.

25 Nakon tri dana otkako je on počeo pobolijevati, zloduh opsjede njegovu kćer, imenom Aspaziju, i ona se poče valjati po zemlji pjeneći se. I dok se mučio dvostrukom bolešću, naime vlastitom i svoje predrage kćeri, kojom je ipak bio još ljuće mučen, brižljivim je raspitivanjem istraživao gdje bi ili od kojega god čovjeka mogao nadati se željenomu lijeku. Čuvši pak glas o bl. Melaniju, naime kako ljubi Gospodina i kako Gospodin njega koji ga ljubi proslavlja pred svijetom čudesima, poslavši k njemu, ponizno je molio da se udostoji iz ljubavi doći k njemu. Postigavši to, dade ga dovesti k sebi s najvećom čašću i zapovjedi da mu se u istoj župi u kojoj je sam ležao, u mjestu koje se zove Prima-villa, pripremi konak. Došavši pak bl. Melanije iz svogad samostana, koji je vlastitim rukama sagradio na posjedu koji se zove Placio na čast Bogu,e s nekolicinom monaha, dođe k postelji već spomenutoga bolesnika. Kad ga je preokrutni čovjek ugledao,

25 Post triduum autem quo ipse ægrotare cæpit, arrepta est filia ejus, Aspasia nomine, a dæmonio, et cæpit volutari per terram spumans. Cumque gemináto languore, proprio videlicet et suæ carissimæ filiæ, quo nihilominus cruciabatur acrius, anxiaretur; sagaci inquisitione scrutabatur, quo vel a quolibet hominum desideratum sperare posset remedium. Audiens autem famam B. Melanii, scilicet qualiter Dominum diligeret, qualiterque Domínus hunc diligentem se virtutibus mundo clarificabat; mittens ad eum suppliciter deprecabatur, ut ad se caritatis gratia venire dignaretur. Quo impetrato, eum summo honore ad se adduci fecit, et in eadem parochia, in qua ipse jacebat, in loco qui vocatur Prima-villa, hospitium ei præparari jussit. Veniens autem B. Melanius ded monasterio suo, quod propriis manibus fabricaverat in fundo qui vocatur Placio, in honorem Dei,e cum paucis monachis ad lectulum jam dicti venit infirmi. Quem cum crudelissimus vir fuisset intuitus,

skrušen iz dubine srca, ispovjedi svoje grijehe i ponizno ispripovjedi kako se ta tjelesna bolest dogodila njemu i njegovoj kćeri Aspaziji. Doda također da se udostoji moliti za oboje. Primivši to Gospodnji muž najdobrostivije, davši mu najprije dostojnu pokoru za počinjene grijehe, reče mu: „Ova bolest, brate, nije ti na smrt, nego da se po njoj spasiš i spoznaš Gospodina koji te stvorio.” Zatim ga triput pomaza blagoslovljenim uljem uz trostruki zaziv Božanstva, i on odmah ustade zdrav te uzvrati hvale Bogu koji mu je po svom sluzi sv. Melaniju udijelio zdravlje.

tus, ex imo corde compunctus, confessus est delicta sua, et qualiter ei hæc infirmitas corporalis accidisset, et filiæ ejus Aspasiæ, suppliciter enarravit. Addidit quoque, ut pro utrisque eis dignaretur orare. Quod vir Domini benignissime suscipiens, data prius illi digna pœnitentia pro commissis delictis, ait illi: Infirmitas, frater, hæc non est tibi ad mortem, sed ut salveris per eam, et recognoscas Dominum qui te creavit. Deinde unxit eum de oleo benedicto tribus vicibus, cum trina invocatione divinitatis, et statim surgens sanus, retulit gratias Deo, qui per famulum suum S. Melanium sanitatem illi concessit.

26 Nakon toga pristupi sv. Melanije k mjestu gdje je djevojka bila mučena od zloduha: čim ga zloduh ugleda, poče vikati i govoriti: „Zašto me progoniš, sveti Božji čovječe Melanije? Već si me naime istjerao iz jedne druge djevojke, a sada me ponovno želiš istjerati odavde?” Ukori ga pak bl. Melanije i reče mu: „Iziđi iz nje, krvoločna zvijeri, i idi na ono mjesto gdje više nikada nećeš moći naškoditi nijednomu čovjeku.” Na tu riječ djevojka odmah ozdravi i dođe k svome ocu radujući se i slaveći Boga.

26 Post hæc accessit S. Melanius ad locum ubi puella a dæmonio vexabatur: quem ut vidit dæmon, cœpit clamare et dicere: Quid me persequeris sancte vir Dei Melani? Jam enim me de alia puella ejecisti, et iterum nunc me hinc ejicere vis? Increpans autem eum B. Melanius, ait illi: Exi ab ea, cruenta bestia, et vade in illum locum ubi numquam deinceps ulli homini nocere possis. Quo dicto statim sana facta est puella, et venit ad patrem suum gaudens, et glorificans Deum.

27 Nakon toga, kad je bl. Melanije, želeći otići odatle, zatražio otpust, pristupi sama djevojka k ocu i moljaše ga da u naknadu za spasenje obojega, naime njezino i njegovo, ako ne više, barem sam Cambliciacus daruje bl. Melaniju. Čuvši to kralj Euzebije, otac iste djevojke, najrado pristajući na njezinu riječ, dade mu cijelu gore imenovanu župu po svom prstenu za uzdržavanje njegovih monaha. Primivši dakle već spomenutu zemlju, blaženi ih blagoslovi i pođe odatle k stolici svoga biskupstva, naime u grad Rennes.

27 Post hæc cum inde recedere volens B. Melanius peteret missionem, accessit ipsa puella ad patrem, et deprecabatur eum, ut pro recompensatione utriusque salutis, suæ videlicet atque illius, si non amplius, saltem ipsam Cambliciacum B. Melanio condonaret. Quod audiens Eusebius Rex pater ejusdem puellæ, sermoni libentissime annuens, dedit illi totam parochiam superius nominatam per anulum suum, ad suos monachos alendos. Accepta ergo jam dicta terra Beatus benedicens eis perrexit inde ad cathedram Episcopatus sui, ad civitatem scilicet Rhedonensem.

28 Smatrali smo da valja iznijeti samo ova od nebrojenih čudesa koja je Bog učinio po bl. Melaniju za njegova života i tjelesnoga zdravlja, da ga možda oni koji zasluge svetaca mjere prema brojnosti ili rijetkosti čudesa ne bi smatrali bez ikakvih zasluga ako ne bi bio istaknut nikakvim čudesnim djelima. Uostalom, vrlo smo mnoga izostavili, dijelom bojeći se nepovjerenja nevjernika, dijelom nametljivosti izbirljivih, a što je istinitije, jer je prevladala naša tromost te smo podlegli tolikoj građi.

28 Hæc tantummodo de innumerabilibus miraculis, a Deo per B. Melanium in vita et sanitate illius corporali patratis, referenda credidimus; ne forte his, qui merita Sanctorum pro numerositate vel raritate miraculorum metiuntur, nullius putaretur meriti, si non aliquibus insigniretur virtutibus. Ceterum quamplurima omisimus, partim metuentes incredulorum diffidentiam, partim fastidiosorum importunitatem; et, quod est verius, ignavia nostra prævalente, tantæ succumbentes materiæ.

29 Izloživši dakle na hvalu Gospodina našega Isusa Krista kako-tako ove stvari o životu presvetoga oca našega Melanija, potičemo naše slušatelje da im se ne pripovijedaju uzalud životopisi svetih ispovjedalaca ili muke mučenika, nego radije da razumiju ono što je napisano: „Sjeo si za velik stol? Pomno promotri što se pred tebe stavlja, znajući da i sam moraš pripraviti takvo što.” Neka nastoje iz ovih spisa, koji se poput stola puna različitih vrsta jela, tako ispunjeni draguljima različitih kreposti, stavljaju pred njih da ih nasljeduju, krijepiti ne trbuh koji će uskoro propasti s jelima, nego duh koji će vječno živjeti. Izloživši dakle ovo ukratko, na način škrgutavih otaca naših Britonaca, više brujeći nego govoreći o životu oca našega bl. Melanija, iznesimo sada o njegovu preminuću ono što pouzdano znamo, više radi očuvanja uspomene nego iz želje za izlaganjem povijesti. a U vrijeme sv. Melanija bila su, kako tvrdi Argentræus, u Armoričkoj Britaniji dva kralja, jedan iz Konanove, drugi iz Rivalonove loze, o čemu ćemo 12. prosinca uz životopis sv. Judoka, koji je bio brat kralja Judikaela iz Rivalonove obitelji, potpunije raspravljati. Ovaj kralj iz Vannesa ne nalazi se u rodoslovlju nijedne od tih obitelji. Ali ni onaj Riotim kojega Jornand u djelu De rebus Geticis, pogl. 43, naziva kraljem Britonaca, a kojega je pobijedio vizigotski kralj Eurik dok se na molbu cara Antemija želio suprotstaviti njegovim pothvatima. Od njega je možda potekao ovaj kralj Euzebije. Je li drugomu kralju plaćao danak, ili je samo u njegovo ime vodio vojsku, pa je neprikladno nazvan kraljem, neka drugi raspravljaju.c Dodaje rukopis Rip.: „gdje je smještena utvrda koja se zove Marciacus”.e Isti rukopis ima: „sa svojim klericima i nekim učenicima”.f Isti rukopis ima: „učenike”.

29 His ergo ad laudem Domini nostri Jesu Christi de vita sanctissimi Patris nostri Melanii utcumque descriptis, suademus auditoribus nostris, non frustra sibi narrari vitas sanctorum Confessorum, vel passiones Martyrum: quin potius ut intelligentes quod scriptum est: Ad mensam magnam sedisti? diligenter intellige quæ apponuntur tibi; sciens quoniam talia te oportet præparare. Studeant ex his scripturis, quæ, quasi mensa multiplicium ferculorum speciebus referta, ita diversarum virtutum gemmis stipata sibi imitanda apponuntur, non ventrem cum escis mox periturum, sed mentem perenniter victuram reficere. Hæc itaque breviter, more frendentium Patrum nostrorum Britonum, de vita Patris nostri B. Melanii perstrepentes potius, quam proloquentes; jam de ejusdem transitu, quæ pro certo novimus, proferamus, magis reservandæ memoriæ gratia, quam pronuntiandæ historiæ cupiditate. a Erant S. Melanii ætate, ut auctor est Argentræus, duo in Britannia Armorica Reges, unus e Conani, aliter e Rivallonis prosapia, de qua re xii Decemb. ad vitam S. Judoci, qui Judicaelis Regis e Rivallonia familia frater fuit, plenius agemus. Venetensis hic Rex, in neutrius familiae stemmate reperitur. Sed nec Riothimus ille, qui Rex Britonum appellatur a Jornande de rebus Geticis cap. 43, ab Eurico Visigothorum Rege victus, dum Anthemi Imperat. rogatu, ejus se cupit conatibus objicere. Ab eo fortassis hic Eusebius Rex descendit. An alteri Regi tributa solverit, an ejus tantum nomine exercitum duxerit, improprie Rex dictus, alii disputent.c Addit. ms. Rip. ubi castrum situm est, qui vocatur Marciacus. e Idem MS. cum suis Clericis et quibusdam discipulis.f Idem MS. discipulos.

Smrt sv. Melanija: čudesa nakon smrti.

S. Melanii mors : a morte miracula.

Dakle, presveti Kristov ispovjedalac Melanije, Predskazuje dan svoje smrti. po Božjoj objavi unaprijed znajući svoje preminuće, navijestio je svojim učenicima dan svoga preminuća. Zatim im u prikladno vrijeme podijeli odrješenje po biskupskom običaju i, učvrstivši ih svojim blagoslovom te poučivši božanskim riječima, uputi ih kako se trebaju vladati u službi Gospodnjoj. Nakon toga okrijepi se primanjem Tijela i Krvi Gospodnje te, vjerno dovršivši tijek svoga života, sretno onoga dana koji je bio prorekao preseli k Kristu, u mjestu koje se zove Placio, gdje je sam, kako smo već rekli, vlastitim rukama sagradio crkvu i okupio monahe da služe Bogu.

Igitur sanctissimus Confessor Christi Melanius, Prædicit diem mortis suæ. Domino revelante, obitum suum ante prænoscens, discipulis suis diem obitus sui prænuntiavit. Deinde tempore congruo absolutionem eis more Episcoporum faciens, et eos sua benedictione confirmans, verbisque divinis instruens, qualiter se agere deberent in servitio Domini, edocuit. Post hæc sese Dominici corporis et sanguinis perceptione munivit, atque vitae suæ fideliter peracto cursu, feliciter in qua die prædixerat migravit ad Christum, in loco qui vocatur Placio, ubi ipse, sicut jam diximus, propriis manibus ecclesiam construxerat, et monachos ad servitium Dei faciendum congregaverat.

31 Po anđeoskom pak viđenju okupili su se da iskažu posljednju počast njegovu tijelu gore imenovani presveti biskupi, naime sv. Albin i sv. Viktor, sv. Laun, kao i sv. Marso, koji je njegovom moći bio oslobođen od zmijskoga pojasa, kako je gore ispripovjeđeno. Ti presveti biskupi i vrlo mnogi drugi vjerni muževi, okupivši se po Božjoj providnosti na njegov sprovod, najprije su po crkvenom običaju preporučili njegovu dušu Bogu; zatim su sljedeću noć proveli u molitvama i bdjenjima te u rano jutro zajedno slušali misu.

31 Per visionem autem Angelicam convenerunt ad obsequium corporis illius faciendum sanctissimi Pontifices superius nominati, videlicet S. Albinus, et S. Victor, S. Launus, nec non et S. Marsus, qui per ejus virtutem a serpentis cingulo, sicut superius narratum est, fuerat liberatus. Hi sanctissimi Pontifices, et alii quamplurimi fideles viri, per Dei providentiam ad ejus exequias convenientes, primitus Ecclesiastico more animam ejus commendaverunt Deo; deinde nocte sequenti in orationibus et vigiliis expensa, primo mane Missam pariter audierunt.

32 Potom po zajedničkom savjetu, kako je Bog, što se poslije pokazalo, odredio, položiše tijelo svetoga muža u lađu koja je slučajno bila u koritu rijeke Vilaine. Ta rijeka, primivši njegovo sveto tijelo, dok su biskupi, klerici i monasi pjevali litanije, a narod koji ga je pratio zahvaljivao Bogu za njegovu slavu u koju su bili sigurni, okrenuvši svoj tok, koji je kao i ostale rijeke običavao teći i nositi nizvodno, odnese ga uzvodno sve do grada Rennesa, koji je trideset ili više milja udaljen od istoga mjesta, a kojim je sam svetac sretno upravljao. A kad je već stigao blizu gradskih zidina, klerici i sav narod koji je boravio u istom gradu iziđoše mu ususret s križevima, svijećama i zastavama, pjevajući i hvaleći Boga u visini, ne zato što je preminuo njihov najpobožniji pastir, nego zato što su zavrijedili primiti barem tijelo svoga preminuloga zaštitnika.

32 Exin communi consilio, Deo, sicut postea patuit, ordinante, collocaverunt corpus sancti viri in navi, quæ forte aderat in alveo fluminis Vicenoniæ. Qui fluvius suscipiens sanctum corpus ejus, cum Pontificibus et Clericis atque monachis litanias canentibus, et cum populo qui eum sequebatur, Deo gratias pro ejus gloria, de qua certi erant, referendo, converso impetu, qui deorsum, sicut et ceteri, fluere ferrique solebat, sursum versus perduxit usque ad civitatem Rhedonensem, quæ triginta vel eo amplius millibus ab eodem loco distat, quam ipse Sanctus feliciter gubernaverat. Cumque prope muros civitatis jam advenisset, Clerici et omnis populus, qui in eadem urbe consistebant, processerunt ei obviam cum crucibus et cereis, et vexillis, canentes et laudantes Deum in sublimi, non ideo quia defunctus erat eorum piissimus Pastor, sed quia meruerant saltim corpus defuncti patroni sui recipere.

33 Čuvši pak glasove onih koji su pjevali psalme, dvanaestorica razbojnika koji su bili držani svezani u jednoj kuli, koja je bila prema jugu nasuprot gradskomu zidu, plačnim glasovima počeše zazivati njegovo milosrđe. I dok su vikali da im se smiluje i molili Gospodina našega Isusa Krista i svetoga Melanija, raspuknu se kula, koja bijaše od kamenja, od vrha do dna; i odriješiše se od okova te bijahu oslobođeni oni koji su bili držani u tamnici. A ovo se čudo razglasilo po različitim pokrajinama.

33 Audientes autem voces psallentium duodecim latrones, qui tenebantur vincti in una turri, quæ erat contra meridiem juxta murum civitatis opposita, flebilibus vocibus cœperunt ejus misericordiam implorare. Cumque ut eis misereretur clamarent, et Dominum nostrum Jesum Christum, Sanctumque Melanium deprecarentur; scissa est turris quæ erat ex lapidibus, a summo usque deorsum; et soluti sunt a vinculis et liberati, qui tenebantur in carcere. Divulgatum est autem hoc miraculum per diversas provincias.

34 Bijaše također u blizini s one strane rijeke Vilaine neka majka obitelji koja je kroz mnoge godine, izgubivši svjetlo očiju, ostala slijepa. Ona pak zbog ovoga čuda, koje je Gospodin radi očitovanja zasluga presvetoga biskupa Melanija učinio u nazočnosti njegova mrtvoga tijela, žurno dođe sa svojim roditeljima i prijateljima k svetomu tijelu preminuloga biskupa. I kad je, prostrta na zemlju, poljubila njegove noge, odmah i sama primi željeno svjetlo. Primivši ga, ispunjena velikom radošću, zahvali Gospodinu i sv. Melaniju, a zemlju koju je po nasljednom pravu držala s one strane rijeke Vilaine, gdje je i sama dotad stanovala, predade istomu sv. Melaniju da je ima zauvijek.

34 Erat quoque in proximo ultra fluvium Vicenoniæ quædam materfamilias, quæ per multos annos, amisso oculorum lumine, permanebat cæca. Hæc autem hoc miraculo, quod Dominus pro meritis sanctissimi Pontificis Melanii declarandis in præsentia ejus exanimis corporis operatus fuerat, cum parentibus et amicis suis festinanter venit ad sanctum corpus defuncti Pontificis. Et cum terræ prostrata pedes ejus osculata fusset, statim et ipsa desideratum recepit lumen. Quo recepto, multo repleta gaudio, Domino egit gratias, et S. Melanio, terramque quam tenebat hereditario jure ultra fluvium Vicenoniæ, ubi et ipsa eatenus habitaverat, tradidit eidem S. Melanio æternaliter habendam.

35 Blaženi pak gore imenovani biskupi, uzevši vlastitim rukama tijelo svetoga muža, odnesoše ga sve do mjesta koje mu je Bog providio: u koje ga oni s poštovanjem položiše, kako su upravo za to bili od Boga poslani, gdje se njegovim zaslugama i zagovorima sve do današnjega dana udjeljuju mnoga dobročinstva potrebitima i onima koji s vjerom mole. Slavi se pak dan njegova ukopa 7. studenoga, po daru Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je s vječnim Ocem i Duhom Svetim krepost, čast i slava, vlast, hvala i moć u beskonačne vijeke vjekova. Amen.

35 Beati autem Pontifices superius nominati accipientes propriis manibus sancti viri corpus, portaverunt illud usque ad locum a Deo sibi provisum: in quo quo ab eisdem venerabiliter, sicut pro hoc ipso divinitus fuerant missi, collocatum est: ubi ejus meritis et intercessionibus multa præstantur beneficia indigentibus, et cum fide postulantibus, usque in hodiernum diem. Colitur autem dies depositionis illius vii Idus Novemberis, præstante Domino nostro Jesu Christo, cui est cum æterno Patre et Spiritu sancto virtus, honor, et gloria, imperium, laus, potestas per infinita sæcula sæculorum, Amen.

O istom svetom Melaniju,

De eodem sancto Melanio,

IZ SV. GRGURA TURONSKOGA.

EX S. GREGORIO TURONEN.

Melanije, biskup grada Rennesa, nakon znakova a nebrojenih čudesa, neprestano usmjeren k nebu, zasjao je svijetu. Nad njegovim su grobom kršćani podigli građevinub čudesne visine: ali poticajem zloga, koji se uvijek protivi dobrim djelima, jednom ju prilikom zahvati vatra. Pokrov naime koji je pokrivao sveti grob ispovjedaoca bijašec lanen. Kad je dakle mnoštvo greda, dok je plamen prevladavao, bilo presječeno, srušiše se crjepovi s vezovima i ostalom krovnom građom. Jednad pak od greda, zapaljena vrha, potisnuta silinom urušavanja, sruši se na svečev grob; ona je mogla ne samo zapaliti pokrov nego ga i smrviti između sebe i nadgrobnoga kamena. Sruši se povrh toga i golemo mnoštvo žeravice. I ostali zastori, koji su visjeli na zidovima ili vratima, izgorjeli su pri prvom dahu plamena. Ovaj pak pokrov ne samo da nije izgorio nego ga vatra nije ni ovlaš okrznula. Kad je dakle požar završio, uđoše narodi s velikim lelekom i požuriše sve do biskupova groba da usred plača i suza prime nove radosti. Ukloniše s groba zapaljena drva i, uhvativši zastor groba te otresavši žeravicu, svi se zadiviše što je neozlijeđen.

Melanius Rhedonicæ urbis Episcopus, post a innumerabilium signa virtutum, jugiter intentus cælo, emicuit sæculo. Super cujus sepulchrumb mira Christiani fabricam celsitudine levaverunt: sed instinctu maligni, qui semper bonis adversatur operibus, quodam tempore ab igne comprehenditur. Palla etenim eratc linea, quæ sanctum Confessoris tegebat sepulchrum. Scilicet ubi tignorum congeries flamma dominante truncatur, ruunt tegulæ, cum ligaturis, et reliquo tecti apparatu. Unad tamene trabibus flammato capite impetu ruinæ propulsa, super tumulum Sancti ruit; quæ non modo succendere pallam, verum etiam conterere inter se et lapidem sepulchri potuerat. Ruit insuper et immensa multitudo carbonum. Alia quoque vela, quæ parietibus vel ostiis dependebant, ad primum flammæ flatum exusta sunt. Hæc vero palla non solum non usta, verum etiam nec summotenus ab igne dedecorata est. Igitur expleto incendio, ingrediuntur populi cum ejulatu magno, et usque ad sepulchrum Antistitis properant, inter fletus et lacrymas nova gaudia percepturi. Removent desuper tumulum ligna cum flammis, apprehensumque tumuli velum, excussis prunis, mirantur omnes illæsum.

a Oba rukopisa imaju „zasjao je”.
b Jedan rukopis ima „čudesnu”.
c Surije i različita izdanja sv. Grgura Turonski imaju „drven”, pogrešno.
d Rukopis Sirm. ima „samo”.

a Ultrunque ms. enituit.
b Unum ms. miram.
c Surius et variæ S Gregorii Turon. editiones, lignea, perperam.
d ms. Sirm. tantum.

Druga čudesa

Alia miracula

AUTOR GERVAZIJE, NADBISKUP U REIMSU.

AUCTORE GERVASIO ARCHIEP. REM.

Gervazije, milošću Božjom nadbiskup u Reimsu, Evenu, časnomu opatu sv. Melanija, pozdrav u Kristu. Zamolio si me nekoć, predragi brate, da ti predam relikvije glasovitoga ispovjedaoca Melanija, mome ocu i meni veoma drage: koje si, da vaše mjesto ne bi bilo lišeno zaloga tolikoga zaštitnika, te da bi se kod vas sačuvala vječna uspomena na moga ocab Haimona i majku mojuc Hildeburgu, kao i na gospodina mogad kralja Henrika i na mene, mnogim molbama izmolio. Sada pak, kako dolikuje svetu i marljivu mužu, nije mi bilo teško potaknuti tvoju ljubav glede čudesa istoga spomenutoga ispovjedaoca; od kojih ti dio koji sam vidio, a dio koji sam doznao iz neisprazna kazivanja nekih ljudi, neću oklijevati ukratko izložiti tvojoj ljubavi na izgradnju čitatelja.

Gervasius Dei gratia Remorum Archiepiscopus Eveno S. Melanii venerando Abbati, salutem in Christo. Petisti a me quondam, frater dilectissime, ut Reliquias insignis Confessoris Melanii, genitori meo milique valde percaras, tibi tradidissem: quas, ne tanti Patroni pignore locus vester privaretur, etb Haimonis genitoris, genitricisque meæc Hildeburgis, necnon Domini meid Henrici Regis, meaque apud vos æterna servaretur memoria, multis precibus impetrasti. Nunc autem, ut sanctum industriumque virum oportet, de ejusdem prædicti Confessoris miraculis dilectionem tuam me sollicitare non piguit; quorum partem mihi visam, partem etiam non frivola quorumdam relatione cognitam, adædificationem legentium caritati tuæ breviter expedire non differam.

2 Kad je jednoga dana blage uspomenee Rorans, moja baka, boravila u kraju Le Mansa, na jednom imanju svoga udovičkoga posjeda imenomf Argentrada, dio je spomenutoga imanja slučajno planuo u silnom požaru. Nakon što se jaka vatra dotle proširila da je pucketavim plamenovima lizala sljeme njezina žitnjaka smještena pokraj crkve, ona se sjeti relikvija koje je bila ponijela sa sobom i odmah zapovjedi da joj ih donesu: kad su bile podignute i postavljene nasuprot vatri, kao da je s neba spušten pljusak, iznenada i na čuđenje svih onaj se štetni oganj ugasio. Te je relikvije nakon svoje smrti ostavila zajedno s udovičkim posjedom svome unuku kojega je dobila od sina, imenom Haimonu, naime mome ocu.

2 Cum quadam die felicis memoriæ e Rorans avia mea, in Cenomanensi pago, in villa quadam sui dotalitii,f Argentrada nomine, moraretur, prædictæ pars villæ maximo forte incendio conflagravit. Ignis vero validus postquam eo productus est, ut horrei sui juxta ecclesiam positi fastigium crepitantibus lamberet flammis; illa Reliquiarum, quas secum asportaverat, reminiscens, mox sibi afferri præcepit: quibus elevatis, et e regione contra ignem positis, quasi cælitus imbre demisso, subito admiranterque noxius ille ignis extinctus est. Quas reliquias post obitum suum nepoti suo, quem de filio suscepit, nomine Haimoni, patri scilicet meo, cum dotalitio reliquit.

3 On ih je pak prenio u svoju utvrdu imenomg Lith: ondje su po zaslugama istoga svetoga biskupa učinjena mnoga čudesa; mnogim su bolesnicima vraćena zdravlja, kako glede izgubljena vida tako i glede ostalih nemoći: i ako bi se tko nad njima krivo zakleo, odmah bi se otkrila laž.

3 Ipse vero has ad castrum suum, nomineg Lith, transtulit: ubi multa pro meritis ejusdem sancti Pontificis patrata sunt miracula; sanitates ægrotantibus multis redditæ, tam de lumine privato, quam de ceteris debilitatibus: et si quis super eas false jurabat, confestim falsitas comperiebatur.

4 Na moje je oči neki čovjek, spremajući se za dvoboj, položio prisegu, te je odmah oslijepio i priznao krađu volova. Drugi, nimalo drukčiji, također spremajući se za dvoboj, krivo se zakleo: i prije nego što se podigao odatle, počeo je mokriti; tim je slučajem nazočnima postalo poznato da je kriv. Slično su nam naši ljudi izvješćivali o znakovima koje su vidjeli pri nebrojenim položenim prisegama.

4 Me vidente quidam pugnaturus juravit, qui statim cæcus factus, latrocinium boum confessus est. Alter non impar similiter pugnaturus, falso juravit: et antequam inde se eleverat, mingere cœpit; quo casu illum esse reum, intuentibus notum fuit. Similiter de innumerabilibus sacramentis editis nostri, quæ videbant, referebant nobis signa.

5 Ja sam pak osobno vidio drugo znamenito čudo. Kad je spomenuti moj otac, spremajući se od nekih bogataša primiti prisegu vjernosti, zapovjedio da se te relikvije nose s njim, svratio je u kuću nekoga svoga šumara. Njihov nositelj, ne našavši, kako mu se činilo, prikladnijega mjesta, položio ih je noću u neku veliku škrinju povrh žita: ispod nje je slično s druge strane stavio upaljenu svijeću. Došavši onamo u zoru, našao je dio škrinje izgoren, osim onoga dijela u kojem su bile pohranjene svete relikvije. Pokrov pak u koji su bile umotane pronađen je neizgoren, premda je na njemu nađeno vrlo mnogo užarene žeravice.

5 Egomet vero vidi aliud insigne. Cum prædictus genitormeus, a quibusdam divitibus suscepturus fidelitatem, has reliquias secum deferri juberet, in cujusdam forestarii sui domum se recepit. Quarum portitor, ut sibi visum fuit, non aptius locum inveniens, in quadam magna arca super frumentum noctu reposuit: infra quam similiter ex altera parte candelam accensam imposuit. Quo diluculo veniens, partem arcæ invenit concrematam, excepta parte illa, qua sanctæ reliquiæ conditæ erant. Pallium vero, quo involutæ erant, incombustum repertum est, quamvis super illud plurimi incensi invenirentur carbones.

6 Čuli smo da su se vrlo mnogi nad spomenutim relikvijama zakleli na uhićenje (ili: glede krađe), pa kad su htjeli pobjeći, nisu mogli te su se vratili. Povrh toga čuli smo i vrlo mnoga druga čudesa spomenutoga oca; koja bi, kad bi se mogla prikupiti u prikladno vrijeme, pružila piscu sasvim dovoljno građe o čemu da piše.

6 Quam plurimos audivimus super prædictas reliquias captionem jurasse, qui cum fugere vellent, non potuerunt, et reversi sunt. Adhæc quoque quamplurima prædicti Patris audivimus miracula; quæ si per aptum tempus colligi possent, satis in eis quid scriberet scriptor haberet.

a Gervazije Barbet, drugima de la Roche-Guyon, kako svjedoči Claudius Robertus, godine 1066. (zapravo 1055.) postao je nadbiskup u Reimsu, a umro je godine 1067. Prije toga bio je biskup u Le Mansu. Sljedeće nedostaje u rukopisu Ripatorii.
b Claudius Robertus u popisu nadbiskupa Reimsa kaže da je Gervazije bio sin Hamelina od Bellêmea, gospodara Château-du-Loira, a u popisu biskupa Le Mansa čini ga sinom Guida II. od Lavala. Laval, ili Vallis Guidonis, kako kaže Papirius Massonus, bogat je gradić na rijeci Mayenne u kraju Le Mansa.
c Claudius Robertus u popisu biskupa Le Mansa piše da je bila kći Ivona od Bellêmea, prvoga grofa Alençona, i sestra Ansgrada, biskupa Le Mansa. No odmah zatim Gervazijevu majku naziva Bertrudom, gospođom Château-du-Loira.
d Henrik I., kralj Francuske, umro je godine 1060., dvadeset i osme godine svoga kraljevanja.
e Drugi rukopis ima „Rogans”.
f To je, mislim, gradić koji u zemljopisnom opisu kraja Le Mansa navodi Matthæus Ogerius na rječici Lovenne, nedaleko od Lavala, pučki Argentré.
g Castrum Ledi (stanovnici kažu Lidi, prema svjedočanstvu Massona), Château-du-Loir, u kraju Le Mansa na rijeci Loir, koja se nedaleko od Angersa spaja sa Sartheom, a zatim s Mayenneom: ova se pak već punija izlijeva u Loireu.

a Gervasius Barbet, aliis de la Roche-guyon, ut testatur Claudius Robertus, an. MLXVI, factus Archiepiscopus Remensis, obiit an. MLXXII. Antea fuerat Cenomanensis Episcopus. Decrant sequen- tia in ms. Ripatorii.
b Claudius Robert. in catologo Archiepiscoporum Remen. ait Gervasium filium fuisse Hamelini Bellesmensis, domini de Castro-ledi, in catal. Ep. Cenoman. filium facit Guidonis II. Lavallii. Est Lavallis, seu Vallis Guidonis, ut ait Papirius Massonus, dives oppidum ad Meduanam in Cenomanis.
c Claud. Robert. in Cenoman. filiam Juonis Bellesmii primi Comitis Alençonii, sororem Ansgradi Episcopi Cenoman. scribit fuisse. At mox Gervasii matrem vocat Bertrudem Dominam Castri-ledi.
d Henricus I, Galliæ Rex, anno MLX, regni sui vigesimo octavo obiit.
e Alterum ms. Rogans.
f Est hoc, opinor, municipium quod in geographica Cenoma- norum descriptione exhibet Matthæus Oyerius, ad Lovenne flu- violum, haud procul Lavalle, vulgo Argentre.
g Castrum Ledi, (incolæ Lidi dicunt, teste Massono) Chasteau du Loir, in Cenomanis ad Ledum fluvium, qui non procul Ande- gavis Sartæ permiscetur, deinde Meduanæ: hic vero jam plenior in Ligerim sese effundit.

Drugo čudo

Aliud miraculum

6. siječnja Kalendar godine