Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O sv. Neofiti, djevici i mučenici

DE S. NEOPHYTA VIRG. ET MART

4. SIJEČNJA Ime svete djevice Neofite nekoć je u svoje popise unio naš Rosweyde, bez upisana dana: Neofita, djevica i mučenica, u samostanu u Limpurgu. Kartuzijanci iz Kölna u dodatku uz Usuarda, pod 4. siječnja, imaju ovo: Isto tako Neofiste, djevice i mučenice. Spominje se neka Neopistis kod Baronija u Napomenama uz Martyrologium Romanum pod 28. listopada u Cirili: „Tijela Cirile, Memmije, Julijane, Neopistis i Sofije, djevica i mučenica, prenio je Sergije Mlađi u Titulus Equitii”, kako svjedoči stari natpis uklesan u mramor ondje postavljen. Ali kojem danu treba pripisati onu Neopistis, koju Anastazije Knjižničar naziva Teopistom, ili je to Neofita o kojoj ovdje govorimo, nama je nepoznato. Uostalom, gotovo isto znače Neopistis, ona koja je nedavno primila vjeru, i Neofita, nedavno usađena ili novorođena, odnosno ona koja je nedavno pristupila vjeri.

Acta,

2 Tko je pak bila sv. Neofita ili u koje je vrijeme živjela, nije nam dovoljno poznato. Njezin su životopis velečasni gospodini regularni kanonici samostana u Bödeckenu u Paderbornškoj biskupiji iz svojih najizvrsnijih rukopisnih kodeksa s najvećom ljubaznošću priopćili našemu Ivanu Gamansu. U njemu se ipak nalaze neke stvari koje zahtijevaju ispravak. Jer ono što se kaže da je majka svete djevice bila sestra sv. Osvalda, kralja i mučenika, protivi se piscima engleskih zbivanja. Da i dopustimo kome se ona i gdje udala, potekavši od židovskoga roda, da ostavimo ostalo po strani. Možda će se naći netko tko će te pogreške, uz svjetlo pridodano odnekud drugdje, očistiti. relikvije u samostanu Limburg.

3 Uostalom, podrijetlo samostana Limburga (u koji su, kako se kaže, prenesene relikvije sv. Neofite od cara Konrada Salijskoga, nasljednika sv. Henrika) ovako opisuje Herman Ugovorac pod godinom 1034. Konrad je od svoga kaštela Limpurga, smještenoga između Njemeta i Vangiona, načinio samostan koji je dao posvetiti u čast svetoga Križa i gospodina Ivana Evanđelista. Isto po Hermanu spominju Ivan Cuspinianus, naš Kristofor Brouwer i drugi noviji pisci. Opširnije je onaj koji je tada živio, Everhelm, u životu sv. Poppona pod 25. siječnja, pogl. 9, br. 37, pošto je ispripovjedio da je Konrad ponudio Popponu biskupiju u Strasbourgu, a on ju je domišljato otklonio, dodao da je car nastojao svim silama povjeriti njemu sve opatije koje su bile lišene upravitelja: „I najprije”, kaže, „Lintburg, smješten u Vogeškome gorju, koji je nasljednim udesom već davno došao u njegove ruke, uz potvrdu pouzdanih svjedoka oporučno je ostavio blaženomu mužu i upravio molitve da se ondje u čast sv. Ivana Evanđelista podigne samostan.” Taj je, po odredbi kraljevskih molitava, uz mnogo truda obrađujući to isto mjesto, tada već brlog zvijeri, sagradio ne neznatna boravišta za zajednice Božjih slugu i pod redovničkom ustanovom stavio im na vrat lagani Kristov jaram, a zatim je svoga nećaka Ivana postavio za poglavara kako na tome mjestu tako i kod sv. Maksimina u Triru.

4 Ono što kod Eysengreina u povijesti Speyera prenosi netko da je Konrad od svoga kaštela Lympurga sagradio veličanstven samostan uz najveće izdatke i troškove zato što je u njemu nedavno izgubio maloga sina Konrada koji je pao s neke litice, neka vjerodostojnost bude na piscu koji je živio 500 godina poslije Konrada. Sam Eysengrein piše da je Konrad stanovao blizu grada Speyera u limburškoj utvrdi; po kojem piscu? Jedva u ovo vrijeme postoje tragovi samostana. iz rukopisa samostana u Bödeckenu, prepisao Ivan Gamans iz Družbe Isusove.

Izvrsna djevica i mučenica Kristova Neofita bila je po svjetovnom dostojanstvu plemenita i slavna, jer je potekla iz kraljevskoga roda, ali se mnogo plemenitijom istaknula hvalevrijednim ustrojem ćudoređa i glasovitim ugledom kreposti. Ona je, neprestano pazeći na vlastitost svoga imena, zrelošću shvaćanja nadišla nježnu dob, što se dokazuje neprekidnom novinom sveta življenja, jer se tumači kao novorođena. Iako je davni zaborav uklonio imena njezinih roditelja, ipak je uistinu pouzdano da je njezin otac potekao iz najplemenitijega roda Izraelaca, tako da je on sam rođen od istoga plemena i srodstva iz kojega je proizišao Gospodin Krist. Majka pak nije ništa manje bila rođena sestrab blaženoga Osvalda, kralja i mučenika. lijepa i pobožna,

Kad su bile puštene i kad su po običaju gusaka ili kokoši hodale neustrašivim korakom, blažena je djevica, bilo da je par tražio svoga para ili da je nedostajao broj pod kojim ih je poznavala ili da ju je unaprijed opomenula božanska opomena, spoznala da jedna od njih nedostaje. Kad ju je pomno istraživala i uporno nastojala otkriti kamo je otišla ili kamo je pobjegla, pošto joj je dječak iz iste kuće javio, spoznala je da je ubijena i pojedena. Što više? Zapovjedivši da joj se donesu kosti i perje ptice, skupila je ono što se odatle moglo naći i čudesnim i zadivljujućim sklapanjem oživjela gotovo propalu i sasvim mrtvu pticu te je pustila natrag na uobičajene pašnjake.

3 Pošto je trud bio uzaludan, tužni su se vratili svojoj kući i iznijeli odbijanje njezinih roditelja, postojanost djevojke i odbijanje sebe samih, govoreći koji je razlog nastao da se željenomu nije mogao pridružiti jednak ishod. Tim izvješćem veoma uzbuđen, on je krajnje nestrpljivo podnio svoje odbijanje i pobojao se da će pretrpjeti štetu svoje časti ako ne ispuni želju koju je dugo nosio u mislima o prelijepoj djevojci. Stoga se nije uplašio srdžbe višnjega Suca zbog veličine ljubavi, nego je jedinim lijekom za veliku bol smatrao da se savršena djevica, ako bi se ikako moglo, nasilno ugrabi i tako napokon zadobije njezin brak. A kada je glasina donijela do ušiju roditelja da je njezina odluka u tom pothvatu nepokolebljiva, pobožno su povjerili svoju ovčicu čuvanju dobroga Pastira i predali je u neki samostan svetih djevica, smješten u susjednome gradu i posvećen u častc sv. Martina i blaženih mučenika Fabijana i Sebastijana, da se pouči u nebeskim stegama. Ondje je, dok je neko vrijeme boravila i dolično se u svemu što pripada nastojanju oko sveta življenja vladala dostojno Bogu i hvalevrijedno, u cijeloj zajednici nije bilo nijedne koju nije nadmašivala koracima dobrih djela, sabirući u smočnicu svoga srca sjajno ulje ljubavi da iziđe u susret nebeskomu Zaručniku i uđe na kraljevsku svadbu urešena svjetiljkom savjesti.

užarene božanskim ognjem bile bi ugašene da se djevičanska tijela ne bi okaljala sramotnim zagrljajima. Počeo je dakle onaj bezbožni razbojnik, neprijatelj čednosti, gusar čistoće, najprije blagim govorima i obilnim obećanjem bogatstava mamiti neustrašive duše djevojaka na pristanak njihovoj i svojoj nasladi, a zatim ih zastrašivati prijetnjom strašne smrti. Ali se kamenje nebeskoga svetišta nikakvim udarcem nije moglo pokrenuti iz svoga stanja čestitosti, tako da se ni u sretnim prilikama ne bi uzoholilo ni u nevoljama oborilo.

5 Vidjevši dakle njihovu jednodušnu postojanost i u svemu neumornu ustrajnost u svetomu zavjetu, najprije je na blaženoj djevici Neofiti iskalio okrutnost svoje jarosti tako da je, probodenu mačevima, pošto su joj pojedinačno odsječene ruke, nadlaktice i noge, zapovjedio da se odrubi glava, a zatim je naredio da se svaka pojedina smakne mačem. Takav je trijumf Kristovih vojnika da radije izabiru da, umirući dobro u tijelu, žive u duši nego da, živeći loše u tijelu, umiru u duši griješeći. To se očito očituje na spomenutim djevicama koje su, pretrčavši trkalište ovoga svijeta, postale dostojne nagrade višnje naplate: jer su ih primili anđeli i doveli u zajedništvo djevičanskoga zbora te su od pravednoga nagraditelja zasluga primile dvostruke krune, jedne doista za ustrajnost u djevičanstvu, a druge za pobjedničku palmu mučeništva. Blaženoj pak Neofiti, jer je više od ostalih bila mučena surovošću muke, Gospodin je povećao mjeru naplate, tako da se svake godine na njezinu svetkovinu, njezinim zagovorom,d otkupljuje trideset duša, a tko god dostojno slavi njezin spomen, neka bude nagrađen nebeskom plaćom.

6 Pošto se dakle zasitila bijesna okrutnost bezbožnoga krvničkoga udaratelja i tijela svetih ostavljena u polju zubima zvijeri, nije izostao onaj tko bi to javio roditeljima sv. Neofite, koji su, saznavši za događaj, Bogu uputili pobožna zahvaljivanja zato što su rodili takvu kćer koju ni miline ni strahote nisu mogle odvojiti od ljubavi besmrtnoga Zaručnika. Ubrzavši stoga putovanje, pronašli su udove natopljene ružičastom krvlju, položili ih u neku posudu prikladnu za tu službu i, prenijevši ih u neki samostan posvećen sv. Stjepanu Prvomučeniku izvan grada, pokopali pošto su potajno obavili sprovodne obrede: ali neizmjerna Gospodnja pobožnost nije dopuštala da zauvijek ostane skriveno blago tako sveta tijela, jer se čudima koja su ga očitovala pokazalo kolike je zasluge. Dok se pak još nije znao dan mučeništva te najsvetije djevice, nekomu je Kristovu ispovjedaocu, objavom Duha Svetoga, očitovano da je naime 4. siječnja ušla na vrata nebeskoga svetišta, gdje pred licem Boga i Jaganjca pjeva novu pjesmu svojstvenu posvećenim djevicama zbog zasluge čistoće i anđeoskoga življenja.

7 Pošto su dakle najsvetije relikvije izvađene iz zemlje i po blaženomue papi Grguru prenesene u Rim, dugo vremena poslije, za vladavine slavnoga cara Konrada i uz zauzimanje pobožne carice Auguste Gizele, prenesene su onamo kamo je Gospodin htio, to jest u samostan Lympurg sagrađen po samim utemeljiteljima: po čijemu zagovoru i zaslugama neka nam svemogući Gospodin dade da u ovome vijeku živimo tako trijezno, tako pravedno i tako pobožno da čisti stignemo do zvjezdanih boravišta. Amen. a Tko su ti, gdje i kada su, kada je kršćanstvo već sazrelo, živjeli Izraelci koji su sklapali kraljevske brakove? b Ubijen je sv. Osvald, kralj Northumbrije, godine Kristove 643., a slavi se 5. kolovoza. Ali nigdje ne čitamo ništa o kakvoj njegovoj sestri udanoj za inozemnoga vladara.c Dakle, ako je crkva već bila posvećena sv. Martinu poslije godine 400., sv. Neofita je živjela tada, a još i kasnije ako je rođena od sestre kralja sv. Osvalda.d Nije sigurno nagađa li pisac da se toliki broj duša oslobađa iz čistilišta na temelju kakva oprosta što ga je udijelio papa ili molitvama limburških monaha i drugih pobožnih ljudi.e Ako je bila unuka sv. Osvalda, to je morao biti Grgur II. ili III., koji su živjeli početkom osmoga stoljeća, jer je Grgur I. preminuo gotovo četrdeset godina prije sv. Osvalda.

IV JAN. Sanctæ Virginis Neophytæ nomen in fastos suos olim retulerat Rosweydus noster, nullo adscripto die: Neophyta V. et M. in monasterio Limpurgensi. Car-thusiani Colonienses in auctario ad Usuardum, iv Jan-uarii ista habent: Item Neophistæ Virginis et Mar-tyris. Memoratur Neopistis quædam a Baronio in Notis ad Martyrol. Rom. 28 Octob. in Cyrilla: Cy-rille Memmiae, Julianæ, Neopistis, ac Sophiæ Virgi-num ac Martyrum corpora transtulit Sergius junior in Titulum Equitii, ut vetus inscriptio marmori incisa illic posita testatur. Verum ad quem diem illa Neopistis, quam Anastasius Bibliothecarius Theopisten vocat, sit referenda; an Neophyta sit, de qua hic agi-mus nos latet. Alioquin idem fere significant Neopistis, quæ recens fidem suscepit; et Neophyta, recens insita, vel noviter genita, sive quæ recenter ad fidem accessit.

Acta,

2 Cujus vero extiterit S. Neophyta, aut quo tempore vixerit, haud satis nobis compertum. Vitam ejus RR. DD. Canonici regulares monasterii Bodecensis in diæ-cesi Paderbornensi, e præstantissimis suis MSS. co-dicibus summa humanitate Joanni Gamansio nostro communicarunt. Insunt tamen in ea nonnulla quæ co-rrectionem requirant. Nam quod dicitur mater sanctæ Virginis soror fuisse S. Osualdi Regis et Martyris, repugnat Anglicanarum rerum scriptoribus. Utid demus, cui illa et ubi nupta orto e stirpe judaica; ut cetera omittamus. Erit fortasse qui menda hæc, alicunde affusa luce, expurget. reliquæ in cænobio Lim-burg.

3 Ceterum Limburgi cænobii (ad quod translatæ a Conrado Salico Imp. S. Henrici successore reliquiæ S. Neophytæ dicentur) originem ita describit Herman-nus Contractus ad an. 1034. Conradus ex castro suo Limpurgo, inter Nemetes et Vangiones sito, mona-sterium fecit, quod in honorem sanctæ Crucis et D. Joannis Evangelistæ dedicari jussit. Idem ex Her-manno Joannes Cuspinianus, Christophorus Brawerus noster, aliique recentiores commemorant. Plenius qui tum vivebat Everhelmus in vita S. Popponis xxv Januarii cap. 9, nu. 37, cum narrasset Episcopatum Argentinensem Popponi a Conrado oblatum, ingeniose ab eo declinatum; subdit, Cæsarem quæcumque abbatiæ rectoribus essent viduatæ, eas illi committere certatim studuisse: Et primo Lintburg, inquit, in Vosago situm, quod hæreditaria forte sibi jam olim in manus venerat, probabilium cum astipulatione testium beato viro legaverat, et pro struendo inibi in honorem S. Joan-nis Evangelistæ cænobio preces intenderat. Qui ex regalium precum edicto, eumdem locum, ferarum jam tunc cubile, multo cum labore excolens, servo-rum Dei conventiculis habitacula non vilia extruxit, et Christi jugum leve sub monastica institutione ipsis injecit, tum Joannem nepotem suum tam illi loco, quam apud S. Maximinum Treverensibus præfecit.

4 Quod apud Eysengreinium in historia Spirensi tradit quidam ideo Conradum ex castro suo Lympurg magnificum cænobium maximis sumptibus ac im-pensis construxisse, quod in eo nuper filiolum Con-radum ex præcipitio quodam decidentem amiserat; fides esto penes auctorem, qui 500, post Conradum vixit annis. Ipse Eisengreinius Conrandum scribit prope Spiram urbem in Limpurgica arce habitasse; quo auctore? Vix hoc tempore cænobii exstant vestigia. ex MS. cænobii Bodecensis, descripta a Joan. Gamansio Soc. Jesu.

Egregia Virgo et Martyr Christi Neophyta, secun-dum seculi dignitatem nobilis extitit et gloriosa, utpote regali progenie exorta; sed multum nobilior claruit laudabili morum compositione, et famosa vir-tutum opinione. Quæ jugiter nominis sui attendens proprietatem, sensuum maturitate teneram tran-gressaestætatem: quod continua sanctæ conversatio-nis novitate probatur, quia noviter genita interpreta-tur. Cujus parentum nomina licet antiqua oblivio subtraxerit; vere tamen constat, quod ex nobilissimo a Israelitarum genere pater ejus originem duxerit, ita ut de eadem tribu et parentela qua Dominus Christus processerit, ipse progenitus fuerit. Mater vero nihil-minus soror germanab B. Oswaldi Regis et Marty-ris extiterit. pulcra et pia,

2 De quorum præclara stirpe hæc florida propago-exrevit; quibus et ipsa non minori cultu Christia-næ religionis æquiparari potuit, et ubere virgini-tatis et martyrii fructu fertilior resplenduit. Quæ dum in primaeva ætate eleganti forma coævulas suas omnes omnes præceleret, et in conscientia gratiæ cælestis incremento de die in diem subcresceret; tyrannus quidam ex partibus Hispaniæ, non dispar ei ingenuitate, sed omnino dissimilis intentione, eamdem sibi nuptiali lege confœderare concupivit, et ad hoc impetrandum fideles Legatos destinavit. Sed omnipotens Deus, cui complacuerunt tam merita parentum quam filiæ desiderium, longe aliam mentem illis contulit; et ipsi filiam suam immortali sponso magis dedicare cuperent, et vota illius voluntati parentum concordarent, idque ad effectum perduci omnimodis optarent. Profecti vero legationem Domini sui parentibus puellæ retulerunt, et se cum gaudio reversuros esse, si tamen id propter quod venerant obtinuissent, speraverunt. Sed spes illorum in contrarium versa est. Quare nec parentes præbuerunt assensum, nec filia recipere voluit triste nuntium; asserentes, quod non alia contradictionis caussa fuisset, nisi quod immortalem sponsum Regem Regum elegissent.

3 Frustrato igitur labore, tristes reversi ad domum suam, retulerunt contradictionem parentum suorum, puellæ constantiam suique repudium, dicentes, quid caussæ intercesserit quod desideriis illius par effectus consequi non potuerit. Hac ille relatione nimium permotus, impatientissime suam tulit repulsam, et honoris sui pertimuit incurrere detrimentum, si de formosissima, quod diu conceptum, non impleret desiderium. Igitur superni Judicis iram præ amoris magnitudine non expavit, sed hoc solum magni doloris remedium existimavit, ut perfecta Virgo, si aliquo modo fieri posset, violenter raperetur, et sic demum illius conjugio potiretur. Cum autem rumor pertulisset ad aures parentum, ab hoc cæpto irrevocabilem existere ejus animum; boni Pastoris custodiæ oviculam suam devote commendarunt, et in monasterium quoddam sanctarum Virginum, in finitima civitate situm, in honorec S. Martini et beatorum Martyrum Fabiani et Sebastiani dedicatum, cælestibus disciplinis imbuendam tradiderunt. Ubi cum aliquamdiu moraretur, et probabiliter in omnibus quæ ad sanctæ conversationis studium pertinent, Deo digne et laudabiliter conversaretur, nulla fuit in tota congregatione, quam non præcelleret bonorum gressibus operum, congregans in promptuarium cordis sui splendidum caritatis oleum, obviam cælesti sponso exitura, et ad regales nuptias ornata lampade conscientiæ introitura. igne divino succensæ extinguerentur, ne virginea corpora fœdis amplexibus contaminarentur. Cæpit itaque ille impius prædo, hostis pudicitiæ, pirata castitatis, primo blandis sermonibus intrepidas mentes puellarum, copiosa divitiarum promissione, ad consensum suæ suorumque voluptatis allicere; deinde diræ mortis comminatione deterrere. Sed lapides cælestis sanctuarii nulla poterant impulsione de suæ rectitudinis statu moveri, ut vel prosperis extollerentur, vel adversis dejicerentur.

5 Videns igitur unanimiter earum constantiam, et in omnibus infatigabilem in sancta professione perseverantiam, primo in beatam Virginem Neophytam furoris sui crudelitatem exercuit, ita ut transfixam gladiis, manibus et brachiis pedibusque singulatim abscissis, decollari jusserit; deinde singulas ferro trucidari præceperit. Talis est militum Christi triumphus, ut potius eligant bene moriendo in carne, in anima vivere, quam male vivendo in carne, in anima mori peccando. Quod manifesto declaratur in præfatis Virginibus, quæ decurso hujus mundi stadio dignæ factæ sunt supernæ remunerationis bravio: nam ab Angelis susceptæ, et ad consortium virginalis collegii perductæ, duplices coronas a justo meritorum recompensatore acceperunt; alteras quidem pro virginitatis perseverantia, alteras vero pro martyrii palma. Beata autem Neophyta quia plus ceteris afflicta est immanitate passionis, ei Dominus ampliavit mensuram remunerationis; ita ut annuatim in ejus solennitate, ipsius interventu,d triginta redimantur animæ; et a quocumque ejus memoria digne celebretur, cælesti mercede remuneretur.

6 Satiata igitur rabie nefandi percussoris, et Sanctarum corporibus bestiarum dentibus in campo relictis, non defuit qui hæc nuntiaret S. Neophytæ parentibus, devotas Deo gratiarum actiones re comperta referentibus, eo quod talem filiam genuerunt, quam nec blandimenta, nec terrores a caritate immortalis sponsi separare potuerunt. Maturata igitur profectione, perfusa roseo sanguine membra repererunt, quæ cuidam vasi ad hoc officium idoneo imposuerunt; et deferentes ad quoddam monasterium S. Stephani Protomartyris dedicatum extra civitatem, exequiis occulte completis sepelierunt: sed immensa Domini pietas tam sacri corporis thesaurum latere non sinebat in perpetuum, quia prodentibus miraculis cujus esset meriti est manifestatum. Cujus etiam sanctissimæ Virginis dum dies passionis ignoraretur, cuidam Christi Confessori, revelante Spiritu sancto, est manifestatum; videlicet quod pridie Nonas Januarii ingressa sit portam cælestis sanctuarii, ubi in conspectu Dei et Agni decantat canticum novum Virginibus sacris singulare, propter castitatis et Angelicæ conversationis meritum.

7 Egestis igitur de terra sanctissimis reliquiis, et per B.e Gregorium Papam Romam translatis, post longo tempore regnante Conrado glorioso Imperatore, et cum religiosa Gisela Imperatrice Augusta hoc impetrante, quo Dominus voluit, id est, in Lympurgense cænobium ipsis fundatoribus ædificatum, sunt translatæ: cujus intercessione et meritis tribuat nobis omnipotens Dominus, ut tam sobrie, tam juste, tam pie in hoc seculo vivamus, ut ad sidereas mansiones immaculati perveniamus. Amen. a Qui illi, ubi, quando, adulta jam Christianitate, vixere Israelitæ, qui regia inirent connubia? b Occisus est S. Osualdus Rex Northumbrie anno Christi 643. colitur 5 Augusti. At nusquâm de sorore ejus aliqua eaterno Principi nupta quidquam legimus.c Ergo post annum 400 si jam dicata S. Martino ædes erat, vixit S. Neophyta; serius etiam si sorore S. Osualdi Regis nata.d An indulgentia concessa aliqua a Pontifice, an precibus monachorum Linburgensium aliorumque piorum hominum, tot animase Purgatorio liberari conjectet Auctor, incertum.e Si neptis fuit S. Osualdi, debet hic Gregorius II aut III fuisse, qui initio octavi seculi vixerunt: nam Gregorius I annis facile 40 ante S. Osualdum decessit.

4. siječnja Kalendar godine