Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O sv. Neofiti, djevici i mučenici

DE S. NEOPHYTA VIRG. ET MART

4. SIJEČNJA Ime svete djevice Neofite nekoć je u svoje popise unio naš Rosweyde, bez upisana dana: Neofita, djevica i mučenica, u samostanu u Limpurgu. Kartuzijanci iz Kölna u dodatku uz Usuarda, pod 4. siječnja, imaju ovo: Isto tako Neofiste, djevice i mučenice. Spominje se neka Neopistis kod Baronija u Napomenama uz Martyrologium Romanum pod 28. listopada u Cirili: „Tijela Cirile, Memmije, Julijane, Neopistis i Sofije, djevica i mučenica, prenio je Sergije Mlađi u Titulus Equitii”, kako svjedoči stari natpis uklesan u mramor ondje postavljen. Ali kojem danu treba pripisati onu Neopistis, koju Anastazije Knjižničar naziva Teopistom, ili je to Neofita o kojoj ovdje govorimo, nama je nepoznato. Uostalom, gotovo isto znače Neopistis, ona koja je nedavno primila vjeru, i Neofita, nedavno usađena ili novorođena, odnosno ona koja je nedavno pristupila vjeri.

Acta,

2 Tko je pak bila sv. Neofita ili u koje je vrijeme živjela, nije nam dovoljno poznato. Njezin su životopis velečasni gospodini regularni kanonici samostana u Bödeckenu u Paderbornškoj biskupiji iz svojih najizvrsnijih rukopisnih kodeksa s najvećom ljubaznošću priopćili našemu Ivanu Gamansu. U njemu se ipak nalaze neke stvari koje zahtijevaju ispravak. Jer ono što se kaže da je majka svete djevice bila sestra sv. Osvalda, kralja i mučenika, protivi se piscima engleskih zbivanja. Da i dopustimo kome se ona i gdje udala, potekavši od židovskoga roda, da ostavimo ostalo po strani. Možda će se naći netko tko će te pogreške, uz svjetlo pridodano odnekud drugdje, očistiti. relikvije u samostanu Limburg.

3 Uostalom, podrijetlo samostana Limburga (u koji su, kako se kaže, prenesene relikvije sv. Neofite od cara Konrada Salijskoga, nasljednika sv. Henrika) ovako opisuje Herman Ugovorac pod godinom 1034. Konrad je od svoga kaštela Limpurga, smještenoga između Njemeta i Vangiona, načinio samostan koji je dao posvetiti u čast svetoga Križa i gospodina Ivana Evanđelista. Isto po Hermanu spominju Ivan Cuspinianus, naš Kristofor Brouwer i drugi noviji pisci. Opširnije je onaj koji je tada živio, Everhelm, u životu sv. Poppona pod 25. siječnja, pogl. 9, br. 37, pošto je ispripovjedio da je Konrad ponudio Popponu biskupiju u Strasbourgu, a on ju je domišljato otklonio, dodao da je car nastojao svim silama povjeriti njemu sve opatije koje su bile lišene upravitelja: „I najprije”, kaže, „Lintburg, smješten u Vogeškome gorju, koji je nasljednim udesom već davno došao u njegove ruke, uz potvrdu pouzdanih svjedoka oporučno je ostavio blaženomu mužu i upravio molitve da se ondje u čast sv. Ivana Evanđelista podigne samostan.” Taj je, po odredbi kraljevskih molitava, uz mnogo truda obrađujući to isto mjesto, tada već brlog zvijeri, sagradio ne neznatna boravišta za zajednice Božjih slugu i pod redovničkom ustanovom stavio im na vrat lagani Kristov jaram, a zatim je svoga nećaka Ivana postavio za poglavara kako na tome mjestu tako i kod sv. Maksimina u Triru.

4 Ono što kod Eysengreina u povijesti Speyera prenosi netko da je Konrad od svoga kaštela Lympurga sagradio veličanstven samostan uz najveće izdatke i troškove zato što je u njemu nedavno izgubio maloga sina Konrada koji je pao s neke litice, neka vjerodostojnost bude na piscu koji je živio 500 godina poslije Konrada. Sam Eysengrein piše da je Konrad stanovao blizu grada Speyera u limburškoj utvrdi; po kojem piscu? Jedva u ovo vrijeme postoje tragovi samostana. iz rukopisa samostana u Bödeckenu, prepisao Ivan Gamans iz Družbe Isusove.

Izvrsna djevica i mučenica Kristova Neofita bila je po svjetovnom dostojanstvu plemenita i slavna, jer je potekla iz kraljevskoga roda, ali se mnogo plemenitijom istaknula hvalevrijednim ustrojem ćudoređa i glasovitim ugledom kreposti. Ona je, neprestano pazeći na vlastitost svoga imena, zrelošću shvaćanja nadišla nježnu dob, što se dokazuje neprekidnom novinom sveta življenja, jer se tumači kao novorođena. Iako je davni zaborav uklonio imena njezinih roditelja, ipak je uistinu pouzdano da je njezin otac potekao iz najplemenitijega roda Izraelaca, tako da je on sam rođen od istoga plemena i srodstva iz kojega je proizišao Gospodin Krist. Majka pak nije ništa manje bila rođena sestrab blaženoga Osvalda, kralja i mučenika. lijepa i pobožna,

Kad su bile puštene i kad su po običaju gusaka ili kokoši hodale neustrašivim korakom, blažena je djevica, bilo da je par tražio svoga para ili da je nedostajao broj pod kojim ih je poznavala ili da ju je unaprijed opomenula božanska opomena, spoznala da jedna od njih nedostaje. Kad ju je pomno istraživala i uporno nastojala otkriti kamo je otišla ili kamo je pobjegla, pošto joj je dječak iz iste kuće javio, spoznala je da je ubijena i pojedena. Što više? Zapovjedivši da joj se donesu kosti i perje ptice, skupila je ono što se odatle moglo naći i čudesnim i zadivljujućim sklapanjem oživjela gotovo propalu i sasvim mrtvu pticu te je pustila natrag na uobičajene pašnjake.

3 Pošto je trud bio uzaludan, tužni su se vratili svojoj kući i iznijeli odbijanje njezinih roditelja, postojanost djevojke i odbijanje sebe samih, govoreći koji je razlog nastao da se željenomu nije mogao pridružiti jednak ishod. Tim izvješćem veoma uzbuđen, on je krajnje nestrpljivo podnio svoje odbijanje i pobojao se da će pretrpjeti štetu svoje časti ako ne ispuni želju koju je dugo nosio u mislima o prelijepoj djevojci. Stoga se nije uplašio srdžbe višnjega Suca zbog veličine ljubavi, nego je jedinim lijekom za veliku bol smatrao da se savršena djevica, ako bi se ikako moglo, nasilno ugrabi i tako napokon zadobije njezin brak. A kada je glasina donijela do ušiju roditelja da je njezina odluka u tom pothvatu nepokolebljiva, pobožno su povjerili svoju ovčicu čuvanju dobroga Pastira i predali je u neki samostan svetih djevica, smješten u susjednome gradu i posvećen u častc sv. Martina i blaženih mučenika Fabijana i Sebastijana, da se pouči u nebeskim stegama. Ondje je, dok je neko vrijeme boravila i dolično se u svemu što pripada nastojanju oko sveta življenja vladala dostojno Bogu i hvalevrijedno, u cijeloj zajednici nije bilo nijedne koju nije nadmašivala koracima dobrih djela, sabirući u smočnicu svoga srca sjajno ulje ljubavi da iziđe u susret nebeskomu Zaručniku i uđe na kraljevsku svadbu urešena svjetiljkom savjesti.

užarene božanskim ognjem bile bi ugašene da se djevičanska tijela ne bi okaljala sramotnim zagrljajima. Počeo je dakle onaj bezbožni razbojnik, neprijatelj čednosti, gusar čistoće, najprije blagim govorima i obilnim obećanjem bogatstava mamiti neustrašive duše djevojaka na pristanak njihovoj i svojoj nasladi, a zatim ih zastrašivati prijetnjom strašne smrti. Ali se kamenje nebeskoga svetišta nikakvim udarcem nije moglo pokrenuti iz svoga stanja čestitosti, tako da se ni u sretnim prilikama ne bi uzoholilo ni u nevoljama oborilo.

5 Vidjevši dakle njihovu jednodušnu postojanost i u svemu neumornu ustrajnost u svetomu zavjetu, najprije je na blaženoj djevici Neofiti iskalio okrutnost svoje jarosti tako da je, probodenu mačevima, pošto su joj pojedinačno odsječene ruke, nadlaktice i noge, zapovjedio da se odrubi glava, a zatim je naredio da se svaka pojedina smakne mačem. Takav je trijumf Kristovih vojnika da radije izabiru da, umirući dobro u tijelu, žive u duši nego da, živeći loše u tijelu, umiru u duši griješeći. To se očito očituje na spomenutim djevicama koje su, pretrčavši trkalište ovoga svijeta, postale dostojne nagrade višnje naplate: jer su ih primili anđeli i doveli u zajedništvo djevičanskoga zbora te su od pravednoga nagraditelja zasluga primile dvostruke krune, jedne doista za ustrajnost u djevičanstvu, a druge za pobjedničku palmu mučeništva. Blaženoj pak Neofiti, jer je više od ostalih bila mučena surovošću muke, Gospodin je povećao mjeru naplate, tako da se svake godine na njezinu svetkovinu, njezinim zagovorom,d otkupljuje trideset duša, a tko god dostojno slavi njezin spomen, neka bude nagrađen nebeskom plaćom.

6 Pošto se dakle zasitila bijesna okrutnost bezbožnoga krvničkoga udaratelja i tijela svetih ostavljena u polju zubima zvijeri, nije izostao onaj tko bi to javio roditeljima sv. Neofite, koji su, saznavši za događaj, Bogu uputili pobožna zahvaljivanja zato što su rodili takvu kćer koju ni miline ni strahote nisu mogle odvojiti od ljubavi besmrtnoga Zaručnika. Ubrzavši stoga putovanje, pronašli su udove natopljene ružičastom krvlju, položili ih u neku posudu prikladnu za tu službu i, prenijevši ih u neki samostan posvećen sv. Stjepanu Prvomučeniku izvan grada, pokopali pošto su potajno obavili sprovodne obrede: ali neizmjerna Gospodnja pobožnost nije dopuštala da zauvijek ostane skriveno blago tako sveta tijela, jer se čudima koja su ga očitovala pokazalo kolike je zasluge. Dok se pak još nije znao dan mučeništva te najsvetije djevice, nekomu je Kristovu ispovjedaocu, objavom Duha Svetoga, očitovano da je naime 4. siječnja ušla na vrata nebeskoga svetišta, gdje pred licem Boga i Jaganjca pjeva novu pjesmu svojstvenu posvećenim djevicama zbog zasluge čistoće i anđeoskoga življenja.

7 Pošto su dakle najsvetije relikvije izvađene iz zemlje i po blaženomue papi Grguru prenesene u Rim, dugo vremena poslije, za vladavine slavnoga cara Konrada i uz zauzimanje pobožne carice Auguste Gizele, prenesene su onamo kamo je Gospodin htio, to jest u samostan Lympurg sagrađen po samim utemeljiteljima: po čijemu zagovoru i zaslugama neka nam svemogući Gospodin dade da u ovome vijeku živimo tako trijezno, tako pravedno i tako pobožno da čisti stignemo do zvjezdanih boravišta. Amen. a Tko su ti, gdje i kada su, kada je kršćanstvo već sazrelo, živjeli Izraelci koji su sklapali kraljevske brakove? b Ubijen je sv. Osvald, kralj Northumbrije, godine Kristove 643., a slavi se 5. kolovoza. Ali nigdje ne čitamo ništa o kakvoj njegovoj sestri udanoj za inozemnoga vladara.c Dakle, ako je crkva već bila posvećena sv. Martinu poslije godine 400., sv. Neofita je živjela tada, a još i kasnije ako je rođena od sestre kralja sv. Osvalda.d Nije sigurno nagađa li pisac da se toliki broj duša oslobađa iz čistilišta na temelju kakva oprosta što ga je udijelio papa ili molitvama limburških monaha i drugih pobožnih ljudi.e Ako je bila unuka sv. Osvalda, to je morao biti Grgur II. ili III., koji su živjeli početkom osmoga stoljeća, jer je Grgur I. preminuo gotovo četrdeset godina prije sv. Osvalda.

✠

4. siječnja Kalendar godine