Martyrologium Romanum ovako posvećuje spomen ovoga svetoga biskupa 4. siječnja: „U Langresu, sv. Grgura, biskupa, glasovita čudesima.” Navodi ga i Bellini, Maurolico, Molanus u Dodatku uz Usuarda, Galesini, Canisius te kartuzijanci iz Kölna u dodatku uz Usuarda. U rukopisnome pak Florarium Sanctorum pod 6. siječnja stoji ovim riječima: „Pokop blaženoga Grgura, langreškoga biskupa i ispovjedaoca.” Preminuo je godine spasenja 535. Galesini u Napomenama prenosi da je preminuo godine 524. Naš Brouwer u pjesmi 2, knj. 4 Venancija Fortunata, i Baronije navode 541., ali to ne zaključuju ispravno zbog toga što je sudjelovao na Arvernskome saboru: on je naime održan godine 535., kao što ispravno pokazuje Sirmond, dok je III. orleanski sabor potpisao po prezbiteru Evanciju godine 538. Na IV. orleanskome saboru pak, održanom godine 541., nije bio ni osobno ni po poslaniku: stoga je vjerojatno da je tada već bio umro, možda te iste godine, i da je ta stolica tada bila upražnjena. Ali ni to da je počeo čvrsto stolovati godine 509. Baronije ne zaključuje ispravno iz Epaonskoga sabora, jer on nije održan te godine, nego 517., kao što dokazuje naš Sirmond.
2 Život sv. Grgura napisao je sv. Grgur Turski u knjizi De vitis Patrum, pogl. 7, koji smo mi, kao naš Rosweyde sa znamenitim rukopisom, usporedili s rukopisima samostana sv. Marije u Bonmontu, sv. Marije u Ripollu i sv. Maksimina te sa Surijevim izdanjem i drugim izdanjima Bibliotheca Patrum, Mombritijem i Vincencijem, knj. 21, pogl. 53.
3 Njega spominje isti Grgur Turski u Histor. Franc., knj. 3, pogl. 13, gdje pripovijeda da je Atal, njegov nećak odveden u ropstvo, oslobođen domišljatošću nekoga kuhara Leona, kojega je zatim svetac, oslobodivši ga jarma ropstva sa svim njegovim domom, obdario vlastitom zemljom na kojoj je sa ženom i djecom slobodno živio u sve dane svoga života. U istoj knjizi, pogl. 19, naziva ga „velikim Božjim svećenikom, slavnim po znamenjima i krepostima”, i svjedoči da je osobito redovito boravio na mjestu dijonškoga kaštela. Osim navedenih Baronija i Brouwera, slave ga Claude Robert opširno u katalogu langreških biskupa, Jean Chenu i sv. Antonin, 2. dio, naslov 12, pogl. 8, 11.
Životopis iz rukopisa.
Pisac sv. Grgur Turski. Prolog.
Ljudi izvanredne svetosti, koje je palma savršenoga blaženstva a uzdigla iz zemaljskih stvari u nebesa, oni su koje ili veže spona nehinjene ljubavi, ili obogaćuje plod milostinja, ili resi cvijet čistoće, ili ovjenčava sigurna borba mučeništva: u kojima je za započinjanje djela savršene pravednosti postojalo ono nastojanje da ponajprije pruže tijelo bez ljage kao pripravljeno prebivalište Duhu Svetomu, i tako se uspinju prema visinama ostalih kreposti, te da, postavši sami sebi progonitelji dok su u sebi zatirali svojeb mane, kao prokušani mučenici, po završenome tijeku zakonite borbe, zadobiju trijumf. To nitko neće moći izvršiti bez Božje pomoći i ako se ne štiti zaštitom Gospodnje podrške, kaoc štitom ili kacigom, te što god učini, neka ne pripisuje slavi svoga nego božanskoga imena, prema onoj Apostolovoj riječi: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali.” U to je naime i blaženi Grgur uložio svu slavud, onaj koji se s uzvišene moći senatorskoga reda podložio onoj poniznosti da, odbacivši sve brige svijeta, samomu se Bogu posveti na djelu onoga kojega je čuvao u srcu.
a Drugi: uzdigao one koji su se posvetili vječnim stvarima. Surije: uzdižući sa zemlje.
b drugi: pritišćahu.
c po oružju i kacigi.
d drugi: imao je.
Rod, dostojanstvo i svetost sv. Grgura.
Dakle, sv. Grgur, postavljen za grofa među prvima od senatoraa, težio je za grofovijom grada Autuna. Postavljen pak u grofoviju, upravljao je onim krajem četrdeset godina uz pratnju pravednostib, i bio je tako strog i odlučan prema zločincima da ga je jedva ikoji od optuženikac mogao podnijeti. Imao je suprugu iz senatorskoga roda, po imenu Armentariju, koju se kaže da je upoznao samo radi rađanja potomstva, i od koje je, po Božjem daru, dobio id sinove. Drugu pak ženu, kako mladenački žar obično rasplamsava, nije dotaknuo.
3 Nakon smrti pak supruge obraća se Bogu i, izabran od klera i puka, biva zaređen za biskupa grada Langresa. U njega je bila velika uzdržljivost, ali da se ne bi smatralo hvastanjem, potajno je ispod pšeničnih kruhova podmetao druge, tanke od ječma, pa je, lomeći pšenični, dijelio drugima, a sam je kriomice, a da nitko nije znao, uzimao ječmeni: slično je činio i s vinom, jer je, kada bi mu peharnik pružao vodu, da bi to prikrio, zapovijedao da se odozgo ulije vino, birajući takvue staklenu čašu koja bi zakrivala bistrinu vode.
4 Već je u postovima, milostinjama, molitvama i bdjenjima bio tako djelotvoran i tako pobožan da je, postavljen usred svijeta, sjajio kao novi pustinjak. Jer kad su opsjednuti priznavali njegovu moć naf početku njegova biskupstva, svećenici su ga molili da se udostoji blagosloviti ih, što je on, da ne bi upao u taštu slavu, hrabro odbijao, vičući da je nedostojan poslužitelj za očitovanje Gospodnjih čudesa. Ali ipak, jer to nije mogao dulje prikrivati, zapovjedivši da ih dovedu k sebi, bez ikakva dodira, učinivši samo znak križa nasuprot njima, zapovjedio je riječju da zli duhovi odu. Oni su odmah na taj glas oslobađali tijela koja su bili svezalig svojom pokvarenošću. Jer su i u njegovoj odsutnosti mnogi šibom, koju je obično nosio u ruci, izgonilih opsjednute koji su bili podignuti i označeni. Ništa manje, ako bi i kakav bolesnik uzeo štogod s njegova ležaja, bio je tu lijek pri ruci.
5 A njegova unuka i Armentarija, dok je jednom u svojoj mladosti teško trpjela od četverodnevne groznice i, često podvrgnuta brizi liječnika, nije mogla osjetiti nikakvo olakšanje, te ju je i sam blaženi ispovjedalac češće poticao da ustraje u molitvi, jednoga je dana zatražila njegov ležaj i, položena u njega, tako joj se ugasila sva groznica da od tada nikada više nije bolovala.
a Rukopis sv. Maksimina: isprva, dobro poučen u književnosti.
b drugi: ispravio.
c Rukopis sv. Maksimina: izbjeći.
d Od njih je bio sv. Tetrik, biskup langreški, koji se slavi 18. ožujka, i, kako se prenosi, sv. Eustadije, opat dijonški, 3. siječnja.
e Neki: vino.
f Rukopis u Ripollu: prvoga dana.
g drugi: mučili.
h Drugi: borili su se nogama. i drugi: praunuka.
Njegova pobožnost, osobito prema sv. Benigniju.
Njemu se objavio sam mučenik sv. Benignije, koji se s pravom naziva apostolom Burgundaca, i spasonosno ga ukorio zbog zabrane kojom je iz neznanja branio da pobožni vjernici posjećuju njegov grob, te zapovjedio da nad njime sagradi molitvenu kapelu. Prestrašen tim objavljenjem, on je prijestupe prošloga neznanja oplakivao tim gorčije koliko je bio silno radostan zbog pronalaska velikoga blaga. Toliko se naime trudio u služenju njemu svom spremnošću duha da je kriptu, urušenu od starosti, pregradio doličnim djelom te je sarkofag samoga njegova tijela, koji je bio vrlo velike težine, uz pomoć božanske sile prenio kamo god je htio samo s dvojicom prezbitera obdarenih pravom svetošću. Želio je naime iz ljubavi prema njemu kroz dulje vrijeme boraviti uz njegov mauzolej, kako zbog veličanstvene gradnje a same crkve, koju je poticao, i okupljanja redovničkoga jata, tako i zbog otmjene ljepote mjesta.
7 Kada je dakle spomenuti biskup redovito boravio kod dijonškoga kaštela i njegova kuća prianjala uz krstionicu u kojoj su se čuvale relikvije mnogih svetaca, ustajući noću sa svoga ležaja a da nitko ne osjeti, odlazio je na molitvu sam pred Bogom svjedokom te je, pošto su se vrata božanski otključala, pozorno pjevao hvalospjeve u krstionici. Ali dok je to činio kroz dugo vrijeme, naposljetku je stvar doznao i razotkrio jedan đakon. Kad je on doznao da se to događa, pratio ga je izdaleka da ga blaženi muž ne bi mogao osjetiti, i promatrao je što radi: govorio je naime đakon da je svetac Božji, došavši do vrata krstionice i pokucavši vlastitom rukom, otvarao vrata a da se nitko nije pojavljivao; kad bi ušao, vrlo je dugo vladala tišina, a poslije se kroz tri sata i gotovo više čulo pjevanje hvalospjeva kao iz mnogih glasova. Vjerujem ja da su, budući da su se na istome mjestu čuvale relikvije velikih svetaca, oni sami, objavljujući se blaženomu mužu, zajedno s njime prinosili Bogu hvale pjevajući hvalospjeve. Jer, dovršivši ophod i vrativši se k ležaju, tako se oprezno spuštao na postelju da nitko uopće nije osjetio, a čuvari su, zatekavši vrata krstionice zaključana, otvarali ih svojim ključem kao obično, i kad bi se oglasilo znakovno zvono, svetac Božji je, kao i ostali, ustajao svjež na Gospodnju službu.
Smrt, ukop i čudesa.
On je tako, pošto je pokazao čudesa izvanrednih kreposti i postigao mnogostruke dobitke vjerničkih duša za Boga, kada je već božanski bilo određeno da bude nagrađen za svoje napore dostojnom plačom nebeske slave i kada je na sveti dan Bogojavljenja pješice došao u grad Langres, pogođen blagom groznicom, ostavivši svijet, preselio se u miru k Kristu. Njegovo je blaženo lice nakon prijelaza bilo toliko proslavljeno da se činilo sličnim ružama, jer se ono pokazivalo rumenim, dok je preostalo tijelo sjajilo kao bijeli ljiljan, tako da si mogao pomisliti da je već tada pripravljen za slavu budućega uskrsnuća.
9 Prenoseći ga pak u kaštel Dijon, gdje je iz pobožnosti prema sv. Benigniju zatražio da bude pokopan, u onoj ravnici koja se nalazi na sjevernim stranama, nedaleko od kaštela otežali nosači i, ne mogavši ga više nositi, spustili su nosila na tlo; ondje su, nakratko povrativši snagu i malo poslije podigavši ga, prenijeli u crkvu unutar zidina kaštela. Kad su pak petoga dana stigli biskupi, prenosili su ga iz iste crkve u starodrevnu crkvu sv. Ivana Krstitelja, urešenu grobovima langreških biskupa, i gle, okovani iz tamnice, uzdajući se u njegove zasluge, počeli su glasno vikati prema blaženomu tijelu govoreći: „Smiluj nam se, najblažiji Gospodine, da nas, koje nisi oslobodio dok smo živjeli u ovome vijeku, dostojiš osloboditi barem kao preminuloga koji sada posjeduje nebesko kraljevstvo. Pohodi nas, molimo, i smiluj nam se.” Dok su oni to i drugo izvikivali, tijelo je postalo tako teško da ga nikako nisu mogli držati. Tada su, spustivši nosila na zemlju, iščekivali silu blaženoga biskupa. Dok su oni dakle čekali, iznenada su se otključala vrata tamnice, ona greda koja je stezala noge okovanih, pošto su odbačeni zasuni, raspolućuje se po sredini, i skupivši lance, svi se istodobno oslobađaju te, dok ih nitko ne zadržava, dolaze do grude sveca koja donosi krepost. Zatim, kad su nosači podigli nosila, oni služe u pratnji među ostalima, a poslije su po sudčevoj presudi pušteni bez ikakve štete.
10 Nakon toga se blaženi ispovjedalac, pokopan, istaknuo mnogim krepostima. Govorio je naime neki redovnik da je na dan njegova ukopa vidio otvorena nebesa, jer se i ne sumnja da je nakon nebeskih djela pridružen zvjezdanim zborovima.
11 Neki je okovanac onim putem kojim je blaženo tijelo od Langresa bilo sprovedeno dovođen u spomenuti kaštel, i dok su ga vojnici s konjanicima koji su išli ispred njega vukli okovana iza leđa, nesretnika, stigli su do mjesta gdje su počivali udovi blaženoga ispovjedaoca. Prolazeći ondje, onaj je okovanac, zazvavši ime svetoga biskupa, zamolio da ga oslobodi svojim milosrđem. Dok je on molio, olabavile su sveze s njegovih ruku, a on, osjetivši da je odriješen, ostao je miran te se, pokrivenih ruku, činilo da je još vezan. Kad su pak ušli kroz vrata kaštela i stigli pred predvorje crkve, on je ondje odmah iskočio i, bacivši remen sveze u usta onima koji su ga vukli, zatražio utočište u crkvi, po kojoj je uz pomoć svemogućega Boga i zagovor blaženoga biskupa oslobođen.
Prijenos, druga čudesa i nadgrobni natpis.
Divno je i ono čudo kako se njegovo blaženo tijelo, kada je nakon mnogih vremena bilo prenošeno, pokazalo slavnim. Jer, budući da je blaženi biskup bio pokopan u kutu bazilike i to je mjesto bilo maleno te puk nije mogao onamo pristupati kako je pobožnost zahtijevala, sv. Tetrik, njegov sin i nasljednik, videći to i uočavajući da se ondje neprestano čine čudesa, položio je temelje pred oltarom bazilike te je podignutu apsidu čudesnim radom sagradio i zasvođio; pošto ju je zasvođio i provalio zid, gradi luk. Kada je to djelo priveo savršenstvu i ukrasio ga, u sredini apside iskopao je grobnicu i, želeći onamo prenijeti tijelo blaženoga Oca, sazvao je prezbitere i opate na tu službu, koji su bdijući molili da se blaženi ispovjedalac dopusti prenijeti u to pripravljeno prebivalište.
13 Kad je pak svanulo jutro, sa zborovima onih koji su pjevali hvalospjeve uzeli su sarkofag i prenijeli ga pred oltar u apsidu koju je blaženi biskup sagradio; dok su brižno uređivali taj grob, iznenada se, i, kako vjerujem, po Božjoj zapovijedi, poklopac sarkofaga pomaknuo na jednu stranu, i gle, ukazalo se njegovo blaženo lice cjelovito i neozlijeđeno, tako da si pomislio da nije mrtav nego da spava, ali ni od same odjeće, koja je bila položena s njime, nije se pokazalo da išta nedostaje. Stoga se ne bez razloga pokazao slavnim nakon prijelaza onaj čije tijelo nije bilo izobličeno rugobom raspadanja. Velika je naime cjelovitost tijela i srca, koja i u sadašnjemu vijeku daje milost, a u budućemu daruje vječni život, o kojoj apostol Pavao kaže: „Težite za mirom sa svima i za posvećenjem, bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.”
14 Neka je djevojka u nedjelju, dok je uređivala svoju glavu, uhvativši češalj, vjerujem zbog uvrede svetoga dana, zapela u svojim rukama, tako da su joj zupci zariveni kako u prste tako i u dlanove zadavali veliku bol. Kad je plačući i preklinjući obilazila bazilike svetaca i nije postizala nikakva lijeka, prostre se kod groba blaženoga biskupa Grgura uzdajući se u njegovu snagu. Kad je vrlo dugo zazivala zaštitu pobožnoga ispovjedaoca, njezina je ukočena ruka, dok je češalj ispao, vraćena u prijašnje stanje.
15 Ali i opsjednuti, ispovijedajući njegove zasluge i ime, često se čiste kod njegova groba. Jer smo nakon njegova prijelaza mnogo puta vidjeli da su šibom, koju smo gore spomenuli i koju je nosio u ruci, bili tako prikovani uz zidove da si pomislio da ih zadržavaju čvrsti i vrlo oštri kolci. Doznali smo doduše i za mnoga druga djela istoga, ali da ne bi komu izazvala zamor, ukratko smo dotaknuli malo od mnogih. A preminuo je blaženi Grgur u trideset trećoj godini svoga biskupstva, u devedesetoj godini života, onaj koji se očitim krepostima češće pokazao.
16 Da bi ovjekovječio njegov spomen, nad samim njegovim mauzolejem najglasovitiji od pjesnika Fortunat sastavio je ovakav nadgrobni natpis:
Pošto je zvjezdani Prvak razvalio podzemlje, pod nogama pravednika ležiš, neprijateljska smrti.
To svjedoči časni život svetoga Grgura, koji sada nakon grobova ulazi u nebesa u časti.
a Brow. potomstvom.b Bro. Hranio je ljubavlju oca; rukopis u Ripollu: hrani ljubavlju oca.c Brow. pobožno: što nedostaje u svim mojim rukopisima. NAP. 69.
Plemenit, silazeći od davne slave roditelja, plemenitiji po djelima sada ostaje iznad zvijezda. Prije okrutan sudac, zatim sam pobožan svećenik: one koje je svladao kao sudac,b hrani ljubavlju oca. Trideset i dvijec.... upravljao je ovčinjakom kroz godine, i pastir ima radosti od Kristova stada.
Ako tražiš zaslugu, čudesa djela otkrivaju po komu se nemoćnima donosi blago spasenje. To se zbilo 4. siječnja, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je s Bogom Ocem i Duhom Tješiteljem svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
✠