Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O sv. Grguru, biskupu langreškom

DE S. GREGORIO EPISCOPO LINGONENSI

Martyrologium Romanum ovako posvećuje spomen ovoga svetoga biskupa 4. siječnja: „U Langresu, sv. Grgura, biskupa, glasovita čudesima.” Navodi ga i Bellini, Maurolico, Molanus u Dodatku uz Usuarda, Galesini, Canisius te kartuzijanci iz Kölna u dodatku uz Usuarda. U rukopisnome pak Florarium Sanctorum pod 6. siječnja stoji ovim riječima: „Pokop blaženoga Grgura, langreškoga biskupa i ispovjedaoca.” Preminuo je godine spasenja 535. Galesini u Napomenama prenosi da je preminuo godine 524. Naš Brouwer u pjesmi 2, knj. 4 Venancija Fortunata, i Baronije navode 541., ali to ne zaključuju ispravno zbog toga što je sudjelovao na Arvernskome saboru: on je naime održan godine 535., kao što ispravno pokazuje Sirmond, dok je III. orleanski sabor potpisao po prezbiteru Evanciju godine 538. Na IV. orleanskome saboru pak, održanom godine 541., nije bio ni osobno ni po poslaniku: stoga je vjerojatno da je tada već bio umro, možda te iste godine, i da je ta stolica tada bila upražnjena. Ali ni to da je počeo čvrsto stolovati godine 509. Baronije ne zaključuje ispravno iz Epaonskoga sabora, jer on nije održan te godine, nego 517., kao što dokazuje naš Sirmond.

Martyrologium Romanum ita hujus sancti Antistitis memoriam consecrat pridie Nonas Januarii: Apud Lingonas S. Gregorii Episcopi, miraculis clari. Refertur et a Bellino, Maurolyco, Molano in Addit. ad Usuardum, Galesinio, Canisio, Carthus. Colon. in auctario ad Usuardum. In MS. vero Florario Sanctorum vi Januarii, his verbis: Depositio B. Gregorii Lingonensis Episcopi et Confessoris. Obiit anno salutis DXXXV. Galesinius in Notis obiisse tradit anno DXXIV. Browerus noster in carmen 2, lib. 4 Venantii Fortunati, et Baronius, DXLI sed non recte id colligunt, eo quod Arvernensi Concilio interfuerit: est enim id celebratum anno DXXXV ut recte ostendit Sirmondus; sed Aurelianensi III subscripsit per Evantium Presbyterum anno DXXXVIII. Aurelianensi vero IV habito anno DXLI, nec per se, nec per legatum: unde probabile est tum mortuum fuisse, eodem fortassis anno, ac vacasse tunc eam Sedem. Sed nec solide sedere eum anno DIX cæpisse colligit Baronius ex Concilio Epaonensi; nam id non illo anno, sed DXVII est habitum, ut probat Sirmondus noster.

2 Život sv. Grgura napisao je sv. Grgur Turski u knjizi De vitis Patrum, pogl. 7, koji smo mi, kao naš Rosweyde sa znamenitim rukopisom, usporedili s rukopisima samostana sv. Marije u Bonmontu, sv. Marije u Ripollu i sv. Maksimina te sa Surijevim izdanjem i drugim izdanjima Bibliotheca Patrum, Mombritijem i Vincencijem, knj. 21, pogl. 53.

2 Vitam S. Gregorii scripsit S. Gregorius Turonensis in libro de vitis Patrum cap. 7, quam Rosweydus noster cum insigni MS. nos cum MSS. monasterii S. Mariæ Bonifontis, S. Mariæ de Ripatorio, ac S. Maximini; editionibusque Suriana, et alia Bibliothecæ Patrum, Mombritio, Vincentio lib. 21, cap. 53, contulimus.

3 Njega spominje isti Grgur Turski u Histor. Franc., knj. 3, pogl. 13, gdje pripovijeda da je Atal, njegov nećak odveden u ropstvo, oslobođen domišljatošću nekoga kuhara Leona, kojega je zatim svetac, oslobodivši ga jarma ropstva sa svim njegovim domom, obdario vlastitom zemljom na kojoj je sa ženom i djecom slobodno živio u sve dane svoga života. U istoj knjizi, pogl. 19, naziva ga „velikim Božjim svećenikom, slavnim po znamenjima i krepostima”, i svjedoči da je osobito redovito boravio na mjestu dijonškoga kaštela. Osim navedenih Baronija i Brouwera, slave ga Claude Robert opširno u katalogu langreških biskupa, Jean Chenu i sv. Antonin, 2. dio, naslov 12, pogl. 8, 11.

3 Ejus meminit idem Gregorius Turonen. Histor. Franc. lib. 3, cap. 13, ubi refert, Attalum ejus nepotem in servitutem abductum, Leonis cujusdam coci industria liberatum, quem deinde Sanctus a jugo servitutis absolvens cum omni domo sua, dedit ei terram propriam, in qua cum uxore ac liberis liber vixit omnibus diebus vitæ suæ. Eodem libroc. 19, appellat magnum Dei Sacerdotem, signis et virtutibus clarum; testaturque in loco Divionensis castri maxime fuisse assiduum. Celebrat eum præter Baronium et Browerum citatos, Claudius Robertus fuse in catalogo Episcoporum Lingonensium, Joannes Chenu, S. Antoninus p. 2, tit. 12, cap. 8. 11.

Životopis iz rukopisa.

Vita ex mss.

Pisac sv. Grgur Turski. Prolog.

Auctore s. Gregorio Turon. prologus.

Ljudi izvanredne svetosti, koje je palma savršenoga blaženstva a uzdigla iz zemaljskih stvari u nebesa, oni su koje ili veže spona nehinjene ljubavi, ili obogaćuje plod milostinja, ili resi cvijet čistoće, ili ovjenčava sigurna borba mučeništva: u kojima je za započinjanje djela savršene pravednosti postojalo ono nastojanje da ponajprije pruže tijelo bez ljage kao pripravljeno prebivalište Duhu Svetomu, i tako se uspinju prema visinama ostalih kreposti, te da, postavši sami sebi progonitelji dok su u sebi zatirali svojeb mane, kao prokušani mučenici, po završenome tijeku zakonite borbe, zadobiju trijumf. To nitko neće moći izvršiti bez Božje pomoći i ako se ne štiti zaštitom Gospodnje podrške, kaoc štitom ili kacigom, te što god učini, neka ne pripisuje slavi svoga nego božanskoga imena, prema onoj Apostolovoj riječi: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali.” U to je naime i blaženi Grgur uložio svu slavud, onaj koji se s uzvišene moći senatorskoga reda podložio onoj poniznosti da, odbacivši sve brige svijeta, samomu se Bogu posveti na djelu onoga kojega je čuvao u srcu.

Egregiæ sanctitatis viri, quos palma perfectæ beatitudinis ae terris editos evexit ad cælos, ii sunt, quos aut non fictæ caritatis vinculum ligat, aut eleemosynarum fructus ditat, aut flos castitatis adornat, aut martyrii agonizatio certa coronat: in quibus ad inchoandum perfectæ justitiæ opus illud fuit studium, ut in primis corpus sine macula, præparatum habitaculum Spiritui sancto præberent; et sic ad reliquarum virtutum excelsa contenderent: atque ipsi sibi persecutores facti, dum in se suab perimebant vitia, tamquam Martyres probati, peracto cursu agonis legitimi triumpharent. Quod nullus sine Dei ope valebit efficere, et nisi Dominici adjutorii munimine protegatur, velutc parma aut galea; et quod egerit, non sui, sed divini nominis gloriæ deputet; juxta illud Apostoli: Qui gloriatur, in Domino glorietur. In hoc enim et B. Gregorius omnem gloriamd contulit: qui de excelsa Senatorii ordinis potentia, ad illam se humilitatem subdidit, ut omnibus sæculi curis abjectis, soli se Deo dicaret opere, quem retinebat in pectore.

a Drugi: uzdigao one koji su se posvetili vječnim stvarima. Surije: uzdižući sa zemlje.
b drugi: pritišćahu.
c po oružju i kacigi.
d drugi: imao je.

a Al. æternis deditos erexit. Sur. a terris elevans.
b al. premebant,c per arma et galeam.
d al. habuit.

Rod, dostojanstvo i svetost sv. Grgura.

S. Gregorii genus, dignitas, sanctimonia.

Dakle, sv. Grgur, postavljen za grofa među prvima od senatoraa, težio je za grofovijom grada Autuna. Postavljen pak u grofoviju, upravljao je onim krajem četrdeset godina uz pratnju pravednostib, i bio je tako strog i odlučan prema zločincima da ga je jedva ikoji od optuženikac mogao podnijeti. Imao je suprugu iz senatorskoga roda, po imenu Armentariju, koju se kaže da je upoznao samo radi rađanja potomstva, i od koje je, po Božjem daru, dobio id sinove. Drugu pak ženu, kako mladenački žar obično rasplamsava, nije dotaknuo.

Igitur S. Gregorius ex Senatoribus a primis Comes institutus, Augustodunensis civitatis Comitatum ambivit. In Comitatu autem positus regionem illam per quadraginta annos justitia comitanteb rexit, et ita severus et districtus fuit in malefactoribus, ut vix eum ullus reorumc sustinere posset. Conjugem de genere senatorio habuit, Armentariam nomine, quam ad propagandam generationem tantummodo dicitur cognovisse; de qua etd filios Domino largiente suscepit. Aliam vero mulierem, ut juvenilis fervor assolet inardescere, non contigit.

3 Nakon smrti pak supruge obraća se Bogu i, izabran od klera i puka, biva zaređen za biskupa grada Langresa. U njega je bila velika uzdržljivost, ali da se ne bi smatralo hvastanjem, potajno je ispod pšeničnih kruhova podmetao druge, tanke od ječma, pa je, lomeći pšenični, dijelio drugima, a sam je kriomice, a da nitko nije znao, uzimao ječmeni: slično je činio i s vinom, jer je, kada bi mu peharnik pružao vodu, da bi to prikrio, zapovijedao da se odozgo ulije vino, birajući takvue staklenu čašu koja bi zakrivala bistrinu vode.

3 Post mortem autem uxoris, ad Deum convertitur, et electus a Clero et populo, Lingonicæ urbi ordinatur Episcopus. Cui magna fuit abstinentia: sed ne jactantia putaretur occulte sub triticeis panibus, alios tenues ex hordeo supponebat, triticeum frangens aliis erogabat, ipse vero clam hordaceum, nemine intelligente, præsumens: similiter et de vino faciens, cum aquam ei pincerna porrigeret, ad disimulandum desuper vinum fundi jubebat, tale e vitrum eligens, quod claritatem aquæ obtegeret.

4 Već je u postovima, milostinjama, molitvama i bdjenjima bio tako djelotvoran i tako pobožan da je, postavljen usred svijeta, sjajio kao novi pustinjak. Jer kad su opsjednuti priznavali njegovu moć naf početku njegova biskupstva, svećenici su ga molili da se udostoji blagosloviti ih, što je on, da ne bi upao u taštu slavu, hrabro odbijao, vičući da je nedostojan poslužitelj za očitovanje Gospodnjih čudesa. Ali ipak, jer to nije mogao dulje prikrivati, zapovjedivši da ih dovedu k sebi, bez ikakva dodira, učinivši samo znak križa nasuprot njima, zapovjedio je riječju da zli duhovi odu. Oni su odmah na taj glas oslobađali tijela koja su bili svezalig svojom pokvarenošću. Jer su i u njegovoj odsutnosti mnogi šibom, koju je obično nosio u ruci, izgonilih opsjednute koji su bili podignuti i označeni. Ništa manje, ako bi i kakav bolesnik uzeo štogod s njegova ležaja, bio je tu lijek pri ruci.

4 Jam in jejuniis, eleemosynis, orationibus, atque vigiliis, tam efficax, tamque devotus erat, ut in medio mundi positus, novus effulgeret eremita. Nam cum energumeni eum inf primordio Episcopatus sui confiterentur, rogabant eum Presbyteri ut eos benedicere dignaretur, quod ille, ne vanam incurreret gloriam, viriliter refutabat. clamans indignum se ad manifestandas virtutes Dominicas esse ministrum. Sed tamen quia hoc diutius dissimulare non potuit, adduci eos ad se jubens, sine ullo tactu, facto tantum signo Crucis e contra, dæmonia discedere verbo imperavit. Quod illa protinus audientia, corpora quæ nequitia suag devinxerant, absolvebant. Nam illo absente multi de virga, quam manu ferre solitus erat, suspensos atque signatos energumenosh expellebant. Nihilominus et de stratu ejus si quis ægrotus quippiam abstulisset, erat præsens medicamentum.

5 A njegova unuka i Armentarija, dok je jednom u svojoj mladosti teško trpjela od četverodnevne groznice i, često podvrgnuta brizi liječnika, nije mogla osjetiti nikakvo olakšanje, te ju je i sam blaženi ispovjedalac češće poticao da ustraje u molitvi, jednoga je dana zatražila njegov ležaj i, položena u njega, tako joj se ugasila sva groznica da od tada nikada više nije bolovala.

5 Armentaria autem i neptis ejus, cum graviter quodam tempore in adolescentia sua a quartano fatigaretur incommodo, ac medicorum studio plerumque fota nullum posset sentire levamen; et ab ipso beato Confessore sæpius, ut orationi insisteret, hortaretur; quodam die lectum ejus expetiit, in quo posita, ita febris ejus cuncta restincta est, ut numquam hac deinceps ægrotaret.

a Rukopis sv. Maksimina: isprva, dobro poučen u književnosti.
b drugi: ispravio.
c Rukopis sv. Maksimina: izbjeći.
d Od njih je bio sv. Tetrik, biskup langreški, koji se slavi 18. ožujka, i, kako se prenosi, sv. Eustadije, opat dijonški, 3. siječnja.
e Neki: vino.
f Rukopis u Ripollu: prvoga dana.
g drugi: mučili.
h Drugi: borili su se nogama. i drugi: praunuka.

a MS. S. Max. primo, bene litteris institutus.
b al. correxit.
c MS. S. Max. evadere.
d Ex his fuit S. Tetricus Ep. Lingon. qui colitur 18 Martii; et ut fertur, S. Eustadius Abb. Divionensis, 3 Jan.
e Quidam vinum.
f MS. Rip primo die.
g al. divexarant.
h Al. per pedes confligebant. i alii proneptis.

Njegova pobožnost, osobito prema sv. Benigniju.

Ejus pietas, præcipue erga S. Benignum.

Njemu se objavio sam mučenik sv. Benignije, koji se s pravom naziva apostolom Burgundaca, i spasonosno ga ukorio zbog zabrane kojom je iz neznanja branio da pobožni vjernici posjećuju njegov grob, te zapovjedio da nad njime sagradi molitvenu kapelu. Prestrašen tim objavljenjem, on je prijestupe prošloga neznanja oplakivao tim gorčije koliko je bio silno radostan zbog pronalaska velikoga blaga. Toliko se naime trudio u služenju njemu svom spremnošću duha da je kriptu, urušenu od starosti, pregradio doličnim djelom te je sarkofag samoga njegova tijela, koji je bio vrlo velike težine, uz pomoć božanske sile prenio kamo god je htio samo s dvojicom prezbitera obdarenih pravom svetošću. Želio je naime iz ljubavi prema njemu kroz dulje vrijeme boraviti uz njegov mauzolej, kako zbog veličanstvene gradnje a same crkve, koju je poticao, i okupljanja redovničkoga jata, tako i zbog otmjene ljepote mjesta.

Huic S. Benignus Martyr, qui jure Burgundionum vocatur Apostolus, seipsum revelavit, et de prohibitione, qua ignoranter detestabatur sepulchrum ejus a devotis frequentari, salubriter corripuit; utque super ipsum ædificaret oratorium præcepit. Qua ille territus revelatione, tantum præteritæ delicta ignorantiæ deflevit amarius, quantum de magni inventione thesauri nimium erat lætabundus. Adeo enim laboravit in ejus obsequio tota mentis promptanimitate, ut cryptam antiquitate lapsam decenti transvolveret opere: et sarcophagum ipsius corporis, quod erat gravissimi ponderis, cum duobus tantum Presbyteris vera sanctitate præditis transferret quaqua vellet, ope adjutus divinae virtutis. Cupiebat quippe pro ejus amore diuturni temporis spatio secus Mausoleum ejus degere, tam pro magnifica ipsius, quam urgebat, constructione a templi, et adunatione gregis monastici, quam etiam pro eleganti amænitate loci.

7 Kada je dakle spomenuti biskup redovito boravio kod dijonškoga kaštela i njegova kuća prianjala uz krstionicu u kojoj su se čuvale relikvije mnogih svetaca, ustajući noću sa svoga ležaja a da nitko ne osjeti, odlazio je na molitvu sam pred Bogom svjedokom te je, pošto su se vrata božanski otključala, pozorno pjevao hvalospjeve u krstionici. Ali dok je to činio kroz dugo vrijeme, naposljetku je stvar doznao i razotkrio jedan đakon. Kad je on doznao da se to događa, pratio ga je izdaleka da ga blaženi muž ne bi mogao osjetiti, i promatrao je što radi: govorio je naime đakon da je svetac Božji, došavši do vrata krstionice i pokucavši vlastitom rukom, otvarao vrata a da se nitko nije pojavljivao; kad bi ušao, vrlo je dugo vladala tišina, a poslije se kroz tri sata i gotovo više čulo pjevanje hvalospjeva kao iz mnogih glasova. Vjerujem ja da su, budući da su se na istome mjestu čuvale relikvije velikih svetaca, oni sami, objavljujući se blaženomu mužu, zajedno s njime prinosili Bogu hvale pjevajući hvalospjeve. Jer, dovršivši ophod i vrativši se k ležaju, tako se oprezno spuštao na postelju da nitko uopće nije osjetio, a čuvari su, zatekavši vrata krstionice zaključana, otvarali ih svojim ključem kao obično, i kad bi se oglasilo znakovno zvono, svetac Božji je, kao i ostali, ustajao svjež na Gospodnju službu.

7 Cum ergo præfatus Antistes apud Divionense castrum moraretur assidue, et domus ejus baptisterio adhæreret, in quo multorum Sanctorum reliquiæ habebantur; nocte de stratu suo nullo sentiente consurgens, gens, ad orationem Deo teste tantum pergebat, ostio divinitus reserato, attente psallebat in baptisterio. Sed cum hoc multi temporis spatio ageret, tandem ab uno Diacono res cognita atque manifestata est. Is cum cognovisset hæc agi, a longe, ne eum vir beatus sentire posset, prosequebatur, et quid ageret expectabat: aiebat enim Diaconus quod veniens Sanctus Dei ad ostium baptisterii pulsans manu propria, ostium nemine comparente aperiebatur: illoque ingrediente, diutissime silentium erat; postea psallentium tamquam multarum vocum per trium horarum et fere amplius spatium audiebatur. Credo ego quod cum magnorum Sanctorum in eodem loco haberentur reliquæ, ipsi se beato viro revelantes psallentium Deo laudes in commune reddebant. Nam impleto cursu revertens ad lectulum, ita se caute super stratum deponebat, ut prorsus nemo sentiret: observatores vero ostium baptisterii obseratum invenientes, clave sua solito aperiebant: commotoque signo Sanctus Dei, sicut reliqui, novus ad officium Dominicum consurgebat.

Smrt, ukop i čudesa.

Mors, sepultura, miracula.

On je tako, pošto je pokazao čudesa izvanrednih kreposti i postigao mnogostruke dobitke vjerničkih duša za Boga, kada je već božanski bilo određeno da bude nagrađen za svoje napore dostojnom plačom nebeske slave i kada je na sveti dan Bogojavljenja pješice došao u grad Langres, pogođen blagom groznicom, ostavivši svijet, preselio se u miru k Kristu. Njegovo je blaženo lice nakon prijelaza bilo toliko proslavljeno da se činilo sličnim ružama, jer se ono pokazivalo rumenim, dok je preostalo tijelo sjajilo kao bijeli ljiljan, tako da si mogao pomisliti da je već tada pripravljen za slavu budućega uskrsnuća.

Hic itaque post ostensa multarum insignia virtutum miracula, post multiplicia Deo adquisita fidelium animarum lucra, cum jam divinitus disponeretur remunerari pro laboribus suis digno cælestis gloriæ præmio, et ad diem sanctum Epiphaniorum ad civitatem Lingonas ambulasset; a modica pulsatus febre, relicto sæculo migravit ad Christum in pace. Cujus beata facies ita erat glorificata post transitum, ut rosis similis cerneretur, hæc enim apparebat rubea, reliquum vero corpus tamquam candens lilium refulgebat: ut æstimares eum jam tunc ad futuræ resurrectionis gloriam præparatum.

9 Prenoseći ga pak u kaštel Dijon, gdje je iz pobožnosti prema sv. Benigniju zatražio da bude pokopan, u onoj ravnici koja se nalazi na sjevernim stranama, nedaleko od kaštela otežali nosači i, ne mogavši ga više nositi, spustili su nosila na tlo; ondje su, nakratko povrativši snagu i malo poslije podigavši ga, prenijeli u crkvu unutar zidina kaštela. Kad su pak petoga dana stigli biskupi, prenosili su ga iz iste crkve u starodrevnu crkvu sv. Ivana Krstitelja, urešenu grobovima langreških biskupa, i gle, okovani iz tamnice, uzdajući se u njegove zasluge, počeli su glasno vikati prema blaženomu tijelu govoreći: „Smiluj nam se, najblažiji Gospodine, da nas, koje nisi oslobodio dok smo živjeli u ovome vijeku, dostojiš osloboditi barem kao preminuloga koji sada posjeduje nebesko kraljevstvo. Pohodi nas, molimo, i smiluj nam se.” Dok su oni to i drugo izvikivali, tijelo je postalo tako teško da ga nikako nisu mogli držati. Tada su, spustivši nosila na zemlju, iščekivali silu blaženoga biskupa. Dok su oni dakle čekali, iznenada su se otključala vrata tamnice, ona greda koja je stezala noge okovanih, pošto su odbačeni zasuni, raspolućuje se po sredini, i skupivši lance, svi se istodobno oslobađaju te, dok ih nitko ne zadržava, dolaze do grude sveca koja donosi krepost. Zatim, kad su nosači podigli nosila, oni služe u pratnji među ostalima, a poslije su po sudčevoj presudi pušteni bez ikakve štete.

9 Deferentes autem eum ad castrum Divionem, ubi ob devotionem S. Benigni se petierat tumulari; in campania illa, quæ a partibus Aquilonis habetur, haud procul a castro aggravati gestatores, nec amplius eum ferre valentes, feretrum solo deposuerunt: ibique parumper resumentes vires, et post paullulum elevantes, ad intramuraneam eum castri ecclesiam detulerunt. Advenientibus autem quinta die Episcopis ab eadem ecclesia ad antiquitus constructam, et sepulturis Lingonensium Pontificum insignatam, B. Joannis Baptistæ deferebatur: et ecce vincti carceris, de meritis ejus confidentes, ad beatum corpus clamare cœperunt, dicentes: Miserere nostri Domine piissime, ut quos vivens in hoc sæculo non absolvisti, vel defunctus et cæleste regnum nunc possidens digneris absolvere. Visita nos, quæsumus, et misereri nostri. Hæc etalia illis acclamantibus aggravatum est corpus, ita ut penitus sustinere non possent. Tunc deponentes feretrum super terram, virtutem beati Antistitis præstolabantur. His ergo expectantibus, subito reseratis ostiis carceris, trabes illa, quæ vinctorum pedes coarctabat, repulsis obicibus scinditur media, contractisque catenis omnes pariter dissolvuntur, et ad virtutiferam Sancti glebam nemine retinente perveniunt. Dehinc elevantibus feretrum gestatoribus, ii interreliquos obsequuntur, qui et postea ex Judicis sententia sine aliquo damno sunt dimissi.

10 Nakon toga se blaženi ispovjedalac, pokopan, istaknuo mnogim krepostima. Govorio je naime neki redovnik da je na dan njegova ukopa vidio otvorena nebesa, jer se i ne sumnja da je nakon nebeskih djela pridružen zvjezdanim zborovima.

10 Post hæc beatus Confessor sepultus multis emicuit viriutibus. Aiebat enim quidam Religiosus cælos se apertos in die sepulturæ ejus vidisse: nec enim ambigitur quod post actus cælicos sidereis sit cætibus aggregatus.

11 Neki je okovanac onim putem kojim je blaženo tijelo od Langresa bilo sprovedeno dovođen u spomenuti kaštel, i dok su ga vojnici s konjanicima koji su išli ispred njega vukli okovana iza leđa, nesretnika, stigli su do mjesta gdje su počivali udovi blaženoga ispovjedaoca. Prolazeći ondje, onaj je okovanac, zazvavši ime svetoga biskupa, zamolio da ga oslobodi svojim milosrđem. Dok je on molio, olabavile su sveze s njegovih ruku, a on, osjetivši da je odriješen, ostao je miran te se, pokrivenih ruku, činilo da je još vezan. Kad su pak ušli kroz vrata kaštela i stigli pred predvorje crkve, on je ondje odmah iskočio i, bacivši remen sveze u usta onima koji su ga vukli, zatražio utočište u crkvi, po kojoj je uz pomoć svemogućega Boga i zagovor blaženoga biskupa oslobođen.

11 Vinctus quidam per viam illam qua beatum corpus a Lingonis est exhibitum, ad antedictum castrum adducebatur: cumque milites cum equitibus eum præcedentes post terga miserum traherent vinctum, ad locum, ubi beati Confessoris membra quieverant, pervenerunt. Quo prætereuntes, vinctus ille invocato nomine sancti Antistitis petiit ut sua eum misericordia liberaret. Quo orante laxati sunt laquei de manibus ejus: at ille sentiens se solutum, quietum reddidit, coopertisque manibus putabatur adhuc esse ligatus. Ingressi autem portam Castri cumante atrium ecclesiæ pervenissent, hic illico exiliens, et corrigiam ligaminis in ora trahentium se projiciens, ecclesiam petiit, per quam cum auxilio omnipotentis Dei et obtentu beati Pontificis liberatus est.

Prijenos, druga čudesa i nadgrobni natpis.

Translatio, alia miracula, epitaphium.

Divno je i ono čudo kako se njegovo blaženo tijelo, kada je nakon mnogih vremena bilo prenošeno, pokazalo slavnim. Jer, budući da je blaženi biskup bio pokopan u kutu bazilike i to je mjesto bilo maleno te puk nije mogao onamo pristupati kako je pobožnost zahtijevala, sv. Tetrik, njegov sin i nasljednik, videći to i uočavajući da se ondje neprestano čine čudesa, položio je temelje pred oltarom bazilike te je podignutu apsidu čudesnim radom sagradio i zasvođio; pošto ju je zasvođio i provalio zid, gradi luk. Kada je to djelo priveo savršenstvu i ukrasio ga, u sredini apside iskopao je grobnicu i, želeći onamo prenijeti tijelo blaženoga Oca, sazvao je prezbitere i opate na tu službu, koji su bdijući molili da se blaženi ispovjedalac dopusti prenijeti u to pripravljeno prebivalište.

Admirabile est et illud miraculum, qualiter beatum corpus ejus, cum post multa tempora transferretur, apparuit gloriosum. Nam cum beatus Pontifex in angulo basilicæ fuisset sepultus, et parvus esset locus ille, nec illuc populi possent accedere ut devotio postulabat; S. Tetricus filius et successor ejus hæc cernens, et virtutes ibidem assidue operari perspiciens, ante altare basilicæ fundamenta jacit; erectamque absidam miro opere construit et transvolvit: qua transvoluta, disruptoque pariete arcum ædificat. Quod opus cum ad perfectum perduxisset atque exornasset, in media abside loculum fodit, ubi corpus beati Patris transferre volens, convocat Presbyteros et Abbates ad istud officium: qui vigilantes orabant ut se beatus Confessor ad hanc præparatam habitationem transferri permitteret.

13 Kad je pak svanulo jutro, sa zborovima onih koji su pjevali hvalospjeve uzeli su sarkofag i prenijeli ga pred oltar u apsidu koju je blaženi biskup sagradio; dok su brižno uređivali taj grob, iznenada se, i, kako vjerujem, po Božjoj zapovijedi, poklopac sarkofaga pomaknuo na jednu stranu, i gle, ukazalo se njegovo blaženo lice cjelovito i neozlijeđeno, tako da si pomislio da nije mrtav nego da spava, ali ni od same odjeće, koja je bila položena s njime, nije se pokazalo da išta nedostaje. Stoga se ne bez razloga pokazao slavnim nakon prijelaza onaj čije tijelo nije bilo izobličeno rugobom raspadanja. Velika je naime cjelovitost tijela i srca, koja i u sadašnjemu vijeku daje milost, a u budućemu daruje vječni život, o kojoj apostol Pavao kaže: „Težite za mirom sa svima i za posvećenjem, bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.”

13 Mane autem facto cum choris psallentium apprehensum sarcophagum ante altare in absidam, quam beatus Pontifex ædificaverat, transtulerunt: quod sepulchrum dum diligenter componunt, subito, et, ut credo, ad Dei jussum, opertorium sarcophagi motum est in una parte; et ecce apparuit beata facies ejus integra et illasa, ita ut putares eum non mortuum esse, sed dormientem: sed nec de ipso vestimento, quod cum ipso positum fuit, aliquid ostensum est diminutum. Unde non immerito apparuit gloriosus post transitum, cujus caro non fuit corrupta ludibrio. Magna est enim corporis et cordis integritas, quæ et in præsenti sæculo præstat gratiam, et in futuro vitam largitur æternam; de qua Apostolus Paulus ait: Pacem sequimini et sanctificationem, sine qua nemo videbit Deum.

14 Neka je djevojka u nedjelju, dok je uređivala svoju glavu, uhvativši češalj, vjerujem zbog uvrede svetoga dana, zapela u svojim rukama, tako da su joj zupci zariveni kako u prste tako i u dlanove zadavali veliku bol. Kad je plačući i preklinjući obilazila bazilike svetaca i nije postizala nikakva lijeka, prostre se kod groba blaženoga biskupa Grgura uzdajući se u njegovu snagu. Kad je vrlo dugo zazivala zaštitu pobožnoga ispovjedaoca, njezina je ukočena ruka, dok je češalj ispao, vraćena u prijašnje stanje.

14 Puella quædam die Dominico dum caput suum componeret, pectine apprehenso, credo ob injuriam diei sancti, in manibus ejus adhæsit; ita ut adfixidentes tam in digitis quam in palmis magnum ei dolorem inferrent. Quæ cum basilicas Sanctorum flens atque obsecrans circumiret, nihilque remedii impetraret, ad sepulchrum B. Gregorii Antistitis in ejus virtute confisa prosternitur. Cumque diutissime pii Confessoris præsidium flagitasset, directa manus ejus ad opus pristinum, pectine decidente, reducitur.

15 Ali i opsjednuti, ispovijedajući njegove zasluge i ime, često se čiste kod njegova groba. Jer smo nakon njegova prijelaza mnogo puta vidjeli da su šibom, koju smo gore spomenuli i koju je nosio u ruci, bili tako prikovani uz zidove da si pomislio da ih zadržavaju čvrsti i vrlo oštri kolci. Doznali smo doduše i za mnoga druga djela istoga, ali da ne bi komu izazvala zamor, ukratko smo dotaknuli malo od mnogih. A preminuo je blaženi Grgur u trideset trećoj godini svoga biskupstva, u devedesetoj godini života, onaj koji se očitim krepostima češće pokazao.

15 Sed et energumeni merita ejus ac nomen confitentes, ad ejus sepulchrum sæpe purgantur. Nam plerumque vidimus post ejus transitum virgula, cujus supra meminimus, quam manu gerebat, per parictes ita eos affixos ut putares illos validis atque acutissimis sudibus retineri. Multa quidem et alia de eodem gesta cognovimus, sed ne fastidium alicui facerent, pauca de pluribus perstrinximus. Qbiit autem Beatus Gregorius tricesimo tertio Episcopatus sui anno, ætate nonagenaria, qui se virtutibus manifestis sæpius declaravit.

16 Da bi ovjekovječio njegov spomen, nad samim njegovim mauzolejem najglasovitiji od pjesnika Fortunat sastavio je ovakav nadgrobni natpis:

16 Ad cujus perpetuandam memoriam tale super ipsius Mausoleum celeberrimus Poetarum Fortunatus composuit epitaphium:

Pošto je zvjezdani Prvak razvalio podzemlje, pod nogama pravednika ležiš, neprijateljska smrti.

Postquam sidereus dirupit tartara Princeps, Sub pedibus justi mors inimica jaces.

To svjedoči časni život svetoga Grgura, koji sada nakon grobova ulazi u nebesa u časti.

Hoc veneranda sacri testatur vita Gregori, Qui modo post tumulos intrat honore polos.

a Brow. potomstvom.b Bro. Hranio je ljubavlju oca; rukopis u Ripollu: hrani ljubavlju oca.c Brow. pobožno: što nedostaje u svim mojim rukopisima. NAP. 69.

Plemenit, silazeći od davne slave roditelja, plemenitiji po djelima sada ostaje iznad zvijezda. Prije okrutan sudac, zatim sam pobožan svećenik: one koje je svladao kao sudac,b hrani ljubavlju oca. Trideset i dvijec.... upravljao je ovčinjakom kroz godine, i pastir ima radosti od Kristova stada.

Nobilis antiqua decurrens a laude parentum, Nobilior gestis nunc super astra manet. Arbiter ante ferox, dehinc pius ipse Sacerdos: Quos domuit Judex,b patris amore fovet. Triginta et geminosc.... rexit ovile per annos: Et grege de Christi gaudia pastor habet.

Ako tražiš zaslugu, čudesa djela otkrivaju po komu se nemoćnima donosi blago spasenje. To se zbilo 4. siječnja, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je s Bogom Ocem i Duhom Tješiteljem svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Si quæras meritum, produnt miracula rerum, Per quem debilibus fertur amica salus. Acta sunt hæc pridie Nonarum Januariarum, adjuvante Domino nostro Jesu Christo: cui est cum Deo Patre et Spiritu paraclito omnis honor et gloria in sæcula sæculorum. Amen.

4. siječnja Kalendar godine