Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O sv. Faraildi, djevici u Brabantu

DE S. PHARAILDE VIRGINE, IN BRABANTIA,

Sadržaj (7)
  1. Životopis. Prolog pisca.
  2. Rod i sveta mladost sv. Farailde.
  3. U braku čuva djevičanstvo.
  4. Muž je okrutno udarajući kažnjava najprije bolešću, zatim smrću.
  5. Smrt i čudesa Farailde.
  6. Životopis iste
  7. O crkvi i prijenosima sv. Farailde.

Rođendan djevice Farailde pod 4. siječnja donose Martyrologium Belgicum, kölnsko izdanje Usuarda iz godina 1490. i 1521., Molanus u dodatku uz istoga Usuarda, Martyrologium German., Ghini, Galesini, Ferrari i drugi, osobito rukom pisani martirologiji. Ali Bellinijevo pariško izdanje iz godine 1536. spominje je pod 5. siječnja i naziva je Faraillidis, a drugi Farilda. Rukopisni Florarium ima pod 13. lipnja rođendan, a pod 4. siječnja uzdignuće, dok pod 7. listopada (kao i Molanus i drugi) ima Prijenos. Ali budući da je bilo više prijenosa njezinih relikvija, meni nije poznato koji se osobito slavi toga dana.

2 Život sv. Farailde pružio nam je rukopisni kodeks samostana sv. Hadrijana u Geraardsbergenu, gradu u Flandriji, u kojemu ipak komu možda može unijeti nedoumicu to što se čini da ona nije htjela udovoljiti mužu Gvidu u onome što se nalaže naravnim i božanskim pravom. Ali ona možda nije pristala na brak, od kojega se ipak iz strahopoštovanja nije usuđivala povući, a zatim ga je od sebe odbijala ne toliko ženskom drskošću koliko nekom božanskom silom, a i sam je Gvido možda od početka pristao da čuvaju djevičansku uzdržljivost, pa ako ga je ikada izopačenost duha odvraćala od te nakane, ona se mogla opravdano opirati.

3 Ovomu ćemo životopisu pridodati ono što o njoj piše Molanus u Natalibus Sanctorum Belgii, a zatim čudo učinjeno u selu Steenokkerzeelu, nedaleko od grada Vilvoordea u Brabantu, opisano iz isprava njegove crkve od Jeronima Franchæa, župnika toga mjesta, i poslano ovamo po našem Gommaru Zueniusu Heribertu Rosweydeu godine 1609. Ondje je neka kapela odvojena od crkve, nekoć podignuta u čast sv. Farailde, u kojoj je ona imala običaj imati svoju molitvenu kapelu. Ondje se vide dva od onih kruhova pretvorenih u kamenje po bezbožnoj kletvi žene: nekoć se k toj kapeli obično priređivalo glasovito hodočašće i ondje su se činila mnoga čudesa. Naposljetku ćemo pridodati ono što o prijenosima sv. Farailde i crkvi ima Antonius Sanderus u Gentu, knj. 3, pogl. 2, iz starih isprava bavonskoga samostana.

4 Spomen sv. Farailde javlja se u životu sv. Gudule pod 8. siječnja i sv. Emeberta ili Ableberta pod 15. siječnja, gdje se naziva Sarachildis, možda pogreškom prepisivača. Spominje je i Aubert le Mire u v st. u fastis Belgicis, gdje svjedoči da je Zbor kanonika sv. Farailda u Gentu, iz stare bazilike sv. Farailde razorene od kalvinista, u naše vrijeme prenesen u župnu crkvu sv. Nikole smještenu na trgu. Isto istim riječima piše Sanderus u Hagiologio Flandriæ. Ipak je ponovno sagrađena, ondje gdje je nekoć stajala ona bazilika, kapela posvećena časti sv. Farailde.

3 Arnold Raissius u djelu Hierogazophylacium Belgicum, gdje govori o samostanu Spinlieu, cistercitskoga reda, blizu Monsa u Hainautu, ima ovo: „Ovdje sjaje čudesima relikvije sv. Farailde, čijim zaslugama to mjesto (kako govori Nicolas Guisius u svome Monte Hannoniæ metropoli, pogl. 40) nije trnovito, nego plodno bogatim tlom, koje donosi ne samo svjetovne plodove tijela nego i nebeske plodove duša, čijom se žetvom sretno koristi brojan skup hodočasnika.” To Raissius. Sanderus među bavonskim relikvijama, kojih je popis podnesen Albertu Austrijskom, najpobožnijemu vladaru Belgijanaca, navodi tijelo sv. Farailde.

Životopis. Prolog pisca.

Budući da nas istinita izreka potiče da shvatimo kako upaljena svjetiljka pod posudom donosi malo sjaja onima koji stoje uokolo, potaknuti stoga božanskom opomenom, odlučili smo razjasniti ušima neukih djela blažene djevice Farailde, koja su gotovo još posve skrivena, da bi srca slušatelja, utrnula, dotaknuta našim govorom, planula ognjem božanske ljubavi. Ali jer dugotrajan niz riječi kako slušateljima tako i čitateljima većinom stvara zasićenje, smatrali smo prikladnim ukratko izložiti ono što smo nakanili priopćiti umovima onih koji razumiju, jer sažet govor postaje poticaj utrnuvu duhu.

2 Ako kakav klevetnik bude smatrao čudesa Bogu dostojne djevice bajkom koju većinom izmišlja brbljav jezik, neka mu uistinu bude jasno da se ne piše o apokrifnoj ili basnovitoj građi, što se potvrđuje kako vjerodostojnim svjedočanstvom drevnih otaca tako i nalazi u nizu nekih knjiga obdarenih starinom. Jer što god se ljudskomu rodu čini nemogućim, to se, kad se nagne božanska milost, ostvaruje mogućim zbog zasluga svetaca, jer je pisano u Evanđelju: „Ako imate vjere koliko je zrno gorušičino, reknite ovome brdu: ‘Premjesti se odavde onamo!’ i premjestit će se.” Zato se neće činiti čudnim ni za podizanje vjere kršćana ni za iskorjenjivanje nevjere nevjernika, a ako to narav ne podnosi, neka se pripiše zaslugama svetaca.

Rod i sveta mladost sv. Farailde.

U početku dakle ovoga sastava, da bi svima bilo jasno podrijetlo djevice, treba staviti početak njezina podrijetla. Jer kad se označi kraljevski rod iz kojega se kaže da djevica potječe, nikomu se neće činiti čudnim ako je, prezrevši kako kraljevski tako i carski brak, od najnižega uzdignuta na visine poslije svršetka ona koja je od visokoga sišla na najniže prije svršetka. Kralju naime Teodoriku, koji je vladao zemljom unutar granica Lotaringije i Galije kako udaljene tako i bliske, da je imao dvostruki porod rođene djece, spoznali smo uz potporu svjedočanstva drevnih, a da su bili obdareni kako snagom tako i imecima i svakom vrstom bogatstva te konzulskom moći, potvrdila je nepobitna starina tih istih otaca. Da je pak istomu ženskomu rodu treća, po imenu Farailda, nama poznata više po zaslugama vjere i pobožnosti nego po svjetovnoj prednosti, ustvrdio je neodbaciv autoritet otaca.

4 Ona je u neprekidnu nizu zasluga i djela, ostavivši po strani kraljevski rod iz kojega je potekla i prezrevši mnoštvo kako kraljevskih tako i carskih velikaša, ispunila evanđeoski nalog gdje se kaže: „Tko se ne odrekne oca ili majke i svega što posjeduje poradi moga imena, ne može biti moj učenik.” Pohranjujući dakle tu zapovijed u svetištu prsiju, dok je još bila u majčinim odajama, otmjeno se brinući za svoju svrhu, vršeći neokaljano djevičanstvo, prema sposobnosti djevojačkoga duha napredovala je u znanstvenim naukama. Ali premda je, ustrajući u postojanosti nakane, čvrstim osjećajem duha nastojala steći znanje znanosti, ipak je u duhu prianjala

Izr 9, 10. prianjala opomena. Pisano je naime: „Početak je mudrosti strah Gospodnji.” Jer je sinovskim, a ne ropskim strahom, marno služeći Bogu, nastojala ispuniti apostolsku zapovijed. Kaže naime Apostol: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah.” Potaknuta tim i takvim nagovorima, još u nježnim godinama, i marno je vršila božansku službu i prianjala uz vježbanje u naukama.

5 I premda je po kraljevskomu običaju, kao kraljeva kći, bila odijevana u najdragocjenije i urešene haljine te se svakoga dana dotjerivala kraljevskim ruhom, ipak to nije prenosila u oholost riječi ni u drskost duha. A obilje milostinja potajno ili javno pružala je siromasima. Dok je pak radila u tako dobrohotnoj službi, premda još neiskusna u Evanđelju, ipak je ispunjavala riječ Evanđelja. Rečeno je naime: „Kada daješ milostinju, neka ne zna tvoja ljevica što čini tvoja desnica.” I opet: „Sakrij milostinju u krilo siromaha, i ona će moliti za tebe.” Osnažena takvim i sličnim primjerima, uz pomoć božanske milosti, vršila je službu Božju s osjećajnom djelotvornošću.

U braku čuva djevičanstvo.

Napokon je glas o kraljevoj kćeri pogodio uši kako okolnih tako i udaljenih kraljeva i careva. Oni su, ganuti nizom i darovitosti i potomstva, iz raznovrsna razloga da zaprose kraljevu kćer došli na dvore. Kad su jedni pojedinačno i u tajnosti, a drugi javno i otvoreno iznijeli svoje poslove zbog kojih su došli, kralj je jednoga od njih zaručio svojom kćeri, premda je obećao da će je dati protiv njezine volje. Kad ju je zaručio i dao je mužu najvišega roda, dok su odlazili oni koji su bili došli iz istoga razloga, ta djevica, prisiljena, ipak se nije usudila odgoditi ni povrijediti očevih djela.

7 Dovedena dakle u brak i zadobivši bračnu zajednicu najplemenitijega muža, onomu čemu je prije bila posvećena, službi Božjoj, ipak nije prestala. I odbijajući povrijediti namijenjeno djevičanstvo, zadržala je trijeznost duha i sačuvala cjelovitost tijela. Jer, pošto su obavljene gozbe i svadba proslavljena po kraljevskomu običaju, kada je već završio dan i, dok se spuštala noć po zapovijedi muža, uz pratnju mnoštva družbenica ulazila u bračnu ložnicu, nije odgađala po ženskomu običaju pristupiti doličnoj postelji, i premda se činilo da uživa u bračnu snošaju, ipak je, uz posredovanje Božje milosti, i ukrotila požarne žareve požude i posve svladala muževnu ljubav ako je kakva bila u duši. Jer kad je muž ulazio u ložnicu i želio u njoj ostvariti požarni žar požude, djevica je pomnom pobožnošću izlila ove molitve Bogu:

Svevišnji Oče svega, Kralju, svjetlosti i ishodište dana, po čijoj vlasti stoji ustroj ovoga vremena: kojemu su mili oni koji se pokoravaju djevičanstvu, daj miloj službenici da vrši djevičanstvo.

Kad je pak izrekla ili te ili njima slične molitve Bogu, dok je nadzirala Božja desnica, kao u njoj tako se i u njemu ugasio žar požude. Ni u noći koja je prethodila ni u sljedećoj noći i, da kratko kažem, ni u kojemu sljedećem vremenu svoga života nije zaslužila da bude podbadana žalcima požude. Ali kad je muž na muževni način htio izvršiti požudni snošaj, dok je posredovala djevojačka molitva, premda ga je tjerala ognjena požuda, ipak nije mogao njome uživati u djevici.

8 U samu je pak ponoć ili o pijevu pijetla, ne zadržavajući je nikakva lijenost i ne čekajući ni zvuk zvonca, sama ili u pratnji malobrojnih odlazila u samostan. Dok je pak kroz gotovo trideset godina srastala ustrajavajući u božanskome ognju u tako napornoj službi a da se nije ušuljala nikakva mana, ugrađujući u ljudsko pamćenje ono što se nalazi u evanđeoskome nizu: „Tko ustraje do svršetka, taj će se spasiti.” I opet: „Tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo.” Ne dopuštajući dakle da tromost ili drskost svlada duh (iako muž nije htio i đavolskim ga je nagovorom, koliko je mogao, odvlačio od crkvene službe), ipak je neprestano i neumornim korakom pohađala crkvu.

Muž je okrutno udarajući kažnjava najprije bolešću, zatim smrću.

Zbog učestale dakle redovitosti jutarnjega puta, upavši u oštroumnu, štoviše varljivu sumnju, njezin ju je muž kažnjavao svakodnevnim i neograničenim udarcima. Kad ju je izudarao najmučnijim udarcima, pretpostavljajući da je počinila sramotni preljub s bilo kojim domaćim ili stranim čovjekom, ona je, dakako izmorena nepodnošljivom nepravdom, premda je bila odlučila podnositi, ipak nije mogla podnijeti, nego je, prignuvši koljena na zemlju i otežala od suza, uputila ove molitve:

Kriste, Sine Božji, molim te da ti ne budem prezrena, zbog ropske molitve ganut budi, pobožni Sine Božji: zavjete koje ti pobožnom molitvom izlijevam, primi. Ovoga udari bolešću ili pošasti, onoga koji mi zadaje opake udarce i udara me, udarajući me traži da me pogubi.

Ipak to nije bila želja one koja proklinje, nego je žar duhovne milosti koji je plamtio u njoj, da bi se ublažio tiranin mužev progon, pružao snagama duha postojanost one koja ustraje.

10 Nakon što je naime uputila Bogu, ne uzalud, spomenutu ili njoj sličnu molitvu, dok je njezin muž, odlazeći u lov ili vraćajući se iz lova, progonio divljač, potican žudnjom za plijenom i dok je brzo žurio, pao je jer se i četveronožac strmoglavio. U samome je pak padu, po providnosti božanske osvete, slomljenih kostiju, smanjene hrskavice nosa i sa slomljenom nadlakticom bio teško izranjavan i gotovo predan smrti. Što više? Kad je već sav puk okolnoga kraja jadikovao nakon što je vijest o gubitku tolikoga zla pogodila uši Gospođe, premda je puk oplakivao, ona sama nije se usudila oplakivati ono za što je znala da se izvršava po božanskoj osveti. Naposljetku, kad je spomenuti muž bio pritisnut dugom bolešću udova i za njihovo ozdravljenje potrošio gotovo nebrojena bogatstva, zadržan naime jednogodišnjom bolešću, jedva je izbjegao smrtnoj pogibelji.

11 Ali nakon što je udovima malo-pomalo počelo dolaziti zdravlje i, pošto je u skladu s naravi bolesti uklonjena klonulost, ušuljala se kakva-takva snaga, opasan požudnim tobolcem zatražio je bračnu ložnicu. Djevica je pak, ističući djevičanski štit, nije osjetila ni požudni tobolac ni štit, jer je, odbacujući muževni snošaj, jedinomu Bogu namijenila nepovredivu odluku djevičanstva. Ali se on, razdražen zbog zanemarena snošaja i potaknut bakljom đavolske požude, vraćajući se uobičajenim udarcima, oborio na nježne udove blažene djevice. Nije muž neizmjerne okrutnosti odustajao od uobičajene pomame, nego je svakodnevnim običajem nastavljao bičeve u žestini. A slabost djevičanskoga tijela, jer nije mogla podnijeti toliko i tako teške tjeskobe, budući da je pisano: „Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospodin”, odlučila je osvetu prepustiti jedinomu Bogu. On, ne zaboravljajući muke nanesene vjernima iz ljubavi prema njemu, da bi suzbio tiranin progon, nanio je spomenutomu mužu Gvidu tjelesnu muku, te je on, iscrpljen mučnom bolešću udova, pošto je dugo kopnio, prestao živjeti. I da se ne bi pomutila postojanost blažene djevice Farailde, prošla je pomama bezbožnoga Gvida, prema onoj Davidovoj riječi: „Vidio sam opakoga kako se uzdiže i širi poput libanonskih cedrova, a kad sam prošao, gle, nije ga više bilo, i tražio sam ga, ali se nije našlo njegovo mjesto.”

Smrt i čudesa Farailde.

Napokon, kad je muž umro, djevica Božja ostavila je po strani bračnu ložnicu i nije odbila pokriti se udovičkim pokrivalom, te je uzdržljivost koju prije nije povrijedila u bračnoj vezi odlučila čuvati i u vrijeme udovištva, da bi u kraljevstvu Božjemu jedni primili trideseterostruku, drugi šezdeseterostruku, a treći stostruku nagradu, te bi djevica koja je jedinomu Bogu namijenila trajno djevičanstvo zaslužila biti ovjenčana stostrukom nagradom. Stoga je neprestano nastojala ispuniti ono što Pavao spominje u svojoj poslanici. Kaže naime Apostol: „Tako trčite da postignete. Svaki pak koji se natječe, u svemu se uzdržava.” Bdijući dakle, moleći, posteći, pohađajući nemoćne, okrepljujući bolesne, dijeleći milostinju i ispunjavajući prema ljudskoj moći šest djela milosrđa, provela je cijeli vijek svoga života.

13 Ali da se proslavi veličina božanske moći, božanska se pobožnost udostojala učiniti neko izvanredno i spomena vrijedno čudo zbog njezinih zasluga. Kad je naime u zimsko vrijeme tromo i staračkim korakom obilazila njivu na kojoj je posijala pšenicu, našla je okupljene neke ptice koje jedni nazivaju mačkama, drugi jastrebovima, a pučanstvo ih naziva gantas, te ih je, udarajući ih štapom kao domaću stoku, dovela kući. Kad ih je dovela kući i zatvorila u tor kao okupljene ovce, ne dopuštajući da ijedna od njih bude ozlijeđena ili ubijena, sačuvala ih je nepovrijeđene do sutrašnjega dana. Ipak, kada je u večernje ili jutarnje vrijeme otišla u samostan, jedan od slugu, njoj naime u neznanju, ubio je jednu od spomenutih ptica i pojeo je s nekim drugovima iz iste kućne zajednice. Kad se pak djevica Gospodnja Farailda vratila iz samostana, sjetivši se spomenutih ptica, nije dopustila da se ijedna zakolje i zapovjedila je da se sve nepovrijeđene puste iz tora u koji ih je bila zatvorila. Kad su bile puštene i kad su po običaju gusaka ili kokoši hodale neustrašivim korakom, blažena je djevica, bilo da je par tražio svoga para, bilo da je nedostajao broj po kojem ih je poznavala, bilo po Božjoj opomeni, spoznala da jedna od njih nedostaje. Kad ju je pozorno tražila i uporno nastojala doznati kamo je otišla ili kamo je pobjegla, od dječaka iz iste kuće doznala je da je ubijena i pojedena. Što više? Zapovjedivši da joj se donesu kosti i perje ptice, skupila je što se moglo naći i čudesnim sklapanjem oživjela gotovo propalu i posve mrtvu pticu te je pustila na uobičajene pašnjake.

14 Pošto je pak učinila to i njemu slična čudesa, pošto je prošao gotovo krug od devedeset godina, u ime Krista, Gospodina i Boga našega, preselila se iz ovoga svijeta. Ako bismo se pak usudili pripovijedati čudesa koja je učinila poslije ili prije svoje smrti, prije bi nam, kako mislim, ponestalo dara nego građe.

Životopis iste

IZ IVANA MOLANUSA.

U Gentu, spomendan djevice sv. Farailde, kojoj su roditelji bili Teodorika, vojvoda Lotaringije, i sv. Amelberga, kći sestre kneza Pipina, brat po majčinoj strani sv. Emebert, biskup u Cambraiju, a sestre svete Rainelda i Gudula.

2 Krštena od svoje rođakinje blažene Gertrude i poučena u književnosti, od ranih je godina izvanredno njegovala pobožnost. I kad nije mogla spriječiti da je roditelji udaju, kroz sve je vrijeme braka ipak sačuvala neokaljano djevičanstvo, obdarena dakako onom premoćnom milošću Duha Svetoga kojom su se u braku istaknuli i prije nje blažena Cecilija i poslije blaženi car Henrik i njegova supruga.

3 Preselila se pak djevica k Kristu kad je prošao gotovo krug od devedeset godina, ne manje čašćena zbog pobožnosti nego zbog starosti. Njezino je tijelo u crkvu sv. Bava Agilfrid, biskup u Liègeu i isti taj kojega je papa Stjepan postavio za opata sv. Bava u Gentu, dolazeći iz Rima, donio iz Lotaringije godineb 754.

4 Ali nedugo zatim, zbog provala Normana, samostan u Gentu pobjegao je sa svetim tijelima Bava i Farailde. Ta su tijela napokon, kad je prestao progon, prenesena iz Laona i Nivellesa u crkvu novoga grofovskoga kaštela, smještenu na obali Meuse na posjedu gentskoga samostana. Odatle su pak, kad je sv. Gerhard ponovno sagradio crkvu sv. Bava, prenesena u nju, premda je prijašnjoj crkvi, na molbu grofa Arnulfa, milostivo ustupljen neki dio da Zbor sv. Farailde ne bi bio bez relikvija svoje zaštitnice.

6 Zatim je u Steenokkerzeelu kod Vilvoordea kapela sv. Farailde, koju se često posjećuje zbog čudesa. Ali se čuvaju i neki kruhovi koji su po sudu Božjemu i spomenute djevice pretvoreni u kamenje. O toj su stvari godine tisuću tristo četrdeset i druge svjedočanstvo dali župnici crkava u Humelgemu, Erpseu, Hakendoveru, Quaderibbeu i Kortenbergu. Slično čudo prenosi Grgur Turski o lađaru kojemu se sav teret lađe, ono što se moglo jesti, pretvorio u kamenje kada je siromahu rekao da nema ništa osim kamenja. „Ja sam”, kaže, „od toga vidio i datulje i opazio masline tvrđe od mramora.”

Glavni blagdan je četvrtoga siječnja, a drugotni Prijenosa 7. listopada.

7 Naposljetku se prikazuje s pticom u ruci ili kod nogu, koju na njemačkome nazivaju een trap-gans, a gentski časoslov to ne spominje. Ali se u opširnijem rukopisnom životopisu čita da je ona sama donijela iz polja ptice koje jedni nazivaju mačkama, drugi jastrebovima, a drugi u pučkome govoru ganges ili gancas, od kojih je jednu posve mrtvu oživjela. a Christianus Massæus u 12. knj. Chron. piše da je rođena od Teodorika, Kildebertova sina, kralja Burgundije, a zatim Austrazije. Ali budući da je Teodorik umro godine Kristove 613., kako je mogla Faraildu poučavati sv. Grgur, i prisiljavati je na brak otac? b Ako se to dogodilo te godine, onda je to bilo prije početka biskupstva, jer je napokon godine 764. naslijedio Fulcarija.c Riječi su Massæusa: „Ipak je dio kod Nivellesa”, koje se mjesto sada naziva Crkvom sv. Farailde.

Nešto o kruhovima pretvorenima u kamenje, potvrđeno zapečaćenim ispravama službenika u Cambraiju, dekana u Bruxellesu te raznih župnika dolje imenovanih.

Prečasnim gospodinima prepoštu, dekanu i kaptolu crkve sv. Farailde u Gentu, župnici crkava iz Humelgema, iz Erpsea, iz Ockerzeela, iz Quaderubbea i iz Kortenberga, pozdrav i da spoznaju istinu dolje navedene stvari.

2 Znajte da je kamenje koje vi imate u svojoj crkvi, a koje je obično bilo u kapeli sv. Farailde blizu Geetbroeka kod nas, silom svemogućega Boga i svete Farailde učinilo mnoga čudesa: naime, oni koji su nosili to isto kamenje uokolo oko oltara spomenute sv. Farailde, zbog glavobolje, zubobolje te zbog boli drugih dijelova tijela, imajući pouzdanu vjeru u njih, bez sumnje su ozdravili milosrđem svemogućega Boga i spomenute djevice sv. Farailde.

3 Također želimo da znate kako i na koji je način spomenuto kamenje najprije došlo u kapelu sv. Farailde blizu nas. Jednoga se dana dogodilo da su dvije susjede razgovarale jedna s drugom kod nas, od kojih je jedna imala nestašicu kruha i molila svoju drugu susjedu da joj hoće dati jedan kruh dok njezini kruhovi ne budu ispečeni; ta je susjeda odgovarajući rekla da nema kruha ni kruhova koje bi mogla dati svojoj susjedi. Ponovno je rekla druga susjeda: „Ta vi ste ovoga tjedna sa svojim kruhovima bili kod peći.” Ona je ponovno rekla: „Dao Bog i sv. Farailda da svi kruhovi koje imam postanu kamenje ako imam više kruha nego pola kruha.” Kad se to dogodilo, ona je, došavši kući, otvorila svoju škrinju i povjerovala da je u škrinji našla svoje kruhove, a našla je tri kamena u svojoj škrinji s pola kamena. Vidjevši pak da su ti kruhovi pretvoreni u kamenje, kleknuvši je zatražila oproštenje od Boga i svete Farailde za svoje prijestupe. Tako je to čudo bilo razglašeno u puku. I spomenuto je kamenje s čašću i poštovanjem preneseno u kapelu spomenute sv. Farailde kod nas. Za svjedočanstvo te stvari odredili smo da se uz ovu ispravu stave naši pečati. Dano godine od Gospodinova rođenja 1221., četrnaestoga dana mjeseca lipnja.

O crkvi i prijenosima sv. Farailde.

IZ DJELA GANDAVUM ANTUNA SANDERUSA.

Zborna crkva sv. Farailde, koja je nedavno pristankom knezova preseljena u župnu crkvu sv. Nikole, počela se graditi godine 912. nastojanjem flandrijskoga grofa Arnulfa pokraj nove utvrde istoga grofa koju je, kako smatra Gramaye, osnovao Balduin Željezni, te je bila utočište samostana sv. Bavona izbjegloga pred normanskom propašću. Kad su se odatle oko godine 940. monasi vratili u svoja stara sjedišta sa svetim ostacima svetaca, markgrof Arnulf (riječi su djela Chronicon Bavonense), vidjevši da je njegova crkva sagrađena u novoj utvrdi lišena tolikih zaloga, izmolio je od bl. Gerarda članak prsta sv. Bavona i relikvije bl. Farailde; i to pod tim uvjetom da kler te crkve obavlja godišnje hodočašće u crkvu sv. Bavona, što se mnogo stoljeća redovito činilo.

2 Ova je crkva od davnine bila dvorska crkva grofovih dvorjana i stanovnika dvorskoga predvorja, osobito radi čuvanja relikvija tih istih svetaca: i u njoj je isti markgrof Arnulf ustanovio klerike s prepoštom, koji su nedugo zatim uzdignuti na kanonički zbor. Nadalje, pri prijenosu ovih relikvija obavljenom godinea 1173., na zahtjev kanonika te crkve Remlena, Azona, Fulcrona, Otgera i Meinarda, po opatima Folkardu iz Blandiniuma i Sigeru iz Genta, kao svjedoci su upisani kaštelan Folkard i Lantbert te njegov brat Stjepan, s velikim mnoštvom obaju spolova i zajednicom dvaju samostana.

3 Također godine 1336. dijelovi relikvija sv. Bavona i sv. Farailde u crkvi nove utvrde, sada zvane grofovskom utvrdom, smještenoj u novoj gentskoj luci na obali rijeke Leie i nekoć utemeljenoj na čast spomenutih svetaca, preneseni su iz staroga kovčega u novi po časnom ocu gospodinu Andriji, biskupu iz Tournaija, poslije kardinalu Svete Rimske Crkve, u nazočnosti časnoga muža magistra Ivana de Portalija, arhiđakona iz Tournaija, i vrlo mnogih drugih časnih prezbitera različita dostojanstva, kanonika iste crkve u Tournaiju, kao i redovničkih osoba, gospodina Henrika de Mude, priora, i Balduina Borluyta, prepošta gentskoga samostana, koje je onamo s poštovanjem uputio časni muž gospodinb Gerelin Borluyt, opat spomenutoga samostana; njega su gospodin Martin, prepošt gore spomenute crkve, i kanonici iste crkve pomno zamolili da nazoči spomenutom prijenosu, ali zbog svoje prevelike bolesti nije mogao ondje biti nazočan.

4 Isti ljetopis pripovijeda i o drugom prijenosu tih istih relikvija obavljenom godine 1082., ovim riječima: „Godine 1083. dijelovi relikvija sv. Bavona i svete Farailde, koje je nekoć sv. Gerard, opat gentskoga samostana, milostivo darovao Arnulfu Velikomu, flandrijskomu grofu, u crkvi nove utvrde smještenoj na obali rijeke Leie na dobru gentskoga samostana i nekoć utemeljenoj na čast spomenutih sv. Bavona i sv. Farailde, preneseni su po Radbodu, biskupu iz Noyona, u nazočnosti Sigera, gentskoga opata, i Folkarda, blandinijskoga opata.” Ja ipak smatram da je ovaj prijenos isti onaj za koji smo prije čitali da je obavljenc 1173.; ondje se naime imenuju isti opati.

5 Koliko je pak nekoć flandrijskim knezovima bio drag ovaj zbor sv. Farailde, pokazuje makar i jedina povelja Filipa Dobroga dana u Bruxellesu godine 1459., 15. prosinca. U njoj naime taj knez, nakon što je mnogo rekao o izvanrednoj naklonosti svojih prethodnika prema toj crkvi, uzima nju sa svim njezinim imetkom u svoju osobitu skrb i zaštitu te je proglašava slobodnom od javnih nameta; naposljetku svima sebi podložnima zapovijeda da je čuvaju i brane u njezinim slobodama i povlasticama.

6 Uostalom, spomenici starine ove crkve stradali su u posljednjem požaru, a drugi ukrasi u ovim posljednjim ratnim metežima. Poznato je ipak da su svećeničke nadarbine ove crkve nekoć bile vrlo bogate i časne; sada pak, umanjene poplavama zemljišta i drugim nesrećama, zbog časne starine te ustanove zaslužuju darežljivost velikaša te naklonost i velikodušnost knezova. Crkva sv. Farailde ima prepošta s dvanaest kanonika, a isto tako i više kapelana.

7 Zatim, nabrojivši nekoliko imena prepošta, nadodaje: Običavaju se u ovoj crkvi, dok se slavi blagdan sv. Farailde, pokazivati dva kamena koji imaju oblik kruha, za koje je u povijestima predano da su nekoć bili pravi kruhovi i da su se pretvorili u kamen.

a Štoviše 1073., kako je očito iz navedenoga ljetopisa, jer 1173. nije Siger bio 30., nego Everdey 35. opat, kao što i sam Sanderus navodi u 4. knjizi, 4. poglavlju. Tada je i u Blandiniumu opat bio Folkard, kao što isti piše u 4. knjizi, 2. poglavlju.
b Moj rukopisni popis opata sv. Bavona ima Gerelmus, neispravno. Ime Gerelin naime i danas je uobičajeno u plemenitoj kući Borluytovih.
c Već smo napomenuli da Siger nije bio opat 1173., nego 1073., dok je u Noyonu stolovao Rathold ili Ratbod.

✠

4. siječnja Kalendar godine