O sv. Rigobertu, nadbiskupu iz Reimsa, Martyrologium Romanum donosi ovo: Dan 4. siječnja u Reimsu u Galiji sv. Rigoberta, biskupa i ispovjedaoca. Spominje ga i Molanus u djelu Additiones ad Usuardum na ovaj dan, Galesini s opširnijom pohvalom, Martyrologium Germanicum, Ghinius u djelu Natales Sanctorum Canonicorum, rukopis Florarium Sanctorum, rukopisni Martyrologium (koji je Adonov, ali proširen) samostana sv. Lovre u Liègeu, Hugo Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum. A 8. siječnja njegov rođendan za nebo imaju kölnsko izdanje Usuarda iz godine 1521. i pariško iz godine 1536., te ponovno Martyrologium Germanicum.
2 Kronologiju njegova života (koju je ispravio Franjo Haræus, dok za njega, za kojega se u životopisu kaže da je umro godine 773., on sam dosta vjerojatno piše da je preminuo 733.; kao i Klaudije Robert u djelu Catalogus Episcoporum Remensium) razmotrit ćemo drugdje u svoje vrijeme. Hinkmar u djelu Praefatio ad Vitam S. Remigii svakako prenosi da je Milon upropastio biskupiju u Reimsu tijekom otprilike četrdeset godina. Ako je dakle sv. Rigobert bio protjeran u progonstvo godine 723., kako prenosi Sigebert u djelu Chronicon, dodavši 40 godina Milonovih dobila bi se barem 763. godina. Što ako Milon nije odmah postavljen na njegovo mjesto? Čini se pak da je ranije protjeran u progonstvo, naime godine 717. ili 718. I nije nužno reći da je poživio sve do kraja Milonova života; osobito jer se iz životopisa prilično jasno zaključuje da nije doživio Pipinovo kraljevanje.
3 Surije i Galesini u bilješkama pišu da se nazivao i Robert. Njegov je životopis izdao Surije, ali skraćen i izmijenjena stila: mi ga iz rukopisa sv. Marije iz Bonnefontainea donosimo cjelovita u izvornom izričaju. Prikazivao ga je i rukopisni kodeks crkve sv. Martina u Utrechtu, ali mjestimice skraćen. Klaudije Robert, Sirmond, Ménard i Colvenerius pišu da je sv. Rigobert bio XXVII. biskup crkve u Reimsu, kao i Ivan Chenu. A Demochares u 2. knjizi djela de Missae sacrificio, 14. poglavlju, navodi da je bio XXVIII; jer drugi izostavljaju Diskolija, za kojega se ipak nalazi da je potpisao sabor u Kölnu.
4 Ovaj znameniti sažetak njegova života donosi Juraj Colvenerius u djelu Catalogus Episcoporum Remensium: „Sv. Rigobert grof, bratić sv. Reola, od benediktinskoga monaha zaređen je za nadbiskupa god. 696. Mnogo je darovao crkvi u Reimsu. Klerike iste crkve vratio je kanoničkomu pravilu. Okrunio je kraljeve Dagoberta II., Hilperika II. i Teodorika II. Karla Martela, sina Pipina Herstalskoga ili Debeloga od priležnice, podigao je sa svetoga studenca, ali ga je ovaj poslije prognao godine 718., ili, kako piše Sigebert, 723. Na njegovo je mjesto Martel postavio klerika opata Milona, koji je istodobno prisvojio i biskupiju u Trieru. Ali nakon Martelove smrti god. 741., kaznama pape Zaharije spomenuti je Milon protjeran sa spomenute stolice u Reimsu god. 742., a sv. Rigobertu se po sv. Bonifaciju, apostolu Nijemaca, na zapovijed pape Zaharije kao subiskup pridružuje sv. Abel Škot. Umro je sv. Rigobert 4. siječnja 733., ili ispravnije prema drugima 749. Varaju se oni koji pišu da je živio sve do godine 773. Vidi naše bilješke uz Flodoarda, 2. knjiga, 14. poglavlje. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Gerniacacurtisu. Ali ga je odatle Hinkmar prenio u samostan sv. Teodorika god. 871., a nakon devet godina, to jest god. 881., u crkvu sv. Dionizija, odakle ga je god. 891. nadbiskup Fulko unio u grad u crkvu bl. Marije. No poslije ga je Herivej ponovno vratio u crkvu sv. Dionizija godine 896.” Toliko Colvenerius.
Životopis iz drevnih rukopisa.
Podrijetlo sv. Rigoberta, promaknuće u biskupstvo, uređenje klera, svete darovnice.
Bijaše u dane francuskih kraljeva Hildeberta, Dagoberta i Hilderika muž Božji sv. Rigobert, nadbiskup grada Reimsa čudesne svetosti. On je potekao iz uglednoga roda u pokrajini Ripuarijaca; od oca iz istoga kraja imenom Konstantina, a od majke Francuskinje, naime s područja Porciena. Od početaka najranije dobi sav se predao nebeskim stegama: obdaren čistoćom, revan u bdjenjima, budan u molitvi, istinoljubiv u govoru, pun ljubavi, odan uzdržljivosti, darežljiv u čovječnosti, ovjenčan mudrošću, odlikovan pravednošću, razborit u savjetu, isticao se svakom čestitošću vladanja.
2 Po tim znamenjima kreposti brzo dorastavši u savršena muža, kao s neba izabran, bio je uzdignut na vrhunac biskupske časti. U njoj se, uz pomoć višnje milosti, odmah pokazao takav i toliki da je u očima sviju bio i predmet ljubavi i strahopoštovanja. Dakako, ljubavi dobrima, koji su uživali u tome da se ponizno pokoravaju njegovim spasonosnim opomenama; a zlima je ništa manje bio na strah, jer su se bojali da ih ne zatekne u grijehu jednako kao i da ih ne ukori: i po tome se, kako se na jednom mjestu nalazi napisano o blaženom Remigiju, prema onima koji dobro čine u licu pokazivao kao Petar, a prema prijestupnicima u duhu kao Pavao: i tako, spajajući u jedno raznolikost milosti, bio je nasljedovatelj blagosti onoga, a strogosti ovoga. Onima koji su stajali prijetio je kaznom ako bi pali; a palima je obećavao milosrđe da bi čeznuli za ustajanjem. One je zastrašivao da se ne bi uzoholili u dobru, ove je krijepio da ne bi očajavali u zlu. Stoga je jedne pobožnim govorima neprestana propovijedanja potaknuo na bolje; druge je zrelošću i iskrenošću mnogostrukoga nauka zapalio željom za svetim životom; nekima je postao primjer za spasenje: jedne je učinio ovcama unutar ograde svoga stada, druge je odgojio: svima je bio sve da sve spasi.
3 Naslijedio je pak na biskupskoj stolici u Reimsu Reola, muža velikih kreposti i njegova, kako neki navode, najbližega rođaka. I budući da se ne zna koliko je godina nakon njegove smrti stolica u Reimsu bila bez pastira, mnogo se toga u mjestu bilo urušilo što je bilo utemeljeno revnošću i snagom prijašnjih otaca: sve je to ovaj slavni i najrazboritiji muž vrlo brzo obnovio u prijašnje stanje.
4 Klericima je naime vratio kanonički život: također im je prema njihovu broju, koliki je u ono vrijeme bio, odredio dovoljnu i trajnu opskrbu, kako bi se slobodnije i usrdnije mogli posvetiti bogoštovlju. Prije naime nego što je došao ovaj njihov željeni hranitelj i otac, nije im se davao kanonički kruh i nisu bili kao što su danas kanonici, nego kao siromasi na crkvenom popisu. I k tomu im je darovao vlastita imanja s njihovim stanovnicima koji bi trajno služili svakoj njihovoj potrebi. Prenosi se da je ovaj biskup prvi od biskupa u Reimsu ustanovio za njih zajedničku riznicu, koja će općenito koristiti njihovim potrebama kroz vjekove.
5 Mjesta pak spomenutih imanja označuju se ovim imenima: Gerniacacurtis, Musceium, Roceium, Ad Vulsiniacum rivulum, Curcella, Ad Novam-villam, crkva sv. Hilarija u predgrađu kod vrata koja se zovu Marsova. Odredio je da ta bazilika služi za njihov ukop. A za Gerniacacurtis i tri neposredno sljedeća imanja odredio je da trajno služe za obilježavanje godišnjice njegova preminuća; naime da im se odatle na taj dan od čuvara riznice svake godine pripravi dovoljna okrijepa. A ako bi štogod preostalo od godišnjega prihoda imanja što nije potrebno odmah potrošiti, odredio je da se svima podijeli prema tome koliko komu od njih bude potrebno. Isto tako odredio je da Curcella, Nova-villa i devet selišta susjednih crkvi sv. Hilarija sijeku drva i dovoze vodu za pripremu kupelji za njih, a povrh toga da priskaču pri klanju svinja: i ako je štogod takva potrebno u njihovoj kuhinji što treba učiniti. Također da ne nedostaju zdencima unutar samostanskoga prostora, u kojoj god prigodi zatreba. Naposljetku, ako se kada prepune jame nužnika, da iznose otpad na mjesto prikladno za takve nečistoće. Nadalje, da budu nazočni i kao grobari pri kopanju njihova groba, kad se dogodi da tko od njih umre, te da ih kao nosači mrtvaca odnesu na ukop. I da naposljetku u kratkom sažetku iznesemo štogod o njihovu mnogostrukom služenju, zapovjedio je da budu najspremniji i najpripravniji za svaki ropski posao koji im valja izvršiti: za njih se takav običaj drži kao zakon da, ako umre sva obitelj slugu koji su držali ta selišta, kao što se često događa, i svaki slobodnjak obavlja za njih jednaku ropsku službu, ako se dogodi da ih drži. Njihov se pak ukupan broj s obje strane sabire u četrdeset i jedno selište.
Flodoard u 2. knjizi djela Historia Remensis, 11. poglavlju, dodaje ovo: I od imanja kojima je uvećao biskupiju neka je kupio plativši cijenu, kao imanje imenoma Cartobra u tardonoiskom kraju odb Gamnoalda, za koje se prenosi da je dao pet stotina zlatnih solida; i u selu kojemu je imec Turba dva selišta od različitih osoba. Isto tako dio sela koje se zove Campaniaca, nad rijekom Vidulom, odd Hozoma: za što se nalazi da je dao u zlatu 140 solida. Isto tako od neke svoje rođakinje imenom Gilsinde dio selae Bracaneto nad rijekom Rotumnom, s kmetovima, zgradama i svime što pripada tom posjedu. Isto tako od iste Gilsinde neki dio selaf Bobiliniaca nad rijekom Suippijom, s kućama, kmetovima, poljima, livadama i ostalim što pripada tom posjedu: za ta se imanja nalazi da je u zlatu dao sto solida. Nalazi se da je kupio i neka imanja s one strane Loire davši nemalu količinu zlata. Nalazi se također da je neka zamijenio s nekim osobama, već prema prikladnosti strana.
Od kralja Dagoberta naposljetku je dobio povelju o izuzeću svoje crkve; podsjećajući istoga kralja kako je ta crkva pod prijašnjim kraljevima Franaka, od vremena gospodina Remigija i kralja Klodviga, kojega je on krstio, uvijek bila posve slobodna od svakoga jarma javnih davanja. Spomenuti kralj, želeći potvrditi i obnoviti tu povlasticu, odredio je uz savjet svojih velikaša, zapovijedajući po uzoru prijašnjih kraljeva, da sva imanja te svete Božje crkve, kako u Šampanji, i unutar grada ili predgrađa, tako i u Austraziji, ili Neustriji, ili Burgundiji, ili u krajevima Marseillea: također ug rodenzijskom, gevodanskom, arvernskom, turonskom, ili piktavijskom, lemovicinskom kraju, ili gdjegod unutar njegovih kraljevstava ta crkva u Reimsu ili bazilika preblaženoga Remigija ima sela ili ljude, mogu u svako vrijeme ostati pod potpunim izuzećem. I to tako da se nijedan javni sudac ne usudi ući na ta zemljišta da bi ulazeći uzimao konak, ili se uopće usudio ondje ubirati ikakve sudske pristojbe ili darove. Nego sve što su njegovi prethodnici kraljevi darovali crkvi u Reimsu ili bazilici sv. Remigija, neka ta ista crkva može sačuvano posjedovati u sve dane.
Ali i od njegova je sina ishodio potvrdu ove povlastice, a od ostalih kraljeva svoga vremena povelje o izuzeću i oprostu od carina da trajno vrijede za njegovu crkvu. Isto tako povelju kralja Teodorika osobito za selo Calmiciacum, koje je preslavni muž Grimoald darovao crkvi u Reimsu. Spomenici tih kraljevskih odredaba još se čuvaju u pismohrani ove svete crkve u Reimsu.
6 Među ovim kratko opominjemo čitatelja koji ide dalje da se čitajući to ne zgraža kao da je suvišno, tvrdeći da se u poveljama njihovih darovnica i polipticima o njima izdanim može naći više nego dovoljno; nego neka se divi ovomu mužu Božjemu kako je najrazboritije i najpobožnije raspolagao među ostalim onim što posjeduje, i kako je Kristove siromahe izabrao za svoje baštinike, koji su prema onoj riječi Evanđelja: „Blažen je, jer ti oni nemaju čime uzvratiti, uzvratit će mu se naime o uskrsnuću pravednika”, ipak revni zagovornici njegova blaženstva koliko mogu: a ako kada slučajno i zašute, samo će djelo milosrđa uvijek vikati Gospodinu za njega, kao što Pismo kaže: „Pohrani milostinju u krilo siromaha, i ona će moliti za tebe.” a drugi: Carobra, u puku Chartreuve.b Colvenerius: Gomnoaldo.c francuski: Tourbe.d drugdje: Hosonio.e Colvenerius: Bracameio, drugdje: Bracaneco, francuski: Briequenay.f francuski: Bôul sur Suippe.g drugdje: Rodinico, Rodolito, Rodocino.
Ono što mu je darovao Pipin daje Crkvi.
Jednom je prilikom on, dolazeći iz Culmissiacuma, imanja svoje biskupije, došao k majordomu Pipinu, ocu Karla zvanoga Martel: i unaprijed mu je poslao svoje eulogije dok se vraćao iz lova koji je malo prije bio održao. Njih mu je naime običavao češće slati. Boravio je pak sam Pipin u laonskom kraju i u mjestu koje se zove Gerniacacurtis; ondje tada nije bilo imanje kao danas, nego malen ljetnikovac: ali u one je dane ondje bila golema šuma i izvor na istom mjestu, kamo su divlje svinje dolazile kao u svoja kaljužišta, a koji i do današnjega dana ondje postoji: pokraj kojega je i tada Pipin ulovio jednoga vepra te je zapovjedio da se ondje ispeče, kao da će doista ondje ručati. U međuvremenu on, vrlo zahvalno primivši blagoslov toga biskupa, reče dvorjanima koji su stajali uz njega: „Što ćemo učiniti ovomu biskupu koji nam ne prestaje služiti?” Dok su oni šutjeli, Pipin, okrenuvši se sv. Rigobertu, radosno nadoda: „Dajem ti”, reče, „izbor da zatražiš što god želiš, i neću ti uskratiti.” Njemu muž Gospodnji reče: „Daj mi ovaj skromni ljetnikovac, i dosta mi je.” Tada on reče: „I njega ti dajem, i koliko god želiš uzeti uokolo.” I dopustio mu je (kao što se čita da je nekoć i kralj Klodvig dopustio sv. Remigiju) da mu daruje sve što obiđe dok se on u podne odmara. Blaženi dakle Rigobert, idući po međama koje se posve jasno vide, zapovjedi da se posvuda postave međaši kako bi razlučili njive ako bi slučajno došlo do spora. Obišavši sve što je želio da mu se dade, odmah se vratio Pipinu, koji je u međuvremenu ustao od podnevnoga sna i darovao mu cijelo mjesto koje je obišao po označenim granicama.
8 Kao nezaboravan znak ovoga njegova obilaska, i ljeti i zimi zelenija je, jer se vidi da ondje sve do danas buja zelenija trava negoli na ostalim mjestima koja su uokolo njega, premda je jednako gazi svaki putnik. Postoji i čudo koje nije za prezir, za koje je izvan svake sumnje da ga je Gospodin po njegovim zaslugama unaprijed podario tim istim dobrima. Naime, otkako su pripala pod njegovu vlast, nikada ih nije oštetila oluja niti je na njih pala tuča. Stoga to nije samo čudesna stvar, nego je svima uvijek vrijedna silnoga divljenja. Vidi se da po običaju pada pokraj njih, a nikada se ne usuđuje dotaknuti njihovih granica, da ne kažemo prijeći ih. Zato svi koji vide da se to događa po Božjoj volji mogu prikladno o tome reći ono što Pismo izvješćuje o zemlji negdašnjega boravka sinova Izraelovih; kad naime prethodno kaže: „Pusti Gospodin tuču na zemlju egipatsku”, malo zatim nadovezuje govoreći: „Samo u zemlji Gešenu, gdje bijahu sinovi Izraelovi, tuča nije pala.” Ali budući da se ovo čudo, kako je prije spomenuto, ovdje događa svakodnevno kad god igdje pada tuča, više se valja služiti sadašnjim vremenom negoli prošlim. Tako na ovu zemlju posjeda sv. Rigoberta tuča ne pada, premda se vidi da po običaju pada po cijeloj franačkoj zemlji.
9 Naposljetku, sva ta dobra nije izmolio pod izlikom kakve svjetovne pohlepe, nego se u svemu prema silama brinući za Crkvu, nju je postavio njihovim baštinikom, kao što je djelomično malo prije bilo priopćeno. Mnoge je naime crkve učinio dionicima tih dobara,
Rigobertova kuća. Kazna svetogrdnoga Begona.
Dok je dakle, kao i uvijek, bio predan pobožnim djelima te se u svemu brinuo za svoj kler i puk kao otac za sinove, i radi toga boravio u gradu Reimsu, nastade nakon Pipinove smrti između njegova sina Karla i kralja Hilperika te majordoma Raganfrida nemala zavada oko zauzimanja franačkoga kraljevstva, kako bi to na bilo koji način moglo ponajprije poći za rukom bilo komu od njih. A Karlo, prolazeći pokraj grada Reimsa, kažu da ga je izvana cijeloga obišao dok nije došao do vrata nad kojima je u prikladnoj kući ondje sagrađenoj boravio dobrotvorni Rigobert: i povika k njemu govoreći: „Gospodine Rigoberte, zapovjedi da mi se otvore gradska vrata da pođem moliti k Svetoj Mariji.” Kako mu taj čovjek Božji nije davao nikakva odgovora dok je vikao, ustrajući svakako u svojim molitvama kojima se neprestano posvećivao svetom nakanom, prenosi se da mu je to isto treći put doviknuo. Naposljetku, potaknut njegovom snažnom vikom, odgovori mu: „Neće ti se”, reče, „otvoriti ova vrata sve dok se ne dozna komu od vas Gospodin želi dati ovo kraljevstvo. Ti se naime i Raganfrid obojica sporite oko njega i još se ne zna kakav će ishod stvar imati. Ako ga pak Gospodin radije dade tebi, otvorit ću ti ih na povratku i bit ću ti vjeran.” Na to Karlo, kunući se svojom glavom i bijesno prijeteći, reče: „Ako se vratim kao pobjednik u miru, nećeš više siguran ostati u ovome gradu.” Ipak, muž Božji, ostajući neustrašiv usred njegovih prijetnji (pravednik je naime bio pouzdan poput lava bez straha), nije mu ih htio otvoriti; bez sumnje opažajući kao vrlo razborit da nije želio ući u grad iz pobožnosti za molitvom, kako je himbeno govorio, nego ga je radije htio opustošiti kao što je opustošio i druge gradove; a i zato da ga, ako bi ga spomenuti Raganfrid pobijedio i zadobio kraljevstvo, ne bi mogao u takvu činu smatrati nevjernim sebi, kao što bi doista mogao da je priklonio uho njegovim riječima.
13 Naposljetku, ova vrata koja smo spomenuli po običaju starih a mnogi nazivaju Kolaticijskim, a još više njih sve do danas Bazilikarskim; i ondje je kod sebe privremeno čuvao pohranjene ključeve kako ovih tako i pojedinih vrata cijeloga grada. Ta se vrata zato nazivaju Bazilikarskim ili zato što se prenosi da je u njihovu okružju u davnini bilo više bazilika negoli kod ostalih vrata, ili zato što su uvijek bila prohodna onima koji su išli u bazilike smještene u naselju sv. Remigija; a kaže se da je nad njima ponajviše stanovao zato što su ih, otvorivši prozore svoje gornje sobe, odatle običavali promatrati, nipošto samo radi gledanja kao lijepih i uzvišenih građevina, nego mnogo više radi molitve; kao što je i nekoć prorok Daniel, otvorivši prozore u svojoj gornjoj sobi prema Jeruzalemu, tri puta na dan pregibao svoja koljena i klanjao se te ispovijedao pred Bogom svojim. Zbog toga je i ovaj svetac zapovjedio da se na zabatu crkve sv. Petra, koja je graničila s njegovom kućom, načine vrata kroz koja je dodanim stubama silazio u nju na klanjanje; a vraćajući se odatle, kroz ta je ista vrata ulazio u oratorij koji je pokraj svoje kuće bio sagradio na gradskom zidu i posvetio ga na spomen sv. Mihaela Arkanđela.
14 Taj je oratorij ondje opstao nemalo vremena i k njemu se slijevalo veliko mnoštvo naroda, a osobito kad god se približavala slavna svetkovina istoga Arkanđela. Sve dok car Ludovik nije dao samostan sv. Petra svojoj kćeri Alpaidi, koji se po samu položaju mjesta naziva Donjim, zbog drugoga njemu susjednoga koji se iz istoga razloga naziva Gornjim. Muž te žene, imenom Bego, zapovjedi srušiti taj oratorij, smatrajući da zbog svoje visine poput
učinio je, kako je u svom srcu odredio. Bio je naime, kako nalaže kanonska uredba, takav da u zaokupljenosti izvanjskim poslovima nije umanjivao brigu za nutarnje, niti je iz brige za nutarnje zanemarivao providnost za izvanjske poslove; da ne bi, predan izvanjskomu, jednom posrnuo u onom najdubljem, ili, zaokupljen samo nutarnjim, propustio pružiti bližnjima ono što im je izvana dugovao. Postupao je naime u svemu kao vjeran i razborit upravitelj kojega je Gospodin postavio nad svojom obitelji da im u pravo vrijeme daje mjeru žita. Daleko je naime od njega uvijek bilo ono što Apostol kaže: „Tko se ne brine za svoje, a osobito za ukućane, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.” Štoviše, s njim je mogao istinito reći: „Moje svakodnevno salijetanje, briga za sve crkve.” Stoga, ako bi se kada dogodila kakva pogibelj nekomu od udova Crkve, mogao je i ovo ne bez razloga primijeniti na sebe: „Tko je slab, a da ja nisam slab? Tko se sablažnjava, a da ja ne gorim?” I opet: „Radovati se s radosnima, plakati sa zaplakanima.” Njemu je živjeti bio Krist, a umrijeti dobitak. I budući da je samo tijelom bio na zemlji, a nadom je boravio na nebesima, doista je o sebi i sebi sličnima govorio: „Naše je pak življenje na nebesima.” Već je naime bio združen s onima kojima Gospodin kaže: „Vi ste svjetlost svijeta”, i: „Ne može se sakriti grad što leži na gori; niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.”
10 Spomenuti dakle Pipin, veoma ga štujući i ljubeći, posla mu svoga sina Karla na krštenje, koji je zbog svoje žestoke ćudi i zato što je od rane mladosti bio ratoboran muž i silne snage poslije dobio nadimak Martel. Pošto ga je krstio, sam ga dobrotvorni muž podiže sa studenca svetoga krštenja da mu prema očevoj molbi postane kum. Naslijedivši u kneževskoj vlasti istoga oca Pipina kad je umro, on je toga istog svoga kuma i bezbožno i nepravedno protjerao s njegove stolice, kao što će malo poslije pokazati sljedeće pripovijedanje.
11 Sveti je muž zatim Crkvom Gospodnjom, kako bijaše započeo, upravljao najbudnije i najodlučnije, izlazeći na suprotnu stranu i postavljajući se kao zid za dom Izraelov, da stane u boj u dan Gospodnji. Izlazio je naime na suprotnu stranu kad god se slobodnim glasom razuma suprotstavljao bilo kojim vlastima koje su opako postupale; a u dan Gospodnji stajao je u boju za dom Izraelov i postavljao se kao zid jer je vlašću pravde branio nedužne vjernike od nepravde opakih. Odatle mu sasvim prikladno pristaje i ono što se kaže o blaženom Jobu: „Uho koje me slušalo blagoslivljalo me, a oko koje me vidjelo svjedočilo je za me: jer izbavljah siromaha koji je vapio i ubogoga koji nije imao pomoćnika.” I malo dalje: „Odjenuo sam se pravednošću i zaogrnuo se svojim sudom kao plaštem i krunom.” I opet: „Razbijao sam čeljusti nepravedniku i iz zuba mu otimao plijen.” Stoga bi kao dobar pastir položio i dušu svoju za ovce svoje da je pred njim bio tako okrutan progonitelj.
Dodatak Flodoarda iz 2. knjige djela Historia Remensis, 11. poglavlja, kako doznajemo iz raznih isprava: Pod njegovim je biskupstvom neki opat Adon dao crkvi sv. Marije u Reimsu svoja imanja smještena u laonskom kraju, u selu koje se zovea Raosidus, s njihovim pripacima, to jest kućama i kmetovima, poljima, vinogradima, livadama, šumama,b pašnjacima, vodama i vodenim tokovima te svim pripatcima. Isto tako u popis siromaha sv. Remigija neka imanja smještena u tardonoiskom kraju u selu Corneciacu. Različite su također osobe na različitim mjestima predale svoja imanja za spas duša crkvi u Reimsu pod ovim preblaženim ocem, kao Beroald i Sairebert na brdu Betelinovom i uc Taxovarijama kuće, njive, robove, vinograde i šume; Gairefred i Austreberta u laonskom kraju, u selu Warociu, selišta sa susjednim zemljištima, vinogradima i robovima; Abon svoja imanja smještena ud porcienskom kraju, selo Augusta;e Leudemar u Camarciacu, u reimskom kraju, selišta sa zgradama, robovima, poljskim imanjima, vinogradima, šumama, livadama i ostalim pripatcima; Rodemar svoja imanja smještena u kastricenskom naselju; isto tako Austrebert svoja u istom selu. Primjerci tih darovnica još se čuvaju pohranjeni kod nas. nekakvim zaklonom zasjenjuje prozor spomenute crkve; ili radije zato što je jednoga dana teško udario glavom o nadvratnik tih vratašaca, jer je bio visoka stasa i hodao uzdignuta vrata, a k tomu se ulazeći, kako je trebalo, nije ponizio. Poniznost naime ne razbija glavu. Stoga je odlazeći s toga mjesta zapovjedio svojima govoreći: „Pazite da to slučajno ovdje ne nađem kad se vratim. Jer ako ga nađem, to će se na vama osvetiti.”
15 Ali čim se oratorij počeo rušiti, njega odmah zgrabi demon, premda je odavde bio daleko, u laonskom kraju i u mjestu koje se zove Begonis-villa. A u gradu Reimsu nastala je tri dana strašna tama od onoga mjesta gdje se rušilo pa sve dok se nije prošlo preko mosta trga istoga grada, koji je u davne dane bio popločan velikim kamenjem radi izbjegavanja blata; odakle i on sve do danas čuva prijašnje ime. Nadalje, prašina i vjetar nosili su se pomiješani, tako da je takvim putem jedva tko mogao ići.
Dodaje Flodoard u 2. knjizi djela Historia Remensis, 12. poglavlju: Ovaj je pak oratorij sada popravljen i obnovljen štuje se na prije spomenutu čast blaženoga Mihaela.
Svetogrđa Karla Martela: njegova osuda.
Ostavivši to po strani, da se vratimo perom na ono što je prije rečeno. Spomenuti je Karlo postrojio vojsku na polju Vincyju protiv Hilperika i Raganfrida u osvit nedjelje, 21. ožujka u korizmi, i izvojevavši nad njima pobjedu kako je želio, najnepravednije je od ovoga dobrotvornog biskupa oduzeo biskupiju u Reimsu, vrativši se odande onako kako mu je prije bio zaprijetio. I ovaj njegov čin nije toliko čudan. Ta i drugima je slično učinio i dao biskupije onima koji su bili skloni njegovoj strani. O njemu naime, ne kralju nego tiraninu, ovako se na jednom mjestu čita u djelu Annales diversorum Regum: „Ovaj je Karlo, drskiji od sviju, prvi dao biskupije franačkoga kraljevstva svjetovnjacima i grofovima, tako da biskupima nije dopustio nikakvu vlast nad crkvenim dobrima.” I tako dalje. Ovoga je dakle Karla i ovaj muž Gospodnji podnosio kao neprijatelja sve do zalaska sadašnjega života, premda mu je trebao biti u svemu najvjerniji, kao njegov sin na krštenju: i to je podnio po primjeru Gospodina, kojega je njegov vlastiti učenik predao bezbožnicima. Stoga blaženi papa Grgur kaže: „Svi izabranici, budući da su udovi najviše glave, slijede svoju glavu i u patnjama.” A nakon nekoliko umetnutih riječi nadodaje i kaže: „Da im toliko raste nagrada djela koliko im napreduje dobitak kreposti i iz štete tuđe ljubavi.”
17 No kako Pismo kaže, tko vraća zlo za dobro, neće otići zlo iz njegove kuće. Ono što je učinio ovomu mužu Božjemu okrutnim nasiljem oduzevši mu biskupiju, kao i s drugim dobrima drugih crkava, Gospodin je pravednim sudom vratio na njegovu glavu, kako je poznato da je zapisano u ovakvu istinitu izvješću stariha. Sv. Euherije, biskup iz Orléansa, koji počiva u samostanu sv. Trudona, dok je bio u molitvi, bi uznesen na drugi svijet: i među ostalim što je vidio dok mu je Gospodin pokazivao, vidje ovoga Karla kako se muči u donjem paklu. Na njegovo pitanje anđeo njegov vodič odgovori mu da je po presudi svetaca koji će na budućem sudu suditi s Gospodinom, a čija je dobra oduzeo i razdijelio, prije toga suda dušom i tijelom predan vječnim mukama; te prima zajedno sa svojim grijesima kazne i zbog grijeha sviju koji su svoja dobra i imanja na čast i ljubav Gospodnju predali mjestima svetaca za svjetiljke bogoštovlja i za uzdržavanje slugu Kristovih i siromaha radi otkupljenja duša. Došavši k sebi, pozva k sebi sv. Bonifacijab i Fulrada, opata samostana sv. Dionizija i vrhovnoga kapelana kralja Pipina; i govoreći im to, dade im kao znak da pođu na njegov grob te, ako ondje ne nađu njegovo tijelo, neka povjeruju da je istinito ono što govori. A oni, otišavši u spomenuti samostan gdje je bilo pokopano tijelo samoga Karla i otvorivši njegov grob, vidješe kako je iznenada izišao zmaj, a cijeli je taj grob iznutra nađen pocrnio, kao da je bio spaljen, i tako dalje. To smo zato ovdje umetnuli da svima koji ovo čitaju postane poznata pravedna osuda onoga po kojem je izvršeno nepravedno oduzimanje ovih crkvenih dobara.
18 Njega pak (nema sumnje da je riječ o blaženom Rigobertu) spominje i Hadrijan, papa Apostolske Stolice, u svom pismu upućenom sretne uspomene Turpinu, njegovu nasljedniku, u kojem ujedno iznosi i višestruku tužbu zbog toga pišući na ovaj način: „Tvoje nam je bratstvo izvijestilo da je zbog nesloge među Francima nadbiskup iz Reimsa imenom Rigobert protiv kanona bio svrgnut i protjeran sa stolice, bez ikakva zločina, bez ikakva suda biskupa i bez ikakva pristanka ili upita Apostolske Stolice; nego samo zato što prije nije pristao na stranu onoga koji je poslije u svoju vlast uzeo dio nekoga kraljevstva, u kojem se dijelu nalazi grad Reims: i ta je biskupija, zajedno s drugom biskupijom i drugim crkvama te svjetovnim vlastima, protiv Boga i njegove vlasti bila darovana, štoviše prisvojena, nekomu Milonu koji je bio klerik samo po tonzuri, a ništa nije znao o crkvenom redu; a i druge su biskupije same reimske pokrajine na različit način bile razdijeljene, te su neke velikim dijelom bile bez biskupa; a biskupi i klerici ponekad su primali ređenja od drugih biskupa i metropolita, imali su nedopuštena utočišta i nisu podnosili da im sude i stežu ih njihovi biskupi; a klerici, svećenici, monasi i redovnice živjeli su bez crkvenoga zakona po svojoj volji i samovolji.” I ostalo.
a Baronije uz god. 741. pobija ovo pripovijedanje mnogim dokazima, ali koji ne uvjeravaju, kako ćemo pokazati 20. veljače uz životopis sv. Euherija.
b Dodatak Flodoarda iz 2. knjige djela Historia Remensis, 12. poglavlja: Koji je tada od Apostolske Stolice bio postavljen nad Galijom da obnovi kanonska prava.
Rigobertovo progonstvo, povratak i povučeni život.
Uostalom, svetac Gospodnji Rigobert, pokoravajući se Gospodinovim zapovijedima kojima se ovako nalaže: „Kad vas stanu progoniti u ovom gradu, bježite u drugi”, povukao se u pokrajinu Gaskonju: i dok je ondje u progonstvu neumorno sa svetom nakanom obilazio mnoge spomen-crkve svetaca, uđe na sličan način u neku baziliku radi molitve. I dok se molio, zvonila su zvona prema crkvenom običaju da se okupi zbor vjernika, a ondje bijahu dva zvona koja kad su udarana nisu dala nikakva zvuka. Tada su se svećenik toga mjesta i drugi koji su stajali uokolo brižno raspitivali kod njega tko je i odakle je došao. „Što”, reče on, „želite? Klerik sam, kao što vidite, i došao sam iz Francuske.” Njemu oni nadodaše govoreći: „Zašto naša zvona danas ne zvone na tvoj dolazak, kao što su običavala u ostale dane prije nego što si ti došao k nama?” Na to on reče: „Ne znam. Ali imao sam dva u svojoj crkvi koja su mi potajno ukradena dok sam još bio u Francuskoj; možda su to ta. Pokažite mi ih, pa ću vam reći jesu li ona ili druga.” Kad su mu bila pokazana, potvrdio je da su to upravo ona. Tada, posavjetovavši se sa svećenikom istoga mjesta, odmah ih vrate na njihov zvonik. I rekoše mužu Božjemu: „Pristupi ti radije i pozvoni njima, da sa sigurnošću iskusimo istinitost tvojih riječi.” Kad je on to učinio, glasno su odjekivala kao što su prije običavala. Vidjevši to, sav je narod proslavio Boga. A on sam očitova se tko je, jer se svjetlo u tami nije moglo sakriti. Ona pak u spomenutom Gerniacacurtisu i crkvi sv. Petra ostaju sve do danas, za svjedočanstvo ovoga čudesnog djela kojemu se valja diviti dovijeka.
20 Njega je spomenuti opat Milon, koji je prije Karla držao reimsku biskupiju, pronašao u istoj pokrajini dok je obavljao poslanstvo kod istih Gaskonjaca: i reče mu: „Što ovdje radiš? Vrati se u Francusku i, ako mi dadeš vlastita imanja koja ondje imaš, ja ću učiniti da ti knez vrati tvoju biskupiju.” Na to mu sveti biskup Gospodnji odgovori: „Koja god imanja ondje posjedujem, dat ću ti ako učiniš što obećavaš.” Vratio se dakle u Francusku i boravio u spomenutom Gerniacacurtisu, svome osobnom posjedu: odmah mu pristupi spomenuti Milon govoreći: „Predaj mi imanja koja si obećao, jer sam ti kod kneza ishodio što sam obećao.” Njemu blaženi Rigobert reče: „Koliko god sam imanja imao, dao sam ih Crkvi Kristovoj: ne mogu ih sada oduzeti njoj i dati drugomu.” Njemu razjareni Milon reče: „Budući da si me prevario, tvoja ti se biskupija sada neće vratiti.” I on mu odmah dade odgovor dostojan biskupa govoreći: „Molim te, isposluj mi oltar sv. Marije: a s dobrima biskupije čini što god hoćeš, za to manje marim.”
21 Boravio je dakle u Gerniacacurtisu nemalo vremena, provodeći život u skromnosti, poniznosti, bdjenjima, molitvi, milostinji i vršenju ostalih dobrih djela: i bijaše mu običaj vrlo često posjećivati grad Reims i na žrtveniku preblažene Marije, kako je iznad svega želio, slaviti mise, a odatle pohoditi spomen-crkvu sv. Mauricija, zatim doći k dobrotvornom Remigiju, potom na brdu Or k sv. Teodoriku, zatim u selu Culmisiacu k bl. Ciriku, te bi se naposljetku vraćao k sv. Petru u Gerniacacurtis, gdje mu je tada bilo prebivalište.
22 Kad je to iz pobožnoga običaja činio jednoga dana, dođe u Culmisiacum k sv. Ciriku da moli za sebe i svoju Crkvu, kako je običavao: i pomolivši se razgovarao je s reimskim ekonomom koji je bio nazočan, imenom Wibertom. On ga ubrzo ponizno pozva na ručak koji mu bijaše pripravljen. Odbijajući to, on reče: „U svojoj bazilici kod sv. Petra trebam slaviti misu, zato ne mogu ispuniti ono što tražiš.” Dok su razgovarali, neka siromašna udovica donese tom upravitelju kao dar gusku, a upravitelj, pogledavši svetoga biskupa, reče: „Budući da se ne udostojavate jesti s nama, zapovjedite barem svomu momku da je primi, pa kad dođete kući, pripravite je za svoju potrebu.” Primivši je, momak muža Božjega nosio ju je sve dok mu na putu iznenada nije odletjela iz ruku i nekoliko se sati nije pojavila leteći nekamo drugamo. Zbog nje se momak, kao da je izgubljena, prilično žalostio i tugovao. Ugledavši ga silno tjeskobna i gotovo uplakana, blago ga je utješio, kakav je već bio najblaži muž, poučavajući da se zbog gubitka vremenitih dobara nipošto ne valja žalostiti ni plakati, nego se uvijek uzdati u Gospodina koji svima daje obilno. A on sam u šutnji ponovno započe svoj Davidov pjev, kako je običavao. Na putu je naime uvijek o Bogu ili štogod razmatrao ili pjevao. I dogodi se nakon otprilike tri sata da se ta ptica dragovoljno vratila leteći, spustila se na zemlju pred sv. Rigoberta i išla pred njim kao predvodnica ne skrećući nigdje s ravne staze sve dok nisu stigli u Gerniacacurtis, kamo su išli. Tako se pitomila divljina ptice u djelovanju kreposti. Prenosi se da je ona živjela mnogo dana i trčkarala pred njim kad je išao u grad i vraćao se. Ovaj muž velike jednostavnosti i pobožnosti nije naime dopustio da je ubiju dokle god je mogla živjeti.
Prijenos.
Čudesa na grobu sv. Rigoberta.
Sveti je pak Rigobert, izvrstan po apostolskim djelima, živeći više godina u ovom mjestu u blagotvornu načinu života i neprestano obilujući bezbrojnim krepostima, pošto je muževno dovršio vojnu sadašnjega života, pun dana preminuo u domovinu vječne baštine. Preminuo je 4. siječnja oko sedamsto sedamdeset treće godine od Gospodnjega utjelovljenja, u osmoj indikciji. I ondje su ga s dužnom čašću pokopali svećenici i ostali Kristovi vjernici, naime u crkvi sv. Petra Apostola, koju je sam bio utemeljio, i položen je uz žrtvenik s njegove desne strane.
2 On je ondje nakon svoga svetog ukopa zasjao mnogim čudesima te se često pročulo kolike je zasluge kod Boga, premda ta čudesa zbog velikoga nemara nisu bila zapisana. Stanovnici toga mjesta spominju da je ondje ozdravio trojicu hromih. Pouzdani znakovi njihove nekadašnje nemoći, naime štake i klupice, te u njihovu odbacivanju nesumnjivi biljezi vraćena zdravlja, viđeni su mnogo dana u toj istoj crkvi gdje je on počivao, sve dok ih pri njegovu čudesnom prijenosu, o kojem će se poslije pripovijedati, vjernici nisu vjerno i s poštovanjem ponijeli za njim.
3 Nadalje se pripovijeda da je i neka slijepa žena, imenom Ansilda, stanovnica toga mjesta, ondje po zagovoru njegovih zasluga ponovno zadobila prijašnje svjetlo svojih očiju. Tomu čudu sve do danas postoje neki svjedoci, jer su još na životu oni koji su je poznavali.
4 Neki mladić, posvećen školskim naukama kod mjesnoga svećenika, jednoga je dana, dok je crkvenjak bio odsutan, kao lakomislen počeo lakomisleno poskakivati po njegovu grobu, ne iskazujući čast ni Bogu ni njegovu svecu proslavljenom na nebu i na zemlji: ali da bi se očitovala zasluga pokopanoga i da bi se takva drskost od svih potpuno obuzdala, odmah ga je zaboljela noga, kao da ga je najljuće ubo kakav trn: od čega je ubrzo postao hrom i izgubio tu nogu, jer poslije njome nikako nije mogao hodati. Videći to kako svećenik tako i domaći ljudi, podigli su ondje ogradu, da ne bi tko možda iz neznanja nepromišljeno pristupio i pretrpio što slično.
5 U ovoj su se bazilici u noćno doba češće čuli glasovi tolike miline da se nisu smatrali drugima doli anđeoskima. Također je s neba usred noći u njoj zasjala svjetlost tolikoga sjaja da se činilo da je nadmašila sunčani bljesak, te je svojim neizmjernim sjajem prodrla i u sobicu svećenika, koji ondje još živi, prislonjenu uz zidove ove crkve. Ona je trepereći blještala kroz vrata koja su slučajno bila otvorena, kroz koja se iz nje po postavljenim stubama ulazi u ovu crkvu. Ugledavši to, toliki strah i drhtaj obuze svećenika da se vidjelo kako od toga dana ovomu mjestu iskazuje veće poštovanje nego što je prije običavao. Kad bi k njemu tko od grozničavih ili mučenih najžešćom zuboboljom s vjerom pristupio, odmah bi osjetio lijek. Stoga sve do danas mnogi od njih onamo donose svijeću kao zavjetni dar: a grozničavi pak uzimaju sastrugani prah s njegova groba, koji je bio najčvršće premazan žbukom, kako se govori da je bio običaj starih na njihovim grobovima. Njega pak stavljenog u vodu žedno piju, i čim ga ispiju, odmah zadobivaju zdravlje. Od njih je neki Gisleman u novije vrijeme čudesno iskusio ovo Gospodnje milosrđe po njemu. Kad zbog neizlječive groznice već nekoliko dana nije mogao okusiti ništa od hrane i nije mogao naći željeni mir ni danju ni noću, uzeo je struganjem, kao i drugi, prah toga sarkofaga, popio ga i odmah otišao zdrav. Oni pak koji su mučeni zuboboljom s dužnom pobožnošću cjelivaju ovaj grob i istodobno odmah zaslužuju ozdraviti.
Prvi prijenos u samostan sv. Teodorika.
Dok je ovaj slavni Gospodnji ispovjedalac dotad počivao na ovom mjestu i blistao uvijek proslavljen ovim i drugim krepostima, blage uspomene gospodin Hinkmar, koji je bio peti nadbiskup Reimsa poslije njega, prenio ga je 14. lipnja u samostan bl. Teodorika i položio ga s desne strane uz grob toga dragocjenog Kristova ispovjedaoca, godine od utjelovljenja Gospodnjega 864., u dvanaestoj indikciji.
7 Ondje je on počivao nekoliko godina, gdje je Gospodin po njemu učinio i više znamenja, od kojih smo, težeći kratkoći, zapisali tek nekoliko, da njihovom prevelikom opširnošću ne bismo izazvali ikakvu dosadu čitateljima. Neka je grozničava žena tih dana došla u ovaj samostan; zvala se Autdiga, a bila je iz seoca koje graniči s ovim, zvanoga Colmelecta. Ona je kod sebe kod kuće htjela učiniti ovo: prije nego što je došla, načinila je tri svijeće jednake veličine, od kojih je htjela da jedna bude na ime sv. Teodorika, druga sv. Rigoberta, a treća sv. Teodulfa. Zapalivši ih istodobno, pustila je da gore dok ne vidi koja će od njih dulje trajati, želeći tim pokusom doznati, kao što puk običava, komu bi od tih svetaca ponajprije trebala učiniti svoj zavjet. A ona svijeća koja je bila načinjena na ime blaženoga Rigoberta nadživjela je ostale duljim gorenjem. Opazivši to, odmah je načinila drugu, posvećenu samo njegovu štovanju. Došla je i prostrta pred njegovim spomen-grobom zaspala, te se probudivši odmah obradovala potpunom zdravlju. Tomu događaju sve do danas postoje svjedoci koji su bili nazočni.
8 Slično su i drugi u ovoj nevolji vrlo često bili oslobođeni, koliko god su ga tražili gorućom vjerom: povrh toga, i oni koje su boljeli zubi te su zbog toga tjeskobni dotrčali k njemu, na sličan su način odmah bili izliječeni od ovoga nebeskog liječnika. A budući da se oni zbog mnoštva nisu mogli znati, ovdje smo izostavili navesti njihova imena, jer ih mi ne znamo, budući da nismo mogli biti nazočni kod svakoga pojedinoga, ali to zna gotovo sav puk uokolo.
Drugi prijenos u crkvu sv. Dionizija.
Nakon što je proteklo devet godina, odavde ga spomenuti biskup Hinkmar ponovno u spomenutom mjesecu i o istim kalendama koje su se vratile prenosi u grad Reims i polaže u baziliku koju je isti posvetio na čast sv. Dionizija, gdje je tada bio i ukop reimske braće. Tada je slijepa žena, imenom Oda, došla iz sela smještena uz rijeku Suippe, koje se naziva Alamandorum-curtis: i čim je pristupila njegovu spomen-grobu, odmah je primila nekoć izgubljeni vid. Prije nego što je stigla, spavajući noću kod kuće, čula je glas koji joj govori: „Što tu radiš? Zašto ležiš? Sutra će biskup Hinkmar i reimski kanonici prenijeti svetoga Rigoberta: pođi k njemu, i on će ti pomoći.” A ona, ustavši u zoru, požurila je i, donijevši mu svijeću, odmah joj je, kao što smo prije rekli, vraćen njezin vid.
10 Neki je gluh čovjek jednako došao na dan njegova prijenosa. Pošto je dotaknuo njegov kovčežić u kojem se nosio, odmah su mu se otvorile uši i čuo je. Njega se i božanska milost, prije nego što je bio izliječen, udostojala ovako pozvati k ovomu bogonosnom mužu. Dok je noću počivao u svratištu, neka ga je nepoznata osoba lagano udarila po boku i probudila, a probuđenoga pozvala: i on je odmah osjetio onoga koji ga dotiče, a nije kao gluh čuo onoga koji ga zove; ipak su ljudi koji su bili nazočni čuli glas koji ga opominje da što brže pođe k bl. Rigobertu, premda nikoga nisu vidjeli. Otišao je dakle k njemu i ubrzo je na način koji smo prije rekli zaslužio sluh. Da se to tako dogodilo, sam je ispripovijedao nakon što mu je vraćen njegov sluh.
Treći prijenos u crkvu sv. Marije.
Njegovo presveto tijelo (bez sumnje svetoga Rigoberta) ponovno je a prenio najdostojniji pobožnošću gospodin Fulko, nadbiskup Reimsa, u crkvu preblažene Marije Bogorodice i vazda Djevice, naime prve godine svoga biskupstva, i položio ga iza žrtvenika koji se zove kod svetoga Križa, te je dolično smjestio dva blaga Kristova ispovjedaoca Teodulfa i Bazola s jedne i s druge strane, a u sredinu, kako je dolikovalo, bl. Rigoberta.
12 Njega kako ondje tako i drugdje mnogi bolesnici kušaju kao božanskoga liječnika u iznenadnu izlječenju svojih bolesti. Od njih je nedavno neki redovnik i đakon samostana preblaženoga Kristova ispovjedaoca Remigija jednoga dana bio zahvaćen veoma jakom groznicom, tako da ga je loše zdravlje neprestano kroz porast sati činilo nemoćnim u razumu. Stigavši sve do noći, kad je s jačanjem snage te bolesti bez večere pošao spavati, a ipak mu nikako nije bilo dopušteno da počine, stisnut sa svih strana zazvao je srcem njega samoga sebi u pomoć, i odmah mu je po njemu darovano zdravlje. On se zvao Sigloard. I sa svojim učiteljem nadprezbitrom Teobaldom, kao njegov štićenik od djetinjstva, dotad je živio, zbog čega ga je on, kako je bio običavao, htio povesti sa sobom na put koji mu je zapovjedio gospodin nadbiskup, a ovaj, izbjegavajući putne neugodnosti, nije htio ići ni dok je još bio zdrav. Bio je naime spomenuti nadbiskup zapovjedio ovomu njegovu učitelju zajedno s ostalim svojim vjernicima da u dogovoreno vrijeme prenese Gospodnjega sveca Rigoberta na ono mjesto kamo mu je kraljevska Teodrada molbenim poticajem predložila da se prenese. Želio ga je uzeti u takvu službu kao pomoćnika, što je on potpuno odbijao. Ipak, pritisnut spomenutom bolešću, utekao se svom nakanom duha tom istom svetom mužu čudesne moći, te je najprije šutke priznao da je kriv zato što se usudio odbiti put koji će poslije poduzeti za bdjenje i štovanje njega, a zatim je, uz Gospodnje dopuštenje, odlučio u duhu da će bez sumnje biti jedan od broja onih koji god budu onamo išli s njim. Čim je to u svom srcu odredio, odmah je ozdravio od svoje bolesti, kao što je gore rečeno, po ovomu Gospodnjem liječniku Rigobertu, kojega je zazvao. Po njemu se dakle nalazi što god se dobroga s vjerom traži, i što se pobožnim čuvstvom ište, brzim se učinkom postiže, po daru Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim u savršenu Trojstvu i jedinstvu živi i kraljuje Bog u beskonačne vijekove vjekova. Amen. a Flodoard u 2. knjizi, 13. poglavlju, kaže da se to dogodilo jer se prije spomenuta crkva rušila zbog nužde gradnje gradskoga zida radi navale pogana.
Moći odnesene u Vermandois.
Godine od Gospodnjega utjelovljenja 894., a dvanaeste biskupovanja gospodina Fulka, 15. siječnja, po zapovijedi toga istog gospodina Fulka preneseno je presveto tijelo izvrsnoga biskupa grada Reimsa Rigoberta od klera i puka same Reimske Crkve u kraj Vermandois, naime u selo Nemmicum, s imanjima uz rijeku Dalminion; koje je selo, naime pedeset imanja, taj isti prečasni otac Fulko stekao svojoj Crkvi prekarističkim ugovorom od grofa Odalrika i njegove kćeri Irmintrude, a stečeno je zauvijek pridodao za uzdržavanje kanonika iste Crkve.
14 S njim je odneseno i ovo mnoštvo dragocjenih moći te položeno uz njegovu glavu: od drva Gospodnjega, od groba Gospodnjega, sa svetoga mjesta Kalvarije, od stupa uz koji je Gospodin bio bičevan, od kamena na kojem je stajao pred Pilatom, od platna koje je sv. Marija izradila svojim rukama. Moći svetih apostola Ivana Evanđelista, Petra, Pavla, Andrije, Mateja, te od odjeće dvanaestorice apostola i od njihova praha. Moći svetih mučenika Ivana Krstitelja, Nikazija, Dionizija, Rustika i Eleuterija, Lovre, Mauricija, Kandida, Eksuperija, Jurja, Krispina i Krispinijana, Kvintina, Valerijana, Kuzme i Damjana, Agapita, Prima i Felicijana. Moći svetih ispovjedalaca Remigija, Hilarija, Martina, Grgura, Amanda, Benedikta. Svi su ovi zalozi svetaca zajedno odneseni u gore spomenuti kraj i sa svakim štovanjem položeni u baziliku sv. Martina 19. siječnja.
13 Nedugo zatim, kako se nadaleko i naširoko širio glas toga istog blagotvornog Gospodnjeg ispovjedaoca Rigoberta, dogodilo se da je neki svećenik imenom Figninus, koji je iz samostana izvrsnoga Kristova mučenika Kalista nekoć, dok je previše bjesnjela okrutnost pogana, bio došao onamo, komu je nekadašnji grof i slavni muž Odalrik, posjednik toga istog dobra, ganut milosrđem nad njim, dopustio da u drugoj crkvi toga sela, za koju se čini da je sagrađena na čast sv. Radegunde, obavlja svećeničku službu sve dok se, pošto se vrati mir crkvi njegove zajednice, ne bi mogao onamo vratiti bez zapreke. On je bio veoma mučen zuboboljom; ali čuvši da je onamo s reimskim kanonicima stigao predragocjeni zalog biskupa, nije oklijevao da tom istom Gospodnjem svecu po drugome pošalje mali dar svoje svijeće, jer je sam nije mogao donijeti. I premda odsutan, ipak nije odgađao molitvama kojima je mogao i najobilnijim suzama usrdno moliti čudesnoga i slavnoga Gospodnjeg sveca Rigoberta da po pomoći njegova milosrđa zasluži biti vraćen prijašnjem zdravlju. I odmah čim se stiglo do svečeva spomen-groba, on se pokazao nebeskim liječnikom onomu koji je svim čuvstvom duha iščekivao za sebe više nego poželjan lijek. A nakon što je ozdravio, sa svom je žurbom pošao u crkvu sv. Martina, gdje se sada zna da tijelom počiva spomenuti presveti Gospodnji ispovjedalac, te mu je, prostrvši se sav u suzama pred njegovim grobnim humkom, uzvratio bezbrojne i dostojne hvale kao tako očitu liječniku, navješćujući braći, naime kanonicima koje je gospodin Fulko ondje odredio za njegovo služenje, kolika mu je djela po zaslugama svoga preslavnog ispovjedaoca Rigoberta učinio Gospodin.
Dodaje Flodoard u 2. knjizi, 13. poglavlju: Nedugo nakon toga sveti se udovi ponovno pozivaju u grad Reims: i crkva sv. Dionizija izvan gradskoga zida, obnovljena marom i troškom reimskih kanonika, ondje se časno štuje pošto su u nju uneseni zajedno sa zalozima bl. Teodulfa. Ovo je četvrti prijenos sv. Rigoberta, izvršen pod nadbiskupom Herivejem, koji je, kako kaže isti Flodoard u 4. knjizi, 13. poglavlju, u Reimsu posvetio crkvu na čast sv. Dionizija izvan gradskoga zida koju su sagradili gradski kanonici. Ondje je položio na čuvanje i udove svetaca, bl. biskupa Rigoberta i sv. opata Teodulfa.
✠