Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 3. siječnja

Povratak glave sv. Jakova apostola u samostan sv. Vedasta

RELATIO CAPITIS S. JACOBI APOSTOLI AD MONASTERIUM S. VEDASTI

Molanus u Additiones ad Usuardum, 3. siječnja: „Također povratak glave sv. Jakova apostola, brata sv. Ivana, u samostan sv. Vedasta u gradu Arrasu.” Isto ima Njemački martirologij.

Molanus in Addit. ad Usuard. III Januar. Item relatio capitis S. Jacobi Apostoli, fratris S. Joannis, ad S. Vedasti monasterium oppidi Atrebatensis. Eadem habet Martyrologium Germanicum.

2 Arnold Raissius u Hierogazophylacium Belgicum o ovoj zalogi velikoga apostola, darovanoj našoj Belgiji za spasonosnu zaštitu i kao neko znamenje obrane katoličke vjere u Belgiji španjolskim oružjem, piše ovo: „Samostan sv. Vedasta, krilo ljubavi gotovo cijele Belgije, u gradu Arrasu čuva i izvanrednim štovanjem časti stražnji dio glave sv. Jakova Starijega, apostola i zaštitnika Španjolske, koji su redovnici sv. Vedasta godine 1236. prenijeli u srebrnu škrinjicu, pozlaćenu zlatom, čudesne izrade i vrijednosti. Po njezinu se obodu gotičkim slovima čita:

2 Arnoldus Raissius in hierogazophylacio Belgico de hoc magni Apostoli pignore Belgio nostro ad salutarem tutelam, atque omen quoddam defendendæ Hispanicis armis Catholicæ in Belgio religionis, commodato, hæc scribit: S. Vedasti totius pene Belgii cantatis sinum cœnobium in urbe Atrebatensi, asservat ac eximio cultu veneratur posteriorem capitis partem S. Jacobi Majoris Apostoli et Hispaniarum tutelaris; quam in argenteam thecam, auro inductam, mirifici operis et valoris anno MCCXXXVI, Vedastini ascetae transtulerunt. In ejus circuitu legitur Gothico charactere:

Godine tisućite, triput stote i isto toliko dvanaeste, ova se posuda načini, a glava u posudu smjesti.”

Anno milleno C. ter, et totidem duodeno, Hoc vas patratur, caput ac in vase locatur.

3 O tom dijelu Vimann, redovnik sv. Vedasta i povjesničar, suvremenik sv. Bernarda, ovako razlaže: „Franački su kraljevi ovaj samostan sv. Vedasta uvijek obuhvaćali neprekinutom odanošću i uzvisili ga sabranim relikvijama mnogih svetaca. Povrh toga, iz svojih su riznica našoj Crkvi dodali plemenit i dragocjen dar iznad zlata i topaza, naime glavu sv. Jakova apostola, brata sv. Ivana Evanđelista.”

3 De qua parte Vuimanus asceta Vedastinus et Historicus, S. Bernardo coætaneus, ita edisserit: Francorum Reges hoc monasterium S. Vedasti successiva devotione semper amplexati sunt, et multorum Sanctorum collectis reliquiis sublimarunt. Hoc nihilominus super aurum et topazion nobile et pretiosum Ecclesiæ nostrae de suis thesauris donarium addiderunt, caput videlicet S. Jacobi Apostoli, fratris S. Joannis Evangelistæ.

4 Iako Vimann ne navodi ime kralja kojim su tako plemenitim blagom obogaćeni redovnici sv. Vedasta, iz drugih se ipak starijih spomenika ovoga samostana najjasnije dokazuje da im je glavu sv. Jakova darovao francuski kralj Karlo Ćelavi, kako izričito pripovijeda Martin, opat ovoga samostana i Vimannov suvremenik, u jednom pismu; a dodaje i da je flandrijski grof Filip, koji im je potajno bio ugrabio spomenutu zalogu sv. Jakova, zaštitnika Španjolske, otputovao u Compostelu da bi se uvjerio je li to uistinu glava sv. Jakova, zaštitnika Španjolske: naposljetku je, provevši veliku i ozbiljnu istragu, doznao da je prije mnogo godina ta sveta glava bila prenesena u Flandriju. Toliko Raissius. Ruka pak istoga slavnog apostola čuva se u Liègeu u samostanu sv. Jakova, kamo je prenesena godine 1056., kako svjedoči Egidije, redovnik iz Orvala, u životopisu Teotvina kod Chapeauvillea, svezak 2, pogl. 5 i 6, o čemu ćemo govoriti 13. svibnja.

4 Licet non exprimat Vuimanus nomen Regis, a quo tam nobili thesauro ditati sunt ascetae Vedastini; ex aliis tamen monumentis antiquioribus hujusce cœnobii clarissime convincitur, Carolum Calvum Franciæ Regem caput S. Jacobi ipsis donasse; ut diserte narrat Martinus hujus monasterii Abbas Vui mano coævus, in quadam epistola; additque Philippus Flandriæ Comitem qui furtive ipsis præfatum pignus S. Jacobi Hispaniarum tutelaris surripuerat profectum fuisse Compostellam, ut certior fieret an vere esset caput S. Jacobi Hispaniarum tutelaris: tandem magna ac seria indagine adhibita cognovit a multis retro annis, sacrum illud caput in Flandriam fuisse delatum. Hæc Raissius. Brachium vero ejusdem gloriosi Apostoli, Leodii in monasterio S. Jacobi asservatur, eo delatum anno 1056, ut Ægidius Aurea vallis Monachus testatur in Theotwino apud Chapeavillum tomo 2, cap. 5 et 6, de quo nos XIII Maii.

5 Na ovaj se pak dan slavi spomen povratka glave, kad je iz Airea ponovno bila prenesena u Arras u samostan sv. Vedasta. O tom prijenosu Ferreolus Locrius u Chronicon Belgicum piše ovo: „Godine 1174. knez Filip glavu bl. Jakova apostola, brata Ivana Evanđelista, koju je, u želji da je daruje bazilici sv. Petra u Aireu obnovljenoj novim graditeljskim pothvatom, bio oduzeo redovnicima sv. Vedasta i cijelih šest godina ustrajno prisvajao, naposljetku svladan opomenama rimskoga prvosvećenika Aleksandra te poticajima i molbama reimskoga nadbiskupa Henrika i različitih knezova, vrati na prijašnje mjesto.”

5 Hoc vero die memoria agitur relationis capitis, cum Aeria iterum est Atrebatum ad S. Vedasti monasterium deportatum. Qua de translatione ista scribit Ferreolus Locrius in Chronico Belgico: Anno 1174 Philippus Princeps caput B. Jacobi Apostoli, Joannis Evangelistæ fratris, quod Ariensi B. Petri basilicæ, novis operis instauratæ, donandi studio, Vedastinis abstulerat, atque toto sexennio constanter vendicarat; tandem Alexandri Romani Pontificis monitis, et Henrici Remorum Archiepiscopi, variorumque Principum cohortationibus precibusque expugnatus, priori restituit loco.

6 Nije u svojoj dužnosti zakazao opat Martin, koji je knezu napisao i ove riječi: „Filipu, grofu Flandrije, presvijetlom i veličanstvenom mužu, Martin, nedostojni služitelj Crkve bl. Vedasta, i kaptol bl. Vedasta, da donose dostojne plodove pokore. Poslali ste nam sa svoje strane časnoga opata sv. Amanda i neke moćnike iz vaših vijeća, zaklinjući nas u vaše ime da strpljivo podnesemo nepravdu koju ste nanijeli Bogu i našoj Crkvi, da o tome ne podižemo nikakvu tužbu ni na dvoru gospodina pape ni na dvoru gospodina nadbiskupa, te da vam povrh toga ustupimo ono što ste našoj Crkvi ugrabili ne toliko poticajem razuma koliko nasiljem moći. A koliko smo strpljivo podnijeli nepravdu, dovoljno vam je poznato, kako smo naime bez ikakva priziva crkvenoj kazni čekali dobrotu vaše blagosti. No i sada također, kao i dosad, premda s velikom težinom i nelagodom u duši, neko ćemo vrijeme podnositi obzir prema vašoj plemenitosti. I povrh toga molit ćemo da vas Bog s pohoda na koji se spremate vrati zdrava i čitava, ponizivši neprijatelje, sa slavom pobjede, te da vam na čast svete Crkve podari raskajano srce. Nadalje, ustupiti vam to isto blago nije u našoj moći, jer je ono veličanstvenom darežljivošću kraljeva darovano Bogu i sv. Vedastu. Ako dakle namjeravate te relikvije predati drugoj Crkvi ili od njih, kao pod izlikom pobožnosti, podići Crkvu, znajte posve sigurno i bez ikakve sumnje da ni između nas i vas, ni između nas i Crkve koja bi ih protiv Boga zadržavala, neće ni pod kojim uvjetom biti nikakva mira. Duh savjeta neka bude s vama.”

6 Non deerat partibus suis Abbas Martinus; qui etiam in hæc verba scripsit ad Principem: Philippo Flandriarum Comiti, Illustri et magnifico viro, Martinus Ecclesiæ B. Vedasti indignus Minister, et Capitulum B. Vedasti, dignos agere poenitentiæ fructus. Venerabilem Abbatem S. Amandi et quosdam potentes in consiliis vestris, nobis a latere vestro direxistis, obsecrantes ex parte vestra, ut injuriam, quam Deo et Ecclesiæ nostrae irrogastis, patienter ferremus, nullamque super hoc querelam vel in Domini Papæ vel vel in Domini Archiepiscopi Curia faceremus; insuper et quod ecclesiæ nostrae non tam rationis instinctu, quam potestatis violentia rapuistis, vobis concederemus. Et injuriam quidem quam patienter tulerimus, satis vobis notum est, quomodo scilicet sine ulla Ecclesiasticæ censuræ reclamatione, Clementiæ vestræ bonitatem expectaverimus. Sed et nunc quoque, sicut hactenus, quamvis cum multa animorum gravitate et molestia. Nobilitatis vestræ respectum ad tempus sustinelimus. Et insuper ut vos Deus de expeditione, quam agressurus estis, sanum et incolumem, humiliatis hostibus, cum triumphi gloria reducat, et ad honorem sanctæ Ecclesiæ cor vobis pænitens indulgeat, orabimus. Porro eumdem thesaurum vobis concedere, nostrae facultatis non est, utpote qui Deo et S. Vedasto, magnifica Regum liberalitate collatus est. Si igitur eas reliquias alii Ecclesiæ conferre, vel de ipsis Ecclesiam, quasi sub obtentu religionis, instaurare disponitis, neque inter nos et vos, neque inter nos et Ecclesiam, quæ eas contra Deum detentura est, pacem ullam ullo pacto futuram, certissime et indubitanter sciatis. Spiritus consilii vobiscum.

7 Nadalje, vraćena je ova sveta zaloga u samostan bl. Vedasta 5. siječnja, upravo na osminu bl. Ivana Evanđelista. O tome je li ona doista bl. Jakova Starijega ili nekoga drugoga, sam je knez Filip, obišavši poslije Španjolsku, pružio vjerno svjedočanstvo istine. Stoga je usrdno zamolio Martina i redovnike da mu dadu barem dio svete glave, a oni mu nisu odbili. Tako je, ponovno posjetivši stanovnike Airea, čudesno ih obradovao podarivši im taj novi dar, koji oni drže u najvećem štovanju i okolni ga stanovnici časte čestim zavjetima. Martin je pak zapovjedio da se pripravi nova i prebogata posuda, u koju je Petar, kardinal prezbiter naslova sv. Krizogona, poslanik sa strane pape Aleksandra u Galiji, u nazočnosti Frumolda, biskupa Arrasa, i Eustahija, opata Mont-Saint-Éloia, s nebrojenim mnoštvom svih staleža, 20. travnja, na osminu Uskrsa, najpobožnije položio svete relikvije.

7 Porro relatum est sacrum hoc pignus in B. Vedasti monasterium in Nonas Januarii, recte in Octava B. Joannis Evangelistæ. Quod quidem an B. Jacobi Majoris sit, an alterius, ipse Princeps Philippus perpluratis postmodum Hispaniis, fidele veritatis testimonium reddidit. Unde Martinum et ascetas, saltem sacri capitis sibi partem darent, magnopere rogavit; nec illi abnuere. Itaque Arienses revisens mirifice affecit, illa iisdem novo munere impertita, quam maximo in cultu habent, et accolæ frequentibus venerantur votis. Martinus autem novum atque ditissimum vas jussit apparari, in quod Petrus tit. S. Chrysogoni Presbyter Cardinalis, Alexandri Papæ in Galliis a latere Legatus, Frumoldo Atrebatensi Episcopo, et Eustathio Montis Eligiani Abbate, cum innumera omnium Ordinum multitudine, præsentibus, xii Kal. Maii, in Octavis Paschæ, sacras reliquias pientissime transposuit.

8 O čudesima koja su pratila prijenos (kojemu je nazočio knez Filip) i koja su nakon njega uslijedila čita se vrlo mnogo u starim kodeksima vedastinskoga svetišta, što ovdje nije potrebno iznositi. Toliko iz pradrevne rukopisne knjige koja se s velikom pomnjom čuva među najuglednijim spomenicima toga samostana; iz nje sam opširnije crpio iz toga razloga što stanovnici Toulousea u Galiji tvrde da oni posjeduju tu svetu zalogu.

8 Prodigia quæ Translationem (cui Philippus Princeps interfuit) et comitata et subsecuta sunt, plurimaque in vetustis adyti Vedastini codicibus leguntur, quæ hic producere nil necesse. Hactenus ex perantiquo libro MS. qui magna cura inter ejus Cænobii monumenta præstantiora asservatur; ex quo prolixius hoc nomine hausi, quod Tholosates in Galliis sacrum hoc pignus se habere prædicent.

9 Čudesa koja je Locrius ovdje izostavio poslao mi je iz staroga rukopisa vedastinskoga samostana naš Ivan Vallon, najuljudniji muž, a evo ih ovdje. Pisac je bio neki redovnik sv. Vedasta koji je živio u ono vrijeme, kako je očito iz prvoga i trećega čuda.

9 Miracula hic a Locrio prætermissa ex veteri MS. Vedastini cænobii mihi transmisit Joannes Vallon noster, vir humanissimus, quæ hic habes. Auctor fuit ascetes quispiam Vedastinus, qui iis vixit temporibus, ut ex primo et tertio patet miraculo.

Što se dogodilo pri povratku glave sv. Jakova apostola iz Airea u samostan sv. Vedasta.

Quæ contigerunt in relatione capitis S. Jacobi Apostoli ex Aria ad monasterium S. Vedasti.

O nekom dječaku.

De quodam puero.

Maleni se sin neke žene od uzetosti ukočio tako da su mu se svi udovi zgrčili u klupko; no kad je ožalošćena majka vičući, praćena cijelim susjedstvom, došla u crkvu sv. Mihaela, gdje se svetinja još čuvala, te na samim vratima crkve sa suzama zazvala zaštitu Boga i sv. Jakova, dječak je iznenada ozdravio. Nitko neka ne dvoji da se to čudo dogodilo po zaslugama blaženoga apostola, jer je to kod Boga i njegovih svetaca isprosila velika vjera žene, a nedužnost malenih, kojih je kraljevstvo nebesko, pred Gospodinom mnogo može. Dječaka smo poslije često viđali u našoj crkvi i gledali kako ga mnogi grle i ljube kao svjedoka i predmet čuda.

Mulieris cujusdam parvulus filius morbo paralytico, membris omnibus in globum collectis diriguit; sed cum mater mœrens et clamans, universa prosequente vicinia, S. Michaelem, ubi adhuc sanctuarium servabatur, adiisset, et in ipsis foribus ecclesiæ, Dei et S. Jacobi patrocinium lacrymabiliter inclamasset; repente puer convaluit. Quod miraculum meritis beati Apostoli gestum esse nemo ambigat, cum apud Deum et Sanctos ejus magna fides mulieris id obtinuerit, et parvulorum innocentia, qualium est regnum cælorum, in conspectu Domini plurimum posit. Puerum postea in ecclesia nostra frequenter vidimus, et multos eum quasi testem et materiam miraculi amplectentes atque deosculantes aspeximus.

O biskupu Frumaldu.

De Frumaldo Episcopo.

Frumald, kanonik sv. Marije u Arrasu i arhiđakon Ostrevanta, poslije biskup, muž velike ozbiljnosti i razboritosti, pao je u bolesničku postelju i toliko se mučio da je očajavao nad životom. Kad su mu dali piti vode u koju je bila uronjena glava sv. Jakova, te ju je ispio, bilo mu je bolje, a nakon nekoliko dana potpuno je povratio zdravlje te je u našoj nazočnosti posvjedočio da je ozdravio po zaslugama blaženoga apostola i zavjetovao mu zavjet za koji smo vidjeli da ga je držao cijeloga svoga života.

Frumaldus Canonicus S. Mariæ Atrebatensis, et Ostrevandensis Archidiaconus, postea Episcopus, vir magnae gravitatis et prudentiæ, in lectum ægritudinis lapsus est, et in tantum vexatus ut de vita desperaret. Cui cum aqua, in qua caput S. Jacobi fuerat intinctum, propinaretur, eamque hausisset, melius habuit, et per paucos dies recepta ad integrum sanitate, se beati Apostoli meritis convaluisse nobis præsentibus asseruit, eique vovit votum, quod eum omni vita sua tenere vidimus.

Kl. Rob.: Frumald, prema Thuanovu kodeksu, kod drugih Frumold.

Cl. Rob. Frumaldus, ex cod. Thua. aliis Frumoldus.

Viđenje opata sv. Vindicijana s gore sv. Eligija.

Visio Abbatis S. Vindiciani de Monte Sancti Eligii.

Eustahije, opat samostana sv. Vindicijana na gori sv. Eligija, muž snažan u Pismima i liječničkom umijeću, onoga je dana kad je primljena svetinja na poziv dolazio k nama; putujući uz vode Anpanija, ugleda kako nad crkvom sv. Mihaela sja svjetlost čudesne jasnoće i pokaza je svojim kanonicima. Kad nam je to ispripovjedio, doznali smo da je to bio upravo onaj sat u koji su naši starješine izišli u susret opatu u crkvu sv. Mihaela te s poštovanjem iznijeli svete relikvije iz iste crkve da ih donesu k nama. Svi su se tomu zadivili, osobito stoga što je sunce smrtnicima toliko uskratilo svoj sjaj da je cijeli taj dan bio utonuo u mračne magle i u zraku se nije pojavio nikakav trag njegovih zraka. Pri čemu se također držalo vrijednim velikoga divljenja to što se, prema molitvama i željama mnogih, toga dana, kao na uslugu puku koji je trebao poći u procesiji, od jutra sve do desete ure lice zemlje steglo neuobičajenim mrazom, premda ni prije ni poslije kroz cijelu tu zimu nismo osjetili nikakav ili tek najrjeđi mraz, niti smo ikada doživjeli zimsko vrijeme tako protiv običaja lišeno zakona prirodne studeni.

Eustachius Abbas S. Vindiciani de Monte S. Eligii, vir potens in scripturis et arte medicinæ, ea die, qua receptum est sanctuarium, invitatus ad nos veniebat: et juxta aquas de Anpanio agens iter, super ecclesiam S. Michaelis miræ claritatis lucem radiare intuens, suis Canonicis ostendit. Quod cum nobis retulisset, ipsam horam fuisse comperimus, qua nostri Seniores Abbati in ecclesiam S. Michaelis venerant obviam, et sanctas reliquias ad nos delaturi de eadem ecclesia reverenter emiserant. Mirati sunt super hoc universi; maxime cum sol suum jubar adeo mortalibus inviderit, ut tota die illa nebulis caligantibus sepulta, nullum radiorum ejus in aere apparuerit vestigium. Ubi illud etiam in magna admiratione est habitum, quod secundum preces et vota multorum, illa die, quasi in obsequium processuri populi, a mane usque ad horam decimam insolito gelu terræ facies diriguit; cum et ante et postea per totam illam hyemem vel nullum vel rarissimum gelu senserimus, et hyemale tempus ita præter morem a naturalis frigoris jure depropriatum numquam experti fuerimus.

Viđenje neke gospođe.

Visio matronæ.

Neka je gospođa, boraveći u utvrdi sv. Vedasta, oko osam dana prije nego što je bilo ikakva spomena o vraćanju glave, usnula san koji je jasno i otvoreno naviještao dobro naše Crkve i cijeloga grada. Vidjela je naime samostan sv. Vedasta u potpunosti urešen njegovim znamenjima, gospodina opata kako stoji na uzvišenom mjestu i narodima pokazuje stup izvanrednoga sjaja koji je držao u rukama. Sve smo to poslije vidjeli u potpunosti ispunjeno: crkva je bila urešena, pred oltarom svetoga Križa podignuta drvena konstrukcija, a na njoj je, dok je glasnik snažno objavljivao, vraćena glava pokazana puku. Tim dakle i drugim svjedočanstvima čudesa, koja radi kratkoće izostavljamo, pobožnost se naroda privikla na čast i poštovanje svete glave, te se od onoga dana počela častiti slavnim stjecajem vjernika i obiljem darova.

Matrona quædam manens in Castello S. Vedasti, ante circiter octo dies quam ulla reddendi capitis fieret mentio, somnium vidit quod Ecclesiæ nostrae et totius civitatis bonum nude et aperte portendebat. Vidit scilicet monasterium S. Vedasti suis ex integro decoratum insignibus, Dominum Abbatem in sublimi loco assistentem, et columnam eximii splendoris, quam tenebat in manibus, populis ostendentem. Quæ omnia postmodum ex asse compleri vidimus, ecclesiam ornari, structuram ligneam ante altare sanctæ Crucis erigi, et super ipsam præcone vehementer intonante relatum caput populo præsentari. His igitur atque aliis, quæ studio brevitatis omittimus, miraculorum testimoniis, honori atque reverentiæ sancti capitis populorum assuevit devotio: et ex illa die jam celebri concursu et oblationum copiis cœpit honorari.

14 Iste također godine koje je spomenuti plemeniti grof Flandrije vratio tu časnu glavu bl. Jakova, pošao je u Španjolsku radi molitve i potaknut željom da istraži istinitost same glave, te je pohodio sv. Jakova. Došavši onamo, počeo je kao pobožan istražitelj pomnije ispitivati čuva li se ondje njegova presveta glava, kako bi se uvjerio čuva li se ona najistinitije kod nas ili ondje. Nakon provedene istrage donijeli su mu neku srebrnu posudu u kojoj je, kako su neki govorili, bila pohranjena glava, ne samoga Jakova, brata Ivanova, nego Jakova Mlađega. No kad je grof najusrdnije zatražio da mu je otvore, a nikako to nije mogao postići, neki su mu starješine priopćili da se ona uopće ne nalazi ondje, nego da je nekoć bila prenesena u Flandriju. Čuvši to, s radošću se vratio u domovinu te, došavši u Arras u samoj noći svetkovine bl. Jakova, učinio nas je o tome sigurnijima i radosnijima.

14 Eodem quoque anno, quo prædictus nobilis Comes Flandriarum ipsum venerabile caput B. Jacobi restituit, ad Hispanias orationis gratia et ipsis capitis veritatem inquirendi desiderio accensus, S. Jacobum adivit. Qui eo adveniens cœpit pius explorator curiosius inquirere, an ibi sacratissimum ejusdem caput haberetur; quatenus, an apud nos, an illic verissime haberetur, certior redderetur. Facta inquisitione, quoddam argenteum ei allatum est, in quo a quibusdam esse dicebatur caput, non ipsius Jacobi fratris Joannis, sed Jacobi Minoris ibi repositum ferebatur. Verum cum Comes illud sibi aperiri summopere postulasset, nec ullo modo impetrare potuisset; a senioribus quibusdam omnino illic non haberi, sed sed olim in Flandrias translatum fuisse, ipsi intimatum est. Quod audiens cum gaudio repatriavit, et in ipsa nocte festivitatis B. Jacobi Atrebatum veniens, nos super his certiores et alacriores reddidit.

15 Ne zanemarujući to, časni je opat na čast Boga, koji je tolikim blagom počastio njegovo vrijeme, širokom rukom i darežljivim troškovima zapovjedio izraditi znamenitu posudu, u koju je nedugo zatim te relikvije gospodin Petar, kardinal prezbiter naslova sv. Krizogona, koji je u to vrijeme bio poslan sa strane gospodina pape Aleksandra u Galiju te je u franačkom kraljevstvu obavljao službu apostolskoga poslanika, u nazočnosti i pred očima nebrojenoga mnoštva naroda, dok je stajao uza nj i Frumold, biskup Arrasa, koji je onamo bio pozvan od opata, 20. travnja, na osminu Uskrsa, svečano i pobožno položio; i podijelivši svima blagoslov i oprost grijeha, apostolskom je vlašću potvrdio da ih u crkvi sv. Vedasta valja zauvijek častiti. Ondje sve do današnjega dana mnogi sa snažnom vjerom i radosnom pobožnošću pohode spomen blaženoga apostola te njegovim zaslugama po milosti Duha Svetoga primaju oproštenje grijeha, po milosti Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i istim Duhom Svetim živi i kraljuje po sve vijeke vjekova. Amen.

15 Non negligens itaque Venerabilis Abbas, ad honorem Dei, qui tanto thesauro ejus honoravit tempora, larga manu et liberalibus expensis vas insigne jussit fabricari, in quod non multo post reliquias illas Domnus Petrus tituli S. Chrysogoni Presbyter Cardinalis, qui illo tempore a latere Domini Papæ Alexandri in Gallias destinatus, in regno Francorum Apostolica legatione fungebatur, præsente et inspiciente innumerabili populorum multitudine, adstante etiam Frumoldo Atrebatensi Episcopo, qui illuc ab Abbate vocatus aderat, xii Kal. Maii in Octavis Paschæ solemniter et devote reposuit, et data omnibus benedictione et peccatorum indulgentia, eas in ecclesia S. Vedasti perpetuo honorandas Apostolica auctoritate firmavit. Ubi usque in hodiernum diem multi potenti fide et alacri devotione beati Apostoli memoriam adeunt, et ipsius meritis per sancti Spiritus gratiam peccatorum remissionem accipiunt: præstante Domino nostro Jesu Christo, qui cum Patre et eodem Spiritu sancto vivit et regnat per omnia sæcula sæculorum. Amen.

3. siječnja Kalendar godine