Molanus u Additiones ad Usuardum, 3. siječnja: „Također povratak glave sv. Jakova apostola, brata sv. Ivana, u samostan sv. Vedasta u gradu Arrasu.” Isto ima Njemački martirologij.
2 Arnold Raissius u Hierogazophylacium Belgicum o ovoj zalogi velikoga apostola, darovanoj našoj Belgiji za spasonosnu zaštitu i kao neko znamenje obrane katoličke vjere u Belgiji španjolskim oružjem, piše ovo: „Samostan sv. Vedasta, krilo ljubavi gotovo cijele Belgije, u gradu Arrasu čuva i izvanrednim štovanjem časti stražnji dio glave sv. Jakova Starijega, apostola i zaštitnika Španjolske, koji su redovnici sv. Vedasta godine 1236. prenijeli u srebrnu škrinjicu, pozlaćenu zlatom, čudesne izrade i vrijednosti. Po njezinu se obodu gotičkim slovima čita:
Godine tisućite, triput stote i isto toliko dvanaeste, ova se posuda načini, a glava u posudu smjesti.”
3 O tom dijelu Vimann, redovnik sv. Vedasta i povjesničar, suvremenik sv. Bernarda, ovako razlaže: „Franački su kraljevi ovaj samostan sv. Vedasta uvijek obuhvaćali neprekinutom odanošću i uzvisili ga sabranim relikvijama mnogih svetaca. Povrh toga, iz svojih su riznica našoj Crkvi dodali plemenit i dragocjen dar iznad zlata i topaza, naime glavu sv. Jakova apostola, brata sv. Ivana Evanđelista.”
4 Iako Vimann ne navodi ime kralja kojim su tako plemenitim blagom obogaćeni redovnici sv. Vedasta, iz drugih se ipak starijih spomenika ovoga samostana najjasnije dokazuje da im je glavu sv. Jakova darovao francuski kralj Karlo Ćelavi, kako izričito pripovijeda Martin, opat ovoga samostana i Vimannov suvremenik, u jednom pismu; a dodaje i da je flandrijski grof Filip, koji im je potajno bio ugrabio spomenutu zalogu sv. Jakova, zaštitnika Španjolske, otputovao u Compostelu da bi se uvjerio je li to uistinu glava sv. Jakova, zaštitnika Španjolske: naposljetku je, provevši veliku i ozbiljnu istragu, doznao da je prije mnogo godina ta sveta glava bila prenesena u Flandriju. Toliko Raissius. Ruka pak istoga slavnog apostola čuva se u Liègeu u samostanu sv. Jakova, kamo je prenesena godine 1056., kako svjedoči Egidije, redovnik iz Orvala, u životopisu Teotvina kod Chapeauvillea, svezak 2, pogl. 5 i 6, o čemu ćemo govoriti 13. svibnja.
5 Na ovaj se pak dan slavi spomen povratka glave, kad je iz Airea ponovno bila prenesena u Arras u samostan sv. Vedasta. O tom prijenosu Ferreolus Locrius u Chronicon Belgicum piše ovo: „Godine 1174. knez Filip glavu bl. Jakova apostola, brata Ivana Evanđelista, koju je, u želji da je daruje bazilici sv. Petra u Aireu obnovljenoj novim graditeljskim pothvatom, bio oduzeo redovnicima sv. Vedasta i cijelih šest godina ustrajno prisvajao, naposljetku svladan opomenama rimskoga prvosvećenika Aleksandra te poticajima i molbama reimskoga nadbiskupa Henrika i različitih knezova, vrati na prijašnje mjesto.”
6 Nije u svojoj dužnosti zakazao opat Martin, koji je knezu napisao i ove riječi: „Filipu, grofu Flandrije, presvijetlom i veličanstvenom mužu, Martin, nedostojni služitelj Crkve bl. Vedasta, i kaptol bl. Vedasta, da donose dostojne plodove pokore. Poslali ste nam sa svoje strane časnoga opata sv. Amanda i neke moćnike iz vaših vijeća, zaklinjući nas u vaše ime da strpljivo podnesemo nepravdu koju ste nanijeli Bogu i našoj Crkvi, da o tome ne podižemo nikakvu tužbu ni na dvoru gospodina pape ni na dvoru gospodina nadbiskupa, te da vam povrh toga ustupimo ono što ste našoj Crkvi ugrabili ne toliko poticajem razuma koliko nasiljem moći. A koliko smo strpljivo podnijeli nepravdu, dovoljno vam je poznato, kako smo naime bez ikakva priziva crkvenoj kazni čekali dobrotu vaše blagosti. No i sada također, kao i dosad, premda s velikom težinom i nelagodom u duši, neko ćemo vrijeme podnositi obzir prema vašoj plemenitosti. I povrh toga molit ćemo da vas Bog s pohoda na koji se spremate vrati zdrava i čitava, ponizivši neprijatelje, sa slavom pobjede, te da vam na čast svete Crkve podari raskajano srce. Nadalje, ustupiti vam to isto blago nije u našoj moći, jer je ono veličanstvenom darežljivošću kraljeva darovano Bogu i sv. Vedastu. Ako dakle namjeravate te relikvije predati drugoj Crkvi ili od njih, kao pod izlikom pobožnosti, podići Crkvu, znajte posve sigurno i bez ikakve sumnje da ni između nas i vas, ni između nas i Crkve koja bi ih protiv Boga zadržavala, neće ni pod kojim uvjetom biti nikakva mira. Duh savjeta neka bude s vama.”
7 Nadalje, vraćena je ova sveta zaloga u samostan bl. Vedasta 5. siječnja, upravo na osminu bl. Ivana Evanđelista. O tome je li ona doista bl. Jakova Starijega ili nekoga drugoga, sam je knez Filip, obišavši poslije Španjolsku, pružio vjerno svjedočanstvo istine. Stoga je usrdno zamolio Martina i redovnike da mu dadu barem dio svete glave, a oni mu nisu odbili. Tako je, ponovno posjetivši stanovnike Airea, čudesno ih obradovao podarivši im taj novi dar, koji oni drže u najvećem štovanju i okolni ga stanovnici časte čestim zavjetima. Martin je pak zapovjedio da se pripravi nova i prebogata posuda, u koju je Petar, kardinal prezbiter naslova sv. Krizogona, poslanik sa strane pape Aleksandra u Galiji, u nazočnosti Frumolda, biskupa Arrasa, i Eustahija, opata Mont-Saint-Éloia, s nebrojenim mnoštvom svih staleža, 20. travnja, na osminu Uskrsa, najpobožnije položio svete relikvije.
8 O čudesima koja su pratila prijenos (kojemu je nazočio knez Filip) i koja su nakon njega uslijedila čita se vrlo mnogo u starim kodeksima vedastinskoga svetišta, što ovdje nije potrebno iznositi. Toliko iz pradrevne rukopisne knjige koja se s velikom pomnjom čuva među najuglednijim spomenicima toga samostana; iz nje sam opširnije crpio iz toga razloga što stanovnici Toulousea u Galiji tvrde da oni posjeduju tu svetu zalogu.
9 Čudesa koja je Locrius ovdje izostavio poslao mi je iz staroga rukopisa vedastinskoga samostana naš Ivan Vallon, najuljudniji muž, a evo ih ovdje. Pisac je bio neki redovnik sv. Vedasta koji je živio u ono vrijeme, kako je očito iz prvoga i trećega čuda.
Što se dogodilo pri povratku glave sv. Jakova apostola iz Airea u samostan sv. Vedasta.
O nekom dječaku.
Maleni se sin neke žene od uzetosti ukočio tako da su mu se svi udovi zgrčili u klupko; no kad je ožalošćena majka vičući, praćena cijelim susjedstvom, došla u crkvu sv. Mihaela, gdje se svetinja još čuvala, te na samim vratima crkve sa suzama zazvala zaštitu Boga i sv. Jakova, dječak je iznenada ozdravio. Nitko neka ne dvoji da se to čudo dogodilo po zaslugama blaženoga apostola, jer je to kod Boga i njegovih svetaca isprosila velika vjera žene, a nedužnost malenih, kojih je kraljevstvo nebesko, pred Gospodinom mnogo može. Dječaka smo poslije često viđali u našoj crkvi i gledali kako ga mnogi grle i ljube kao svjedoka i predmet čuda.
O biskupu Frumaldu.
Frumald, kanonik sv. Marije u Arrasu i arhiđakon Ostrevanta, poslije biskup, muž velike ozbiljnosti i razboritosti, pao je u bolesničku postelju i toliko se mučio da je očajavao nad životom. Kad su mu dali piti vode u koju je bila uronjena glava sv. Jakova, te ju je ispio, bilo mu je bolje, a nakon nekoliko dana potpuno je povratio zdravlje te je u našoj nazočnosti posvjedočio da je ozdravio po zaslugama blaženoga apostola i zavjetovao mu zavjet za koji smo vidjeli da ga je držao cijeloga svoga života.
Kl. Rob.: Frumald, prema Thuanovu kodeksu, kod drugih Frumold.
Viđenje opata sv. Vindicijana s gore sv. Eligija.
Eustahije, opat samostana sv. Vindicijana na gori sv. Eligija, muž snažan u Pismima i liječničkom umijeću, onoga je dana kad je primljena svetinja na poziv dolazio k nama; putujući uz vode Anpanija, ugleda kako nad crkvom sv. Mihaela sja svjetlost čudesne jasnoće i pokaza je svojim kanonicima. Kad nam je to ispripovjedio, doznali smo da je to bio upravo onaj sat u koji su naši starješine izišli u susret opatu u crkvu sv. Mihaela te s poštovanjem iznijeli svete relikvije iz iste crkve da ih donesu k nama. Svi su se tomu zadivili, osobito stoga što je sunce smrtnicima toliko uskratilo svoj sjaj da je cijeli taj dan bio utonuo u mračne magle i u zraku se nije pojavio nikakav trag njegovih zraka. Pri čemu se također držalo vrijednim velikoga divljenja to što se, prema molitvama i željama mnogih, toga dana, kao na uslugu puku koji je trebao poći u procesiji, od jutra sve do desete ure lice zemlje steglo neuobičajenim mrazom, premda ni prije ni poslije kroz cijelu tu zimu nismo osjetili nikakav ili tek najrjeđi mraz, niti smo ikada doživjeli zimsko vrijeme tako protiv običaja lišeno zakona prirodne studeni.
Viđenje neke gospođe.
Neka je gospođa, boraveći u utvrdi sv. Vedasta, oko osam dana prije nego što je bilo ikakva spomena o vraćanju glave, usnula san koji je jasno i otvoreno naviještao dobro naše Crkve i cijeloga grada. Vidjela je naime samostan sv. Vedasta u potpunosti urešen njegovim znamenjima, gospodina opata kako stoji na uzvišenom mjestu i narodima pokazuje stup izvanrednoga sjaja koji je držao u rukama. Sve smo to poslije vidjeli u potpunosti ispunjeno: crkva je bila urešena, pred oltarom svetoga Križa podignuta drvena konstrukcija, a na njoj je, dok je glasnik snažno objavljivao, vraćena glava pokazana puku. Tim dakle i drugim svjedočanstvima čudesa, koja radi kratkoće izostavljamo, pobožnost se naroda privikla na čast i poštovanje svete glave, te se od onoga dana počela častiti slavnim stjecajem vjernika i obiljem darova.
14 Iste također godine koje je spomenuti plemeniti grof Flandrije vratio tu časnu glavu bl. Jakova, pošao je u Španjolsku radi molitve i potaknut željom da istraži istinitost same glave, te je pohodio sv. Jakova. Došavši onamo, počeo je kao pobožan istražitelj pomnije ispitivati čuva li se ondje njegova presveta glava, kako bi se uvjerio čuva li se ona najistinitije kod nas ili ondje. Nakon provedene istrage donijeli su mu neku srebrnu posudu u kojoj je, kako su neki govorili, bila pohranjena glava, ne samoga Jakova, brata Ivanova, nego Jakova Mlađega. No kad je grof najusrdnije zatražio da mu je otvore, a nikako to nije mogao postići, neki su mu starješine priopćili da se ona uopće ne nalazi ondje, nego da je nekoć bila prenesena u Flandriju. Čuvši to, s radošću se vratio u domovinu te, došavši u Arras u samoj noći svetkovine bl. Jakova, učinio nas je o tome sigurnijima i radosnijima.
15 Ne zanemarujući to, časni je opat na čast Boga, koji je tolikim blagom počastio njegovo vrijeme, širokom rukom i darežljivim troškovima zapovjedio izraditi znamenitu posudu, u koju je nedugo zatim te relikvije gospodin Petar, kardinal prezbiter naslova sv. Krizogona, koji je u to vrijeme bio poslan sa strane gospodina pape Aleksandra u Galiju te je u franačkom kraljevstvu obavljao službu apostolskoga poslanika, u nazočnosti i pred očima nebrojenoga mnoštva naroda, dok je stajao uza nj i Frumold, biskup Arrasa, koji je onamo bio pozvan od opata, 20. travnja, na osminu Uskrsa, svečano i pobožno položio; i podijelivši svima blagoslov i oprost grijeha, apostolskom je vlašću potvrdio da ih u crkvi sv. Vedasta valja zauvijek častiti. Ondje sve do današnjega dana mnogi sa snažnom vjerom i radosnom pobožnošću pohode spomen blaženoga apostola te njegovim zaslugama po milosti Duha Svetoga primaju oproštenje grijeha, po milosti Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i istim Duhom Svetim živi i kraljuje po sve vijeke vjekova. Amen.
✠