Progon koji je buknuo u Tebaidi za vladavine Dioklecijana uresio je mnoge palmom mučeništva, kao što je drugdje spomenuto. Među njima Metafrast kao prvake ubraja Askla i Leonidu u Djelima sv. Filemona, Apolonija, Arijana i drugih, koja su zajedno s borbama Leukija, Tirza i Kalinika podnesenima pod Decijem, a u latinskom prijevodu Gencijana Herveta, čitaju 14. prosinca kod Lipomana i Surija. Ondje o Leonidi i Asklu stoji: „Dioklecijan tiranski zauzima Rimsko Carstvo; ponovno se pak u sve krajeve šalje edikt da ili svi budu s njime dionici bezbožnosti, ili podnesu smrtnu kaznu. Arijan dakle, koji je tada bio namjesnik Tebaide, nimalo ne oklijevajući, čim je uhvatio Askla i Leonidu, koji su štovali i čuvali pobožnost, podvrgava ih mnogim i velikim mukama, a zatim ih i najokrutnije lišava života.”
2 Koje su to muke bile, može se vidjeti iz Acta Asclæ, koja smo donijeli 23. siječnja iz više rukopisa. Ondje se doduše Leonida ne spominje; ali isti je pisac Metafrast svjedok da je bio Asklov drug, jer se kod njega Arijan ovako obraća Filemonu: „Zar nisi maloprije vidio kakve su i kolike kazne pretrpjeli Asklo i Leonida, a zatim su bili i osuđeni na smrt?” „Upravo to”, odgovara Filemon, „bilo mi je povod koji me potaknuo na mučeništvo, što su se Asklo i Leonida tako maloprije borili za Krista; i odatle sam primio nauk najveće strpljivosti i dokaz hrabrosti. A uostalom i čudo koje su oni nedavno pokazali na onoj tvojoj lađi, kad su je zaustavili nasred riječnoga korita, koga ne bi navelo da se pripravi na preuzimanje borbe za pobožnost?”
3 Pripovijeda se da je to čudo učinio Asklo u svojim Djelima, kad je strahovito rastrgan na obali rijeke, ne mogavši stajati zbog svježih rana, gol ležao na zemlji. A nakon što je bio spaljivan bakljama, privezan je za kamen i bačen u rijeku. No, Božjom voljom, donesen je na obalu te su ga kršćani zajedno s kamenom pokopali u miru. Je li istom vrstom pogubljenja preminuo sv. Leonida, nipošto nam nije poznato. Svakako je obojici iskazan isti pokop. Jer, kao što piše isti Metafrast, kad su pobožnici relikvije sv. Filemona i Apolonija, kako je i dolikovalo, držali u časti i položili ih zajedno sa svetim Kristovim mučenicima Asklom i Leonidom, namjesnik Arijan uze prah i namaza oslijepljeno oko govoreći: „U tvoje ime, Isuse Kriste, zbog kojega su ovi dragovoljno izabrali smrt, stavljam prah na svoje oko, i ako ponovno progledam, i ja ću sam reći da nema drugoga Boga osim tebe.” Kad je to rekao, odmah je zadobio dvostruko ozdravljenje, naime i oka i duše... Zatim, uzevši skupocjena platna s mnogo miomirisa, s mnogim drugima i dvojicom biskupa ponovno dođe k škrinjama svetaca te njihove časne relikvije vjerno i pobožno pokri zemljom. Stoga uhićen, za osamsto novčića otkupi sebi dopuštenje da nakratko pristupi relikvijama mučenika. Kad je dakle dobivši dopuštenje pristupio, molio je, padao ničice, zaklinjao, grlio prah i molio da mu pomognu u borbi; tu je pomoć i iskusio, te je zatim s četvoricom tjelesnih stražara bačen u more i zadobio slavu mučeništva. Njihova je tijela dupin donio na obalu, a njegove su sluge božanskim glasom dobile zapovijed da ih časno polože zajedno s Asklom i Leonidom; kad su to učinili, svakodnevno su ubirali obilne plodove čudesa.
4 Sv. Filemon, Apolonije, Arijan, Teotih i druga trojica tjelesnih stražara časte se kod Latina 8. ožujka, a kod Grka zajedno sa sv. Leukijem, Tirzom i Kalinikom 14. prosinca. Čudno je što oni nigdje ne spominju sv. Askla i Leonidu ni u menejima, ni u antologiju, ni u menologiju ili horologiju, niti naposljetku kod Maksima Kiteranina ili u drugim obrednim kalendarima. Baronije u djelu Notationes uz ovaj dan kaže da Grci ovoga dana slave spomen sv. Leonide i drugova te da među njih ubrajaju mučenika Askla, ali ne navodi u kojim to knjigama Grci predaju. Ipak je i za ovaj dan unio u Martyrologium Romanum: „U Tebaidi svetih mučenika Leonide i drugova, koji su u vrijeme Dioklecijana zadobili palmu mučeništva.” Ponovno govori o Leonidi u 3. svesku, za godinu Kristovu 310, br. 24, kao da je poginuo u Maksiminovu progonu, dok Djela spomenutih drugova jednoglasno tvrde da je okrunjen mučeništvom pod Dioklecijanom.
5 Drugi slave Leonidu na ožujakove kalende, kojega dana rukopisni martirologiji sv. Lamberta iz Liègea i sv. Donacijana iz Bruggea, te tiskani kölnski i njemački bilježe: „U gradu Antinoju muka bl. Leonide mučenika.”
Slijedi Molanus, koji u drugom izdanju djela Additiones ad Usuardum na rubu navodi Acta S. Thyrsi. Ondje ih spominju također Maurolico, Adon, rukopis samostana sv. Lovre u Liègeu, rukopis Družbe Isusove u Antwerpenu koji nosi Bedino ime, te rukopis Florarium: „U gradu Antinoju muka bl. Leonide, kojega je isti sudac kao i sv. Askla pogubio različitim mukama.” U djelu Martyrologium Germanicum dodaje se drugi Leonida, aleksandrijski mučenik, otac Origenov; obojica su ovdje pomiješana u rukopisnom bruxelleskom martirologiju; o onome ćemo govoriti 22. travnja.
6 Toliko o Leonidi; ali tko su drugovi? U Djelima se poimence navodi samo Asklo, koji se štuje 23. siječnja. U francuskom martirologiju izdanom u Liègeu za ovaj 28. siječnja stoji ovo: „U Tebaidi sv. Asklo, Leonida, Filemon, Apolonije i njihovi drugovi. Podnijeli su mučeništvo pod carem Dioklecijanom.” Ali u istom martirologiju navodi se da su u Antinoju trpjeli Asklo 23. siječnja, a Filemon i Apolonije 8. ožujka, koji nisu imali drugove u mučeništvu, nego samo u okovima. Tako Metafrast, nakon što je ispripovjedio smrt sv. Askla i Leonide, piše: „Nakon što su oni dovršili mučeništvo, zapovijeda da se uhite i svi kršćani koji bijahu u gradu, a osobito oni koji su se nad drugima isticali pobožnošću, te da se pred njega postave sprave za mučenje, a zatim da i sam bude priveden pred njegovo lice. Kad je to najbrže učinjeno, on s oholim licem, a još oholijim duhom reče: „Ovo je u vašoj ruci, i ovu stvar prepuštamo vašoj vlasti: da ili prinoseći žrtvu živite sigurno i slobodno, ili, ako se ne pokorite, budete predani različitim mukama, a zatim i smrti.” Kad je to namjesnik rekao i odmah im bile pokazane muke, trideset i sedam muževa, muževa nepobjedivih i odlukama i duhom, rugajući se onome što se govorilo, prezirući sve što se vidjelo i uzajamno se hrabreći (rekavši samo ovo: „Ne samo nego živjeti bezbožno, nego i nego provoditi život ispravno u pobožnosti, bolje je za nju umrijeti”), uskaču usred pogibelji i posve prigrabljuju trenutak.” Od njih je samo Apolonije zadobio palmu mučeništva; ostala trideset i šestorica bila su bačena u tamnicu, a za njih se niže kaže da ih je namjesnik Arijan, obraćen na Kristovu vjeru, oslobodio okova.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.