Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 27. siječnja

O bl. Ivanu, biskupu Morina u Belgiji

DE B. JOANNE MORINORUM EP. IN BELGIO

Sadržaj (13)
  1. Predgovor pisca.
  2. Ivanovo obrazovanje i studiji.
  3. Redovnički novicijat. Arhiđakonat u Arrasu.
  4. POGLAVLJE III. Biskupstvo nametnuto protiv njegove volje.
  5. Crkvena stega. Ostale kreposti.
  6. Pogibelj po život na početku; raspršena s neba.
  7. Posljednja bolest i smrt.
  8. POGLAVLJE VIII. Pokop. Čudesa.
  9. Epitaf. Pogovor autora.
  10. O djelima bl. Ivana
  11. Dobročinstva iskazana benediktinskom redu.
  12. POGLAVLJE III. Obrana crkvene vlasti.
  13. Druge crkvene službe.

POGLAVLJE VIII. Pokop. Čudesa.

Kada smo pak njegovo tijelo, po običaju oprano, odjeveno u svećeničko ruho i urešeno biskupskim znakovima, položili u crkvi pred oltar svete Bogorodice Marije, teško je izreći kolikom ga je ljepotom Gospodin odjenuo i kolikim je svjetlom iznimne bjeline obasjao njegovo lice. Lice mu je naime zasjalo nekim čudesnim i presjajnim sjajem tako da je već i na beživotnom tijelu pokazivalo neki ures budućega uskrsnuća. Pokazivao je uistinu blagi Gospodin kakvu je nagradu zaslužio njegov isluženi vojnik vojujući u šatoru tijela, kada je sam šator u kojemu je vojevao obasjao tolikom slavom. Sa svih su strana natječući se dolazile povorke vjernika, želeći njegovu časnom sprovodu iskazati pobožnu počast. Mogao si ih vidjeti kako pobožnom revnošću okružuju njegov odar i kako se dugotrajnim gledanjem, uprijevši poglede u njegovo lice, žudnim očima napajajući tom njegovom slavom, ne mogu nasititi. Stoga su se mnogi, nakon što bi se nakratko udaljili, ponovno vraćali, jer im nije bilo dovoljno vidjeti ga jednom, dvaput ili više puta. I ta posjećenost tijekom cijela ona dva dana nije izostala gotovo ni jednoga sata.

33 U srijedu pak oko šestoga sata stigao je gospodin Robert, časni biskup Arrasa, sa svojim klerom da prema odredbama kanona iskaže dužnu počast na sprovodu časnoga biskupa. Biskup Amiensa pak, i sam poput biskupa Arrasa pismom pozvan na taj čin, budući da toga dana nije mogao biti prisutan, nije propustio u svom pismu vrlo ponizno ispričati svoju odsutnost. Nakon što je isti biskup slavio svečanu misu i nakon što sam ja grešnik svojim nedostojnim rukama obilno pomazao ono njegovo proslavljeno lice i svetu desnicu s ono malo balzama što sam ga upravo za tu svrhu neko vrijeme čuvao u srebrnoj posudici, a ta se malena količina balzama preko svake nade nemalo umnožila, naposljetku smo se pripremili položiti ga u grob. Iza glavnoga oltara blažene vazda Djevice Marije, pokraj oltarab sv. Maksima biskupa, gdje se nalazi i njegov časni relikvijar, dali smo probiti crkveni zid i u njega smjestiti njegovu grobnicu tako da ne prelazi bočnu površinu istoga zida.

34 O tome ne valja prešutjeti da se, dok smo se časni muž gospodin arhiđakon Herbert i ja silno brinuli oko traženja sarkofaga u koji bi se prikladno mogao položiti tako velik svećenik i zabrinuto se među sobom pitali što valja učiniti, božanskom odredbom dogodilo da smo prošli pokraj grobnice. Bio je naime mnogo godina ranije nabavljen za grob nekoga biskupa, ali je tada zbog prevelike kratkoće bio odbačen; sjećam se da se tvrdilo kako je prikladan jedino za dječaka ili nekoga čovjeka niska rasta. A naš je gospodin bio visoka stasa. Dok smo o tome s mnogo tuge i žalosti razgovarali, reče isti arhiđakon: Zašto ne bismo srušili ovaj zid koji je nadograđen iznad njega (jer je, budući da je bio neupotrebljiv, nedavno bio ugrađen u temelj zida) i okrenuli taj sarkofag kako bismo sigurnije ispitali može li se na bilo koji način prilagoditi? I kad bismo upotrijebili mnogo pomoćnika, rekoh, to se ne bi moglo učiniti ako nas od tolikoga truda ne čeka nikakav plod. A znate, što i svi dobro znaju i potvrđuju, da zbog velike kratkoće kojom je ograničen nipošto nije prikladan. A tko zna, reče on, ne bi li se kakvom domišljatošću mogao prilagoditi? Moći ćemo, rekoh, možda na strani stopalac produžiti njegovo čelo i dodavanjem drugoga kamena donekle povećati njegovu duljinu, ako se barem dogodi da ima dovoljnu širinu. Čemu više riječi? Taj nam se savjet naposljetku svidio. Kamen je stoga bio okrenut te je, po Božjoj providnosti za svoga slugu, pronađen tolikom i duljinom i širinom da je znatno nadmašivao njegov visoki stas te je mogao primiti ne samo njegovo tijelo nego i dva tijela iste veličine, ako bi prilike tako zahtijevale, ili čak tri. Bio je također tolike čistoće i tolike bjeline da nitko nije sumnjao kako je ta stvar tako nastala Božjom naklonošću.

33 Zahvaljujući dakle Gospodinu, odlučili smo da se on položi na spomenuto mjesto jer je bilo skrovitije. Bio je naime zapovjedio da ga se pokopa na skrovitu mjestu, gdje ne bi bio čest prolaz ljudi, kako nitko ne bi imao priliku hodati preko njegova groba. Smatrao je naime da to dolikuje svim svećenicima i da udove posvećene svetoj službi nitko ni iz kakva razloga ne smije gaziti. Pošto je naposljetku sve svečano dovršeno, odnesen je do mjesta groba ponajviše rukama opata, dok su se ipak i plemići s najvećom pobožnošću natjecali da makar dotaknu njegov odar. Dok smo ga u taj grob unosili spomenuti časni muž, naime gospodin Herbert, i ja (čudesno je doduše, ali pred Kristom kao svjedokom govorit ću istinu), držeći ga osobito za ramena i polažući u tu istu grobnicu, nisam osjetio nikakve težine.

a To je bio Garin, treći nakon sv. Gotfrida.
b Tijelo sv. Maksima, nakon što je Thérouanne bio razoren, preneseno je u Ypres. Morini su ga smatrali, a stanovnici Ypresa ga i danas smatraju biskupom Rijeza, o čemu ćemo raspravljati 27. studenoga.
c Buzelinov rukopis ima exscindere (izdubiti).

Epitaf. Pogovor autora.

Napisao sam pak natpis koji ukratko sadrži vrijeme njegova biskupstva i usnuća te sažetak njegovih običaja i djela. Njega smo, potvrđena svjedočanstvom onih koji su bili nazočni, dali napisati i na pergameni i na olovnoj pločici. Oboje smo pak položili uz njegovu glavu, pločicu zasebno, a zapečaćenu pergamenu u staklenoj posudi. Njezin smo prijepis zadržali kod sebe te smo smatrali da nipošto nije suvišno uvrstiti njezin tekst i u ovo djelce.

37 Godine utjelovljene Riječi 1130., osme indikcije, 27. siječnja, preminuo je časni muž, ljubitelj svake pobožnosti, gospodin biskup Ivan, koji je u Rimu na općem saboru, pod predsjedanjem i odobrenjem pape Urbana II., za biskupa ove morinske Crkve izabran, 4. lipnja zaređen za prezbitera, XVI. dana prije augustskih kalenda posvećen za biskupa, a VIII. dana prije kalenda istoga mjeseca ustoličen na biskupsku stolicu. Upravljao je Crkvom XXX godina, VI mjeseci i 3 dana. Dok je živio, učinio je mnoga dobra djela: osnovao je osam samostana regularnih klerika ili monaha. Također je za gradnju ove Crkve, koju je bio zatekao gotovo iz temelja razorenu i ogoljelu,

O djelima bl. Ivana

Izvadci iz raznih autora.

Razni samostani regularnih kanonika koje je Ivan osnovao i opremio. zatekao, mnogo potrošio. Darovao je najbolje knjige, oltarne ukrase i veoma mnogo posuđa za bogoslužnu uporabu. Bio je pak od kolijevke najčišćega života, čist, trijezan, ponizan, strpljiv, milosrdan, iznad ljudskoga običaja nedužan, darežljiv i gostoljubiv. I u lijepoj starosti, pun dana, preselio se Gospodinu, trideseti u popisu morinskih biskupa, 29. siječnja pokopan u svojoj crkvi rukama opata. a

38 Nakon njegova ukopa svi su se razišli uz neizmjerne jecaje i plač. Tko naime ne bi oplakivao općega Oca domovine? Premda njega zasigurno ne treba oplakivati, jer je sretnom razmjenom prolazno zamijenio vječnim, a raspadljivo zemaljsko nebeskim. Ipak sami sebi ne možemo zapovjediti da ne tugujemo, jer smo, boraveći još u nevoljama ovoga progonstva, izgubili toliku utjehu života. O muža uistinu najizvrsnijega u ovim vremenima! Postojana u vjeri, dugotrpljiva u nadi, preobilna u ljubavi, koja je, osobito u ove dane, dok se cijeli svijet hladi, zahladnjela i u svetim ljudima, ali je u njemu svakodnevno rastući sve do kraja napredovala i umnažala se. Uzor svake pobožnosti i ogledalo kreposti! Premilostiva je Božja dobrota meni bijedniku napose dopustila uživati dobra te njegove svete ljubavi, jer me je taj pobožni Otac, premda nezaslužna i nedostojna, veoma prisno ljubio. No kako bi mene isključio iz krila svoje ljubavi, u kojem je, koliko je do njega bilo, sve grlio i najnježnije grijao? Jao meni bijedniku! Jao meni nesretniku! Koji sam izgubio jedinu utjehu svojih bijeda, koji sam izgubio radost svoga života. O jedinstveno utočište moje duše! Kakvo će mi odsada bez njega moći biti veselje? Hoće li mi uopće više život biti ugodan, ili ijedan dan ili sat bez tuge? Ali kad bi silna bol dopustila razumu da progovori, sam bi razum dovoljno jasno poučio da takva muža ne treba toliko pratiti naricanjem koliko nasljedovanjem. Jer dok je tako pred nama hodio, očito je pokazao da ga trebamo slijediti. Ako ga ne budemo neprestano prema svojim snagama slijedili kao vođu, valja se bojati da ga na budućem ispitu ne nađemo kao Suca. Ali što će biti? Ja sam doduše (što ne priznajem bez muke) svjestan da zbog onoga preteškog bremena grijeha kojim sam pritisnut ne mogu slijediti njegov strmi i uski korak. Preostaje ipak još ono čemu se možemo nadati: preostaje da molimo kako bismo, naime, ono što sami po sebi ne zaslužujemo, postigli zagovorom njegovih zasluga i zasluga svih svetih, po daru Onoga čije kraljevstvo i vlast ostaje slavno u vijeke vjekova. Amen. a U Buzelinovu rukopisu dodaje se sljedeće, što se ipak čini naknadno umetnutim, a ne napisanim od ovoga autora: Takva mu je pohvala da ga nikada nitko, pa ni protivnik, nije optužio da bi zbog pohlepe izvrnuo sud ili pravdu. Od te je mane bio toliko slobodan da se, kako o njemu kaže Šimun, opat sv. Bertina, ne sjeća da je ikada vidio čišćega čovjeka. Globe i kazne za prijestupe jedva je ikada primao: razborit u sudovima, darežljiv prema gostima, okrepa siromaha, vodio je častan život pred Bogom i pred svijetom. S Odardom ili Odonom, biskupom Cambraia, i mnogim pukom posvetio je crkvu samostana Sv. Otoka u Sithiuu; pristao je uz izvješće Lamberta, opata toga mjesta. Mjesto koje se zove Osclarum u Mempisku i Egfridovu kapelu u kraju Furnes predao je samostanu za spas svoje duše. Ondje ima svečanu godišnjicu. A kad je klinijski opat, pod izlikom reda posebno podijeljenoga crkvi sv. Bertina, htio sebi prisvojiti posjede i slobode toga samostana te ga na neki način podložiti, taj je čestiti muž, znajući da je samostan slobodan te osnovan i obdaren slobodnim dobrima, na molbu braće i po nalogu pape Paskala II. stao na njihovu stranu. Neka drugi prosude o tome, jer se to protivi onome što se pripovijeda u djelu Bibliotheca Cluniacensis.

Nema nijedne druge stvari koja bi toliko vrijedila za učvršćivanje ljudskih duša u ispovijedanju pravovjerne vjere, ili za njihovo raspaljivanje revnošću za krepost, kao što je život pobožnih ljudi stavljen pred oči za nasljedovanje. On naime neprestano pruža tihe poticaje onima koji se nemarnije brinu za božanske stvari. Iz toga su se razloga mnogi biskupi revni za spasenje svojih vjernika, već od samih početaka Crkve, uvijek brižljivo trudili da redovničke zajednice ili osnivaju, ili ih od drugamo pozivaju, ili im pribavljaju potrebnu opskrbu, ili ih potiču na opsluživanje ispravne stege i vježbanje u krepostima, kako bi sigurnije i obilnije koristili spasenju ostalih naroda koji su im povjereni.

2 U toj je vrsti djelovanja revnost bl. Ivana, morinskoga biskupa, bila neobično velika. Svjedoči Ivan de Colle-medio da je on na raznim mjestima osnovao sedam ili više samostana i u svakome od njih rasporedio zajednice monaha ili klerika koji su odlučili živjeti prema pravilu apostola, a zatim u njegovu epitafu kaže: „Dok je živio, učinio je mnoga dobra djela: osnovao je osam samostana regularnih klerika ili monaha.” Neke od njih nabraja Meyer u 4. knjizi, pod godinom 1099.: „Njegovom su pomoću”, kaže, „započeti samostani u Ypresu, Loou, Evershamu, Bourbourgu, Guînesu i Merkemu kod Diksmuidea.” A Chronicon Bertinense, sastavljena za biskupa Lamberta, koju navodi naš Ivan Buzelin, kaže: „Gospodina Ivana primili su za svoga biskupa godine Gospodnje 1099., a on je najsvetije upravljao biskupijom 30 godina. U njegovo je vrijeme iznova sagrađeno šest samostana, naime u Ypresu, u Loou i u Evershamu za regularne kanonike, a u Bourbourgu, u Guînesu i u Merkemu za crne koludrice sv. Benedikta. Zatim je našoj crkvi sv. Bertina darovao oltare iz Merkema, iz Egfridove kapele, Bas-Warnetona i Haveskerkea te druga dobra učinio ovoj crkvi, o čemu će se niže na svojim mjestima govoriti. I dokle god je živio, nije prestajao činiti dobro ovoj crkvi, muž pravedan i svet: i premda ga Rimska Crkva nije kanonizirala, pobožno vjerujemo da je upisan u knjigu života u broj svetaca.” Slično piše i Ivan Iperius.

3 Istih šest samostana, koje je Ivan dijelom započeo, a dijelom dovršio, nabraja Miraeus u djelu Chronicon Belgicum pod godinom 1099. O svakome ćemo govoriti zasebno, i to najprije o onima koji su osnovani za regularne kanonike. Na sve se njih odnosi ono što piše pisac njegova životopisa: „Uistinu je kod pape Paskala blažene uspomene stekao toliku prisnost da ga je ovaj uvijek ubrajao među najdraže. Stoga je za cijeloga trajanja njegova papinstva bez ikakve poteškoće dobio što god bi od te Stolice zatražio. Samostanima koje je bio osnovao isti je papa njegovim posredovanjem podijelio povlastice.”

4 O samostanu u Ypresu ovako gore piše Ivan de Colle-medio: „Kad je oslobodio crkvu u Ypresu (od ljage simonije) i neko je vrijeme zadržao za sebe, darovao ju je regularnoj braći te ju je, nakon što je za opata postavio gore spomenutoga Gerarda, biskupskom povlasticom potvrdio da je trajno posjeduju.” Još određenije piše Jakov Meyer u 4. knjizi, pod godinom 1101.: „Ivan, morinski biskup, muž u svemu hvalevrijedan, protjerao je iz grada Ypresa častohlepne i pohlepne svećenike zbog njihove simonije i drugih poroka te je na molbu građana nekoga Gerarda, svećenika prokušana života, postavio na čelo crkava sv. Martina i sv. Petra: ovaj je odmah, sagradivši samostan na livadama, pridružio sebi drugove koji su živjeli prema pravilu sv. Augustina i natapali narod evanđeoskim naucima.” Taj samostan, koji naziva opatijskim prepozitstvom, spominje Jakov Marchantius u 1. knjizi djela Descriptio Flandriæ. Ta je pak opatija godine 1561. uzdignuta na čast katedralne crkve.

Loo je osnovan ranije, 3 Samostan u Loou, kako prenosi Marchantius, započet je godine 1050., a početak njegove glavne zaklade potječe, kako je očito iz arhiva toga samostana, od Filipa, kaštelana Ypresa, sina Roberta Frizijskoga, i njegova sina Vilima od Ypresa. Isto prema Marchantiusu prenosi Miraeus u djelu Liber de Canonicis regularibus, pogl. 35. Jesu li Robertovi sinovi i unuci godine 1030. bili toliko odrasli, neka sami prosude, budući da su se njegovi roditelji, prema Meyerovu svjedočanstvu, vjenčali tek godine 1027., a ni on sam nije bio prvorođenac. Vjerojatnije stvari piše Meyer u 3. knjizi, pod godinom 1093.: „Iste je godine grof Filip od Looa svoju grofoviju dodijelio samostanu sv. Petra koji je ondje nedavno osnovan. Naime, oko godine spasenja 1050. Toma, prezbiter iz Looa, muž velike pobožnosti, pretvorio je svoju crkvu u samostan takozvanih regularnih kanonika.” O Filipovoj darovnici vidi isprave među pismima, gdje ćeš pronaći i povijest toga grofa Roberta koju je prije više od četiri stotine godina napisao neki Nijemac. Tako Meyer, s čime se, čini se, ne slaže dovoljno Marchantius, koji piše da se čini čudnim da je grofovska čast u ta vremena bila toliko beznačajna da bi se pripisivala gradiću koji izvan sebe nema nikakve sudbenosti (jer je okružen kaštelanijom Furnes), a ni u sebi nikakve veličine: osim ako se taj naslov više odnosi na posjednike, koji su potjecali od flandrijskih knezova, negoli na veličinu posjeda. Doduše, i danas je opat Looa grof istoga mjesta. Ipak su oni koje imenuje Marchantius mogli tom samostanu dodijeliti neke posjede, za koje tvrdi da su ih potvrdili bl. Karlo i Filip Alzaški. A to što se bl. Ivanu pripisuje osnutak i ovoga samostana, vjerojatno znači da je on uložio trud ili u prilagođavanje i podizanje zgrada za redovničko stanovanje, ili u sastavljanje statuta, ili u uspostavljanje tamošnje redovničke stege na bilo koji način.

6 Isto se može zaključiti i o Evershamu. O njemu naime Meyer godine Kristove 1091., devet godina prije nego što je Ivan postao biskupom, piše ovako: „Započet je i samostan u kraju Furnes, imenom Eversham, na rijeci Yser pokraj Stavelea, gdje je Valbert, kanonik iz Cassela, u tu svrhu darovao oltar sv. Petra, kojemu je i Gerard, morinski biskup, podijelio slobodu.” Isto prema Meyeru donosi Miraeus u djelu Liber de Canonicis regularibus, pogl. 42, koji dodaje da toga kanonika drugi nazivaju Valterom te da je taj samostan poslije čudesno povećao i obdario Robert Jeruzalemski, flandrijski grof, i njegova majka Gertruda.

7 O crkvi u Voormezeleu gore svjedoči Ivan de Colle-medio da je ona, kao i ona u Ypresu, trudom bl. biskupa Ivana istrgnuta iz ruku otimača, koji su kanonskim sudom bili osuđeni zbog simonijske hereze, te da je on, nakon što je iz Crkve uklonio one koji su je stekli simonijom, Gospodnji vinograd iznajmio drugim vinogradarima... „Cijelu je pak crkvu u Voormezeleu preveo u regularni stalež, osim što je onoga koji im je prije bio prepozit postavio za opata regularnih klerika na drugome mjestu, a na čelo te crkve postavio Albolda, muža uglednije pobožnosti, te je poslije svojom darežljivošću povećao njihove prihode.” To se pak dogodilo godine 1100., kako piše Meyer u 4. knjizi: „Kanonici iz Voormezelea prihvaćaju regularno uređenje i za prvoga opata primaju Albalda.” Spominje ga i Marchantius u 1. knjizi. Andrija du Chesne u 2. knjizi djela Historia genealogica domus Gandavensis u dokazima navodi nekoliko darovnica koje su tom samostanu dali Robert Jeruzalemski i Balduin Sjekira.

8 Također je opatiju u Chocquesu, smještenu pokraj artoaškoga grada Béthunea, godine 1120. podigao Ivan; ovako kaže Buzelin: „Treće godine nakon toga, kad je bl. Ivan opazio da kanonici iz Chocquesa pokraj Béthunea ne vode baš ispravan i čestit život te da se svećeničke službe te crkve dijele po volji ili hiru plemenitih muževa Hugona, Anzelma i Balduina Riđega protiv svakoga prava i zakona, veoma se ražalostio zbog ozbiljnosti stvari te je odmah odlučio predati je regularnim kanonicima zajedno s prihodima. I doista je tako uspješno radio da je, sagradivši samostan u utvrdi tih plemića, svjetovnim kanonicima oduzeo nadarbine i ondje postavio ljude koji su ispovijedali pravilo sv. Augustina, da uživaju svećeničke prihode.” Tu je ustanovu poslije odobrio i potvrdio rimski prvosvećenik Eugen III., izdavši o tome svetu povelju. Eugen je postao papom početkom godine 1143., a umro je 8. srpnja 1143. O opatiji u Chocquesu raspravlja Miraeus u djelu Liber de Canonicis regularibus, pogl. 58, te prenosi da su njezin miraz poslije uvećali Vilim, Balduin, Danijel i Robert, gospodari Béthunea.

9 I to su dakle dobročinstva koja je regularnim kanonicima iskazao Ivan, koji je i sam bio odgojen u njihovim ustanovama na Brdu sv. Eligija te je s nekim opatima istoga reda uvijek bio povezan uskim prijateljstvom. On je također posvetio novu crkvu u Arrouaiseu, koju je marom kanonika sagradio Kono nakon što je srušena drvena kapela, zajedno sa sv. Gotfridom iz Amiensa, uz dopuštenje i na molbu Lamberta, biskupa Arrasa, godine 1106., 23. rujna. Također je Ivan zajedno s Odonom, biskupom Cambraia, uz pristanak biskupa Tournaia Baldrika te na poticaj i o trošku Ogive, udovice Rogerija, kaštelana Lillea, obnovio Phalempin, postavivši ondje opata i kanonike koji su ispovijedali pravilo sv. Augustina. To opširnije spominje naš Buzelin u djelu Annales Gallo-Flandriæ, knjiga 3.

Dobročinstva iskazana benediktinskom redu.

No nije Ivan bio toliko privržen redu regularnih kanonika da ne bi prigrlio i druge, osobito one u kojima bi opazio neku posebnu revnost za krepost. Klinijevce je zasigurno, videći da cvjetaju izvrsnom stegom i svetošću života, pratio tolikom naklonošću da je Lamberta, opata bertinskoga ili sithijskoga, potaknuo da svoj samostan obnovi prema njihovim statutima. Lambert mu je bio veoma prisan, veliki štovatelj njegove kreposti i promicatelj njegova dostojanstva. Naime, kako piše Meyer u 4. knjizi djela Annales Flandriæ, rimski ga je prvosvećenik potvrdio na molbu Klemencije i Lamberta, bertinskoga opata. Kako je pak klinijska obnova uvedena u samostan sv. Bertina, pripovijeda Ivan Iperius, poslije opat istoga samostana, u svojoj kronici: „Godine 1101. Ivan, morinski biskup, uputi se u Rim k papi: s njim pođe na put i naš opat Lambert, pretvarajući se da putuje s njim, te monaha kojega je bio poveo sa sobom zatvori pod stražom u jednoj klinijskoj ćeliji. Sam pak Lambert ostade u Clunyju, položi zavjete i nauči njihov red. Napokon, kad se biskup vratio iz Rima bez opata, naši monasi jednom, drugi i treći put poručuju opatu Lambertu da dođe. Kad se vratio, neki mu se pokoriše, ali veći dio odbi poslušnost. Tada on, tajno pozvavši svoje vojnike, pohvata buntovnike i zatvori ih po raznim crkvama. U to je vrijeme Clunyjem upravljao opat Hugo, muž svete uspomene, s čijim je dopuštenjem Lambert iz raznih klinijskih samostana doveo ovamo redovnike i ovdje uveo red godine Gospodnje 1101. Dok su oni sveto i pobožno živjeli, preostali se sithijski monasi, iz straha od strogosti stege, razbježaše na razne strane. No zbog toga ovdje nije prestalo djelo Božje. Naime, zbog novoga žara pobožnosti mnogi su se ovamo slili, tako da je za kratko vrijeme bilo prisutno više od stotinu i dvadeset braće.” Tako Iperius.

11 To je pak učinjeno uz znanje i odobrenje Klemencije, supruge Roberta Jeruzalemskoga, koju je on pri odlasku bio postavio na čelo svoje zemlje i svega što je pripadalo njegovoj vlasti. A grof je po povratku, kako sam navodi u povelji koju du Chesne donosi u djelu Bibliotheca Cluniacensis, izdanoj u Arrasu godine 1106., 13. veljače, najprije izrazio neizmjernu zahvalnost Hugonu i veoma se obradovao svetoj pobožnosti, a zatim je, posavjetovavši se s časnim biskupima Lambertom iz Arrasa i Ivanom iz Thérouannea te ostalim svojim vjernicima, sve to potvrdio.

12 Isti je sveti biskup godine 1112. darovao crkvu u Fréventu samostanu sv. Martina na Poljima, u ruke klinijskoga opata Poncija, uz očuvanje podložnosti i poslušnosti koju je spomenuta crkva dugovala crkvi u Thérouanneu, kako se opširnije prenosi samim Ivanovim riječima u istom djelu Bibliotheca Cluniacensis. Isti je Ivan bio prisutan i kada je Eustahije, grof Boulognea, godine 1107. darovao klinijevcima samostan sv. Vulmara, kako je očito iz povelje samoga Eustahija izdane godine 1107., koja se nalazi u istoj zbirci. Isti je Ivan godine 1112. priorat sv. Jurja, koji se i danas vidi uz ruševine staroga Hesdina i ističe se bogatim prihodima, dodijelio asketima iz Anchina, reda sv. Benedikta, a papa Paskal je kratkim pismom izdanim 19. lipnja, V. indikcije, godine utjelovljenja Kristova 1112., potvrdio to Ivanovo darovanje ili ustupanje. Stoga valja ispraviti ono što se dodaje Sigebertovoj kronici u rukopisu iz Anchina pod godinom 1093.: „Crkva sv. Jurja u Hesdinu predaje se crkvi u Anchinu.”

13 Samostan sv. Petra u Blandiniumu u gradu Gentu, nakon što je ponovno donekle propala stega koju je bio obnovio sv. Gerard iz Brognea, pomoću našega Ivana ponovno je vraćen na nekadašnju snagu pobožnosti. Tako Meyer pod godinom 1117.: „Obnovljen je samostan u Blandiniumu i postavljen novi opat imenom Arnulf... Obnovitelji pak Blandiniuma bili su knez Balduin i njegova majka Klemencija, zajedno s Ivanom, morinskim biskupom, i Lambertom, bertinskim opatom.” Tu obnovu spominje i suvremeni pisac djela Chronicon Trudonense: „U one je dane kod sv. Petra u Gentu bio poglavarom Arnulf, koji se poslije za života odrekao opatije, uznemiravan od braće: ipak je u njegovo vrijeme ono mjesto obilovalo preobiljem hrane i odjeće kako za zdravu tako i za bolesnu braću, a pod njim su cvjetala pobožna nastojanja klinijskoga reda koja je on uveo.” Grof Balduin svjedoči u darovnici izdanoj samostanu u Voormezeleu u ruke gospodina Ivana, morinskoga biskupa, itd., da je zapovjedio da se okupe biskupi i opati njegova kraljevstva te mnoge plemenite osobe iz redova klerika i laika, radi ispravljanja ili poboljšanja pravila samostana u Blandiniumu, godine 1117., 10. indikcije, 31. siječnja.

14 Napokon je Ivan godine 1120. postavio opata samostanu sv. Vinoka u Berguesu; ovako kaže Meyer pod tom godinom: „Protjeran je Hermes, opat iz Berguesa, koji je u Reimsu u samostanu sv. Nikazija najpobožnije proveo ostatak života, nakon što je u Berguesu po Ivanu, morinskom biskupu, za novoga opata postavljen Toma, bertinski monah.” Iskazala se i iznimna dobrohotnost bl. Ivana prema novoj redovničkoj zajednici istoga reda u Hamu, čiji se opat Gerard gore ubraja među njegove najprisnije prijatelje.

15 To su dobročinstva koja je Ivan iskazao muževima te ustanove. Za žene koludrice, koje su ispovijedale isto pravilo, osnovao je samostan u selu Merkemu, udaljenom sat i pol hoda od grada Diksmuidea. Kad je u tom samostanu stega posve popustila i preostala samo jedna redovnica, njegovi su prihodi odlukom vrhovnoga svećenika i kralja Filipa II. dodijeljeni kolegiju Družbe Isusove u Ypresu. Taj samostan koji je osnovao Ivan, osim gore navedenih pisaca, spominje i Miraeus u djelu Origines cœnobiorum Belgicorum, pogl. 58.

16 I danas postoji drugi samostan benediktinskih koludrica koji je osnovao sv. Ivan, u gradiću koji se danas pučki naziva Bourbourg, a nekoć su ga zvali Broucbourg, jednu milju udaljenom od grada Gravelinesa.

17 Treći je bio u Guînesu; smatramo da je to onaj o kojemu govori Lambert iz Ardresa u djelu Historia Ghisnensium, pogl. 13: „Ema, udovica grofa Manasea, obnovila je u Guînesu, za okajanje svoje duše i duše svoga muža Manasea, grofa od Guînesa, te svojih prethodnika i nasljednika, od prihoda svoga stola, crkvu sv. Leonarda, ispovjedaoca i biskupa, i samostanski klaustar: njemu je pridružila koludrice uzete iz samostana crkve u Astromu, da zauvijek služe Bogu. Na čelo im je postavila i najpobožniju opaticu imenom Sibilu, ili Sibiliju, iz roda i srodstva Adele, nekadašnje grofice od Guînesa, za koju smo gore rekli da je nadimkom nazvana Kristijanom, dovedenu iz pokrajine Lotaringije: te ju je godine Gospodnjega utjelovljenja 1102. ustoličila u crkvi sv. Leonarda u Guînesu nad nedavno uvedenim koludricama.”

POGLAVLJE III. Obrana crkvene vlasti.

Nije pak Ivan bio darežljiviji u činjenju dobra Bogu posvećenim ljudima negoli što je bio hrabriji u odupiranju nastojanjima zlikovaca. Mnogo su Flamanci pretrpjeli od Vilima Normanskoga, koji je nakon sv. Karla bio grof Flandrije. Kad je on također jednim otpisom povrijedio crkvenu vlast, prizvani su kralj Franaka i nadbiskup Reimsa: oni su u Lille poslali Ivana, koji je presudio u korist Crkve i kanonika toga grada protiv grofa, a sam je događaj zapisao na spomen potomstvu:

19 U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja Ivan, milošću Božjom morinski biskup, želim da sadašnjima i budućima bude poznato ono što se nalazi u nastavku. Budući da su klerici iz Lillea, pritisnuti krajnjom potrebom svoje crkve, po običaju drugih gospodara zatražili pomoć od podložnika Crkve, oni su, otvrdnuli u poroku škrtosti, otišli flandrijskomu grofu Vilimu Normanskomu te su ili molbom ili novcem postigli da on na svaki način zabrani klericima da išta traže, a podložnicima da klericima išta daju. Stoga su klerici, bojeći se da bi se tom drskošću mogla umanjiti drevna sloboda njihove crkve, noseći sa sobom povlastice Rimske Crkve i kraljevske vlasti, pošli kralju Franaka Ljudevitu i nadbiskupu Reimsa Rainaudu te ih zakleli da otklone tu nepravdu od Crkve. Oni su, razmotrivši sadržaj povlastica, osudili grofov čin i pisali mu da odustane od toga nepravednog opterećivanja Crkve. Stoga, kad smo određenoga dana, pozvani pismom gospodina nadbiskupa, i mi bili prisutni, te kad je parnica u prisutnosti obiju strana iznesena u javnost i razborito raspravljena, zajedničkim je pristankom i sudom zemaljskih baruna odlučeno da ti klerici imaju isto pravo vlasti nad svojim podložnicima kakvo i drugi knezovi zemlje imaju nad svojima, te da im u tome nijedan knez ne smije nanositi nikakvo nasilje. Grof je stoga, javno uvjeren razlogom i sudom, priznao pravo Crkve te je, zatraživši oproštenje za prijestup koji je bio počinio i obećavši popravak, po nama primio oprost i odrješenje od te krivnje. To se dakako svidjelo preporučiti čitateljima i sjećanju potomaka, kako bi se, ako bi se ubuduće slučajno pojavio sličan slučaj, svaka vlast, imajući pred očima ovaj prijašnji postupak, mogla obuzdati od slične samovolje. Sastavljeno u Lilleu pred crkvom sv. Petra godine Gospodnje 1128., VI. indikcije, pred ovim svjedocima: Robertom, arhiđakonom Tournaia i prepozitom spomenute crkve, Herbertom, morinskim arhiđakonom, Apsalonom, opatom sv. Amanda, kanonikom Mainerom, kanonicima Lambertom i Erembaldom, Robertom iz Béthunea, Ingelbertom iz Petegema itd.

20 Mnogo se ranije u velikim stvarima očitovala ta ista velikodušnost našega Ivana, a pohvalio ju je Ivo, biskup Chartresa, u 97. pismu. Početkom XII. stoljeća klerici iz Beauvaisa izabrali su za biskupa nekoga klerika imenom Stjepana, koji je, kako isti Ivo piše na drugom mjestu, bio daleko od svetih redova, jer još nije bio ni subđakon, čovjek neuk, kockar, ženskar, nekoć javno ozloglašen zbog javnoga preljuba i zbog toga od gospodina nadbiskupa Lyona, tadašnjega legata Apostolske Stolice, lišen crkvenoga zajedništva. No drugi klerici boljega glasa i zdravijega razbora, uz prethodni savjet pape, savjet prvaka svoje biskupije i pohvalu naroda, izabrali su sebi za biskupa Galona, muža čestita života i urešena slobodnim znanostima i crkvenim naukama. Njemu su se, zato što je bio Ivonov učenik, kod njega odgojen i kod njega poučen, izabran od pape, i zato što bi kralju bio velik protivnik, otvoreno suprotstavljali kralj i kraljev sin; a nadbiskup Reimsa, više misleći na kraljevu volju negoli na svoju dužnost, nije ga htio posvetiti. Tada je Ivo počeo svuda hrabro braniti Galonovu stvar, štoviše stvar Crkve, te je sebi za pomoćnike uzeo našega Ivana i Lamberta iz Arrasa, uz pohvalu njihove izvanredne revnosti; ovako im dakle piše: „Vjerujem da ste primili pisma gospodina pape poslana i vama po našoj subraći, kanonicima sv. Kvintina: u njima smo i ukoreni zbog kakva-takva pristanka uz Stjepana, prosaca crkve u Beauvaisu, i unaprijed opomenuti da se na svaki način čuvamo da se u crkvu u Beauvaisu ne uvuče osoba manje prikladna za svete redove. Budući da je dakle vaš običaj uvijek bio da vukove koji se potajno uvlače u Božje ovčinjake odbacujete savršenom mržnjom te da ih, poput vjernih pasa u kući Božjoj, gdje god je bilo dopušteno, napadate, uporno i u pravi čas molimo i opominjemo vašu pobožnost da ono što ste dosad činili iz ljubavi prema pravdi, još revnije učinite u ovoj stvari iz dužnosti poslušnosti. Vi stoga, kao sufragani Crkve u Reimsu, opomenite svoga metropolita da prema sadržaju pisama koje je gospodin papa poslao stanovnicima Beauvaisa, po dužnosti svoje službe potakne klerike crkve u Beauvaisu na obavljanje kanonskoga izbora, kako bi iz potpore njegove vlasti i slabi imali čime da se izliječe, a jaki čime da se učvrste. Ako bi pak zbog zavodljive lijenosti to odgodio ili se pretvarao da ne vidi, morate ga opomenuti da tako časti svoju službu kako ono što treba učiniti on ne bi bilo izvršeno rukama drugih. Zdravo.”

21 Što je drugo Ivan učinio za slobodu i mir drugih Crkava, ovako spominje Buzelin: „Tekla je 1114. godina nakon tisućite i stote Kristove godine, kad je rimski prvosvećenik Paskal II. dao ovlast kanonicima iz Tournaia da sebi izaberu biskupa i na taj način svoju crkvu izuzmu ispod jarma biskupa Noyona. Ali prije nego što su oni nekome dali svoje glasove, nakon smrti Baldrika, koji je upravljao objema biskupijama, stanovnici Noyona proglasili su Lamberta, arhiđakona Tournaia, biskupom kako Tournaia tako i Noyona. Nasuprot tome, stanovnici Tournaia, oslanjajući se na Paskalovu povlasticu, ubrzo imenuju svoga biskupa Herberta, morinskoga arhiđakona. I tada su našemu Ivanu pokazana Paskalova pisma kojima mu se zapovijedalo da im preda Herberta kojega su izabrali stanovnici Tournaia. On je odmah učinio što mu je bilo zapovjeđeno. Ipak se od nadbiskupa Reimsa Radulfa nije moglo lijepim riječima ishoditi da posveti Herberta: i toliko je bilo postignuto kako Lambertovom moći tako i spletkama nadbiskupa Radulfa i drugih da je vrhovni svećenik cijeli posao oko davanja biskupa stanovnicima Tournaia, tako poremećen, povjerio samomu Radulfu da ga uredi. Tada je naš biskup bio pozvan u Reims; ondje je, kad je opazio da se i on i kralj Ljudevit uzalud trude za stanovnike Tournaia, slobodnim glasom izjavio da će kralj biti čist od grijeha, ali da biskupi neće biti bez krivnje ako se spriječi posvećenje biskupa Tournaia.”

22 O tome opširnije piše Heriman, opat sv. Martina u Tournaiu, u svojoj kronici, čije pojedine riječi smatram prikladnim ovdje navesti: „Bez odgode”, kaže, „poslanici se s papinim pismima vraćaju iz Rima, zahvaljuju našemu opatu na njegovu odgovoru te po njegovu savjetu, svi jednodušno okupljeni u svojem kaptolu, izabiru sebi za biskupa nekoga Herberta, arhiđakona morinske Crkve, i donijevši pisma gospodina pape Ivanu, morinskomu biskupu, zatražiše i isposlovaše da im se njihov izabranik slobodno preda. Zatim odoše spomenutomu nadbiskupu Reimsa i zamoliše ga da ga posveti prema zapovijedi gospodina pape. Ali Lambert je već prije došao onamo i, kako se govori, novcem potkupio nadbiskupovu dušu, tako da je po njegovu savjetu čak i kralj Ljudevit poslao u Rim dvojicu imenovanih biskupa, orleanskoga i pariškoga, radi poništenja izbora stanovnika Tournaia. Kad su dakle klerici iz Tournaia zatražili posvećenje svoga izabranika, nadbiskup im odgovori da neće posvetiti ni Lamberta ni Herberta dok se iz Rima ne vrate kraljevi poslanici, dvojica biskupa koje je radi istoga posla bio poslao k papi.”

23 Tako je posvećenje obaju izabranika bilo odgođeno i lebdjelo u neizvjesnosti, kad su se ti biskupi vratili iz Rima i donijeli nadbiskupu pisma gospodina pape, u kojima je papa taj posao stavljao u ruke i na odluku nadbiskupa, govoreći da mu je nadbiskup poručio kako bi, kad bi stanovnici Tournaia imali vlastitoga biskupa, biskupska vlast postala odviše bezvrijedna, a prihodi crkve u Noyonu nipošto ne bi dostajali biskupu za njegove potrebe. Primivši ta pisma, nadbiskup saziva sebi podložne biskupe i određuje dan kada je htio posvetiti Lamberta. Na sam pak taj dan kralj Ljudevit, došavši u Reims, poziva sve biskupe i opominje ih da pomno među sobom rasprave o tom poslu: „Ako naime”, reče, „uvidite da više priliči časti Božjoj i spasenju duša da crkva u Tournaiu ima vlastitoga biskupa, ja rado pristajem, jer ne vidim da u tome išta gubim niti se u ičemu želim opirati Božjoj volji ili spasenju duša. Niti želim da itko zbog mene kaže da je dobro tako izostalo, niti da misli da se pod mojim izgovorom može opravdati pred Bogom.” Njemu je gospodin Ivan, morinski biskup, pobožan muž, odgovorio: „Uistinu ste, gospodine kralju, ovom riječju oslobodili svoju dušu. Neka sada vide moja gospoda biskupi što im valja činiti.” Nadbiskup je ipak, ustrajući u onome što je bio započeo, posvetio spomenutoga Lamberta za biskupa obiju Crkava. Tako Heriman, a nastavlja Buzelin.

24 Nedugo nakon toga Ivan je morao poći k flandrijskomu grofu Balduinu Sjekiri, kako bi zajedno s Lambertom, biskupom Noyona i Tournaia, i drugim uglednim muževima nagovorio toga kneza da više ne zadržava ono slobodno dobro, takozvani alod, koje je bio oduzeo crkvi sv. Petra u Lilleu, nego da ga, kako je pravednost zahtijevala, vrati. I na njihov je poticaj u Lilleu napokon postignuto da se grof oslobodi toga grijeha i vrati kanonicima njihova dobra. Kojima je priznao da je to izvršio, Balduin je napisao ovo pismo, a naš ga je biskup s mnogim drugima potvrdio svojim pečatom: „Ja Balduin, milosrđem Božjim flandrijski grof, po milosti Božjoj priznajem da sam sagriješio protiv Boga i crkve sv. Petra u Lilleu te da sam veoma loše postupio. Slobodno dobro naime koje je moj časni prethodnik grof Balduin, koji ju je osnovao i u njoj je pokopan, na čast i službu Božju i za uzdržavanje braće darovao spomenutoj crkvi za oproštenje svojih grijeha i potvrdio svojom povlasticom, ja sam grešnik protiv Boga i spasenja svoje duše nepravedno oduzeo, što sada priznajem. Sada dakle, obasjan milosrđem Božjim, pred časnim biskupima Ivanom iz Thérouannea i Lambertom iz Noyona i Tournaia priznajem da sam u ovome i u drugome sagriješio, priznajem krivnju te spomenutoj crkvi vraćam njezino pravo, naime spomenuto slobodno dobro koje se nalazi u selu Vaals na području Aachena... I nikomu više neću biti jamac za to. Molim također svoje nasljednike i svoje vjernike da se na svaki način uz Božju pomoć potrude kako bi ta crkva ponovno imala svoje pravo i slobodno dobro mirno i slobodno. A ja Karlo, rođak i nasljednik grofa Balduina, u njegovoj prisutnosti to isto radi pravde priznajem, dopuštam i potvrđujem. Pečat Ivana, morinskoga biskupa, pečat Lamberta, biskupa Noyona i Tournaia, pečat grofice Klemencije, pečat peharnika Alarda, pečat Balduina Gentskoga.”

Druge crkvene službe.

Ne pratimo brojne javne spise koje je Ivan ili potpisao ili im je prisustvovao. Ipak se činilo prikladnim navesti nekoliko glavnih poglavlja njegovih djela. Ponajprije, prisustvovao je posvećenju sv. Gotfrida, biskupa Amiensa; tako stoji u njegovu životopisu pod 8. studenoga kod Surija, knjiga 1, pogl. 32: „Nakon što se Manase, nadbiskup Reimsa, vratio kući, prvaci Amiensa dolaze u Nogent i s velikom ljubavlju vode Gotfrida u Reims. Ondje se okuplja veliko mnoštvo biskupa cijele pokrajine, među kojima su bili i biskupi Lambert iz Arrasa i Ivan morinski, istaknuti mudrošću i učenošću, slavni po pobožnosti i svetosti, stupovi i uporište Kristove zaručnice, odani bl. Gotfridu više od svih ostalih.”

26 To je poštovanje Ivan iskazao živomu prijatelju, a mrtvomu ono što slijedi iz 3. knjige Buzelinovih Anala: „Tekuće 1112. godine nakon tisućite i stote”, kaže, „platio je dug naravi Baldrik, biskup Noyona i Tournaia, preminuvši od bolesti u Thérouanneu. Posljednju mu je počast iskazao Ivan, morinski biskup, predavši njegovo tijelo zemlji unutar kora stolne crkve.”

27 Tijelo sv. Humfrida, koji je od monaha iz Prüma postao bertinski opat, a odatle biskup Thérouannea, prenio je isti bl. Ivan; tako kaže stari rukopis morinske Crkve koji navodi Buzelin: „Taj Ivan, svet i prvi, muž zasigurno velika ugleda, prenio je i pohranio tijelo sv. Humfrida pod oltar bl. Marije godine 1107., 13. travnja.” O istom prijenosu ovako piše Jakov Meyer pod godinom 1108.: „Iste je godine 13. travnja Ivan, morinski biskup, prenio tijelo sv. biskupa Hunfrida.” No o Hunfridu ćemo opširnije govoriti 8. ožujka.

28 Bl. Ivan posvetio je više crkava. O onoj u Arrouaiseu rečeno je gore. O onoj u Duinenu svjedoči Meyer godine 1107.: „Pustinjak Ligerije vodio je na obali kod Furnesa, na samotnom i pješčanom mjestu, nadasve svet život. K njemu se u tu istu samoću okupilo nekoliko pobožnih muževa, potaknutih glasom njegove svetosti, kojima je dvadeset godina pobožno i sveto bio poglavarom, sagradivši ćeliju koju je morinski biskup Ivan posvetio u čast Djevice Majke.” Takav je bio početak daleko najslavnijega samostana u Duinenu, kojemu su grofovi Vilim Normanski i Teodorik Alzaški prvi od svih dodijelili neke posjede i imanja.

29 Čini se da je naš Ivan bio povezan uskim prijateljstvom s najsvetijim grofom Karlom, čijim je oružjem bio oslobođen od nepravednoga tlačenja odvjetnika iz Thérouannea, kako svjedoči Meyer pod godinom 1119.: „Nakon što je opustošio i spalio zemlje grofa Boulognea”, kaže, „prisilio je njega i sve ostale da polože oružje, srušivši utvrdu odvjetnika Eustahija, koju je ovaj iznova bio podigao u Thérouanneu protiv slobode Crkve.” I ponovno godine 1122.: „Utvrdu Eustahija, odvjetnika iz Thérouannea, sagrađenu u Thérouanneu, knez je Karlo srušio te je Crkvu, kako smo gore spomenuli, oslobodio tiranije.” Stoga nije čudno što je Ivan poslije potaknuo Valtera da napiše povijest Karlova života i smrti, koju ćemo donijeti 2. ožujka.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

27. siječnja Kalendar godine