Morini, najslavniji narod Druge Belgike, koje su neki rimski pisci smatrali krajnjim ljudima, dobili su ime ili od močvara, koje na germanskom jeziku (kojim su se, poznato je, služila i galska plemena prije nego što su ih Rimljani pokorili) i danas nazivamo „moer” i „broeck”; ili radije od mora, koje su Briti i drugi stanovnici oko ovih obala nekoć nazivali „mor”. Njihova je metropola bila Thérouanne, ili Teruana, odnosno Teroana; urešena biskupijom još od vremena cara Honorija, kako je poznato iz staroga popisa pokrajina: ali s njom je zatim kroz mnoga stoljeća bila spojena biskupija Boulogne, tako da je isti bio biskup Morina i stanovnika Boulognea. No po sjećanju naših otaca, oko 1553. godine, car Karlo V. do temelja je razorio grad zbog čestih strančarenja i nikada dovoljno sigurne vjernosti: poraz je za spomen potomcima obilježen kronografskim geslom: „MorInI DeLetI”. Biskupija je razdijeljena na tri: bolonjsku pod vlašću Francuza, ypresku u Flandriji i saint-omersku u Artoisu.
2 Biskup u Thérouanneu bio je početkom dvanaestoga stoljeća bl. Ivan, rođen u Warnetonu u Flandriji, regularni kanonik na brdu sv. Eligija kod Arrasa. On je 1130. godine Kristove, 27. siječnja, preminuo iz ovoga života; toga dana Ferrari u općem katalogu svetaca bilježi: „U Thérouanneu u Belgiji sv. Ivana, biskupa”; Martyrologium Gallobelgicum: „U Thérouanneu i susjednim mjestima slavi se preminuće bl. Ivana, biskupa istoga mjesta”; Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii: „Istoga dana, godine tisuću sto tridesete, preminuće bl. Ivana, morinskoga biskupa, koji je 30 godina najsvetije upravljao biskupijom, revni čuvar sudova, siromaha, crkava, knjižnica i širenja vjere. Pobožno se vjeruje da je u knjizi života upisan u broj svetaca, premda ga Rimska Crkva nije kanonizirala. Njegov se životopis čuva napisan kod sv. Bertina. On je u Ypresu kod sv. Martina ustanovio regularne kanonike.” Navodi ga i Miraeus i naziva blaženim u djelu Fasti Belgici i u knjizi De Canonicorum collegiis, pogl. 125. Među pobožne ga ubraja samo Saussay. Blaženim ga označava Ferreol Locrius u djelu Chronicon Belgicum.
3 Njegov je životopis napisao Ivan iz Collemieda, koji je, nakon što je šesnaest godina bio regularni kanonik u crkvi sv. Martina u Ypresu, postao morinskim arhiđakonom i 14 godina stanovao zajedno sa svetim biskupom; stoga pod br. 16 izjavljuje da ne piše ništa osim onoga što je ili sam provjerio ili doznao iz najsigurnijega pripovijedanja istinoljubivih muževa koji su izbliza poznavali njegov život. Napisao ga je pak devetoga mjeseca nakon Ivanova odlaska. Taj je životopis iz staroga kodeksa sv. Huberta bio prepisao Rosweyde. Nama je naš Martin L'Hermite, muž najučeniji i ujedno najuljudniji, priopćio bilježnice Jeana Buzelina, u kojima se nalazio isti životopis bl. Ivana, prepisan iz staroga kodeksa iz Thérouannea, koji smo usporedili s Rosweydeovim primjerkom. Isti je Buzelin iz raznih pisaca i drugih starih spomenika prikupio razne podatke o djelima koja je Ivan slavno učinio, a koja je pisac životopisa izostavio. Te ćemo i druge podatke niže ukratko dotaknuti.
Predgovor pisca.
Poznavatelji svjetovnih znanosti uzvisili su čudesnim hvalospjevima i ukrasili čudesnim spomenicima imena onih koje je starina iz različitih razloga smatrala slavnima. Jedni su naime nastojali slavna djela istaknuti lijevanim kipovima od bilo koje kovine; drugi ih urezati na mjedene ploče slovima optočenim žutim zlatom; drugi ih također rasvijetliti velikim brojem knjiga; drugima pak podizati hramove; drugima dizati slavoluke te nezaboravne napore vojnika ili nedaće zarobljenika klesati u bijelom mramoru,
Siječanj, svezak III. ne štedeći ni truda ni troška. Mislili su naime da se tim načinima može steći trajna uspomena kako za njihovo tako i za tuđe ime. No koliko je to trajalo, toliko je napredovalo njihovo doba. Koliko su malen plod koristi ubrali od svih napora! Građevine su pak dijelom ljudi razorili, jer se za to nisu marili, a dijelom su se urušile uslijed same nagrizajuće starosti. Otuda se dogodilo da, kako su oni sami propadali u svojoj nevjeri, ni njihova propadljiva djela nisu nipošto mogla opstati. A ako nešto od toga i ostaje, Propovjednik je prezirno ismijao njihove isprazne pokušaje. Stoga s pravom smatram da za njih valja steći vječni život radije negoli trajnu uspomenu, kojim su putem utabali stazu naši oci čineći dobro. Zbog toga njihovi potomci i opisuju njihova djela, kako bi svima bili pripravljeni putovi života koji su prethodili: stoga ne bez razloga sudimo da trud onih koji su to pišući težili ne za svojom slavom, nego ili za korišću bližnjih ili za čašću Božjom, ne samo da ne valja prezreti, nego da će ga Bog i nagraditi.
2 Smatram stoga i ja, premda nevješt i neobrezanih usana, da neću biti beskoristan ni sebi ni drugima koji žude napredovati, sinovima svete Majke Crkve, ako opisujući život časnoga muža, za kojega se s pravom drži da ga valja nasljedovati, iznesem ga pred oči na korist mnogih. Da se pak prihvatim toga djela, potaknula me s jedne strane ona ljubav kojom sam najžarče ljubio istoga slugu Božjega, a s druge su me strane neki od braće vrlo upornim molbama i bezbrojnim poticajima nagnali. Govorili su naime da se to nikome ne može prikladnije naložiti, budući da sam toliko vremena boravio s njim. Nakon što sam najprije sam sa sobom raspravio, smatrao sam dobrim pokoriti se njihovoj volji. Našavši se takoreći na samome pragu započinjanja, s jedne strane pogledom na vlastitu nevještost, a s druge prestrašen veličinom zadatka, donekle sam povukao nogu natrag.
Mnogo toga prebirući u sebi, i ne bez razloga strepeći tako krhkoj lađici povjeriti jedra na pučini.
Razmišljao sam osim toga da takav posao osobito valja povjeriti vještu piscu, kako neuglađen govor ne bi pomračio veličanstvenost događaja, ne izričući ih dostojanstvu primjerenob stilom. Ali budući da u takvom razmišljanju, kad je prošlo već devet mjeseci nakon njegova prijelaza, doznadoh da se nitko od učenih, ili zato što nije mogao ili zato što nije htio, nije potrudio oko togac... To svakako činim ponajviše zato da u sadašnjosti udovoljim pobožnoj želji svoje braće, a u budućnosti uživam nagradu koju mi je Bog uzvratio za tako malen trud, jer u sljedećem vremenu nisam dopustio da zasluge tolikoga muža budu izbrisane slijepom šutnjom.
3 Počet ću dakle dijelom razvijati djela svetoga i časnoga muža Ivana, biskupa Morina, zazivajući Duha Svetoga koji je u njemu prebivao, da milostivo nadahnjujući moje početke učini da istinito izrečem ono što se po njemu udostojao učiniti. Očekujem pak plaću od Boga, ne tko god čitajući istraži, nego tko god djelujući to bude nasljedovao.
a Možda „ona”.
b Ovdje nedostaje „odgovarajućim” ili nešto slično.
c I ovdje nešto nedostaje.
Ivanovo obrazovanje i studiji.
Božji je dakle muž Ivan rođen u granicama biskupije Thérouanne, u selu koje se zovea Warneton, a koje mirnim i blagim tokom protječe rijekab Lys, od roditelja po svijetu čestitih i bogobojaznih. Otac mu se zvao Vilim, a majka Fagala. Oboje su doduše bili laici, ali kako se jasno pokazalo iz dobrih plodova njihovih djela, oboje bijahu pravi kršćani, oboje su pobožno prionuli uz službu Kristu. Pomno su se naime posvećivali milostinji, gladnima su pružali hranu, golima odjeću, te su ustrajali u drugim pobožnim djelima milosrđa. Kada su tjelesnim rađanjem na svijet donijeli sina, odmah su se pobrinuli da ga duhovnim preporođenjem posine Kristu, te su mu, opranom u spasonosnoj kupelji, nadjenuli ime Ivan. Vjeruje se da su to učinili ne toliko po vlastitoj odluci, koliko po sudu vrhovnoga Suca, jer je ono što je poslije zablistalo božanskim darom milosti, čini se, bilo prorečeno samim njegovim imenom.
5 O tome je već iz samih početaka njegove nježne dobi zasjao nemali dokaz. Predan naime od roditelja učenju pismenosti, toliko je napredovao uz pomoć te iste milosti da su mnogi, koje je njegovo držanje ispunilo divljenjem, već tada po nepogrešivu znamenju proricali da će postati velik. Dječjim je naime mamcima igara bio manje sklon nego što se činilo da ta dob zahtijeva, te je s nemalom budnošću pazio na stegu kojoj je bio povjeren na pouku: ponizno se trudio prisustvovati crkvenim sastancima i po svojim se silama pokoravati zapovijedima starijih. A kada je, prošavši dječačku dob, stigao do raskrižja onoga pitagorejskoga slova, oprezno izbjegavajući put lijeve staze, razboriti putnik ovoga života izabrao je tijesan i strm put nadesno, te ne toliko napustivši koliko odbacivši pjesničke izmišljotine, upravio je duh istraživanju smisla Božanskih pisama, kojima se hrani unutarnji čovjek i napreduje u božanskoj ljubavi. Koje je sve pokrajine putujući radi učenja prošao, u koje je gradove došao, koje je učitelje slušao, gladujući, žeđajući, zebući, često nastavljajući dane i noći bdjenjima, dok je naime danju čitao, a noću pisao, nije u našoj moći razložiti.
6 U to je vrijeme, premda je imao više učitelja, ipak iznad ostalih štovao dvojicu koje smo ovdje zbog čestitosti njihova života prosudili vrijednima spomena. Jedan bijaše učitelj velike pobožnosti i znanja, Lambert iz Utrechta; drugi pak, kojega su svi smatrali još većim, gospodinc Ivo, koji je poslije postao biskup u Chartresu, a na koliku se visinu pobožnosti i znanja u svoje vrijeme uspeo, i danas svjedoče i samostani koje je utemeljio i knjige koje je sastavio. Toga dakle vjernoga sluge i razboritoga upravitelja u Gospodinu velikoga Oca obitelji naš Ivan ne bijaše tup slušatelj ni trom nasljedovatelj, nego, dok mu je pomazanje onoga koji poučava o svemu sve snažnije natapalo srce, u kratku je vremenu toliko napredovao da se u cijeloj Galiji jedva mogao naći itko za koga bi se sudilo da mu po prednosti života ili nauka treba dati prvenstvo. Odatle se, uz Gospodinovu naklonost, vratio u domovinu donijevši blaga draža od svakoga zlata i dragocjenija od svakoga dragulja.
7 Zatim je neko vrijeme boravio ud Lilleu, tada najslavnijem gradu toga kraja. Ondje je, budući da je iz zaklade markizae Balduina nedavno bila utemeljena i mnogim dobrima obogaćenaf crkva, bilo vrlo velikog mnoštvo klera koje je marom istoga markiza bilo okupljeno sa svih strana. Među njima je on doduše boravio tijelom, ali je duhom putovao daleko od svijeta koji bijaše razapet u njegovu srcu; po vanjskom izgledu odjeće bio je posve nalik drugima, ali po običajima veoma različit. Dok su se naime drugi odavali taštinama te ili gledali priredbe i igre ili sami igrajući pružali drugima prizor za gledanje, on je, usmjeren više na nebesko nego na zemaljsko, posvećujući se čitanju ili molitvi, boravio u svojoj sobici i nikamo nije izlazio osim kada je trebalo poći u crkvu. A ako bi u hodu, kako to biva, naišao na takve priredbe, prošao bi mimo nekom ozbiljnom brzinom, ne htijući se ni osvrnuti. Svi su ga stoga zbog zasluge njegove svetosti štovali, a neki su ga, štujući ga, nastojali i nasljedovati.
a Vara se dakle Locrius koji u Chronico Belgico pod godinom 1130. piše da je blaženi Ivan bio rodom iz Arrasa. No ono što se ovdje naziva Garnestanum, pučki se zove Warnestunum, flamanski Waestene, a francuski Warneton. Smješteno je gotovo na polovici udaljenosti između Ypresa i Lillea, slavnih gradova Flandrije.
b O rijeci Lys, koja se inače naziva Lisa i Lætia, pisali smo 25. siječnja uz život sv. Popona, koji je rođen u istom tom kraju.
c Sv. Ivu, biskupa Chartresa, lateranski kanonici štuju 20. svibnja dvostrukim oficijem, premda je umro 13. prosinca 1115. godine.
d O tom plemenitom trgovačkom središtu pisali smo 23. siječnja uz prijenos moći sv. Viktora.
e Meyerus, Annal. Flandriæ, knj. 2, pod godinom 863., govoreći o Balduinu Željeznom, zetu Karla Ćelavoga, ovako piše: Ondje Željezni priseže na kraljeve riječi i od njega prima cijelu pokrajinu omeđenu rijekama Scheldtom, Sommeom i Oceanom: naziva se GROF KRALJEVSTVA, ponajviše zato da protiv Danaca i svega sjevernjačkoga barbarstva bude trajni branitelj kraljevstva Galija; po tom se dugo čuvanom običaju naši stari vladari čas nazivaju GROFOVI KRALJEVSTVA, čas GROFOVI FRANAKA, čas GROFOVI FLANDRIJE, a čas MARKIZI ili MARKGRAFI. A u knj. 3, pod godinom 1067., govoreći o ovom istom Balduinu od Lillea ili Pobožnom, koji je te godine 1. rujna umro u Lilleu, kaže: Ovaj je GROF Balduin ovako pisao svoj naslov: BALDUIN, GROF I MARKIZ FLANDRIJE, TE NAMJESNIK I SKRBNIK FILIPA, KRALJA FRANAKA, I NJEGOVA KRALJEVSTVA. Isto svjedoči Olivarius Vredius u Sigillis Comitum Flandriæ.
I O ovoj crkvi sv. Petra koju je utemeljio Balduin govori naš Buzelinus u Gallo-Flandriæ, knj. 1, pogl. 5, te Miraeus u De Canonicor. collegiis, pogl. 73.g Meyerus, Annal. Flandriæ, knj. 3, godina 1066.: Iste je godine Balduin u Lilleu, gradu koji je opasao zidom i opkopom, sagradio crkvu prvaku apostola, u kojoj je postavio 40 kanonika, 10 svećenika, među kojima su uvijek trebala biti dvojica biskupa, iz Tournaija i iz Thérouannea, 10 đakona, 10 podđakona i isto toliko akolita. No o tome treba pogledati Buzelinusa, koji sve točnije raspravlja.
Redovnički novicijat. Arhiđakonat u Arrasu.
Ali da mu ništa ne bi nedostajalo do savršenstva što bi se smatralo potrebnim pridodati obilju njegovih kreposti, odlučio je i tjelesno se odreći svijeta koji je u duhu pogazio prezirom. Stoga je otišao gospodinua Ivanu, opatu samostana koji se tada podizao na brdu zvanom brdob sv. Eligija, udaljenom tri ili više milja od grada Arrasa, mužu iznimne svetosti i pobožnosti, te se ponizno podložio njegovu vodstvu. Isti ga je Božji muž primio s najvećom spremnošću i radošću, upućujući obilne zahvale svemogućemu Bogu za toliku utjehu koja mu je s neba darovana. Budući da je naime u tom istom samostanu sam opsluživao pravilo blaženoga Augustina i svojim gac podložnicima naložio opsluživati, smatrao je da su mu njegova pobožnost i razboritost u tom djelu nemalo potrebne. I to s punim pravom: tko naime ne bi čeznuo za onim biserom božanske mudrosti koji je on, prodavši sve što je imao, uistinu mudar trgovac, bio kupio? Činilo se da je odbacio sve što je vremenito i da žudi jedino za vječnim. Čemu mnogo riječi? Da ukratko sažmem mnogo toga, takav je bio njegov život u samostanu da je svima mogao koristiti i riječju i primjerom.
9 U međuvremenu, dok je papa svete uspomened Urban II. držao vrhovnu vlast Apostolske Stolice, Crkva u Arrasu bila je oslobođena jarma Crkve u Cambraiu pod kojim je dugo pritisnuta stenjala: to je naime sam papa na svaki način proveo te je apostolskom vlašću tu istu Crkvu u potpunosti vratio u stanje drevne slobode. Nakon što je dakle, kako je zahtijevao hvalevrijedan običaj Crkve, prethodio svečani post s molitvama, te nakon što su iz različitih crkava sazvani kler i puk, po zapovijedi spomenutoga časnog pape u istoj je Crkvi, uz Kristov pristanak, obavljen kanonski izbor. Za tu je naime biskupiju izabran precentor spomenute crkve u Lilleu, gospodine Lambert, muž u svemu čestit i pobožan, s pravom dostojan da bude urešen biskupskom mitrom. Dok su dakle svi s velikim klicanjem hvalili Boga, on, koji je pozvan bio prisutan posve ne znajući za tu stvar, biva zgrabljen, odvučen i, premda protiv svoje volje, premda se snažno opirao i prosvjedovao, uzdignut na biskupsku katedru. Budući da je pak gospodinf Rajnald, nadbiskup Reimsa, zbog naklonosti prema stanovnicima Cambraia, kako se smatralo, odgađao njegovo posvećenje, naposljetku je sam s manjim dijelom svoga klera otputovao u Rim, ponizno pao pred papine noge te ga ponizno molio da ga oslobodi veze poslušnosti tome izboru. Ali ne postigavši ono što je tražio, rukama samoga pape, gotovo rukama blaženoga Petra, svečano je posvećen te je tako napokon, opskrbljen apostolskim povlasticama, poslan natrag svojoj Crkvi.
10 Vrativši se, dok je s dužnom budnošću i brigom obilazio Gospodnju njivu koju je preuzeo obrađivati, opazio je mnoge štete nastale zbog nemara prijašnjega obrađivača: ovdje je trnje, ondje čičak nicao širokim izdancima, a onamo se beskorisni kukolj pomiješao sa pšeničnim usjevima. Videći da sam ne može biti dovoljan, odlučio je pozvati druge da preuzmu dio brige. Sa svih je strana okupio pobožne i razborite muževe, uz čiju bi pomoć, podijelivši teret svoga bremena, mogao osjetiti olakšanje. Među njima je osobito smatrao da za ovo djelo valja izabrati našega časnog Ivana, o kojemu smo ovdje odlučili pisati, a koji mu je odavna bio vrlo dobro poznat, jer je s njim i kod kuće živio u najprisnijem prijateljstvu te se pod spomenutim učiteljem Ivom neko vrijeme znojio nad proučavanjem Svetoga pisma. On se pokazao prokušanim pred Bogom i ljudima da mu povjeri vrhovnu brigu arhiđakonata. Niti je pogriješio u prosudbi, niti ga je u tom pogledu prevarilo njegovo mišljenje. O tom je naime biskupu vrijedno spomena to da su svi koje je on izabrao za arhiđakone poslije postali biskupi. Znamo naime da su bila samo trojica njegovih arhiđakona, koje smo sve poslije vidjeli kao pobožne biskupe: najprije gospodina Ivana, biskupa Thérouannea; zatimg gospodina Clarebalda, biskupa Senlisa; naposljetku gospodinah Roberta, koji je Božjom odredbom postao njegovim nasljednikom. Kada je dakle toga časnog muža pozvao da preuzme teret spomenutoga prelatstva, ovaj se počeo žestoko opirati da ni načas ne napusti stanje kontemplacije. Naposljetku biskup zabranom obavljanja božanskih službi kazni cijelu crkvu u kojoj je on boravio, kako bi odatle izvukao jednu jedinu osobu. Više se nije mogao opirati. Preuzeo je stoga brigu arhiđakonata protiv svoje volje. Kako ju je pak obnašao, uzalud bismo se trudili opisati, jer bismo vidjeli da ćemo se srušiti pod teretom. Crkve i crkvene osobe ne samo da nije opterećivao nikakvim novim nametima, po drevnom običaju arhiđakona, nego je i ublažio namete koje su bili uveli prijašnji arhiđakoni.
a Ondje je bio prvi opat 40 godina.
b Kažu da se tako naziva u spomenicima toga samostana zato što je ondje sv. Eligije (o kojemu pišemo 1. prosinca) neko vrijeme provodio život povučen od buke. Tako Buzelinus.
c Liebert, biskup Cambraia, godina 1066. i 1068., videći da svjetovni kanonici, koji su davno naslijedili pustinjake nastanjene na brdu sv. Eligija, žive raspuštenije nego što dolikuje, steguo ih je novom stegom i naložio im opsluživanje pravila sv. Augustina, postavivši im Ivana za predstojnika. Tako Buzelinus iz spomenika toga samostana.
d Urban II. posvećen je 12. ožujka 1088., a umro je 29. srpnja 1099.
e Postoji rukopisni život ovoga Lamberta koji je sastavio naš Ivan Buzelinus iz starih spomenika Crkve u Arrasu. Umro je 17. svibnja 1115. godine, a za biskupa je postavljen 1094. godine. Pisali smo o njemu i o ovom odvajanju biskupije Arras od Cambraia 13. siječnja u životu bl. Heldemara, pogl. 3.
f Njega jedni nazivaju Rainold, drugi Renold, a drugi Reginaldus, s nadimkom Zgrčeni. Za biskupa Reimsa postavljen je 1080. godine, a umro je u Arrasu 21. siječnja 1095. godine.
g Cl. Robert naziva ga Clarebaldus, drugi Clarembaldus, a sam Lambert u jednoj povelji, kako svjedoči Buzelinus, Clareboldus. Prije toga bio je kanonik u Lilleu.
h On se prvi pobrinuo da se kanonski časovi Bogorodice pjevaju u zboru kanonika, kako iz Thuanova kodeksa prenosi Cl. Robert. Pokopao je blaženoga Ivana.
POGLAVLJE III. Biskupstvo nametnuto protiv njegove volje.
Dok su stvari tako stajale, Crkva u Thérouanneu izvana je od zlih ljudi, osobito pod progonom flandrijskoga grofaa Roberta, pretrpjela mnoge nemire i od vremena biskupab Drogona blage uspomene bila je gotovo dvadesetak godina mučena nevoljama; no iznutra je zbog najgorih običaja nekih ljudi, kao što bolesnici običavaju biti još pogubnije opterećeni zlim sokovima, bila pogođena sukobima utoliko jadnijima ukoliko su bili pogibeljniji. Nakon što je naime nasljednik spomenutoga Drogona,c Hubert, vjerolomstvom nekih ljudi bio ranjen tako da se činilo da će odmah umrijeti, te je zbog toga postao redovnik, neki Lambert iz Bailleula, uz potporu nasilja spomenutoga grofa, nasilno je zauzeo biskupiju Thérouanne,d razbivši silom čak i crkvena vrata: gotovo sav kler (zato što s njim nije htio općiti) rastjerao je na razne strane te je Crkvu gotovo dvije godine ne toliko držao koliko zlostavljao. No kao što je neprijateljski ušao, tako mu je neprijateljski odsječen jezik i prsti desne ruke. Nakon što je protjeran, na njegovo je mjesto postavljenf Gerard, koga je doduše izabrao kler i zatražio puk, ali koji si je, kako se poslije pokazalo, ne posve kanonski pribavio naklonostg kralja; umiješala se naime novčana pogodba, doduše, kako kažu, bez njegova znanja, sve dok nije bio prisiljen platiti ono što je bilo ugovoreno. Tu je pošast slijedila tolika nevolja da gotovo nikada nije imao mira te je, prisiljen krajnjom oskudicom, pomiješao dopušteno i nedopušteno. Stid me reći što osjećam. Prodavale su se prebende, rasipala su se crkvena dobra, a sve to ipak nije moglo odagnati domaću oskudicu. Nego se po sudu Svemogućega ono što se nezakonito stjecalo neprestano trošilo kao nekom hrđom. Kada je pak on upravljao petnaest i više godina, optužen za ovu herezu pred često spominjanim papom Urbanom, najsnažnijim borcem protiv simonijske pošasti, nakon što mu je dana mogućnost da se opravda, budući da se nije mogao ispričati, odstupio je od upravljanja biskupijom i povukao se u spomenuti samostan na brdu sv. Eligija: ondje je rado (kako je bio blage ćudi) prigrlio mir koji mu je tako dugo bio uskraćen i u miru ostario.
12 Tada je pak u Crkvi nastala čudesna pomutnja: arhiđakoni su se naime zajedno s katedralnim klericima okupili na jedno mjesto i izabrali nekogah Erkembalda, kanonika crkve u Saint-Omeru. Kako se on uporno opirao, a s druge ga strane nisu uporno tražili, taj je izbor posve lako poništen. Zatim su se ponovno sastali i za biskupa izabrali i Auberta iz Amiensa, koji je nedavno bio stekao kanonikat crkve u Thérouanneu protiv odredaba kanona kojima se kleriku zabranjuje biti upisan u crkve dvaju gradova. Ali pobožni opati, budući da su neki dali pristanak obama izborima, želeći da domu Božjemu, za koji su izgarali revnošću, bude postavljen prikladan upravitelj, stoga imajući pred očima strah Božji i zazvavši Duha Svetoga, rekoše: Gospodina Ivana, arhiđakona iz Arrasa, biramo da bude postavljen na čelo svete Crkve Božje, jer smo istinski spoznali da je urešen darovima besprijekorna života i hvalevrijedna znanja te prikladan za tako veliko upravljanje.
13 Ubrzo su, bez sumnje po Božjem poticaju, muževi laičkoga staleža koji su bili prisutni s velikom naklonošću pristali uz njihovo mišljenje. Dok su se oni drugi tome protivili i vikali, ne bez gorčine i negodovanja, da opati uzalud pokušavaju, spor je naposljetku prizivom prenesen pred sud gospodina pape. I to uistinu u pravi čas. U isto je naime vrijeme papa u Rimu bio sazvao opći koncil k iz različitih dijelova svijeta. Na tom je koncilu raspravljena stvar Crkve u Thérouanneu, i nakon što je Aubertov izbor bez teškoća odbačen, gospodin Ivan, čiju je svetost bio pronio glasoviti ugled, glasovima mnogih proglašen je dostojnim, a njegov je izbor po odluci koncila gospodin papa svečano potvrdio. Niti je puk odustao od svoga nauma prije nego što je protivna stranka pristala uz isti izbor, uvjerena jednako i razumom i vlašću. No da on ne bi pobjegao, sve se to radilo bez njegova znanja. Gospodin papa pak, da se ne bi pokušao izvući, zaprijetio mu je ovakvim pismom: Biskup Urban, sluga slugu Božjih, ljubljenomu svome sinu Ivanu, arhiđakonu iz Arrasa, pozdrav i apostolski blagoslov. Budući da nam je dojavljeno da si zajedničkim glasom pobožnih muževa, kako klera tako i puka, izabran u Crkvi u Thérouanneu, veoma se radujemo. Vlašću dakle Apostolske Stolice taj izbor potvrđujemo i osnažujemo, te ti istom vlašću posve zabranjujemo da ga pod bilo kojom izlikom izbjegneš.
14 Kada je dakle pročitao apostolsko pismo koje mu je iznenada bilo uručeno, odmah ga je potresla tolika žalost da mu je vlastiti život postao mrzak. S jedne je strane pogledu uma predočavao svoju slabost. S druge mu se pak strane u dušu uvlačila golema teškoća biskupske službe, osobito u toj Crkvi, jer je i izvana bila preko svake mjere umanjena u svojim posjedima, a iznutra, čega se još više užasavao, što se tiče stege silno raspuštena. Našavši se dakle u takvu sukobu misli, nije znao što da učini ni kamo da se okrene. Dok je tako oklijevao i razmišljao što da poduzme i kojim bi putem, okružen tolikim pogibeljima, najprikladnije izašao, naposljetku se priklonio spasonosnu savjetu, izabravši radije da ga, uz Kristovu naklonost, bilo kakva lađa nosi po morskim olujama nego da se neizvjesnošću neposluha strovali u brodolom.
13 Bila je godina od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću devedeset deveta. Te je dakle godine, 4. lipnja, primivši prezbitersko ređenje, sljedećega mjeseca, 17. srpnja, po časnome mužu gospodinu l Manaseu, nadbiskupu Reimsa, uz Kristovu milost koja je u svemu surađivala, u gradu Reimsu posvećen za biskupa. Odatle se vratio u Thérouanne, gdje ga je s najvećim klicanjem dočekao kler, velikaši i sav puk, te je, dok su svi u radosti hvalili Boga, devetoga dana prije kalenda spomenutoga mjeseca svečano ustoličen na biskupsku katedru. O sretna li vremena u kojima se očituju dobročinstva darovana s neba! Evo, dok Urban predsjeda, dok Urban pastirskim bdjenjem pazi nad stadom Gospodnjim i po pojedinim dijelovima svoga ovčinjaka mudro raspoređuje straže brižnih čuvara, od ovaca koje si ti, Kriste, otkupio, djelotvorno odvraća ugrize grabežljivih vukova. No možda će bolje postati jasno ono što govorimo ako poimence navedemo neke pobožne biskupe toga vremena. Bili su naime u ono vrijeme biskupi različitih Crkava, istaknuti pobožnošću, izvrsni znanjem, najslavniji po glasu. Među njima bijahu m Hugo, nadbiskup Lyona, legat Apostolske Stolice u Galiji, spomenuti Manase, nadbiskup Reimsa, Ivo iz Chartresa, Lambert iz Arrasa, n Odon iz Cambraia, o Galon iz Pariza, Gotfrid iz Amiensa, osim drugih slavnih muževa koje je imalo ono doba.
a To je Robert Frizijac, koji je bratu i njegovoj djeci oteo grofoviju Flandriju i vladao od godine 1071. do 1094.
b Umro je Drogon 1079. godine, a i sam je mnogo pretrpio od grofa Balduina, bilo Bradatoga, kako smatra Colvenerius u pogl. 3, knj. 3, Chronic. Cameracensis, bilo Pobožnoga ili od Monsa, koji je umro 1070. godine.
c Ostario je Hubert u samostanu Saint-Bertin; o njemu Ivan Iperius piše: Jednoga dana, dok se nakon jutarnje molitve kao obično molio Bogu da mu se udostoji pokazati je li samome Bogu mrsko što je biskup, začuo je glas s neba koji govori: Čitao sam i ponovno čitao knjigu života i biskupa Huberta nisam našao. A Grgur VII., knj. 7, pismo 10, upućeno njemu 26. ožujka, indikcije 3., 1080. godine, piše da je pred legatom Apostolske Stolice bio javno dokazan kao heretik, te da je poslije, prije nego što je bio očišćen od te sramote, simonijom postao biskup. Stoga Iuscelinus smatra da je bio uklonjen sa stolice zato što nije udovoljio volji vrhovnoga svećenika.
d Mnogim riječima zloću ovoga svetogrdnog čovjeka i tiranski upad opisuje Grgur VII., knj. 9, pismo 34.
e Prijekor upućuje vitezovima iz Thérouannea isti Grgur, knj. 9, pismo 30, zato što su počinili taj strašni zločin, te im nalaže da dođu pred legate Apostolske Stolice dati zadovoljštinu i da se po njihovu savjetu ili nalogu nipošto ne ustručavaju dati zadovoljštinu Bogu i svetoj Crkvi; niti neka u toj stvari pokušavaju isticati ikakvu ispriku zbog njegova nevaljala života, ili nepravedna ređenja, ili izrečenoga svrgavanja. Parnicu istoga Lamberta preporučuje Grgur raspraviti Hugonu, nadbiskupu Lyona, knj. 9, pismo 32.
f Grgur, knj. 11, pismo 4, opominje grofa Roberta da više ne pruža pomoć izopćenomu Lambertu, nego da primi kanonski izabranoga Gerarda.
g Filipa, kralja Franaka, koji je 1060. godine naslijedio oca Henrika, a umro 1108.
h Meyerus, knj. 4, godina 1099.: Iste godine, nakon što je protjeran Gerard, biskup Morina, ponovno je izbila velika nesloga oko izbora novoga biskupa. Neki Erchembald, rođen u časnu domu, izabran od zbora, prestrašen pobunom puka, nije se dao nagovoriti da prihvati dostojanstvo. i Meyerus ga naziva Obert od Helchina, možda zato što je rođen u Helchinu na rijeci Lys u Flandriji. k To je treći rimski koncil održan pod Urbanom 1099. godine, trećega tjedna nakon Uskrsa; prisustvovalo mu je 130 biskupa. l To je Manase II., jer je prvi prethodio Rainoldu. m Spomen ovoga slavnog biskupa učinjen je 20. siječnja u životu bl. Alberika: bio je jedan od trojice koje je Grgur VII. na samrti smatrao dostojnima papinstva. n Odon ili Odard, opat sv. Martina u Tournaiju, a zatim biskup Cambraia, slavan po spisima, umro je 19. lipnja 1113. godine. o Rukopis iz Thérouannea naziva ga Voalo, Cl. Robert Gualo ili Valo; posvećen je 1108. godine, a umro 23. veljače 1114. Ubraja se među kardinale Rimske Crkve.
Kreposti u biskupstvu, slavni pomoćnici.
Urešen naime biskupskim znakovima, koliko se trijeznim prema sebi, koliko pravednim prema podložnicima ili bližnjima, koliko naposljetku pobožnim prema Bogu pokazao, tko bi bio dostatan makar istražiti, a kamoli izreći? Ništa naime u tom pogledu nisam svjesno rekao niti ću reći lažno, osim onoga što sam ili sam provjerio, družeći se s njim kroz razdoblje od gotovo četrnaest godina, ili što sam iz najpouzdanijega kazivanja saznao od istinoljubivih muževa koji su prisno poznavali njegov život. Toliku je pak od dječaštva čistoću, toliku po milosti Božjoj stekao neokaljanost da nitko nikada nije mogao lako ni posumnjati da je požudno dotaknuo ženu, premda nam nije nepoznato da je često bio mučen mnogim takvim kušnjama. Ostalih je osjetila bio tako strog krotitelj da ni iz njegovih usta nije izlazila besramna riječ, niti je pogled njegovih očiju bio drzak, niti mu je sluh bio zaokupljen slušanjem ispraznosti. Što se tiče okusa i mirisa, uvijek se odlikovao čudesnom uzdržljivošću. Od jedenja mesa naime posve se suzdržavao sve do najdublje starosti. Ali gotovo tri godine prije nego što je otišao s ovoga svijeta, kada mu je u pohod došao neki prezbiter kardinal, legat Apostolske Stolice, i zatekao ga tijelom toliko oslabljena zbog prevelike štedljivosti u jelu da je jedva mogao hodati na nogama ili obavljati sveta slavlja, počeo ga je najusrdnije nagovarati da ubuduće ne odbija katkad jesti meso. Kada smo to isto s tim istim prezbiterom od njega ponizno molili, nikako nije htio pristati, sve dok, svezan poslušnošću u ime Boga i blaženih apostola, nije mogao ne poslušati. Od toga je vremena katkad jeo meso, ali veoma štedljivo. U odijevanju je pak čuvao takvu mjeru da odjeća nije bila ni pretjerano skupocjena, ni s druge strane posve bijedna.
17 Čim je dakle primio katedru biskupskoga dostojanstva, okupio je muževe prokušane pobožnosti izabrane iz različitih samostana, koje je pridružio svojoj pratnji da za dnevni denar rade u vinogradu velikoga Oca obitelji. Da bismo ukratko posvjedočili njihovu neporočnost života i gorljivost u dobrim djelima te neke od njih ovdje imenovali: iz njihova su broja naime bili gospodin Ahard, koji je na mjestu gdje je sada samostanb sv. Nikole u Arrouaiseu provodio pustinjački život za Boga, a kojega je nakon smrti arhiđakona Hugona postavio na njegovo mjesto, te i danas još živ predsjeda hramu Gospodnjemu u Jeruzalemu; i gospodinc Riharije, koji je neko vrijeme razborito upravljao povjerenim mu kućanstvom njegova doma, a poslije je u istom samostanu u Arrouaiseu bdijući nekoliko godina u opatskoj službi dovršio tijek sadašnjega života usnuvši u Gospodinu. Također gospodin Gerard, muž u svemu pobožan, kanonik crkve sv. Auberta u Cambraiu, kanonik, kojega je on sam poslije zaredio za prvoga opata u samostanu u Ypresu, moj učitelj, koji se na istom mjestu pomno brinuo da jednako koristi i ostalima, njih oko šesnaest kojima je bio na čelu, te ustrajući neprestano u dobrim djelima, nakon mnogih trudova koje je podnio za Krista, naposljetku počinuo u miru. Kada je pak on izabran za spomenutu opatiju, uzeo je k sebi gospodina Herberta, već tada mladića dobre nade, kanonika samostanad u Voormezeleu, i imao ga kao kapelana umjesto istoga Gerarda: njega je također poslije, kada je spomenuti Ahard otputovao u Jeruzalem i nije se više htio vratiti, postavio za nasljednika u arhiđakonatu. Imao je i drugoga kapelana Gerarda, kojega je na molbu kanonika samostanae u Lou postavil za opata.
18 Tako je gotovo svaka zajednica regularne braće koja bi u tim krajevima ostala bez vlastitoga pastira ponajprije iz njegova doma željela da joj se postavi otac. Naposljetku je pak mene, kao otpadak sviju, koga zbog mnoštva mojih bezakonja ne bi trebalo ni spominjati u broju takvih muževa, uistinu kao nedonošče pridružio sebi, i nakon što me je gotovo trinaest mjeseci zadržao uza se, poslije smrti gospodina arhiđakona Arnulfa, premda sam bio sasvim mlad, svakako protiv moje nade i volje gotovo sviju, u čemu ga (ako se usudim reći) možda valja i prekoriti, nametnuo mi je brigu te službe. Kada sam se ja, da priznam istinu, čak i sam sutradan usudio s prijekorom ga upitati zašto je to učinio, odgovorio je da je na tu odluku došao zbog oskudice razboritih muževa koja ga je tada, kako mu se činilo, zadesila. Tako je rekao on, dok ja razumijem da sam se, kako bi se po posve pravednu Božjem sudu umnožila moja bijeda, spotaknuo o ovaj gotovo kamen spoticanja, i to ne bez razloga, jer tko jedva da je ikada i jedan sat dobro upravljao vlastitom dušom, kako će umaći kada bude morao položiti račun strogome Sucu za duše drugih nad kojima je preuzeo brigu i skrb? Slobodno mi je stoga sa svoje strane zavapiti s Apostolom: Jadan li sam ja čovjek, tko će me izbaviti iz ovoga tijela smrtonosnoga, naime iz jame bijede i iz gliba kaljuže?
19 Osim toga, mnogi su pobožni opati vrlo često pristajali uza nj, koji su, imajući revnost Božju, čeznuli napredovati po njegovu nasljedovanju: gospodinf Konon, opat često spominjanoga samostana u Arrouaiseu, poslije biskup Palestrine i legat Apostolske Stolice u Galiji, gospodin Lambert, opat sv. Bertina, Bernardg iz Wattena, Gerardh iz Hama, i gospodin i Hugo, klerik, koji je poslije postao opat u Engleskoj u samostanu u Readingu, a sada je nadbiskup Rouena, te nemalo mnoštvo drugih kako opata tako i klerika, čija bi imena ovdje izgledalo suvišno nabrajati.
20 Kristov je sluga uživao u društvu takvih ljudi, tako da se činilo da ga njihova utjeha krijepi u podnošenju nevolja ovoga sadašnjeg progonstva. Njih je u tajnosti imao za svjedoke svoga unutarnjeg života, a u javnosti za svjedoke svojih djela. Što god je naime druge riječima poticao i opominjao da čine dobro, to je najprije sam čineći u svojim djelima stvarno pokazivao, kako se život u djelovanju ne bi razlikovao od onoga što je jezik naviještao u propovijedanju. Uvijek ga je zaokupljalo ili duhovno razmatranje, ili sveto čitanje, ili pak korisna rasprava o preziru svijeta i ljubavi prema Bogu, ili žarka molitva Bogu za sebe i one koji su mu povjereni. Kada je trebalo ustati na noćna bdjenja ili ujutro, biskup je ustajao prvi, i ustajući se veoma čuvao da bukom na bilo koji način ne uznemiri druge koji su počivali. Gotovo nikoga naime nije štedio manje nego samoga sebe. Zatim bi u sebi, boraveći u tajnoj sobici srca, uklonivši vihor svjetovnih misli, pobožno molio svoga Oca, i u toj bi istoj molitvi ili razmatranju ili čitanju ustrajao sve do prvoga časa, a nakon prvoga časa sve do trećega. Odatle je polazio slaviti svečane mise, koje je obavljao ili svakodnevno ili vrlo često sam. Za njegovim je stolom svakodnevno odjekivalo sveto čitanje, kojim se, kao što se vanjski čovjek hranio tjelesnom hranom, tako duhovnom hranio unutarnji čovjek.
a Ovdje se čini da nešto nedostaje.
b O ovom samostanu, koji se pučki naziva Arrouaise, pisali smo 13. siječnja u životu bl. Heldemara, njegova utemeljitelja.
c U popisu opata i prepozita Arrouaisea imenuje se Riharije, i resi se samo naslovom prepozita, a tvrdi se da je umro 1121. godine, kako svjedoči Buzelinus.
d I danas postoji taj samostan regularnih kanonika, nedaleko od grada Ypresa.
e Rukopis gospodina Huberta navodi Logense. Loo je gradić gotovo na polovici puta između Ypresa i Veurnea. Opisuje ga Jac. Marchantius, knj. 1, Commentarior. Flandriæ.
f O tom se Kononu govorilo uz život bl. Heldemara. Locrius nabraja prepozite Heldemara i Riharija; kaže da je ovoga naslijedio Gervazije, izostavivši Konona, koji je ipak bio Hildemarov pomoćnik i veoma je koristio tome samostanu.
g O početku toga samostana ovako piše Meyerus, knj. 3, pod godinom 1072.: Iste je godine Robert (Frizijac, grof Flandrije) ustanovio kanonike regularne stege u Wattenu i dao im za predstojnika vrlo pobožnoga svećenika Odfrida, koji je ondje neku kapelicu posvećenu sv. Rihariju, primljenu od prezbitera Alfunina, proširio i pretvorio u samostan. On je smješten na brdu uz rijeku Aa na krajnjim granicama kraja Cassela, gdje gledaju prema sjeverozapadu, udaljen dvije milje od Saint-Omera. Taj sada polusrušeni samostan nastanjuju oci Družbe Isusove engleske provincije.
h Taj samostan, smješten u Artoisu pokraj Lillersa, utemeljio je 1084. godine Engerrannus, gospodar Lillersa, koji je, vraćajući se iz Compostele, doveo redovnike iz samostana Charroux u Poitouu. i On je četrdeset i deveti u popisu nadbiskupa Rouena kod Cl. Roberta. Četiri stoljeća prije njega bio je sv. Hugo, o kojemu ćemo pisati 9. travnja.
Crkvena stega. Ostale kreposti.
Crkvu blažene Marije u Thérouanneu, koju je, kao što smo ranije spomenuli, zatekao iznutra i izvana bijedno rasutu, odmah je u prvim vremenima svoga ređenja kao mudar graditelj počeo obnavljati dvostrukom gradnjom. I od nežive građe kamenja i drva započevši njezinu zgradu velikim dijelom iz temelja, hvalevrijedno ju je izvana dovršio; ali ju je iznutra živim kamenjem i razumnim drvima mnogo korisnije obnovio. Trudio se naime da sve klerike koji su se isticali ćudoređem i znanjem, a nisu bili vezani ni uz jednu crkvu, to jest nisu imali crkvene nadarbine, pridruži Gospodnjem taboru i da im iz dobara svoje Crkve, koliko je mogao, isplaćuje prikladne i dostatne plaće. Znamo naime i istinito svjedočimo da se za cijeloga vremena svoga biskupovanja toliko suzdržavao od svakoga duha lakomosti da ni na molbu ni na mig nije od podložnih klerika ili laika ubrao ni najmanji namet. A a globe, kojima po zakonima biskupi trebaju kažnjavati ljude za njihove prijestupe i kršenja, premda su mu upravo zbog toga neki prigovarali, nipošto nije htio primati. Odatle je proizašlo da je u Crkvi Božjoj nastala čestitija i korisnija zajednica klerika, a zlonamjernicima nije pružena nikakva prilika da ogovaraju Gospodnjega svećenika.
22 Nastojao je također i druge klerike te biskupije, koji su mnogo vremena unatrag slijedili široke putove svijeta i požude tijela, privesti pravilu ispravna življenja, pozivajući ih kako primjerom tako i riječju. Neke je od njih zatekao zaražene simonijskom pošasti, koju je svim silama odlučio suzbiti i istrijebiti. Svjedoči ono što govorim crkvab u Ypresu, svjedoči crkva u Voormezeleu: one su naime kanonskim sudom otete iz ruku otimača dokazanih u toj herezi. Izbacivši ih iz Crkve koju su sebi pribavili simonijom, Gospodnji je vinograd iznajmio drugim vinogradarima. Kada je pak oslobodio crkvu u Ypresu i neko je vrijeme zadržao za sebe, darovao ju je regularnoj braći, te nakon što je u njoj zaredio opata kojega smo gore imenovali, biskupskom je povlasticom potvrdio da je imaju zauvijek. Crkvu u Voormezeleu pak cijelu je preveo u regularni stalež, osim što je onoga koji je prije bio njezin prepozit postavio za opata regularnih klerika na drugome mjestu, a na čelo one crkve postavio drugoga muža prokušane pobožnosti, te je poslije svojom darežljivošću uvećao njihove prihode. Odatle je proizašlo da u objema crkvama klerici koji su položili zavjete po pravilu blaženoga Augustina i danas žive duhovno i po njegovoj providnosti zajednički primaju plaće koje pripadaju svetim trudovima. Zatim je na različitim mjestima utemeljio još sedam ili više drugih samostana i u svakom od njih rasporedio zajednice redovnika ili klerika koji su naumili živjeti po pravilu apostola. Ostale pak, kako bi pomno bdjeli nad upravljanjem Božjim pukom po crkvenim stupnjevima i posvećivali se vježbanju u krepostima, dijelom je opominjao, a dijelom prisiljavao.
a Bannus ovdje označava novčanu kaznu koju su morali platiti oni koji bi prekršili crkvene odredbe. Drugdje se upotrebljava za sudsko ročište ili skup radi rješavanja sporova.
b O njoj ćemo poslije govoriti u Analectima.
c Nedostaje osvetu, ili nešto slično.
d Paskal II. naslijedio je Urbana II., posvećen je 14. kolovoza 1099. godine, a umro 18. siječnja 1118.
Pogibelj po život na početku; raspršena s neba.
Ali nameće se ono što još treba brzim perom pridodati njegovim djelima, a za što znamo da, kako se piše, već odavna mnogi žele. Vrlo mnogo braće naime željelo je da se to napiše još dok je bio živ. Kada je gotovo petnaest godina prije smrti po običaju pastirskom brigom obilazio svoju biskupiju, dogodilo se da je konačio u selu koje se zovea Merkem. Pokraj crkvenoga dvorišta nalazila se neka utvrda (koju možemo nazvati kaštelom ili gradićem) veoma visoka, koju je prema običaju te zemlje mnogo godina ranije podigao gospodar toga sela. Običaj je naime svih bogatijih i plemenitijih ljudi toga kraja,b budući da se ponajviše običavaju baviti neprijateljstvima i pokoljima, da bi na taj način ostali sigurniji od neprijatelja i većom moći ili pobjeđivali sebi ravne ili tlačili niže, nasuti zemljani humak što veće visine mogu, oko njega iskopati vrlo širok i dubok opkop, a sam vrh toga humka sa svih strana umjesto zida utvrditi bedemom od čvrsto spojenih drvenih dasaka, te s kulama raspoređenima uokolo koliko je moguće, unutar bedema u sredini sagraditi kuću ili utvrdu koja nadvisuje sve okolo, tako naime da se do ulaznih vrata toga naselja može doći jedino preko mosta koji najprije polazi s vanjskoga ruba opkopa, postupno se uspinje oslanjajući se s obiju strana na parove ili čak trojke stupova postavljenih na prikladnim razmacima, i uzdiže se poprijeko preko opkopa takvim nagibom uspona da, izravnavajući se s najvišom površinom humka, dotiče sam krajnji rub njegova oboda i na tom dijelu prag s prednje strane.
26 Kada je dakle u takvu utočištu biskup sa svojom brojnom i časnom pratnjom boravio na konaku, nakon što je polaganjem ruku i pomazanjem svetom krizmom krizmao silno mnoštvo puka kako u crkvi tako i u njezinu dvorištu, vratio se u konačište da promijeni odjeću, jer je bio odlučio blagosloviti groblje za pokapanje tijela vjernika. Kada je odatle ponovno silazio da dovrši započeto djelo i zbog nekoga se razloga zaustavio oko sredine mosta visokoga trideset pet ili više stopa, dok ga je sprijeda i straga, zdesna i slijeva okruživala nemala gomila puka, odmah se, spletkom zavisti staroga neprijatelja, most popustio pod teretom, raspao se i srušio te veliko mnoštvo onih ljudi zajedno s njihovim biskupom strmoglavio u dubinu: odmah je uslijedio silan tresak, dok su poprečne grede, daske i ruševine padale jednakom žestinom i bukom; neki je mračni oblak iznenada tako obavio cijelu tu ruševinu da je jedva itko mogao razabrati što se događa. Ali Božja je blagost brzo pritekla u pomoć, rastjerala tamu i svoga slugu zajedno sa svim tim mnoštvom izvela neozlijeđena iz pogibelji. Ovdje mi na um dolazi brodolom apostola Pavla, u kojemu je Bog, premda su lađa i stvari bili izgubljeni, na njegovu molitvu darovao da sve duše budu spašene. Ovdje pak, premda je pad ljudi bio tako velik i toliko drvene građe padalo na sve strane bez ikakva reda, niti su ljudi bili imalo ozlijeđeni, niti je na njihovim stvarima nastala ikakva šteta: i on sam vedra i vesela lica, dok mu je voda jedva dopirala do koljena, izašao je i zahvaljujući Bogu prekorio tvorca sve prijevare ovim riječima: Đavao je, reče, pokušao spriječiti djelo Božje, ali neće nadvladati, jer nam je Bog u svemu pomoćnik. I rekavši to, bez ikakva oklijevanja žurno je pošao blagosloviti groblje. No o tome toliko.
a Smješteno je između Diksmuidea i Ypresa, podložno Francatu.
b Tako Lisiard u životu sv. Arnulfa iz Soissonsa, koji ćemo donijeti 15. kolovoza, knj. 2, pogl. 14, govoreći o tim istim vremenima Roberta Frizijca, ovako piše: Budući da su naime u ono vrijeme po nekim, štoviše po svim mjestima Flandrije, svakodnevna ubojstva i nezasitna prolijevanja ljudske krvi remetila mir i spokoj cijele pokrajine, zbog toga je vrlo veliko mnoštvo plemića usrdnim molbama isposlovalo da Gospodnji biskup posjeti mjesta u kojima je bjesnjela najstrašnija okrutnost te da neukrotive i krvožedne duhove Flamanaca donekle opomene o dobru mira i sloge; on, osjećajući u duhu da je to ugodno pred Bogom i, kao što je naprijed napisano, znajući da mu valja doći onamo po božanskoj zapovijedi i posredovanjem bl. Petra apostola, utoliko je brže pristao uz njihove molbe ukoliko je sigurnije gledao da se sve to događa po Božjem promislu. Okružen dakle četom plemenitih velikaša došao je u grad Brugge i u unutarnju Flandriju u selo Oudenburg, u kojima je mjestima vladala tolika mahnitost ubijanja i toliki bijes osvećivanja da im je bilo ugodno neprestano se prljati ljudskom krvlju, a prestati s pokoljima makar i na jedan dan smatrali su kukavičlukom i nevaljalstvom. Jedva je otac štedio sina, jedva sin oca; brat rođenoga brata, nećak ujaka ili strica, štoviše i stric nećaka predavao je smrti zbog neznatna razloga. Njihovu pak đavolsku mahnitost i bezumnu pogibeljnost kako građana Bruggea tako i onih iz Veurnea i Oudenburga Božji je muž Arnulf riječju slatkotekućega propovijedanja i primjerom iznimne svetosti na čudesan način ukrotio te srca okrutnika, premda s velikim trudom, umirio i priveo slozi, itd.
Posljednja bolest i smrt.
Htio bih se pak dulje zadržati u razmatranju tolikih kreposti, ali se bojim da čitanje, ako bude opširno, čitatelju, kao što biva, ne izazove zasićenost. Izostavivši stoga mnogo toga što bi s pravom trebalo reći, okrenimo pero k tomu da što kraće možemo prikažemo njegovo usnuće i pokop. Ipak smatramo da nipošto ne valja prešutjeti kako je prije nego što je, oslobođen tjelesnih okova, otišao s ovoga svijeta gotovo pune tri godine trpio nevolje. Svakodnevno je naime gledao ono što nije mogao gledati bez teške duševne boli. Nakon smrti naime pobožnoga i slavnoga markizaa Karla zemlja je (kako kaže Pismo) dana u rukeb bezbožnika. Stoga su krađe i razbojstva, prijevare i krivokletstva, pljačke i požari, borbe i ubojstva koji su uslijedili neprestanom žalošću mučili srce pobožnoga oca puno ljubavi. Nadalje, dva mjeseca prije svoje smrti podnosio je toliku odvratnost prema jelu da se njegovoj duši gadilo gotovo svako jelo, pa je umjesto hrane i pića uzimao tek malo mlijeka. Mnogi su smatrali da mu se to dogodilo zbog velike uzdržljivosti koje se uvijek držao.
28 Posljednjih pak šest dana bolovao je od dizenterije; kada je to započelo u srijedu, sutradan, to jest u četvrtak, zapovjedio je da se dovedu prezbiteri Crkve kako bi, prema apostolskoj odredbi, bio pomazan svetim uljem i kako bi se nad njim izmolila molitva vjere. Nakon što je to, uz prethodnu ispovijed grijeha, obavljeno uz silan plač sviju, te nakon što je pričestio presveto Tijelo i Krv, svima je dao cjelov mira, i otpustivši ih s blagoslovom, odlučio se što skrovitije to čvršće kontemplacijom sjediniti s Bogom. Stoga je, da bi to mogao učiniti slobodnije, najprije naredio da se sve što se činilo da posjeduje razdijeli siromasima, kako bi kao siromah slijedio siromašnoga Krista, koji, po vlastitom svjedočanstvu, nije imao gdje bi naslonio glavu, premda nije bio siromašan, premda je u svako vrijeme nastojao nasljedovati njegovo siromaštvo. Crkvi je pak dao knjige, ruho i posuđe posvećeno svetoj službi, čija je vrijednost bila nemala.
29 Zatim je o blaženstvu one nebeske domovine, za kojom je neprestano izgarao od čežnje, veoma duhovno, kao onaj u kome gotovo više nije bilo ništa tjelesnoga, počeo raspravljati nekom čudesnom milinom govora. Sav je pak taj govor o preziru zemaljskoga i čežnji za nebeskim bio izrečen pred ušima nekolicine pobožnih i duhovnih muževa. Ondje je i meni grešniku, doduše ne po mojoj zasluzi nego po dobročinstvu uobičajene prisnosti, dopustio da sjedim pokraj njega dok je govorio. Premda slijed tih riječi još djelomično čuvam u pamćenju, ipak smatram da je previše da ga uvrstim u ovo djelce koje već traži svršetak. Jedno pak što sam sada smatrao da ne trebac izostaviti jest to da je tada u proročkom duhu prorekao neke stvari za koje se čini da su se nedugo zatim djelomično ispunile. Mogao bih ih doduše pojedinačno opisati da nisam odlučio poštedjeti stid nekih ljudi. Da pak ubuduće provedem svoj naum, o pokopu svoga tijela, o pozivanju biskupa za taj čin prema odredbama otaca, te o tome da ih, kada pozvani dođu, valjad gostoljubivo okrijepiti, kao i o svemu ostalom što se činilo prikladnim, odredio je s najvećom razboritošću. Imao je naime sva tjelesna osjetila posve netaknuta, te tako zdravo rasuđivanje i nepomućeno pamćenje da smo se, premda je u njima uvijek bio snažan, tada ipak osobito svi ne bez divljenja čudili njegovoj mudrosti.
30 Uredivši to, ponovno je prigrlio sebi dragu samoću i posvetio se Bogu, služeći se posvemašnjom šutnjom. Bio je naime zabranio da se ikome dopusti ući, osim onome koga bi možda zapovjedio pustiti, izuzev onih redovnika za koje je želio da budu neprestano prisutni. A na glas o tako velikom događaju svakodnevno je stizalo nemalo mnoštvo ne samo iz toga grada nego i iz udaljenijih krajeva. Mogao si vidjeti muževe i žene različitih staleža kako s najpobožnijom poniznošću bdiju pred vratima, s velikom čežnjom moleći blagoslov svetoga biskupa, ili ako ne bi zaslužili dobiti blagoslov, da se djeci barem dopusti vidjeti najdražega oca. Govorili su da bi bilo previše okrutno i nečovječno ako bi se pobožnomu puku uskratilo barem vidjeti svoga biskupa koji će uskoro otići. Te su pak molitve, te i slične tužbalice pratili neprestanim plačem i stalnim naricanjem, a neki su čak i pod prisegom tvrdili da neće otići dok ne budu uslišani. Naposljetku donekle svladani njihovim upornim zaklinjanjima i molbama, kada smo mu u nekoliko riječi prenijeli njihovu želju, kimanjem je glave dopustio da ih se pusti. Kada su dakle u najvećoj tišini ušli, otvorivši oči, podignutom ih je rukom blagoslovio i otpustio. Zatim smo i druge i druge koji su iz slične želje dolazili sa svih strana, ali uz duge stanke između pojedinih ulazaka, istim redom uz njegovo dopuštenje katkad puštali unutra i odmah otpuštali. On je pak ponovno ustrajao u svojoj šutnji i gotovu uvijek zatvorenih očiju, kako ga ništa ne bi odvratilo od unutarnje kontemplacije ili molitve, pomno je pazio na sebe. Bol koju je podnosio, a bila je najžešća, podnosio je tako strpljivo da je ležao posve mirno i tiho te nikakvim jaucima ili uzdasima, kako obično čine drugi bolesnici, nije prekidao tu svoju šutnju. Na taj je način proveo cijela sljedeća četiri dana, imajući posve zdrav razum i zdravo rasuđivanje, uz cjelovitost svih osjetila.
31 Naposljetku se u ponedjeljak u prvi sat dana počeo postupno primicati svome kraju. Položivši ga dakle po njegovoj volji na kostrijet posutu pepelom, dok su klerici i redovnici, pošto je ulaz već bio otvoren, žurno dotrčavali, trudili smo se što usrdnije pjevati psalme, kako i dolikuje u takvu trenutku. Tolika je pak bila žalost sviju, toliki uzdasi i plač laika i klerika, muškaraca i žena, da se glasovi onih koji su pjevali psalme nisu čuli glasnije od onih koji su plakali; naricanje pak koje je izazivala unutarnja bol srdaca dizalo se u visinu; suzama i molitvama udaralo se u nebo, a psalmima i molitvama zazivala se dobrota božanske blagosti. Dok su oni pjevali psalme i izmolili veći dio psaltira, a službu koja se naziva preporuka duše obavljali već drugi put, dok se činilo da je utonuo u lagan san, naposljetku se ona vjerna duša sretno svukla iz teškoga ruha svoga tijela te je, kako je pobožno dopušteno vjerovati, izvedena da baštini onaj pokoj blažene besmrtnosti za kojim je uvijek čeznula i uzdisala i koji si je za života priskrbila svim načinima kojima je mogla. Spoznali smo naime da je čuvao katoličku vjeru i da je u dobrim djelima ustrajao sve do kraja. Vjerno vjerujemo da je uz pomoć Gospodnjega milosrđa zadobio krunu slave: jer ne vara onaj koji je obećao. Preminuo je pak godine od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću sto tridesete,e osme indikcije, 27. siječnja, u treći sat dana, nakon što je Crkvom upravljao trideset godina, šest mjeseci i tri dana.
a Život sv. Karla Dobroga, grofa Flandrije i mučenika, donijet ćemo 2. ožujka.
b To je bio Vilim Normanski, sin vojvode Roberta, unuk Vilima Osvajača, kralja Engleske, po Matildi, kćeri Balduina Pobožnoga; druge godine svoje vladavine, 1128. godine Kristove, uklonjen je sa svijeta.
c Čini se da treba čitati non inutile (ne beskorisno) ili non silendum (ne treba prešutjeti).
d Možda hospitaliter recreandis (gostoljubivo okrijepiti)? e Svi se ovi vremenski podatci podudaraju.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.