Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 26. siječnja

O sv. Gabrijelu, prezbiteru i opatu samostana sv. Stjepana u Jeruzalemu

DE S. GABRIELE PRESBYTERO ABBATE MONASTERII S. STEPHANI HIEROSOLYMIS

Prezbitera Gabrijela, kojega je 20. siječnja u djelu Vita S. Euthymii monah Ćiril okitio izvanrednim pohvalama, Grci štuju na ovaj dan, kako je razvidno iz Maksima Kiteranskoga i iz Mineja, koji o njemu navode samo ovo: τῆ αὐτῆ ψμέρα δ ὅσιος Ταξεριῆλ ἐν εἰρῆνη τελειοῦται.

Σύν τῷ Ταξεριῆλ τῷ νόων πρωταστάτη, Καί Ταξεριῆλ ἔστησι Χριστός τὸν νέον. Istoga dana sv. Gabrijel u miru dovrši život. S Gabrijelom, prvakom anđela, Krist postavi mladoga Gabrijela.

Naziva se mladim jer ga je Bog još kao sasvim mlada mladića pozvao u redovnički život, što Ćiril u br. 40 opisuje ovako.

2 Veliki Eutimije nije imao na umu na onome mjestu sagraditi ni cenobij ni uopće lauru. Stoga kad bi k njemu došli neki, bilo odričući se svijeta, bilo donoseći nešto što je bilo potrebno za tjelesne potrebe, on bi ih opet slao bl. Teoktistu. No kad je već odozgor božanska providnost mudro odredila da ta pustinja bude nastanjena, jer je dobro znala ono što će biti, naime da će ta stvar mnogima biti uzrok spasenja, pristupe k njemu neka trojica braće po tijelu, koji bijahu izdanci Kapadocije, a odgojeni u Siriji, gdje su se uvježbali u kreposti i nauku: Kuzma, Hrizostip i Gabrijel. On pak, čineći kako je bio navikao, ne primi ni njih, otvoreno navodeći kao razlog mladenačku dob i neugaslu težnju naravi, koja vrlo često zna pokolebati postojanost u vježbanju, a osobito to što je Gabrijel još bio golobradi mladić. Iz tih ih razloga nipošto nije htio primiti. No te mu noći u snu dođe netko i zapovjedi mu da primi i braću (Poslani su, reče, od samoga Boga) i da ubuduće bude spreman primiti svakoga tko dođe i želi ostati. Ujutro dakle, primivši ono lijepo bratstvo i srodstvo, kako mu je zapovjedilo viđenje, reče Kuzmi, jer je on među braćom bio najstariji po dobi: Tako sam ja učinio kako mi je Bog bio zapovjedio i uveo sam vas ovamo. Sada pak dolikuje da ti mlađega od braće, Gabrijela, držiš u ćeliji i da mu nipošto ne dopustiš izlaziti.

3 To se dogodilo oko 428. godine Kristove. A budući da je Gabrijel po naravi bio eunuh, kako se kaže u br. 79, nakon dvadeset i pet godina prvi je put pristupio zboru braće, oko 453. godine Kristove, kada je, br. 78, stojeći blizu žrtvenika vidio oganj, kao razastrt na nekom platnu, kako silazi odozgor te čak i samoga velikog Eutimija (koji je prinosio beskrvnu žrtvu) i s njime Domicijana (koji je stajao s desne strane s mističnom lepezom) obavija iznutra i tako oko njih ostaje od početka Trisagija sve do završetka svete službe. To je, čuvši od sv. Gabrijela, piscu Ćirilu pripovjedio sv. Kirijak, čiji ćemo životopis donijeti 29. rujna.

4 Blažena carica Eudokija (br. 87, oko godine 458.) pozove iz laure braću čuvare Križa, a ujedno i đakone, naime Hrizostipa i Gabrijela, te učini da budu zaređeni za prezbitere. Gabrijelu također povjeri upravu samostana Stjepana Prvomučenika, koji nije bio ni cijeli stadij udaljen od grada Jeruzalema, na mjestu gdje se smatra da je sv. Stjepan bio kamenovan, kako je ondje rečeno. Kad je Eudokija htjela doći k sv. Eutimiju i uživati u njegovu razgovoru i nauku, a ujedno i u lauri, br. 98, pošalje Gabrijela moleći da joj se to dopusti. Ona također, kako se kaže u br. 99, petnaestoga dana mjeseca siječnja posveti hram Kristova prvomučenika Stjepana, koji još nije bio potpuno dovršen. Zatim, nakon što mu je dodijelila i velik prihod te brigu o njemu predala Gabrijelu, nije zanemarila ni druge crkve koje je bila sagradila, nego je i njih vrlo pomno obilazila, posvećujući ih i dodjeljujući svakoj dostatan prihod. A kad su već bila prošla četiri mjeseca nakon posvete, i sama ostavivši ljudski život ode Gospodinu. Ta je dakle posveta obavljena 4. godine cara Leona, 460. godine Kristove, kada je Eudokija u mjesecu svibnju umrla i bila pokopana u istom hramu sv. Stjepana.

5 Kasnije je 473. godine Kristove preminuo sv. Eutimije, na čiji je pogreb u pratnji patrijarha Anastazija došao i Gabrijel, br. 110. A kad je Gabrijel bio prezbiter i poglavar dvadeset i četiri godine (tekla je, prema već navedenom računanju, 482. godina kršćanske ere), sagradi sebi malen samostan istočno od časnoga hrama u dolini, koji bijaše nazvan imenom svetoga Uznesenja. Onamo se, nasljedujući bl. Eutimija, povlačio nakon osmoga dana božanske Teofanije i u njemu boravio sve do blagdana Cvjetnice. A budući da je bio revan u učenju, imao je i darovitost koja mu je u tome pomagala. Tako se dogodilo da je uvježbao jezik i u grčkom, i u rimskom, i u sirijskom govoru. Umre pak u osamdesetoj godini života u samostanu, i ondje bi podignut grob mužu koji se ističe najvećim znamenjima. To ondje stoji u br. 103, nakon izvješća o smrti obojice braće: Kuzme u biskupskoj službi u Skitopolisu, a Hrizostipa, glasovita po napisanim knjigama, u službi čuvara svetoga Križa u Jeruzalemu. Ako je sv. Gabrijel započeo monaški život u osamnaestoj godini života, usnuo je u miru oko 490. godine Kristove.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

26. siječnja Kalendar godine