3 Doznavši to, bl. Robert, znajući da je poslušnost bolja od žrtava i da je poput grijeha idolopoklonstva ne htjeti se pokoriti, uredio je ondje ono što je pripadalo opsluživanju nove ustanove i postavio im za opata Bogu dostojna muža Alberika, koji je bio jedan od prvih monaha crkve u Molesmeu: i tako, spasonosno uredio sve, vratio se u samostan u Molesmeu, koji je sam bio utemeljio Bl. Mariji. A kad je nakon dvije godine Alberik umro, naslijedio ga je Stjepan, kojega je bl. Robert postavio za opata cistercitima. I tako, budući da je bio utemeljitelj nove sadnice, dok je po njegovoj odluci pripadalo uređenje obaju samostana, naime molesmeškoga i cistercitskoga, vratio se s dvojicom monaha u Molesme. Više ćemo reći uz životopis sv. Roberta o utemeljenju obaju samostana.
4 U knjizi koja nosi naslov Collationes SS. PP. de initio Cisterciensis ordinis, od nepoznatoga monaha iz Clairvauxa, ne spominje se onaj prijašnji odlazak Alberika, Stjepana i dvojice drugih u pustinju Cîteauxa prije sv. Roberta; nego se u pogl. 10 kaže da se sv. Robert, kad su ona sveta braća zatražila od njega ovlast da se presele drugamo, dragovoljno ponudio njima za suputnika. U pogl. 12 pak nabrajaju se prvi stanovnici Cîteauxa, ukupno sedmorica: Robert, Alberik, Odon, Ivan, Stjepan, Letald, Petar. Ali se ondje nigdje ne spominje uprava povjerena Alberiku; nego se kaže da su, pošto je Robert bio prisiljen vratiti se u Molesme, braća za opata izabrala sv. Stjepana.
5 A uz kroniku Sigeberta iz Gemblouxa u izdanju Laurenta de la Barrea od drevnoga pisca, bilo Roberta de Montea ili nekoga drugoga, uz god. 1098., nakon raznih stvari o počecima Cîteauxa, dodano je ovo: Ove dakle godine, od Utjelovljenja naime Gospodnjega 1098., oslanjajući se na savjet i ojačani vlašću časnoga Huga, nadbiskupa lionske Crkve, tada legata Apostolske Stolice, i pobožnoga muža Valtera, biskupa Chalona, kao i preslavnoga kneza Odona, vojvode Burgundije, počeše pronađenu pustinju izgrađivati u opatiju; pri čemu je spomenuti opat Robert od biskupa one biskupije, naime chalonske, primio brigu i pastirski štap, dok su ostali pod njim na istome mjestu utvrdili stalnost. A nakon ne mnogo vremena dogodilo se da je isti opat Robert, na zahtjev molesmeških monaha, po zapovijedi pape Urbana II., uz dopuštenje i pristanak Valtera, biskupa Chalona, vraćen u Molesme: a na njegovo je mjesto postavljen pobožan i svet muž Alberik. Ovo je doduše između obiju Crkava zadržano kao jamstvo radi mira i potvrđeno apostolskom vlašću, da od toga vremena nijedna od njih ne prima monaha druge na stanovanje bez redovničke preporuke. Pošto je to učinjeno, novi je samostan brigom i marljivošću novoga Oca u kratkom vremenu i ne malom mjerom, uz Božju suradnju, napredovao u svetom vladanju, proslavio se glasom, porastao u potrebnim dobrima; isto se nalazi u djelu Speculum Vincenta, knj. 23, pogl. 94.
6 A o Alberikovoj smrti ondje uz godinu 1107. stoji ovo: Alberik, opat Cîteauxa, nagradu višnjega poziva, za kojom je ondje devet godina ne uzalud trčao, dohvati desete. Njega naslijedi gospodin Stjepan, itd. I tako postoji različito mišljenje o vremenu u kojem je upravljao Cîteauxom. Niti ima razloga da itko smatra kako je Alberik doduše umro godine 1107. i dvije godine bio na čelu tomu samostanu, a sve preostalo vrijeme ondje prije proveo pod opatom Robertom. Jer budući da je godine 1098., 21. ožujka, na svečani dan rođenja presvetoga Benedikta (kako ima ista knjiga Collationum), koji je tada dvostruka radost učinila slavnim zbog Nedjelje Muke Gospodnje koja je pala na isti dan, dok su se anđeli radovali a demoni kopnjeli, cistercitska kuća, a po njoj redovništvo cijeloga Cistercitskoga reda, po muževima posve spremnima za kršćansku mudrost uzela početak, a sljedeće godine 1099., 29. srpnja umro papa Urban II; ipak je po njegovoj zapovijedi Robert bio prisiljen vratiti se u Molesme: i niže će se navesti povlastica Paskala II., dana u Troji 18. travnja, VIII. indikcije, god. 1100., podijeljena Alberiku, opatu Novoga samostana, to jest Cîteauxa. Dakle, ako je živio sve do godine 1107., bio je opat gotovo devet godina.
7 U djelu Martyrologium Cisterciense, kako piše Claude Robert, kaže se da je Alberik umro 26. siječnja. Na taj dan Kalendarium Cisterciense izdano u Dijonu ima: Alberik II., opat u Cîteauxu, utemeljitelj Reda. Saussay u djelu Martyrol. Gallicanum: Alberik II., opat cistercitski, muž dostojan divljenja po svetosti, svukavši teret smrtnosti, prešao je u radosti višnjega grada. Saussay se suzdržava od naslova sveca i blaženika. A cisterciti ga, kako smo doznali od najuglednijih muževa toga Reda, nazivaju svecem, premda ga nimalo ne štuju crkvenim časoslovom: drugi pišu blaženi. Hugo Ménard: U Cîteauxu, bl. opata Alberika. Njega također ubraja među svece i blaženike cistercitskoga reda koji se nalaze na kraju misala istoga Reda izdanoga u Parizu godine 13526. Krizostom Henriquez, koji je u djelu Fasciculus SS. istoga Reda napisao da je umro 10. srpnja, u Menologiju to kao prešutno povlačeći, 26. siječnja slavi ga ovom pohvalom: U Galiji rođendan preblaženoga Oca našega Alberika, drugoga opata Cîteauxa, koji je s bl. Robertom i Stjepanom započeo naš sveti Red; kojega je on sam postavio pod naslovom i zaštitom Bogorodice Djevice; od koje je također zauzvrat pobožni Otac primio bijelu kukuljicu: odakle su, ostavivši crno odijelo klinijevaca, cisterciti ubuduće počeli nositi bijele haljine. Štoviše, prenosi se da je od preblažene Djevice primio i konstitucije koje je sam prvi sastavio. Njemu se jednom ukazavši blaga zaštitnica grešnika reče: Ja ću ovaj Red štititi i braniti sve do svršetka svijeta. I kad su ga često posjećivali ona sama i drugi nebeski građani, te je blistao slavan raznim čudesima, pao je u bolest i, obećavši svojim monasima širenje i porast Reda, jasnim je glasom izgovorio Apostolsko vjerovanje, a poslije je pročitao litanije: i kad je došao do onoga mjesta: Sveta Marijo, moli za nas, lice mu je počelo, obasjano kao božanskom svjetlošću nalik suncu, isijavati blistave zrake: i ubrzo, kao blago utonuvši u san, izdahnuo je presvetu dušu. U bilješkama dodaje da su, u svjedočanstvo zadivljujuće svetosti, njegovo tijelo i grob procvali nebrojenim mnoštvom čudesa, te da je njegovo ime uneseno u popis kanoniziranih svetaca cistercitskoga reda.
8 Isti Krizostom u djelu Fascicul. SS. Ord. Cisterciensis, knj. 1, dist. 2, opširnije opisuje život bl. Alberika iz raznih pisaca i spomenika Reda, što iz njega ovdje donosimo. Isti je na španjolskom prije Krizostoma izdao Barnaba de Montalvo u djelu Chronic. Cisterc; dio 1, knj. 1, pogl. 22 i 23 i sljedećima. O istom Alberiku govore svi koji izlažu početke Cistercitskoga reda. Cezarije iz Heisterbacha, knj. 1, pogl. 1: Alberik, muž svet i pobožan, postavlja se na njegovo (Robertovo) mjesto. Njegovom je brigom, uz suradnju Božje milosti, ona dolina nemalo zasjala i porasla u potrebnim dobrima. Opširno također o Alberiku i postanku Cîteauxa piše Aubert Miraeus u djelu Chronicon Cisterc; Angel Manrique u djelu Laurea Evangelica, gdje ga izričito naziva svecem, knj. 3, dist. 7, § 3, kao i Montalvo. Spominje ga i Baronije u bilješkama uz Martyrol. 29. travnja, koji se ipak silno vara kad piše da je sv. Robert umro godine 1098.
AUTOR KRIZOSTOM HENRIQUEZ.
Biva postavljen za opata cistercitskoj zajednici i svoj Red zajedničkim zavjetom sviju posvećuje Bl. Mariji.
2 Spomenuli smo u gornjem izlaganju kako je sv. o. Robert, pozvan natrag od molesmeških monaha, napustio Cîteaux. Monasi su stoga u njegovoj odsutnosti, budući da su u samoći ostali bez poglavara, sastavši se među sobom, u nazočnosti chalonskoga biskupa, izabrali za opata bl. Alberika, muža koji se isticao čestitošću života i najvjernijim opsluživanjem redovničkoga pravilaa.
2 Ovaj je kao mladić ušao u samostan u Molesmeu, odrekao se laskavih mamaca svijeta, uzeo redovničko odijelo, obvezao se na službu Bogu i dotle dospio da je pod ocem Robertom vršio službu priora. I kad je protiv dostojanstva imena i redovništva podnio mnoge nepravde i pogrde, te pretrpio tamnicu i udarce, odluči ostaviti njihovu družinu i potražiti drugo mjesto, gdje bi lakše, predavši nepravdu zaboravu, mogao opsluživati strogost pravila. Tako je stoga sv. Alberik bio prvi koji je, kad je otac Robert napustio Molesme, došao u Cîteaux i obnovio već gotovo urušeni red; i slijedeći stope bl. Roberta, pošto je red obnovljen, priveo je redovnike opsluživanju pravila i načinu dobra življenja. Kad su pak opat Robert i s njim neki monasi, koji nisu ljubili pustinju, napustili Cîteaux, ostao je bl. Alberik s dvanaest ili trinaest monaha, koji su ga pravilnim izborom promaknuli sebi za opata.
3 Ubrzo, dok su se redovnici u izgradnji samostana dušom i tijelom zalagali kopajući zemlju, sijekući stabla i noseći na ramenima ono što je bilo potrebno za građevinu, on sam nije bježao ni od kojega dijela posla, nego im je prethodio ne riječima, već djelom i primjerom; i unatoč starosti, bdjenjima i postom na čudesan je način trapio tijelo. Dok je pak bio zaokupljen radom, da duh ne bi možda bio besposlen, uzimajući Davidov psaltir u ruke, čestim je uzdasima iz najdubljih dubina srca i žarkim molitvama pobožnoga uma prodirao u nebesa. Nakon zalaska sunca, dok su se drugi odmorom okrepljivali od napora, on je veći dio noći provodio u pokorničkim vježbama: a prepuštajući se snu, ne radi užitka nego radi okrepe prirodnih sila, lijegao je na gole daske; i nakon kratka vremena probuđen ustajao bi i klečeći s velikom pobožnošću duše čitao Davidov psaltir, koji bi dovršio prije nego što bi braća ustala pjevati bdjenja.
4 Usred svega toga on i njegovi bili su izvrsni štovatelji Bogorodice Djevice, uzevši je za zaštitnicu tek utemeljenoga Reda, pod čijom bi zaštitom cistercitska zajednica napredovala u svakoj vrsti kreposti i bila sačuvana od svake prljavštine poroka. I tako su odlučilib sve svoje samostane utemeljiti pod njezinim imenom, čijim je zagovorom i zaštitom onaj mali izvor Cîteauxa nabujao u mnoge vode, čiji su sljedbenici zablistali raznim naslovima kreposti. Čuj to od samoga vrhovnoga Pastira Crkve Grgura XI., koji je, govoreći o zavjetovanju i savršenstvu cistercita, s punim pravom rekao: U pozlaćenu ruhu Crkve, zaručnice Kristove, koja je okružena raznolikošću stala s desne strane svomu zaručniku, najljepšemu među sinovima ljudskim, divna po cjelovitosti vjere i čvrstoći nade, Cistercitski red, posvećen božanskim službama i među ostalim redovima pripisan Djevici po osobitosti pobožnosti, po prvotnom ustanovljenju i ustrajnosti sljedbenika samoga reda, koliko se daje odozgo, rumeni se ljubavlju, bijeli se čistoćom i sjaji ljepotom vladanja. Bijeli nazirejci ovoga Reda, naime sljedbenici istoga koji žive pod strogim opsluživanjem tijesne stege, pred licem istoga Kralja kraljeva i nebeske Kraljice u ustrajnosti molitava prinose čaše pune miomirisa, služe njihovim ugodnostima djelima pobožnosti, itd. Također Jakov iz Vitryja, biskup Akre, u djelu Hist. Occid; pogl. 14, kaže: A glasom i ugledom svetosti cistercita, kao od mirisa pomasti, toliko se ispunila sva kuća Crkve Isusa Krista Mt 10, 29. Mk 10, 30. da nema pokrajine ni kraja do kojega onaj blagoslovljeni vinograd nije pružio svoje mladice. Proširio je Gospodin i blažena njihova zaštitnica Djevica Marija (kojoj jednodušno i jednim ramenom svugdje najpobožnije služe) mjesto njihova šatora: i nije samo do mora pružila njihove izdanke: tako da su već iskustvom spoznali da se na njima ispunilo ono što Gospodin kaže u Evanđelju: Primit će stostruko u ovom vijeku, a u budućem život vječni.
a Dodaju Montalvo i Miraeus da je bio izvrsno učen.
b Cezarije, knj. 1, pogl. 1: I budući da je samostan iz kojega su izišli bio sagrađen na čast blažene Bogorodice Marije, kako oni tako i njihovi nasljednici, potekli iz istoga novog samostana, odlučili su da sve svoje crkve treba posvetiti na čast iste slavne Djevice.
O promjeni odijela cistercitskih monaha iz crne u bijelu boju; i kako je bl. Alberik primio bijelu kukuljicu iz ruke Bogorodice.
Stoga, kad su tako Božansku Majku, prikupivši međusobne glasove, izabrali za poglavaricu i zaštitnicu, i ona je sama, da bi uzvratila naklonost, uzela njih ne samo za štićenike nego za sinove, posvjedočivši to čestim pohođenjem. Jednom, došavši okružena četama blaženih duhova da srca svojih slugu ispuni nebeskom utjehom, kao ljubiteljica cvijeta neokaljane čistoće, u znak prijateljstva kojim je pratila redovničku zajednicu, dala je monasima bijelo odijelo, označujući ovom izvanrednom bjelinom odjeće, kao najsigurnijim znakom, cjelovitost i čistoću njihove duše. Kad su naime naši prvi Oci izišli iz Molesmea, zadržali su crno odijelo klinijevske zajednice, sve dok u vrijeme bl. Alberika sama Kraljica anđela nije zapovjedila promijeniti boju, a to se dogodilo na ovaj način.
6 Dok su blaženi otac Alberik i njegovi monasi pobožno pjevali hvale i jutarnje časove, bila je nazočna, kao što rekoh, Bogorodica Djevica, okružena četom nebeskih duhova, noseći u rukama bijelu i najsjajniju kukuljicu, koju stavlja na glavu zapanjenoga Alberika. Ali gle, čudo se nastavlja čudom. Čim je naime ono bijelo odijelo stavljeno na Alberika, kukuljice monaha koji su pjevali psalme u koru promijenile su boju, te one koje su prije bile crne boje iznenada su postale blistavo bijele poput snijega, i odmah je preblažena Djevica iščezla ispred očiju svojih slugu. Ovu čudesnu promjenu odijela prihvaćaju mnogi najugledniji i najvjerodostojniji pisci i nastoje je dokazati raznim temeljima. Među njima su Barnaba de Montalvo, Hist. Cist; knj. 1, Angel Manrique, Sanctoral. Cist; knj. 1, dist. 3, dio 12, i Laurea Evangelica, knj. 2, discur. 10, Ivan Alvarus, biskup Solsone, u djelu Vita S. Bernardi, Lovro iz Zamore, Monarchia mystica, Ludovik Bernard, Republic. monastic; knj. 3, uz pogl. 53 Regulæ de vestimentis Fratrum, Atanazije Jovera, u djelu Vita SS. Athilani et Froylani, pogl. 17. Također Ivan, general Cistercitskoga reda, muž osobit po svetosti (za kojega Bonifacije Simoneta u knj. 3 djela de fidei Christianæ et Romanorum Pontificum persecutionibus svjedoči da ga je Gospodin iz utrobe njegove majke pretekao blagoslovima slatkoće), dokazuje isto što smo rekli kad tvrdi da je odijelo Cistercitskoga reda predala preblažena Djevica, u poticajnom zaključku knjige povlastica, ovim riječima: Ovaj doista sveti red, koji se zbog opsluživanja svetoga pravila sv. Benedikta radije naziva obnovom, kako prenose spisi presvetoga Bernarda i drugih Otaca, osobita je na zemlji obitelj preslavne Majke Gospodnje, za koju je sigurno da je svojim odanim slugama, našim prvim Ocima, nadahnula način življenja. Jer osim duhovnih objava i dubokih utjeha, češće ih je, okružena najsjajnijom pratnjom nebeskih građana, posjećivala, čak ih je i vidljivo tješila, poučavala, pomagala i upravljala. Zbog toga se ona i naziva zaštitnicom, gospođom, braniteljicom i zagovornicom ovoga svetog Reda. Kao što je i sam Red prvi od svih redova posvećen na njezinu čast, čije se odijelo, kako monaha tako i redovnica, prenosi da ga je ona predala s vlašću, zaslugom i krepošću tolikoga dostojanstva da đavao nema nikakve vlasti nad ikim tko umre odjeven u njega, itd. Evo, čovjek tolikoga ugleda svjedoči da je od preblažene Djevice primljeno ne samo odijelo nego i konstitucije i pravilo života. Ali krenimo već dalje.
7 Kad je jednom bl. Alberik, predan molitvi, uzdizao duh k nebesima, ukaza mu se premilostiva Majka i obeća širenje i porast njegova Reda, te dodade: Ja ću ovaj Red štititi i braniti sve do svršetka svijeta. Kako je pak ispunila svoju riječ i s kakvom je brigom štitila svoje sinove u njihovim potrebama i nevoljama, ne zna samo onaj tko nije ni osrednje upućen u cistercitske starine. Svjedok nam je sam vrhovni svećenik Inocent, koji je, kad je pokušavao ugasiti Cistercitski red, od same premilostive Majke oštro ukoren čuo ovakve riječi: Ti pokušavaš uništiti Cistercitski red, čija sam ja zagovornica; ali nećeš nadvladati, i ako se brzo ne urazumiš od svoje zle nakane, ja ću satrti tebe i svu tvoju moć. Također se nekomu mladiću iz Kölna, koji nije prestajao klevetati cistercitsko redovništvo jer je začeo nevjerojatnu mržnju protiv Reda, ukazala Bogorodica Djevica strogoga lica i, kao odvraćajući svoje lice od njega, rekla: Zli dječače, proklinješ i klevećeš moje najbolje prijatelje koje imam na cijelom svijetu? I rekavši to, nestala je. Ali kakvo čudo ako na zemlji štiti svoje sluge ona koja ih na nebesima grije i ljubi osobitim osjećajem ljubavi? O tome primi znamenit primjer, koji ovim riječima pripovijeda Cezarije, knj. 7, pogl. 60.
8 Neki monah našega Reda, koji je veoma ljubio našu Gospu, prije nekoliko godina, u zanosu uma, bio je odveden u promatranje nebeske slave. Ondje, dok je gledao različite redove pobjedničke Crkve, naime anđela, patrijarha, proroka, apostola, mučenika, ispovjedalaca, i iste odijeljene određenim obilježjima; isto tako regularne kanonike, premonstrateze ili klinijevce; zabrinut za svoj Red, dok je stajao i razgledavao uokolo, ne nalazeći nijednu osobu iz njega u onoj slavi, pogledavši s uzdahom na blaženu Bogorodicu, reče: Što je to, presveta Gospođo, da ovdje ne vidim nikoga iz Cistercitskoga reda? Zašto su tvoji sluge, koji ti najpobožnije služe, isključeni iz društva tolikoga blaženstva? Vidjevši ga uznemirena, Kraljica neba odgovori: Toliko su mi mili oni koji su iz Cistercitskoga reda da ih grijem i pod svojim rukama; i otvorivši svoj plašt, u koji se činila ogrnuta i koji je bio čudesne širine, pokaza mu nebrojeno mnoštvo monaha, braće laika i redovnica. On se, silno kličući i zahvaljujući, vratio u tijelo te ispripovjedio svomu opatu što je vidio i što je čuo.
Čudesnim nekim viđenjem Krist u samim početcima utemeljenja preporučuje svetost i savršenstvo Cistercitskoga reda.
Pod zaštitom tolike braniteljice, u samoćama Cîteauxa, naši su prvi Oci cvali neuobičajenom vrstom svetosti, noseći u svojim tijelima umiranje kršćanskoga križa. Oni su se naime, posvećeni božanskoj službi, trudili zaodjenuti Krista raspetoga na križ, odbacivali su bogatstva, prezirali užitke svijeta i započinjali nebeski način življenja, tako da se cijeli svijet divio nebeskomu vladanju i anđeoskoj čistoći u ljudima. Alberik, ponizni učitelj i otac one obitelji, svom ljepotom svetih kreposti i nepokvarenim mirisom dobra vladanja činio je sebe ugodnim Svevišnjemu i prosvjetljivao duhove učenika. Po njegovu su primjeru učenici toliko napredovali da su u bdjenjima, postovima, trapljenju tijela, revnosti molitve, pobožnim razmatranjima, najuzvišenijem motrenju, dubokoj poniznosti i najžarčoj ljubavi prema Bogu i bližnjima bili pravi nasljedovatelji svetoga oca Alberika. Tako dakle učitelj Kristov i učenici, držeći se stopa učitelja, nisu ni u najmanjem skretali sa staze savršenstva, nego su najčvršćom jakošću i postojanošću duha držali put koji vodi u život. Niti bih se usudio to tako bezuvjetno tvrditi da sam onaj koji jest put, istina i život nije to isto potvrdio svojom vlašću, pokazavši čudesnom i slavnom objavom savršenstvo presvetoga Alberika i svih cistercitskih asketa koji su pod vodstvom istoga oca služili Svevišnjemu.
10 Godine Gospodnje 1104. neki klerik iz Vendeuvrea (služim se riječima Vincenta iz Beauvaisa), dok je učio u školama u Lyonu, vidio je u noćnom viđenju dolinu pod brdom, na kojem je bio smješten prelijep grad, čiji je izgled silno radovao promatrače, tako da se tko god bi ga vidio nije mogao nasititi njegova pogleda, te se na svaki način trudio kako bi mogao stići do njega. U međuvremenu je vidio neku rijeku podno brda, i dok je obilazio oko nje tražeći kako bi je prešao, vidio je na obali rijeke dvanaest siromaha kako u rijeci peru svoje tunike. Među njima je bio jedan odjeven u najsvjetliju haljinu, različit od ostalih, koji je pomagao drugima u pranju njihovih tunika, pa nakon što bi pomogao jednome, odlazio je poslije pomoći drugomu. Tada klerik koji je to gledao pristupi onomu koji je pomagao ostalima i reče: Kakav ste vi rod? On reče: Ovi siromašni ljudi čine pokoru i peru se od svojih grijeha, a ja sam Sin Božji Isus Krist, bez čije pomoći ni ovi ni drugi ne mogu činiti dobro. Ovaj lijepi grad koji vidiš jest Raj, gdje ja prebivam, i kad tko opere svoju tuniku i izvrši pokoru, ući će u njega. Ti si sam prilično dugo tražio put kojim se ide k njemu, ali nijedan drugi put osim ovoga ne vodi k njemu. Rekavši to, klerik se probudi iz sna i poče se čuditi viđenju. Nedugo zatim, vrativši se iz škole u domovinu, ispripovjedio je to viđenje chalonskomu biskupu, s kojim je bio prisan. Saslušavši ga, biskup ga je nagovorio da ostavi svijet i uđe u redovništvo, preporučivši mu iznad svih redova onaj novi Cistercitski red. On dođe u Cîteaux i nađe neobrađeno i pusto mjesto, te braću koja žive među zvijerima. Na vratima pak samostana, koja su bila načinjena od pruća, visio je željezni čekić, čijim su udarcem o vrata oni koji su htjeli ući dozivali vratara. Pozvan tim zvukom, vratar iziđe k njemu van i naklonivši se pozdravi ga. Promotrivši ga, klerik ga odmah prepozna da ga je vidio među onima koji su prali tunike u rijeci, te ga zamoli da ga odvede opatu. Stoga opat i cijeli samostan dođoše k njemu, i klerik prepozna da ih je sve vidio kako peru svoje tunike u rijeci: odmah pade opatu pred noge, moleći sa suzama da bude primljen: pošto je bio primljen, nedugo zatim postao je prior. Dotle Vincent, knj. 25, pogl. 106.
Sveti opat Alberik brine se da njegov Red bude potvrđen papinskom vlašću i donosi prve zakone za cistercite.
Obradovan ovim ugodnim viđenjem, kojim se Gospodin udostojao obratiti onoga klerika na bolji plod i preporučiti njihovu ustanovu pred ostalima, sveti opat uzvrati hvalu svemogućemu Bogu: što učiniše i ostali redovnici. U međuvremenu se sveti opat, kao muž čudesne razboritosti, počeo brinuti kakve bi ga oluje nevolja jednom mogle potresti i uznemiriti njegov Red; te predviđajući za budućnost, uz savjet braće, posla dvojicu monaha, Ivana i Ilboda, u Rim, moleći po njima gospodina papu Paskala da njegova Crkva pod krilima apostolske zaštite zauvijek počiva sigurna od pritiska svih crkvenih ili svjetovnih osoba. Spomenuta braća, oslanjajući se na zapečaćena pisma nadbiskupa Huga, Ivana i Benedikta, kardinala Rimske Crkve, te također Valtera, biskupa Chalona, sretno otputovaše u Rim i vratiše se donoseći povlasticu Vrhovnoga Svećenika, sastavljenu u svemu prema željama opata i njegovih drugova. Smatrali smo prikladnim ovdje umetnuti ova pisma i povlasticu, kako bi svi razumjeli s kolikim je savjetom i vlašću utemeljeno naše redovništvo. a Pismo kardinala Ivana i Benedikta papi Paskalu II. u prilog Cistercitskom redu.
12 Gospodinu Ocu papi Paskalu, kojega svugdje valja slaviti izvanrednom hvalom, Ivan i Benedikt same sebe u svemu. Budući da je vaše uprave da se brine za sve Crkve i da pruži ruku pravednim željama molitelja, te da kršćanska vjera, poduprta pomoću vaše pravednosti, treba rasti; najusrdnije molimo Vašu Svetost da se udostojite prikloniti uši svoje blagosti donositeljima ovoga pisma, koje su po našem savjetu poslala Vašemu Očinstvu neka pobožna braća. Mole naime da odredba koju su o miru i stalnosti svoga redovništva primili od vašega prethodnika, našega gospodina blažene uspomene pape Urbana, i ono što su prema sadržaju iste odredbe odredili nadbiskup lionski, tada legat, i drugi subiskupi i opati između njih i opatije u Molesmeu, iz koje su zbog redovništva otišli, ostane zauvijek nepoljuljano povlasticom vaše vlasti; mi smo naime sami vidjeli i dajemo svjedočanstvo njihovu istinskom redovništvu.
Pismo Huga, nadbiskupa lionskoga, istomu u prilog istima.
13 Prečasnomu Ocu i svomu gospodinu papi Paskalu Drugomu, Hugo, sluga lionske Crkve, u svemu samoga sebe. Ova braća, nositelji ovoga pisma, idući k uzvišenosti Vašega Očinstva, prošla su preko nas i, budući da pokraj naše pokrajine, naime u biskupiji Chalona, imaju boravište, zamolili su da ih pismom naše poniznosti preporučimo Vašoj Uzvišenosti. Znajte pak da su oni iz nekoga mjesta koje se zove Novi samostan, kamo su došli stanovati izišavši sa svojim opatom iz crkve u Molesmeu radi strožega i skrovitijega života prema pravilu bl. Benedikta, koje su bili odlučili držati, ostavivši običaje nekih samostana koji su svoju slabost smatrali nedoraslom za tako veliko djelo. Zbog toga ih braća crkve u Molesmeu i neki drugi susjedni monasi ne prestaju uznemirivati i napadati, smatrajući da ih svijet drži bezvrijednijima i prezrenijima ako se vidi da ovi među njima žive kao osobiti i novi monasi. Stoga ponizno i s pouzdanjem molimo nama najpoželjnije Vaše Očinstvo da ovu braću, koja svu svoju nadu po Gospodinu polažu u vas i stoga se utječu vlasti vašega apostolata, dobrostivo po svom običaju pogledate te ih, oslobodivši i njih i njihovo mjesto od ovoga uznemirivanja i nemira, zaštitite povlasticom svoje vlasti, kao Kristove siromahe koji protiv svojih suparnika ne spremaju obranu bogatstvom ili moći, nego imaju nadu jedino u Božjoj i vašoj blagosti.
Pismo Valtera, biskupa Chalona.
14 Časnomu Ocu papi Paskalu, Valter, biskup Chalona, pozdrav i dužnu podložnost. Kao što Vaša Svetost žarko želi da vjernici napreduju u pravom redovništvu, tako nije korisno da istima nedostaje sjena vaše zaštite i okrepa vaše utjehe. Ponizno dakle molimo da se ono što je učinjeno s onom braćom koja su se iz želje za strožim životom po savjetu svetih muževa odvojila od crkve u Molesmeu, koje je božanska blagost smjestila u našoj biskupiji, od kojih poslani donositelji ovoga pisma stoje pred vama, prema odredbi vašega prethodnika i odluci i spisu lionskoga nadbiskupa, tada legata Apostolske Stolice, te subiskupa i opata, čemu smo s drugima bili nazočni i začetnici, udostojite odobriti i povlasticom svoje vlasti potvrditi da ono mjesto zauvijek ostane slobodna opatija, sačuvavši ipak kanonsko poštovanje prema vašoj osobi i vašim nasljednicima. Ali i opat, kojega smo na istom mjestu zaredili, i ostala braća svim silama traže od vaše blagosti ovu potvrdu kao jamstvo svoga mira.
Povlastica pape Paskala II. Dana cistercitima.
13 Biskup Paskal, sluga slugu Božjih, časnomu Alberiku, opatu Novoga samostana, koji je smješten u chalonskoj župi, i njegovim nasljednicima koji će biti pravilno postavljeni zauvijek. Želja za koju se pokazuje da pripada nakani redovnika i spasenju duša treba se uz Božju pomoć ispuniti bez ikakva odgađanja. Stoga vama, o predragi sinovi u Gospodinu, bez ikakve poteškoće uslišavamo molbu vaših prošnji, mi koji se očinskom naklonošću radujemo vašemu redovništvu. Ono dakle mjesto koje ste odabrali za stanovanje radi monaškoga mira određujemo da bude sigurno i slobodno od uznemirivanja svih smrtnika, i potvrđujemo da se zauvijek drži njegovom opatijom i posebno štiti pod skrbništvom Apostolske Stolice, sačuvavši kanonsko poštovanje prema chalonskoj Crkvi. Stranicom stoga ove odluke zabranjujemo da ikojoj osobi uopće bude dopušteno mijenjati stanje vašega življenja, niti primati monahe vašega samostana, koji se zove Novi, bez redovničke preporuke, niti uznemirivati vašu zajednicu ikakvim lukavstvima ili nasiljima. A onu odluku u sporu koju je između vas i monaha samostana u Molesmeu donio naš brat lionski biskup, tada vikar Apostolske Stolice, s biskupima svoje pokrajine i drugim pobožnim muževima, po odredbi našega prethodnika apostolske uspomene Urbana II., mi potvrđujemo kao razumnu i hvalevrijednu. Vi se dakle, predragi i najpoželjniji sinovi u Kristu, morate sjećati da ste jedni od vas ostavili svjetovne širine, a drugi i same manje stroge tjeskobe labavijega samostana. Da biste se dakle uvijek smatrali dostojnijima ove milosti, nastojte uvijek imati strah i ljubav Božju u svojim srcima: da koliko ste slobodniji od svjetovnih buka i naslada, toliko više žudite ugoditi Bogu svim krepostima uma i duše. Doista, ako ubuduće koji nadbiskup ili biskup, car ili kralj, knez ili vojvoda, grof ili vikont, sudac ili bilo koja crkvena ili svjetovna osoba, znajući ovu stranicu naše odredbe, pokuša ići protiv nje, opomenuta drugi ili treći put, ako se ne popravi doličnom zadovoljštinom, neka bude lišena dostojanstva svoje vlasti i časti, neka spozna da je kriva pred božanskim sudom zbog počinjene nepravde, neka bude odijeljena od presvetoga tijela i krvi Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te neka na posljednjem ispitu podlegne određenoj osveti. Svima pak koji istomu mjestu čuvaju ono što je pravedno neka bude mir Gospodina našega Isusa Krista, kako bi i ovdje primili plod dobra djelovanja, a kod strogoga Suca našli nagrade vječnoga mira.b Dano u Troji 18. travnja, osme indikcije, godine 4100.
16 Otada časni opat Alberik i njegova braća, ne zaboravljajući svoje obećanje, jednoglasno odlučiše na tom mjestu urediti i držati pravilo bl. Benedikta, odbacujući od sebe sve što se protivilo pravilu,c naime gaće i krznene haljetke, te češljane vunene košulje i slamnate pokrivače kreveta, i raznovrsna jela, također mast i sve ostalo što se protivilo čistoći pravila, provodeći to u cijelom tijeku svoga života, kako u crkvenim tako i u ostalim opsluživanjima, te su se izjednačili i suobličili stopama pravila.
17 Svukavši dakle staroga čovjeka, radovali su se što su obukli novoga, i budući da ni u pravilu ni u životopisu sv. Benedikta nisu čitali da je isti učitelj posjedovao crkve, ili oltare, ili prinose, ili grobove, ili desetine drugih ljudi, ili peći ili mlinove, ili imanja ili kmetove; niti da su žene ulazile u njegov samostan, niti da je ondje pokapao mrtve, osim svoje sestre; zato su se svega toga odrekli govoreći: Ondje gdje blaženi otac Benedikt poučava da se monah učini tuđim svjetovnim poslovima, ondje jasno svjedoči da se to ne smije nalaziti u djelima ili srcima monaha, koji po etimologiji svoga imena trebaju to slijediti bježeći od toga. Govorili su također da su sveti Oci, koji su oruđa Duha Svetoga i čije odredbe prekršiti znači počiniti svetogrđe, desetine podijelili na četiri dijela, jedan naime biskupu, drugi svećeniku, treći gostima koji dolaze u onu crkvu, ili udovicama i siročadi, ili siromasima koji nemaju obilno hrane, a četvrti za obnovu crkve. I budući da u tom računu nisu nalazili osobu monaha, koji posjeduje svoju zemlju od koje živi radeći i sam i preko svoje stoke, zato su odbijali to, kao pravo drugih, nepravedno prisvajati sebi.
18 Evo, prezrevši bogatstva ovoga vijeka, počeše se novi Kristovi vojnici sa siromašnim Kristom natjecati kojom će domišljatošću, kojim umijećem ili kojom vježbom u ovom životu uzdržavati sebe, goste i pridošle siromahe. I tada odlučiše da će primati bradate laike konverze, a također i najamne radnike (jer bez njihove pomoći nisu vidjeli da bi danju ili noću mogli u potpunosti opsluživati propise pravila), da će također primati zemlje udaljene od ljudskih prebivališta, i vinograde i livade, šume i vode za gradnju mlinova, samo za vlastite potrebe, i za ribolov, te konje i raznu stoku, korisnu za ljudske potrebe. I kad su negdje osnovali majure za bavljenje poljodjelstvom, odlučili su da tim kućama upravljaju spomenuti konverzi, a ne monasi, jer boravište monaha prema pravilu treba biti u njihovu klaustru. Budući da su sveti muževi također znali da bl. Benedikt nije gradio samostane ni u gradovima, ni u utvrdama, ni u selima, nego na mjestima udaljenima od mnoštva naroda, obećavali su da će i oni to nasljedovati. I kao što je on raspoređivao sagrađene samostane po dvanaest monaha uz pridodanoga oca, tako su potvrđivali da će i oni činiti.
a Sva ova pisma navodi i Miraeus u djelu Chronicon Cisterc.
b U djelu Liber Privilegiorum Ordinis Henriquez ovako navodi nastavak: Ja Paskal, biskup Katoličke Crkve, potpisah. Dano u Troji po ruci Ivana, kardinala đakona svete Rimske Crkve, 18. travnja, VIII. indikcije, godine Utjelovljenja Gospodnjega 1100., a druge godine pontifikata gospodina pape Paskala II.
c Ovo je preuzeto iz dodataka uz djelo Sigeberti Chronicon za godinu 1107.
Najsretnije odlazi s ovoga života i nakon smrti često se ukazuje svojim monasima.
Kad je dakle došlo vrijeme uzvrata, u kojem je Krist odlučio svomu sluzi dodijeliti krunu pobjede, zahvaćen bolešću, pun dana pade na postelju i, okrijepljen crkvenim sakramentima, stiže do kraja života; pošto je u pobožnosti i krepostima dovoljno živio za hvalu i slavu, monahe koji su njegovu smrt pratili suzama i tugom, tvrdeći da je bio stup i kamen temeljac Reda, tješi medotočnim govorom, nalažući da, odagnavši svaki oblak žalosti, poprime vedrije lice, obećavajući im širenje i porast njihova Reda. Zatim, kad je tegoba bolesti postala još težom, okrenuvši lice prema monasima, smiješeći se reče: O braćo moja, kako je milosrdan Gospodin, za čiju ste ljubav sve ostavili! O kako dobro zna uzvratiti onima koji mu služe! Nemojte se žalostiti gledajući moje boli, jer će mi one donijeti najveću slavu: kad biste naime vidjeli onu nebesku slavu koju sam već ugledao pripravljenu za sve vas, sadašnji bi vam život bio na dosadu, a budući u čežnji. Pošto su se monasi okrijepili milinom ove riječi, on je jasnim i kao labuđim glasom izgovorio Apostolsko vjerovanje, a poslije pročitao litanije; i kad je došao do onoga: Sveta Marijo, moli za nas, lice mu je počelo, obasjano kao božanskom svjetlošću nalik suncu, isijavati blistave zrake. I ubrzo, kao blago utonuvši u san, izdahnuo je presvetu dušu desetoga dana srpnja, nakon što je cistercitskim samostanom upravljao devet i pol godina uz nevjerojatan primjer svetosti. Njegovim je zaslugama i zagovorom Bog i nakon smrti svetoga muža udostojao se učiniti mnoga čudesa, a njegovo je ime upisano u popis svetaca, kako svjedoči Briton u njegovu životopisu.
20 Nakon svoje smrti često se ukazivao monasima, potičući ih na svako djelo svetosti. Gledali su ga naime dok su pjevali psalme u koru, ustrajali u molitvi ili se bavili vanjskim poslovima. A njegovu je pogrebu cistercitska obitelj pobožno iskazala dužnu službu preporuke i sprovoda s najslađom naklonošću duše.
21 Što je pak o njegovu svetom vladanju mislio presveti otac naš Stjepan, prior istoga Alberika, očitovao je u zboru braće sljedećim govorom: Ako nas je u gubitku tolikoga dobra tuga učinila jednakima, slab će tješitelj biti onaj komu treba utjeha. Izgubili ste časnoga Oca i upravitelja svojih duša: ja sam izgubio ne samo Oca i upravitelja, nego druga i suborca, te u Božjim ratovima jedinstvenoga borca, kojega je časni otac Robert od kolijevke redovništva odgajao u jednoj kući, jedinstvenom nauku i jednakoj pobožnosti. Nedostaje nama, ali ne Bogu; a ako ne Bogu, neće ni nama nedostajati. Ovo je naime osobita i vlastita odlika svetaca da, kad odlaze iz života, ostavljaju tijelo prijateljima, a prijatelje nose u mislima. Imamo tjelešce i jedinstveni zalog najdražega Oca, a on je sve nas s pobožnom ljubavlju ponio u mislima. I ako je on, doveden k Bogu, neraskidivom ljubavlju sjedinjen s njim, sjedinio je slično i nas koji smo u njemu. Čemu više tugovati? Sretna sudbina, sretniji onaj komu se tako dogodilo, najsretniji mi koji smo uzdignuti u takvu nazočnost. Ništa se naime ugodnije ne može dogoditi Kristovim borcima nego, ostavivši odoru tijela, odletjeti k onomu za čiju su ljubav podnijeli tolike napore. Borac je primio nagradu, trkač je dohvatio plaću, pobjednik je postigao krunu, posjednik za nas moli palmu. Zašto dakle tugujemo? Zašto oplakujemo onoga koji se raduje? Zašto se žalostimo nad onim koji kliče? Zašto se žalosnim glasovima tužeći bacamo ničice pred Gospodinom, ako uzdignut k zvijezdama tuguje zbog toga (ako blaženi mogu tugovati) onaj koji neprestanom željom za nas izmoli sličan svršetak? Ne tugujmo nad sigurnim vojnikom: tugujmo nad nama koji smo postavljeni u boj, i tužne i žalosne glasove pretvorimo u molitve, moleći pobjedničkoga Oca da ne dopusti da ričući lav i okrutni protivnik likuje nad nama.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.