Neocezareja je veoma slavan grad u Kapadociji, koji spominje Ptolemej; druga je u Bitiniji, kako je očito iz Stjepana; treća na Eufratu. Postoji i u Mauretaniji rodni grad sv. Severijana, ako je vjerovati martirologiju, kaže Ortelije; a zašto mu ne bismo toliko vjerovali, pa i mnogo više nego svjetovnim piscima? Nije mu vjerovao Galesini, nego ga je premjestio u Makedoniju, ne navevši nijednoga autora kojega slijedi. Priznaje također da svi rukopisi imaju „u Mauretaniji”. No doista valja vidjeti, kaže on, nema li u njima pogreške, budući da nigdje ne čitamo da se Neocezareja nalazila u Mauretaniji. Možda potaknut tim razlogom, Baronije je umjesto Neocezareje stavio Cezareju. Tako ima i najstariji rukopis Martyrologium Rhinowiense: „U Cezareji Severijana i Akvile.” No svi ostali rukopisi imaju Neocezareju: stari rimski martirologij koji je izdao Rosweyde, rukopis sv. Jeronima, veoma mnogi Usuardovi rukopisi, Beda, Adon, Notker, Maurolico i drugi. Neki je rukopisi nazivaju Geneocezareja, kao i Bellini u mletačkom izdanju iz 1498. godine, dok je rukopis Florarium naziva Gueocezareja; Usuardovo pariško izdanje iz 1536. godine, lübečko iz 1475. godine i rukopisi nazivaju je Gneocezareja; Petar de Natalibus, knj. 4., pogl. 16., Zenocezareja. Cezareja je primorski grad Cezarijske Mauretanije, koji Ptolemej naziva ἰδι Καιτζόρεα, knj. 4., pogl. 2., 1. karta Afrike. Također Strabon, knj. 17. Na toj je morskoj obali bio neki grad zvan Jol, koji je Juba, Ptolemejev otac, obnovio, promijenio mu ime i nazvao ga Cezarejom; on ima luku, a ispred luke otok. Ptolemej također na navedenome mjestu kaže: „Otok pak leži uz Juliju Cezareju i ima grad istoga imena.” Nije li možda taj grad na otoku, kasnije sagrađen, nazvan Neocezareja, to jest Nova Cezareja? Ili je tako nazvano neko drugo mjesto drugdje? U Africi je bilo uobičajeno da se imenima gradova dodaje naziv Nova: tako se spominju biskupi Numidije Nobabarbarensis, Nobagermaniensis, Nobasparsensis, Nobasinensis, te Nobalicianensis u Sitifenskoj Mauretaniji. No o mjestu je već dosta.
2 U Neocezareji dakle, ili Cezareji, sveti su supružnici Severijan i Akvila spaljeni ognjem, a slave ih svi martirologiji. Galesini i Kanizije dodaju Flora, njihova sina. „U Neocezareji u Makedoniji”, kaže Galesini, „svetih mučenika Severijana i Akvile, supružnika, i sina Flora; oni su zbog trajne postojanosti u čuvanju vjere bili spaljeni te su otišli na nebo po nagradu.” U bilješkama priznaje da je Flora dodao na temelju autoriteta jedne stare knjige. Bojimo se da to nije onaj Flor koji je s Belom, Saturninom i drugima pogubljen u Rimu, o kojemu je prije bilo riječi, te da se, budući da je bio pridodan dvojici supružnika, povjerovalo da im je sin; što bi ipak bila smjela pretpostavka. Rukopis iz Dungala, kao što smo prije rekli, ima dva Flora, odnosno Flora i Florija; no ne slijedimo nepromišljeno samo taj rukopis.
3 Nadalje, sv. Severijan se kod Adona naziva Severin. Akvila se u mletačkom Bellinijevu izdanju iz 1498. godine naziva Atila, a u rukopisu iz Dungala Akvilija.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.