Grad Troyes u Galiji starodavan je i znamenit na rijeci Seni, koji drugi u pučkom govoru zovu Trecas, nekoć Augusta Trecarum, grad Trikasinaca, francuski Troyes. Ondje je rođen sv. Patroklo i postigao pobjedu mučeništva. Njegovo je ime upisano u najstarijim martirologijima sv. Jeronima, Bede, Usuarda, Adona i Rimskom, da ostavimo po strani Galesinija, Maurolyca, Saussaya, Felicija i druge novije.
3 Njegova Djela smatra vjerodostojnima Baronije u Napomenama uz martirologij; da su pak stara, uskoro će biti očito iz sv. Grgura Tourskog. Da ih je on prepisao priznaje Surije iz staroga rukopisnog kodeksa, koji se na mnogim mjestima zbog gotovo izbrisanih slova mogao teško čitati. Druga smo mi, i ako se ne varamo starija, primili iz rukopisa sv. Maksimina u Trieru i sv. Marije od Ripatorija. O oboma ovako zaključujemo: čini se da su upravo ova koja su bila poznata sv. Grguru i Vincentu iz Beauvaisa, nekoć objavljena u Troyesu, budući da je Ripatorium ili Arripatorium, iz čijega smo ih rukopisa prepisali, samostan biskupije Troyes; dok su ona koja je izdao Surije zacijelo mnogo uglađenija, sastavljena ili dotjerana iz nekoga rukopisa iz Kölna ili iz obližnjega mjesta, zadržavši ponekad riječi prijašnjih, nakon što je sv. Bruno, prije gotovo 700 godina, ishodio relikvije svetoga mučenika od Ansegisa, biskupa Troyesa, i prenio ih u Köln, kao što ćemo reći niže.
3 Njegovu borbu ukratko nabraja Petar de Natalibus u 2. knjizi, 108. poglavlju, ali pogrešno piše da je podnio muku kod Sensa i da leži pokopan u gradu Sensu. Vincent iz Beauvaisa u 11. knjizi, 108. poglavlju, izjavljuje da iz Djela pripovijeda njegovo mučeništvo, i premda sažeto, ipak se služi samim riječima prijašnjih Djela. Zaharija Lippeloo, prema Suriju. Ivan Bazilije Santoro i drugi pripovijedaju isto.
4 O Djelima i čudesima sv. Patrokla ovo piše sv. Grgur iz Toursa u 1. knjizi Čudesa, 64. poglavlju. I mučenik Patroklo, za kojega se drži da je pokopan kod grada Trikasinaca, više se puta pokazao prijateljem Božjim po mnogim čudesima. Nad njime je naime bila malena bogomolja u kojoj je služio samo jedan klerik. Mještani su naime iskazivali malo štovanja mučeniku zbog toga što povijest njegove muke nije bila pri ruci. Jer običaj je prostih ljudi da pozornije štuju Božje svece čija čitanja o borbama ponovno čitaju. Došavši dakle netko s daleka puta, donio je knjižicu ove borbe čitaču, za kojega smo rekli da je služio na samome mjestu, i dao je da se čita. A on, veoma se obradovavši pošto je pročitao, noću uz pomoć svjetla brzo je prepisao. Kad su ljudi otišli, on pokaže svome biskupu ono što je našao, misleći da će time postići naklonost svećenika. Ali on ne vjerujući, nego smatrajući da je to izmišljeno, zapovjedi da se klerik izudara i ukori te da ode, govoreći: Očito je da si ovo ti sastavio prema svojoj želji, jer to nikad nisi našao ni kod kojega čovjeka. Ali nakon mnogo vremena, da ne bi bila skrivena snaga mučenika, ode vojska u Italiju i donese povijest ove muke, onakvu kakvu ju je držao zapisanu klerik. Tada je biskup, veoma zbunjen, spoznao da je istinito ono što je govorio klerik. A puk je od toga počeo više častiti mučenika, i pošto je nad njime sagrađena bazilika, pobožno svake godine zajednički slavi njegov blagdan.
§ Koje je godine mučeništvo podnio sv. Patroklo može se upitati. Rukopis Florarium ima: u vrijeme cara Aurelijana, godine spasenja 273. Baronije u 2. svesku Annales pod godinom 275., br. 6., piše da je te godine u Galiju došao Aurelijan kako bi suzbio barbare koji su provaljivali i oslobodio Augsburg koji su oni bili opsjeli. Baronija slijede Kornelije Krasije i drugi. Martirologiji, Rimski i drugi, samo imaju da je dovršio mučeništvo pod carem Aurelijanom. Vladao je Aurelijan oko od ožujka godine 270., godina 5., mjeseci 6. Oba djela predaju da je sv. Patroklo ubijen 21. siječnja u petak, dakle kad je nedjeljno slovo bilo B. To se pak za cijeloga Aurelijanova vladanja nije dogodilo osim prve godine, ali u siječnju te godine još nije bio car. To su možda zapazili drugi, o kojima Konstancije Felicio: Mučenik Patroklo, plemenit i bogat Gal, iz Sensa, odrubljene glave uz rijeku Senu, za vladanja Aurelijana, ili, kako drugi žele, Klaudija Drugoga. Ali tada u Galiji nije bio Aurelijan, nego u Trakiji ili u obližnjim krajevima, kako bi odbio barbare koji su provaljivali, kao što je očito iz Poliona i Vopiska.
6 Što reći o tome da prijašnja Djela žele da se njegovo mučeništvo dogodilo ne pod carem, nego pod namjesnikom Aurelijanom? Osim ako nije možda P. ili Pr. stavljeno umjesto Princeps, a prepisivač uzeo kao Praeses. Inače je već od vremena Valerijana i Galijena Aurelijan vodio ratove u Galijama. Navodi Vopisk Valerijanovo pismo u kojemu o Aurelijanu stoji ovo: Jer što u njemu nije sjajno? Što se ne može usporediti s Korvinima i Scipionima? On je osloboditelj Ilirika, onaj koji je obnovio Galije, onaj veliki vojskovođa svakoga uzora. Čak i zbog toga hvaljeniji i draži najokrutnijemu Valerijanu Aurelijan, jer je i sam bio smrtno neprijateljski raspoložen prema kršćanima, budući da je, kao što piše Aurelije Viktor u Epitomu, bio okrutan, krvoločan i surov u svako vrijeme, i ubojica sina svoje sestre, i rođen od majke svećenice Sunca. Odatle one pohvale nagomilane na njega kod Vopiska: Što god je uistinu bilo zločina, što god zle savjesti ili pogubnih umijeća, što god napokon stranaka, Aurelijan je na cijelome svijetu posve očistio. Kršćansku vjeru tim je opisom obuhvatio bezbožni pisac. Sam Aurelijan u pismu o pristupanju Sibilinskim knjigama otkriva svoju mržnju prema nama: Čudim se vama, kaže, sveti oci, što ste tako dugo oklijevali oko otvaranja Sibilinskih knjiga, kao da raspravljate u crkvi kršćana, a ne u hramu svih bogova.
7 Ako je prije vladanja sv. Patrokla ubio Aurelijan, i to 21. siječnja u petak, moglo se to dogoditi godine 239., za konzulata Fulvija Emilijana i Pomponija Basa II., u šestoj godini Valerijana, kada je 21. siječnja padao u petak. Ako pak tko želi da je pogubljen, kao što niže ima rukopis Maksimina, ne 12., nego 18. siječnja, u petak, dakle kad je nedjeljno slovo bilo F, a to se za vladanja Aurelijana nije dogodilo osim u trećoj njegovoj godini, Kristove 272., prijestupnoj, poslije prijestupnoga dana, i tako ne u mjesecu siječnju. Lako je da se u broj dana u tjednu uvuče pogreška. Osim ako tko ne tvrdi da je podnio mučeništvo 22. siječnja, kako ima Notker; jer taj je dan godine 275. pao u petak. I te je godine propao Aurelijan, u mjesecu rujnu ili oko toga vremena. iz dvaju starih rukopisa.
Vjerski život sv. Patrokla. Prvo saslušanje.
U ono vrijeme pod namjesnikom a Aurelijanom nastala je za kršćane tako jaka oluja progonstva da su se gotovo mučili svi koji su se u ono vrijeme činili kršćanima. Bilo je tada progonstvo kršćana veoma opako, i provedena je istraga nad ljudima koji su ljubili katolički zakon, i kad bi ih našli, ubijali su ih različitim mukama, i mnogi su ovjenčani mučeništvom prešli sa svijeta u kraljevstvo nebesko.
2 Bio je tada u gradu Troyesu vrlo plemenit čovjek, imenom Patroklo: on je imao prebivalište izvan grada oko dvjesto koraka, koje su mu ostavili njegovi roditelji s mnogim zgradama, i sam je bio u tome prebivalištu te je danju i noću služio Bogu nebeskomu i ljubio katolički zakon, dobro poučen u knjigama i razboritosti, i prigibajući koljena u molitvi u sve sate, tako da se kroz pojedine dane nije okrepljivao hranom osim u dvanaesti sat dana, ali je prije okrepljenja mnogim molitvama i prošnjama iskazivao hvale Gospodinu; i sve što je posjedovao od imetka roditelja dijelio je po udovicama i siročadi koji su svim srcem ljubili Kristab, tako da su svi kršćani smatrali da je on nebeski upravitelj. Tako je sveti muž ustrajavao u Božjoj službi, i u nebeskom štovanju, i u molitvi i postu, sjajno raspravljajući o uresu nebeske vojske što je napisano u knjigama svetoga Evanđelja, u kojima sam Gospodin kaže: Sve što imaš prodaj i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu, i dođi, slijedi me. Sveti je dakle muž Patroklo ustrajavao u strahu Božjem i u molitvi, izgonio je zloduhe, i Gospodin je po njemu pokazivao mnoge kreposti, i svi su ga štovali kao pravedna čovjeka i dostojna Božjega poslužitelja. Bio je redovničkoga odijela, lijepa lica i izgleda, poštovan na mnoge načine i zbog plemenitosti i službe i zbog časti vjernosti, kojoj je neprestano danju i noću u bdijenjima i postovima neprekidno prionuo.
3 Izlazeći pak Aurelijan, najbezbožniji progonitelj kršćana, iz krajeva grada Sensa, koji je ugledniji grad, išao je u Troyes, i čuvši za bl. Patrokla da su se dogodila takva djela, potajice se o njemu raspitivao. I kad ga je našao, reče mu: Čuo sam o tebi da takvo što činiš iz neznanja i u ispraznoj pobožnosti štuješ i klanjaš se onome kojega su ljudi udarali pljuskama. A Patroklo na njegov bezumni govor nije dao nikakva odgovora. Aurelijan reče: Koje ti je ime? On odgovori: Zovem se Patroklo. Aurelijan reče: Koje si vjere? Ili kojega boga štuješ? Patroklo odgovori: Štujem živoga i istinitoga Boga, koji prebiva na nebesima, i gleda na ponizne, i sve zna prije nego što se dogodi. Aurelijan reče: Odstupi dakle od te ludosti, i pokloni se našim bogovima, i služi našim bogovima, od kojih možeš imati čast i mnoga bogatstva i veliko ime, po kojima ćeš moći biti čašćen. Patroklo reče: Ja ne poznajem drugoga Boga osim jednoga i istinitoga, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima, koji je stvorio vidljivo i nevidljivo. Aurelian reče: Raspravi jesu li istinite stvari koje govoriš. Patroklo odgovori: Istinite i vjerojatne su stvari koje pokazujem, ali znam da laž mrzi istinu. Aurelijan reče: Predat ću te ognju dok ne žrtvuješ bogovima. Patroklo odgovori: Ja prinosim žrtvu hvale i kao živu žrtvu prinosim sebe Bogu, koji me se udostojao pozvati na mučeništvo za svoje ime.
4 Aurelijan, pokrenut gnjevom protiv zakona kršćana, ovako reče: Stavite okove na njegove noge, i na njegove rukec užarene lance, i opletite batinamad po njegovim leđima, i zatvorite ga u tajniju ćeliju dok ne razmotrim o njemu kakoe se izvršava. Tako je sveti muž, izabran od Boga, stisnut okovima, predan Elegiju, jednome od nazočnih poslužitelja, da ga čuva do trećega dana.
Sv. Patroklo dok je bio u pritvoru do trećega dana,
Iz rukopisa. Ps 118, 76. Ps 30, 8.
trećega dana, molio je Gospodina i govorio: Neka bude milosrđe tvoje, Gospodine, da utješi slugu tvoga po riječi tvojoj. I poslije: Kliktat ću i radovati se u milosrđu tvome, Gospodine, jer si pogledao na moju poniznost.
a Možda je bilo napisano P. ili Pr. ili Princeps, ili se to dogodilo prije vladanja, kao što smo prije raspravljali.
b Rukopis sv. Maksimina: ljubili.
c Isto imaju i ostali, i uistinu martirologiji navode da je bio mučen mnogim mukama, dok se ovdje spominje samo batinanje. Adon i općepoznati Beda: koji je nakon različitih borbi koje je podnio za Krista dovršio mučeništvo odrubljivanjem glave. Kartuzijanci iz Kölna u dodatku Usuardu: do palme mučeništva, pošto je svladao okove, užarene lance i batine, došao je odsijecanjem glave. Galesini: mučen mukama, u najvećoj žestini, duhom na čudesan način učvršćenim da obrani vjeru itd. Saussay: Poslije se muči najokrutnijim mukama. I kad je u najvećoj žestini kazni postojanije branio vjeru, na obalu Sene itd.
d Rukopis sv. Maksimina: iza leđa.
e Rukopis iz Ripatorija: izgubi se.
Drugo saslušanje, smrtna presuda.
I poslije trećega dana izveden je u javnost. Njemu je sudac ovako rekao: Dođi, preziratelju, otkupi se i žrtvuj bogovima. Patroklo reče: Otkupit će Gospodin duše svojih slugu, i neće sagriješiti svi koji se u nj uzdaju; ipak ti mogu dati nešto iz svoga blaga, ako želiš primiti, jer si siromah. Aurelijan reče: Kako ti kažeš da sam ja siromah, kad imam mnoga bogatstva? Patroklo reče: Imaš zemaljska bogatstva, ali si siromah u vjeri Gospodina našega Isusa Krista, koju nisi htio pohraniti u sebi. On će te stoga osuditi i oca tvoga đavla. Aurelijan reče: Već mi nanosiš mnoge uvrede, tako da ti se više neću smilovati. Patroklo reče: Smilovat će mi se Bog, kojemu služim od svoje mladosti, jer se gnušamo tvoje isprazne i praznovjerne časti, prolazne, najnesretnije i propadljive slave. Ali jao tebi kad dođeš na ono isto mjesto gdje se muči đavao; ondje ćeš također vidjeti kako te čeka vječno mučenje.
6 Aurelijan reče: Ja takvo što nikad nisam čuo niti znam; ipak znam da su sve tvoje muke u mojim rukama, i tijelo i krv tvoja. Patroklo reče: Imaš moje tijelo u vlasti da ga mučiš, ali moju dušu nećeš moći rastrgati, jer nju nema u vlasti nitko osim samoga Boga koji ju je dao u mome tijelu, kao što je sam Gospodin rekao:
Mt 10, 28. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a ne mogu ubiti duše; nego se više bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti ua Aurelijan reče: Apolon a je najbolji i pravi Bog,b Jupiter i sam najveći Bog, a i Dijana koja jeb majka bogova, koji ljudima proriču istinu. Patroklo reče: Apolon, za kojega ti kažeš da je Bog, čuli smo od naših starijih da jec pasao stada kralja Admeta, a za Jupitera, kojega ti štuješd Kaftara, umro je od žestine utrobe, i znam da je bio zao čovjek, najopakiji, preljubnik, bludnik, grabežljivac, pomagač svih zala, koji je sijao sablazni sa susjedima i bio buntovnik prema bližnjima i pljačkaš siromaha: gdje god je stanovao, ondje je odmah počinjena pobuna ili ubojstvo, zato je umro najsramotnijom smrću, zemlja ga nije primila. A za Dijanu, za koju kažeš da je majka bogova, tko ne zna da je podnevni zloduh? O nevjerojatnosti ljudi koji štuju ispraznosti, koji uzalud obožavaju ono što sami ne poznaju, kao što je pisano: Neka budu slični njima oni koji ih čine i svi koji se u njih uzdaju.
7 Aurelijan reče: S velikim strpljenjem podnosim da slušam tvoju drskost. Ako ne budeš štovao Apolona i Jupitera i majku bogova, danas ću te različitim mukama pogubiti smrtnom kaznom. Patroklo reče: Takav si ti kao prokleti razbojnik, kojemu, ako ubije, može ostati leš, ali ne može pojesti tijelo. A kad je bl. Patroklo to izgovorio, Aurelijan, pokrenut gnjevom, reče: Patroklo, krivac i odvratnik, koji nam je nanio sramotu i uvrijedio naše bogove, neka bude udaren mačem da više nee brblja. Odvedite ga na vodeno mjesto i ondje mu odrubite glavu, da njegovo tijelo ne počiva na suhome.
a Osobito odan štovanju Sunca Aurelijan, koji se kod Vopiska pred Valerijanom ovako moli: Neka učine bogovi i pouzdani Bog Sunce da i Senat o meni tako sudi. A majka njegova bila je svećenica hrama Sunca u onom selu u kojem su stanovali roditelji. Zato je i u Rimu podigao hram Suncu posvećen s većom čašću i u njemu postavio mnogo zlata i dragulja. Kad je s najokrutnijim bijesom razorio grad Palmirena, pošto su, kako sam priznaje u pismu Cejoniju Basu, poklane žene, djeca, starci i seljaci, ipak je naredio da se hram Sunca, koji su u Palmiru opljačkali njegovi, vrati u onaj oblik koji je imao. Odatle se na nekome njegovu novčiću vidi Konkordija koja u desnici i ljevici drži vojne znakove, i stoji uza nj Sunce ili Elagabal, s natpisom Providentia Deorum.
b Neka raspravljaju mitofili zašto se Dijana naziva majkom bogova. Da je bilo više Dijana doznajemo iz Cicerona u 3. knjizi De natura Deorum: prvu, kćer Jupitera i Prozerpine, za koju se kaže da je rodila krilatoga Kupida; drugu, poznatiju, rođenu od trećega Jupitera i Latone; treću, kćer Upide i Glauke, koju na grčkome često nazivaju Upidom po očevu imenu.
c Kralj grada Fere u Tesaliji bio je Admet. O basni u drugom životu.
d Rukopis iz Ripatorija: kojega ti štuješ, umro je od katara itd. Je li Jupiter Κζθζειος, to jest pomirbeni ili očistitelj, nazvan, ili onaj koji λεγερετνς, kao što su vjetrovi χαθροι koji tjeraju magle? e Rukopis sv. Maksimina: verberetur, pogrešno.
Pogubljenje, pokop, bogomolja.
Tako je blaženi muž predan krvnicima i odveden na obalu a Sene. Tada je bl. Patroklo molio i rekao: Gospodine Isuse Kriste, ne dopusti ovo, da moje tijelo počiva na ovome vodenom mjestu, nego daj pobjedu svome imenu da se proslavi u svim narodima, da nikad ne kažu: Gdje je Bog njihov? Usliši, Gospodine, molitvu moju, kao što si uslišio Mojsija i Arona s tvojim narodom, i otvorio im more, i izveo ih po suhome; tako, Gospodine, dopusti meni da prijeđem ovu rijeku, kao što je pisano: Izbavi me iz blata da ne zaglibim, i oslobodi me od onih koji me progone. A kad je sv. Patroklo molio, potamnile su oči onih koji su ga držali. I on je ušavši u rijeku izašao na drugu obalu, i voda nije dotakla njegova koljena, a voda je u isto vrijeme bila nabujala. A kad je bl. Patroklo izašao iz vode, išao je prema suhome mjestu, koje je Gora idola, i govorio: Čuva Gospodin duše svojih svetaca i iz ruke grešnika izbavit će ih Gospodin.
9 Tada su se oni koji su ga držali bojali cara i govorili: Kako je velik Bog njegov, kojega štuje, koji ga je izbavio! A drugi: Nije, nego je bila utvara. Među sobom su šaputali i među njima je bila velika prepirka. Dok su se oni pak prepirali, došavši neka buntovna žena, i sama poganka, reče: Kršćanina kojega tražite vidjela sam na gori preko rijeke kako leži ničice na zemlji na svome licu, i tako se klanjao svome Bogu. A kad su oni to vidjeli, odmah kako su im noge bile brze, da proliju nevinu i pravednu krv, išli su k njemu, i kad su ga našli kako moli, istupio je jedan od njih, koji je bio prvi predstojnik njegovih muka, i reče mu: Ti si uistinu krivac koji si nam pobjegao, i evo u našim si rukama i nećeš otići od nas dok ne umreš ili ne žrtvuješ našim bogovima. Patroklo odgovori: Ja se ne klanjam nečistim zlodusima, nego jednome pravomu Bogu. A krvnici rekoše: Dakle, kakav je vaš Bog, rođen ili stvoritelj? Patroklo odgovori: O praznovjerne ljubavi! Tko može ispripovijedati o Bogu, koji je sve što postoji, bilo na nebesima bilo na zemlji, sve sam stvorio; poslije je od sebe poslao svoga Sina, Isusa Krista, koji je prolijevajući za nas svoju krv da nas otkupi od propasti, pokopan, trećega dana uskrsnuo od mrtvih, zatim sa slavom uzašao na nebo, i poslao od sebe Duha Svetoga kojim je ispunio svijet, u kojega moramo vjerovati. ab izruguje se bogovima:c d
Ps 113, 8. vjerovati. Jer one koje u najnečistijoj zabludi i ispraznoj ljubavi smatrate bogovima, znam da su zloduhe, koji će se na mnoge načine raspršiti, kao što je rekao Prorok: U onaj dan kad dođe oganj da ispita, jao obmani zloduha i djelima njegovim. Kao što je pisano: Tko god žrtvuje zlodusima, s njima će biti uronjen u oganj vječni.
10 Dok je to govorio bl. Patroklo, Elegije, pokrenut gnjevom, reče: Svežite mu okovima noge, i ruke mu svežite lancima, i udarite ga mačem, prema tome kako je uvrijedio naše bogove. Tako je sv. Patroklo, prigibajući koljena na zemlji, oboren od udaratelja, i dok su ga udarali, reče: U tvoje ruke predajem duh svoj i dušu svoju, jer znam da zbog tvoga imena trpim ove muke. Tako udaren mačem i obezglavljen, bacili su od njega njegovu glavu natopljenu krvlju. I poslije smrti muke vraćajući se k caru, ostavili su njegovo tijelo samo; a odrubljena mu je glava,b 21. siječnja, u šesti dan, koji je parasceva.
11 Čula su pak dva starca, koji su i sami očekivali milostinju, ponijeli njegovo tijelo sa strahom i velikim trepetom i čuvali ga do večeri. A Euzebije, koji je bio na istome mjestu arhiprezbiter, s đakonom Liberijem, došli su noću s lanenim platnima i omotali njegovo tijelo te ga pokopali sc malenim svjetlom zbog mnoštva pogana; jer su probdjeli noć s onom dvojicom staraca i govorili: Kako je dragocjena, Gospodine, u očima tvojim smrt svetih tvojih! I sam Gospodin je rekao: Blago onima koji trpe progonstvo zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko; i David je rekao: Radujte se u Gospodinu i kličite pravednici, i opet: Radovat će se pravednik u Gospodinu i uzdat će se u nj.
12 Ali nakon ne dugo vremena prestalo je progonstvo Crkve, i Euzebije, koji ga je položio u grob, sam je sagradio nad njegovim tijelom malenu ćeliju, prema tome koliko je imao mogućnosti; i kad ga je snašao udes ljudske krhkosti, zatražio je pokop ondje gdje je bila prolivena krv bl. Patrokla mučenika, koji je trpio za ime Gospodina našega Isusa Krista, koji kraljuje s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova, Amen.
a Rukopis sv. Maksimina: Sigonem. Silx ad Sequanam sunt Trece.
b Isti rukopis: 18. siječnja.
c Rukopis Jap.: s velikim svjetlima.
Druga djela iz Surija.
Pobožan život sv. Patrokla.
Slavno je umrijeti za domovinu, blaženo u domovini živjeti, ugodno je i milo nakon dobro vođenih ratova naposljetku uživati vječni mir. To hvale mudraci ovoga svijeta, za tim čeznu hrabri, to veličaju pisci povijesnih djela. Svi doduše trče, ali jedan prima nagradu, onaj koji se u jedinstvu vjere i spoznaje Sina Božjega odriče samoga sebe da bi slijedio Krista. To je naime put spasenja, jedina istina, vječni život, kao svjetlo koje svijetli u tami, koje je Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio ga malenima, to jest poniznima, koje je htio učiniti svojim svjedocima, počevši od Jeruzalema, da bi po prezrenima ovoga svijeta posramio jake. Takvima se naime, jer su oholi, Bog protivi, a poniznima daje milost. Uistinu su pak bili mudri, uistinu hrabri oni kojima je živjeti bio Krist, a umrijeti za Krista dobitak. Uistinu su bez sumnje blaženi oni koji su tako postali nasljedovatelji Kristovi da su, kao što su s njime suumrli, tako primili vlast da s njime i sukraljuju.
2 Iz redova dakle takvih vojnika zakletih u Kristova otajstva, Patroklo,a čovjek veličanstvene svetosti, zablistao je kao neko svjetlilo u svijetu usred pokvarenoga i izopačenoga naraštaja, držeći riječ života. I budući da je bio svjetlo u Gospodinu, pokazao je u samome sebi plod svjetla. Plod je naime svjetla, kako kaže Apostol, u svakoj dobroti, pravednosti i istini. On je na području grada Troyesa, gotovo dvjesto koraka od istoga grada, posjedovao kuću i prilično prostrana imanja koja su mu ostavili njegovi roditelji. Bili su naime plemenita roda i bogati svjetovnim dobrima. Ali je čovjek Božji sav sjaj svoga plemenitoga podrijetla povukao u nutrinu, razmišljajući o dostojanstvu duše, da se njegovo plemstvo može sačuvati samo tako ako iznad sebe uvijek gleda jedino svoga Stvoritelja. Kao revan čitatelj Svetoga pisma bdio je nad njim: ondje je sve što je čuo o katoličkoj vjeri, sve o pravilu Božjih zapovijedi, sve o slatkoći njegovih obećanja s radošću prigrlio kao samoga Gospodina Boga. Nije naime tomu priklonio samo tjelesne uši, nego mnogo više uši srca. Riječ je Božja naime bila svjetiljka njegovim nogama i svjetlo njegovim stazama: zato je zamrzio svaki put bezakonja.
3 Djelima uzdržljivosti i umjerenosti bio je tako predan da je smatrao kako skromnu hranu i piće treba uzimati tek u posljednji sat dana. U njemu su naime kraljevale uzdržljivost i čistoća. Svoja pak imanja, kao da nisu njegova vlastita, nego su mu samo za to povjerena, brižljivo je razdavao siromasima. Potrebama pojedinaca pritjecao je u pomoć prema svojim snagama, a želio je koristiti i preko svojih snaga. Stoga je svima postao sve, prema Apostolu, ne tražeći što je korisno njemu, nego što je korisno mnogima, da se spase. Tako se dogodilo da su ga kršćani one pokrajine nazivali nebeskim upraviteljem i ocem građana. Znamenja i čudesa također su se po njemu veoma često događala, tako da je snagom duha izgonio zloduhe iz opsjednutih tijela, a svim bolesnicima pružao lijek željenoga zdravlja, da bi nevidljiva mudrost vidljivim čudesima pokazala kako u njemu prebiva kao u svome hramu. a Surije: in, očitom pogreškom.
Prvo ispitivanje.
Živeći tako u miru Crkve, provodio je veoma pobožan život, izbjegavajući radosti ovoga svijeta i iščekujući kraljevstvo Božje. Kad je pak izbila oluja progonstva pod carem Aurelijanom, koji jea dvadeset i deveti od Cezara Augusta vladao Rimskim Carstvom, kad je Sudac sviju htio očitovati kakve su nakane srdaca, posvuda su štovatelji izopačenih nauka počeli prisiljavati Kristov puk na žrtve idolima. Ali, kao što je rečeno po Mudracu, jednostavnost pravednika vodila ih je, a podmetanje pokvarenjaka opustošilo je njih same. Jer kad su osujećene zasjede neprijatelja, tabor Božji hrabro je ustrajao u borbi, a duše slavnih muževa nastojale su po kreposti vinuti se k slavi.
3 U isto vrijeme Aurelijan, najokrutniji progonitelj kršćanskoga imena, dolazio je iz krajeva grada Sensa, plamteći žarom gorčine, u galski grad Troyes; ondje je čuo o životu, vjeri i djelima bl. Patrokla, kako po volji svoga Boga Isusa Krista zanemaruje imetak, prezire sve prolazno i trenutačno te viče da su idoli isprazni i ni za kakvu uporabu prikladni, pa je naredio da ga odmah najpomnije potraže. I kad mu je bio priveden, reče mu: Čuo sam da se iz neznanja varaš tako da se usuđuješ uvoditi praznovjernu sljedbu i, na uvredu naših bogova, tvrdiš da treba klanjati nekome koga su ljudi udarali pljuskama. A sveti Patroklo na njegovu nerazumnu tvrdnju ništa ne odgovori. Aurelijan reče: Kojega si imena i koje vjere? On odgovori: Zovem se Patroklo i kršćanin sam. Klanjam se Bogu živomu i istinitomu, koji prebiva na visinama, a gleda na ponizne i zna sve prije nego što se dogodi. Aurelijan reče: Besmisleno je i isprazno to što govoriš. Odstupi dakle od te svoje ludosti i pokloni se našim nepobjedivim bogovima, od kojih ćeš se moći obogatiti i steći čast. Patroklo odgovori: Ja ne poznajem drugoga Boga osim jednoga, jedinoga pravoga Boga, i onoga koga je on poslao, Isusa Krista, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima, vidljivo i nevidljivo. Aurelijan reče: Raspravljaj i dokaži da je istinito to što govoriš. Patroklo odgovori: Istinito je doduše i dokazivo ono što pokazujem, ali budući da je laž ojačala, istina rađa mržnju. Nju ti, ako ne povjeruješ, nikada nećeš razumjeti. Riječima je naime Gospodina našega Isusa Krista zabranjeno da se svetinja daje psima i da se pred svinje baca biserje. Tada Aurelijan, potaknut gnjevom, reče: Ako mi brzo ne pristaneš na to da prineseš žrtvu svemogućim bogovima, predat ću te ognju da te proguta. Sveti Patroklo na te riječi vedra lica i radosna srca odgovori: Ja uvijek prinosim žrtvu hvale Gospodinu Bogu svome: ondje je naime put kojim će mi pokazati spasenje svoje. Aurelijan, ne podnoseći dulje postojanost govornika, ovako prasnu u glas: Stojite i dvorite? Donesite užarene lance i okove, da se taj buntovnik, s rukama svezanim na leđima i okovanim nogama, baci u tamnicu dok ne promislim kako ću ga pogubiti za primjer njemu sličnima. Tako je sveti muž i već izabrani Gospodnji mučenik, stegnut okovima, predan Elegiju, jednome od prisutnih slugu, da ga čuva do trećega dana. A sveti Patroklo, dok je bio u tamnici, molio se Gospodinu govoreći: Neka bude milosrđe tvoje, Gospodine, da me utješi, po riječi tvojoj sluzi tvome. Tako ću se naime radovati i klicati u milosrđu tvome, Gospodine, jer si pogledao na poniznost moju. a Istim načinom računa Pavao Orozije, knj. 7, pogl. 23, ne uzimajući u obzir Otona, Vitelija, L. Elija Vera, Didija Julijana, starije Gordijane, Pupijena, Balbina, Filipa Mlađega i druge, jer su ili provodili tiraniju radije nego zakonito carstvo, ili su vladali s plemenitijim suvladarom.
Drugo ispitivanje, presuda.
A kad je nakon trećega dana bio izveden u javnost, sudac reče: Dođi, preziratelju naših bogova, otkupi se napokon jednom i prinesi žrtvu bogovima. Bl. Patroklo odgovori: Otkupit će Gospodin duše slugu svojih, i neće sagriješiti svi koji se uzdaju u njega. Ti si pak bijedan i nesretan jer ne želiš biti oslobođen od vječne bijede i činiš se nedostojnim milosti i dobročinstva svoga Stvoritelja, zgrćući sebi gnjev za dan gnjeva i očitovanja pravednoga suda njegova. Iako već izbjegavaš darove spasenja i ne želiš promisliti da poželjno blago počiva u ustima mudraca, ipak bih ti još htio udijeliti nešto iz blaga Gospodina mojega, jer te vidim oskudna i siromašna. Aurelijan reče: Kako me nazivaš siromašnim, kad obilujem tolikim bogatstvima? Bl. Patroklo odgovori: Imaš doduše zemaljska i brzo propadljiva bogatstva, ali si ipak siromašan i nemaš ni samoga sebe, jer vjeru Gospodina našega Isusa Krista nisi htio pohraniti u škrinju svoga srca. I zato će te on sam, kad dođe kao sudac, osuditi zauvijek s đavlom, ocem tvojim. Aurelijan reče: Svojom mi drskošću nanosiš mnoge uvrede, tako da ti se više neću smilovati. A sveti Patroklo, okrijepljen u Gospodinu, reče: Smilovat će mi se Bog moj, kojemu služim od mladosti svoje. Ti ćeš pak ovu svoju ispraznu i praznovjernu čast, kojom se nadimaš, i vremenitu te prolaznu slavu, kojom te ljudi časte, izgubiti u trenu. I jao tebi kad dođeš na ono mjesto gdje te s đavlom čeka vječna muka.
7 Aurelijan reče: Ja ne znam što govoriš. A ti ćeš, htio ne htio, biti u mojoj vlasti, i nema nikoga tko bi te istrgnuo iz mojih ruku. Bl. Patroklo odgovori: Ako moje tijelo imaš u svojoj vlasti, mojoj duši zasigurno nećeš moći nauditi, jer je nitko nema u svojoj vlasti osim jedinoga Gospodina i Stvoritelja mojega, koji nam je dao ovu sigurnost govoreći: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Nego se bojte onoga koji, nakon što ubije tijelo, ima vlast dušu baciti u pakao. Aurelijan reče: Imaju vlast naši bogovi, koji nam pjevaju istinita proročanstva i koji su tebi dosad dopustili da živiš. Sv. Patroklo odgovori: Tko su tvoji bogovi? Aurelijan reče: Apolon, najbolji i pravi bog, i Jupiter, vrhovni bog, i Dijana, koja je majka bogova. Bl. Patroklo odgovori: Za Apolona, za kojega kažeš da je tvoj bog, čuli smo od naših predaka da je pasao stoku kralja Admeta i ondje ne samo pretrpio gubitak stadaa nego izgubio i same strijele. A za Jupitera, kojemu se klanjaš, doznali smo da je bio najopakiji čovjek, otmičar i preljubnik, koji je sa svojim bližnjima uvijek bio buntovan, i sam ne lišen nijednoga zločina, te je i živ i mrtav jednako vukao druge sa sobom u zločine. I dok se sam zajedno s đavlom muči u paklu, ne prestaje ni dosad skupljati one koje treba osuditi. A za Dijanu, za koju kažeš da je majka bogova, tko ne zna da je zloduh? O jadne li ludosti ljudi koji uzalud štuju te ispraznosti koje ne koriste ni sebi ni drugima! Aurelijan reče: Velika je strpljivost moga uma: već se dugo suzdržavam slušajući tvoju drskost. Ali sada, ako se ne pokloniš Apolonu i Jupiteru i Dijani, majci bogova, danas ću te pogubiti različitim kaznama. Sv. Patroklo odgovori: Prokleti i bilo koji izopačeni razbojnik, premda može ubiti nekoga nedužnog, ipak ne može proždrijeti njegovo tijelo. Ti pak, koji se hvališ da imaš u svojoj vlasti moje tijelo da ga ubiješ, makar ga i proždro, ipak nećeš moći nauditi mojoj duši.
8 I kad je bl. Patroklo to izgovorio, car Aurelijan, ispunjen bijesom, izreče ovakvu presudu: Patroklo, krivac, mrski zločinac i veleizdajnik, koji nam je nanio sramotu i uvredljivo obeščastio naše bogove, neka bude pogubljen mačem da se smiri opačina njegove brbljavosti. Odvedite ga odmah na muljevito i močvarno mjesto i ondje ga ostavite odrubljene glave, da mu tijelo ne počiva ni na suhu. a Je li mu se to dogodilo dok je pasao Admetova stada u Tesaliji ili na Peloponezu, obrađujući polja Elide i Mesenije, kako spominje Ovidije u 2. knjizi Metamorph; neka istražuju oni kojima se te izmišljotine sviđaju više od Djela svetaca. Tibul u knj. 2, eleg. 3. svjedoči da je pasao Admetova stada potaknut ljubavlju, bilo prema Alkestidi bilo prema komu drugomu, dok drugi smatraju da mu je Jupiter nametnuo devetogodišnji rad na Peloponezu zbog pokolja Kiklopa.
Smrt, pokop.
Tako je bl. Patroklo predan krvnicima na pogubljenje mačem te je kličući išao s njima prema obali Seine. Tada se sveti muž pomolio Gospodinu govoreći: Gospodine Isuse Kriste, ne dopusti da moje tjelešce bude potopljeno na ovome vodenu mjestu, nego daj slavu imenu svome, da se proslavi pred očima neprijatelja tvojih, da nikada ne reknu među poganima: Gdje je Bog njihov? Usliši, Gospodine, molitvu moju, ti koji si uslišio Mojsija i Arona dok su molili za narod tvoj, i razdijelio Crveno more te ih izveo po suhu. Tako dakle, Gospodine, dopusti i meni da prijeđem ovu rijeku u ime tvoje. Izbavi me iz blata da ne potonem, oslobodi me od onih koji me progone. I kad se sv. Patroklo pomolio, potamnjele su oči onoga koji ga je držao. On pak uđe u rijeku, prijeđe je i neozlijeđen izađe na drugu obalu, tako da mu koljena nisu ni dotaknula vodu, koja je ipak u to isto vrijeme bila veoma brza i nabujala. A kad je izašao, krenuo je na suho mjesto, gdje je bilo brdo idola, pjevajući i hvaleći Gospodina ovako: Čuva Gospodin duše svetih svojih, iz ruke grješnikove oslobodio ih je.
10 Oni pak koji su ga držali, zapanjeni zbog straha od cara, govorahu: Kako je velik Bog kojemu se ovaj klanja! Gle kako ga je oslobodio! Drugi su pak govorili: Ne, nego je to bila utvara. Na taj su se način prepirali i nastao je razdor među njima. Dok su se oni tako svađali, naiđe neka buntovna žena, i sama poganka, i reče: Kršćanina kojega tražite vidjela sam upravo sada na brdu s one strane rijeke, prostrta na zemlji, i tako se molio svome Gospodinu. A oni, koji su imali brze noge na prolijevanje nedužne i pravedne krvi, kad su to čuli, odmah su pošli k njemu. I kad su stigli na mjesto gdje je bio prostrt, nađoše ga kako moli. Tada mu jedan od njih, koji je bio prvi, reče: Sada si već kriv jer si nam pobjegao, i evo u našim si rukama i nećeš otići od nas dok ne umreš ili dok zasigurno ne prineseš žrtvu našim bogovima. Bl. Patroklo odgovori: Ja se nečistim zlodusima nikada neću pokloniti, nego jedinomu pravomu Bogu, koji je na nebesima. Krvnik reče: Kakav je dakle naš bog? Rođen ili stvoren? Bl. Patroklo reče: O najispraznije zablude! O varave nevjere! O praznovjerna govora! Kako čovjek govori o Bogu? Tko će ispripovjediti njegov rod? On reče, i postadoše: on zapovjedi, i stvoreno bi sve što jest. On je za otkupljenje ljudskoga roda poslao svoga Sina, Gospodina Isusa Krista, koji je za nas prolio svoju krv da nas oslobodi od propasti i vječne smrti: trećega je dana nakon toga uskrsnuo od mrtvih: zatim je naočigled svojih učenika uzašao na nebo i poslao im Duha Svetoga kojega je obećao. Što je on poučio, u to svijet ispravno vjeruje. A tko u to ne vjeruje, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu. Bilo dakle da živimo, bilo da umiremo, Gospodnji smo, i dostojno je da za njegovo ime trpimo. Tko god pak prinese žrtvu zlodusima, s njima će biti bačen u vječni oganj.
11 Dok je bl. Patroklo to govorio, Elegije, obuzet bijesom, reče: Neka mu se noge stegnu okovima, a ruke lancima, i neka tako prostrt na zemlju bude udaren mačem, jer je nanio tolike uvrede našim bogovima. Tada Patroklo, prignuvši koljena na zemlju, bi udaren od krvnika. Dok su ga udarali, reče: U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj: ti naime znaš, Gospodine, da zbog imena tvoga trpim ove kazne. Tako bi udaren mačem i odrubljena mu je glava. Glavu su mu pak bacili daleko od tijela, oblivenu krvlju. To se pak dogodilo 21. siječnja, u šesti dan u tjednu.
12 Nakon što je dakle muka na taj način dovršena, krvnici su se vratili caru, ostavivši tijelo samo bez straže. Čuvši to, dvojica staraca, koji su i sami od svetoga muža dok je još živio primali milostinju, uzeli su njegovo tijelo s drhtanjem i velikim strahom i čuvali ga sve do večeri. Euzebije pak, koji je bio arhiprezbiter u istom mjestu, došao je sljedeće noći s đakonom Liberijem te, uzevši tijelo svetoga muža, zavio ga je u lanene plahte i, zapalivši tek nekoliko svjetiljaka zbog mnoštva pogana, pokopao ga. Ona pak dvojica staraca održavala su ondje svečana bdjenja na spomen mučenika govoreći: Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetih njegovih! I mnoge su druge pjesme cijelu noć pjevali na hvalu Gospodinu i štovanje mučenika.
13 Nakon ne mnogo vremena progonstvo se smirilo. Jer sam car koji ga je bio potaknuo,a dok je putovao okružen gustom četom, osjetivši strah od silovitoga udara munje pred sobom, zaprepastio se: zatim je, nakon što je prethodio taj zlokobni znak, na istom putovanju ubijen od svojih: i onaj koji je malo prije mislio da među ljudima može ugasiti slavu božanskoga imena, izgubio je ime, obitelj, život i samu nadu spasenja, koja one koji vjeruju u Krista ne napušta ni u smrti. Tada je Euzebije nad tijelom svetoga muža sagradio malenu crkvu skromnim sredstvima; i ondje je uz sveto tijelo zatražio i budući ukop za sebe, da bi Gospodnji ispovjedalac zavrijedio biti blizu presvetomu mučeniku. Od toga vremena ondje se onima koji dostojno mole neprestano udjeljuju dobročinstva i lijekovi željenoga zdravlja. Mučenik naime, koji je za svjedočanstvo Božje izgubio vremeniti život, sada s Gospodinom živi izvan vremena.
Vopisk: Dok je putovao, kod Cenofurija, postaje koja je između Herakleje i Bizanta... bi ubijen. Euzebije u Chroniconu: Kad je Aurelijan pokrenuo progonstvo protiv nas, munja je udarila tik uz njega i njegove pratitelje, te je nedugo zatim ubijen između Carigrada i Herakleje u Cenofuriju na staroj cesti. Orozije: Munja je udarila pred njim na velik užas prisutnih, te je nedugo zatim ubijen na putu. Eutropije u knj. 9: ubijen je na polovici puta koji je između Carigrada i Herakleje na staroj cesti, a mjesto se zove Cenofurij. Slaže se i Aurelije Viktor.
O prijenosu sv. Patrokla.
Relikvije sv. Patrokla prenio je u Soest oko 960. godine Kristove sv. Bruno, kölnski nadbiskup, rođeni brat cara Otona Velikoga. Soest je jedan od glavnih gradova Vestfalije, u grofoviji Mark; nije smješten na rijeci Lippe, kako piše Ferrari, ali ipak nije mnogo milja udaljen od nje; zidinama ga je opasao Henrik Ptičar, otac cara Otona, kako prenosi Werner Teschenmaker u 2. dijelu Annal. Cliviæ itd.
2 U njemu se, kako piše Juraj Braun u djelu Theatrum urbium, nalazi veličanstveni zbor kanonika posvećen sv. Patroklu, koji je i zaštitnik grada. O tome piše rukopisni kodeks soestskih propovjednika koji je citirao isti Braun, a naslovljen je Mappa mundi Jakova iz Soesta: Ondje ima više crkava, lijepih na hvalu svetaca, dovršenih slavnim troškovima; među kojima je velika i glasovita crkva čudesne veličine, s tornjem najveće visine, slavnoga mučenika sv. Patrokla, slavnoga zaštitnika spomenutoga grada. Također kartuzijanac Werner Rolevinck, De moribus Westphalorum, knj. 3, pogl. 8: U Soestu sv. Patroklo, mučenik.
3 Povijest prijenosa opisao je monah Roger u životopisu sv. Brune, koju ćemo ovdje donijeti, a cijeli životopis 11. listopada. Spominje je Magnum Chronicon Belgicum: Njegovim (Bruninim) zalaganjem prenesena su iz Rima u Köln tijela sv. Elifija, Patrokla, Privata i Grgura, sa štapom sv. Petra; također je Bruno u Köln vratio tijelo sv. Evergisla; i prikupio je tijela i relikvije mnogih drugih svetaca odakle god je mogao te im obilno pripravio mjesta i službe uz svaki trošak i opremu; među njima je slavne i glasovite mučenike, Patrokla, kojega je donio iz grada Troyesa, poslao u Soest, a sv. Elifija smjestio kod sv. Martina u Kölnu. O sv. Elifiju govorit ćemo 16. listopada. O sv. Privatu, mučeniku, 17. istoga mjeseca; 24. o sv. Evergislu. O sv. Grguru Spoletinskom 24. prosinca. Isti prijenos spominje Werner Rolevinck u djelu Fasciculus temporum: Sv. Oton, biskup Canterburyja, kaže, i sv. Bruno Kölnski prenose tijela sv. Elizija, Patrokla, Privata i Grgura, sa štapom sv. Petra, iz Rima u Köln. Životopis sv. Odona donijet ćemo 4. srpnja; umro je 953. godine, u dubokoj starosti, i ne čini se da je nakon što je Bruno 953. godine postao nadbiskup putovao u Italiju ili uopće ikamo izvan Britanije. Albert Krantz u Metropol; knj. 3, pogl. 27: Nadbiskup Bruno, brat Otona Velikoga, prenosio je iz Rima u Köln tijela sv. Patrokla, Grgura i Ezicija sa štapom sv. Petra. A svetoga mučenika Patrokla, vojnika iz Troyesa, prenio je u Soest, grad Angara. O istom prijenosu govore njemačke kronike grada Kölna.
4 Ali Teschenmaker u spomenutim Annales bunca: Veliki Bruno, kaže, kölnski nadbiskup, sin Henrika Ptičara, primivši preko Eukrearija iz Liègea od biskupa Carcassonnea u Galiji relikvije sv. Patrokla, počastio je njime (grad Soest). Ne navodi nikakva autora. Onaj kojega naziva Eukrearijem, kod Rogera je Eukarije; kod kanonika Anzelma Eraklije; kod našega Bucherija Eurakro i Everakro, a u rukopisima koje citira Chapeauville Everak, Euraklo i Everaklo. On je, kako piše Egidije, monah iz Orvala, bio podrijetlom iz slavne saksonske krvi, u Kölnu upućen u osnove književnosti, a poslije je stekao toliko znanje u božanskim kao i u ljudskim stvarima da su ga smatrali ravnim najvećim filozofima... Kaže se da je caru Otonu i kölnskom nadbiskupu Bruni bio tako drag da nisu obavljali nikakve važne poslove bez njegove prisutnosti i bez potvrde njegova savjeta. Stolovao je od 953. godine do 27. listopada 970. Bio je pak Ansgis, ili Ansegis, kod drugih Ansers, predstojnik Crkve u Troyesu, kako se može vidjeti kod Camusata, Cl. Roberta i drugih. Među biskupima Carcassonnea ne nalazi se nitko tim imenom nazvan.
5 Nadalje, dan u koji su one relikvije svetoga mučenika donesene u Soest posvećen je godišnjim spomenom 9. prosinca, na koji dan rukopisni Florarium bilježi: Dolazak sv. Patrokla, mučenika. Martyrol. Colon.: U Soestu dolazak sv. Patrokla, mučenika. Kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu: u Soestu, gradu kölnske biskupije, dolazak sv. Patrokla, mučenika, kojega je onamo iz grada Troyesa prenio kölnski nadbiskup svete uspomene Bruno. Gotovo isto spominju Kanizije i Ferrari.
6 Andrija du Saussay u djelu Supplementum Martyrol. Gallicani, pod 11. travnja ovako piše: Tijelo presvetoga pape (Leona), oruđe tolikih božanskih čudesa, tijekom vremena preneseno iz Rima u Akvitaniju, časno je položeno u glavnoj crkvi Périgueuxa pod naslovom sv. Stjepana Prvomučenika, gdje papa Siksto IV. u svojim bulama svjedoči da počiva zajedno sa svetim kostima sv. Patrokla i sv. Sabine Djevice. Te bule još nismo čitali. Vjerojatno je da su kosti sv. Patrokla i sv. Sabine, o kojoj ćemo govoriti 29. siječnja, zajedno prenesene s područja Troyesa u Périgueux, ili prije vremena sv. Brune, ili možda od nekih preostalih relikvija u gradu Troyesu. Osim ako to nisu posmrtni ostatci drugoga sv. Patrokla, o kojemu ćemo govoriti 19. studenoga. dovršio, i na Božjim kolima umnoženim deset tisuća puta, to jest među tisućama onih koji se raduju, uznesen u grad nebeske države izvojevao je pobjedu, postavivši u gradu Troyesu trofej svoje slave, tijelo koje će potomci častiti, a i strani narodi naviještati. Otada je prošlo oko šest stotina osamdeset i pet godina kada je sv. Bruno, prečasni nadbiskup kölnske Crkve, od svoga brata cara Otona Augusta poslan u Lugdunsku Galiju, za nas u pravi čas, a za puk one pokrajine gotovo prekasno; ondje su bile različite volje građana i podijeljena mišljenja, svatko je htio svoje; nisu se razilazili samo u odlukama i nastojanjima, nego i oružjem i taborima. Ondje su daklea sinovi njegovih dviju sestara držali vrhovnu vlast. Ti rođaci, povezani među sobom krvnim savezom, ali nesložni duhom, bili su ruglo svojim pohlepnim vojnicima: koji su, usmjereni samo na dobitak bogatstva, nisu držali vjeru ni ovoj ni onoj strani. Gdje naime vladari pokrajine dahću od žara pohlepe, ondje svi jadnici uzalud iščekuju radosti mira. Ali slavni nadbiskup,b glasnik mira, brže nego što bi se moglo povjerovati, veličanstvenošću ruke utišao je uzavrelo mnoštvo: zatim ih je poučio što je korisno svima, a što probitačno pojedincima: i pomirivši građane međusobno, služeći se dobrotom prema svojima, a pravednošću prema svima, ponovno je uspostavio najpotpuniji mir.
3 Kad se nakon tih događaja već spremao na povratak, mnogim je molbama izmolio od Ansgisa, časnoga biskupa Crkve u Troyesu (kojega je malo prijec protjeranoga, među ostalim znamenitim djelima svoga poslanstva, uz silno klicanje naroda vratio na vlastitu stolicu), da mu daruje kako bi sa sobom ponio tijelo bl. Patrokla, mučenika, čiju muku onaj tko želi čitati i prosuditi njegovu zaslugu ima pri ruci. Biskup pak, koji je mnogo dugovao, pritisnut, da tako kažem, ovom prilikom, a povrh toga prisiljen bezbrojnim molbama, naposljetku je popustio molitelju da se ne bi činio nezahvalnim; ponajviše zato što je duša tražitelja, usmjerena samo na ovaj dar, sve drugo potpuno odbijala. Obuzet naime ljubavlju prema pobožnosti, kao što je izvana krepošću imao ono čime je suzbijao drskost i opačinu oholica, tako se iznutra pobožnošću brižljivo starao uređivati ures doma Gospodnjega.
4 I dok se radovao što je uz pristanak klera i svega puka od biskupa zaslužio ovaj dragi dar, sam je, da ništa ne bi ostavio nedovršenim, još uvijek zauzet mnogim poslovima, poslao po relikvije svake hvale dostojnoga muža Everhara, biskupa iz Liègea, a s njim klerike i pobožne monahe. Među njih se slijevalo i nemalo mnoštvo vjernoga puka radi hvalevrijednoga prizora. Kad su stigli na određeno mjesto, vidjevši ondje prostrt mramorni pločnik, ali ne prepoznajući nikakav siguran znak skrivenoga blaga, jedni su se doduše poklonili, a neki su posumnjali. Tada su, na opomenu i poticaj biskupa onima koji su se okupili, nakon što su napokon svečano izmolili molitvu, s pouzdanjem pristupili poslu zbog kojega su došli. Odmah pak čim su motikama otvorili zemlju (čudesno za reći!), svi su bili ispunjeni najsnažnijim mirisom, od kojega nikada ništa slađe nisu osjetili: i što je tko bio bliže grobu, to je više svjedočio da je prožet slatkoćom mirisa. Odatle se dogodilo da su svi tada htjeli biti pobožni kopači kako bi obilnije zahvatili čudesnu snagu božanskoga miomirisa. Nitko ipak tko je bio unutar zidova iste crkve nije ostao lišen ove slatkoće: niti je bilo ikoga tko bi priznao da je ikada pomirisao išta tako slatko ili tomu slično. Tako je ugodni dah sve više i više rastao dok nisu došli do tijela svetoga mučenika. Tada su pak na čudesan način svi bili tako nadahnuti da su sami sebi izgledali potpuno ispunjeni onim što su osjetili, a ipak su i dalje kao žedni nastojali još više crpsti. Uistinu je čudesan bio taj muž koji se kao Kristov ugodni miris
Povijest prijenosa
iz životopisa sv. Brune, kölnskoga nadbiskupa, 11. listopada.
Napisao monah Roger.
Tijela i relikvije svetaca te bilo koje spomenike, kako bi umnožio zaštitu za svoje i po mnogim narodima s ove i s one strane tim slavljem proširio slavu Gospodnju, prikupljao je odakle god je mogao: za njih je obilno pripravio mjesta i službe uz svaki trošak i opremu. O svakome od njih trebalo bi reći više kad bi to dopuštali obećani sažetci. To su dokazi nepobjedive vjere kojom nije tražio ono što je njegovo, nego ono što je Isusa Krista. Svi znaju s kakvom je brižljivošću, s kakvim žarom i s kakvom radošću donio u Köln štap i okove sv. Petra, jedno iz Metza, a drugo iz Rima: u njegovu je čast čudesno proširio njegov prečasni dom, koji je od lijepa učinio najljepšim. Slavne i iznimno glasovite mučenike Patrokla, Elifija, Privata i Grgura, čija su djela veličanstvena, zasluge slavne, a zaštita sigurna; dragocjene relikvije Kristofora i svetoga Pantaleona, kako je već rečeno, kojim se zaštitnicima osobito predao, kao najmilije dragulje i najslađe zaloge, s čudesnom je revnošću iz različitih mjesta privukao u presveto sjedište svoje Crkve.
Izr 15, 30. 2 Ni kako je sveti Patroklo došao k nama ne smije se prešutjeti. Jer, kao što je rečeno po Salomonu, dobar glas goji kosti. Takvom mašću i pretilinom neka se ispuni duša naša. Godine od početka našega spasenja, to jest od Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista, dvjesto sedamdeset i pete, Aurelijan je zadobio vrhovnu vlast Rimskoga Carstva, da vlada samo pet godina i šest mjeseci. Pod njim je slavni i sveti Gospodnji mučenik Patroklo sretno dovršio tijek svoje pobjedonosne borbe
2 Kor 2, 15. Bogu na svakome mjestu, prema Apostolu, pokazao mrtav jednako kao i živ. biva prenesen u Köln;
5 Podignute su dakle iz kamenoga sarkofaga relikvije svetoga mučenika i odatle su sretnim putovanjem uz pratnju kličućega naroda prenesene u Köln. Taj je grad metropola i majka Crkava vjernoga puka, a prvenstvo svoje vlasti protezao je odavde daleko u Galiju, a odande sve do Oceana. Zaista dostojno mjesto da u svome krilu čuva tijelo svetoga mučenika koje mu je doneseno: u kojemu ne samo velik broj svetih tijela i relikvija, nego i bezbrojne tisuće mučenika iščekuju svoga Gospodina koji će doći na sudnji dan. a odatle u Soest.
6 Ali brižljivost vrhovnogad biskupa, smatrajući da ništa ne smije zanemariti, kako bi sve savršeno od velikoga učinio najvećim, nesavršeno nadopunio, a zanemareno veličanstveno proslavio, bdjela je na sve načine. Stoga je smatrao prikladnim da neko mjesto u Saksoniji, imenom Soest, bogato svjetovnim dobrima, puno naroda, nadaleko i naširoko poznato okolnim saksonskim plemenima, a ništa manje ni narodima pokrajina, ali još gotovo neupućeno u vjeru, uresi ovim zalozima sv. Patrokla i na neki način uvede u otajstva budućega spasenja; djelujući s pouzdanjem u njega i vjerujući da će onaj miomirisni dim, koji se pri očitovanju njegova svetoga tijela, kao što smo gore rekli, nevidljivo raspršio i osjetilno spoznao, po glasu njegovih zasluga mnogima koristiti. Odatle se dogodilo da je tijelo blaženoga mučenika, koje je časni nadbiskup Bruno doveo iz Kölna, s velikom čašću i radošću, dok su mu narodi s klerom izlazili u susret, uneseno u Soest, gdje je uz božanske hvale položeno u crkvu koju je isti pobožni predstojnik utemeljio i obogatio prikladnim darovima: gdje ga i građani i stanovnici zemlje drže u velikom štovanju i časte sve do današnjega dana. Jer i kuća u kojoj je Marija pomazala Gospodnje noge ispunila se mirisom pomasti. Otajstvo te stvari kao da se razjašnjava kad zaručnica govori zaručniku: Razlivena pomast ime je tvoje. Jer ono što se tada dogodilo jednoj kući, sada cijeli svijet zna da se ispunilo u njemu.
a Sestra Otona Velikoga i sv. Brune Gerberga udala se za Ludovika IV., zvanoga Prekomorski, kralja Galije, te rodila Lotara i Karla, od kojih je ovaj bio vojvoda Lotaringije, a onaj je od 954. do 986. godine vladao Francima, barem s nekom slikom kraljevskoga veličanstva. A druga sestra istih Otona i Brune, Hathluida, rodila je Hugonu Velikom Hugona, koji je poslije bio kralj, Otona i Henrika, burgundske vojvode, te Emmu, poslije udanu za Rikarda, normanskoga vojvodu.
b Flodoard u Chroniconu pod god. 958.: Bruno, kölnski nadbiskup, s vojskom Lotarinžana polazi kroz Francusku u Burgundiju da razgovara sa svojim sestrama i nećacima, i godine 959.: Bruno ponovno dolazi u Francusku te kod Compiègnea sa sestrom kraljicom i svojim nećacima, koji su bili u neslozi zbog nekih utvrda koje je kralj Lotar bio zauzeo iz Burgundije, održa razgovor. I davši taoce, sklopi mir među njima do budućeg vremena skupštine. Kralj Lotar s majkom kraljicom polazi u Köln u dane Uskrsa, da ostane na toj svetkovini kod svoga ujaka Brune. I malo poslije: Utvrdu Dijon napada grof Robert, protjeravši kraljeve vjernike. Zbog toga pozvan na molbu kralja i kraljice, Bruno dolazi u Burgundiju s Lotarinžanima i drugim sebi podložnim narodima, te opsadom opkoli istu utvrdu, ali i grad Troyes, kojim je vladao spomenuti Robert. Napokon godine 900. Oton i Hugo, sinovi Hugonovi, posredovanjem svoga ujaka Brune, dolaze kralju i postaju njegovi podanici. Od njih je kralj Hugona postavio za vojvodu, dodavši mu pokrajinu Poitou uz zemlju koju je držao njegov otac, a Otonu je ustupio Burgundiju.
c Aimoin, ili njegov nastavljač, knj. 8, pogl. 44.: U isto vrijeme nastaje spor između Ansegisa, biskupa Troyesa, i grofa Roberta. A biskup Ansegis, protjeran iz grada od grofa Roberta, ode u Saksoniju caru Otonu itd., gdje se čini da daje naslutiti kako su bile potučene careve čete koje su opsjedale Troyes; stoga je sv. Bruno razboritošću i savjetom dovršio ono što nije mogao oružjem.
d Podrazumijeva nadbiskupa Brunu, uistinu vrhovnoga po svetosti i sjaju roda.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.