Postoji samostan sv. Mihovila u Thiéracheu, ili, kako se u životu sv. Ursmara naziva, Theoracia, pokrajini Belgijske Galije, uz rijeku Oise, iznad glasovitoga sela Hirsona, smješten pod vlašću kralja Franaka, na krajnjim granicama Hainauta, kojemu je u desetom kršćanskom stoljeću bio na čelu bl. Makalin. Njega je utemeljio najplemenitiji grof Eilbert, stariji brat Gerarda, grofa od Oudenaardea, i Hiberta, grofa od Saint-Quentina, od kojih se spominje da je Karlo Jednostavni, kralj Galije, bio držan kao zarobljenik u Péronneu oko godine 927. O njemu povijest utemeljenja Waulsorta, napisana godine Kristove 1249., koju ćemo dati 30. travnja sa Životom sv. Foranana, predaje ovo: Potaknut dakle takvim i tolikim događajima, poštovani se grof počeo bojati nesreće različitih nezgoda tijela i duše, te sjećajući se golemosti prijašnjega vladanja i prošloga djelovanja starih zaraza, počeo je dugim razmatranjem razmišljati što je učinio i suznim glasom ispovijedati sebe krivim i za prošla zlodjela. I dok je stalnom tjeskobom žalosti oplakivao gubitak sina, ponizno je obratio djelovanje svoje nakane Gospodinu, te je u revnosti te dobre volje, od vlastitoga posjeda, zajedno sa svojom presvijetlom suprugom Herinsindom, na čast Arkanđela Mihovila sagradio baziliku u Thiéracheu; i okupivši na tom mjestu braću koja vojuju Bogu po stazi bl. Benedikta, postavivši im opata, odredio je ne male prihode za potrebe svakodnevne hrane, te je to mjesto stavio pod vlast i uređenje biskupa Laonske Crkve. A poštovana Herinsinda, njegova supruga, podloživši se onima koji ondje služe Kristu, iz pobožnosti ga je počela često posjećivati i nije nemarno, prema uzvišenosti svoje čestitosti, nastojala pribavljati mu potrebne stvari. I jer se javno govorilo da će joj ondje biti načinjeno prebivalište vlastitoga tijela, ne daleko od istoga mjesta najčešće je dugom molbom zaklinjala gore spomenutoga grofa da se sagradi samostan redovnica djevica, kako bi on, koji je glavnomu poglavaru neba i vodiču duša, naime svetomu Mihovilu, podigao sljeme svetoga hrama, svojim nastojanjem i vlastitim trudom podigao častan hram bl. Petru, ključaru raja, u kojem bi Kristove službenice učestalošću svojih molitava okajale njegove grijehe prošlih zlodjela. Prisiljen dakle njezinom molbom, a i štovanjem bl. Petra, na udaljenosti od dvije milje od samostana koji je nedavno bio sagradio, na mjestu zvanom Bucilly postavio je temelje i podižući građevinu, po dovršetku djela, podigao je hram; u njemu je od njega ustanovljena zajednica redovnica djevica i sve što red takvih zahtijeva. Sagradivši pak po redu vrlo mnoge nastambe, dao im je pastirski štap i postavio opaticu, te je isto mjesto, kao i prethodno, stavio pod upravu poglavara Laonske Crkve.
2 A niže: U ono je vrijeme grofica Herinsinda, ustrajući u pobožnim djelima i napredujući iz dana u dan u svetu vladanju, neprestano posjećujući prionula uz spomenutu baziliku bl. Arkanđela Mihovila; u njoj je nedugo zatim, odloživši tijelo, primila grobnicu za ukop. A prije njezine smrti grof Eilbert, kao što se ondje pripovijeda, svojim je trudom za baziliku sv. Arkanđela Mihovila malo prije bio stekao znamenito tijelo bl. Adalgiza ispovjednika i položio ga u nju s velikom pobožnošću i sjajem štovanja. Život sv. Adalgiza dat ćemo 2. lipnja. Također i tijelo sv. Elokvija, koje je grofu ustupio poštovani Rodoard, laonski biskup, kler iz biskupije s biskupom, grofom i presvijetlom groficom te pukom zemlje prenio je s časnim štovanjem i ne malom pobožnošću s toga mjesta i donio ga, ne bez pomoći velikih čudesa, sve do bazilike bl. Mihovila; u njoj je počivalo sve do godišnjega dana njegova polaganja u grob, koji se slavi 3. prosinca. Ali o tome opširnije uz život sv. Foranana i sv. Elokvija 3. prosinca.
3 Je li tada cenobijem sv. Mihovila upravljao Makalin, nije lako utvrditi, budući da nije dovoljno pouzdano ni kada je sv. Foranan prvi put došao iz Irske. U upravi samostana u Waulsortu sv. Foranana je naslijedio bl. Kadroe, o kojemu ćemo govoriti 6. ožujka; njega je naslijedio bl. Makalin, ili, kako drugi pišu, Makalin, Malkalin, Malkalan, Malakan; to je irska ili škotska riječ i čini se da znači sina Kilijanova, ili Kalanova, ili Kalinova. Ista povijest podrijetla Waulsorta: Ustao je zatim iz iste družbe plemenitih drugova (naime sv. Foranana) muž hvalevrijedna života, imenom Malakan, koji je privolom svih, uz pristanak biskupa Metza, postavljen za opata u Waulsortskoj Crkvi i, ondje po pravilu ustoličen, blagoslovljen od biskupa Liègea. I jer je to zaslužio svjedočanstvom svoga života, također je u bazilici bl. Mihovila u isto vrijeme zadobio upravljanje dušama i brigu za sve što onamo pripada, dobivši naziv opata uz štovanje dostojne časti.
4 I on sam, provodeći život u djelovanju dobra i željno bdijući nad svojom stražom, ispravnim i poglavarskim duhom muževno je upravljao pravilom pravednosti; i da lukavi neprijatelj ne bi sebi učinio štetu od povjerenih ovaca, preporučivao je Gospodinu svoje djelovanje i djelovanje svojih podložnika. Vježbajući se takvom revnošću, u njemu se njegovim razmatranjem snažno zapalio onaj božanski oganj o kojemu kaže najviša Mudrost: Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo? Obuzet dakle tim žarom vjere, zaključuje mu se tijek posljednjega dana koji prolazi; i godine Utjelovljenja Gospodnjega devetsto devedesete prešao je s ovoga svijeta u bazilici bl. Mihovila, te ga u istoj braća istoga mjesta, časno sagradivši grobnicu za ukop, pokapaju s najvećom pomnjom.
5 Ne slaže se Dodatak Flodoardovoj kronici koji je izdao André Duchesne u 2. svesku francuskih pisaca i predaje da je umro 12 godina prije: Godine devetsto sedamdeset i osme, kaže, muž Gospodnji Malkalan, po narodnosti Irac, u predvečerje sv. Vincencija, levita i mučenika, napustio je prolazni život, koji je mrzio, i započeo sretno živjeti sa živim Bogom, kojemu je neprestano služio dok je živio. Taj spomenuti opat počiva tjelesno pokopan u crkvi bl. Arkanđela Mihovila, čijom je opatijom, dok je tjelesno živio u ovom vijeku, upravljao pobožnom umjerenošću.
6 U Pithouovu izdanju naziva se Malkalin; a umjesto muž Gospodnji bilo je dopisano na rubu, možda u Verdunu, što su mnogi nepromišljeno slijedili. Engleski martirologij: U Verdunu u Francuskoj polaganje tijela sv. Malkalina, opata i ispovjedaoca; on je, po rodu Irac, potekao od plemenita roda, prešao u Francusku i ondje prigrlivši monaški život, postavši zatim opatom sv. Mihovila u Verdunu, zasjao svetošću života i svakom vrstom kreposti, osobito obdržavanjem redovničke stege, te je u svetosti oko godine Kristove 978. predao duh Bogu. Tijelo je pohranjeno u istom samostanu, gdje se čuva s velikim poštovanjem. Filip Ferarije u novom katalogu svetaca: U Verdunu sv. Malkalina opata, a nakon nekih umetnutih: U Lotaringiji sv. Mihovila. Ondje sv. Makalina opata. Navodi za Malkalina Engleski martirologij i Flodoarda, a za drugoga Kalendar Verdunske Crkve, Flodoarda, Wiona; u Wionu nismo našli Makalinovo ime, niti u Verdunskom brevijaru ili misalu, za koje ipak smatramo da ih navodi i Camerarius dok 4. listopada piše ovako: Sv. Malkalin. O njemu verdunske ploče, koje su to? Zašto je na taj dan upisan u njegove popise kad je poznato da je umro 21. siječnja? Nastavlja, s istom, kako smatramo, vjerodostojnošću: Prije svoga odlaska iz Škotske upravljao je samostanom Rathmelsigi. Arnold Raissius u Dopuni uz Molanusove Rođendane za nebo 30. travnja, na koji dan rekosmo da se slavi i sv. Foranan: U Thiéracheu, u cenobiju sv. Mihovila, rođendan za nebo sv. Makalina, trećega opata u Waulsortu na Meusei itd.
7 Bolje Benedikt Dorganije 21. siječnja: Sv. Malkalina opata, i Hugo Ménard: U samostanu sv. Mihovila rođendan za nebo sv. Malkalina opata, glasovita svetošću. Isti u 1. knjizi Zapažanja upozorava da ga neki pogrešno smještaju u Verdun, budući da u tom gradu nema samostana sv. Mihovila čijim se opatom sam Malkalin naziva. Osim ako ne želimo, kaže, razumjeti samostan sv. Mihovila koji je Hilderikov majordom Vilfrad sagradio u verdunskoj župi iznad Meuse, prema Sigebertu uz godinu 667. On je smješten u gradu koji Lotarinžani zovu SAINT-MIHIEL, to jest sv. Mihovil, verdunske biskupije. Ali se to nagađanje dovoljno ruši iz onoga što je prije rečeno.
8 Majordom Hilderika (sina Klodovika II. i sv. Batilde, koji je ubijen godine 667.) bio je Vulfoald, kaže Sigebert uz istu godinu. On je u verdunskoj župi, iznad Meuse, utemeljio cenobij sv. Arkanđela Mihovila. Rikard Wassebourg, verdunski arhiđakon, rodom iz samoga gradića Saint-Mihiela, u 2. knjizi Starina Belgijske Galije točno opisuje postanak toga cenobija i navodi dio oporuke Vulfoalda, kojega naziva Wolfandom, u kojoj on priznaje da je za spas duša i radi Boga, uz Gospodnju pomoć, najpobožnijim duhom od novoga temelja, na svom vlastitom posjedu, u verdunskom kraju, na mjestu koje se zove Castellionis, na međi sela Windimiacensis, gdje u samom podnožju brda izvire rječica koja se zove Marsupia, na čast sv. Arkanđela Mihovila i sv. Marije, majke Gospodina našega Isusa Krista, sv. Martina i svetih apostola Petra i Pavla, kao i svetih mučenika, ispovjedalaca i ostalih, sagradio samostan i zajednicu Božjih slugu. Ta je darovnica učinjena u samom samostanu, na skupu mnogih čestitih ljudi, XV. godine kraljevanja gospodina našega kralja Hildeberta: to je bila godina Kristova 708. ili 709. Povukao se nakon Hilderikova ubojstva u Austraziju Vulfoald, gdje je smišljao ove i druge svete nakane.
9 Smaragd, četvrti opat toga mjesta (koji je živio u vremenima Ludovika Pobožnoga i napisao Diadema monachorum), uz pristanak rimskoga prvosvećenika srušivši cenobij smješten na strmu mjestu, zbog čega je oskudijevao vodom i ostalom opskrbom osim ako se nije dovozila od drugud uz velik trud i trošak, sagradio je novi na samom ušću potoka Marsupije koji utječe u Meuseu, udaljen milju i pol od prijašnjega. Wassebourg navodi Smaragdov nadgrobni natpis koji postoji još i danas:
7 Dok je pobožni Ludovik držao prava carstva, Smaragd je cvao kao opat ovoga mjesta.
8 Kako je to mjesto bilo manje prikladno za ljudske potrebe, on je ovo svoje sjedište prenio daleko odavde.
9 Kad je pak zavrijedio biti pozvan u nebesko kraljevstvo, vratio je udove da se njeguju na staromu mjestu.
Škorpion je već pritiskao Feba dvanaestim dijelom kad su se zvijezde otvorile teologu mužu.
10 Za opata Stjepana (za kojega Wassebourg smatra da je isti onaj koji je godine 903. postao biskup Liègea i stolovao do godine 920.) započeo se graditi gradić uz cenobij. Stjepana su naslijedili Halevin, Odon I., Sarovard, Odon II., Albert, Nanter, a ovaj je živio u vremenima careva sv. Henrika i Konrada i donio je u svoj samostan moći pape i mučenika sv. Kalista.
11 I odavde možeš pobiti ono što piše Ferarije da se sv. Mihovil u Lotaringiji slavi na ovaj dan, po kojemu se naziva ne beznačajan gradić Saint-Mihiel u verdunskoj biskupiji, te da je ondje sv. Makalin bio opat. Ali je ružnija pogreška Saussaya, Francuza, inače učena i radoznala čovjeka, koji u Dopuni Galskoga martirologija piše ovako: U Lotaringiji sv. Mihovila ispovjedaoca, čije je ime odavno nadjenuto ne neznatnu cenobiju i gradiću ovoga kraja, te kod stanovnika ovjekovječuje svijetlu uspomenu na zasluge i ulijeva osobito štovanje radi zaštite. Istoga dana sv. Malkalina, opata i ispovjedaoca, koji je zbog svijetlih zraka svetosti bio postavljen na čelo prije zabilježenomu samostanu sv. Mihovila verdunske biskupije, te je povjerene mu duše oblikovao božanskim ćudoređem; a izvršivši vrlo korisno upravljanje, pošao je k nagradi koju mu je pripravio Gospodin, kojemu je služio iskrenom ljubavlju. Taj je lotarinški samostan verdunske biskupije dobio ime po sv. Arkanđelu Mihovilu, a ne po Mihovilu ispovjedaocu, nepoznatu nijednomu od starih. Niti njemu pripada opat bl. Makalin, nego cenobiju u Thiéracheu laonske biskupije, posvećenu imenu istoga najsvetijega Arkanđela.
12 Uostalom, isposnici u Waulsortu u namurskoj pokrajini, koji predaju da je Makalin bio njihov opat, ipak ga ne časte ni crkvenim oficijem ni uopće javnim štovanjem, osim što se u katalogu opata prva dvojica, Foranan i Kadroe, nazivaju svetima; Makalin božanskim; a ostali gospodom. Samoga grofa Eilberta naziva blaženim Arnold Raissius u Dopuni uz Molanusove Rođendane za nebo 28. ožujka. Spominje se i neki drugi Makalin ili Makulin, irski biskup, čiji smo rukopisni život čitali, ali prepun čudesnih i sasvim nevjerojatnih čudesa; niti smo igdje našli izričito naveden njegov rođendan za nebo.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.