Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 21. siječnja

O sv. Meinradu ili Meginradu, pustinjaku i mučeniku u Švicarskoj

DE S. MEINRADO, SIVE MEGINRADO, EREMITA ET MARTYRE IN HELVETIA

Sadržaj (4)
  1. Život kojemu je pisac nepoznati,
  2. Samotnjački život u Crnoj šumi.
  3. Pogibija sv. Meinrada.
  4. Nad ubojicama izvršena smrtna kazna.

Eremus Deiparae, u narodu Einsiedeln, najglasovitiji je kod Švicaraca, između Ciriškoga i Lucernskoga jezera, u Crnoj ili Tamnoj šumi, samostan najprije posvećen anakoretskim boravištem sv. Meinrada, zatim mučeništvom, poslije urešen sjajnom crkvom i prostranim građevinama, ali osobito proslavljen nebeskim znamenjima: kao što Kristofor Hartmann, ondje redovnik, koji je objavio njegove Anale sastavljene jedinstvenom marljivošću, slobodno ispovijeda u uvodu upućenom opatu Augustinu: Jer ili me zavodi ljubav i zvanje poduzetoga djela, ili nigdje u kršćanskome svijetu nema nijednoga drugoga mjesta ni pobožnijega nazočnošću Kraljice nebesa, ni uglednijega plemenitošću i nizom biskupa, ni čašćenijega povlasticama i dobročinstvima papa, careva, kraljeva i knezova, ili napokon posjećenijega hodočašćima gotovo svih naroda i istaknutijega čudesima. Toliko se čini da je onaj vrhovni graditelj svih stvari prihvatio i odobrio posvećene crkve uspostavljene od drugih na različitim mjestima; da je ovu kao trajan spomenik svoje ljubavi i časti prema Majci, i ujedno kao utočište i utjehu ljudskome rodu, postavio kao svojom rukom, podupirao i obogatio zapanjujućim znamenjima i neuobičajenim naprecima, te htio da se slavi štovanjem, pobožnošću i okupljanjem gotovo svih pokrajina i naroda. Od Hartmanna je isto preuzeo Karlo Stengel u Monasterologia. Glasovitim ga također proglašavaju Martin Crusius, Kaspar Brusch, Sebastijan Münster, premda protivnici redovničke pobožnosti. Ali o posveti crkve, ili barem kapelice Bogorodice, koju je po Božjoj volji obavio sam Krist, te o samome samostanu, morat će se ponovno govoriti uz život bl. Benna ili Benedikta, prvoga obnovitelja ćelije sv. Meinrada, 3. kolovoza, bl. Eberharda, prvoga opata, 14. kolovoza, sv. Konrada, biskupa Konstanze, 26. studenoga, sv. Ulrika, biskupa Augsburga, 4. srpnja.

2 Spomen sv. Meinrada zabilježen je u Rimskome martirologiju 21. siječnja ovim riječima: U Galijama u samostanu Reichenau sv. Meinrada, pustinjaka ubijenoga od razbojnika. Navodi se i po drugima ovoga dana, Ménardu, Dorganu, Wionu, kölnškim kartuzijancima i Molanusu u dodatku Usuardu, Kaniziju, Galesiniju, Feliciju, Saussayu. Posvuda se naziva Meinrad, Meynrad, Meginrad; neki ga nazivaju Meinard, Galesini Meinrard, a Saussay Meinhard. U rukopisnom kalendaru svetaca reda sv. Benedikta čitamo da je upisan 20. siječnja. Godine 1399. u novi brevijar Konstancke Crkve uneseno je ime sv. Meinrada i određen časoslov kakav se obično čini o mučenicima, dvostrukoga obreda; ali 23. siječnja, zbog blagdana sv. Agneze koji se slavi 21. Hugo Ménard pravi dvojicu, Meinrada i Megimada, i o prvome doista 21. siječnja: U samostanu Reichenau sv. Meinrada, pustinjaka, koji je u pustinji što graniči s Ciriškim jezerom ubijen od razbojnika. Ali 27. veljače: U samostanu Einsiedeln sv. Megimada, opata. I u 2. knjizi Observationes kaže: Bio je, kaže, sv. Megimad sin grofa Bertolda od Sulgena, prvi utemeljitelj samostana Einsiedeln. Istaknuo se oko godine osamsto šezdesete, kao što poučava Miraeus u Chronicon Benedictinum. Kod Miraeusa se doduše naziva Megimad (možda nepažnjom prepisivača), sin grofa od Sulgaua, ali nipošto različit od Meginrada. Bio je on najprije redovnik Reichenaua, odatle je živio kao samotnjak u Crnoj šumi, gdje je poslije osnovan samostan Einsiedeln. Odatle povod za pogrešku.

3 Bolje isti Ménard 14. rujna: Kod Ciriškoga jezera u Njemačkoj, posveta bogomolje sv. Meginrada mučenika. Od njega je različit Meginhard ili Meginher, opat Hersfelda, kojega isti Ménard navodi 26. rujna i također naziva Meginradom. Ali prijenos ovoga našega anakoreta i mučenika slavi se 6. listopada, kao što ćemo reći niže.

4 Život sv. Meinrada objavio je iz najstarijih pergamena samostana Einsiedeln ili Pustinje Kristofor Hartmann, koji je prije objavio Surije, ali se ponešto razlikuje u riječima, možda malo uglađen. Smatra isti Hartmann da je pisac toga života neki Berno, ali ne izlaže tko je bio taj Berno. Možda je htio napisati Benno, prema stanovniku Pustinje; što postaje vjerojatno po tome što u njemu nema nikakva spomena Benna niti ondje podignute građevine, tako da se čini da nije napisan barem poslije Bennova doba. Isti život sastavljen na njemačkome jeziku i objavljen je godine Kristove 1603., zajedno s počecima samostana, koje je zatim potpunije pratio Hartmann. Taj život i drugo o sv. Meinradu primili smo iz Konstanze po Danijelu Feldneru, svećeniku naše Družbe, osobito učenome i uljudnome čovjeku.

5 Sv. Meinrada spominju i mnogi drugi: Herman Ugovorac iz istoga samostana Reichenau, kojega je pitomac bio sam sv. Meinrad, u urstisijanskome izdanju, pod godinom 861.: Meginrad, redovnik Reichenaua i prvi stanovnik pustinje koja graniči s Ciriškim jezerom, ubijen ondje po nekim razbojnicima 21. siječnja, poslije smrti je zasjao krepostima i pokopan je u Reichenauu; po njemu je sve do danas sama pustinja, koju su nastanjivali sveti i pobožni muževi, izrasla u ugledan samostan. U prijašnjem izdanju nalazi se samo ovo: Meginrad pustinjak podnosi mučeništvo; što i Marijan Škot pod istom godinom. Izvadak iz Austrijske kronike po Matiji Marschallu od Pappenheima, pod godinom 860.: Maginhard pustinjak podnosi mučeništvo. Isto ima Sigebert iz Gemblouxa pod godinom 836. O njemu govori i Franjo Guillimann u knjizi o biskupima Strasbourga i mnogi noviji.

6 O vremenu njegove smrti ovako raspravlja Hartmann: Godine osamsto šezdeset i treće gotovo svi spomenici pustinjaka predaju da je Meginrad ubijen smrću. Drugi različito navode: jer Sigebert prenosi da se dogodilo godine 856. Trithemius, Surije i Baronije godine 860. Herman Ugovorac godine osamsto šezdeset i prve. Konrad iz Lichtenaua, opat Ursberga, godine 862. Spomenici našega, kažem, pamćenja gotovo svi potvrđuju da je preminuo godine osamsto šezdeset i treće 21. siječnja, 6. godine pape Nikole Velikoga, 8. cara Ludovika II., 32. Salomona I., biskupa Konstanze, 6. opata Reichenaua Waltera. I s pravom: jer kad pisac njegova života predaje da je živio 26 godina u pustinji tamne šume, a Herman Ugovorac bilježi osamsto trideset i osmu, u kojoj je u nju prešao, račun godina izveden iz toga dat će 26 godina do šezdeset i treće. To pod godinom 838. u primjercima Hermana Ugovorca koji su kod nas ne nalazimo.

7 O ostalome napokon sv. Meginrada i o svečanim častima koje se iskazuju svecima, koje mu je odredio vrhovni svećenik Benedikt IX., ovako piše isti Hartmann pod šestim opatom Embricom: Uostalom, kad je već bio dovršen, uz nikad prekinutu brigu i trošak, naš hram, i pošto je uređeno ono što se činilo potrebnim za uporabu, biskupa Eberharda (konstanckoga) Embrico je s Hartmannom iz Chura i mnogim drugim najuglednijim muževima obaju redova pozvao i zamolio za posvetu. Eberhard je uz veliku svečanost i radost taj hram, kao što je prije bio, posvetio Bogorodici djevici, sv. Mauriciju i presvetoj legiji Tebanaca 13. listopada. Štovanje mjesta i zajedničku radost povećale su svete relikvije tijela sv. Meginrada mučenika i prvoga zaštitnika pustinje, koje su malo prije, naime 4. siječnja istoga mjeseca, uz veliku svečanost vratili oni iz Reichenaua; njega, do tada glasovita po mnogim čudesima, u isto vrijeme papa Benedikt uvrstio je u broj svetaca i prosudio da je zbog slavnih zasluga dostojan žrtvenika i hramova, sto sedamdeset i osme godine nakon što je poginuo. I odatle, pošto je vraćen zaštitnik, Pustinji je dodana čast, glas i mnoštvo hodočasnika. Nalazim u našim ispravama da su oni iz Reichenaua, pogođeni i iscrpljeni mnogim i neprekidnim nesrećama, dugo bili u nedoumici što bi moglo biti lijek za zla. Napokon da se javila misao da se vrati tijelo sv. Meginrada, koje su do tada tvrdokorno uskraćivali. Od toga je uslijedio kraj nedaća i nevolja, a samostan je, kao i prije, počeo odsada cvjetati. Položene su relikvije sv. Meginrada na žrtveniku sv. Mauricija. To on.

8 Ipak nisu sve relikvije svetoga mučenika vraćene u Pustinju. Jer osim onih za koje ćemo niže reći da su položene na brdu Etzel, oni iz Reichenaua tvrde da se neke i sada nalaze kod njih. I priznaje onaj koji je napisao njemački život sveca: Godine 1039., kaže, kad su u samostanu Reichenau bile podignute relikvije sv. Meinrada, njegova glava i glavni dijelovi tijela vraćeni su u Pustinju s velikom čašću; ondje se i sada čuvaju i blistaju velikim čudesima. To se dogodilo 6. listopada. I istoga dana Njemački martirologij: Također podizanje svetoga pustinjaka i mučenika Meinrada, kad su njegova glava i relikvije prenesene iz Reichenaua u Pustinju, gdje se i sada drže u velikome štovanju. Njegov rođendan za nebo slavi se 21. siječnja. Na rubu je upisana godina 1039.

Život kojemu je pisac nepoznati,

iz staroga rukopisa objavio Kristofor Hartmann.

Odgoj, redovnički život i ljubav prema samoći sv. Meinrada.

Kad ću iznijeti muku i smrt poštovanja vrijedna muža Meginrada, pustinjaka i mučenika, drago je malo okrenuti pisaljku i ukratko unaprijed naznačiti u koje je vrijeme poučen, gdje i odakle, kamo ili komu je najprije predan da uči knjige, pod kojim je opatom prihvatio da će čuvati redovnički život, te kako je također iz bratskoga zbora pošao u samotnu borbu pustinje. Vratit ću se dakle na pojedinosti koje sam predložio da se potpunije razjasne.

2 a U vremena Karla, najslavnijega cara Franaka, koji je prvi među njima primio carsko ime, spomenuti je muž rođen u Alemaniji, u pokrajini koju je starina po selu nazivala Sulichgeuve.b Roditelji su mu pak bili iz Alemana, istaknutiji plemenitošću ćudi nego prolaznim bogatstvima. Kad je pak dosegao onu dob u kojoj se mogao osposobiti za proučavanje knjiga, otac ga vodi na otok koji su starid starid Sindlochesaugia nazivali, po imenu nekoga svećenika koji se zvao Sindloch, koji je najprije u njoj sagradio redovničke nastambe i sa sobom doveo Pirminija s drugovima da ondje stanuju, po nalogu Bertolda, najplemenitijega vojvode Alemana, u vremena Pipina, kralja Franaka, i po svome imenu dao ime otoku. Ovamo je dakle dječak doveden po ocu i povjeren u svemu najčasnijemu čovjeku, redovniku Erlebaldu, koji je također spomenutomu dječaku bio u krvnom srodstvu. On, kad je opazio da je djetešce dobre naravi, rado ga je prihvatio da ga odgaja, marljivo ga je poučavao i toliko ga je odgajajući doveo naprijed da mu je ulio znanje svetih pisama. Jer je dječak od najranije dobi izbjegavao igre i zablude u koje se običava zaplesti mlađa dob, i usmjerio je duh da prihvati ono čemu ga je poučio učitelj.
od Erlebalda:e

3 Kad je pak navršio dvadeset i petu godinu života, uzdignut je u đakonsku službu, a ne mnogo poslije i u svećenički stupanj, po zalaganju toga istoga svoga učitelja. Bio je pak u ono vrijeme, dok je vladao car Ludovik, Karlov sin, na samome otoku opat imenomh Hatto, čovjek koji je veoma sjajio u nauku i dobrim djelima i plemenitosti ćudi, koji je bio i biskup Bazelske Crkve. Kad je on odbio poslove djelatnoga života i prešao na ljepotu motriteljskoga života, spomenuti Erlebald, uz dopuštenje cara Ludovika izabran od svih, postavlja se na čelo spomenutoga otoka i braće te se imenuje u opatsku službu. On je odmah pošto je preuzeo tu vlast nagovorio često spominjanoga poštovanja vrijednog muža Meginrada da preuzme jaram i prihvati da će čuvati pravilo redovničkoga života. Pristao je dakle na spasonosni savjet, dao obećanje i svom se namjerom trudio da održi obećano, uvijek spreman na poslušnost, strog u postu, ustrajan u molitvi, velikodušan u djelima milosrđa, a ponajviše u poniznosti podložen svima.
zatim redovnik, veoma pobožan: postavlja se na čelo škola:i

4 Dok je on cvjetao tim običajima, poslan je od spomenutoga opata u i neku ćeliju, koja je pripadala već rečenomu samostanu, smještenu uz Ciriško jezero, kroz koje protječe l rijeka Limmat, da ondje upravlja školom i da dar koji mu je bio povjeren razdijeli mnogima na Gospodnju dobit. Prošlo je malo vremena dok je bio zadržan u tome; jednoga dana uzeo je sa sobom m učenike koje je odgajao i prevezavši se preko spomenutoga jezera ušao je u pustinju koja graniči s obalom samoga jezera, i pruža se sve do Peninskih n Alpa, te u selo Cham, radi ribolova i da razgleda mjesta pustinje. Dolaze tako do neke rijeke koja teče u samoj toj samoći; i ondje blaženi muž upošljava drugove u ribolovu, a sam je šetao sam u razmatranju samoće; bio je naime silno zapaljen ljubavlju prema samotničkome boravištu. Dok je dugo hranio duh tim razmatranjem, vratio se drugovima, i našavši ih opterećene ne malim ulovom riba, ovako im se obraća: Hvala darovatelju koji nas je milosrdno obogatio svojim darovima; već je, sinovi, ako je po volji, vrijeme da se vratimo obići vlastite domove. Vraćaju se i dolaze do o sela smještenoga nedaleko od obale.
otkriva svoju želju da ondje boravi pobožnoj gospođi,

5 Ondje ušavši u gostinjac neke gospođe malo su se odmorili, okrijepivši se jelom i pićem. A Božji čovjek, videći da je spomenuta gospođa puna straha Božjega i najspremnija da služi gostima, otkrio joj je skriveni žar svoga duha, počinjući ovim riječima: Ženo draga Kristu, kad bi htjela poslušati, otkrila bih ti tajnu svoga srca; ali prije nego što to učinim, molim da sakriješ moje riječi i želju dok ne vidiš može li u djelu ispuniti ono što vjerujem da sam pobožnim duhom zamislila. Boravkom u ovoj pustinji radujem se iznad svih bogatstava, i željela bih već u njoj postaviti svoju kućicu kako bih se prisnije mogla posvetiti molitvama, kad bih našla nekoga tko bi mi htio pružati tjelesne potrebe iz ljubavi prema Bogu. Ali jer sam još prikraćena za tu utjehu, molim da se u međuvremenu sakrije ono što želim. Ona, nadahnuta od Boga (kako vjerujem), odgovori: Tvoju tajnu neću nikome otkriti protiv tvoje volje; ali znaj da ću ti, ako želiš ustrajati u započetome, pružati potrebne stvari zbog Gospodina i koliko mogu udovoljiti tvojoj želji.

6 On, uzvraćajući zahvalama za obećanja, vratio se u ćeliju odakle je bio pošao, i ondje je čestim postovima i molitvama zatražio od Boga da se udostoji u njegovu duhu potvrditi ono što mu se svidjelo o toj stvari. Napokon ohrabren Božjim nadahnućem, p napustio je ćeliju i školu kojoj je bio na čelu, i ponovno je pohodio svoju domaćicu, želeći istražiti želi li ustrajati u svome obećanju ili ne. Kad je osjetio da je ona ustrajala u pružanju obećane utjehe, nedaleko od samoga sela u kojem je ista žena boravila, u pustinji je sebi q sagradio nastambu; i ondje je neumoran u postovima i molitvama služio Stvoritelju, dok mu je spomenuta gospođa pružala potrebne stvari, kao i drugi pobožni muževi.

a Godine Kristove 808. rođenim ima Njemački život; što je bila 3. godina vladanja Karla Velikoga, 37. kraljevanja u Franačkoj. Rođen je u Sulgenu, koje je nekoć bilo selo, a sada gradić, u narodu Sulgen uz Dunav, ako prenose Njemački život i Brusch, ali ovdje s Crusiusom naziva Sulgau.
b Otac Bertold naziva se grofom Sulgena po Hartmannu, i u Njemačkome životu prenosi se da je imao više djece. Ali Crusius, ne znamo po kojem piscu: kojega su njegovi roditelji, kad dugo nisu imali djece, velikim molitvama isprosili od Boga i rođenoga posvetili Bogu. Ime majke nije zabilježeno u pismima.
c U petoj godini doveden u Reichenau prenosi se u Njemačkome životu.
d Hartmann: Otoka smještenoga između obaju jezera, Bodenskoga i Zellerseea, nazvan je po grofu ili svećeniku Sindeslau koji ga je prvi naselio. Ali osobito ga je proslavio biskup Pirminije, sagradivši u njemu pod okriljem Karla Martela, zapovjednika franačke vojske i upravitelja dvora, uz bogatstvo i naklonost alemanijskih knezova Bertolda i Nebija, ugledan samostan godine Gospodnje 724. Taj je u kratkom vremenu toliko ojačao bogatstvom i moći da je, napustivši staro ime, pronašao i zadržao kod potomaka naziv Reichenau ili Otok bogatstva. Reichenau su također, njemačkom riječju, i Veći radi razlike od otoka na donjoj Rajni ili drugoga jezera, nazivali stari pisci. O tome najuglednijemu samostanu potpunije će se govoriti uz život sv. Pirminija 3. studenoga, gdje ćemo pokazati da je doduše došao u Reichenau oko godine 724., kad je franačkim kraljevstvom upravljao Martel, ali da je nadživio do vremena kralja Pipina (što se ovdje kaže). U njegovu životu onaj koji je ovdje Sindeslau naziva se Sinlaz.
e U Njemačkome životu kaže se da je bio ujak Meginradu.
f Isti život prenosi da je osim Svetoga pisma marljivo običavao pročitati knjige svetih otaca, osobito Ivana Kasijana, i da je svojom rukom napisao sve knjige Staroga i Novoga zavjeta, osim Proroka, i da to proizlazi iz starih spomenika toga samostana.
g Isti život kaže da je prije postao redovnik, na poticaj Erlebalda, nego što je primio đakonat.
h Po drugima se naziva i Heto; o njegovu poslanstvu carigradskome caru, mudrosti i milosti kod Karla Velikoga govori Redovnik iz Sankt Gallena u 2. knjizi o djelima istoga Karla. i Hartmann naziva Bollingen, i da je tu bio ne prezira vrijedan samostan na desnoj obali Ciriškoga jezera, iznad sela Jona. Njemački život naziva ćelijom i malim samostanom, i da je bio Bollingen ili Oberbollingen dokazuje različitim nagađanjima: jer Bollingen leži nasuprot selu Cham i samoći, jer u blizini teče rijeka Limmat, jer se nigdje drugdje na desnoj obali toga jezera ne vide tragovi samostana, jer napokon ondje živi predaja primljena od predaka. Crusius kaže da je u samome samostanu Reichenau bio učitelj redovnika, ali ne dokazuje. k Zürich, nekim piscima srednjega vijeka (što neki učeni ljudi više odobravaju) Turigum ili Turegum, u narodu Zürich, ugledan grad Švicaraca, smješten uz veliko jezero. l Po drugima Limagus, u narodu Limmat. m Hartmann prenosi da je praćen jednim jedinim učenikom, prešavši jezero, izvidio vrh brda koje se naziva Ecelius ili Etzel, da ne bi išao dalje, u čemu su ga spriječili seljaci koji su se pridružili iz obližnjega mjesta, zbog straha od zvijeri kojima su govorili da vrvi šuma. Njemački život kaže da je s mnogima prešao jezero, ali da je uzeo jednoga jedinoga s kojim bi obilazio neprohodna mjesta. n Tako nazvane po božanstvu Pennu; ono se na najvišemu vrhu Penina, koji se poslije nazivao Mons Jovis, štovalo. o Hartmann: Meginrad, ostavivši brdo, svratio je u obližnje selo zvano Altendorf, u podnožju Etzela, ispod utvrde staroga Rapperswila; sada ga zovu sv. Ivan po kapeli istoga sveca, u ono vrijeme glasovitoj kao sjedište grofova Rapperswila, kod pobožne udovice. Slaže se Njemački život i dodaje da je ta udovica bila bogata i bez djece. p Dodaju Hartmann i Njemački život da je opat Erlebald za to ishodio naklonost i dopuštenje. To je povlačenje, kaže Hartmann, dogodilo se oko godine Kristove 832. q Za uporabu je također osrednju ćeliju, a pokraj kapelice, dala sagraditi pobožna udovica, što i sada čuva naziv KAPELICA SV. MEGINRADA NA ETZELU. Hartmann i Njemački život.

Samotnjački život u Crnoj šumi.

Dok je ondje kroz sedam godina izvršavao vojnu službu višnjega Kralja, ne mogavši podnositi mnoštvo puka koje je dolazilo k njemu, promijenio je mjesto te je četiri milje udaljenu od obale spomenutoga jezera a pronašao ravnicu među brdima vrlo tešku za pristup.b Ondje je, uz pomoć pobožnih muževa, a ponajviše neke opatice,c imenom Heilwige, sagradiod nastambe potrebne za svoj zavjet i na istome je mjestu ostao ostatak života, iznurujući samoga sebe najvećim postovima, te je, koliko je ljudska krhkost dopustila, molio bez prestanka. Ono što su mu slali vjerni muževi i žene, sve je dijelio kao milostinju onima koji su dolazili k njemu.

8 Dogodilo se pak među ovim da se jednoga dana, dok je on molio, toliko mnoštvo zloduha raširilo oko njega sa svih strana da nije mogao vidjeti ni samo svjetlo dana, jer su ga ti isti službenici tame zamračili. Dok su ga oni mučili strašnim prijetnjama i prekomjernim užasom, prostrt u molitvi, kako je stvar zahtijevala, svom se revnošću preporučivao milostivomu Gospodinu. Kad se to dugo događalo, ugleda s Istoka svjetlost; slijedeći tu svjetlost, anđeo dođe k njemu, gdje je ležao u molitvi usred zlih duhova, te velikom vlašću zapovjedi bezbožnoj četi da se udalje i da mu se ne usude više nanositi nikakve kušnje ni užasa. Kad su se dakle neprijatelji udaljili, spomenuti ga je anđeo prijateljski utješio i otišao; i od toga dana (kako je poštovani muž pripovijedao) nije više pretrpio nikakva užasa od zlih duhova.

9 Dogodilo se također poslije da je neki brat iz spomenutoga samostanae došao k njemu radi pohoda. Primivši ga ljubazno, zajedno s drugovima koji su bili došli s njime, ljubazno je iskazao sve što je dolikovalo gostima, koliko je mogućnost dopustila. Kad je pak već došlo večernje vrijeme i sjajne zvijezde poticale na san, okrijepili su se slatkim duhovnim razgovorima i nakon Povečerja pošli spavati, na odvojenom mjestu brat koji je bio došao, nasamo također njegovi pratioci, a i sam poštovani muž u zasebnoj sobici. Malo dakle okrijepivši slabašno tijelo snom, čovjek Božji ustaje i budno se predaje uobičajenim molitvama. Spomenuti je također brat, premda je počivao na ležajuf, proveo gotovo besanu noć. Dok je pak radoznalo okretao oči amo ili tamo, ugleda dječaka u bijelim haljinama kako izlazi iz samoga mjesta oratorija, čudesne ljepote, kako mu se činilo u dobi od sedam godina, koji ulazi k samomu čovjeku Božjemu i s njime dok je moliog molio je i govorio s njime o različitim stvarima. Premda je spomenuti brat čuo glas toga razgovora, ipak nije shvaćao smisao istoga glasa. Taj je dječak također stao pokraj samoga brata dok je bio posve budan i opomenuo ga o nekim stvarima za koje je onaj brat govorio da mu je posve zabranjeno iznositi ih u javnost. Prešućujem mnogo toga, težeći kratkoći, što o njemu pouzdana pripovijest mnogih pokazuje vrijednim divljenja.

a Ovdje Hartmann u traženju novih prebivališta dodaje mu kao pratioce hollinganske monahe koji su ga bili pohodili; i dok oni love ribu u rijeci Silli (koju Brusch i Crusius nazivaju Silijem), da je došao do ravnice, natapane rijekom koja je zatim nazvana Alba, gdje je i vrelo najobilnije i najbistrije vode, koje sada nazivaju izvorom Majke Bogorodice. Ali vjerojatnije je da se ribolov, kako se ovdje u životu predaje, dogodio pri prvom povlačenju.
b Da je sa sobom iz svoje stare ćelije u Eceliju odnio, pišu Hartmann i njemački životopis iz Augijskih anala, Pravilo sv. Benedikta, Kasijanove spise, Misal, knjigu homilija.
c Hartmann upozorava da treba čitati Hildegarda, i tako ima njemački životopis. A za nju kažu da je bila kći kralja Ludovika Njemačkoga, unuka Pobožnoga, kojoj je tada njezin otac gradio cenobij redovnica, u puku nazvan Fraumünster, glasovit štovanjem sv. Feliksa i Regule; koji je i bogato obdario, kao što je očito iz povelje dane 21. srpnja, godine uz naklonost Krista 20. kraljevanja gospodina Ludovika, presvijetloga kralja u Istočnoj Franačkoj, 1. indikcije, u Regensburgu; što Hartmann navodi, ali ne opaža da se godine kralja i indikcija ne podudaraju: godina Kristova 860. bila je 20. Ludovika Njemačkoga, već započeta drugim mjesecom. A tada se vodila 8. indikcija. Ali je u brojevima laka pogreška. Hartmann 20. godinu Ludovikovu uzima za Kristovu 861., koja je polovično pripadala 20. godini njegova kraljevanja; ali je i tada bila IX. indikcija. No niže ćemo reći da je dvojbeno odakle treba započinjati Ludovikove godine.
d Ćeliju naime, i blizu kapelicu, koju je on štovao pod imenom i naslovom Djevice Majke. Hart. i njem. život.
e Iz Augije naime, kamo je napisao mnogo toga za duhovnu pouku braće, kako je poznato iz augijskih anala. Ha Njem. život.
f Isti životopis piše da je i ovaj monah ustao sa svoga ležaja i tiho pošao sve do vrata kapelice.
g To objašnjava njemački životopis da su naizmjence molili psalme.

Pogibija sv. Meinrada.

Kad je dakle u samoj pustinji provodio dvadeset i šestu godinu, služeći Gospodinu u postovima i uzdržavanju od svih svjetovnih stvari, dogodilo se, na poticaj onoga koji je ušao u zmiju i po njezinim ustima prevario praroditelje te ih izbacio iz raja, da su dvojica ljudi radi toga da ga ubiju pohitala k njegovoj ćeliji. Kad su došli do a nekoga sela smještena na obali Ciriškoga jezera, zamolili su da im se pokaže koji je put prohodan za dolazak do njegove ćelije. Kad im je to bilo pokazano, rano ustavši noću, krenuli su na put koji im je pokazan, dok ih je gonio najgrozniji duh koji ih je bio ispunio. Dugo ipak lutajući s pravoga puta koji vodi k samoj ćeliji, naposljetku mučeni od zloduha stigli su kamo su htjeli, kad je najveći dio dana već bio prošao.

11 A on, predan uobičajenim molitvama, pobožno je prinosio Stvoritelju svečanost mise. Prije pak nego što su zlikovci ušli u samu ćeliju (od kojih se jedan zvao Rikard i bio je po rodu Aleman, a drugi Petar, koji je potjecao iz naroda Recijana),c pilići, koje je poštovani muž hranio na istome mjestu, ugledavši ih kako dolaze u blizinu, kao da ih progoni lisica, razbježali su se po pustinji neobičnim krikom i nečuvenom bukom ispunjavajući šumu odjekujućom jekom, tako da su se i sami razbojnici zbog toga silno začudili i zaprepastili te po sudu vlastitoga uma zaključili da to pripada čudesnomu znamenju.

12 Ipak ne odvraćeni od započetoga, pristupaju kapeli u kojoj je čovjek Božji, kao što je prije rečeno, obilnim molitvama umilostivljavao Gospodina, i tijelo Gospodnje, kao unaprijed znajući buduće događaje za popudbinu svoga odlaska, primio je čista srca i pobožna uma. I već čovjek Božji, čim je osjetio da su nazočni njegovi ubojice, nije im se ipak odmah pokazao, nego još malo odgađajući nije otvorio zatvorena vrata same kapele kako bi mogao još neko vrijeme ostati u molitvi. Revno je dakle dovršio molitvu i, uzimajući rukom i ljubeći pojedine škrinjice s moćima, preporučivao je svoju borbu Gospodinu i svecima čije je moći s poštovanjem grlio. To su oni zlikovci koji su bili došli promatrali kroz nekakav otvor na zidu dok je on to činio. I već snažni borac, uz Božje krijepjenje, izlazi da se bori i ne uskraćuje svoju nazočnost ubojicama. I najprije im uputivši riječi pozdrava, zatim dodade: O drugovi, zašto ste tako kasno došli? Zašto niste požurili doći da čujete misu moje malenkosti, kako bih za vas molio zajedničkoga Gospodina? Ali barem sada uđite da zamolite da nam Gospodin i njegovi sveci budu milostivi, a poslije se vratite k meni da vam, Božjim darom, podijelim što vam mogu pružiti od blagoslova radi njegove ljubavi, i tako dovršite djelo radi kojega ste došli. Ušavši dakle u oratorij, ne pazeći na ono na što su bili nagovarani, nego na zlo radi kojega su došli da ga počine, odmah se vraćaju k njemu. Njima je čovjek Božji dao svoju tuniku i kukulju, a povrh toga dodao kruh i piće govoreći: Ovo primite iz mojih ruku, a nakon što dovršite ono radi kojega ste došli, možete sami od onoga što je ovdje uzeti što želite.

Znam, naime, da ste ušli da ubijete, ali jedno dobročinstvo tražim od vas: da, kad u meni dovršite tijek sadašnjega života, svijeće koje gledate, koje sam upravo za to i oblikovao, jednu upaljenu stavite k mojoj glavi, a drugu k nogama, i brzo poslije toga otiđite s ovoga mjesta, da vas ne bi uhvatili oni koji nailaze, a koji me običavaju posjećivati, pa da platite kaznu za svoj zločin.

13 Odmah je dakle spomenuti Rikard okaljanim rukama obuhvatio blaženoga muža oko pasa i čvrsto stisnuo rukama tijelo iznureno postovima, te prijeteći zapovjedio drugu da Sveca udari batinom. Kad ga je on dugo udarajući po boku i potkoljenicama oslabio, dok je Svetac pružao dlanove prema Gospodinu, drugi dodade govoreći: O lijenčino, zašto ga ne udariš u glavu da primi smrtonosan udarac? Ako ga ti oklijevaš zadati, ja ću ga najbrže zadati. I odmah zgrabivši batinu, najsnažnije je zamahnuo udarcem ud glavu. Tako izranjen, sveti se čovjek polumrtav srušio na zemlju; a oni odmah navalivši na njega rukama mu guše grlo dok nije ispustio duh. Kad je pak duša već izlazila, u samom dahu posljednjega izdisaja, šireći se miris tolike miline, ispunio je cijelo mjesto ćelijee kao da ondje mirišu miomirisi svih začina.

a Njemački životopis kaže da je to bilo selo zvano Endingen ili Endigen, gdje je poslije sagrađen gradić Rapperswil s utvrdom.
b Odavde možeš pobiti Trithemija koji u Hirsaugijskoj kronici piše, a po njemu i Crusius, da je noću u svojoj ćeliji mučen od dvojice razbojnika koji su mislili da će kod njega naći mnogo novca.
c Njemački životopis ima da su bila dva gavrana, koji su niže progonili razbojnike, ali čini se da radije treba razumjeti piliće kokoši, koji se obično boje lisice. Ovo čudo drukčije tumači Crusius, ali posve nevjerojatno: Prije pak nego što je bio ubijen, kaže, preletjeli su gavrani, za koje je onaj Svetac rekao da će otkriti njegovo ubojstvo. Oni nisu marili što će slijediti, nego su ga ubili iz nade u dobitak.
d Iz ovoga treba ispraviti ono što se u Konstanzskom brevijaru, 6. čitanje, kaže, da je sv. Meinrad ponudio svetu glavu da se odsiječe bezbožnim željezom i izudara batinama.
e I cijelu šumu, kako ima njem. život.

Nad ubojicama izvršena smrtna kazna.

Poslije su ga pak svukli od haljine kojom je bio odjeven i noseći ga položili u postelju na kojoj je čovjek Božji običavao počivati. Naga su ga a podmetnulib suknom, podmetnuvši također i neke krpe, te su, kao što je živi čovjek Božji zamolio, uzeli svijeće, stavivši jednu k glavi; s drugom su trčali u samu kapelu da odatle donesu svjetlo koje je u istom oratoriju neprestano gorjelo. Vraćajući se pak k tijelu pokojnika, našli su kako jasno gori ona svijeća koju su bili stavili ugašenu. Toliki ih je pak odmah obuzeo strah da se nisu usudili dotaknuti ništa od stvari koje pripadaju službi žrtvenika. Uzevši haljine i neke pokrivače njegova ležaja, žurno su se vraćali odakle su bili došli.

13 Dok su oni odatle bježali, gavrani, koji su po uobičajenu običaju dolazili k živomu Božjem sluzi i primali hranu iz njegovih ruku, kao želeći osvetiti ubijenoga, slijedili su razbojnike i glasnim graktanjem ispunjavali šume te su, dolijećući što su bliže mogli njihovim glavama, odavali počinjeni zločin. Nedugo zatim sami su zlikovcic uhićeni i zločin koji su potajno počinili bio je razotkriven, jer Bog nije htio da se odgodi kazna za grijeh koju su zaslužili ubojstvom Božjega sluge. Jer su suci i kršćanski puk pod grofom Adalbertom odredili da zbog toga budu živi spaljeni.

16 A svijeća koju su bili stavili k glavi čovjeka Božjega i koja je bila zapaljena s neba gorjela je sve do pokrivača koji su bili stavljeni preko pokojnikova tijela. Dio njih zahvatio je i sam oganj i stigao sve do udova pokojnika. Kad ih je dotaknuo, kao što je bio božanski zapaljen, tako je i Božjim migom ugašen. Odmah se pak pročuje o njegovoj smrti. Doznavši to, poštovani opatd Valter i braća koja su živjela pod njime, uzevši tijelo čovjeka Božjega iz same pustinje i prenijevši ga u samostan Augiju,e ondje su ga pokopali s dostojnom čašću. A sveti je mučenik podnio mučeništvo 21. siječnja godine od Utjelovljenja Gospodnjega osamsto šezdeset i treće, za kraljevanja kralja Ludovika u Istočnim Francima,f dvadeset i osme godine njegova kraljevanja.

a Čini se da treba čitati superposuerunt (stavili su preko), i tako tumači njemački životopis.
b Platno i nešto od čupave haljine, ima isti životopis.
c Vrijedno je truda iz njemačkoga životopisa izložiti na koji su način bili uhićeni. Kad su bezbožni ljudi, pošto su počinili zločin, izjurili iz šume dok su ih gavrani progonili i došli u selo Wollerau, drvodjelja, čije je jedno dijete sv. Meinrad bio primio sa svetoga studenca i koji je njemu samomu svojim rukama sagradio kolibicu i kapelicu, prepoznao je gavrane i posumnjavši da su ljudi koje oni tako uznemiruju počinili kakvo nedjelo, zamoli brata da prati kamo će oni umaći, a sam brzo odleti k Meinradovoj ćeliji da istraži je li sve u redu. Jedva je zašao u šumu kad osjeti najslađi miris. Ušavši u ćeliju, vidi Sveca zaklana i s obje strane upaljene voštanice. Tada pak najbrže potrči kući i pošalje ženu i druge čestite ljude iz istoga sela da nazoče sprovodu. Oni su našli da se od svijeća koje su gorjele kod mučenikova tijela, izgorjevši do dna, proširio oganj i zahvatio dio haljine kojom je ono bilo pokriveno, ali da se zatim sam od sebe ugasio. U međuvremenu drvodjelja slijedi brata i razbojnike ciriškom cestom, za koju je doznao da su njome otišli. Sutradan naposljetku u selu pokraj Züricha nađe brata i one ubojice u krčmi, a gavrane kako isto tako silnim graktanjem predbacuju bezbožnicima njihov zločin, ulijećući kroz prozore, izbijajući im jelo i piće iz ruku i napadajući im lica pandžama i kljunovima. Mjestu je još i danas ime Kod gavrana. Na drvodjeljinu prijavu bačeni su u okove i, priznavši cijeli tijek nedjela, po presudi suca grofa Adelberta i svega puka, najprije su privezani za kotače, pošto su im bile polomljene potkoljenice i ruke, te su zajedno sa samim kotačima spaljeni, a sam pepeo bačen u tekuću vodu da ondje ne ostane ništa od tih bezbožnih ljudi. Niti su se sami gavrani udaljili od sudilišta dok kazna nije bila izvršena. Iz ovoga ispravi ono što piše Martin Crusius u Švapskim analima, 2. knjiga, 2. dio: Dok su poslije sjedili u Zürichu pred krčmom, jedan od njih, ugledavši gavrane kako nadlijeću, uzvikne smijući se: Evo Meinradovih gavrana. Kad je to čuo neki prolaznik i prijavio gradskoj upravi itd.
d Njemački životopis imenuje ga Waltherius, a Hartmann Valtherius.
e Ali kad su iz pustinjačke ćelije do onoga mjesta u Eceliju u kojem je isprva boravio Augijci dopremili sveto tijelo, kakvim god naporom pokušavali, nisu mogli s mjesta pomaknuti kola na kojima se vozilo. Stoga su, održavši vijećanje, ondje zakopali utrobu, i poslije im je dana mogućnost da krenu dalje itd.
f Ako se od smrti Ludovika Pobožnoga broje godine kralja Ludovika, Kristova 863. bila je tek 23., i tako je možda napisano; ako pak otkako je imenovan kraljem, pisac Života Ludovikova piše da se to dogodilo godine 817. Ali se možda računa od godine 837., u kojoj se predaje da je Ludovik Pobožni razdijelio kraljevstva sinovima; a 863. treba uzeti po starom galskom običaju, tako da se njezin posljednji dio od siječanjskih kalenda do Uskrsa već smatra da pripada godini 864.: i tako će biti dvadeset i osma godina Njemačkoga.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

21. siječnja Kalendar godine