Benedikta, oblikovana ustanovama Vallombrose i najsvetije provedenim samotnjačkim životom glasovita, ovako na ovaj dan slavi Arnold Wion: U samostanu Cultus-boni sv. Lovre, polaganje tijela sv. Benedikta, monaha i pustinjaka istoga mjesta, Reda Vallombrose; o čijoj su svetoj smrti znak dala zvona, lišena ljudske pomoći; a snjegovi su, nečuvenim čudom, samo u onom dijelu kojim se prenosilo sveto tijelo sami od sebe se topeći pružili put onima koji su ga prenosili; u čijim je ustima također, nakon razdoblja od tristo dvadeset godina, pronađen ljiljan kao svježe nikao, bjelji od snijega. Gotovo isto naviješta Ménard, a kraće Dorganije.
2 Wion piše da je njegov rođendan za nebo doznao iz isprava časnih otaca Vallombrose u bergamskom kraju. Otuda je Ferariju dana prilika da piše: U bergamskom području bl. Benedikta, pustinjaka Reda Vallombrose. Ali nije u bergamskom kraju, nego u fiesolskoj biskupiji smješten samostan sv. Lovre Cultus-boni, kao što u Povijesti Vallombrose piše Eudosije Lokatel, koji u 2. knjizi, 14. poglavlju, iznosi Benediktova djela, koja donosimo. Je li svečano uvršten među blažene, nismo saznali. Sam ga naziva blaženim i piše da je prije 200 godina preneseno i časnije pohranjeno njegovo tijelo; kao i Silvano Razzi u Životima svetaca Etrurije. s talijanskoga po Eudosiju Lokatelu.
U vremenima Bernarda, sedmoga generala Vallombrose, bio je glasovit svetošću života Benedikt, monah u cenobijuc sv. Lovre Cultus-boni; on je, kao i prije spomenutid bl. Petar, pošto je nekoliko godina u zajedničkom životu ostale braće proveo besprijekorno, uz pristanak poglavara povukao se u šumu ne daleko udaljenu da provodi samotnjački život. Ondje je sebi sagradio skromnu kolibicu, zapaljen žarom Duha Svetoga, dugim bdijenjima, čestim bičevanjima, nevjerojatnom uzdržljivošću iznurivao je tijelo.
2 Ako je prisiljavala kakva potreba, povremeno je ponovno pohađao cenobij, osobito u vazmene dane i druge uobičajene da se slave s osobitom pobožnošću i svečanošću, kako bi uživao u duhovnom druženju i ljubavi braće. U godini u kojoj je preminuo iz života, kad je onamo došao po običaju u božićne blagdane, s osobitim osjećajem pobožnosti ispovjedio je grijehe i okrijepio se svetom Euharistijom; zatim je po nebeskoj opomeni doznao da mu se približava kraj i zadržao se ondje sve do blagdana Bogojavljenja, potičući sve sjajnim poticajima i primjerima na svetost života.
3 Naposljetku se pak vratio u svoju dragu ćeliju i, prignuvši koljena na zemlju, kako neki izvješćuju, i podigavši ruke k nebu, ispustio je dušu. U to su vrijeme zvona samostana, a da ih nitko nije pokretao, sama od sebe zazvonila, onim obredom i načinom kojim to običavaju da urese sprovode. Nije to čudo prevarilo opata i monahe, koji su odmah pohitali u Benediktovu kolibu i našli ga preminula, te su tijelo, ne bez suza, položili da se zatim prenese u samostan, gdje bi ga pohranili u pobožan grob i ispunili posljednje počasti.
4 Bilo je tada, jer je bila sredina zime, tlo prekriveno dubokim snijegom; ali čim je sprovod iznesen iz kolibice, želeći Bog, najbolji i najveći, čudesnim svjedočanstvom potvrditi nedužnost i svetost svoga sluge, u tren oka otopljeni i uklonjeni snjegovi pružili su onima koji su išli širok i zgodan put. Tijelo je najprije pokopano uz bok crkve, gdje se sada vidi klaustar;e nedugo zatim preneseno je u crkvu. Tada je pak (da nikomu ne bude dvojbeno da najsvetija duša sada uživa nebeske radosti i nagrade dobročinitelja) u njegovim ustima pronađen svjež ljiljan, ispuštajući čudesan miris, dok su svi koji su to čudo vidjeli ili čuli bili zapanjeni od čuđenja i natječući se pjevali hvale naklonjenu Božanstvu. Preminuo je bl. Benedikt godine 1107.
5 Zatim nakon 323 godine, kad je cenobijem Cultus-boni upravljao opat Pavao od Monte Mignaja, koji ga je velikim dijelom obnovio, osobito klaustar, prenesene su zatim Benediktove kosti unutar svetoga hrama na časnije mjesto; i pronađeno jef cjelovito tijelo i ugodna mirisa, te je uz najveće poštovanje, dok su bili nazočni mnogi biskupi, monasi i laici, uz dopuštenje biskupa, pohranjeno slijeva od žrtvenika unutar škrinje pregrađene zidom. a Odakle je Razzi preuzeo.d Sv. Bernard, od generala Reda Vallombrose, biskup Parme i kardinal Svete Rimske Crkve, slavi se 4. prosinca.c Smješten je u Firentinskom okrugu, kako piše Razzi; u fiesolskoj biskupiji, kako u katalogu samostana toga Reda piše Lokatel; ne kod Bergama, kako Ferarije gore.d O njemu je govorio isti Lokatel u prethodnom poglavlju.e Varaju se dakle Wion, Dorganije, Ménard, koji pišu da se to dogodilo 320 godina poslije.f To razumij o kostima; da nijedna nije nedostajala, jer izričito kaže da su prenesene kosti, kao i Razzi.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.