Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 13. siječnja

O sv. Kentigernu, biskupu Glasgowa u Škotskoj

DE S. KENTIGERNO EP. GLASCUENSI IN SCOTIA

Sadržaj (7)
  1. Životopis iz Ivana Capgravea, od nepoznatoga autora.
  2. Biskupstvo, strogost i druge kreposti.
  3. Biskupstvo, strogost i ostale kreposti.
  4. Razna čudesa.
  5. Djela u Walesu.
  6. Povratak svojima, revnost, čudesa.
  7. Razgovor sa sv. Kolumbom. Smrt.

Sjeverne dijelove Britanije držali su Pikti, bilo da su došli iz Skitije dugim lađama, kako je prenio Beda, bilo da su, kako drugi nagađaju, bili pravi Britanci koji su prije dolaska Rimljana nastanjivali te krajeve i koji su se, zamrzivši ropstvo stranomu narodu, onamo povukli. Njih su naposljetku pokorili Škoti, pa su ili posve istrijebljeni ili su se pak stopili u njihovo ime i narod. Prenosi se da je od njih potekao sv. Kentigern, koji je poslije podigao biskupsko sjedište u Glasgowu, premda su drugi htjeli da je rođen od oca Škota, kako ćemo uskoro reći.

2 Njegov se dan preminuća slavi 13. siječnja. Tako kölnski kartuzijanci i Molanus u djelu Additiones ad Usuardum, te Martyrologium Germanicum: „U Škotskoj sv. Kentegerna, biskupa Glasgowa i ispovjedaoca.” Na ovaj ga dan navode i rukopisni Florarium, Martyrologium Coloniense, Ferrari, Wion, Ménard i Dorgan, koji ga ubrajaju među benediktinske svece: no ako je istina ono što se prenosi u njegovu životopisu, bio je redovnik davno prije sv. Benedikta. Pogrešno je također ono što prenosi Wion: „On je, napustivši biskupsko sjedište i sagradivši samostan, bio na čelu šesto šezdeset i trojici braće te je pun svetosti počinuo u Gospodinu.” Doista je sagradio samostane i živio s redovnicima, ali nije napustio pastirsku skrb; to je, lakovjerno slijedeći Wiona, napisao i autor djela Martyrologium Anglicanum, kao i Hugo Ménard. Pod 1. srpnja ovo imaju rukopisni Florarium i Martyrologium Coloniense: „U Škotskoj prijenos sv. Kentigerna, biskupa i ispovjedaoca.” Kakav je to prijenos i kada se dogodio, nije nam poznato.

3 Prenosi se da je životopis sv. Kentigerna napisao sv. Asaf, rođen od plemenita roda u Britaniji, kojega je Kentigern poučio u najboljim naukama i pobožnosti te ga postavio na čelo samostana što ga je podigao na ušću rijeka Clwyd i Elwy u Britaniji, a naposljetku ga ondje postavio i za biskupa kada se Kentigern vratio Škotima: sam je pak gradić poslije od Engleza nazvan gradom sv. Asafa, a od Britanaca Llan-Elwy. Postoji li taj životopis, uopće ne znamo: donosimo onaj koji je Ivan Capgrave uvrstio u svoju zbirku Legenda. O sv. Asafu govorit ćemo 1. svibnja.

4 Sv. Kentigerna spominju i mnogi drugi pisci. Ivan Major u 2. knj. djela De gestis Scotorum, pogl. 7. Hektor Boetije u 9. knj., gdje prenosi da se sv. Kolumba s njime sastao u svetom razgovoru te da su pred kraljem Brudeom pobožno i učeno raspravljali o mnogim tajnama kršćanske vjere. Nešto kasnije zajedno su pošli u utvrdu Kaledoniju (kaže da se taj gradić sada zove Dunkeld), boravili šest mjeseci u samostanu koji je Konval na Kolumbin nagovor nedavno bio sagradio, te su Atolima, Kaledoncima, Horestima i stanovnicima susjednih krajeva predavali propise kršćanske pobožnosti. Lesley u 4. knj., gdje prenosi da se kod stanovnika Orkneyja i zapadnoga puka Škotske, a također i kod drugih naroda, marljivo trudio u tumačenju božanskih izreka te u pobožnom oblikovanju njihova života i običaja, i da se za života i nakon smrti proslavio mnogim čudesima. Hvali ga, čemu bi se tko s pravom začudio, i Ivan Bale, te ga naziva čovjekom rođenim za promicanje prave vjere. S većom vjerodostojnošću slavi ga Ivan Pits, koji ipak griješi kada piše da se rodio u gradu Elgui u Walesu i da je bio nerazdvojni pratitelj sv. Kolumbe. O sv. Kentigernu raspravlja i preslavni muž Juraj Conæus u 1. knj. djela De duplici statu religionis apud Scotos, Nikola Harpsfield u 1. knj., pogl. 28., Francis Godwin u katalogu biskupa St Asapha, Vilim Camden u opisu grofovije Flint, te David Camerarius u 3. knj. djela De Scotorum pietate, gdje navodi razne spomenike knjižnice u Glasgowu.

3 Egidije Gelenius u djelu Hierotheca svjedoči da u stolnoj crkvi u Kölnu postoji drevni kip bl. Girona, biskupa Kölna (o kojemu ćemo govoriti 27. lipnja), s čije je desne strane prikazan sv. Kentigern, a s lijeve sv. Dutak (o kojemu ćemo govoriti 8. ožujka). Kentigern u desnici drži biskupski štap, a u ljevici prsten u ustima lososa; dakako zbog čuda koje se pripovijeda u životopisu. Čini se da je Gelenius površno čitao autore koje navodi o djelima sv. Kentigerna: jer niti Harpsfield piše da je rođen u gradu Glasgowu, niti da je, protjeran od svojih iz Albanije, predao biskupstvo Asafu; njemu je naime povjerio Crkvu u Elgui, odnosno Llanelwyju, kada se iz Walesa vraćao u Glasgow: niti Boetije niječe da je jednom bio protjeran; jedno je naime putovanje Kaledoncima koje on spominje, a drugo ono u Wales.

6 Nadalje, podrijetlo sv. Kentigerna, ili Kentegerna, odnosno Kintigerna (tako ga naime različiti pisci pišu), neizvjesno je, a doba nejasno. Majka mu je bila Tameta, ili Temis, kći Lota, kralja Pikta, kako pišu Camerarius, Boetije, Harpsfield, Pits i Conæus, koji je nazivaju i sveticom, a Conæus doduše kaže da je Kentigern bio znamenit ništa manje po majčinim zaslugama nego po vlastitim krepostima. Kada je ona, bilo silom svladana bilo prijevarom jednoga plemenitog mladića (za kojega neki smatraju da je bio Eugenije III., kralj Škota), zatrudnjela, prenosi se da je uporno odbijala odati začetnika, bilo da joj je doista bio nepoznat, bilo da ga ne bi dovela u pogibelj. Conæus i Camerarius prikrili su tu ljagu njegova rođenja: štoviše, ovaj potonji piše da je on brigom roditelja od prvoga djetinjstva bio izvrsno odgajan za pobožnost. Lesley svjedoči da neki prenose kako je Eugenije III. s Anom, sestrom Aurelija, kralja Britanaca, i zakonitom baštinicom kralja Pikta, dobio sv. Kentigerna. I nije to zacijelo bez sumnje u prijevaru, što se za više svetaca iz istoga naroda Škota i Britanaca pripovijeda jednako podrijetlo: za Furzeja, Davida, Kentigerna itd. Možda su potomci, kada je netko od starih napisao da su im očevi nepoznati, ugrabili priliku da izmisle kako su začeti u bludu; kao što su neki smatrali da kralj Melkisedek uistinu nije imao oca ni majke jer je sv. Pavao napisao da mu je rodoslovlje nepoznato. Ako je Kentigern ipak tako rođen, svaku je ljagu, kako ispravno kaže Harpsfield, tako izbrisao da se s pravom mogao usporediti s bilo kojim svetim mužem svoga stoljeća po svakoj pohvali kreposti.

7 O njegovu dobu možemo utvrditi samo to da je živio u šestom stoljeću od Kristova rođenja, oko godine 560., jer je tada djelovao sv. Kolumba, za kojega je poznato da je bio njegov suvremenik. To što se prenosi da je produljio život do 183 godine, te od toga 160 proveo u biskupstvu, nevjerojatno je; premda to Gelenius nastoji potkrijepiti primjerom sv. Servacija, biskupa Tongerena, za kojega neki tvrde da je živio 373 godine: no i to je, kako ćemo drugdje reći, izmišljeno. Znamo da se kako drugdje, tako i u narodu Škota i Britanaca nalaze mnogi dugovječni ljudi: ali takva se dob sv. Kentigerna ne može dokazati. Jer i ako dopustimo da je doživio vremena sv. Grgura i da je godine 608., što se kaže u djelu Martyrologium Anglicanum, preminuo, onda je na svijet došao godine 425; a ipak ga je odmah nakon rođenja krstio sv. Servan, biskup i učenik sv. Paladija; sveti pak Paladije nije bio poslan Škotima od Celestina prije otprilike godine 429. Što tek reći na to što drugi žele da se rodio Eugeniju III., a da je isti Eugenije preuzeo kormilo kraljevstva godine 535. u ne baš poodmakloj dobi? Isti pisci škotske povijesti čine Lota, Kentigernova djeda, suvremenikom Konstantina Aurelija, preslavnoga kralja Britanaca, ili čak mlađim od njega: budući da mu je još kao mladić pritekao u pomoć protiv Hengista, koji je već vladao u Britaniji na izmaku petoga stoljeća. Gelenius piše da je Kentigern umro godine 560., odakle bi slijedilo da je rođen godine 375. No onaj koga sam navodi, Godwin, nema toga, nego da je oko godine 560. osnovao samostan između rijeka Elwyd i Elwy i sagradio crkvu, dok se Malgon, ili Maglokun, knez Britanaca, isprva protivio, a ubrzo se umirio i pružio pomoć.

8 Naposljetku se prenosi da je sv. Kentigern ostavio i neke spomenike svoje učenosti. Pits nabraja ove: Jedno pismo kralju Roderiku, jedno lakomomu knezu. Osam govora: o preminuću sv. Davida, o čuvanju vjere, o uzajamnoj ljubavi, o kršćanskom miru, o njegovanju gostoljubivosti, o čitanju Pisama, o neprestanoj molitvi, o poslušnosti čovjeka. Isto nabraja i Bale te dodaje da je napisao Manuale suorum ministeriorum u jednoj knjizi. Budući da ništa od tih spisa nismo sami vidjeli niti čitali da ih drugi navode, želimo da odgovornost za vjerodostojnost ostane na ovoj dvojici pisaca i na Lelandu, za kojega obojica izjavljuju da ga slijede.

Životopis iz Ivana Capgravea, od nepoznatoga autora.

Rođenje i odgoj sv. Kentigerna.

Neki kralj u sjevernom kraju Britanije, zapleten u poganske zablude, dobi sa svojom ženom lijepu kćer; ona je, slušajući češće propovijedanje Božjih slugu, potpuno odbacivši štovanje idola, zavrijedila doći do spoznaje istine. I premda još nije bila primila milost krštenja, ipak se pobožnim i poniznim srcem trudila čuvati put Božjih zapovijedi: predana čestim molitvama i milostinji, koliko je zbog straha od poganskoga oca bilo dopušteno, revno je ustrajala u crkvenoj stezi i dobrim djelima.

2 Diveći se s poštovanjem i ljubeći neporočnost Djevice Marije, s preuzetnom smionošću i nekom ženskom nepromišljenošću želeći joj se u začeću i porodu izjednačiti i oponašati je, poče se češće ustrajnim molitvama o tome moliti Kralju nebesa i Gospodinu. Kada je napokon prošlo neko vrijeme, nađe se da je trudna: i veličajući Boga, prostodušno je vjerovala da joj se želja ispunila. Ono što se naime u njoj rodilo začela je iz ljudskoga zagrljaja: ali ona je mnogo puta tvrdila, i zakletvom potvrdila, da u svojoj savjesti nije znala od koga je, kada ili kako začela. Ludi i nerazumni puk biskupije sv. Kentegerna još se i danas ne ustručava tvrditi da je on začet i rođen od Djevice. No tko je i kako sijač orao ili sijao zemlju, kad je Gospodin dao blagoslov te je zemlja donijela najbolji plod, smatramo da je doista besmisleno dulje istraživati.

3 Kad je pak kralj prijetnjama i laskanjem ispitivao kćer tko ju je učinio trudnom, ona je pod zakletvom izjavila da ne zna ni za kakvo muško općenje. Uvrijeđeni dakle kralj postojano je tvrdio da ne želi prekršiti zakon koji su proglasili njegovi pređi. Bio je naime od davnih dana u tom narodu čuvan zakon da se djevojka koja bi u očinskoj kući bludničila i našla se trudna strmoglavi s vrha brda, a njezin zavodnik kazni odsijecanjem glave. Djevojka stoga po kraljevoj zapovijedi bude postavljena na vrh brda, koje stanovnici nazivaju Dunpelder, kako bi strmoglavljena dolje bila rastrgana ud po ud. Ona pak, teško uzdišući i gledajući u nebo, podignutih ruku k nebu s mnogim je suzama zazivala milosrđe i pomoć Otkupiteljevu. Kad je dakle bačena s brda padala, nije se razbila niti ozlijedila, nego se mirnim i blagim padom spustila na zemlju.

4 Pogani pak, pripisujući to kršćanskim čarolijama, uz kraljev pristanak izložiše djevojku samu i lišenu svake ljudske pomoći u maloj lađici načinjenoj od kože, bez ikakvih vesala, nekoliko milja na pučinu sudbini i moru. No pod zaštitom Onoga koji zapovijeda vjetrovima i moru, lađica je mnogo brže doplovila u drugu luku nego što bi je tjerao bilo kakav jedrenjački tijek ili napor mnogih veslača.

5 Izašavši pak iz lađe u mjestu zvanoma Culross, djevojku spopadoše porođajne muke: i rodi bez pomoći ikakve babice. U isti satb sv. Servan, nakon jutarnje molitve zadubljen u molitvu, začu anđeoske zborove kako u zraku odjekuju medenim hvalospjevima i pohvalama Bogu. A ujutro došavši na to mjesto i ugledavši majku sa sinom, reče na materinskom jeziku: „Mochohe, Mochohe”, što se na latinskom kaže: „Mili moj, mili moj.” I dodade: „Blagoslovljen koji si došao u ime Gospodnje.” Primi ih dakle, othrani i krsti, te majku nazva Tanea, a dječaka Kientier, što se tumači kao poglaviti Gospodin.

6 Napredovao je dakle dječak dobre naravi u naukama pisma i u vježbama svetih kreposti, te je pred svim svojim vršnjacima bio ljubljen u očima sv. Servana: a on ga je po običaju nazivaoc Munghu, što se na latinskom kaže Najdraži prijatelj. Tim ga je imenom sve do današnjega dana puk običavao najčešće zvati i u svojim potrebama zazivati.

a Pogrešno Pits tvrdi da se rodio u gradu Elgui u Walesu. Ispravnije Camerarius kaže da je odgojen u samostanu sv. Servana u Culrossu.
b Servanom ga nazivaju Major, Conæus i drugi; Camerarius ga zove Sernan. O njemu ćemo govoriti 1. srpnja.
c Camerarius Mungho, Harpsfield Munga.

Čudesa, odlazak od sv. Servana.

Videći suučenici svečevi ponajprije da ga duhovni otac ljubi više od sviju, mrzili su ga i nisu mu mogli reći ništa miroljubivo. Postavljali su mu zamke, grdili ga, zavidjeli mu i ogovarali ga. Neka je ptičica, zbog crvenila svoga tjelešca zvana a crvendać, običavala iz ruke sv. Servana primati hranu, sjedati mu na ramena i glavu ili u krilo, biti uz njega dok moli ili čita te lepetom krila i glasom pokazivati mu naklonost; dogovorivši se međusobno, oni joj otkinuše glavu od tijela i ubiše je, ne ustručavajući se krivnju svaliti na odsutnoga Kentegerna. Dječak pak, uzevši pticu u ruke i prislonivši glavu uz tijelo, izlivši molitvu Bogu, utisnu znak križa, i ptica, vraćena u život, plješćući krilima po svome običaju poskoči u susret starcu koji se vraćao iz crkve.

8 Odredio je pak sv. Servan da svaki od dječaka tijekom tjedna, kako se noću ne bi dogodila kakva nemarnost u božanskoj službi zbog nedostatka svjetla, brižljivo zagrne vatru pepelom kad pođu spavati. Dogodi se jedne svečane noći, dok je dječak Kentegrin po svome redu čuvao vatru, da su njegovi suučenici, potaknuti zavišću, potajno ugasili svu vatru unutar samostanskih zidina. U vrijeme bdjenja Kentegern, našavši samostansku vatru ugašenu, zgrabi granu nekoga zelenog lijeska, blagoslovi je u ime Presvetoga Trojstva i puhnu u nju, i odmah, jer je vatra bila poslana s neba, grana proizvede silan plamen te poče gorjeti bez vlastita oštećenja. A kad su se svijeće zapalile, svjetlo se na grani više nije vidjelo.

9 Kuhar sv. Servana,b kad se pojačala tegoba bolesti, izdahnu životni duh te bude pokopan prema običaju. Sljedećega pak dana, na poticaj i molbu svih učenika i zavidnika ponajprije, sveti starac Servan zaklinjući Kentegrina svetim i strašnim imenom Gospodnjim zapovjedi mu u kreposti svete poslušnosti da barem pokuša što može u uskrisivanju njegova sluge. Mladić pak, zgrozivši se nad zaklinjanjem, zapovjedi da se s groba razgrne zemlja te ničice prostrt sa suzama zazva milosrđe Gospodnje govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, živote i uskrsnuće mrtvih,

Biskupstvo, strogost i druge kreposti.

mrtvih, koji usmrćuješ i oživljavaš, odvodiš u podzemlje i vraćaš, kojemu život i smrt služe, koji si uskrisio četverodnevnoga Lazara; uskrisi ovoga mrtvaca da se proslavi sveto ime tvoje, blagoslovljeno nada sve u vijeke.” I bez odgode: onaj koji bijaše pokopan ustade od mrtvih te poslije ispripovjedi muke odbačenih i radosti pravednika koje je vidio, mnoge obrati od zla na dobro, a dobre svojim riječima učvrsti da napreduju na bolje.

10 Tvrdio je da je neizrecivom boli bio istrgnut iz ljudskih stvari i doveden pred sudište strašnoga Suca: te da je ondje vidio kako mnogi, primivši osudu, bivaju strmoglavljeni u pakao, drugi upućeni u čistilišna mjesta, a neki s velikim klicanjem uzdignuti u nebeske radosti. I dok je dršćući očekivao svoju osudu, začu da je on taj za kojega moli ljubljeni Gospodinov Kentegern; te mu neki svijetli muž zapovjedi da bude vraćen u tijelo i povraćen prijašnjemu životu i zdravlju: a isti ga njegov vodič revno opomenu da odsada bdije nad ispravnijim životom. Isti je naime kuhar uzeo redovničko odijelo i, napredujući iz kreposti u krepost, poživio još sedam godina. Na poklopcu njegova groba uklesano je slovima kako ga je uskrisio sv. Kentegern.

11 Sveto dakle življenje Kentegernovo, koje je mnogima pružalo primjer za napredovanje, njegovim je zavidnicima bilo rasadište još veće mržnje. Razumijevajući stoga čovjek Božji njihovu zavist, a ujedno se bojeći naklonosti i časti puka, odluči ukloniti se s toga mjesta: i bi mu objavljeno da će njegova odluka biti draga i ugodna u očima Gospodnjim. Potajno dakle otišavši, dođe do rijeke Mallene, koja je zbog nadolazeće morske plime izišla iz svoga korita te potpuno oduzela svaku nadu u prijelaz. No Gospodin, koji je razdijelio Crveno more i nekoć suhih nogu izveo narod Izraelov posred njega, sam je svome sluzi razdijelio rijeku Mallenu: i stajale su vode kao zidovi njemu s desna i s lijeva. Zatim, prelazeći morski rukavac preko mosta, vidje kako vode iznenadnim naletom ispunjaju korito i svakomu priječe prijelaz. To je pak mjesto ubuduće bilo prohodno; a most, prekriven odsada morskim vodama, nikomu više nije pružao mogućnost prijelaza. I rijeka Mallena, napustivši svoj tok, skrenula je odsada u korito rijeke Ledon: i tako su se dvije rijeke, dotada odijeljene, od toga dana spojile.

12 I gle, sv. Servan, podupirući staračke udove štapom, slijedeći bjegunca, stade na obali i naričući povika: „Jao meni! Najdraži sine, svjetlo mojih očiju, štape moje starosti, zašto me napuštaš? Zašto me ostavljaš? Prisjeti se, molim te, kako sam te, tek izašla iz majčine utrobe, primio, hranio, poučavao i sve do ovoga časa odgajao. Nemoj ostaviti moje sijede vlasi.” Svetac pak, obliven suzama, reče: „Vidiš, Oče, da je Božje ono što se događa, niti možemo promijeniti naum Svevišnjega ili se ne pokoriti njegovoj volji.” „Molim te”, reče Servan, „da, kao što si prije učinio, svojom molitvom razdijeliš more i ogoliš dno, kako bih sam prošavši po suhom došao k tebi. Postat ću ti naime od oca sin, od učitelja učenik i do kraja života nerazdvojni pratitelj.” Svetac tada, sav promočen obilnim plačem, reče: „Vrati se, molim te, Oče moj, i poučavaj svoje učenike naukom i primjerom te ih ispravljaj stegom. Naplatitelj svih dobara neka ti uzvrati za sva dobročinstva koja si mi iskazao. Dobar si naime boj bio i trku već završio. A ja ću poći kamo me poslao Onaj koji me izdvojio iz utrobe moje majke.” I tako, davši jedan drugomu blagoslov, rastadoše se. Sveti pak Servan u dobroj starosti sretno preminu Gospodinu.

a Čini se da je to crvendać, o kojemu opširnije piše Gesner.
b Camerarius piše da je ovaj kuhar umro iznenadnim slučajem.

Biskupstvo, strogost i ostale kreposti.

Krenuvši odatle, Božji je čovjek živio u velikoj uzdržljivosti u mjestu po imenu Glasghu, sve dok ga kralj i kler kambrijskoga kraja, zajedno s ostalim kršćanima, premda ih je bilo malo, unatoč njegovu snažnom opiranju nisu izabrali za pastira i biskupa. Pozvavši pak jednoga biskupa iz Irske, dali su ga posvetiti za biskupa po običaju Brita i Škota. U Britaniji se naime bio ukorijenio običaj da se pri posvećenju biskupa samo njihove glave mažu izlijevanjem svete krizme, uz zaziv Duha Svetoga, blagoslov i polaganje ruku. Otočani su naime, smješteni takoreći izvan svijeta, zbog navaljivanja pogana koja su izbijala, bili neupućeni u kanone. Crkvena stoga stega, snishodeći im, u tome pogledu prihvaća njihovu ispriku. Sveti je pak Kentigern ovaj nedostatak obreda, kako će se niže reći, potpunije nadoknadio. Ustanovio je katedralno sjedište u gradu Glasgowu i ondje uredio veliku zajednicu koja je živjela po uzoru na prvotnu Crkvu. Njegova se pak biskupija protezala prema granicama kambrijskoga kraljevstva, naime od onoga slavnog zida što su ga nekoć sagradili Briti za odbijanje neprijatelja, od mora do mora, sve do rijeke Forth, to jest do Škotskoga mora.

14 U dvadeset petoj godini svoga života posvećen je za biskupa, i u svako doba svoga života uzimao je hranu nakon tri dana, a mnogo puta i nakon četiri dana, naime kruh i mlijeko, ili sir, ili maslac. Od mesa i vina i svega što može opiti posve se uzdržavao. Ako bi pak bio na putu ili s kraljem, ublažavao je svoju uobičajenu strogost uzdržavanja. Potom bi ipak, vrativši se k svojima, kao da oštro kažnjava na sebi taj prijestup, pojačavao uzdržljivost.

15 Uz tijelo je nosio najgrublju kostrijet, zatim ogrtač načinjen od kozjih koža i usku kukuljicu, preko koje je, odjeven u snježnobijelu albu, neprestano nosio štolu i pastirski štap, ne kuglast, pozlaćen i ukrašen draguljima, nego samo savijen od obična drva, držeći u ruci priručnik, uvijek spreman za svoju službu kad bi to potreba ili razlog zahtijevali.

16 Ležao je pak na kamenu izdubljenom poput groba, imajući kamen pod glavom, i posuvši nešto pepela te podmetnuvši kostrijet, više je srkao san nego ga hvatao te se otresao drijemeža. A nakon što bi okusio kratak san odmora, uranjajući se gol u hladne vode, otpjevao bi cijeli psaltir. Taj naime običaj, osim ako bi ga spriječila putovanja ili tjelesne bolesti, ni tuča, ni snijeg, ni kiša nisu mogli nimalo omesti. Pa i tada bi to djelo nadoknadio nekom duhovnom vježbom.

17 U njegovu je naime tijelu bio uspavan svaki podražaj puti: stoga je jednom prilikom svojim učenicima jednostavno posvjedočio da ga pogled na najljepšu djevojku ili njezin dodir ne podražuje ništa više nego pogled na najtvrđi kamen ili njegov dodir. U suđenju pak ili ukorevanju nije gledao na osobu, nego na stvar. Sav njegov imetak uvijek je bio riznica siromaha. Mnogo puta, dok je obavljao svete božanske službe, snježnobijela golubica, koja je imala kljun poput zlatnoga, običavala je sjedati na njegovu glavu. Često je također, dok je stajao kod svetih otajstava, svijetli oblak zasjenjivao njegovu glavu. Ponekad se činilo da ne stoji on sam, nego ognjeni stup, od čijega je sjaja pogled promatrača bio zaslijepljen. Dok je jednom prilikom slavio sveta otajstva, neki je mirisni oblačak ispunio cijelu crkvu, sve prožeo neizrecivom slatkoćom i one koji su trpjeli od različitih tegoba vratio savršenom zdravlju.

18 Svake je korizme, odvojen od pogleda ljudi, odlazio u pusta mjesta, uzimajući za hranu samo korijenje bilja; ponekad bi pak cijelo to vrijeme, dok mu je Gospodin davao snagu, provodio bez okrepe hranom. Ipak je na Večeru Gospodnju sa suzama prao i brisao noge mnoštvu siromaha i gubavaca te ih blago ljubio čestim poljupcima, a potom im je brižno posluživao za stolom. Na Veliki petak nastavio je dan i noć udarcima šiba, golotinjom i čestim klečanjima. Na Veliku pak subotu, sve do sata Gospodnjega uskrsnuća, izuzev vremena božanskoga oficija, skrivao se u nekom grobu bičujući se.

19 Još nepreporođene u svojoj biskupiji obratio je na vjeru. Otpadnike i heretike svojim je zdravim naukom pozvao natrag u krilo svete Majke Crkve. Posvuda je rušio kumire zloduha, sagradio nekoliko crkava, razgraničio župe sigurnim međama i, tražeći posvuda dobitak duša, na putovanjima nije htio jahati na konju, nego ići pješice po običaju apostola. a To je Glascua ili Glasgua, nadbiskupski grad u Škotskoj, na rijeci Clyde. Ovdje počiva sv. Kentigern, kako piše John Major u 2. knj., 7. pogl., u čiju je čast utemeljena crkva u Glasgowu, koja ni po uresu ni po mnoštvu kanonika i bogatim prebendama ne zaostaje ni za kojom crkvom u Škotskoj. George Conn u djelu De duplici statu religionis apud Scotos, 1. knj., piše da je sv. Kentigern zaštitnik i branitelj grada Glasgowa.b Onaj dio Britanije koji leži između rijeka Severn i Dee prema Irskom moru nekoć se nazivao Kambrija, a i sada ga tako zovu starosjedioci, dok ga Englezi zovu Wales: nekoć je bio podijeljen na razne kneževine ili manja kraljevstva, kako je očito iz Gilde. Stanovnici, potomci starih Brita i Rimljana, više od šest stoljeća odupirali su se Englezima s promjenjivom srećom. Ovdje se čini da se misli na kambrijskoga kralja koji je držao krajeve susjedne Škotima, daleko doduše od današnje Kambrije ili Walesa, ali koje su Briti ipak dugo branili protiv Anglosasa, odakle i ime pokrajine Kambrija ili Kumbrija, pučki Cumberland. Kada se sv. Kentigern preselio u današnju Kambriju ili Wales, reći ćemo poslije.c Odatle se može naslutiti da su u Kumbriji tada Škoti bili pomiješani s Britima: zašto bi se inače pozivao biskup iz Irske, a ne iz udaljenijega Walesa, gdje je bilo više biskupa raznih britanskih gradova koje su barbari već bili zauzeli? d John Major u 2. knj., 2. pogl., prenosi da je sv. Servana za biskupa posvetio sam sv. Paladije, i dodaje: „Iz ovoga je očito da u nuždi biskupa može posvetiti jedan biskup, te nije od biti biskupstva da ga zarede trojica. Griješe ipak oni koji zaređuju drukčije ondje gdje se može imati trojstvo biskupa.” To mišljenje nije nevjerojatno ni po autoritetu drugih učitelja.e O ovom zidu raspravljali smo gore 7. siječnja uz 1. pogl. životopisa sv. Cede, slovo G.f To je onaj preslavni estuarij za koji se smatra da ga je Ptolemej nazvao Borderia, drugi Bodotria, Škoti Forth i Frith, Englezi Edinburgh Firth, po glasovitome gradu Edinburghu smještenom uz taj estuarij, koji su stari zvali Castrum alatum, a irski Škoti Dun-eaden, to jest grad Eaden ili krilati; jer adain kod Brita znači krilo. Tako otprilike Camden.g Čini se da treba čitati severe (oštro).h Ovo valja čitati oprezno, da tko nepromišljeno težeći za takvom neosjetljivošću ne upadne u đavolske zamke. i Camerarius ovdje ponovno stavlja golubicu.

Razna čudesa.

Da pak ne bi jeo svoj kruh u dokolici, običavao je svojim rukama raditi u poljodjelstvu. A kad mu je jednom ponestalo volova, zapovjedio je jelenima iz šume da u ime Gospodnje dođu k njemu i umjesto volova oru zemlju. Oni su odmah poslušali i postali pitomi, te su običavali orati zemlju, odlaziti na pašu i vraćati se uobičajenom poslu. Naposljetku je na jednoga od jelena, umornoga od rada, nasrnuo vuk, zadavio ga i svojim proždrljivim ždrijelom nasitio se njegovom strvinom. Čuvši to, sv. Kentigern, ispruživši ruku prema šumi, reče: „U ime Presvetoga Trojstva zapovijedam da vuk koji mi je nanio štetu bez odgađanja dođe dati zadovoljštinu.” I gle, vuk iskočivši iz šume s zavijanjem pade pred njegove noge. Svetac mu reče: „Ustani, i u ime Isusa Krista zapovijedam ti da, upregnut u plug umjesto jelena kojega si proždro, u cijelosti izoreš ono što je preostalo za oranje.” Vuk je stoga, poslušan svečevim riječima i upregnut zajedno s jelenom, izorao devet jutara zemlje te mu je dopušteno da slobodno ode. A kad su se mnogi okupili na taj prizor, svetac otvorivši svoja usta reče: „Ljudi braćo, čemu se čudite gledajući ovaj događaj? Vjerujte mi, prije nego što je čovjek postao neposlušan svome Stvoritelju, pokoravale su mu se ne samo životinje nego i prirodne sile. Sada pak, zbog njegova prijestupa, kad se sve okrenulo protiv njega, lav običava rastrgati, vuk proždirati, zmija ranjavati, voda potapati, vatra spaljivati, zrak kvariti, zemlja često postavši željezna glađu obarati; a na vrhuncu uobičajenoga zla, čovjek ne samo protiv čovjeka, nego sam čovjek u sebi griješeći protiv samoga sebe dragovoljno bjesni. Ali budući da su se mnogi sveci u istinskoj nevinosti i čistoj poslušnosti, u svetosti, ljubavi, vjeri i pravednosti pokazali savršenima pred Gospodinom, oni od Gospodina takoreći vraćaju drevno pravo i prirodno gospodstvo, dok zapovijedaju zvijerima i prirodnim silama, bolestima i smrtima.”

21 A kad je svu ljetinu razdijelio siromasima, uzevši pijesak, rasuo ga je po zemlji umjesto sjemena; i u vrijeme žetve zemlja je rodila najboljom pšenicom, što je sve koji su to čuli potaknulo da hvale i blagoslivljaju Boga u njegovu svecu.

22 Dok naime jednom prilikom nije imao hrane za braću, otišao je kambrijskomu kralju po imenu Morken, iznoseći mu oskudicu svojih, te ga je ponizno zamolio da po opomeni apostola svojim obiljem pritekne u pomoć i nadopuni njegovu neimaštinu. On mu pak bogohulnim ustima podrugljivo reče: „Povjeri Gospodinu svoju brigu i on će te hraniti; jer ništa ne nedostaje onima koji se boje Boga, kao što si običavao opominjati druge. Zašto si pak ti, premda se bojiš Boga i držiš njegove zapovijedi, potrebit svih dobara, pa i nužne hrane? Meni pak, koji ne tražim ni kraljevstvo Božje ni njegovu pravednost, sve povoljno i obilje dobara, kao što vidiš, ide na ruku. Isprazna je dakle tvoja vjera, a tvoje se propovijedanje pokazuje lažnim.” Ali sveti je muž svjedočanstvom Svetoga pisma, tvrdnjama razuma i primjerima dokazivao da su mnogi pravednici i sveci na ovome svijetu pogođeni oskudicom i žeđu, a opaki često uzdignuti obiljem dobara i vrhuncima časti; te je jasno poučio da su siromasi zaštitnici bogataša, čijim se dobročinstvima uzdržavaju, a da bogataši trebaju zaštitu siromaha kao što loza treba potporanj brijesta.

23 Naposljetku kralj, ne podnoseći njegove riječi, ovako odgovori: „Ako uzdajući se u svoga Boga, bez ljudske pomoći, mogneš prenijeti u svoje boravište sve žito koje vidiš pohranjeno u žitnicama, rado pristajem i ubuduće ću se pobožno pokoravati tvojim zahtjevima.” Svetac pak Božji, podigavši oči i ruke prema nebu, izlio je sa suzama molitvu Gospodinu. I gle, istoga časa rijeka Clyde, koja je tekla ispod, iznenada je počela bujati, prelijevati obale i povukla je sa sobom čitave kraljeve žitnice s pirom sve do mjesta gdje je svetac običavao boraviti, po imenu Mollingdenor. Sve je pronađeno toliko neoštećeno od vode da se ni jedan klas nije činio vlažnim.

24 Kad je njegov prijatelj po imenu Catheu potaknuo kralja na mržnju prema svecu, on ga je jednom prilikom, obuzet bijesom, obasuo uvredama i pogrdama te ga, udarivši ga petom, oborio na zemlju. Prisutni su podigli sveca, a on je svaku uvredu strpljivo podnosio. Catheu pak, poticatelj ovoga zla, grohotom se smijući uzjahao je konja, te je pred vratima pao s konja, slomio vrat i izdahnuo. Kraljeve je noge zahvatila oteklina, oteklinu je slijedila bol, a bol je odmah slijedila smrt.

a Nešto slično prenosi se u životopisu biskupa sv. Leonorija 1. srpnja.
b Camerarius piše da se grad prije zvao drugim imenom, a otada se počeo zvati Glascu, koja riječ znači vuka i jelena.
c To jest Velika Glava; čini se da je to bio nadimak onoga kneza kojega Camerarius naziva Martius.
d To jest svu pšenicu.
e Ova rijeka oplakuje Glasgow. Niže pod br. 36 zove se Clyd.

Djela u Walesu.

Ustali su protiv sveca sinovi Belijalovi, iz roda kralja Morkena, urotivši se da ga ubiju. Opomenut dakle božanskom objavom, kreće na put prema Meneviji, gdje je sv. David cvjetao krepostima. Blizu Caerleona mnoge je obratio na vjeru i sagradio crkvu; zadržavši se neko vrijeme kod sv. Davida, od kralja one zemlje Cathwallana dobio je mjesto za gradnju samostana. Sagradivši pak samostan kod Elgua, ondje je ustanovio biskupsko sjedište. Nekoga kneza koji mu je prijetio i s nepravdom ga nastojao protjerati s toga mjesta, a Bog ga je udario sljepoćom, izlio je molitvu Bogu te ga ozdravio i zaslužio ubuduće imati za pomoćnika i zaštitnika.d Raznoliko zapošljava svoje. Brine se da se Bogu neprestano pjevaju hvale. Svetoga učenika Asafa postavlja na čelo samostana. 26 U tome se pak samostanu okupilo devet stotina i šezdeset petoro braće, koji su pod redovničkom stegom u velikoj uzdržljivosti služili Bogu. Tri stotine nepismenih odredio je naime za poljodjelstvo i čuvanje stoke izvan samostana, drugih tri stotine dodijelio je za obavljanje poslova unutar samostana i pripremanje hrane, a tri stotine šezdeset petoricu pismenih odredio je za neprestano slavljenje božanskih časova. Odredio je da nitko od njih lako ne izlazi van, nego da neprestano borave kao u svetištu Gospodnjem. Podijelio je naime zajednicu po četama i skupinama, tako da kad jedna skupina završi službu Božju u crkvi, druga odmah ulazeći započne istu, a kad se ona dovrši, sljedeća bez odgađanja uđe. I tako, dok je jedna četa izlazila, a druga ulazila, iz one se crkve bez prestanka uzdizala molitva Bogu, te blagoslivljajući Gospodina u svako doba, uvijek je hvala Božja odzvanjala u njihovim ustima.

27 Među njima bijaše netko po imenu Asaf, slavan rodom i izgledom, koji je od samoga cvijeta mladosti blistao krepostima i čudesima te se neprestano trudio slijediti život učitelja u svakoj svetosti i uzdržljivosti. A kad je sv. Kentigern po svome običaju gol izmolio psaltir u vodama, obuzet prevelikom ukočenošću od studeni, zapovjedio je dječaku Asafu da mu donese vatre kojom bi se mogao ugrijati. On, žureći se k peći i nemajući u čemu bi donio žeravicu, uzeo je živo ugljevlje u svoje krilo te ga, bez ikakva traga opeklina na odjeći, bacio pred sveca. Njega je Božji muž ubuduće držao dragim, povjerio mu brigu za samostan i postavio ga svojim nasljednikom u biskupstvu.

28 Dok je sluga Božji jednoga dana dulje bio zadubljen u molitvu, njegovo lice, pojavivši se kao ognjeno, ispunilo je prisutne zaprepaštenjem i zanosom. Promatrali su naime njegovo lice kao lice anđela koji stoji među njima. Završivši molitvu, predao se najtežem naricanju. A kad su ga učenici ponizno upitali za razlog žalosti, sjedeći malo u tišini, naposljetku reče: „Znajte, predragi sinovi, da je sv. David, ures Britanije i otac domovine, upravo izašao iz tamnice tijela i ušao u nebesko kraljevstvo. Vjerujte mi, jer ga nije samo mnoštvo anđela uvelo u radost Gospodina njegova, nego mu je i Gospodin naš Isus Krist izašao u susret te ga na vratima raja okrunio slavom i čašću, dok sam ja to gledao. Znajte također da će Britanija, lišena tolikoga svjetla, oplakivati odsutnost tolikoga zaštitnika, koji je samoga sebe suprotstavljao maču Gospodnjem, napola izvučenom nad njom zbog zloće stanovnika, kako ne bi sasvim izvučen udarao sve do istrebljenja. Predajući će Gospodin predati Britaniju stranim narodima koji ne poznaju Boga, a i pogani će otok isprazniti od starosjedilaca; vjera kršćanskoga zakona bit će u njoj raspršena sve do unaprijed određenoga vremena, ali će Božjim milosrđem ponovno biti obnovljena u prijašnje stanje, štoviše i u bolje.”

29 Božji je pak muž sedam puta odlazio u Rim te je sv. Grguru, duhovnom apostolu Engleza, redom izložio cijeli svoj život, izbor, posvećenje i sve događaje koji su mu se zbili. Sveti je pak papa, prepoznavši da je on Božji muž i pun milosti Duha Svetoga, potvrdio njegovo posvećenje, za koje je znao da je poteklo od Boga, te mu je, na njegovo višekratno traženje koje je jedva isposlovao, nadopunivši ono što je nedostajalo njegovu posvećenju, uputio ga u djelo službe koju mu je naložio Duh Sveti.

30 Božjemu je pak mužu izišao u susret neki klerik, stranac i rječit, te ga upitao tko je i odakle je došao. On je odgovorio da je propovjednik istine i da u istini naučava put Božji. Prepoznavši po objavi Duha Svetoga da je ovaj zapleten u pelagijansku herezu, budući da ga nije mogao odvratiti s puta bezakonja, navijestivši mu da mu je blizu propast i duše i tijela, zapovjedio je da ga se protjera iz njegove biskupije. Pokušavajući prijeći neku rijeku, on se utopio u vodama i sišao u pakao.

a Na rtu koji Ptolemej naziva Octopitarum, Briti Pebidiauc i Cantred Devi, a Englezi St Davids land, nalazi se gradić, sada doista malen, Menew ili Menevia, Britima Tuy Dewy, to jest Dom Devijev, Sasima nekoć David-mynster, a Englezima sada St Davids, po sv. Davidu, biskupu toga mjesta, čiji ćemo životopis dati 1. ožujka. Gradić sv. Davida.
b Dva su Caerleona u Britaniji: prvi na rijeci Dee, blizu estuarija koji Ptolemej naziva Seteia umjesto Deia, kako smatra Camden. To je pak preslavan grad, Ptolemeju Deunana, Antoninu Deva po rijeci, Britima Caer-Legion, Caer-Leon Vaur, Caer-Leon ar Dufyr Dwy i po izvrsnosti Caer; Englezima nekoć Legea-cester, sada West-chester i Chester. Ime je izvedeno od Dvadesete pobjedničke legije. Drugi je onaj koji Antonin naziva Isca, Legio II, Britima Caer-Leon i Caer-Leon ar Usk, to jest grad legije na rijeci Isci, koju Briti zovu Usk i Wysk; neki je zovu Osca. Ovdje je bilo sjedište sv. Dubricija, o kojemu ćemo raspravljati 14. studenoga. Koji se od tih gradova ovdje podrazumijeva, nije lako reći: Isca je smještena bliže Meneviji sv. Davida, u grofoviji Monmouth. Oni koji kopnenim putem idu iz pokrajine Škota i Kambrije u Meneviju moraju proći kroz Devu, a ona nije daleko od grada sv. Asafa, gdje je boravio sv. Kentigern.
c Ondje je i danas biskupsko sjedište, gdje se spajaju rijeka Clwyd, različita od one koja oplakuje Glasgow (Godwin je zove Elwyd), i rječica Elwy, u velškoj grofoviji Flint. Pučki ga Englezi sada nazivaju gradom St Asaph, a Briti Llan-Elwy. Bale ga zove Elvia i Elgua. Grad sv. Asafa.
d Camden kaže 663, od kojih su samo 63 bila slobodna za obavljanje božanskih službi. Godwin kaže 680, od čega 60 dodjeljuje slavljenju svetih obreda. Bale i Pits pišu da je imao 365 učenika izvrsno upućenih u znanosti i gotovo isto toliko zaposlenih drugim poslovima.
e Prenosi se da je sv. David umro godine 584., nakon što je stolovao 65 godina, a živio 146, što ćemo razmotriti uz njegov životopis 1. ožujka.
f Ako je sv. Kentigern toliko puta putovao u Rim, zašto je tek na kraju upitao sv. Grgura o svome ređenju?

Povratak svojima, revnost, čudesa.

Nakon što su u kambrijskom kraljevstvu svi Kentigernovi neprijatelji bili zatrti različitim nesrećama i raznovrsnim bolestima, stanovnici su toga kraja, napustivši put Gospodnji i vrativši se poput pasa na svoju bljuvotinu, pali u obred idolopoklonstva. Nebo im je stoga, zemlja, more i sve što je u njima uskratilo poslušnost i uobičajenu pomoć, te je glad dugo vremena vladala zemljom. Naposljetku je Gospodin podigao kralja po imenu Rederech, kojega su u Irskoj krstili učenici sv. Patrika, koji se, tražeći Gospodina svim srcem, trudio obnoviti Kristovu vjeru u kraljevstvu. Poslao je s pismima glasnike sv. Kentigernu, zaklinjući ga imenom Gospodnjim i preklinjući da pastir daljnjim napuštanjem ne uskraćuje svoju brigu ovcama koje su dugo bile opustošene i lišene zaštite, tvrdeći da je nedostojno da zaručnik ostavi zaručnicu, pastir ovčinjak, a biskup svoju Crkvu, za čiju ljubav mora položiti život kako ne bi postao najamnik. Obavijestio ga je također da su pomrli oni koji su mu radili o glavi.

32 Na anđeosku opomenu postavio je dakle sv. Asafa za svoga nasljednika te se sa šest stotina šezdesetoricom braće počeo vraćati u kambrijsku zemlju. Kralj mu je s golemim mnoštvom izišao u susret, hvaleći Boga. Kad ih je svetac blagoslovio, reče: „Koji god zavide spasenju ljudi i protive se riječi Božjoj, neka u snazi Gospodina našega Isusa Krista odmah odstupe, kako ne bi postavljali nikakvu zapreku onima koji će povjerovati.” Na te riječi golemo mnoštvo sablasti, strašnih stasom i izgledom, izišavši iz onoga skupa, pobjeglo je naočigled sviju; od pogleda na njih sve je obuzeo velik strah i trepet. Hrabreći ih i jačajući, svetac je razotkrio u kakve su to bogove vjerovali te potaknuo srca svih prisutnih da povjeruju u Boga živoga. Očitim je naime razlogom pokazao da su idoli nijemi, isprazne ljudske izmišljotine, te da ih valja predati vatri radije nego božanskom štovanju. Poučio je također da su prirodne sile, u kojima su vjerovali da prebivaju božanstva, stvorenja oblikovana odredbom Stvoritelja na korist, službu i pomoć ljudima. Za Wodena pak, kojega su i Englezi smatrali glavnim bogom, od kojega su vukli podrijetlo i kojemu su posvetili srijedu, ustvrdio je da je bio smrtan čovjek i kralj Sasa, od kojega su mnogi narodi vukli rod. „Njegovo se tijelo”, reče, „raspalo u prah, a duša pokopana u paklu podnosi vječni oganj.”

33 A kad je u ravnici polja po imenu Holdelin propovijedao puku mnoge stvari koje se tiču vjere, zemlja na kojoj je sjedio narasla je pred očima sviju u visok brežuljak i ostaje ondje sve do današnjega dana. Svi naime koji su vidjeli ta čudesa, poučeni u vjeri, primili su krštenje. Kad su se stanovnici Kambrije obratili Gospodinu, nebo je dalo kišu, a zemlja, prije neplodna, donijela je svoj plod. Kralj je stoga Redereth ponudio Kentigernu vlast i vrhovništvo nad čitavim kraljevstvom: htio je da se on naziva kraljem, a on sam upraviteljem domovine pod njim, kako je doznao da je Konstantin učinio sv. Silvestru. Tako se ispunjava tumačenje njegova imena, jer Ken na škotskom znači glava, a tiern na latinskom Gospodin.

34 Kraljica po imenu Langueth, dugo neplodna, po molitvi Božjega sluge začela je i rodila sina, kojega je svetac, krsteći ga na spomen sv. Paterna, nazvao Konstantinom, koji je naslijedivši oca nadmašio sve svoje prethodnike bogatstvom i svetošću. Domovinu Pikta, koja se sada zove Galloway, svojim je naukom očistio od idolopoklonstva i heretičke opačine. Obratio je Albaniju, sagradio crkve i utemeljio mnoge samostane. Poslao je neke od svojih učenika na Orkneyjske otoke, u Norvešku i na Island da ih prožmu svjetlom vjere.

35 Gotovo gdjegod je prolazio ili propovijedao, slijepima je vraćao vid, gluhima sluh, hromima hod, nijemima govor, mahnitima razum; izgonio je zloduhe, podizao uzete, čistio gubavce i liječio sve nemoći. Mnogo puta od dodira njegovih haljina, a često od uzimanja mrvica njegove hrane i pića, mnogi su bolesnici zadobili zdravlje. Ponekad su čak od sjene njegova tijela, poput drugoga Petra, nemoćnici zaslužili biti izliječeni. Nikada se ni od kiše, ni od snijega, ni od tuče njegove haljine nisu smočile. Jer dok bi za nevremena lijevao pljusak i oko njega bjesnio vihor oluje, stojeći ponekad nepomično, a ponekad hodajući, uvijek je ostajao neozlijeđen i netaknut od udarca ijedne kapi. To je isto i mnoštvo njegovih učenika u njegovoj nazočnosti po njegovim zaslugama veoma često iskusilo.

36 Dogodilo se da je kraljica, zavedena ljepotom nekoga viteza, počinila preljub te je istome vitezu darovala neki dragocjeni prsten koji joj je kralj zbog neizmjerne ljubavi bio povjerio. On je prsten neoprezno stavio na prst; a kralj, opazivši to preko svoga tajnika i prikrivši gnjev, pozove viteza i pođe u lov. Kad su psi bili pušteni s uzice, a pratioci se razišli na različita mjesta, kralj se sam s vitezom uputio uz obalu rijeke Clyde u žegi dana radi sna i odmora. Umoran pak vitez, ne sluteći nikakvo zlo, ispruživši ruku počeo je spavati. Ugledavši stoga prsten na njegovu prstu, uznemireni je kralj jedva suzdržao ruku od mača i prolijevanja njegove krvi, nego je blago izvukao prsten s prsta, bacio ga u rijeku te, probudivši viteza, vratio se k svojima. Kad je pak prijetećim licem, uz prijetnje i prijekore, zatražio prsten od kraljice, a ona ga, poslavši potajno vitezu, uzalud nije mogla iznijeti na vidjelo, jedva od velikaša isposlovavši trodnevnu odgodu, bačena je u tamnicu. Kraljica je pak suznim molbama po glasniku izložila događaj sv. Kentigernu te od njega, svoga jedinoga zagovornika, zatražila spas i pomoć. Sveti je pak biskup prije dolaska glasnika sve spoznao, zapovjedio glasniku da s udicom požuri na obalu rijeke Clyde i donese mu prvu ulovljenu ribu, naime lososa, koji se zove i salmo. Kad je to učinjeno i riba rasporila, poslao je kraljici prsten pronađen u utrobi ribe, a ona ga je s klicanjem predala kralju. Ražalošćen zbog uvreda nanesenih kraljici i moleći oproštenje na koljenima, kralj se zakleo da će se najteže osvetiti klevetnicima. Kraljica mu reče: „Daleko bilo, gospodaru moj, da zbog mene itko pretrpi ikakvo zlo; nego ti od svega srca opraštam ako i ti, kao i ja, otpustiš svaku srdžbu svoga srca mome tužitelju.” Dok su se dakle svi divili kraljičinoj blagosti, ona je pozvala Kentigerna, ispovjedila grijeh i pobrinula se da ubuduće popravi svoj život.

37 Neki kralj Irske, čuvši za darežljivost i velikodušnost kralja Rederetha, poslao je vještoga lakrdijaša u svojoj umjetnosti, želeći iskušati odgovara li istina nadaleko raširenome glasu. Kad mu je nakon neke svečanosti kralj dodijelio krasne darove, a on ih odbio primiti tvrdeći da takvih može imati dovoljno i u svojoj zemlji, upitan što bi htio primiti, reče: „Ako želiš da odem dobro nagrađen, neka mi se dade zdjela puna svježih dudova.” Bojeći se kralj da se ne bi umanjila njegova čast i glas ako lakrdijaš ode nenagrađen, sve je iznio svetomu biskupu. I premda je bilo zimsko doba, Božji je muž izlio molitve Bogu i pokazao grm pun svježih dudova. Uzevši zdjelu i napunivši je dudovima, dao ju je lakrdijašu. Vidjevši to čudo, nakon nekoliko dana, ostavivši svoje umijeće, stupio je na put boljega života i predao se službi Božjoj.

a Ovaj Roderik, sin Tothailov, vladao je u Petra Cloithae, kako stoji u životopisu sv. Kolumbe. Bila je Petra Cloithae, ili kod drugih Petra Cluid, pučki tada Alcluid ili Ar-cluid, to jest iznad Clydea, najutvrđenija tvrđava Brita, koju su nekoliko stoljeća držali protiv Engleza i Pikta. Ali u vremena sv. Kolumbe i sv. Kentigerna čini se da su njegovali prijateljstvo sa Škotima, a ovaj je Roderik možda bio Škot. Sada se Alcluid zove Dumbarton, to jest grad Brita, nekom metatezom od Dunbritton; i najjača je utvrda na ušću Levena i Clydea.
b Odakle je nazvan Wodensdach, a kod Nizozemaca Woensdach, to jest Wodenov dan. Woden se ubraja među pretke Hengista, osvajača Britanija. Tacit u knjizi De moribus Germanorum, od kojih potječu Englezi, kaže da oni od bogova najviše štuju Merkura. Lipsius piše da se zvao Wonda ili Wonsta, od dobitka, radije nego Woda.
c Isto se spominje o sv. Davidu Menevijskom.
d Sv. Patern štuje se 16. travnja. Bio je suvremenik sv. Davida. Ali zašto se onaj kršten na njegov spomen naziva Konstantin, ne shvaćamo: osim ako možda ne treba čitati u samostanu ili crkvi sv. Paterna, u pokrajini Ceredigion ili Cardiganshire u Walesu, u gradiću koji se i danas zove Llanbadarn Fawr, to jest hram Paterna Velikoga.
e O Gallowayu ili Gallovidiji raspravljali smo gore 12. siječnja u životopisu sv. Ealreda.
f Albanija je pokrajina Škota, nekoć glasovita po naslovu vojvodstva. Premda stari Škoti, prema svjedočanstvu Camdena, Škotsku zovu Albin, a sebe Albinnich. Uostalom, Albaniju, koja se zove Breadalbane, nastanjuje hrabar i ratoboran narod, pravi potomak starih Škota.
g Island je otok na sjeveru, ledenoga podneblja, kako samo ime pokazuje, pod vlašću danskoga kralja. Neki učeni muževi smatraju da je to Tula starih, drugi to poriču.
h Camerarius piše da je prsten bio slučajno izgubljen te da je nedužna kraljica, pala pod sumnju, uplakana došla k sv. Kentigernu; ovaj je, izlivši molitvu, otišao na rijeku Glottu, zapovjedio ribaru kojega je susreo da baci mrežu u rijeku, a ovaj je izvukao jednoga jedinog lososa, u čija je usta svetac stavio ruku, učinivši najprije znak križa, i izvadio prsten te ga vratio prisutnoj i zapanjenoj kraljici, a ribu ponovno bacio u vodu. i Rekli smo 5. siječnja u životopisu sv. Edvarda, 8. pogl., slovo K, da neki ovu riječ uzimaju za štuku. Ali pisci prenose i da neke rijeke Engleske obiluju lososima. k Camerarius: „kralja Škotske”.

Razgovor sa sv. Kolumbom. Smrt.

Sv. Kolumba, kojega Englezi zovu Columkille, slavan po krepostima u onome samostanu koji je sagradio na otoku Hy, čuvši za glas svetoga muža, želio je doći k njemu, pohoditi ga, vidjeti i steći njegovo prijateljstvo. Izišavši iz samostana s velikim mnoštvom učenika, kad se približio mjestu gdje je boravio sveti biskup, podijelio je sve učenike u tri čete. Slično je i biskup, podijelivši svoje u tri skupine, s duhovnim pjesmama izišao pred njih. U prvoj su četi bili mlađi, u drugoj stariji, u trećoj starci časni po doličnoj sijedoj kosi, te su pjevali govoreći: „Na putovima Gospodnjim velika je slava Gospodnja, i put je pravednika poravnan, i staza je svetih pripravljena.” Sa strane sv. Kolumbe pjevali su: „Ići će sveti iz snage u snagu: vidjet će se Bog njihov na Sionu, s aleluja.” I reče Kolumba svojim učenicima: „Vidim ognjeni stup u obliku zlatne krune kako u trećem koru silazi nad svetoga biskupa, i svjetlost nebeske jasnoće nad njim.” Približivši se jedan drugomu, sveci pohrle u uzajamne zagrljaje i svete poljupce.

39 Sa sv. Kolumbom došli su neki sinovi Belijalovi, navikli na krađe i grijehe; nanijevši uvredu pastiru, ugrabili su ovna iz stada svetoga biskupa i odsjekli mu glavu; ovan je pak brzim trkom potrčao k stadu i srušio se, a glava pretvorena u kamen čvrsto je prionula uz ruke onoga koji ju je držao. Zbunjeni dakle sinovi bezakonja, prostrti pred nogama sv. Kentigerna, sa suzama su molili oproštenje. Blago ih ukorivši, opomenuo ih je da ubuduće ne čine prijevaru, krađu ili svetogrđe, odriješio ih od krivnje i, predavši im tijelo ovna, poslao ih kući. Glava se pak pretvorena u kamen u svjedočanstvo čuda sve do danas čuva na istome mjestu. Također u znak uzajamne ljubavi jedan je svetac primio štap drugoga: a štap koji je sv. Kolumba darovao biskupu dugo se vremena s velikim poštovanjem čuvao kod Ripona u crkvi sv. Wilfrida.

40 Kad mnogi ljudi nisu mogli podići neki kameni križ čudesne veličine na groblju u Glasgowu, nakon što je svetac izlio molitvu Bogu, anđeo je noću sišao s neba, podigao taj križ, blagoslovio ga, posvetio i otišao. Ondje su naime božanskom snagom mnogi poslije po Kentigernovim zaslugama zaslužili zadobiti savršeno zdravlje. Drugi je križ u tim krajevima podigao od samoga morskog pijeska, kojega nikakva nepogoda vremena nikada ne može razgraditi, gdje ozdravljaju oni opterećeni različitim nemoćima, mahniti i opsjednuti zlodusima.

41 Sagradio je pak mlin na rijeci Clyde, koji se ne usuđuje samljeti nikakvo ukradeno žito, niti itko može pokrenuti žrvanj ili njegovo kolo nakon devetoga sata subote sve dok se ne proslavi dan Gospodnji.

42 Božji je čovjek naposljetku, iscrpljen prevelikom starošću, kad mu se sklop žila gotovo uvenuvši opustio, nekim lanenim povezom provučenim preko sredine glave i ispod brade podupirao bradu i čeljusti kako bi bio spremniji izgovarati što je htio. Napokon je, sazvavši svoje učenike, poticao ih na opsluživanje svetoga reda, uzajamne ljubavi, mira, gostoljubivosti te ustrajnosti u čitanju i molitvi. O čvrstom čuvanju odluka svetih Otaca i ustanova svete Rimske Crkve dao im je i ostavio snažne zapovijedi. Neki pak od onih koji su ga prisnije ljubili, prostrti sa suzama, rekoše: „Znamo, oče i gospodaru, da želiš razriješiti se i biti s Kristom; ali smiluj se nama, molimo te, koje si u Kristu rodio. Što god smo ljudskom krhkošću sagriješili, uvijek ispovijedajući pred tobom, trudili smo se popraviti po sudu tvoje razboritosti. Moli stoga Gospodina da nam se dade da iz ove doline suza zajedno s tobom prijeđemo u radost Gospodina tvoga. Vjerujemo naime da će ti Gospodin dati što god zaišteš od Boga. Čini nam se pak nedoličnim da biskup bez klera, pastir bez ikoga iz svoga stada, otac bez sinova uđe u radosti Gospodina svoga.” Svetac naime, ganut pobožnošću, prikupivši dah koliko je mogao, reče: „Neka bude volja Gospodnja sa svima nama, i kako bolje zna i kako mu se svidi, neka raspolaže sa svima nama.” I gle, anđeo Gospodnji, pojavivši se s neizrecivim sjajem i jasnoćom, obasjao ga je i rekao: „Kentigerne, izabranice i ljubimče Božji, kliči i raduj se, jer je uslišana tvoja molitva, i pripravu tvoga srca čulo je božansko uho. Bit će ti naime glede tvojih učenika kako želiš. Sutra ćete izaći iz tijela ove smrti u neprolazni život: i Gospodin će biti s vama, i vi ćete biti s njim u vijeke. A budući da je cijeli tvoj život na ovome svijetu bio neprestano mučeništvo, svidjelo se Gospodinu da imaš blaži svršetak života od ostalih ljudi. Daj da ti se za sutra pripravi topla kupelj, u koju ćeš ući i bez teške tjeskobe u miru predati svoj duh u ruke Božje. Nakon tebe će i braća, ušavši u kupelj i oslobođena okova smrti, u sjaju svetaca zajedno s tobom ući u nebesko kraljevstvo.”

43 Kad je anđeo otišao, miris čudesnoga miomirisa neprocjenjivo je prožeo mjesto i sve koji su u njemu boravili. Ušavši dakle u pripravljenu kupelj, Božji je čovjek, podigavši oči i ruke prema nebu, kao utonuvši u blagi san, prignuvši glavu predao duh. Nakon što su pak učenici podigli sveto tijelo iz kupelji, svaki je od braće, prije nego što se voda ohladila, uronivši u kupelj zajedno sa svetim ocem prešao u nebeske stanove.

44 Sveti je dakle Kentigern, kad mu je bilo sto osamdeset pet godina, u sto šezdesetoj godini svoga biskupstva, preslavan po znamenjima i čudesima, 13. siječnja prešao Gospodinu. Na njegovu se grobu u crkvi u Glasgowu slijepima vraća vid, gluhima sluh, hromima hod, nijemima govor, gubavcima čistoća, uzetima zdravlje udova, mahnitima razum; bezbožnici, svetogrdnici, krivokletnici, kršitelji mira njegove Crkve i oskvrnitelji svetoga mjesta kažnjavaju se zasluženom kaznom.

45 Netko je iz Glasgowa jedne noći potajno odvodio kravu te je pronađen mrtav po božanskoj volji, dok je živa krava bila vezana uz njegove noge. Mnogi su također, počinivši ljagu tjelesnoga grijeha, ne bojeći se oskvrnuti sveto mjesto okaljanim koracima, ponekad bili kažnjeni iznenadnom smrću, često osakaćeni na udovima ili kažnjeni neizlječivom bolešću.

a Životopis sv. Kolumbe koji je napisao sv. Adamnan donijet ćemo 9. lipnja.
b Ovaj leži između otoka Islay i Škotske, zvan Iona, kod Bede Hy i Hu, kod Paola Giovija Hiona i Chilca, pučki Columbkill po ćeliji sv. Kolumbe, koji se i sam zvao Columbkill. Nekoć je to bio preslavan samostan.
c Camerarius: columna (stup).
d Camerarius: Ripuun; je li to Ripon, nekoć slavan samostan koji je sagradio sv. Wilfrid na području Yorka, ili neki drugi gradić, ne znamo.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

13. siječnja Kalendar godine